REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske
Zagreb
Broj: Ppž-5608/2025
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinje Gordane Korotaj, predsjednice vijeća, te sutkinje Kristine Gašparac Orlić i suca Roberta Završkog, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Nine Lukić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okrivljene RS, zbog prekršaja iz članka 199. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08., 48/10., 74/11., 80/13., 158/13., 92/14., 64/15., 108/17., 70/19., 42/20., 85/22., 114/22., 133/23., 145/24.), odlučujući o prigovoru okrivljene podnesenom protiv prekršajnog naloga Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, II. policijske postaje policije Split od 22. ožujka 2025., klasa: 211-07/25-1/4240 urbroj: 511-12-24-25-1, u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se prigovor okrivljene RS kao neosnovan te se prekršajni nalog potvrđuje.
II. Na temelju članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj: 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18. i 114/22.) okrivljena RS obvezna je naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka 30,00 eura (trideset eura) u roku 15 dana od dana primitka ove presude.
Obrazloženje
1. Pobijanim prekršajnim nalogom Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave splitsko-dalmatinske, II. policijske postaje policije Split od 22. ožujka 2025., klasa: 211-07/25-1/4240 urbroj: 511-12-24-25-1, okrivljena RS proglašena je krivom da je, na način činjenično opisan u izreci, počinila prekršaj iz članka 199. stavka 7. Zakona o sigurnosti prometa na cestama, za koji joj je izrečena novčana kazna 660,00 eura koju je dužna platiti u roku osam dana od pravomoćnosti prekršajnog naloga, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene kazne. Uz kaznu, okrivljena je na ime troškova prekršajnog postupka dužna naknaditi 66,36 eura.
1.1. Istim prekršajnim nalogom, na temelju članka 58. Prekršajnog zakona, okrivljenoj je izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije u trajanju od 2 (dva) mjeseca.
2. Okrivljena je protiv navedenog prekršajnog naloga pravodobno podnijela prigovor zbog izrečene joj novčane kazne i zaštitne mjere, slijedom čega je ovaj sud, temeljem članka 238. stavka 11. Prekršajnog zakona, o prigovoru odlučivao odgovarajućom primjenom odredaba Prekršajnog zakona o žalbenom postupku.
3. Prigovor nije osnovan.
4. Ispitujući pobijani prekršajni nalog u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona, uz ocjenu navoda iz prigovora, Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske je utvrdio da nisu povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljene niti su počinjene bitne povrede postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, kao i da nije nastupila zastara prekršajnog progona.
5. Iz sadržaja prigovora proizlazi kako okrivljena priznaje počinjenje prekršaja i izražava kajanje radi njegova počinjenja. Navodi kako joj je vozačka dozvola neophodna za posao i obiteljske obaveze te kako nije u mogućnosti podmiriti kaznu. Ističe kako nije prekršajno kažnjavana. Iz navedenih razloga predlaže zamjenu izrečene kazne radom za opće dobro ili ublažavanje novčane kazne i ukidanje zaštitne mjere.
6. Razmatrajući odluku prvostupanjskog tijela o izrečenoj novčanoj kazni, ovaj sud smatra da je navedena odluka pravilna i zakonita te da izrečena novčana kazna nije prestroga. Naime, za prekršaj iz članka 199. stavka 7. propisana je novčana kazna od 660,00 do 1.990,00 eura. U tome smislu izrečena novčana kazna 660,00 eura koja predstavlja poseban zakonski minimum, po mišljenju ovoga suda primjerena je stupnju krivnje okrivljene, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona.
6.1. Uz navedeno, okrivljena u prigovoru, nije iznijela i dokumentirala razloge koje bi ovaj sud mogao razmotriti kao naročito izražene olakotne okolnosti koje bi opravdale primjenu instituta ublažavanja kazne u smislu članka 37. stavka 3. točke 1. Prekršajnog zakona.
6.2. Stoga je ovaj sud, cijeneći jačinu ugrožavanja zaštićenog dobra i stupanj pogibeljnosti, kao i to da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, otklonio mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz članka 6. Prekršajnog zakona te svrha kažnjavanja iz članka 32. Prekršajnog zakona ne bi mogle postići blažim kažnjavanjem.
7. U odnosu na prijedlog okrivljene da se novčana kazna zamijeni radom za opće dobro, treba navesti da je rad za opće dobro institut koji je, uz zakonom propisane uvjete, moguće primijeniti samo u postupku izvršenja pravomoćnih odluka, pa ovaj sud, prilikom odlučivanja o prigovoru okrivljene podnesenim protiv prekršajnog naloga, nema zakonske mogućnosti primjene ovog instituta.
8. Ispitujući odluku o izrečenoj zaštitnoj mjeri, ovaj drugostupanjski sud smatra da je odluka prvostupanjskog tijela o zaštitnoj mjeri zakonita i pravilna. Naime, inkriminirano ponašanje okrivljene teži je oblik kršenja prometnih propisa te takvo ugrožavanje ostalih sudionika u prometu upućuje na opasnost od budućeg ugrožavanja sigurnosti prometa, zbog čega je prvostupanjsko tijelo osnovano i u skladu sa zakonom okrivljenoj izreklo zaštitnu mjeru zabrane upravljanja motornim vozilom „B“ kategorije. Primjena ove zaštitne mjere u konkretnom slučaju nužna je zbog otklanjanja okolnosti koje poticajno djeluju na počinjenje prekršaja koji je predmet ovog postupka i dodatno će preventivno djelovati na buduće ponašanje okrivljene.
8.1. Duljina trajanja izrečene mjere od dva mjeseca, u okviru zakonom propisanog raspona od jednog mjeseca do dvije godine, dakle skoro u minimalnom trajanju, po ocijeni ovoga suda i više je nego primjerena težini počinjenog prekršaja.
8.2. Nadalje, u odnosu na okolnost dosadašnje neosuđivanosti, koja se ističe u prigovoru, treba navesti da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma.
9. Odluka o paušalnom iznosu troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi članka 138. stavka 2. točke 3.c) Prekršajnog zakona koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona, određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“ broj 18/13.), a s obzirom na složenost i trajanje postupka, držeći da plaćanje troška postupka u visini 30,00 eura, dakle vrlo blizu donje granice iznosa troška postupka, neće ugroziti egzistenciju okrivljene niti osoba koje je okrivljena eventualno dužna uzdržavati.
10. Slijedom svega navedenog, temeljem članka 238. stavka 11. u vezi s člankom 205. Prekršajnog zakona, odlučeno je kao u izreci ove presude.
Zagreb, 3. prosinca 2025.
Zapisničarka:
Predsjednica vijeća:
Nina Lukić, v.r.
Gordana Korotaj, v.r.
Presuda se dostavlja Ministarstvu unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijskoj upravi splitsko-dalmatinskoj, II. policijskoj postaji Split u 2 otpravka: za spis i okrivljenika.
