REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2287/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Ivani Čuk Prpić, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Župan, Babić & Antunović d.o.o., u Zagrebu, Horvatova ulica 80A, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, kojeg zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & partneri d.o.o., u Zagrebu, Ulica Radoslava Lopašića 6, radi utvrđenja i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 10. Ugovora o kreditu broj 2402006- 1031262160 /51400607 – 5102001852 od dana 2. kolovoza 2004., sklopljenog između tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, kao kreditora i ČT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita koja nosi naziv „NAKNADA“, u dijelu koji glasi: „ Za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan je prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita, obračunate s datumom Ugovora.“

II. Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d., OIB 23057039320, Rijeka, Jadranski trg 3/a, platiti tužitelju DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, iznos od 406,92 EUR sa zateznim kamatama koje teku od 21. kolovoza 2004. do 31. prosinca 2007. po stopi koja je određena Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu zateznih kamata na iznos od 406,92 EUR od 21. kolovoza 2004. do isplate preko stope dosuđene u točki II. izreke presude.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 885,50 EUR, sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od petnaest dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 434,72 EUR sa zateznim kamatama od 3. prosinca 2025. do isplate.

VI. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 1.000,00 EUR.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. listopada 2024. podnio tužbu protiv tuženika u kojoj tvrdi da su korisnik kredita ČT i tuženik **.**.2004. sklopili ugovor o kreditu (dalje: Ugovor o kreditu), kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita 64.007,44 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunate po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj, da je čl. 10. Ugovora o kreditu ugovorena naplata naknade za obradu kredita i da je predmetna naknada od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 406,92 EUR, kao i da se radi o ništetnoj odredbi ugovora o kreditu jer se radi o tipskom ugovoru o kreditu, o kojem se nije pojedinačno pregovaralo niti je korisnik kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj to ugovora, da je navedena odredba ugovora o kreditu nepoštena i ništetna, da stvara neravnotežu među ugovornim stranama na štetu korisnika kredita. Navodi da su tužitelj i korisnik kredita sklopili Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine kojim ugovorom je predmetna tražbina u cijelosti prenesena na tužitelja.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnom prigovorio vrijednosti predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi jer smatra da je suviše visoko naznačena. Istaknuo je prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer da je tražbina potrošača strogo osobne naravi pa ne može biti predmet prijenosa između tužitelja i korisnika kredita, osporava da je korisnik kredita bio potrošač i smatra da je tužitelj dužan dokazati status potrošača korisnika kredita. Navodi da je odredba Ugovora o kredita o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, kao i da ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da je korisnika kredita o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita u cijelosti informirao, na način da su službenici banke s korisnikom kredita jasno komunicirali da postoji obveza, u slučaju odobrenja kredita, na plaćanje naknade za odobrenje kred ita. Istaknuo je prigovor zastare, a osporio je i tijek zateznih kamata i naveo da bi kamate mogle teći samo od podnošenja tužbe jer tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten stjecatelj.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao aneks broj 1 sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini (str. 34. do 37. spisa), aneks broj 1 ugovora o kreditu (str. 38. do 43. spisa), obavijest (str. 44. spisa), ugovor o kreditu (str. 45. do 48. spisa), dopis (str. 49. spisa), obavijest o preuzimanju tražbine (str. 53. spisa), ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (str. 54. do 59. spisa), izjavu svjedoka (str. 60. spisa), proces obrade kredita (str. 83. i 84. spisa), dopis o mijenjaju i dopunjavanju uvjeta stambenih kredita u poslovanju s građanstvom (str. 121. i 122. spisa), obračun naknade za bankarske usluge (str. 123. spisa), a saslušao je i svjedoka ČT.

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena obveza plaćanja naknade za obradu kredita te zahtjev isplatu preplaćenog iznosa od 406,92 EUR na ime ništetnosti navedene odredbe ugovora o kreditu.

6. Između stranaka nije sporno da su korisnik kredita ČT i tuženik sklopili ugovor o kreditu 2. kolovoza 2004., kao ni da je korisnik kredita tuženiku platio 406,92 EUR na ime naknade za obradu kredita, odnosno nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

7. Sporna je aktivna legitimacija, može li se potraživanje korisnika kredita prenijeti na tužitelja, odnosno radi li se tražbini koja je strogo osobne naravi, status potrošača, je li odredba čl. 10. Ugovora o kreditu ništetna, je li za potraživanje nastupila zastara kao tijek zateznih kamata.

8. Neosnovan je prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

9. Naime, iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbina od 7. lipnja 2023. razvidno je da je korisnik kredita, kao ustupitelj prenio tužitelju, kao primatelju novčanu tražbinu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu od 2. kolovoza 2004., tim ugovorom o prijenosu tražbine korisnik kredita je na tužitelja prenio sve novčane tražbine po osnovi ništetnih odredbi u vidu valute, kamata i svih plaćenih naknada. Slijedom navedenog, a budući da je na tužitelja prenesena i tražbina koja je predmet ovog postupka tužitelj je aktivno legitimiran.

10. Odredbom čl. 436. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj: 29/78, 39/85, 46/85, 57/89, „Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje: ZOO) propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoje potraživanje, izuzev onog čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koje je vezano za ličnost vjerovnika, ili koje se po svojoj prirodi protivi prenošenju na drugoga.

11. Pri tom se ističe da tuženik neosnovano tvrdi da je tražbina korisnika kredita strogo osobne naravi, bez obzira što je ustupitelj tražbine potrošač sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 93/03 dalje; ZZP), a primatelj pravna osoba (dakle nije potrošač) jer se radi o novčanoj tražbini, a novčane tražbine nisu tražbine strogo osobne naravi, neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

12. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 440. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

13. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno shvaćanje u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. jer je u točki 20. obrazloženja navedeno: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

14. Također, uvidom u obavijest od 7. lipnja 2023. proizlazi da je tuženik bio obaviješten o sklopljenom ugovoru o cesiji između korisnika kredita i tužitelja , a što tuženik niti ne osporava tijekom postupka.

15. Nadalje, ugovor o kreditu, između korisnika kredita i tuženika, sklopljen je 2. kolovoza 2004. Prema odredbi iz čl. 3. t. 1. ZZP-a u smislu toga Zakona izraz potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

16. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita ČT nije obrtnik ni trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. ZZP-a. Čl. 6. Ugovora o kreditu određeno je da namjena kredita kupnja nekretnine (da se radi o stambenom kreditu), a iz ni jednog dokaza u spisu ne proizlazi da bi korisnik kredita bio obrtnik ili trgovac, odnosno da bi nekretnina bila korištena u kakve poslovne svrhe. Tuženik, iako osporava status potrošača, ne pruža ni jedan dokaz, sukladno odredbi iz čl. 219. st. 1. ZPP-a, kojim bi dokazao da korisnik kredita nije potrošač u smislu čl. 3. t. 1. ZZP-a (dok istovremeno ne osporava sklapanje kredita s korisnikom kredita).

17. Sud je saslušao svjedoka ČT, korisnika kredita, a iz iskaza tog svjedoka proizlazi da je tražio kredit za rješavanje stambenog pitanja, za pronađenu nekretninu, da je prihvatio ponudu tuženika jer je omogućio sklapanje ugovora bez jamca, da je bila akcija kredita u valuti CHF, da je prihvatio ponudu banke prema izračunu traženog iznosa kredita i njegovih kreditnih mogućnosti, da nije mogao ni o čemu pregovarati, da je potpisao ugovor koji je banka ponudila, da nije pri tom banka ništa objasnila vezano za obvezu plaćanja naknade za obradu kredita, samo da ju je dužan platiti, da je kredit otplaćen. Tuženik nije imao primjedbe na iskaz tog svjedoka.

18. Dakle, iz iskaza svjedoka, ČT, ne proizlazi da mu je tuženik dao bilo kakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita, koja je svrha ugovaranja te naknade i kako će se određivati, odnosno da mu nije dao nikakve informacije prema kojima je mogao procijeniti kakve financijske posljedice proizlaze za njega iz te odredbe. Također, u odnosu na tu odredbu korisnik kredita nije imao nikakvu mogućnost pregovaranja, kao niti o ostalim odredbama ugovora jer se radilo o tipiziranom ugovoru koji mu je ponuđen.

19. Sud je prihvatio iskaz svjedoka ČT jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču. Tuženik niti ne iznosi činjenicu koji zaposlenik banke je vodio pregovore s potrošačem oko sklapanja ugovora.

20. Iz isprava koje je tuženik dostavio, točnije procesa obrade kredita (str. 83. i 84. spisa) i dopisa o mijenjaju i dopunjavanju uvjeta stambenih kredita u poslovanju s građanstvom (str. 121. i 122. spisa), ne proizlazi da je tuženik u konkretnom slučaju dao bilo kakve informacije korisniku kredita u pogledu predmetne naknade, a niti da se o toj odredbi pojedinačno pregovaralo. Navedena uputa predstavlja internu uputu tuženika njegovim zaposlenicima.

21. Ništetna je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita Korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 01,000% (jedan posto) naknade na iznos kredita.

22. Naime, u postupku nije sporno da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 406,92 EUR.

23. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača., a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

24. Iz iskaza svjedoka ČT proizlazi da se o odredbi ugovora o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

25. Naime, u spornoj odredbi nije uopće naznačeno, raščlanjeno ili na bilo koji način jasno određeno, pa čak niti odredivo na što se odnosi naknada u visini od jedan posto od iznosa kredita. Iz sporne odredbe ugovora o kreditu nije jasno što je uopće „naknada“. Naime, nije jasno i nije određeno, niti odredivo koji troškovi nastaju za tuženika prilikom obrade zahtjeva za kredit. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da iznosi jedan posto od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

26. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

27. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

28. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed sastavljena od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja. Također, tuženiku nije bila poznata niti svrha ugovaranja predmetne naknade, niti ga je tuženik informirao o svrsi ugovaranja naknade. Sve navedene okolnosti prouzročile su značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Zbog toga je i odredba čl. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a, stoga je odlučeno kao u točki I. izreke..

29. Nisu osnovani tuženikovi navodi da bi trebalo primijeniti odredbe čl. 84. ZZP- a jer da je sporna odredba, prema tuženiku, jasna, lako razumljiva i lako uočljiva. U konkretnom predmetu nema mjesta primjeni odredbe iz čl. 84. ZZP-a jer se navedena odredba odnosi samo na predmet i cijenu, dok je predmet spora u ovoj pravnoj stvari tzv. ulazna naknada za kredit, dakle, ne predmet i cijena.

30. Međutim, ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelo ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 105. st. 1. ZOO-a.

31. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

32. Dakle, posljedica ništetnosti predmetne ugovorne odredbe je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju te odredbe, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

33. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadi sukladno odredbi čl. 104. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 406,92 EUR pa je odlučeno kao u točki II. izreke.

34. U odnosu na tuženikov prigovor zastare valja istaknuti da je neosnovan.

35. Naime, tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

36. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (što proizlazi iz shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetog na sjednici od 30. siječnja 2020., broj Su-IV- 47/2020).

37. U odnosu na zatezne kamate odredbom čl. 214. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknad i ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o toj naknadi, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana plaćanja te naknade.

38. Vezano za stopu zateznih kamate neosnovano tužitelj potražuje zatezne kamate po stopi za trgovačke ugovore jer predmetno potraživanje nije potraživanje iz trgovačkog ugovora, već stjecanja bez osnove pa se primjenjuje stopa propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) za ostale odnose (točka II. izreke presude), stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje zatezne kamate preko stope propisane odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose (točka III. izreke presude).

39. Vezano za tuženikov prigovor suviše visoko naznačene vrijednosti predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje ništetnosti valja navesti da je pogrešno shvaćanje tuženika da zahtjev za utvrđenje ne bi bio od utjecaja na vrijednost predmeta spora i da se kao mjerodavna za određivanje vrijednosti predmeta spora treba uzeti samo visina kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Takav zaključak ne proizlazi iz odredbi ZPP-a kojima je propisan način određivanja vrijednosti predmeta spora kod objektivne kumulacije tužbenih zahtjeva, kao u konkretnom slučaju, odnosno u situacijama kada se tužbeni zahtjev ne odnosi na novčanu svotu (čl. 37. st. 1. i 40. st. 1. ZPP-a). Sud je odredio vrijednost predmeta spora u odnosu na zahtjev za utvrđenje u iznosu od 406,92 EUR sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadi i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 406,92 EUR. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju novčani iznos plaćen na temelju te odredbe. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi u iznosu od 1.734,15 EUR je suviše visoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 406,92 EUR budući da je posljedica ništetnosti vraćanje iznosa plaćenog na temelju te odredbe pa je primjerena vrijednost predmeta spora za zahtjev za utvrđenje upravo 460,92 EUR.

40. Budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pripada mu pravo na naknadu troškova postupka sukladno odredbi čl. 154. st. 1. i 155. ZPP-a.

41. Tužitelj ima pravo na trošak parničnog postupka (vrijednost predmeta spora 813,84 EUR) i to:

- sastava tužbe prema Tbr. 7. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, dalje: Tarifa) u iznosu od 150,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 14. studenog 2025. prema Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 150,00 EUR,

- zastupanja na ročištu 25. rujna 2025. prema Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 75,00 EUR,

- zastupanja na ročištu za objavu presude prema Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 75,00 EUR,

-sastava podneska od 27. prosinca 2024. prema Tbr. 8.t 1. Tarife u iznosu od 150,00 EUR,

-sudske pristojbe na tužbu prema Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 37/23, dalje: Uredba) u plaćenom iznosu od 33,18 EUR, i na presudu Tar. br. 2. st. 1. Uredbe u iznosu od 39,82 EUR,

-pribavu potvrde o visini naknade za obradu kredita prema Tbr. 36. Tarife od 50,00 EUR,

-PDV od 25% prema Tbr. 46. Tarife u iznosu od 162,50 EUR, ukupno 885,50 EUR (točka IV. izreke).

42. Tužitelju ne pripada pravo na više zatraženi trošak za sastav tužbe u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za PDV od 12,50 EUR, ukupno 62,50 EUR, podneska od 27. prosinca 2024. u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za PDV od 12,50 EUR, ukupno 62,50 EUR, zastupanja na ročištu 25. rujna 2025. od 125,00 EUR, uvećano za PDV od 31,25 ukupno 156,25 EUR, zastupanja na ročištu za glavnu raspravu u iznosu od 50,00 EUR, uvećano za PDV od 12,50 EUR, ukupno 62,50 EUR, zastupanja na ročištu za objavu presude od 25,00 EUR, uvećano za PDV od 6,25 EUR, ukupno 31,25 EUR, kao ni trošak sudske pristojbe za presudu od 59,72 EUR jer su zatraženi u previsokom iznosu (prema vrijednosti predmeta spora kako je naznačen u tužbi, a ne kako je određen tijekom postupka). Dakle tužitelju nije priznat trošak u ukupnom iznosu od 434,72 EUR (točka V. izreke).

43. Budući da tuženik nije uspio u sporu nema pravo ni naknadu troškova parničnog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a), stoga je odlučeno kao u točki VI. izreke ove presude.

U Zagrebu, 3. prosinca 2025.

SUDAC

Ivana Čuk Prpić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude može se izjaviti žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od petnaest (15) dana od dostave presude, a izjavljuje se putem ovog suda u dva (2) primjerka.

DNA:

- e- Oglasna ploča

- kal. 30 dana