Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-856/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, Tanje Novak-Premec sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Ivane Čačić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ines Bilandžić-Arbutina, odvjetnica iz Garešnice, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Bjelovaru, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući povodom žalbe tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici od 15. svibnja 2025. poslovni broj: P-599/2023- 20, u sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Garešnici poslovni broj: P-599/2023-20 od 15. svibnja 2025.

II. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova sastava žalbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I. izreke usvojen je tužbeni zahtjev koji glasi:

" Utvrđuje se da je tužitelj GS, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik čkbr. [katastarska čestica] pašnjak u prkosu sa 113 čhv, i čkbr. [katastarska čestica] oranica u šancu sa 1 kj 248 čhv iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i čkbr. [katastarska čestica] put prkos sa 5 čhv iz z. k. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] što mu je tužena REPUBLIKA HRVATSKA, OIB 52634238587 dužna priznati i trpjeti upis njegovog prava vlasništva u zemljišne knjige temeljem ove presude po njezinoj pravomoćnosti.".

1.1. Pod točkom II. izreke naloženo je tuženici naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 1.797,67 EUR zajedno sa zateznom kamatom od 15. svibnja 2025. do isplate.

2. Navedenu presudu pravodobnom žalbom pobija tuženica zbog apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23

– dalje u tekstu: ZPP), bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz članka 355. ZPP i pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 356. ZPP. Predlaže ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno suđenje ili istu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev uz naknadu parničnog postupka te troškova sastava žalbe.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema članku 365. stavka 2. ZPP drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. tog Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

6. Tuženica u žalbi ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP jer, kako navodi, presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, međutim ovaj sud nije našao ostvarenom tu bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer presuda sadrži dostatne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama na kojima prvostupanjski sud temelji ocjenu o stjecanju prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretninama dosjelošću te presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati.

6.1. U žalbi tuženica uvodno ističe da žalbu podnosi i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP, no u žalbi ne navodi koju konkretnu odredbu ZPP-a prvostupanjski sud nije primijenio ili bi je nepravilno primijenio, a što bi utjecalo na donošenje pravilne i zakonite presude. Niti sadržajem žalbe tuženica ne ukazuje na takvo postupanje suda prvog stupnja, pa kako na tu bitnu povredu drugostupanjski sud u žalbenom postupku ne pazi po službenoj dužnosti, to je i taj žalbeni razlog ocijenjen neosnovanim.

6.2. Utvrđeno je i da donošenjem pobijane presude nije ostvarena ni jedna bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud na temelju članka 365. stavka 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.

7. Polazeći od sadržaja tužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva nekretnina kčbr. [katastarska čestica] pašnjak u prkosu sa 113 čhv i kčbr. [katastarska čestica] oranica u šancu površine 1 jutro i 248 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kčbr. [katastarska čestica] put prkos sa 5 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], činjeničnih navoda tužbe prema kojima je tužitelj, a prethodno njegovi roditelji CS i TS te djed i baka G i C te njihovi prednici još prije II svjetskog rata stekli vlasništvo predmetnih nekretnina u postupku komasacije i diobe Zemljišnoknjižne zajednice sela [adresa] i koji u kontinuitetu do današnjeg dana posjeduje predmetne nekretnine koje u naravi predstavljaju dio imanja odnosno dio kućnog posjeda uz kuću br. 146 u [adresa] izgrađenoj na kčbr. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], zatim sadržaja odgovora na tužbu u kojem tuženica tvrdi da je predmetne nekretnine stekla temeljem zakonite pravne osnove – rješenja o konfiskaciji imovine Kotarskog suda u Garešnici broj I-77/49 od 10. prosinca 1949. pri tome ističući da se u konkretnom slučaju primjenjuju odredbe članka 20. stavka 1. i članka 21. stavka 3. Zakona o konfiskaciji imovine i izvršenju konfiskacije ("Službeni list FNRJ broj: 61/46 – dalje u tekstu: Zakon o konfiskaciji) prema kojima su treće osobe mogle postaviti izlučne zahtjeve glede predmetnih konfisciranih nekretnina, a da takav zahtjev nije postavljen i da su rokovi odavno prošli zbog čega je nastupila prekluzija, prvostupanjski sud je osnovanost tužbenog zahtjeva utemeljio na sljedećim činjeničnim utvrđenjima:

- da je u zemljišnim knjigama vlasnicom predmetnih nekretnina upisana Republika Hrvatska

- da je u posjedovnom listu 472 k. o. [katastarska općina] na nekretnini 426/1 posjednikom upisan tužitelj, a prema podacima povijesti promjena na katastarskim česticama Odjela za katastar nekretnina Garešnica posjednikom je od revizije 1978. bio upisan CS, Đurin, otac tužitelja kojeg je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Garešnici broj O-278/93 od 3. studenog 1993. naslijedio tužitelj u 2/3 dijela i njegova supruga TS u 1/3 dijela, a potom od 2002. tužitelj koji je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Garešnici broj O-26/02 od 14. ožujka 2002. naslijedio svoju majku TS

- da iz iskaza saslušanih svjedoka, poglavito iz iskaza svjedoka BS rođenog 1936. koji je poznavao djeda G te se sjeća i pradjeda tužitelja, proizlazi da su predmetne nekretnine prije tužiteljevih roditelja T i TS posjedovali djed G i baka C, te njegov pradjed te da su iste od kad oni pamti bile u posjedu tužiteljevih prednika (pradjeda, djeda, oca) time da ni jednom od svjedoka nije poznato da bi tužiteljevim prednicima te nekretnine bile oduzete od strane države te da im nikad nitko nije osporavao pravo na iste

- da iz rješenja Kotarskog suda u Garešnici broj I-77/1949-6 od 10. prosinca 1949. te iz preslike zemljišne knjige proizlazi sa su predmetne nekretnine konfiscirane prednicima tužitelja G, B i T svi prezimena TS

- da su predmetne nekretnine i dalje ostale u posjedu pravnim prednicima tužitelja što proizlazi ne samo iz iskaza saslušanih svjedoka već i iz iskaza tužitelja koji nije imao saznanja o tome da bi njegovim prednicima iste bile konfiscirane

- da prema potvrdi Upravnog odjela za poslove državne uprave Odsjeka za imovinsko pravne poslove Bjelovarsko-Bilogorske županije od 6. rujna 2023. u odnosu na predmetne nekretnine nije podnesen zahtjev za povrat oduzete imovine sukladno Zakonu o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine, no da ta činjenica ne isključuje pravo tužitelja da u ovom postupku dokazuje postojanje zakonskih pretpostavki za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

7.1. Na temelju naprijed utvrđenih činjenica prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj dokazao da se zajedno sa svojim pravnim prednicima nalazi u samostalnom i nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina i nakon konfiskacije i to konkretno CS koji je bio i upisan posjednikom u katastru do svoje smrti 1993., a potom njegovi nasljednici uključujući i tužitelja zbog čega se isti mogu smatrati poštenim posjednicima, osobito što se njihovo pravo ne suprotstavlja pravu trećih osoba te da su ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću budući je do 8. listopada 1991. računajući najkasnije od 1950. proteklo vrijeme od 40 godina samostalnog i poštenog posjeda prednika tužitelja i samog tužitelja, a koje vrijeme za stjecanje prava vlasništva dosjelošću je bilo propisano člankom 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima. S materijalnopravnog aspekta, a imajući u vidu da se radi o nekretninama u vlasništvu Republike Hrvatske, prvostupanjski sud rukovodio se i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-291/14-2 od 17. travnja 2018. u kojem je izražen stav da se kod stjecanja prava vlasništva na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZVDSP, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona te da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba.

8. Pobijajući činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda tuženica ističe da je predmetne nekretnine stekla temeljem zakonite pravne osnove – rješenja o konfiskaciji imovine Kotarskog suda u Garešnici broj: I-77/49 od 10. prosinca 1949. kojim su te nekretnine prenesene u općenarodnu imovinu. Kao i u odgovoru na tužbu tvrdi da se konkretnom slučaju primjenjuju odredbe Zakona o konfiskaciji te se s tim u vezi poziva na odredbe članka 20. stavka 1. članka 21. stavka 3. tog Zakona kojim su propisani rokovi kada su treće osobe mogle postaviti izlučne zahtjeve glede predmetnih nekretnina, ističući da su ti rokovi odavno prošli, a da treće osobe takve zahtjeve nisu postavile i zbog čega je nastupila prekluzija odnosno gubitak prava tužitelja na podnošenje tužbe za utvrđenje prava vlasništva. Tvrdi da tužitelj nije zakonit posjednik bez obzira što je isti putem pravnih prednika ostao u posjedu konfisciranih nekretnina pa da stoga ne može steći vlasništvo dosjelošću jer je jedna od bitnih pretpostavki za stjecanje vlasništva dosjelošću kvalificiranost posjeda ujedno tvrdeći da je stoga što je ona stekla vlasništvo konfiskacijom tužitelj izgubio svojstvo poštenog posjednika. Nastavno tvrdi i da je tužitelj trebao pokrenuti postupak povrata oduzete imovine temeljem Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine koji postupak nije pokrenuo. Ističe i da Zakonom o osnovnim vlasničkopravnim odnosima koji je preuzet Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine" broj: 53/91) nije bila predviđena mogućnost stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu dok se prema članku 388. stavku 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma. Stoga činjenicu da je pravni prednik tužitelja i nakon konfiskacije ostao u posjedu spornih nekretnina, a nakon njegove smrti njegovi nasljednici pa i sam tužitelj, smatra neodlučnom jer se ne može steći vlasništvo na nekretninama Republike Hrvatske ako posjed nije zakonit, istinit i pošten ili barem pošten, a što u konkretnom slučaju znači da je tužitelj odnosno njegovi pravni prednici nastavkom posjedovanja ali ne stavljanjem izlučnog zahtjeva u postupku konfiskacije izgubili pravo podnošenja zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva dosjelošću jer su samim postupkom konfiskacije izgubili poštenje posjeda.

9. Iznesenim žalbenim navodima tuženica nije dovela u sumnju činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda koja ovaj sud prihvaća pravilnim, a niti je dovela u sumnju pravilnost primijenjenog materijalnog prava na utvrđeno činjenično stanje.

10. Budući je predmet postupka utvrđenje da je tužitelj stekao pravo vlasništva predmetnih nekretnina dosjelošću to se predmet postupka ne može prosuđivati primjenom Zakona o konfiskaciji kako to tvrdi tuženica pa tako ni kroz njegove odredbe članka 20. Zakona o konfiskaciji prema kojima prilikom provođenja konfiskacije mogu treće osobe stavljati izlučne zahtjeve u pogledu konfiscirane imovine, a niti je zbog provedenog postupka izvršenja konfiskacije tužitelj prekludiran zahtijevati utvrđenje prava vlasništva na spornim nekretninama dosjelošću.

10.1. Naime, stjecanje prava vlasništva dosjelošću jedan je od načina stjecanja vlasništva na temelju zakona, a člankom 129. stavkom 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 - pročišćeni tekst i 94/17

- Ispravak pročišćenog teksta - dalje u tekstu: ZV) propisano je da kad je zakon odredio da će se vlasništvo steći ispunjenjem određenih pretpostavaka koje nisu pravni posao, ni odluka suda ili drugoga tijela na temelju kojega se stječe vlasništvo, niti su nasljeđivanje, onaj kome se glede neke stvari ispune te pretpostavke stječe samim tim pravo vlasništva na njoj u trenutku ispunjenja tih pretpostavaka. Člankom 130. stavkom 1. istog Zakona propisano je da tko stekne pravo vlasništva nekretnine na temelju zakona, ovlašten je ishoditi upis stečenoga prava vlasništva u zemljišnoj knjizi.

11. Nije sporno da su rješenjem Kotarskog suda u Garešnici posl.broj I-77-1946-6 od 10. prosinca 1949. u predmetu izvršenja konfiskacije imovine ŽS, Ž i T temeljem presude od 3. studenog 1949. broj K-232-1949-4 te drugostupanjske presude od 28. studenog 1949. broj: Kž-771-1949-3 konfiscirane nekretnine upisane u zk. ul. broj [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] od kojih su na temelju članka 4. Zakona o konfiskaciji predane u vlasništvu užoj porodici ŽS, B, T, TS, Ć, F i mldb. Jeli nekretnine iz zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i to čestice broj 1130, 422, 423, 424/1 i 946 sa zgradom. Iz tog rješenja razvidno je da predmetne nekretnine kčbr. [katastarska čestica] pašnjak u prkosu i kčbr. [katastarska čestica] oranica u šancu u površini od 1 jutra i 248 čhv, još uvijek upisanih u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i kčbr [katastarska čestica] put prkos sa 5 čhv upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] nisu u postupku izvršenja konfiskacije imovine prednika tužitelja na temelju članka 4. Zakona o konfiskaciji izuzete od konfiskacije i predane u vlasništvo prednicima tužitelja.

12. Iz provedenih personalnih dokaza prvostupanjski sud je utvrdio da su predmetne nekretnine bile u neprekinutom i samostalnom posjedu prednika tužitelja ŽS, Ž i ĆS i njegovog pradjeda daleko prije provedenog postupka izvršenja konfiskacije imovine 1949. za koji nisu ni znali da je proveden za te nekretnine, te i nakon toga do današnjih dana, sada u posjedu tužitelja. Iz tih provedenih dokaza proizlazi da predmetne nekretnine, iako su u postupku izvršenja konfiskacije imovine u zemljišne knjige upisane u vlasništvo Općenarodne imovine, nikad nisu deposedirane prednicima tužitelja te su isti bili u mirnom i nikad osporavanom posjedu od strane tuženice i njezinih prednika. Tužitelj tijekom postupka tvrdi da njegovi prednici nisu znali da su konfiskacijom obuhvaćene kčbr. [katastarska čestica] jer te nekretnine nikad nisu izašle iz njihovog posjeda te su ih nesmetano koristili, iste su dio obiteljskog imanja, a uz to su u katastarskim evidencijama ostale upisane na njegove pretke, a potom i na njega kao nasljednika oca T i majke TS (osim kčbr. [katastarska čestica] koja je od 2006. upisana na tuženicu).

13. Prema članku 159. stavku 1. ZV dosjelošću se stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Prema stavku 2. tog članka samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom tri godine, a takav posjednik nekretnine protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja, a stavkom 3. tog članka da samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Člankom 159. stavkom 4. ZV propisano je će da samostalni posjednik stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od onoga iz stavka 2. i 3. ovog članka, a što imajući u vidu upisano vlasništvo predmetnih nekretnina u korist Republike Hrvatske znači da je za stjecanje prava vlasništva tužitelja na predmetnim nekretnina potreban barem pošten posjed u trajanju od četrdeset godina.

13.1. Člankom 18. stavkom 3. ZV određeno je da je posjed pošten ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed, ali poštenje prestaje čim posjednik sazna da mu pravo na taj posjed ne pripada. Prema daljnjem stavku 5. tog članka posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno.

14. Imajući u vidu zakonsko uređenje prema kojem je stjecanje prava vlasništva dosjelošću moguće i kada je posjed samo pošten pod uvjetom da se radi o posjedu odrađenog neprekidnog trajanja, te da se poštenje posjeda pretpostavlja, dakle da se radi o pravnoj pretpostavci koja se temelji na stavu da je neka činjenica istinita, sve dok se ne dokaže suprotno, to je kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na temelju neprekidnog trajanja poštenog posjeda na tužitelju teret dokaza činjenice posjeda i njegovog trajanja, a na tuženici je teret dokazati da postoje činjenice i okolnosti iz kojih se može razumno zaključiti da posjed tužitelja ne udovoljava zakonskoj definiciji poštenog posjeda iz članka 18. stavka 3. ZV (tako i Vrhovni sud Republici u rješenju broj Rev 1158/2024-2 od 2. listopada 2024.)

15. Tuženica u odgovoru na tužbu na činjenici da je stekla pravo vlasništva na temelju rješenja Kotarskog suda u Garešnici poslovni brojI-77/1949 od 10. prosinca 1949. temelji tvrdnju da tužitelj nije zakonit ni pošten posjednik bez obzira što je putem svojih pravnih prednika ostao u posjedu istih.

16. Imajući u vidu utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj zajedno sa svojim prednicima i nakon izvršene konfiskacije imovine nastavio koristiti i posjedovati predmetne nekretnine kao sastavni dio svojeg obiteljskog imanja kao jedinstvenu cjelinu, da se prijeporne nekretnine kčbr. [katastarska čestica] nalaze u nastavku nekretnina kčbr. [katastarska čestica] koje su postupku izvršenja konfiskacije imovine ostale u vlasništvu prednika tužitelja, a što je razvidno i iz geoportala s lista 22 i 23 spisa, da u vezi tih nekretnina sudski geodetski vještak Augustin Dušek utvrđuje da na terenu ne postoje vidljive međašne oznake niti razlika u načinu uživanja nekretnina u odnosu na susjedne nekretnine za koje nazočni tvrde sa su vlasništvu tužitelja (zapisnik s provedenog uviđaja u zemljišnoknjižnom predmetu poslovni broj: Z- 3096/2023 od 31. ožujka 2023. na listu 27-31 spisa) te da je pristup na te nekretnine prema iskazima svjedoka FS i BS jedino moguć sa dvorišta tužitelja, odnosno nekretnina koje su u nespornom vlasništvu tužitelja, te da prema iskazu tužitelja nikad nitko u obitelji nije spominjao da bi te sporne nekretnine bile konfiscirane, tuženica nije dovela u sumnju zakonsku presumpciju poštenosti posjeda tužiteljevih prednika i tuženika na koju okolnost je jedino priložila presliku rješenja Kotarskog suda u Garešnici poslovni brojI-77/1949 od 10. prosinca 1949. iz kojeg nije vidljivo da li je isto uopće dostavljeno prednicima tužitelja.

17. Neosnovano tuženica ističe pogrešnu primjenu članka 338. stavka 4. ZV prema kojem se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije tog datuma.

18. Zakonom o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91) u članku 3. stavljena je izvan snage odredba članka 29. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima kojom je bilo propisano da se na stvari u društvenom vlasništvu pravo vlasništva ne može steći dosjelošću. Potom je Zakonom o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96) u članku 388. stavku 4. bilo određeno da se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana. Odredba članka 388. stavka 4. tog Zakona ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/1997, U-I-235/1997, U-I-237/1997, U-I-1053/1997, U-I-1054/1997 od 17. studenoga 1999. te je potom Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ u članku 2. dodan novi članak 388. stavak 4. koji glasi: „U rok za stjecanje dosjelošću nekretnine koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, ne računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana.“

19. Imajući u vidu naprijed navedenu zakonsku regulativu u svezi stjecanja prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u društvenom vlasništvu Vrhovni sud Republike Hrvatske je u niz svojih odluka izrazio pravno shvaćanje da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, br. 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZVDSP), nego na temelju drugih odredaba tog Zakona te da rizik bilo kakve greške koje su počinile državna tijela, mora snositi država i ne smije se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonskih odredbi koje je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebno u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba (tako u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 277/2023 od 26. svibnja 2025., Rev-1207/2020 od 23. svibnja 2023., Rev 1095/2021 od 11. listopada 2021., Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019., Rev 215/2022 od 2. ožujka 2022. i dr.)

19.1. Takvo pravno shvaćanje Vrhovni sud temelji na shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izražena u odlukama Trgo protiv Hrvatske broj zahtjeva 35298/04, Radomilja i drugih protiv Hrvatske broj zahtjeva 37685/10 i Jakeljić protiv Hrvatske broj zahtjeva 22768/12/10 u kojima je, konkretno u presudi Trgo protiv Hrvatske koja je činjenično podudarna s ovim predmetom, izraženo shvaćanje da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, ex lege, na temelju odredbe čl. 388. sv. 4. ZV, stupanjem na snagu tog Zakona 1. siječnja 1997. postao vlasnik posjedovane nekretnine. Europski sud za ljudska prava u presudi Trgo protiv Hrvatske izrazio je i pravno shvaćanje (citirana točka 67): "U tim okolnostima, Sud smatra da podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao - s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba - snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtijeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U svezi s tim, Sud ponavlja da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država te da se greške ne smiju ispravljati na trošak dotičnog pojedinca, posebno kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.".

20. Iz navedenih razloga, pravilnom je primjenom materijalnog prava prvostupanjski sud ocijenio da je tužitelj kao pošteni posjednik posjedovanjem predmetnih nekretnina u društvenom vlasništvu u razdoblju duljem od 40 godina, a svakako do 17. studenog 1999. kojeg dana je Ustavni sud Replike Hrvatske ukinuo odredu članka 388. stavka 4. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96) ex lege stekao pravo vlasništva na tim nekretninama (članak 129. stavaka 1. ZV). Stoga je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP valjalo žalbu tuženice odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, uključujući i odluku o troškovima postupka koju tuženica pobija posljedično pobijanu odluke o glavnoj stvari jer ovaj sud u odluci o troškovima sukladno članku 365. stavku 2. ZPP ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti.

21. Budući tuženica nije uspjela sa žalbom, to je odbijen i njezin zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe.

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer