Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1222/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja ZP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-3/2024-8 od 30. lipnja 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-3/2024-8 od 30. lipnja 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I. Utvrđuje se da je djelomično ništetan Ugovor o kreditu broj 320-50-4012204 sklopljen dana 02.04.2007. između tužitelja ZP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženice Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 kao kreditora, a koji je solemniziran u javnobilježničkom uredu Zvjezdane Rauš -Klier iz Varaždina, dana 04.04.2007. pod brojem OV - 4336/07 i to:

- dio odredbe čl. 3. koji glasi: 3,30% ( tri zarez trideset posto ) od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita, kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.“

II. Nalaže se tuženici Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535 da tužitelju ZP, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude isplati iznos od 400,05 Eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja do 31.12.2007. teče po stopi određenoj Zakonom o kamatama i Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi koja se određuje povećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022. po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, te od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena , od 30. 12. 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od 06.04.2007. do isplate.

III. Nalaže se tuženici da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 303,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od

15 dana od pravomoćnosti presude.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 16. srpnja 2025. zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. -Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja te ga obveže da mu naknadi troškove cjelokupnog postupka ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se utvrdi ništetnim članak 3. Ugovora o kreditu od 2. travnja 2007. te da se na temelju tog utvrđenja naloži tuženiku da mu isplati iznos od 400,05 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 6. travnja 2007. do isplate.

5.1. Tuženik je osporio osnovu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor zastare i tijeka zakonske zatezne kamate, dok visina nije bila sporna.

5.2. Na temelju dokaza koji su provedeni utvrđeno je kao nesporno;

- da su stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 320-50-4012204 dana 2. travnja 2007. kojim je tuženik odobrio tužitelju kredit za kupnju novog vozila ... u kunskoj protuvrijednosti od 17.771,16 CHF, po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, uz promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora, koja je u vrijeme zaključenja ugovora iznosila 2,95%,

- da je u članku 3. Ugovora o kreditu ugovoreno da se naplaćuje jednokratna naknada prilikom prvog korištenja kredita u iznosu od 3,30% od iznosa kredita kao i trošak upisa prijenosa vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela,

- da je tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita 6. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 2.664,19 kuna/353,60 eura,

- da je tužitelju prilikom isplate/korištenja kredita 6. travnja 2007. naplaćen i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 kuna/46,45 eura,

- da iz Uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Accent, Getz, Elantra i Matrix, tijekom akcije u trajanju od 1. travnja 2007. do 31. svibnja 2007. u suradnji s tvrtkom Hyundai auto Zagreb d.o.o. i Promotivnih uvjeta za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. proizlazi da je u istima navedeno da se naplaćuje trošak obrade i osiguranja kredita ovisno o modelu osiguranja kredita te da je naplata jednokratna prilikom korištenja kredita, kao i da se naplaćuje trošak provedbe osiguranja u iznosu od 350,00 kuna, te da se taj trošak uključuje u glavnicu kredita.

5.3. Iz iskaza tužitelja prvostupanjski sud utvrđuje da nije bilo pregovora s tuženikom o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu, pa tako niti o spornoj odredbi. Nitko da mu nije ništa objasnio, niti tuženik, a niti javni bilježnik. Ugovor, kako ga je sastavio tuženik, da je on mogao prihvatiti ili ne prihvatiti.

5.4. Prihvaćajući iskaz tužitelja kao vjerodostojan prvostupanjski sud je ocijenio da je Ugovor o kreditu tipski, unaprijed formuliran ugovor od strane tuženika, da tužitelj nije pregovarao o spornoj odredbi članka 3. Ugovora o kreditu i da tuženik nije tužitelja obavijestio na temelju kojih parametara se obračunava predmetna jednokratna naknada i na što se ona odnosi i zašto bi baš tužitelj kao potrošač trebao snositi trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela u iznosu od 350,00 kuna, s obzirom da je tužitelj tuženiku dao i druga osiguranja povrata kredita (zadužnicu, sudužnika i suglasnosti o zapljeni plaće i drugih stalnih novčanih primanja). U vrijeme potpisivanja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu da tužitelj nije znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu točno biti naplaćena jednokratna naknada, kao i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela.

5.5. Prvostupanjski sud se poziva na članak 81. stavke 2., 3. i 4., članak 84. i članak 87. stavke 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003.; dalje: ZZP), te primjenjujući te odredbe na konkretno utvrđene činjenice zaključuje da se o spornoj odredbi Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da u Ugovoru o kreditu nije navedeno na što se odnosi jednokratna naknada, a tuženik u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovaranja jednokratne naknade, kao ni troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela. Sporna ugovorna odredba da nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva jer da iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da tužitelj u vrijeme sklapanja i potpisivanja Ugovora o kreditu nije znao u kojoj visini i po kojem tečaju će mu točno biti naplaćena jednokratna naknada, kao i naknada troška upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela, a što je saznao tek 6. travnja 2007. kada je kredit realiziran. Pored toga, da tuženik u spornoj odredbi Ugovora o kreditu koristi jednu terminologiju vezanu za sporne naknade (jednokratna naknada i trošak upisa prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela), a u ponudi (list 9 spisa) se spominju troškovi obrade i osiguranja kredita, a u Uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila marke Hyundai, Tip Atos, Accent, Getz, Elantra i Matrix, tijekom akcije u trajanju od 1. travnja 2007. do 31. svibnja 2007. u suradnji s tvrtkom Hyundai auto Zagreb d.o.o. i Promotivnim uvjetima za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila u periodu od 1. travnja 2007. do 30. lipnja 2007. se koriste termini „Trošak obrade i osiguranja kredita“ i „Trošak provedbe osiguranja“, pa korištenje različite terminologije u dokumentaciji tuženika da je utjecalo na ocjenu suda da sporna ugovorna odredba nije jasna, lako razumljiva i lako uočljiva.

5.6. Prvostupanjski sud navodi da je imao u vidu i stajalište Suda Europske unije od 16. srpnja 2020. doneseno u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano za članke 3., 4., 5., 6. stavak 1. i članak 7. stavak 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima koje glasi: „3. Članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti za zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovora stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri.“ Primjenjujući navedeno na konkretni slučaj u kojem tuženik nije dokazao koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. „ulaznom naknadom“, prvostupanjski sud je utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu.

5.7. Kako je spornu odredbu Ugovora o kreditu ocijenio ništetnom, to je temeljem članka 323. stavak 1. u vezi s člankom 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023. i 155/2023.; dalje: ZOO) tužitelju dosudio i iznos koji mu je naplaćen temeljem ništetne odredbe, a koji iznosi 400,05 eura. Na navedeni iznos dosuđena je zakonska zatezna kamata primjenom članka 1115. ZOO-a od dana naplate 6. travnja 2007. do isplate jer je tuženik nepošten stjecatelj obzirom da je navedeni novčani iznosa primio temeljem nepoštene odredbe koju je u svoju korist uvrstio u Ugovor o kreditu.

5.8. Odbijen je prigovor zastare s pozivom na pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. kojim su objedinjena i ranije zauzeta pravna shvaćanja o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi, pa tako i pravno shvaćanje sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora (zahtjev iz članka 323. stavak 1. ZOO-a) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako je ništetnost sporne ugovorne odredbe utvrđena u prvostupanjskom postupku, to da zastara još nije počela teći, odnosno da će početi teći od pravomoćnosti prvostupanjske odluke.

5.9. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. i članka 155. ZPP- a, dok je visina istog utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.) i Zakona o sudskim pristojbama

(„Narodne novine“ broj 118/2018. i 51/2023.)

6. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u svezi s člankom 326.a i člankom 186.c ZPP-a jer ako tražbina iz kondemnatornog zahtjeva još nije dospjela, obzirom da zastara počinje teći od pravomoćnosti presude na utvrđenje, tada da je tužbu trebalo odbaciti, te u svezi s člankom 338. stavak 4. ZPP-a jer da obrazloženje presude ne sadrži sve što je propisano.

6.1. Bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. ZPP-a čini sud ako u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog Zakona, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude.

6.2. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedene bitne povrede na način kako to tumači tuženik. Tužitelj je tužbom tražio utvrđenje ništetnim konkretne odredbe Ugovora o kreditu i na temelju utvrđene ništetnosti isplatu iznosa kojeg je platio temeljem te ništetne odredbe. Radi se o vezanim zahtjevima. Ukoliko bi sud utvrdio da sporna odredba nije ništetna, tada bi odbio i zahtjev za isplatu i obrnuto ukoliko prihvati utvrđenje, tada će prihvatiti i zahtjev za isplatu. Iako tražbina na isplatu nije dospjela u trenutku podnošenja tužbe, ne može se zaključiti da tužitelj nema pravni interes tražiti donošenje presude kojom će se naložiti isplata i prije dospjelosti tražbine, obzirom da je zahtjev na isplatu zavisan o odluci suda o deklaratornom tužbenom zahtjevu. Obrazloženje odluke sadrži sve ono što je propisano člankom 338. stavak 4. ZPP-a.

6.3. Tuženik smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati i nema razloge o odlučnim činjenicama. Ovo stoga što prvostupanjski sud nije ispitao uzrokuje li sporna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo znatnu neravnotežu na štetu potrošača. Iz obrazloženja pobijane odluke da proizlazi da je prvostupanjski sud izjednačio pretpostavku pojedinačnog pregovaranja, znatne neravnoteže na štetu potrošača te postupanje suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Prvostupanjski sud da smatra kako neravnoteža na štetu potrošača postoji već zbog toga što se radi o tipskom ugovoru te kako izostanak pojedinačnog pregovaranja uvijek znači i nepoštenost.

6.4. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne razloge te je istu moguće ispitati, a proveo je i test transparentnosti i test poštenosti. Nisu učinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članak 365. stavak 2. ZPP- a.

7. Tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja jer da nisu utvrđene činjenice koje su odlučne za zaključak da je sporna ugovorna odredba ništetna, odnosno nepoštena i da uzrokuje znatnu neravnotežu na štetu tužitelja te da nisu uvaženi materijalni dokazi koje je tuženik priložio u spis.

7.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje koje je odlučno za presuđenje u ovoj pravnoj stvari, a u obrazloženju svoje odluke dao je i ocjenu materijalnih dokaza koje je tuženik dostavio u spis.

8. Osporava se i pravilnost primjene materijalnog prava i odredbi ZZP-a na koje se pozvao prvostupanjski sud, te pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare i primjenu članka 1115. ZOO-a u odnosu na tijek zakonske zatezne kamate.

8.1. Prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo na koje se pozvao u svojoj odluci. Ugovor o kreditu sačinjen je od strane tuženika na formulacijskom obrascu, dakle radi se o tipskom ugovoru. Tuženik ne tvrdi da se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, pa tu činjenicu niti ne dokazuje. Tvrdi da je sporna odredba bila jasna, lako uočljiva i lako razumljiva. Navedena odredba je bila lako uočljiva, ali ne i jasna i lako razumljiva. Sporna odredba je tužitelju davala uvid da će ta naknada biti naplaćena u visini od 3,30% od odobrenog kredita. Druge informacije, osobito one koje se odnose na razloge koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih) ova odredba nije sadržavala, a niti je ista usmeno pojašnjena tužitelju. Tužitelj je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, te je kredit mogao podići pod uvjetima koje je postavila banka, odnosno uz plaćanje te naknade ili ga uopće nije mogao podići. Tuženik u ovom postupku nije dokazao opravdanost ugovaranja navedene naknade pa nije postupio u dobroj vjeri. Kada se uzme u obzir i činjenica da je glavnica u Ugovoru o kreditu vezana uz CHF i da je ugovoreno plaćanje kamatne stope promjenjive u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (koje odredbe su utvrđene ništetnima u kolektivnom sporu koji se vodio kod Trgovačkog suda u Zagrebu) i da je tužitelj vezano na navedene odredbe konkretnog Ugovora o kreditu vodio spor kod istog suda, dakle uzimajući u obzir narav robe i usluga koje predstavljaju predmet Ugovora, te sve okolnosti prije i prilikom sklapanja Ugovora, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da se radi o odredbi koja je ugovorena protivno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja, odnosno koja je s ostalim ništetnim odredbama istog Ugovora dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Isto je i s troškom prijenosa prava vlasništva na vozilu kod nadležnog tijela čija visina nije određena Ugovorom i koje plaćanje je nametnuto tužitelju.

8.2. Pravilno je odbijen prigovor zastare koji se temelji na objedinjenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022., a koje shvaćanje prihvaća i ovaj sud.

8.3. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tuženika na plaćanje zakonske zatezne kamate od dana stjecanja navedene naknade i troška, odnosno od 6. travnja 2007., kada je za te iznose umanjen iznos kredita jer je navedene iznose primio na temelju ništetne ugovorne odredbe koju je sam unio u Ugovor o kreditu te je upravo postupanje tuženika uzrok ništetnosti, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem.

9. Tuženik osporava i odluku o naknadi parničnog troška, ali u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari. Kako nema konkretnih razloga zbog kojih se osporava odluka o trošku, to je ovaj sud nije ispitao po službenoj dužnosti u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava jer je ta obveza drugostupanjskog suda isključena primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a za postupke koji su započeli nakon 1. rujna 2019., kao što je ovaj postupak.

10. Zbog navedenih razloga žalba tuženika je odbijena kao neosnovana, te je pobijana odluka potvrđena primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

Koprivnica, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković