1

                                         

                            Poslovni broj: 18 P-1197/2019-42

 

 

                        

              Republika Hrvatska

          Općinski sud u Sesvetama

           Stalna služba u Vrbovcu

        Vrbovec, Trg Petra Zrinskog 22

                                                                                          Poslovni broj: 18 P-1197/2019-42

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P  R  E  S  U  D  A

 

              Općinski sud u Sesvetama, Stalna služba u Vrbovcu, po sucu Zdenki Kudović-Husain, u parničnom predmetu tužiteljice M. Z. OIB …. iz S. I. Z., Č. .., zastupane po punomoćnici Đ. K., odvjetnici iz S. I. Z., protiv tuženika R. A. d.d. OIB …, M. c. .., zastupanog po odvjetnicima Odvjetničkog društva G.&G. d.o.o. iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene na ročištu 11. rujna 2023. u prisutnosti  punomoćnika stranaka, 16. listopada 2023.

 

p  r  e  s  u  d  i  o      j   e

 

I               Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj …-..-….sklopljenog 17. studenog 2005. između tužiteljice M. Z. iz S. I. Z., Č. .., OIB: …, kao korisnika kredita i tuženika R. A. d.d., M. c. .., ….. Z., OIB: …., kao kreditora, solemniziranog 21. studenog 2005. kod javnog bilježnika D. K. iz V. pod brojem OU-…/…, u dijelu članka 2. kojim je ugovorena redovna kamata po stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva „…u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora…“ i u članku 7. u kojem je ugovorena otplata kredita „…u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća…“.

 

II              Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti odredbe članka 1. Ugovora o kreditu broj …-..-….. sklopljenog 17. studenog 2005. između tužiteljice i tuženika koja glasi „…po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja.“.

 

III               Nalaže se tuženiku R. A. d.d., M. c. .., ….. Z., OIB: ….., da tužiteljici M. Z. iz S. I. Z., Č. .., OIB: …., isplati na ime glavnice iznos od 2.079,93 EUR / 15.671,23 kn, a i zakonske zatezne kamate na sve preplaćene iznose i to:

- na iznos od 10,57 EUR / 79,63 kn od 31. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 13,58 EUR / 102,22 kn od 31. prosinca 2008. do isplate,                                      

- na iznos od 15,75 EUR / 118,68 kn od 31. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,73 EUR / 126,07 kn od 28. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 18,14 EUR / 136,66 kn od 31. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 18,67 EUR / 140,62 kn od 30. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 14,46 EUR / 108,90 kn od 31. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 11,36 EUR / 85,55 kn od 30. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 12,18 EUR / 91,77 kn od 31. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,81 EUR / 104,07 kn od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 13,67 EUR / 103,00 kn od 30. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 12,02 EUR / 90,56 kn od 31. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 15,12 EUR / 113,91 kn od 30. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 17,61 EUR / 132,63 kn od 31. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 21,14 EUR / 159,26 kn od 31. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,33 EUR / 153,15 kn od 28. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 25,13 EUR / 189,34 kn od 31. ožujka 2010. do isplate.

- na iznos od 24,22 EUR / 182,44 kn od 30. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 25,99 EUR / 195,80 kn od 31. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 41,34 EUR / 311,46 kn od 30. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 38,18 EUR / 287,65 kn od 31. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 47,83 EUR / 360,39 kn od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 44,50 EUR / 335,26 kn od 30. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 39,13 EUR / 294,83 kn od 31. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 50,45 EUR / 380,13 kn od 30. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 64,86 EUR / 488,64 kn od 31. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 54,66 EUR / 411,80 kn od 31. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 58,23 EUR / 438,75 kn od 28. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 53,69 EUR / 404,48 kn od 31. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 54,50 EUR / 410,63 kn od 30. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 73,81 EUR / 556,10 kn od 31. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 75,69 EUR / 570,27 kn od 30. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 91,26 EUR / 687,63 kn od 31. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 82,99 EUR / 625,31 kn od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 73,94 EUR / 557,10 kn od 30. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 71,67 EUR / 540,00 kn od 31. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 70,98 EUR / 534,77 kn od 30. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 75,28 EUR / 567,15 kn od 31. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 79,03 EUR / 595,39 kn od 31. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 79,53 EUR / 599,17 kn od 29. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 76,94 EUR / 579,64 kn od 31. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 78,69 EUR / 592,83 kn  od 30. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 79,88 EUR / 601,85 kn  od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 77,87 EUR / 586,67 kn od 30. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 78,40 EUR / 590,66 kn od 31. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 76,89 EUR / 579,28 kn od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 73,62 EUR / 554,69 kn  od 30. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 77,10 EUR / 580,90 kn od 31. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 78,76 EUR / 593,42 kn od 30. studenoga 2012. do isplate, a po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određivala za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, zatim od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

 

IV              Odbija se preostali dio glavnice tužbenog zahtjeva u iznosu od 260,25 EUR / 1.960,85 kn, kao neosnovan.

 

V              Nalaže se tuženiku naknaditi tužiteljici troškove parničnog postupka u iznosu od 2.808,79 EUR / 21.162,83 kn sa zakonskim zateznim kamatama  tekućim od 16. listopada 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena , sve u roku od 15 dana.

 

 

Obrazloženje

 

 

1.              U tužbi podnesenoj u ovom predmetu 7. lipnja 2019. tužiteljica navodi da je 17. studenoga 2005. kao korisnik kredita sklopila s tuženikom Ugovor o kreditu broj …-..-….. (dalje: Ugovor) kojim joj je odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 23.136,98 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za tu valutu na dan korištenja sa rokom otplate u 84 jednaka mjesečna anuiteta u iznosima od 332,48 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, sa promjenjivom kamatnom stopom koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,50% godišnje. Tvrdi da je navedeni kredit otplatila u cijelosti.

 

2.              Smatra nepoštenim u smislu odredbe članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03-dalje: ZZP/03), sada članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP) odredbe spornog Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi  (članak 2.) i valutnoj klauzuli (članak 1. i 7.) budući da je sporni Ugovor  tipski, na unaprijed formuliranom standardnom obrascu tuženika na čiji sadržaj nije mogla utjecati jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a što je imalo za posljedicu znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na njezinu štetu. Tvrdi da je tuženiku obzirom na njegov predmet poslovanja moralo biti poznato da bi tečaj CHF koji je u vrijeme sklapanja ugovora bio blizu povijesnog minimuma mogao u narednom razdoblju rasti, a što se dogodilo, ali da je o tome nije informirao i upozorio na moguću rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule već je prezentirao takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Što se pak tiče ugovorene redovne kamate po stopi koja je promjenjiva, tvrdi da ni o toj odredbi nisu pojedinačno pregovarali niti su Ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na promjenu kamatne stope već je tuženik po ugovorenim odredbama bio ovlašten sam jednostrano mijenjati kamatnu stopu  i vršiti obračun po njemu najpovoljnijoj metodi. Uslijed toga od početka otplate kredita pa nadalje kamatna stopa se povećavala u nekoliko navrata što je pored povećanja tečaja valute CHF utjecalo na povećanje prvobitno ugovorenog anuiteta. Osim toga  ukazuje i na odredbu članka 269. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05-dalje:ZOO/05) kojom je propisano da ugovorna obveza mora biti određena ili odrediva, a obzirom da se odredbom o visini redovne  kamatne stope određuje visina ugovorne obveze korisnika kredita, to i odredba o kamatnoj stopi treba biti određena ili odrediva. Prema odredbi članka 272. ZOO/05 činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, pa kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan sukladno odredbi članka 270. stavak 1. ZOO/05. Budući da je Ugovorom određena jedino kamatna stopa u trenutku sklapanja tog pravnog posla, jedino je ta kamata valjana, dok je način promjene kamatne stope prepušten samo volji druge ugovorne strane, banke te nije jasan ni određen niti odrediv tako da je ta odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetna i temeljem navedenih propisa.

 

3.               Na okolnost ništetnosti odredaba Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi poziva se na pravomoćne odluke donesene u postupku po kolektivnoj tužbi tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv više banaka, među kojima i ovdje tuženika i to presudu Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-…./.. od 4. srpnja 2013. potvrđenu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-…./.. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu, kojim odlukama je pravomoćno utvrđeno da je u ugovorima o kreditu koje su sklapale tužene banke (među kojima i tuženik) ništetna odredba o redovnoj kamatnoj stopi ukoliko je ista promjenjiva prema jednostranoj odluci banke.

             

4.              Na okolnost ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli vezanoj za valutu CHF poziva se na utvrđenje presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-…./.. od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-…./.. od 14. lipnja 2018. kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovorne odredbe u ugovorima o kreditu tuženih banaka (i tuženika) kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, a potrošač u trenutku sklapanja ugovora nije bio valjano informiran o riziku koji sa sobom povlači ta valutna klauzula, sve primjenom odredbe članka 502. c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92,112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 70/19,  80/22 i 114/22, dalje: ZPP)  i članka 118. ZZP.

 

5.              Stoga traži od tuženika isplatu svih više plaćenih iznosa od iznosa navedenih u početnom otplatnom planu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja svakog pojedinog više plaćenog iznosa jer tuženika smatra nepoštenim stjecateljem, a pozivajući se na institut stjecanja bez osnove. No, tvrdeći da ne raspolaže dokumentacijom na temelju koje bi mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev podnosi tzv. stupnjevitu tužbu kojom predlaže naložiti tuženiku da dostavi relevantnu dokumentaciju radi vještačenja kako bi mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev.

 

6.              Podneskom od 29. listopada 2019., a prije pripremnog ročišta i zaključenja prethodnog postupka postavila je određeni zahtjev kojim je zatražila utvrđenje ništetnosti naprijed navedenih ugovornih odredbi (članka 1., 2. i 7. Ugovora) te isplatu iznosa od 17.631,41 kn sa zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni više plaćeni iznos anuiteta od dana plaćanja pa do isplate, zatim je po provedenom vještačenju podneskom od 10. listopada 2022. precizirala tužbeni zahtjev u odnosu na zatraženo utvrđenje ništetnosti dijela spornog Ugovora te zatražila sukladno nalazu vještaka isplatu iznosa od 2.404,11 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dana svakog plaćanja preplaćenog iznosa do isplate, a nakon provedenog dopunskog vještačenja je podneskom od 5. travnja 2023. smanjila zahtjev glavnice potraživanja na iznos od 2.340,18 EUR.

 

7.              Tuženik je u odgovoru na tužbu prvenstveno istakao prigovor mjesne nenadležnosti koji je odbijen rješenjem poslovni broj P-…./….-. od 22. siječnja 2020., a potvrđenim rješenjem Županijskog suda u S. B., Stalna služba u P. poslovni broj Gž-…./..-.. od 25. svibnja 2020.

 

8.              Tužbeni zahtjev u vidu stupnjevite tužbe smatra nedopuštenim tvrdeći da je iz priloga tužbi vidljivo kako je tužiteljica raspolagala s dokumentacijom temeljem koje je mogla postaviti određeni tužbeni zahtjev. Smatra preinakom tužbe tužbeni zahtjev podneskom od 20. listopada 2019. jer da je tužiteljica uz kondemnatorni tužbeni zahtjev postavila i zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredaba članka 1., 2. i 7. Ugovora koji ujedno smatra neodređenim i nedopuštenim te ga predlaže odbaciti, ističe i prigovor zastare u odnosu na tužbeni zahtjev koji je tužiteljica  postavila podneskom od 29. listopada 2019. tvrdeći da se zastarni rok ima računati od dana podnošenja preinačene tužbe jer se ranija tužba ima smatrati povučenom. Ukoliko pak sud smatra da je moguće postupati po preinačenoj tužbi, osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti.

 

9.              Sumarno, tvrdi kako se u postupku kolektivne tužbe na koji se tužiteljica poziva nisu izvodili ikakvi dokazi jesu li sporne odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog između ovdje parničnih stranaka nepoštene već se u tom postupku pružala zaštita potrošača na općenitoj, apstraktnoj razini. Smatra da se navedene odluke donesene u postupku kolektivne tužbe potrošača ne odnose i na sporni Ugovor sklopljen između stranaka u vezi kupnje vozila tužiteljice, već na ugovore o kreditu sklopljene poradi rješavanja stambenih potreba korisnika kredita, pozivajući se na dio obrazloženja tih odluka. No, sve i ako se te odluke imaju primijeniti i na sporni Ugovor, tvrdi da tužiteljica mora u ovom postupku dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a smatra da za to nije predložila ikakvih dokaza.

 

10.              Uvjerenja je da su sve odredbe spornog Ugovora tužiteljici bile jasne, razumljive i lako uočljive, tvrdi da se o istima pojedinačno pregovaralo te da nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ukazao je i na to da osim što je tužiteljici prije zaključenja ugovora i njezine odluke o odabiru da sklopi upravo predmetni Ugovor dao sve informacije temeljem kojih je mogla donijeti informiranu odluku, isto joj je prilikom solemnizacije Ugovora bio dužan pojasniti i javni bilježnik sukladno odredbi članka 57. Zakona o javnom bilježništvu.

 

11.              I u kasnijim podnescima osporio je tvrdnje tužiteljice o ništetnosti odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tvrdeći da su te odredbe bile jasne i razumljive i tužiteljici koja je shvaćala da se isplata kredita veže uz tečaj CHF i ekonomskih posljedica koje iz toga proizlaze, da joj je ponuđen izbor između više različitih kredita te je ona izabrala upravo ovaj vezan uz valutu CHF, dakle da se pojedinačno pregovaralo o valuti za koju će se vezati ugovor o kreditu, ali je ona izabrala baš ovaj. Tvrdi da tužiteljica ničim ne dokazuje da je njegovo postupanje bilo suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a da upravo ona treba dokazati pretpostavke nepoštenosti konkretnih ugovornih odredaba.

 

12.               Isto tvrdi i za odredbe o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi jednostranom odlukom banke navodeći da su razlozi rasta kamatnih stopa bili objektivne naravi uslijed tržišnih prilika, cijene novca i kapitala na domaćem i stranom tržištu, prije svega svjetske financijske krize i da je kamatnu stopu mijenjao u smislu odredaba Direktive 93/13 EEZ o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima, a da je odredbom točke 2b Priloga Direktive propisano da se ne bi mogla smatrati nepoštenom odredba prema kojoj pružatelj financijskih usluga zadržava pravo da bez prethodne obavijesti izmijeni kamatnu stopu ili visinu drugog troška kojeg je potrošač dužan platiti ako za to postoji valjani razlog, pod uvjetom da o tome obavijesti potrošača u prvoj mogućoj prilici pri čemu potrošač time stječe pravo raskinuti ugovor. A promjenu tržišnih uvjeta smatra valjanim razlogom za promjenu kamatne stope te tvrdi da je tužiteljica bila obaviještena o svakoj promjeni kamatne stope te nije imala prigovor niti je iskoristila pravo na raskid ugovora. Budući da je ugovorena kamata po promjenjivoj stopi protivi se da se sporni ugovor pretvara u ugovor sa fiksnom kamatnom stopom. Ukazuje i na neosnovanost zahtjeva za isplatu zateznih kamata od dana dospijeća svakog anuiteta, jer sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, a što osporava, ne može se smatrati da je kao kreditor bio nesavjestan stjecatelj u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a jer je u cijelosti postupao sukladno propisima koji reguliraju njegovo poslovanje i u skladu sa regulativom Hrvatske narodne banke.

 

13.              Stoga smatra da bi ga obvezivanje da tužiteljici išta plati bez podrobnog ispitivanja razloga kojima se rukovodio kod promjene kamatnih stopa bilo protivno svim načelima ZOO-a, Zakona o zaštiti potrošača te pravilima parničnog postupka o teretu dokazivanja. Osim toga, smatra da je sve i da se utvrdi ništetnost osporenih odredaba Ugovora za primijeniti odredba članka 326. stavak 2. ZOO-a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a u cijelosti je ispunjen, da se ništetnost ne može isticati.

 

14.              Također ističe i prigovor zastare predmetnom potraživanja tužiteljice. Ne slaže se sa pravnim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznesenim u odluci broj Rev-…./.. u kojem je zauzeto stajalište da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača nastupio prekid zastare potraživanja korisnika kredita koje im pripada po osnovi eventualne ništetnosti pojedinih odredaba ugovora o kreditu te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Tvrdi kako je tužiteljica sukladno odredbi članka 140. ZZP/03 imala mogućnost  podnošenja tužbe neovisno o kolektivnoj tužbi što nije učinila. Pitanje prekida zastare regulirano je odredbama Zakona o obveznim odnosima koji propisuje kojim radnjama vjerovnik i dužnik mogu prekinuti zastaru dok ne predviđa da bi zastaru mogao prekinuti netko treći, kao što je podnositelj kolektivne tužbe. Odredbe o zastari su kogentne naravi, dakle ne mogu  ugovorne strane svojom voljom uređivati vrijeme zastare, prekid ili zastoj zastare pa zaključuje da to ne mogu ni treće osobe, konkretno podnositelj kolektivne tužbe ili sam sud.

 

 

15.              Kada bi se pak usvojio zahtjev tužiteljice za vraćanje više plaćenog iznosa po osnovi povišenja kamatne stope i porasta tečaja CHF u odnosu na kunu, smatra da je u tom slučaju potrebno uzeti u obzir i da je tužiteljica neke anuitete plaćala manje po tečaju nižem od onog koji je vrijedio na dan isplate kredita pa predlaže da se i to utvrdi financijskim vještačenjem.

 

16.              No zaključno predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti i traži naknadu parničnih troškova.

 

17.              Odlučujući o tužbenom zahtjevu sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (str. 5-7 spisa), otplatni plan (str. 8-10), zahtjev tužiteljice sa dostavom ugovorne dokumentacije i dokaze o  plaćanju te usluge (str. 11-12), privatni izračun preplaćenih iznosa po spornom Ugovoru sačinjen po D. j.d.o.o. (str. 19-22), promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih automobila izdane po tuženiku za period 1. listopada 2005. do 31. prosinca 2005. (str. 46-49), prijepis knjigovodstvene kartice po spornom kreditu (str. 62-67), saslušana je tužiteljica kao parnična stranka (str. 174-175) te je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskom vještaku dipl. ecc. T. D. iz Z. (str. 183-190 i str. 233-236).

 

18.              Nije prihvaćen dokazni prijedlog tuženika za saslušanjem u svojstvu svjedoka javnog bilježnika D. K. iz V. koja je solemnizirala predmetni Ugovor, stoga što sud smatra da javni bilježnik nije dužan pružati pravne savjete strankama o rizičnosti pojedinih ugovornih odredbi, niti za to treba biti educiran, već je dužan objasniti smisao i posljedice pravnog posla koji sklapanju i uvjeriti se da odgovara njihovoj pravoj volji ne ulazeći u analizu koju korist ili štetu sadržaj ugovorenog nanosi kojoj od stranaka. Uostalom, javni bilježnik nije punomoćnik ni jedne stranke i nije dužan zastupati ni štititi njihove interese. Od prijedloga za saslušanje svoje zaposlenice S. Nu tuženik je tijekom postupka odustao.

 

19.              Ocjenjujući svaki dokaz zasebno kao i sve dokaze zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka u smislu odredbe članka 8. utvrđeno je da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

 

20.              Prethodno valja odgovoriti tuženiku da je tužiteljica podnijela jasnu i razumljivu tužbu za plaćanje stečenog bez osnove na temelju tvrdnje o ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi spornog Ugovora, podnoseći sukladno odredbi članka 186.b stavak 2. ZPP-a stupnjevitu tužbu. Podneskom od 29. listopada 2019. uredila je tužbu postavljajući određeni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi koji je dovoljno određen, a i zahtjev za isplatu novčanog potraživanja nakon što je zaprimila kreditnu dokumentaciju tuženika. Dakle, uz prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev na isplatu stečenog bez osnove postavila je i zahtjev za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi pa to jest preinaka tužbe iz odredbe članka 191. stavak 1. ZPP-a, ali joj se tuženik ne može protiviti u skladu sa odredbom članka 190. stavak 1. ZPP-a budući da je do preinake došlo prije zaključenja prethodnog postupka. Nakon provedenog vještačenja u ovom postupku podneskom od 14. listopada 2022. konačno je postavila tužbeni zahtjev za isplatu koji je u glavnici potraživanja veći od postavljenog podneskom od 29. listopada 2019., ali je sud dopustio tu preinaku temeljem odredbe članka 190. stavak 3. ZPP-a jer je smatra svrsishodnom za konačno rješenje odnosa među strankama. Naime, tužiteljica nema dovoljno stručnog znanja da bi bez sudskog vještačenja mogla postaviti tužbeni zahtjev na točan broj novčanih jedinica koji joj stvarno pripada, a činjenica je da tuženik nije prihvatio njezin izračun koji je priložila uz podnesak. Stoga je tek po provedenom vještačenju u ovom predmetu mogla precizirati tužbeni zahtjev.  O smanjenju tužbenog zahtjeva nakon dopunskog financijskog vještačenja u odnosu na glavnicu tražbine nije se izjašnjavao  pa se smatra da mu se ne protivi.

 

21.              Na temelju provedenih dokaza utvrđene su sljedeće nesporne činjenice:

 

- da su stranke 17. studenoga 2005. sklopile Ugovor o kreditu ugovarajući valutnu klauzulu vezanu za valutu švicarski franak (CHF) kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit za kupnju novog osobnog automobila u iznosu kunske protuvrijednosti 23.136,98 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, sa ugovorenom redovnom kamatom po promjenljivoj stopi u skladu sa Odlukom o kamatnim stopama banke kreditora, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,50% godišnje,

- da je tijekom otplate kredita tuženik mijenjao kamatnu stopu koja je od početnih 5,50% godišnje samo rasla i to najprije na 6,45%, zatim 6,75% pa na 7,75%, potom na 7,50% , a onda se snizila na 6,75%, iz čega proizlazi da je pri najvišoj stopi to bio porast preko 40%,

- da je tečaj za koji je vezana glavnica kredita od početnog kod sklapanja Ugovora od 4,742062 kn za 1 CHF u prve tri godine otplate neznatno padao (do najviše 6%), a onda je počeo rasti sve do 6,294919 kn za 1 CHF, što je porast i preko 30% pri najvišem tečaju za vrijeme otplate kredita,

-da je uslijed rasta kamatne stope i rasta tečaja CHF tužiteljica otplatila tuženiku veći iznos od predviđenog otplatnim planom i to u kunskoj protuvrijednosti iznosa 2.340,18 EUR, a da je zbog pada tečaja CHF u početnoj fazi otplate kredita plaćala manje anuitete tako da je platila u tom razdoblju 260,25 EUR manje nego je bilo previđeno otplatnim planom,

-da je  tužiteljica u cijelosti otplatila sporni kredit.

 

              Navedeno proizlazi iz uvida u sporni Ugovor o kreditu, otplatni plan  te iz provedenog financijskog vještačenja.

 

22.              Sporno je jesu li ništetni dijelovi odredbi spornog Ugovora o kreditu vezani za promjenjivu kamatnu stopu u članku 2.  te članku 1. i 7. Ugovora vezani za valutnu klauzulu, te u vezi s tim ima li tužiteljica pravo na isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope i porasta tečaja valute CHF. Sporno je i da li je to njezino potraživanje u zastari, a sporna je i visina potraživanja.

 

23.              Tuženik ne spori da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 17. studenoga 2005. potrošački ugovor jer je tužiteljica kao fizička osoba podigla taj kredit radi kupnje osobnog vozila što proizlazi i iz njezina iskaza, a i samog sadržaja Ugovora. No, osporava da se pravomoćne sudske odluke donesene u postupku po kolektivnim tužbama ne odnose i na kredite za kupnju osobnih vozila već samo nekretnina.

 

24.              U vrijeme sklapanja Ugovora na snazi je bio ZZP/03. Člankom 81. stavak 1. toga Zakona bilo je propisano:

(1)     da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača,

(2)     da se smatra da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba unaprijed bila formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca,

(3)     činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne obveze pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca,

(4)     ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

 

25.              Presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-…./..  od 4. srpnja 2013. potvrđenom  presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-…./.. od 13. lipnja 2014. u postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača tužitelja Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnesene protiv osam banaka, pored ostalih i ovdje tuženika, pravomoćno je utvrđeno da su banke u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovarajući redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ugovora i u vrijeme zaključenja ugovora banka kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, čime je postupio suprotno odredbama članka 81., 82. i 90. ZZP/03). Vrhovni sud Republike Hrvatske je presudom poslovni broj Revt-…/..-. od 9. travnja 2015. odbio podnesenu reviziju tuženih čime se priklonio navedenom utvrđenju iz naprijed citiranih presuda.

 

26.              Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Z. poslovni broj P-…./… od 4. srpnja 2013. potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-…./.. od 14. lipnja 2018. pravomoćno je utvrđeno kako su od strane banaka (i ovdje tuženika) povrijeđeni kolektivni  interesi i prava potrošača, korisnika kredita jer su zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije nisu potrošače u cijelosti informirali o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

 

27.              Navedene presude donesene su u postupcima pokrenutim temeljem odredbe članka 502.a. stavak 1. ZPP-a po tužbama za zaštitu kolektivnih interesa i prava.

 

28.              Odredbom članka 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, a to je da prema kojoj se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

 

29.              Sporni ugovor o kreditu sklopljen je 17. studenoga 2005. dok je tužba podnesena 7. lipnja 2019., dakle u vrijeme važenja odredbe članka 505.c ZPP-a te je za primijeniti  u ovom postupku.

 

30.               Stoga tužiteljica suprotno tvrdnji tuženika tužiteljica i nije dužna posebno dokazivati ništetnost spornih ugovornih odredbi jer je i ovaj sud vezan za utvrđenja iz naprijed navedenih pravomoćnih presuda citiranih u točkama 25. i 26. obrazloženja ove presude. Takvo je i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev-…./…. od 19. ožujka 2019. Budući da je tim presudama po kolektivnoj tužbi pravomoćno utvrđena ništetnost ugovornih odredbi i u ugovorima o kreditu koje je u spornom razdoblju sklapao ovdje tuženik, dakle i predmetnog u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu po jednostranoj odluci kreditora kao i u odnosu na ugovaranje plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti tečaja CHF važećeg na dan plaćanja, tužiteljica to ne mora posebno dokazivati već je eventualno na tuženiku teret dokaza suprotne tvrdnje sukladno odredbi članka 81. stavak 1. točka 4. ZZP/03.

 

31.              Iz njezinog iskaza proizlazi da je sporni kredit podigla kod tuženika radi kupnje novog osobnog vozila marke Renault što proizlazi i iz sadržaja Ugovora. Navela je da joj je sugerirano u auto kući C. u V. da za tu planiranu kupnju uzme kredit "u švicarskim francima" i to baš kod banke tuženika. Stoga je otišla u poslovnicu tuženika u Sesvetama gdje su joj iščitavali uvjete ugovora  i poslovanja, ali tvrdi da je na tom području laik i nije ih preispitivala, a niti se sjeća da bi joj bio ponuđen ugovor u drugoj valuti. Da je imala sve informacije o posljedicama zaključenja toga kredita koje ima danas, tvrdi da ga zasigurno ne bi sklopila jer se pokazao rizičnim. Naime, od početnog anuiteta od nešto manje 1.500,00 kn tijekom otplate se povisio na nekih 2.200,00 kn.

 

32.              Financijskim vještačenjem je utvrđeno da je tijekom otplate spornog kredita stopa ugovorene kamate rasla čak i preko 40% u odnosu na početno ugovorenu (dok je iznosila 7,75% godišnje). Tečaj CHF u odnosu na kunu je pak u početku otplate kredita padao, a onda je dalje rastao do čak 30% više od početnog. Tužiteljica je po zanimanju profesor, a za predviđanje posljedica rizičnosti tako sklopljenog ugovora o kreditu nije joj bilo dostatno ni prosječno poznavanje financijskih kretanja ni na državnoj, a kamoli globalnoj razini kojima tuženik pokušava opravdati svoje postupanje pri takvom ugovaranju tvrdeći u bitnome kako ni on nije mogao predvidjeti takva povećanja. Nije životno ni logično očekivati takav porast obveze, a očito je da joj je prvenstveni interes bio realizirati financijski najpovoljniji kredit na koji su je uputili u auto kući te je takav i tražila imajući povjerenje u banku tuženika. Tuženika ne opravdava samo okolnost da je tužiteljica razumjela što znači promjenjiva kamatna stopa već je li joj bilo razumljivo prezentirano do koje granice bi se mogao realno očekivati njezin rast, kao i eventualni porast tečaja CHF. Sama činjenica da i tuženik tvrdi kako nije mogao znati da će doći do takvog „poskupljenja“ kredita ukazuje da je nije ni informirao o takvoj mogućnosti. Neodlučno je za osnovanost  zahtjeva za ništetnost spornih Ugovornih odredbi u koju je svrhu iskoristila kredit. Naime, sudske su odluke obvezujuće u dijelu izreke, pa tako i naprijed citirane presude kojima je utvrđena ništetnost ugovora o kreditu, dok obrazloženje presude nije obvezujuće. Nebitno je što je tužiteljica kupila iz sredstava spornog kredita, već da  je zbog djelomične ništetnosti istoga ta kupnja bila daleko nepovoljnija od prvobitno planirane kako je izgledalo u početnom otplatnom planu.

 

33.              Tuženik ničim nije dokazao da se i na koji način i sklapanju konkretnog Ugovora pojedinačno pregovaralo sa tužiteljicom i da se ne  bi radilo o tipskom ugovoru na standardnom obrascu. Iako je u odgovoru na tužbu predlagao saslušanje kao svjedokinje S. N., svoje zaposlenice, od toga je dokaza odustao, a sve i da je isti izveden teško je za očekivati da bi se službenica sve i da je radila na poslovima ugovaranja spornog kredita mogla sa tako velikim vremenskim odmakom sjećati relevantnih okolnosti. Također nije pružio ikakvih materijalnih dokaza da bi u vrijeme ugovaranja spornog kredita nudio klijentima i druge uvjete ugovora vezane za kamatnu stopu i valutu, pa tako onda nije ni tužiteljici. Stoga je logičan zaključak  da su stranke jedino mogle i pregovarale o iznosu kredita koji je tužiteljici bio potreban, dok na druge uvjete nije mogla utjecati pa se u tom smislu doista radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru.

 

34.              Stoga se primjenom pravila o teretu dokazivanja iz članka 221.a ZPP-a utvrđuje da tuženik nije dokazao odlučne činjenice da bi tužiteljica bila valjano informirana o mogućnostima značajnog porasta stope kamate i porasta tečaja valute CHF, a što je uzrokovalo značajnu neravnotežu između ugovornih strana na štetu tužiteljice kao korisnika kredita, pa se prihvaćaju utvrđenja iz naprijed citiranih presuda o ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

 

35.              Slijedom toga utvrđuje se da su nepoštene i temeljem odredbe članka 87. ZZP/03 ništetne sporne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate (članak 2.) te izračuna anuiteta u kunama vezanjem za tečaju CHF na dan dospijeća (članak 7.) pa je usvojen tužbeni zahtjev na utvrđenje kako je precizirano u točki I izreke presude.

 

36.              Djelomično je pak odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbe članka 1. spornog Ugovora kojim je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF, a koja glasi: “...po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja". Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita nije ništetna, jer je njome u smislu odredbe članka 1021. ZOO-a ugovorena obveza tuženika da tužiteljici stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava koji je i primila. Konačno, postavljenim tužbenim zahtjevom na ime stečenog bez osnove zbog navedene ništetnosti dijela ugovora potražuje upravo ono što je platila tuženiku više od iznosa koji bi mu pripao da je cijelo vrijeme otplate kredita ostao početni tečaj CHF kao kod sklapanja Ugovora.

 

37.              Nadalje, prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna je drugoj vratiti sve što je primila temeljem takvog ugovora, ukoliko je to moguće, a prema stavku 2. toga članka ugovaratelj koji je kriv za ništetnost  odgovara suugovaratelju i za štetu koju ovaj trpi zbog ništetnosti, ako nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

 

38.              Tužiteljica predmetnom tužbom traži povrat onog što je dala temeljem ništetnog ugovora i to u vidu više plaćenih iznosa anuiteta po osnovi redovne kamate obračunate po stopi višoj od početne i po osnovi porasta tečaja valute CHF u odnosu na prvobitni tečaj pri sklapanju Ugovora,  a sve pozivajući se na odredbe o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

 

39.              Navedenom odredbom u stavku 1. propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Prema odredbi stavka 3. toga članka obveza vraćanja postoji i ka se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili je kasnije otpala.

 

40.              Na okolnost utvrđenja visine iznosa koji je tuženik dužan tužiteljici vratiti temeljem ništetnih Ugovornih odredbi provedeno je financijsko vještačenje po sudskom vještaku T. D. iz Z. koji je izradio pisani nalaz i mišljenje i dostavio ga sudu 27. rujna 2022., a dopunski nalaz  2. ožujka 2023. Metodologiji izračuna preplaćenih iznosa kao i dobivenim rezultatima nije bilo primjedaba stranaka pa ga i sud kao stručnog i nepristranog prihvaća u cijelosti.

 

41.              Tako je vještačenjem utvrđeno je da je tužiteljica temeljem ništetnih ugovornih odredbi zbog povišenja stopa ugovorene kamate i porasta tečaja CHF, sve u odnosu na početno ugovorenu stopu od 5,5% godišnje i početni tečaj CHF od 4,752062 kn za 1 CHF, platila ukupno više od početnog otplatnog plana iznos od 2.340,18 EUR (po vještaku tzv. pozitivna preplata), s time da je u razdoblju otplate kada je tečaj CHF bio niži od prvobitnog na dan isplate kredita njezina plaćala manje anuitete od onog koliko bi iznosili da je ostao isti tečaj CHF pa je u razdoblju otplate od 31.12.2005. do 30.9.2008. (1. do 34. anuitet) te 36. anuitet koji je dospio 30.11.2008. platila ukupno 260,25 EUR manje nego bi platila da su i stopa ugovorene kamate i tečaj CHF ostali isti kao kod početno ugovorenih u trenutku isplate kredita (u nalazu vještaka "negativna preplata"). Razliku između ova dva iznosa predstavlja iznos od 2.079,93 EUR za koji je tužiteljica realno oštećena zbog ništetnih ugovornih odredbi-nalaz vještaka na str. 233-236).

 

42.              Tužiteljica tvrdi da se njezino potraživanje preplaćenih iznosa od 2.340,18 EUR na koji je konačno snizila svoj tužbeni zahtjev ne smije umanjivati za tzv. negativnu preplatu budući da ga tuženik nije istakao ni kao prijebojno potraživanje, a niti je podnio za taj iznos protutužbu, a niti je po toj osnovi išta primila od tuženika da bi to trebala vratiti.

 

43.              Sud prihvaća tvrdnje tuženika da pri utvrđivanju visine potraživanja tužiteljice koje joj pripada uslijed djelomične ništetnosti odredaba spornog Ugovora o kreditu treba ocjenjivati cijelo razdoblje otplate toga kredita jedinstveno, pa i cijeniti da je u razdoblju za nju povoljnijeg tečaja CHF imala za platiti manji iznos anuiteta od početnog kada je tečaj  za 1 CHF iznosio 4,752062 kn pa se stoga utvrđuje osnovanim njezin zahtjev za povrat stečenog bez osnove iznosa od 2.079,93 EUR koji predstavlja razliku između pozitivne i negativne preplate spornog kredita.

 

44.              Dakle, po ocjeni ovog suda upravo taj iznos predstavlja onu vrijednost koju je neosnovano platila tuženiku uslijed ništetnosti spornih ugovornih odredaba, kada tijekom postupka tvrdi da njezina obveza mora odgovarati onoj koja je bila ugovorena na dan sklapanja Ugovora odnosno isplate kredita. Stoga nije potrebno da tuženik ističe za negativnu preplatu prijebojno potraživanje ili podnosi protutužbu već je za taj iznos tzv. negativne preplate koji je ona profitirala plativši mu manje od početnog tečaja CHF njezin tužbeni zahtjev neosnovan. Pritom je neodlučno da taj iznos tzv. negativne preplate nije primila.

 

45.              Člankom 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je:

"Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu."

 

46.              U točki I izreke presude usvojen je tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti dijela te odredbe u tekstu "... u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća..". Budući da ovaj sud ne smatra ništetnom odredbu članka 1. Ugovora u dijelu u kojem je ugovoreno stavljanje u otplatu kredita ..."po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja." kako je i realiziran te je prema tom tečaju i uz suglasnost tužiteljice provedeno vještačenje radi utvrđivanja više plaćenih iznosa, opravdano je za iznos tzv. negativne preplate uslijed za nju povoljnijeg tečaja CHF odbiti tužbeni zahtjev kako je naprijed obrazloženo.

 

47.              Na tom tragu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeto u rješenju broj Rev-…./….-.. od 8. ožujka 2023. prema kojem tuženik i bez obzira što nije istakao prijebojno potraživanje ili podnio protutužbu na iznos koji je tužiteljica platila manje zbog za nju povoljnijeg (nižeg) tečaja CHF u odnosu na onaj koji je bio u vrijeme stavljanja kredita na raspolaganje, ima pravo isticati da je potrebno uzeti u obzir da je u to vrijeme platila realno manje, čime zapravo prigovara visini njezine tražbine.

 

48.              Slijedom obrazloženog djelomično je usvojen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 2.079,93 EUR, a djelomično odbijen za iznos od  260,25 EUR.

 

49.              Nadalje, tužiteljici po uvjerenju ovog suda pripada pravo na zakonske zatezne kamate na sve više plaćene iznose anuiteta od početno ugovorene stope kamate i tada važećeg tečaja CHF, dakle na sav preplaćeni iznos od ukupno 2.340,18 EUR koje teku od dana plaćanja svakog takvog anuiteta pa do isplate jer je tuženik bio nepošteni stjecatelj u odnosu na sve što je ona preplatila više od  početno ugovorene kamate i početnog tečaja CHF. To stoga što je tuženik sam unio u Ugovor ništetne ugovorne odredbe dok tužiteljica nije nikako mogla na njih utjecati, pa ni bez njegova dopuštenja platiti manje iznose. Stoga je doista te sve preplaćene iznose stekao bez osnove i dužan je sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a platiti na njih i zakonske zatezne kamate.

 

50.              Visina zakonskih zateznih kamata određena je primjenom odredbe članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

 

51.              Što se tiče prigovora zastare potraživanja isti je neosnovan. Prema odredbi članka 215. stavak 1. ZOO-a zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano. Za ovo potraživanje tužiteljice vrijedi opći zastarni rok od pet godina sukladno članku 225. ZOO-a.  Prema odredbi članka 241. ZOO-a zastara se prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a prema odredbi članka 245.  stavak 1. ZOO-a nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo  prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok zastare.

 

52.              Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. zauzeto je pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Jednako proizlazi i iz zaključaka sjednice građanskog odjela istog Suda od 31. siječnja 2022. na kojoj je izraženo mišljenje o potrebi dodatnog tumačenja i objašnjenja pravnog shvaćanja sa sjednice od 30. siječnja 2020. pa je taj sud zauzeo objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastari rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se oni pozivaju na pravne učinke presuda donesenih u postupku kolektivne zaštite.

 

53.              Stoga je zastara za povrat iznosa uslijed ništetne odredbe Ugovora o promjeni kamatne stope tijekom roka otplate počela od teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti  sudske odluke donesene u povodu kolektivne tužbe. Budući da je zastara zahtjeva zbog ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi počela ponovno teći 13. lipnja 2014. (od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske  poslovni broj Pž-…./… kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-…./…. od 4. srpnja 2013.) zastarni rok bi za tužiteljicu znači istekao 13. lipnja 2019., dok je u odnosu na zahtjev zbog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli zastara počela ponovno teći od 15. lipnja 2018. (od donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-…../..) te je zastarni rok toga potraživanja istekao 15. lipnja 2023.

 

54.              Predmetna tužba podnesena je 7. lipnja 2019. kao stupnjevita tužba pa se smatra da je podnesena pravodobno u odnosu na oba potraživanja tužiteljice na isplatu jer je iz tužbenog zahtjeva dovoljno jasno što je njezino potraživanje iako je tek podneskom od 29. listopada 2019. precizirala tužbeni zahtjev i to na temelju vlastite dokumentacije koju tuženik tijekom postupka uopće nije prihvatio kao ni rezultate njezinog privatnog obavljenog vještačenja već je u ovoj parnici provedeno sudsko financijsko vještačenje. Napominje se da je odnosu na prvobitno postavljeni zahtjev njezin konačno postavljeni zahtjev podneskom od 14. listopada 2022. na iznos od 18.112,87 kn / 2.404,11 EUR, a po provedenom financijskom vještačenju za koji je sud dopustio preinaku tužbe, bio nešto veći od postavljenog podneskom od 29. listopada 2019. na iznos od 17.631,41 kn što odgovara sada iznosu od 2.340,09 EUR. No, cijeneći da je tijekom postupka i to u podnesku dostavljenom 5. travnja 2023. snizila tužbeni zahtjev, proizlazi da i nije bilo preinake tužbe u smislu povišenja tužbenog zahtjeva da bi utuženo potraživanje bilo u zastari.

 

55.              Tvrdnje tuženika da zastaru ne može prekinuti treća osoba, misleći na tužitelja u  sporu po kolektivnoj tužbi radi utvrđenja ništetnosti ugovora među koje kako je naprijed obrazloženo spada i predmetni Ugovor sklopljen između ovdje stranaka, ne stoje jer tužiteljicu kao jednog od potrošača upravo predstavlja tužitelj u tom predmetu. I činjenica da joj je temeljem odredbe članka 502.c ZPP-a dano pravo pozivati se u ovoj parnici na utvrđenja iz toga postupka ukazuje da je taj  postupak po kolektivnoj tužbi pokrenut i u njezinom interesu pa je ispravan stav sudske prakse pa i najvišeg suda u Republici Hrvatskoj  da je pokretanjem toga postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava prekinut tijek zastare i ovdje utuženog potraživanja tužiteljice.

 

56.              O troškovima postupka odlučeno je primjenom odredbe članka 154. stavak 5. i 155. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22, dalje: Tarifa) cijeneći za obračun troškova zastupanja vrijednost predmeta spora u trenutku zaključenja glavne rasprave.

 

57.              Naime, tužiteljica je od ukupno postavljenog zahtjeva uspjela sa 88,88% novčanog tužbenog zahtjeva, dok u odnosu na dio zahtjeva na utvrđenje ništetnosti koji je odbijen nisu ni nastali ikakvi posebni troškovi. Cijeneći da joj primjenom Tbr. 7/1, Tbr. 8 i Tbr. 9 Tarife pripada pravo na isti broj bodova jer bi joj za jedno i drugo pripadao isti broj bodova, smatra se opravdanim primijeniti odredbu članka 154. stavak 5. ZPP-a prema kojoj sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi drugoj sve troškove koje je imala ako nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog toga nisu nastali posebni troškovi. Tuženiku nisu nastali ikakvi troškovi u vezi sa odbijenim dijelom tužbenog zahtjeva, dakle isti mu je bio trošak i da je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev i da je samo u ovom neznatnom dijelu od svega 11,12% uspio osporiti zahtjev tužiteljice.

 

58.              Tužiteljici se opravdanim priznaje trošak sastava tužbe u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn (Tbr. 7/1 i 50. Tarife), zatim za pristup punomoćnika na šest ročišta u iznosu od 199,08 EUR / 1.500,00 kn za svako (Tbr. 9/1 Tarife), te za sastav obrazloženih podnesaka od 29. listopada 2019., 30. siječnja 2020., 7. veljače 2022., 14. listopada 2022. i 14. prosinca 2022. u istim iznosima od 199,08 EUR / 1.500,00 kn za svaki podnesak (Tbr. 8/1 Tarife), što je ukupno troškova zastupanja u iznosu od 2.388,96 EUR / 17.999,62 kn. K tome joj je opravdan trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR / 400,00 kn, trošak plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 331,81 EUR / 2.500,00 kn, te sudske pristojbe na presudu u iznosu od 34,93 EUR / 263,18 kn, što je ukupno opravdanih troškova u iznosu od 2.808,79 EUR / 21.162,83 kn.

 

59.              Ne smatra se tužiteljici opravdanim na trošak tuženika sastav podneska od 2. siječnja 2023. i podneska od 5. travnja 2023. budući da su se u prvom ponavljali već iznijeti navodi tijekom postupka dok je u drugom uskladila tužbeni zahtjev sukladno dopuni nalaza i mišljenja vještaka što je mogla učiniti i na predstojećem ročištu. Također joj nije opravdan zahtjev punomoćnika na ročištu 14. veljače 2023. jer na isto nije ni pristupio.

 

 

                                                    U Vrbovcu 16. listopada 2023.

 

                                                                                                         Sudac

                                                                                    Zdenka Kudović – Husain,v.r.

 

 

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku:              

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od objave presude na e-Oglasnoj ploči. Žalba se podnosi putem ovog suda županijskom sudu.

 

DNA:

-odvj. Đ. K., S. I. Z.

-odvj. M. V., Z.