REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Zlataru

Stalna služba u Zaboku

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj: P-1009/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Nadi Mohač, u pravnoj stvari tužiteljice KL iz [adresa], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o. iz Zagreba, Jukićeva ulica 36, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija d.o.o. iz Zagreba, Iblerov trg 10/VII, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon dana 14. studenoga 2025. održane i zaključene javne glavne rasprave, u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice Ninoslava Pintarića, odvjetnika u Zagrebu i zamjenice punomoćnika tuženika Hane Porobija, odvjetnice u Zagrebu, dana 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe o ugovora o namjenskom kreditu broj 3206446483/06, potvrđenog kod javnog bilježnika Marije Baković iz Zagreba, M. Matošeca 3, pod poslovnim brojem: OU-1389/06 od 23. kolovoza 2006., kojeg su sklopili tužiteljica KL kao korisnica kredita i tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, kao kreditor, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF (švicarski franak).

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb da tužiteljici KL u roku od 15 dana isplati iznos od 14.169,31 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 7,65 eura od dana 01.03.2010.

- na iznos od 49,47 eura od dana 01.04.2010.

- na iznos od 59,34 eura od dana 01.05.2010.

- na iznos od 77,43 eura od dana 01.06.2010.

- na iznos od 80,56 eura od dana 01.07.2010.

- na iznos od 102,57 eura od dana 01.08.2010.

- na iznos od 101,86 eura od dana 01.09.2010.

- na iznos od 145,94 eura od dana 01.10.2010.

- na iznos od 120,28 eura od dana 01.11.2010.

- na iznos od 1.613,52 eura od dana 01.11.2010.

- na iznos od 125,11 eura od dana 01.12.2010.

- na iznos od 150,06 eura od dana 01.01.2011.

- na iznos od 1.353,05 eura od dana 01.01.2011.

- na iznos od 155,45 eura od dana 01.02.2011.

- na iznos od 146,65 eura od dana 01.03.2011.

- na iznos od 1.336,72 eura od dana 01.03.2011.

- na iznos od 151,68 eura od dana 01.04.2011.

- na iznos od 152,97 eura od dana 01.05.2011.

- na iznos od 171,30 eura od dana 01.06.2011.

- na iznos od 2.455,43 eura od dana 01.06.2011.

- na iznos od 208,09 eura od dana 01.07.2011.

- na iznos od 254,58 eura od dana 01.08.2011.

- na iznos od 298,39 eura od dana 01.09.2011.

- na iznos od 2.063,76 eura od dana 01.09.2011.

- na iznos od 226,48 eura od dana 01.10.2011.

- na iznos od 200,87 eura od dana 01.11.2011.

- na iznos od 202,58 eura od dana 01.12.2011.

- na iznos od 206,14 eura od dana 01.01.2012.

- na iznos od 1.951,38 eura od dana 01.01.2012., pa sve do isplate, po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za 5 postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je objavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određu je za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika Zagrebačke banke d.d. Zagreb prema tužiteljici KL u iznosu od 494,20 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućima na iznose od:

6,33 EUR od 15.11.2006. do isplate

3,92 EUR od 15.12.2006. do isplate

9,03 EUR od 15.1.2007. do isplate

15,93 EUR od 15.2.2007. do isplate

7,51 EUR od 15.3.2007. do isplate

16,54 EUR od 15.4.2007. do isplate

28,73 EUR od 15.5.2007. do isplate

29,4 EUR od 15.6.2007. do isplate

33,54 EUR od 15.7.2007. do isplate

26,27 EUR od 15.8.2007. do isplate

26,32 EUR od 15.9.2007. do isplate

38,69 EUR od 15.10.2007. do isplate

25,12 EUR od 15.11.2007. do isplate

36,45 EUR od 15.12.2007. do isplate

16,82 EUR od 15.1.2008. do isplate

19,96 EUR od 15.2.2008. do isplate

1,95 EUR od 15.3.2008. do isplate

6,01 EUR od 15.4.2008. do isplate

28,94 EUR od 15.5.2008. do isplate

20,29 EUR od 15.6.2008. do isplate

27,07 EUR od 15.7.2008. do isplate

28,5 EUR od 15.8.2008. do isplate

28,76 EUR od 15.9.2008. do isplate

2,73 EUR od 15.10.2008. do isplate

9,39 EUR od 15.12.2008. do isplate.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. Zagreb naknaditi tužiteljici KL troškove parničnog postupka u iznosu od 7.212,50 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama prema stopi određenoj čl. 29 Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.), koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, tekućima od 3. prosinca 2025. do isplate, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice KL za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa iz točke IV. izreke ove presude.

Obrazloženje

1. 1. Tužiteljica je u tužbi navela da je kao korisnik kredita s tuženikom kao kreditorom 21. kolovoza 2006. sklopila ugovor o namjenskom kreditu, pobliže opisan pod točkom I. izreke ove presude i to na iznos od 110.229,01 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom. Navela je da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju i da se radilo o standardno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače ugovorne strane, a da ona nije mogla utjecati na sadržaj ugovora i pregovarati s tuženikom o pojedinim ugovornim odredbama. Navela je da je prema odredbi Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03) nepoštena ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navela je da je u predmetnom ugovoru o kreditu sadržana nepoštena i ništetna odredba kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da ju tuženik nije informirao da je rizik intervalutarnih promjena kod takve valute veći od rizika kod valutne klauzule vezane za euro. Istaknula je da je upravo od strane tuženika upućena na sklapanje kredita s valutnom klauzulom u CHF-u, usprkos tome što je narav i specifičnost valute CHF-a bila poznata tuženiku, dok ona nije imala potrebno znanje i nije bila svjesna rizika kojeg preuzima, odnosno nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu te procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice navedene ugovorne odredbe.

1. 2. Temeljem istaknute ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, tužiteljica je navela da ima pravo na povrat preplaćenih iznosa zbog primjene valutne klauzule prema pravilima o stjecanju bez osnove.

1. 3. Tužiteljica se u tužbi pozvala na pravna utvrđenja iz pravomoćnih odluka donesenima u kolektivnom sporu za zaštitu prava i interesa potrošača i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/2012 od 4. srpnja 2013. te na presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019.

1. 4. Tužiteljica je tužbenim zahtjevom zatražila da se utvrde ništetnim odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF te da se tuženiku naloži isplata iznosa od 25.084,61 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućima od dana plaćanja svakog preplaćenog iznosa mjesečnog anuiteta kredita, pa do isplate.

2. 1. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnov i visinu tužbenog zahtjeva te je istaknuo prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Nadalje, tuženik je istaknuo prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje tužbe jer iz prometa po kreditu nije vidljivo tko je platio anuitete, a ako tužiteljica ne dokaže da je iste platila ona, tuženik smatra da nije aktivno legitimirana tražiti povrat preplaćenih iznosa anuiteta. Nadalje, tuženik je osporio činjenicu da bi tužiteljica imala svojstvo potrošača te je osporio potrošačku svrhu ugovora o kreditu, uz obrazloženje da tužiteljica na te okolnosti nije priložila odgovarajuće dokaze.

2. 2. Tuženik se protivio dokaznom prijedlogu tužiteljice za provođenje financijskog vještačenja, smatrajući da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o pravnom pitanju, a ukoliko sud odredi izvođenje tog dokaza, predložio je da se financijskim vještačenjem utvrde i tzv. negativne tečajne razlike, odnosno manje plaćeni iznosi anuiteta u razdoblju kad je tečaj CHF-a u odnosu na kunu bio niži od tečaja na dan isplate kredita. Tuženik je osporio zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata, smatrajući da bi u slučaju postojanja tužiteljičine tražbine, ista mogla imati pravo na zakonske zatezne kamate najranije od dana podnošenja tužbe.

2. 3. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF-u tuženik je naveo da je tužiteljica bila upoznata s valutnim rizikom, što je jasno navedeno u čl. 1. ugovora. Također je naveo da je prema pozitivnim zakonskim propisima bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, da je ista bila dopuštena te da se ne može smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva. Nadalje, naveo je da tužena banka nije znala, niti je imala razloga sumnjati u budući rast tečaja CHF jer je tečaj te valute bio stabilan dugi niz godina te da je projekcija stabilnosti te valute bila istaknuta od strane vice-guvernera Švicarske narodne banke, neposredno prije uvođenja CHF kredita u ponude banke. Za činjenicu da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune prema CHF-u, tuženik je naveo da se radi o javno dostupnoj informaciji, objavljenoj u mnogim novinskim člancima tijekom 2005. godine, na koju činjenicu je upozorio i tadašnji guverner Hrvatske narodne banke prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. Tvrdio je da je tužiteljicu upoznao o svim dostupnim i poznatim informacijama vezanima za odobrenje predmetnog kredita te da je bio posljednja banka koja je u svoju ponudu uvela kredite u CHF-u, da iste nije reklamirala, niti nudila u većoj mjeri od kredita u EUR i u kunama, već da je naprotiv destimulirala potrošače da uzimaju takve kredite time što je na takve kredite nudila najviše kamatne stope u odnosu na konkurenciju.

2. 4. Tuženik je stoga predložio da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. U podnesku od 15. listopada 2024. tuženik je istaknuo prigovor prebijanja, predlažući da se utvrdi postojanje njegove tražbine prema tužiteljici u iznosu od 480,87 eura, sa zateznim kamatama tekućima na pojedinačne mjesečne iznose od dana dospijeća, pa do isplate, a to s osnova tzv. negativnih tečajnih razlika , da bi nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 12. svibnja 2025. istaknula tražbinu radi prebijanja u iznosu od 494,20 eura.

4. Nakon provedenog financijskog vještačenja tužiteljica je podneskom od 12. svibnja 2025. postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.666,79 eura, a nakon dodatnog očitovanja financijskog vještaka, podneskom od 26. rujna 2025. postavila je zahtjev na isplatu iznosa od 14.169,31 eura.

5. 1. Tuženik se tijekom postupka protivio preinaci tužbe uz obrazloženje da je tužiteljica na raspravi 12. ožujka 2025. učinila nespornom činjenicu da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom ugovoru.

5. 2. Neosnovano tuženik tvrdi da je tužiteljica priznala da predmetni ugovor o kreditu ne predstavlja potrošački ugovor, naprotiv, tužiteljica je tijekom cijelog postupka tvrdila da je ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da je svrha kredita b ila potrošačka, a nesporna je bila jedino činjenica da je tužiteljica nakon određenog vremena po sklapanju ugovora iznajmila stan kojeg je kupila sredstvima kredita, koju činjenicu će sud ocijeniti u kontekstu potrošačke svrhe ugovora u daljnjem dijelu obrazloženja. Utvrđeno je stoga da tijekom ovog postupka tužiteljica nije preinačila tužbu, čemu bi se tuženik osnovano mogao protiviti.

6. U dokaznom postupku sud je saslušao tužiteljicu u svrhu dokazivanja, izvršio je uvid u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P -10073/2019, u dokumentaciju na stranicama 12-48, 65-104, u nalaz i mišljenje financijskog vještaka – društva Darfin d.o.o. Zagreb na stranicama 142-149 spisa, u očitovanje financijskog vještaka na stranicama 173-179 te je saslušao predstavnika financijskog vještaka na glavnoj raspravi.

7. Tužbeni zahtjev je osnovan u cijelosti, a tuženikov prigovor radi prebijanja nije osnovan, odnosno sud je utvrdio da ne postoji tuženikova tražbina prema tužiteljici.

8. 1. Među strankama su bile nesporne činjenice da su sklopile predmetni ugovor o kreditu.

8. 2. Sporno je bilo jesu li ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli pravno valjane ili ništetne i informiranost tužiteljice o uvjetima ugovora, sporno je bilo tužiteljičino svojstvo potrošača i potrošačka svrha ugovora, osnov i visina njezine tražbine, zatraženi tijek zakonskih zateznih kamata te je li nastupila zastara tužiteljičine tražbine, sporno je bilo postojanje i visina tuženikove tražbine u odnosu na koju je istaknuo prigovor radi prebijanja te je li nastupila zastara takve njegove eventualne tražbine.

9. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu (str. 38-48 spisa) utvrđeno je da je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kao korisnici kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 110.229,01 CHF, obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita. Tužiteljica se obvezala iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom o kreditu. Rok otplate kredita ugovoren je na razdoblje od 11 godina u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 1.076,11 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja. Namjena kredita bila je kupnja stana u [adresa], upisanom u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] na adresi [adresa], na kojem stanu je uknjiženo založno pravo u korist kreditora, radi osiguranja tražbine temeljem predmetnog ugovora o kreditu.

10. Uvidom u predmet Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 10073/2019 utvrđeno je da je u tom predmetu vođena parnica između istih stranaka kao i u ovom predmetu, radi utvrđenja ništetnom ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te radi isplate iznosa temeljem takve ništetne ugovorne odredbe, vezano uz ugovor o namjenskom kreditu koji je predmet ovog postupka . Presudom Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj Gž-1037/2021 od 1. travnja 2022. djelomično je potvrđena prvostupanjska presuda od 28. lipnja 2021. u pogledu glavne stvari, odnosno u dijelu u kojem je utvrđena ništetnom odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i tuženiku naložena isplata iznosa od 26.876,03 kn sa zakonskim zateznim kamatama, a preinačena je odluka o troškovima postupka. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revd-3494/2022 od 3. studenoga 2022. tuženiku je dopušteno podnošenje revizije, da bi presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-406/2023 od 23. svibnja 2023. bila prihvaćena revizija tuženika te su preinačene drugostupanjska i prvostupanjska presuda na način da je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 1.146,13 eura, sa zakonskim zateznim kamatama za razdoblje od 15. prosinca 2011. do isplate.

11. 1. Tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu sklopila radi kupnje stana. U tom su stanu stanovali relativno kratko, a nakon toga su ga iznajmili te je stan još uvijek u najmu. Navela je da nikad nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo i nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, već je bila zaposlena u Muzeju suvremene umjetnosti Grada Zagreba. Sa suprugom ima dvije kćeri te su odlučili kupiti veći stan, a u banci joj je ponuđen ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF kao optimalno rješenje, iako je kamatna stopa bila relativno visoka te je iznosila 4,9% godišnje. Tužiteljica je navela da ništa nije znala o tečaju CHF-a, a nitko joj nije rekao ništa o mogućim rizicima u vidu tako znatnog povećanja tečaja te valute, a da je o tome ima la saznanja, sigurno ne bi sklopila takav ugovor. Zbog porasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu mjesečni anuiteti su toliko porasli da je bilo izrazito teško otplaćivati kredit te je nekoliko godina bila prisiljena koristiti svoju životnu ušteđevinu na štednom računu u banci iz sredstava koje je zatvorila kredit 2011. godine.

11. 2. Odgovarajući na pitanja, tužiteljica je navela da je stan počela iznajmljivati 2008. ili 2009. godine. Kredit je otplaćivala svojim novcem. Ne sjeća se je li ugovor pročitala prije potpisivanja istoga, sjeća se da je bila kod javnog bilježnika radi ovjere ugovora. U vrijeme sklapanja ugovora nije znala što znači pojam valutne klauzule, a od osobnog bankara nije tražila objašnjenje tog pojma, nije se posebno niti informirala o kretanju tečaja CHF-a, sve dok nije došlo do znatnog povećanja istoga. Prije sklapanja predmetnog ugovora nije tražila druge mogućnosti kreditiranja, a djelatnica banke joj je prezentirala predmetni kredit kao nešto novo i povoljno te je to prihvatila ne tražeći druge opcije kreditiranja.

12. 1. Sud je prije svega utvrđivao činjenicu je li tužiteljica sklopila ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe.

12. 2. Prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 96/03 – u daljnjem tekstu: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., K, C-110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

12. 3. Iz predmetnog ugovora o kreditu i iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je ona ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe radi kupnje stana. Osim toga, ugovor je sastavljen na standardiziranom obrascu, kojeg je pripremio tuženik, a tužiteljica nije mogla utjecati na sadržaj istoga, osim u pogledu iznosa kredita i roka otplate. Tužiteljica nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu djelatnost, nije imala otvoren obrt, niti trgovačko društvo, a iz samog sadržaja ugovora proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru. Točno je da je tužiteljica nakon nekog vremena po sklapanju ugovora o kreditu iznajmila stan kojeg je kupila sredstvima kredita, ali ta činjenica ne mijenja svojstvo tužiteljice kao potrošača i potrošačku svrhu ugovora. Naime, tužiteljica koja nije obavljala nikakvu samostalnu poslovnu ili profesionalnu djelatnost i nije bila vlasnica obrta, niti trgovačkog društva, ne može se smatrati davateljem robe ili pružateljem usluge jer se nije bavila nikakvom poslovnom djelatnošću, pa tako niti djelatnošću s područja upravljanja nekretninama. U prilog takvom zaključku ovog suda govori i presuda Suda Europske unije od 24. listopada 2024., broj C-347/23, koja je donesena u predmetu u kojem je utvrđeno da su stranke kao fizičke osobe sredstvima kredita kupile stan u svrhu iznajmljivanja istog i povećanja njihove privatne imovine, ali nisu obavljale nikakvu poslovnu djelatnost te je sud ocijenio da navedene stranke treba smatrati potrošačima u smislu Direktive 93/13/EEZ. U ovom predmetu utvrđeno je da je tužiteljica sredstvima kredita kupila stan radi stanovanja članova obitelji u istome, a tek je nakon nekog vremena po sklapanju ugovora (dvije ili tri godine kasnije) odlučila stan iznajmiti, očigledno zbog toga što je zbog rasta tečaja CHF-a, pa posljedično zbog rasta mjesečnih anuiteta, bila dovedena u pitanje njezina mogućnost ispunjavanja kreditne obveze te je iznosom najamnine mogla barem u određenom dijelu ispunjavati svoju ugovornu obvezu prema tuženiku. Sud je stoga utvrdio da je tužiteljica predmetni ugovor o kreditu sklopila u svojstvu potrošača i da je svrha ugovora bila potrošačka.

12. 4. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe ZZP/03 te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13. 1. Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača podnio je Trgovačkom sudu u Zagrebu 4. travnja 2012. tužbu protiv više banaka, uključujući i tuženika, radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a postupak je vođen pod poslovnim brojem P - 1401/2012.

13. 2. Presudom od 4. srpnja 2013. utvrđeno je kako su tužene banke, a među njima i tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristile nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, kao i ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a o čemu se nije pojedinačno pregovaralo. Navedena presuda je djelomično potvrđena i to u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu te je preinačena u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III- 2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje. Presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

13. 3. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik je time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

14. 1. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.), propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

14. 2. Odredbom čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23.

– u daljnjem tekstu: ZPP) propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

14. 3. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju neposredni učinak na ovaj postupak.

14. 4. Odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u sadržajno su jednake kao i u pravomoćnim odlukama u spomenutoj parnici radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača. Predmetni ugovor o kreditu sklopljen je 21. kolovoza 2006., a solemniziran kod javnog bilježnika 23. kolovoza 2006., dakle u razdoblju za koje je pravomoćnim sudskim odlukama utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača odredbama ugovora o kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u valuti CHF. Stoga bi na tuženiku, a ne na tužiteljici bio teret dokaza da predmetni ugovor o kreditu ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su sklopljeni u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., što tuženik nije dokazao.

15. 1. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanje postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

15. 2. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

15. 3. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

16 1. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., prema kojem ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojan ja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim procesnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu.

16. 2. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da joj je predmetni kredit u banci prezentiran kao najpovoljnija opcija kreditiranja, a nisu joj objašnjeni rizici od ugovaranja takve valutne klauzule, niti da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF, kao što je to činila u odnosu na EUR. Tuženik je svakako znao za tu činjenicu, a o tome tužiteljicu nije informirao. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF- a. Predmetni ugovor tužiteljici je ponuđen kao optimalno rješenje, a da je znala za rizik od tako znatnog rasta tečaja CHF-a u odnosu na kunu, a posljedično i za rizik znatnog porasta iznosa mjesečnih anuiteta, takav ugovor o kreditu ne bi sklopila. Vezano uz tuženikove tvrdnje da je tužiteljici bio javno dostupan podatak o tome da Hrvatska narodna banka nije štitila tečaj kune u odnosu na CHF te vezano uz stručne i novinske članke priložene uz odgovor na tužbu ističe se da je upravo tuženik takve informacije trebao pružiti tužiteljici prije sklapanja ugovora, a iz iskaza tužiteljice proizlazi da to nije učinio. Osim toga, tuženik je istaknuo da niti on nije mogao predvidjeti rizik od iznenadnog i velikog rasta tečaja CHF-a prema kuni, a ako to on, kao što tvrdi, nije mogao znati kao kreditna institucija, ne može se očekivati da bi to znao prosječni potrošač. Moguće da to nisu znali ni neki djelatnici banke (npr. osobni bankari koji su radili na poslovima kreditiranja građana), ali je banka kao kreditna institucija to morala znati, što potvrđuje i navod tuženika iz odgovora na tužbu da je on bio posljednja banka koja je u svoju ponudu stavila CHF kredite te da je demotivirala potrošače na sklapanje takvih ugovora na način da je za takve kredite nudio veću kamatnu stopu od konkurentskih banaka. Ako tuženik nije znao za veći tečajni rizik CHF-a od ostalih stranih valuta, postavlja se pitanje zašto bi demotivirao potrošače da prihvate takvu valutnu klauzulu, kako to tvrdi u odgovoru na tužbu. Iz svega navedenog proizlazi zaključak da je tuženik znao za tečajni rizik CHF -a, da o istome nije na jasan i razumljiv način informirao tužitelj icu te je taj tečajni rizik u cijelosti prebacio na nju. Tuženik je time postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja, čime je uzrokovana znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, što potvrđuje i činjenica da je tužiteljica radi ispunjenja kreditne obveze iznajmila stan koji je kupljen sredstvima kredita te da je kredit na kraju odlučila zatvoriti sa sredstvima svoje ušteđevine.

16. 3. Iz svega navedenog proizlazi da je tuženik nepotpuno informirao tužiteljicu kao korisnika kredita o rizicima ugovaranja kredita kod kojeg je glavnica vezana uz tečaj CHF, čime su povrijeđena njezina prava i interesi kao potrošača.

17. Temeljem pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača te temeljem dokaza provedenih u ovom postupku, sud je ocijenio osnovanim deklaratorni tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, prema kojima je tužiteljica bila dužna kredit otplaćivati prema tečaju CHF -a koji je važio na dan plaćanja mjesečnih anuiteta, a koje su sadržane u čl. 7. ugovora.

18. 1. Tužiteljičin kondemnatorni zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

18. 2. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

18. 3. Prema odredbi čl. 323. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje niš tetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

18. 4. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

19. 1. Što se tiče informiranosti tužiteljice o ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli prema kojoj su glavnica i redovna kamata vezane uz tečaj CHF na dan plaćanja, sud je ocijenio da je tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu bila valjano upozorena jedino na tečaj CHF-a koji je bio na snazi na dan isplate kredita. Za rizike od budućih promjena tečaja navedene valute tužiteljica nije bila informirana od strane tuženika, pa tako nije mogla znati za rizik nekontroliranog rasta tečaja te valute u odnosu na domaću valutu, jer kao prosječni potrošač nije bila informirana o tome da Hrvatska narodna banka ne štiti domaću valutu od rasta tečaja CHF-a, kao što je to slučaj u odnosu na EUR. Dakle, tužiteljica je bila valjano informirana jedino o inicijalnom tečaju CHF-a u odnosu na kunu i u odnosu na iznos anuiteta prema tom tečaju te je zbog toga sklopila predmetni ugovor jer joj je isti tada prezentiran optimalan način kreditiranja.

19. 2. Iz navedenoga proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti tečaj CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita . Točno je da je predmetni ugovor sklopljen uz valutnu klauzulu te da se nije radilo o kunskom kreditu, međutim, tužiteljica je jedino bila valjano informirana o tečaju CHF koji je bio na snazi u trenutku isplate kredita, a kako nije imala razloga sumnjati da će doći do iznenadne i velike promjene tog tečaja na njezinu štetu, odredba o valutnoj klauzuli temeljem kojeg su zbog rasta tečaja CHF iznosi anuiteta bitno povećani, da su doveli u pitanje mogućnost tužiteljice da izvršava ugovornu obvezu, predstavlja ništetnu odredbu.

20. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice za podnošenje tužbe u ovom predmetu. Iz iskaza tužiteljice utvrđeno je da je kredit otplaćen isključivo njezinim sredstvima, uključujući i sredstvima koje je imala na štednom računu, ali čak i da je netko treći u ime i za račun tužiteljice ispunio koji dio njezine kreditne obveze, ugovorne strane u predmetnom ugovoru o kreditu su upravo tužiteljica i tuženik, tako da je tužiteljica u svakom slučaju aktivno legitimirana potraživati isplatu iznosa koji su preplaćeni zbog ništetne ugovorne odredbe iz ugovora u kojem je ona bila ugovorna strana, neovisno o tome je li netko treći u njezino ime i za njezin račun platio koji mjesečni anuitet kredita.

21. 1. Radi utvrđivanja visine tužiteljičine tražbine sud je odredio izvođenje dokaza financijskim vještačenjem sa zadatkom vještaku da izračuna razlike u uplatama vršenima od strane tužiteljice s obzirom na povećanje tečaja CHF-a, uzimajući u obzir početno ugovoreni tečaj CHF-a u vrijeme isplate kredita i naknadna povećanja tečaja te valute u odnosu na kunu. Ujedno je vještaku naloženo da izračuna i tzv. negativne razlike za razdoblje kada je tečaj CHF-a nesporno bio niži od tečaja na dan isplate kredita, kako je to predložio tuženik.

21. 2. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka društva Darfin d.o.o. od 20. ožujka 2025. utvrđeno je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 114.230,46 kn, odnosno 15.160,99 EUR. Ukupna razlika s osnove valutne klauzule za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 3.723,45 kn, odnosno 494,20 EUR. Razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uključujući i tzv. negativne razlike, iznosi 110.507,01 kn, odnosno 14.666,79 EUR.

21. 3. Tuženik je iznio primjedbe na nalaz i mišljenje financijskog vještaka navodeći da je vještak trebao tečajnu razliku računati na način da u usporedbu stavlja inicijalni anuitet u CHF-u, pomnožen s tečajem na dan stvarne uplate, umanjeno za inicijalni anuite t CHF-a pomnožen s tečajem na dan isplate kredita. Kako je vještak umjesto inicijalnog anuiteta množenog tečajem na dan uplate anuiteta koristio stvarne iznose pojedinih uplata, na taj je način dva puta računao tečajnu razliku u odnosu na kamatnu stopu, koja je bila utužena u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 10073/2019. Tuženik smatra da se prilikom izračuna razlike u tečaju ne smije uzeti u obzir povećanje kamate (i anuiteta) jer je taj dio izračuna sadržan u izračunu razlike kamate.

21. 4. U pisanom očitovanju na primjedbe tuženika, koje je dostavljeno sudu 9. srpnja 2025., financijski vještak je naveo da je izradio novi izračun razlike između anuiteta s osnove valutne klauzule, uzimajući u obzir presudu iz predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10073/2019 od 28. lipnja 2021., kojom je tužiteljici dosuđen iznos od 26.876,03 kn.

21. 5. Naveo je da ukupna razlika s osnove valutne klauzule, za anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, iznosi 110.381,95 kn, odnosno 14.650,18 EUR, a za anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos, iznosi 3.623,05 kn, odnosno 480,87 EUR. Ukupnu razliku s osnove valutne klauzule za koju je nalazom utvrđen više plaćeni iznos, uključujući i tzv. negativne razlike, vještak je izračunao u iznosu od 106.758,90 kn, odnosno 14.169,31 EUR.

21. 6. Tuženik je prigovorio dopunskom nalazu i mišljenju financijskog vještaka, navodeći da je vještak u svom izračunu mijenjao inicijalni anuitet s promjenom kamatne stope, a da je trebao inicijalni anuitet ostaviti nepromijenjen tijekom cijele otplate. Također je naveo da je tužiteljica tijekom otplate kredita izvršila pet uvećanih uplata, s kojima je skraćivala rok otplate kredita, dok je iznos anuiteta ostao isti. Smatra da bi ispravan način obračuna po osnovi ništetnosti kamatne stope i valutne klauzu le trebao biti: za razliku kamate iskazati razliku u visini anuiteta koja proizlazi iz promjene kamatne stope kroz cijelo razdoblje otplate kredita i razliku anuiteta iskazati u kunskoj protuvrijednosti primjenom tečaja na dan plaćanja anuiteta, a za tečajnu razliku iskazati povećanje obveze po osnovi promjene tečaja na način da se od svake mjesečne obveze koja je stvarno bila obračunata i plaćena, oduzeti obveza prema inicijalnim uvjetima te od tako dobivenog iznosa oduzeti iznos razlike obveze po osnovi promjene kamatnih stopa.

21. 7. Povodom tuženikovih primjedbi na dopunski nalaz i mišljenje, sud je financijskog vještaka saslušao na glavnoj raspravi. Financijski vještak Darko Prpić je iskazao da u cijelosti ostaje kod pisanog nalaza i očitovanja od 7. srpnja 2025. Vezano uz primjedbe tuženika, iskazao je da je prilikom izračuna razlike po osnovi valutne klauzule uzeo u obzir uvećane uplate, koje je tuženik spomenuo u svom podnesku, a izračun je izvršio na način da je uzeo u obzir razliku po osnovi promjene kamatne stope, utvrđenu u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P -10073/19 na način da je anuitet koji je prema obračunu banke bio plaćen umanjio za navedeni iznos iz presude te nakon toga je između stvarno plaćenih umanjenih iznosa za dosuđeni iznos po toj presudi utvrdio kolika bi bila razlika da se primjenjivao početni tečaj za CHF u odnosu na plaćenu obvezu, umanjenu za iznos iz spomenute pravomoćne presude.

21. 8. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka od 7. srpnja 2025., koji je zaprimljen kod ovog suda 9. srpnja 2025. jer je isti izrađen u skladu sa zadatkom suda, temeljem cjelokupne dokumentacije iz ovog predmeta i dokumentacije iz predmeta Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10073/19. Kako je financijski vještak prilikom izračuna tražbine s osnova ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, uzeo u obzir učinak promjene kamatne stope na način da je za utvrđene preplaćene iznose uslijed promjene kamatne stope, umanjio tražbinu po osnovi valutne klauzule, a također je uzeo u obzir i uvećane uplate tužiteljice, sud je tuženikove primjedbe na nalaz i mišljenje ocijenio neosnovanima.

22. Sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka od 7. srpnja 2025. tužiteljica je postavila tužbeni zahtjev na isplatu iznosa od 14.169,31 EUR te su time u tražbinu po osnovi valutne klauzule uračunate i tzv. negativne tečajne razlike za razdoblja u kojima je tečaj CHF-a prema kuni bio niži od tečaja na dan isplate kredita.

23. 1. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja i isticanje njegove tražbine prema tužiteljici s osnova negativnih tečajnih razlika, sud je ocijenio da se radi o zahtjevu tuženika da se konstitutivnom odlukom suda izvrši prijeboj tužiteljičine tražbine s njegovom tražbinom u vidu negativnih tečajnih razlika, za razdoblje u kojem je tužiteljica plaćala manje mjesečne anuitete kredita u odnosu na anuitet prema početnom tečaju CHF-a.

23. 2. Iz navoda tuženika proizlazi da svoju tražbinu ističe temeljem pravila o stjecanju bez osnove, a uslijed utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u.

23. 3. U smislu odredbe čl. 1111. ZOO-a ističe se da u razdoblju kada je tečaj CHF- a bio niži od tečaja u trenutku isplate kredita imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja. Točno je da je tužiteljica uslijed negativnih tečajnih razlika tuženiku platila manje anuitete za ukupno 480,87 EUR, kako to proizlazi iz dopunskog nalaza i mišljenja vještaka, međutim ona time nije stekla nikakvu imovinu tuženika zbog ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF-u, da bi istu trebala vratiti sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a.

23. 4. Nadalje, prema odredbi čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tuženik nije pregovarao s tužiteljicom, niti ju je informirao o odlučnim okolnostima vezanim za rizičnost valutne klauzule u CHF tako da je krivnja za ništetnost ugovornih odredbi na tuženikovoj strani. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

23. 5. Nadalje, iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu odredbe čl. 1111., 1115. i čl. 323. ZOO-a, jer se članak 81. stavak 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače. Tuženik je banka, tj. financijska institucija čija je osnovna djelatnost pružati usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Dakle, obračun po nižem tečaju CHF-a je poslovni rizik koji je tuženiku kao financijskoj instituciji bio poznat. Osim navedenog, tuženik nije potrošač, pa nema pretpostavki da se zaštita pružena korisnicima kredita u kolektivnom sporu primjenjuje i na njega.

23. 6. Kako tužiteljica ništa nije stekla plaćanjem manjih iznosa anuiteta, nisu ostvarena pravila vraćanja stečenog bez osnove, na temelju kojih bi tužiteljica bilo što tuženiku trebala vratiti. Usprkos svemu navedenome, tužiteljica je tzv. negativne tečajne razlike uračunala u svoju tražbinu te je istu umanjila za iznos istih, sukladno izračunu financijskog vještaka, tako da tražbina tuženika u odnosu na koju je istaknut prigovor radi prebijanja definitivno ne postoji te ne postoje uvjeti da se ista prebije s tužiteljičinom tražbinom prema posljednjem postavljenom tužbenom zahtjevu.Sud je stoga utvrdio da ne postoji tražbina tuženika istaknuta radi prebijanja za manje plaćene anuiteta zbog tečajne razlike u iznosu i s kamatama kako je to tuženik zatražio.

24. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužiteljica ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u tabeli iz nalaza i mišljenja vještaka i u skladu sa čime je tužiteljica precizirala tužbeni zahtjev.

25. Neosnovan je tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine. Zakon o zaštiti potrošača ne sadrži odredbe o zastari te se primjenjuju opće odredbe ZOO -a. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena je na stajalištu Vrhovnog suda izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe , ovdje od 14. lipnja 2018. Na zastarijevanje tražbina temeljem stečenog bez osnove primjenjuje se opći zastarni rok od 5 godina, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 12. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina za tražbinu po toj osnovi, propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao.

26. Slijedom navedenog, sud je u cijelosti prihvatio posljednji postavljeni tužbeni zahtjev.

27. 1. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a te je tuženiku koji je u cijelosti izgubio parnicu naloženo da tužiteljici naknadi troškove koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka.

27. 2. Što se tiče smanjenja tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, a što tuženik smatra djelomičnim povlačenjem tužbe, ističe se da tužiteljica bez svoje krivnje prije provedenog financijskog vještačenja nije mogla znati za točan opseg i visinu svoje tražbine, a tražbinu prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i u tužbi. Ističe se nadalje da se tumačenje čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13/EEZ protivi sustavu u kojem potrošač snosi dio postupovnih troškova ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa zbog utvrđenja ništetnosti nepoštene ugovorne odredbe, jer to može odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor te ne smije rezultirati nepravednim raspodjelama troškova koje bi obeshrabrile potrošača u ostvarivanju prava. Osim navedenog, smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranaka, niti na visinu ostalih troškova postupka. Sud je stoga ocijenio neosnovanim zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u odnosu na smanjeni iznos tužbenog zahtjeva.

27. 3. Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku temeljem odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.), prema kojoj vrijednost boda iznosi 2,00 eura (Tbr. 54.). Tužiteljici su odmjereni troškovi zastupanja po punomoćniku, kako slijedi:

- za sastav tužbe po tbr. 7./1. u visini od 250 bodova,

- za sastav podnesaka od 18. ožujka 2024., 16. siječnja 2025., 12. svibnja 2025. i 26. rujna 2025. po tbr. 8./1. u visini od 250 bodova za svaki podnesak,

- za sastav podnesaka od 18. veljače 2025. i 22. travnja 2025. po tbr. 8./4. u visini od 50 bodova za svaki podnesak,

- za zastupanje na ročištima 23. siječnja 2025., 12. ožujka 2025., 20. svibnja 2025., 26. rujna 2025. i 14. studenoga 2025. po tbr. 9./1. u visini od 250 bodova za svako ročište i - za zastupanje na ročištu 23. listopada 2024. po tbr. 9./2. u visini od 125 bodova,

- što ukupno iznosi 2725 bodova ili 5.450,00 EUR, kojem iznosu je dodan PDV po stopi od 25% ili 1.362,50 EUR, pa ukupni troškovi zastupanja tužiteljice iznose 6.812,50 EUR.

27. 4. Troškovima zastupanja tužiteljice dodani su troškovi s osnova plaćenog predujma za financijsko vještačenje u iznosu od 400,00 EUR, pa njezin i ukupni troškovi iznose 7.212,50 EUR.

27. 5. Tužiteljici nisu dosuđeni troškovi s osnova sudskih pristojbi jer je oslobođena istih temeljem odredbe čl. 11. t. 20. Zakona o sudskim pristojbama.

27. 6. Preko dosuđenog iznosa troškova, sud je odbio tužiteljičin zahtjev za naknadu istih kao neosnovan.

27. 7. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja presude, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 112/12., 25/13., 93/14., 55/16., 73/17. i 131/20.).

28. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 3. prosinca 2025.

Sudac

Nada Mohač

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvjetničko društvo Pintarić i Srednoselec Pintarić d.o.o., Zagreb, Jukićeva ulica

2. Odvjetničko društvo Porobija & Porobija d.o.o., Zagreb, Iblerov trg 10/VII