REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-178/2024-143

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužiteljice-protutuženice RO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Škarici, odvjetniku iz Zagreba, protiv I-tuženice-protutužiteljice ROČ, 31 Frontier str. Trabuco Canyon, CA 926 79, SAD, OIB: [osobni identifikacijski broj], II-tuženika-protutužitelja HOČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], III- tuženika- protutužitelja AOČ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanih po punomoćniku Marinu Bariću, odvjetniku iz Rijeke, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 24. listopada 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužiteljice-protutuženice HO, odvjetnice iz [adresa] i zamjenice punomoćnika tuženika-protutužitelja AO, odvjetnice iz [adresa], dana 3. prosinca 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je tužiteljica RO vlasnica nekretnine koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću, popisni broj 4853 u [adresa], površine 154 m2, odnosno 42,8 čhv, sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zemljišne knjige Općinskog građanskog suda u Zagrebu u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

II. Tuženici ROČ, HOČ i EOČ dužni su trpjeti da se tužiteljica RO upiše u zemljišnu knjigu kao vlasnica nekretnine koja u naravi predstavlja obiteljsku kuću popisni broj 4853 u [adresa], površine 154 m2, odnosno 42,8 čhv, sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina].

III. Nalaže se tuženicima naknaditi tužiteljici trošak parničnog postupka u iznosu od 21.422,54 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 3. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

r i j e š i o  j e

I. Utvrđuje se da je protutužba u ovom predmetu povučena.

II. Nalaže se tuženicima-protutužiteljima naknaditi tužiteljici-protutuženici trošak parničnog postupka u iznosu od 5.000,00 EUR, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužiteljice-protutuženice za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je sa svojim roditeljima EO i CO podnijela 4. svibnja 1998. godine tužbu u kojoj navode da su od prednika tuženika KO i OO kupili obiteljsku kuću u [adresa], temeljem kupoprodajnog ugovora od 23. lipnja 1970. godine. Naveli su i da su odmah po zaključenju navedenog kupoprodajnog ugovora ušli u posjed navedene nekretnine, a koju i danas koriste za svoje stanovanje te da su platili porez na promet nekretnina. Istaknuli su i da je prednike tuženika prilikom sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora zastupao odvjetnik dr. EO, koji je kao njihov punomoćnik potpisao kupoprodajni ugovor, ali njegov potpis nije ovjeren, te se stoga tužitelji ne mogu upisati u zemljišnu knjigu kao vlasnici nekretnine i tužbom traže od tuženika izdavanje tabularne isprave podobne za uknjižbu prava vlasništva.

2. Povodom navedene tužbe ovaj sud je donio presudu pod poslovnim brojem P- 2843/98 od 25. svibnja 1998. godine, kojom je usvojen tužbeni zahtjev, a koja je postala pravomoćna 9. srpnja 1998. te su se temeljem takve presude upisali u zemljišnu knjigu kao vlasnici predmetne nekretnine. U tom postupku tuženike je zastupao staratelj za poseban slučaj, budući im je adresa bila nepoznata.

3. Tuženici su 29. listopada 2001. podnijeli prijedlog za ponavljanje postupka, navodeći da su za presudu saznali 17. listopada 2001. kada je prednik KO došao iz Amerike i kada je provjerio status nekretnine te da je **.**.2001. KO saznao da je donesena presuda i izvršen prijenos prava vlasništva na tužiteljicu i njene roditelje. Povodom prijedloga sud je proveo postupak te je 28. siječnja 2003. doneseno rješenje kojim se dopušta ponavljanje postupka i ukida presuda Općinskog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-2843/1998 od 25. svibnja 1998. koja je donesena u tom predmetu. Tužiteljica je zajedno s roditeljima podnijela žalbu na odluku prvostupanjskog suda o ponavljanju postupka, a Županijski sud u Zagrebu je rješenjem pod poslovnim brojem Gž-6322/2009-3 od 22. rujna 2009. žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio rješenje od 28. siječnja 2003. godine.

4. U ponovljenom postupku tužiteljica je osobno i kao pravna slijednica iza pok. roditelja EO i CO, ostala kod tužbe od 4. svibnja 1998., koju je uredila podneskom od 28. svibnja 2010. te je istim podneskom postavila eventualno kumulirani tužbeni zahtjev na način da je stavila zahtjev za utvrđenje vlasništva temeljem dosjelosti i to protekom 10 godine od početka vršenja samostalnog, istinitog i poštenog posjeda, dakle krajem lipnja 1980., odnosno protekom 20 godina, a što bi bilo krajem lipnja 1990. godine.

5. Tuženici u odgovoru na tužbu ističu da u cijelosti osporavaju tužbu i tužbeni zahtjev. Navode i da tuženici nisu tužiteljici niti njezinim pravnim prednicima prodali predmetnu nekretninu te ističu da tužiteljica nekretninu drži u svojem posjedu bez valjana pravnog osnova. U odnosu na kupoprodajni ugovor ističu da na istom nije ovjeren potpis prodavatelja te ne prileži punomoć odvjetniku Glowackom za sklapanje ugovora u ime tuženika. Također, tuženici navode i da obitelj CO nije stanovala u [adresa] na adresi [adresa], odnosno da nisu stupili u posjed predmetne nekretnine.

5.1. Tuženici su u nastavku postupka naveli i da nitko od tužitelja nije na pošten i savjestan način ušao u posjed predmetne nekretnine, kao i da iz potvrde prebivališta za tužiteljicu i njezine pravne prednike proizlazi da isti nisu bili više od par godina prijavljeni na adresi predmetne nekretnine. Isto tako, u podnesku od 12. travnja 2011. tuženici su naveli da nisu dali odvjetniku Ivi Glowatzkom nikakvu punomoć niti suglasnost za prodaju predmetne nekretnine, kao i da nisu nikada primili kupoprodajnu cijenu, niti dozvolili tužiteljici i njezinim pravnim prednicima stupanje u posjed nekretnine. Navode i da su za činjenicu prodaje nekretnine saznali tek uvidom u zemljišnu knjigu, dok su u katastarskom operatu kao posjednici i nadalje navedeni tuženici. Tuženici ističu i da tužiteljica koristi krivotvorine kako bi ostvarila nepripadajuće pravo.

6. U predmetnom postupku sud je 22. prosinca 2011. pod poslovnim brojem P- 10990/2009-90 donio presudu kojom je pod točkom I. izreke presude odbijen tužbeni zahtjev kojim se tuženicima nalaže da tužiteljici izdaju ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda. Predmetna točka I. izreke presude postala je pravomoćna 3. svibnja 2017. godine.

6.1. Navedenom presudom pod poslovnim brojem P-10990/2009-90 od 22. prosinca 2011. u točki II. utvrđeno je da je tužiteljica vlasnica predmetne nekretnine te je točkom III. određeno da su tuženici dužni trpjeti da se tužiteljica upiše u zemljišnoj knjizi kao vlasnica nekretnine. Isto tako, točkom IV. izreke predmetne presude naloženo je tuženicima da solidarno isplate tužiteljici parnični trošak u iznosu od 57.780,00kn, dok je točkom V. izreke naloženo tužiteljici da tuženicima isplati parnični trošak pristupa na ročište održano 18. ožujka 2010. u iznosu od 6.150,00 kn, dok je u preostalom dijelu zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška odbijen.

6.2. Predmetna presuda je rješenjem Županijskom suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Gž-6018/2012-2 od 30. svibnja 2017. ukinuta u dijelu pod točkom II., III. i IV., kao i u dijelu odluke o troškovima postupka pod točkom V. izreke u kojem je odbijen dio zahtjeva tuženika za naknadu troška postupka preko iznosa od 6.150,00 kn te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na povnono suđenje.

7. Tuženici su podneskom od 25. lipnja 2024. godine podnijeli protutužbu protiv tužiteljice kojom predlažu donošenje presude kojom će se naložiti zemljišnoknjižnom odjelu ovog suda upis tuženika kao vlasnika predmetne nekretnine, naložiti tužiteljici da tuženicima preda u posjed predmetnu nekretninu te da isplati iznos od 90.000,00 EUR sa zateznim kamatama na ime izgubljene najamnine od predmetne nekretnine.

7.1. Tuženici su na glavnoj raspravi održanoj 24. listopada 2025. povukli prututužbu i protutužbeni zahtjev u cijelosti. Tužiteljica je na istoj raspravi istaknula da se ne protivi povlačenju protutužbe, pa je sukladno čl. 193. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) sud utvrdio da je protutužba povučena i odlučio kao pod točkom I. izreke rješenja.

7.2. Odredbom čl. 158. st. 1. ZPP-a propisana je obveza tuženika-protutužitelja koji povuče protutužbu naknaditi troškove postupka tužitelju-protutuženiku.

7.3. Slijedom navedenog, odluka o trošku u ovom postupku temelji se na čl. 155. i čl. 158. st. 1. ZPP-a te na odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa).

7.4. Tužiteljici-protutuženici zastupanoj po odvjetniku priznat je parnični trošak zastupanja na ročištima održanima 25. lipnja 2024., 4. listopada 2024., 21. svibnja 2025. i 24. listopada 2025. u visini od 1.000,00 EUR za svako (Tbr. 9/1 Tarife) te u okviru određeno postavljenog zahtjeva tužiteljice-protutuženice, što uvećano za vrijednost poreza na dodanu vrijednost (250.00 EUR) iznosi 5.000,00 EUR. Stoga tužiteljici-protutuženici pripada naknada troškova u odnosu na protutužbu sveukupno u iznosu od 5.000,00 EUR, sukladno čl. 155. ZPP-a.

7.5. Tužiteljici-protutuženici nije priznat trošak sastava podneska od 6. prosinca 2024., s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje postupka povodom protutužbe. Isto tako, nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na protutužbu, s obzirom da navedeni trošak nije niti nastao.

7.6. Slijedom navedenog, o troškovima parničnog postupka povodom protutužbe odlučeno je kao pod točkom I. i II. izreke rješenja.

8. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kupoprodajni ugovor od 25. lipnja 1970. (list 4-5, 84-86, 220-221 i 426-431 spisa), izvadak iz zemljišne knjige (list 6-7 spisa), dopis Hrvatske odvjetniče komore od 30 travnja 1997. (list 10 spisa), dopis odvjetnika Marijana Jalševića od 15. svibnja 1997. (list 11 spisa), posjedovni list (list 29-30 spisa), obračun i naplatu komunalnih usluga (list 31 spisa), rješenje Grada Zagreba od 10. studenoga 1970. (list 189-191 spisa), ugovor o korištenju stana (list 216-217 spisa), ugovor o korištenju stana (list 218-219 spisa), zapisnik Grada Zagreba, Sekretarijata za financije, Komisije za procjenu nekretnina od 22. srpnja 1970. (list 222-223 spisa), zabilježbu (list 224 spisa), dopis od 11. srpnja 1970. (list 225 spisa), dopis od 10. ožujka 1971. (list 226 spisa), tužbu od 15. listopada 1976. (list 227 spisa), mandatnu tužbu od 29. prosinca 1972. (list 228 spisa) i rješenje Građevinsko-urbanističkog inspektorata od 20. listopada 1976. (list 229 spisa). Saslušan je svjedok BO (list 234 spisa), tužiteljica (list 235-236, 244-245 i 415-416) i II. tuženik COČ (list 416-417 spisa).

9. Predmet spora je utvrđenje stjecanja prava vlasništva dosjelošću tužiteljice na predmetnoj nekretnini

10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. ZPP-a, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

11. Među strankama je nesporno da je tužiteljica trenutno u posjedu predmetne nekretnine.

12. Među strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, odnosno postojanje posjeda tužiteljce te savjesnost i zakonitost istog.

13. U predmetnom slučaju mjerodavan je Zakon o osnovnim vlasničkopravnim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91; dalje: ZOVO), a koji pravni stav je zauzeo i Županijski sud u Zagrebu u rješenju pod poslovnim brojem Gž-6018/2012-2 od 30. svibnja 2017. kojim je ukinuta prvostupanjska presuda.

13.1. U skladu s čl. 28. st. 2. ZOVO-a savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, dok je st. 4. istog članka određeno da savjesni posjednik nepokretne stvari, na koju drugi ima pravo vlasništva, stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

13.2. Nadalje, čl. 72. st. 2. ZOVO-a propisano je daje posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova, dok je st. 3. određeno da se savjesnost posjeda pretpostavlja.

14. Uvidom u kupoprodajni ugovor od 25. lipnja 1970. (list 4-5, 84-86, 220-221 i 426-431 spisa) utvrđeno je da se u istome navodi da je sklopljen 25. lipnja 1970. između tužiteljice RO, njezinih roditelja EO i CO te prednika tuženika KO i LO, a koje je u tom pravnom poslu zastupao punomoćnik EO, odvjetnik iz [adresa], koji je potpisao predmetni ugovor kao punomoćnik za prodavatelje. Iz sadržaja kupoprodajnog ugovora proizlazi da prodavatelji po svom punomoćniku potvrđuju, da su im kupci prilikom potpisivanja ugovora u gotovom isplatili kupoprodajnu cijenu. Na preslici ugovora nalazi se i priznanica o plaćenom porezu na nekretninama od strane ČO i dr. u [adresa].

14.1. U prilog činjenici da je kupoprodajni ugovor sklopljen govori i zapisnik sekretarijata za financije, komisije za procjenu nekretnina (list 222-223 spisa), a iz kojeg proizlazi da je isti sastavljen 22. srpnja 1970. radi utvrđivanja prometne vrijednosti kao porezne osnovice poreza na promet nekretnina i prava, obiteljske kuće u [adresa], a u kojoj kao stranka, procjeni prisustvuje Lav Znidarčić, odvjetnik u svojstvu zastupnika.

14.2. Nadalje, rješenjem Sekretarijata za financije Grada Zagreba od 10. studenoga 1970. (list 189) spisa), kojim se poreznom obvezniku KO i ĐO utvrđuje osnovica za razrez poreza na promet nekretninama sa 120.000,00 dinara na koju se razrezuje porez na promet nekretninama u iznosu od 16.536,00 dinara, a u obrazloženju kojeg se navodi da je porezni obveznik ugovorom od 25. lipnja 1970. prodao ČO, CO i RO nekretninu u [adresa], te je iz istog vidljivo da se to rješenje dostavlja dr. DO za ĐO, kao poreznom obvezniku.

14.3. U odnosu na tuženikove prigovore vjerodostojnosti navedenog rješenja ističe se da isto predstavlja javnu ispravu u smislu čl. 230. st. 1. ZPP-a te tuženik nije ponudio dokaze kojim dokazuje da je ista krivotvorena, pa se ima smatrati da ista dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje.

15. Kupoprodajni ugovor je sklopljen 1970. godine te se na sklapanje istog, a na temelju čl. 4. Zakona o nevažnosti pravnih propisa donesenih prije 6. 4. 1941. i za vrijeme neprijateljske okupacije primjenjuju pravna pravila Općeg građanskog zakonika (dalje: OGZ). Paragrafom 1008 OGZ-a navodi se da poslovi kojim se stvari u tuđe ime otuđuju zahtijevaju posebnu punomoć koja glasi na te iste vrste poslova.

15.1. Paragrafom 1016 OGZ-a propisano je da ako opunomoćenik prijeđe granice svoje punomoći opunomoćitelj je obvezan prema njemu samo onda ako je odobrio posao ili ako je prisvojio sebi korist koju je donio taj posao.

16. Dakle, iz navedenih dokaza proizlazi da je predmetni kupoprodajni ugovor od 25. lipnja 1970. sklopljen, ali nije dokazano da su tuženici ovlastili odvjetnika dr. Ivu Glowatsky na prodaju predmetne nekretnine odnosno da je on pri sklapanju predmetnog ugovora nastupao kao punomoćnik stranaka, a niti je dokazano da su tužiteljica i njezini pravni prednici isplatili kupoprodajnu cijenu.

17. Stoga se navedeni kupoprodajni ugovor ne može smatrati valjanim pravnim temeljem za stjecanje prava vlasništva tužiteljice i njezinih pravnih prednika, a što je ustalom i utvrđeno ovosudnom presudom pod poslovnim brojem P-10990/2009-90 od 22. prosinca 2011. kojom je u točki I. izreke odbijen tužbeni zahtjev kojim se tuženicima nalaže da tužiteljici izdaju ispravu podobnu za upis prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, jer će u protivnom takvu ispravu zamijeniti presuda, a koja točka I. izreke presude je postala pravomoćna 3. svibnja 2017.

18. Međutim, činjenica da je predmetni kupoprodajni ugovor sklopljen, iako nevaljan, govori u prilog činjenici da su tužiteljica i njezini pravni prednici 1970. godine stupili u posjed predmetne nekretnine.

19. Uvidom u Ugovor o korištenju stana (list 216-217 spisa) utvrđeno je da iz istog proizlazi da je isti sklopljen između KO i ĐO kao davatelja stana na korištenje, a koje je zastupao odvjetnik dr. Ivo Glowatzki kao punomoćnik i SO kao nosioca stanarskog prava te se istim daje na korištenje stan na adresi [adresa] koji se nalazi na 2. katu površine 27,00 m2. U odnosu na navode tuženika da je predmetni ugovor sklopljen 1983. godine, ističe se da se godina sklapanja ugovora ne vidi jasno, a iz samog sadržaja ugovora, i to osobito čl. 5. istog proizlazi da se stanarina plaća od 1. siječnja 1970., pa iz navedenog ovaj sud zaključuje da je predmetni ugovor sklopljen prije 1. siječnja 1970.

20. Uvidom u Ugovor o korištenju stana (list 218-219 spisa) utvrđeno je da iz istog proizlazi da je isti sklopljen između ČO, CO i RO kao davatelja stana na korištenje i SO kao nosioca stanarskog prava te se istim daje na korištenje stan na adresi [adresa] koji se nalazi na 2. katu površine 27,30 m2. Navedeni ugovor sklopljen je 1. kolovoza 1970.

21. Iz mandatne tužbe od 27. prosinca 1972. (list 228 spisa) proizlazi da je Kanalizacija – komunalno poduzeće Zagreb podiglo tužbu protiv ČO (pravnog prednika tužiteljice) radi dospjelog, a neplaćenog potraživanja, kao i da je sud izdao platni nalog

22. Iz rješenja građevinsko-urbanističke inspekcije od 20. listopada 1976. (list 229 spisa) proizlazi da je investitoru ČO (pravni prednik tužiteljice) naloženo da odmah obustavi građevinske radove na izgradnji objekta u Zagrebu na adresi [adresa], a sve s obzirom da je obavljenim uviđajem od 15. listopada 1976. utvrđeno da je ČO kao investitor započeo s gradnjom balkona na predmetnoj nekretnini.

23. Tužiteljica u svom iskazu u bitnome navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji predmetne nekretnine imala 13 godina, ali da je bila pametno i razvijeno dijete, pa da je izrazila želju roditeljima da studira u Zagrebu, a zbog čega je njezin otac tražio nekretninu za kupnju. Navela je da je njezin otac molio njegove poznanike KOČ i MO da mu pronađu nekretninu te da su oni pronašli kuću u [adresa], pa da su je otišli pogledati. Istaknula je da se ne sjeća tko je tada bio prisutan u ime prodavatelja, ali da se samo sjeća da su u ime vlasnika kuće bili odvjetnici. Navela je i da se ne sjeća je li prilikom razgledavanja raspravljano o cijeni, a niti kolika je bila cijena. Tužiteljica je istaknula i da je na ugovor njezin potpis te da je predmetni ugovor potpisala u nekom odvjetničkom uredu. Nadalje, navela je da su nakon predmetne kupnje njezini roditelji uredili i koristili stan na prvom koji je jedini bio slobodan, dok su u prizemlju stanovale dvije starije osobe imena ŠO, a na drugom katu je bio bračni par R te je jednu sobu na drugom katu koristila ženska osoba koja se do 1980. godine udala i odselila, a zauzvrat je tužiteljičin otac njoj isplatio miraz. Tužiteljica je navela da su se njezini roditelji doselili u stan na drugom katu kada se on oslobodio 1980. godine, odnosno kada je preminuo bračni par R. Istaknula je i da su njezini roditelji od tada trajno živjeli u tom stanu na drugom katu, ali da nisu prijavili prebivalište u [adresa], jer da su zadržali stan u [adresa] koji su imali namjeru zamijeniti za drugi. Tužiteljica je navela i da se ona doselila u stan 1975. godine kada je došla na studij i da od tada stalno živi u tom stanu, osim što je povremeno odlazila u Švicarsku radi usavršavanja. U odnosu na stan u prizemlju, navela je da je bračni par ŠO preminuo oko 1990. godine te je potom u navedeni stan uselio njihov unuk ŠO sa ženom, a nakon njega obitelj H koja je preminula 1992. godine te je nakon njihove smrti sin supruge H došao i preuzeo sve stvari iz stana. Tužiteljica je istaknula i da njezini roditelji nisu nikada pokušavali uknjižiti vlasništvo na predmetnoj nekretnini jer da su smatrali da je sve u redu s kupnjom, a i da je njezin otac bio politički zatvorenik pa da se nakon Titove smrti bojao imati nekretninu upisanu na sebe kao vlasnika. Navela je i da od dana sklapanja kupoprodajnog ugovora nitko od tuženika ili njihovih predstavnika nije došao upoziriti nju ili njezine da su u nelegalnom posjedu nekrenine. Tužiteljica je istaknula i da činjenicu da je ugovor o kupoprodaji na listu 4 spisa potpisan od strane kupaca, a da ugovor o kupoprodaji na listu 221 spisa nije potpisan od strane kupaca, tumači na način da je vjerojatno ugovor s lista 221 spisa potpisan po odvjetniku prodavatelja, a da su tužiteljica i njezini roditelji došli naknadno iz Osijeka potpisati ugovor. Istaknula je i da ne zna je li njihov odvjetnik tražio od odvjetnika prodavatelja da mu predoči punomoć te da ne zna je li tražio da ovjeri svoj potpis na ugovoru. Isto tako, navela je i da ne zna koja je bila kupoprodajna cijena i da ne zna koliko novaca su platili njezini roditelji.

23.1. Tužiteljica je u dopunskom iskazu u bitnome dodatno navela da je njezin otac kupio predmetnu nekretninu u kojoj je tada živjelo 5 stanara te su oni njemu kasnije plaćali najamninu u visini koju je odredila općina Maksimir. Istaknula je i da je njezin otac nekretninu kupio kreditom te da je platio porez. Navela je i da je kupoprodajna cijena kupcima isplaćena odmah u odvjetničkom uredu gdje je potpisan ugovor te da su odmah ušli u posjed kuće. Istaknula je i da su dotadašnji stanari imali pravo biti podstanari dok su živi ili dok ih se ne isplati. U odnosu na stanare ŠO koji su živjeli u prizemlju navela je da su nastale razmirice te da je potom plaćao stanarinu njezinom ocu preko Općine Maksimir, ali da je to bilo kratko vrijeme jer da se ŠO iselio, a da se potom uselila gospođa H koja je nastavila plaćati stanarinu njezinom ocu.

23.2. Sud je prihvatio kao istinit iskaz tužiteljice, s obziorom da je ista iskazivala jasno, samopouzdano i logično, kao i u skladu s drugim dokazima u postupku.

24. II. tuženik COČ u svom iskazu je u bitnome naveo da je obitelj njegovog oca imala dvije nekretnine, i to u Bribiru i Zagrebu. Naveo je da je majka njegovog oca ubijena u Drugom svjetskom ratu, pa da su onda oni živjeli s ocem u Zagrebu, kao i da je jedna od njihovih tetki bila uključena u ustaški pokret. Isto tako, naveo je i da mu je otac jednom rekao da su u predmetnoj nekretnini u Zagrebu na adresi [adresa], skrivali jednog od poznatih partizanskih čelnika koji je bio A. II. tuženik je naveo da je njegov otac 1948. godine napustio Hrvatsku, a da su njegova baka i ujna ostale u Hrvatskoj. Istaknuo je da je poslije rata komunistička vlast uselila dosta ljudi stanara u predmetnu kuću, a da je njegovoj baki i tetki ostao jedan mali dio kuće da žive unutra. Nadalje, naveo je da kada su umrli njegova baka 1962. godine i tetka 1968. godine, da se brat njegovog oca pokušao vratiti u Zagreb, ali da je bio zadržan u Beograd i da nije pušten. II. tuženik je naveo i da su se njegov otac i očev brat raspitivali za predmetnu kuću, ali da nisu dobivali informaciju, pa da su mislili da je kuća prazna i napuštena te da je njihova. Naveo je i da se njegov otac, stric, brat i on nisu vraćali u Hrvatsku dok nije završio Domovinski rat, a da je oko predmetne nekretnine bio informiran najviše stric KO koji je umro 2016. II. tuženik je istaknuo i da su on i njegov otac znali da postoji ta nekretnina i da mu nikad nitko nije rekao da je ista prodana, odnosno otac i stric nisu govorili o tome. Isto tako, istaknuo je i da su se pok. COČ i KO smatrali vlasnicima predmetne nekretnine, kao i da nikad nije čuo u kući da se govorilo o prodaji, niti je čuo da bi se nekoga opunomoćilo da prodaje tu kuću u [adresa]. Nadalje, naveo je i da nikada nisu iz Zagreba odnosno iz tadašnje Jugoslavije dobivali nikakve novce na ime najamnine, kao i da mu se nikada nije obratila tužiteljica, a niti njegovom ocu.

25. Slijedom izvedenih dokaza, utvrđeno je da je da su tužiteljica i njezini pravni prednici ČO i CO u posjedu predmetne nekretnine od 1970. godine. Njihov posjed je neposredan u odnosu na stan na I. katu od 1970. godine, dok je bio posredan u odnosu na druge dijelove nekretnine te je u odnosu na stan na II. katu postao neposredan na stan na II. katu od 1980. godine, dok je u odnosu na stan u prizemlju postao neposredan 1992. godine. Nadalje, budući da je kupoprodaji ugovor sklopljen 1970. godine imao nedostatak u vidu neovjerenog potpisa punomoćnika prodavatelja, odnosno isti je sklopljen i bez valjane punomoći prodavatelja, to posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika nije bio zakonit. Međutim, utvrđeno je da je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika bio savjestan, a sve s obzirom da su smatrali da posjeduju valjani kupoprodajni ugovor pa da su stoga i vlasnici predmetne nekretnine. Isto tako, ističe se i da se savjesnost posjeda pretpostavlja, dok tuženici nisu dokazali da je posjed tužiteljice i njezinih pravnih prednika bio nesavjestan.

26. Dakle, s obzirom da su tužiteljica i njezini pravni prednici imali savjestan posjed predmetne nekretnine od 1970. godine, to su isti stekli pravo vlasništva predmetne nekretnine dosjelošću protekom 20 godina, odnosno prije podnošenja tužbe.

27. Slijedom svega navedenog, utvrđen je osnovanim tužbenim zahtjev te je odlučeno kao pod točkma I. i II. izreke presude.

28. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te čl. 155. ZPP-a, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa), Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (Narodne novine broj 53/19, 92/21; dalje Uredba/21), vrijednosti predmeta spora te troškovniku tužiteljice (list 465 i 475 spisa).

28.1. Tako je tužiteljici, budući da je uspjela u ovoj parnici, priznat trošak sastava tužbe u visini od 500 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), trošak sastava podneska od 17. lipnja 2002., podneska od 12. svibnja 2006., podneska od 18. ožujka 2011. u visini od 500 bodova svaki (Tbr. 8/1 Tarife) te trošak zastupanja na ročištima održanima 10. prosinca 2001., 18. siječnja 2002., 29. travnja 2002., 28. lipnja 2002., 10. lipnja 2010., 2. prosinca 2010., 19. travnja 2011., 12. prosinca 2011., 17. travnja 2018., 25. lipnja 2024., 4. listopada 2024., 21. svibnja 2025. i 24. listopada 2025. u visini od 500 bodova svaki (Tbr. 9/1 Tarife). Dakle, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova u visini od ukupno 8500 bodova, a što pomnoženo s vrijednošću jednog boda u iznosu od 2,00 EUR (Tbr. 54. u vezi s Tbr. 52/3 Tarife) te uvećano za 25% na ime PDV-a (Tbr. 46. Tarife) iznosi 21.250,00 EUR. Tužiteljica ima pravo i na naknadu troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 172,54 EUR (Tar. br. 2. st. 1. Uredbe). Dakle, tužiteljici pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 21.422,54 EUR. Prihvaćen je i zahtjev tužiteljice za isplatom zateznih kamata na odmjerene troškove od dana presuđenja do isplate te je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

28.2. Tužiteljici nije priznat trošak sastava žalbe od 18. veljače 2003., s obzirom da ista nije potrebna za vođenje ovog postupka. Isto tako, tužiteljici nije priznat trošak zastupanja na ročištu održanom 18. ožujka 2010., s obzirom da je prethodno pravomoćno odlučeno da tužiteljica snosi trošak navedenog ročišta. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 26. ožujka 2010., s obzirom da je potreba dostave preslika tužbe koje tužiteljica dostavlja navedenim podneskom nastala krivnjom tužiteljice. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 28. svibnja 2010. s obzirom da istim tužiteljica ispravlja tužbu sukladno nalogu suda, a koja radnja je prouzrokovana isključivo propustom tužiteljice da podnese urednu tužbu. Nije priznat niti trošak sastava podneska od 18. svibnja 2011. te sudske pristojbe na prvostupanjsku presudu i na žalbu, s obzirom da navedeni troškovi nisu niti nastali.

28.3. Zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka odbijen je na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a.

29. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 3. prosinca 2025.

Sudac:

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužiteljici – po punomoćniku

2. Tuženicima – po punomoćnici