Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: Gž-73/2023-2
R E P U B L I K A H R V A T S K A
R J E Š E N J E
Županijski u Dubrovniku, sutkinja Marija Bušković, kao sudac pojedinac, u pravnoj stvari tužitelja IĆ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik iz [adresa], protiv tuženice ... [adresa], OIB: 53056966535, koju zastupa punomoćnik ABC, odvjetnik u odvjetničkom društvu ..., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv rješenja Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-513/2021-18 od 29. studenog 2022., 3. prosinca 2025.
r i j e š i o j e
I. Odbija se žalba tuženice te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-513/2021-18 od 29. studenog 2022.
II. Odbija se zahtjev tuženice za nadoknadu troška sastava žalbe u iznosu 124,48 eura sa zakonskom zateznom kamatom.
Obrazloženje
1. Rješenjem Općinskog suda u Osijeku poslovni broj P-513/2021-18 od 29. studenog 2022. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku.
2.1. U žalbi protiv prethodno navedenog rješenja tuženica u cijelosti pobija predmetno rješenje navodeći da prvostupanjski sud uopće nije naveo razloge zbog kojih smatra da je odredba Ugovora o kreditu kojim je ugovorena mjesna nadležnost po sjedištu kreditora ništetna, a niti je isto obrazloženo u tužbi. Smatra da se radi o jasnoj i razumljivoj odredbi ugovora te da prvostupanjski sud uopće nije utvrdio, odnosno da je pogrešno utvrdio da bi se radilo o odredbi ugovora o kojoj se nije pojedničano pregovaralo i koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača. Ukazuje na sudsku praksu prema kojoj potrošač može angažirati odvjetnika u sjedištu kreditora, dok eventualni iskaz može dati i pred zamoljenim sudom. Navodi kako nije dopušteno utvrđivati jesu li pojedine odredbe ugovora nepoštene ukoliko su iste jasne, razumljive i uočljive.
2.2. Slijedom navedenog, tuženica predlaže pobijano rješenje preinačiti ili ukinuti i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, uz obvezu tužitelja da mu nadoknadi troškove sastava žalbe.
3. U odgovoru na žalbu tužitelj navodi da je predmetni ugovor sklopljen na unaprijed formuliranom obrascu pa da se ima smatrati da se radi o odredbi o kojoj stranke nisu pregovarale niti je on na istu mogao utjecati, dok ističe da bi primjena ove odredbe za njega uzrokovale znatne troškove dolaska na sud, time i znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, uzimajući u obzir udaljenost mjesta njegovog prebivališta od suda čija je nadležnost određena ugovorom. Predlaže odbiti žalbu tuženice i potvrditi pobijano rješenja.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijano rješenje kao i postupak koji mu je prethodio ovaj sud ne nalazi da je sud prvog stupnja počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje u tekstu: ZPP), a na koje povrede ovaj sud na temelju čl. 365. st. 2. ZPP pazi po službenoj dužnosti.
6. Iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da je prvostupanjski sud utvrdio da se radi o ugovoru koji je unaprijed formulirala tuženica te da se temeljem zakona ima smatrati da se svaka odredba ugovora o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo ima smatrati nepoštenom ukoliko uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača, a što da je slučaj u konkretnom sporu jer tužitelj ima prebivalište u [adresa] koji su od prvostupanjskog suda udaljeni 21,8 km, za razliku od suda u [adresa], kao suda sjedišta tuženice, koji je udaljen od mjesta prebivalište potrošača (tužitelja) 265 km.
7. Prethodna navedena činjenična utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud jer proizlaze iz sadržaja Ugovora o kredita od 15. svibnja 2006., kao nesporno unaprijed formuliranog ugovora od strane tuženice-trgovca, ugovora koji je potpisala podružnica tuženice u [adresa], koji je sklopljen u [adresa] te solemniziran te kod javnog bilježnika u [adresa].
8.1. U odnosu na primjenu materijalnog prava, a sukladno utvrđenim činjenicama, ocjena je ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03 dalje ZZP), koje su bile na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Naime, tuženica uopće ne dokazuje da bi se o konkretnoj odredbi ugovora pregovaralo niti da bi tužitelj mogao utjecati na sadržaj iste, dok je iz okolnosti navedenih pod točkom 7. ovog obrazloženja, u vezi s utvrđenjem udaljenosti mjesta u kojem su stranke sklopile ugovor i u kojem se nalazi sud nadležan prema prebivalištu tužitelja i sjedištu poslovnice tuženice koja je sklopila predmetni ugovor, razvidno da se ugovaranjem nadležnosti suda u [adresa], kao suda u sjedištu tuženice, tužitelj pretjerano izlaže dodatnim troškovima u vidu materijalnih troškova putovanja kao i troškova zastupanja.
8.2. Pri tome se, a u odnosu na navode tuženice, ukazuje da angažiranje odvjetnika u drugom gradu ili putovanje odvjetnika u drugi grad nerazmjerno opterećuje potrošača jer mu je otežan pristup odvjetniku u drugom gradu, odnosno ima uvećani trošak ukoliko odvjetnik putuje u drugi grad radi zastupanja, a sve u vezi s činjenicom da su stranke prava i obveze po ugovoru ugovorili u mjestu u kojem tuženica već posluje te u mjestu koje je k tome na području prebivališta tužitelja kao potrošača, čime se radi o odredbi ugovora koja protivno načelu savjesnosti i poštenja otežava tužitelju pristup sudu.
9.1. U vezi s prethodno navedenim, ukazuje se na zaključak donesen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 5. studenoga 2020. kojim je zaključeno da je prorogacijska klauzula (o mjesnoj nadležnosti) u korist registriranog sjedišta banke, klauzula o kojoj se nije posebno pregovaralo ništetna ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača imajući u vidu vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta tužitelja (potrošača) i sjedišta tuženika (banke), mogućnost dolaska na sud (u mjeri da taj trošak i način dolaska stranku odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe), opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje predstavljaju questio facti.
9.2. Prethodno navedeni zaključak, u skladu je i sa pravnim shvaćanjem izraženim u presudi Suda Europske unije od 27. lipnja 2000., u spojenim predmetima C-240/98 do C-244/98, prema kojem prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ako su ispunjene slijedeće pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
10. Slijedom navedenog, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da odredba ugovora o mjesnoj nadležnosti predstavlja ništetnu odredbu ugovora o kreditu te da je prvostupanjski sud nadležan za suđenje temeljem čl. 59. ZPP-a pa je temeljem čl. 380. toč. 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci ovog rješenja.
11. Tuženica nije uspjela sa žalbom pa joj sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a, u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a, ne pripada pravo na nadoknadu troškova žalbenog postupka.
Dubrovnik, 3. prosinca 2025.
Sutkinja
Marija Bušković
