Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1223/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer, predsjednice vijeća, Lane Putrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Tanje Novak- Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Devrnji, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru, odvjetniku u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama stranaka podnesenim protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7310/2024-11 od 16. srpnja 2025., na sjednici održanoj 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7310/2024-11 od 16. srpnja 2025. u dijelu pod stavkom I., II., III. i VI. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao djelomično neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod stavkom IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7310/2024-11 od 16. srpnja 2025. za iznos od 613,43 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2025. do isplate.

II. Prihvaća se žalba tuženika kao djelomično osnovana i preinačuje se odluka o troškovima postupka sadržana u dijelu pod stavkom IV. izreke presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7310/2024-11 od 16. srpnja 2025. na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadom iznosa od 468,75 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2025. do isplate.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj: 212204 od 10.11.2007. solemniziranog po javnom bilježniku Mladen Matoš, broj OV-34798/07 sklopljenog između tužitelja ČI, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i prednika tuženika VOLKSBANK d.d., Varšavska 9, Zagreb, danas HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d., 10000 Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, a koje:

- u čl. 6.1. glasi: ''Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''

- u dijelu čl. 6.2. glasi: ''Naknada za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva:

Jednokratna uplata po premijskoj stopi od 1,95% (jedancijeladevedesetpetposto) na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom. Iznos premije se naplaćuje u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju Volksbank d.d. na dan isplate kredita.''

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 143,34 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13.11.2007. godine do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 304,92 EUR zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 13.11.2007. do isplate, po stopi koja se do 31.12.2007. obračunava u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. godine u visini stope određene člankom 29. Zakona o obveznim odnosima i to prema eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, isplatiti tužitelju ČI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], trošak parničnog postupka u iznosu od 1.082,18 eur zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 16.07.2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja ČI za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VI. Odbija se zahtjev tuženika Hrvatska poštanska banka d.d. Zagreb, za naknadu parničnog troška, kao neosnovan.“

2. Protiv prvostupanjske presude, sadržajno u dijelu pod stavkom I., II., III., IV. i VI. izreke žalbu je podnio tuženik, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 11/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev, uz naknadu troškova postupka tuženiku, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje. Traži troškove sastava žalbe.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, samo u pogledu odluke o troškovima postupka.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu i to odredbe o naknadi za obradu kredita (tzv. ulazne naknade) kao i odredbe o naknadi za osiguranje kredita te restitucijski zahtjev za povrat stečenog na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to iznosa od 143,34 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, te iznosa od 304,92 EUR s osnove ništetne ugovorne odredbe o naknadi za osiguranje kredita, sa pripadajućim zateznim kamatama.

6. Pazeći po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP na postojanje bitnih procesnih povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, ovaj sud je utvrdio da u postupku pred prvostupanjskim sudom i donošenjem pobijane presude nije počinjena nijedna od tih procesnih povreda.

7. Među strankama je nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio ugovor o kreditu broj 212204 od 10. studenoga 2007., a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 21983,89 CHF s rokom otplate na 72 mjeseca. Nesporno je da se radi o namjenskom kreditu za kupnju vozila. Nesporno je i da je odredbom čl. 6.1 predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 1.079,98 kn (143,34 EUR), da je odredbom čl. 6.2. predmetnog Ugovora tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za osiguranje kredita kod osiguravajućeg društva, teretivši ga prilikom isplate kredita za iznos od 2.297,42 kn (304,92 EUR).

8. Između stranaka je sporno pitanje ništetnosti odredbi ugovora u dijelu koji se odnosi na tzv. ulaznu naknadu, te naknadu za osiguranje kredita, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana kao i pitanje zastare.

9. Prvostupanjski sud na temelju izvedenih dokaza utvrđuje da je tužitelj sklopio predmetni ugovor radi kupnje osobnog automobila za vlastite potrebe, da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom obrascu ugovora, da tužitelj prije sklapanja ugovora nije mogao pregovarati o spornim ugovornim odredbama, niti su mu bili pojašnjeni struktura i način obračuna tzv. ulazne naknade, a nije ni jasno objašnjeno od čega se sastoji naknada za osiguranje kredita u visini od 1,95% na iznos glavnice uvećane za 20% sukladno Ugovoru o osiguranju potraživanja sa osiguravajućom kućom, pri čemu tuženik tijekom postupka nije niti dokazao da bi predmetni kredit osigurao te je li snosio bilo kakve troškove tog osiguranja.

10. Cijeneći prethodna utvrđenja, prvostupanjski sud u skladu s odredbama čl. 96. st. 1. i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), zauzima pravno shvaćanje da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade te naknade za osiguranje kredita, nepoštena i ništetna, slijedom čega u smislu čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., dalje: ZOO) prihvaća tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnim spornih ugovornih odredbi.

11. Stoga, utvrdivši da preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi iznosi 143,34 EUR, a preplaćeni iznos na temelju ništetne odredbe o naknadi za osiguranje kredita iznosi 304,92 EUR, prvostupanjski sud pozivom na čl. 1111. ZOO prihvaća zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenih iznosa sa zateznim kamatama od dana plaćanja tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita, pozivom na čl. 1115. ZOO.

12. U odnosu na tuženikov prigovor zastare, prvostupanjski sud u skladu sa pravnim shvaćanjem sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2) ističe da zastarni rok kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Stoga, cijeneći da je ništetnost odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita utvrđena tek u ovom postupku, zaključuje da nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa otklanja prigovor zastare kao neosnovan.

13. Pravilno je prvostupanjski sud, protivno žalbenim navodima tuženika, utvrdio odlučne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornih ugovornih odredbi i isplatu novčanog iznosa koji je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

14. Tuženik osporava pravilnost primjene odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 97. ZZP/07, kod donošenja zaključka suda, prema kojem se o odredbama potrošačkog ugovora (o naknadi za obradu i odobravanje kredita te naknadi za osiguranje kredita) nije pojedinačno pregovaralo i koje bi bile protivne načelu savjesnosti i poštenja jer tuženik nije dokazao koji stvarni troškovi su obuhvaćeni predmetnim naknadama što, imajući u vidu i sve okolnosti slučaja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Naime, tuženik smatra da u konkretnom slučaju postoji zabrana ocjene poštenosti spornih ugovornih odredbi, propisana čl. 99. ZZP/07, jer da naknada za obradu kredita predstavlja cijenu koju banka (tuženik) određuje za pružanje usluge obrade kredita, dok je naknada za osiguranje kredita uobičajen sastojak ugovora o kredita, a za koje odredbe tuženik tvrdi da su jasne, lako razumljive i lako uočljive.

15. Prema odredbi čl. 96. st. 1. ZZP/03, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema st. 2., smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

16. Sud je, u pojedinačnom postupku u kojemu potrošač zahtijeva restituciju zbog nepošteno ugovorenih i posljedično ništetnih ugovornih odredbi, dužan utvrđivati pretpostavke nepoštenosti tih ugovornih odredbi, pa tako i u smislu ako je tuženik predložio dokaze na okolnost da se s tužiteljem pojedinačno pregovaralo u svezi razjašnjenja svih okolnosti predmetnog ugovora o kreditu.

17. U ovom postupku tuženik nije predložio dokaz na okolnost da je tužitelju u postupku sklapanja ugovora o kreditu davao odgovarajuće obavijesti o sadržaju spornih odredbi.

18. Međutim, budući da iz stranačkog iskaza tužitelja, proizlazi da se s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo o predmetnim spornim odredbama, to je provođenjem tog dokaza zadovoljeno načelo procesne ravnopravnosti koje podrazumijeva postojanje razumne mogućnosti obiju stranaka da izlože činjenice i podupru ih svojim dokazima tako da niti jednu stranku ne stavljaju u bitno lošiji položaj u odnosu na suprotnu stranku.

19. Prema tome, osim što vrijedi predmnjeva iz čl. 96. st. 2. ZPP/07 jer je tužitelj s tuženikom sklopio ugovor o kreditu unaprijed formuliran od strane tuženika te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na sadržaj spornih odredbi, tijekom postupka je i utvrđeno da se doista o spornim odredbama nije pregovaralo.

20. Prvostupanjski sud smatra da je okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa su takve ugovorne odredbe ništetne u smislu odredbi čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07.

21. Prihvaćajući razloge prvostupanjskog suda, treba reći i da je povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja, koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, time što tuženik nije dokazao opravdanost spornih naknada u ugovorenom postotku od iznosa kredita.

22. Tuženik u žalbi osporava mogućnost provođenja testa poštenosti kao i rezultate provedenog testa nepoštenosti u konkretnom slučaju smatrajući da prvostupanjski sud nije imao u vidu sadržaj odredbe čl. 99. ZZP/07 kojom je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

23. U vezi žalbenih navoda treba razjasniti koje su to odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora. To su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora, koje ga određuju kao takvog, konkretno u ovom slučaju, kao ugovor o kreditu. To su one odredbe koje karakteriziraju pojedini ugovor i bez kojih to nije taj ugovor. Prema tome, ugovor u kojem nije određen iznos novca koji se daje na korištenja, naknada za korištenje tog novca i kojim nije određen rok za povrat novca, nije ugovor o kreditu. Prema tome, ugovorna odredba kojom se definira redovna (ugovorna) kamata je odredba kojom se određuje glavna činidba korisnika kredita pa je riječ o glavnom predmetu ugovora čija poštenost se ne može testirati, pod pretpostavkom da je jasno i razumljivo sastavljena. Nasuprot tome, ugovorne odredbe koje su akcesornog karaktera, nisu odredbe koje definiraju glavni predmet ugovor. Takve su odredbe o ugovornoj kazni, raskidu ugovora, prorogaciji nadležnosti pa i sporne odredbe o naknadi troškova za obradu kredita i osiguranje kredita, te se ne mogu smatrati bitnom činidbom (glavnim predmetom) samo zato što su uključene u ukupne troškove kredita. Dakle, ostale financijske obveze potrošača koje proizlaze iz ugovora podliježu testu poštenosti.

24. U okviru ocjene poštenosti, potrebno je, u skladu s čl. 96. st. 1. ZZP/07 ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

25. Prilikom ocjene poštenosti (imajući na umu i odredbu čl. 98. ZZP/07) potrebno je uzeti u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

26. Pritom je prije svega odlučno ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način pregovarao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu ne sadrži nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima na koje se te naknade odnose a niti ih tuženik tijekom postupka koji je prethodio žalbi ističe i dokazuje, dok je za iznos ovih naknada tužitelju odmah umanjen iznos isplaćenog kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi potrošač - tužitelj pristao na te odredbe u pojedinačnim pregovorima.

27. Što se pak tiče utvrđivanja postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti samo na visinu iznosa spornih naknada u odnosu na ukupni iznos dobivenog kredita. Prema shvaćanju ovog suda, neutvrđeni troškovi, koji terete tužitelja unošenjem spornih odredbi u ugovor o kreditu, su nerazmjerni i po svom sadržaju i po visini, te je očito je da je tuženik na tužitelja prenio obvezu plaćanja naknada koja ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima, čime je stvorena, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, na štetu tužitelja značajna neravnoteža jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i/ili nastalim troškovima (tako i Rev-1056/2024-2 od 30. listopada 2024.).

28. Prvostupanjski sud je donoseći pobijanu presudu upravo uzeo u obzir sve pravno relevantne okolnosti iz odredbi čl. 96., 98. i 102. ZZP/07, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporne odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu nepoštena i time, ništetna. Stoga je pravilno naloženo tuženiku vratiti tužitelju primljeno na osnovi tih ništetnih odredbi (čl. 323. ZOO).

29. Utvrđeno je da je riječ o akcesornim ugovornim odredbama o plaćanju naknade troškova za obradu i odobravanje kredita te naknade o osiguranju kredita o kojim se nije pojedinačno pregovaralo, i te odredbe unesene su od strane banke u ugovor protivno zahtjevu dobre vjere, pri čemu je banka mogla biti svjesna da je primjena istih klauzula stvorila, na štetu potrošača, značajnu neravnotežu između prava i obveza ugovornih strana (neovisno o visini iznosa naknade), budući da tužitelju nije razjašnjeno na što se konkretno odnosi iznos ovih naknada odnosno koje mu se zauzvrat pružaju usluge (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa plaćenih naknada).

30. S obzirom na utvrđenu djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. ZOO tužitelju pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita, to je prvostupanjski sud pravilno obvezao tuženika na isplatu navedenih iznosa tužitelju, sa zateznim kamatama u skladu s čl. 1115. ZOO od dana plaćanja kao dana kada je tuženik neosnovano stekao preplaćeni iznos.

31. Nadalje, u konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovorne odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost tuženika, slijedom čega tužitelju primjenom čl. 1115. ZOO pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja tzv. ulazne naknade u trenutku stavljanja kredita u otplatu, kako je to odlučeno pobijanom presudom.

32. Vezano za prigovor zastare, pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima taj prigovor ocijenio neosnovanim u odnosu na novčanu tražbinu tužitelja s osnove tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita jer zastara tražbine s osnove ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi i naknadi za osiguranje kredita počinje teći tek pravomoćnošću presude donesene u ovom postupku kojom je utvrđena ništetnost te odredbe. Stoga nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO pa nije nastupila zastara novčane tražbine tužitelja po toj osnovi, kao niti zastara tražbine po osnovi ništetne tzv. ulazne naknade i naknade za osiguranje kredita jer je ništetnost tih odredbi utvrđena tek u ovom postupku.

33. Naime, izneseno pravno shvaćanje podudarno je s već izraženim, ustaljenim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske u pogledu početka tijeka roka zastare zauzetom na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su- IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. i izraženom u brojnim revizijskim odlukama (Rev 953/2020-2 od 11. siječnja 2023., Rev 1053/2022-2 od 31. siječnja 2023., Rev 210/2023-2 od 20. rujna 2023., Rev- 425/2022-2 od 11. listopada 2023. i dr.), a prema kojem:

„Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“.

34. Treba istaknuti da je navedeno pravno shvaćanje reafirmirano i u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/3202/2023 od 26. rujna 2024. u kojoj je među ostalim istaknuto da „sudsko tumačenje domaćih pravila o zastari nije dovelo do njihova dokidanja jer su sudovi primijenili postojeći zakonom propisani rok, ali na način da se računa od onoga trenutka koji tužitelju omogućuje da ostvari pravo na pristup sudu.“

35. Iz navedenih razloga, valjalo je pozivom na čl. 368. st. 1. ZPP odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod stavkom I., II., III. i VI. izreke.

36. Pri obračunu troškova sud prvog stupanja je postupao pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP u vezi s odredbom članka 155. ZPP, uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" br. 138/23., 107/25.) Međutim, treba reći da je vrijednost predmeta spora odmjerena kao u tužbi (5.000,00 EUR), ali obzirom da uz deklaratorni zahtjev postoji i kondemnatorni zahtjev, te da je tuženik tijekom postupka prigovarao tako postavljenoj vrijednosti predmeta spora, to je prvostupanjski sud o troškovima parničnog postupka trebao odlučiti obzirom na vrijednost predmeta spora iz kondemnatornog zahtjeva od 448,26 EUR.

37. Dakle, osnovani su žalbeni navodi tuženika da bi sukladno Tbr. 7.1. u vezi Tbr. 46. i 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“, br. 138/2023, dalje: Tarifa) tužitelju prema vrijednosti predmeta spora iz kondemnatornog zahtjeva za sastav tužbe pripalo 50 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), za sastav podneska od 20. siječnja 2025. 50 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za pristup na ročište održano 15. travnja 2025. 12,50 bodova (Tbr.9/5 Tarife), 10.lipnja 2025. 50 bodova (Tbr. 9/1 Tarife) te za pristup na ročište za objavu još 25 bodova (Tbr. 9/3 Tarife), dakle tužitelju zajedno s PDV, i plaćenim sudskim pristojbama, pripada ukupni iznos od 613,43 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 16. srpnja 2025. do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO.

38. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. st. 2. i 3. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. i II. izreke ovog drugostupanjskog rješenja.

39. Tuženiku nisu priznati zatraženi troškovi sastava žalbe jer je sa žalbom uspio samo u neznatnom dijelu koji se odnosi na sporedna potraživanja, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi (čl. 154. st. 5. ZPP).

40. Nepobijani stavak V. izreke prvostupanjske presude nije bio predmetom žalbenog ispitivanja.

U Varaždinu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer