Poslovni broj:P-958/2019-28

Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P  R  E  S  U  D  A

Općinski sud u Osijeku, po sucu Lidiji Šmit, u pravnoj stvari tužiteljice ŽR iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Saši Pufler, odvjetnici iz Osijeka, protiv tužene Zagrebačke banke d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupane po punomoćnici Margiti Kiš Kapetanović, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 24. listopada 2025., a u prisutnosti tužiteljice osobno uz punomoćnicu Željku Ivanušić, odvjetnicu iz Osijeka i punomoćnika tuženika Krešimira Vestića, odvjetnika iz Odvjetničkog društva Porobija & Porobija iz Zagreba, nakon donošenja i objave dana 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I/ Utvrđuje je se da je ništetna odredba Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207716120/06, sklopljenog dana 23. listopada 2006., između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika, koji je solemniziran kod javne bilježnice Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem:OU-2182/06, od 26. listopada 2006., a koja u čl.1.st.1.glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti...obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke., u čl.2. st.1.glasi: .....koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d...,sve u kunskoj protuvrijednosti, obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja.", u čl.7.1. glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti...obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“, u čl.7.st.2. glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete." te u čl.23.t.K) glasi: ,,Potpisom ovog Ugovora Korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s uvjetima kredita/depozita i efektivnom kamatnom stopom/realnom godišnjom kamatnom stopom,...“.

II/ Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB:92963223473, isplatiti tužitelju ŽR, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 11.948,59 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015., pa do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, a od 1. siječnja 2023., pa do 31. prosinca 2023., po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1. siječnja 2024., sve do isplate po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.",

kao neosnovan.

II/ Nalaže se tužiteljici da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 3.750,00 eura, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja presude pa sve do isplate, po stopi koju određuje Europska središnja banka, a koja je istu primijenila na posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana

III/ U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška, tužitelj se odbija.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi podnesenoj po punomoćniku i tijekom postupka navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207716120/06, sklopljenog dana 23. listopada 2006., solemniziran kod javne bilježnice Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem:OU-2182/06, od 26. listopada 2006., prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 145.800,00 CHF, prema srednjem tečaju HNB-a, na rok otplate od 30 godina. Redovna kamatna stopa se sa početnih 4,50% godišnje, tijekom otplate kredita u više navrata mijenjala na štetu tužitelja. Tužitelj drži da je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istom. Prilikom zaključenja ugovora tuženik nije tužitelju pružio dovoljno informacija o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu, ugovaranjem valutne klauzule CHF. S obzirom da su pravomoćnim presudama Visokog Trgovačkog suda broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., i Pž-6632/2017, od 14. lipnja 2018., utvrđene ništenosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve Ugovore o potrošačkom kreditu, koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003., do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. siječnja 2004., do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora. Tužitelj je s tuženikom dana 29. siječnja 2016., zaključio Dodatak Ugovora o kreditu, koji je solemniziran kod javne bilježnice Anamarije Kokić iz Osijeka, pod brojem Ov-333/2016, od 29. siječnja 2016., kojim je određeno da je svrha njegovog sklapanja izmjena postojećeg ugovora o kreditu te provedba postupka konverzije tražbine u kredit uz valutnu klauzulu u euru, pod uvjetima propisanim Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/2015). Sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu tužitelj i tuženik nisu izmijenili odredbe iz osnovnog ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i iznosa preostalog neotplaćenog kredita, niti su postigli sporazum o raspolaganju preplatom. Potpisivanje Dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju, a niti navedenim Dodatkom ugovoru, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje ni na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same mijenjale kamatne stope u ugovorima o kreditima s valutnom klauzulom u CHF. Glavni motiv navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Navedenim Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istog, odnosno njime se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. U zakonom propisanom postupku konverzije ugovora o kreditu, tužitelj je tuženiku uputio i pisani prigovor, u svezi s izračunom konverzije, a iz pisanog odgovora tuženika nesumnjivo je vidljivo da je u vrijeme ugovaranja predmetnog ugovora u ponudi tuženika bio dostupan istovrsan kredit u euru, ali u tom trenutku tužitelj o tome nije bio upoznat od strane tuženika, već naprotiv, tužitelju je ponuđeno sklapanje ugovora o kreditu u CHF kao najpogodniji oblik financiranja. Osim toga u povodu upućenog prigovora uočena je pogreška tuženika prilikom provedbe postupka konverzije u izračunu zatezne kamate, a što je tuženik zahvaljujući prigovoru ružitelja, otklonio. Tužitelj se poziva i na članak 502. c. Zakona o parničnom postupku, u kojemu je propisano da se fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a. stavak 1., ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Kako tužitelj kao laik ne raspolaže dovoljnim ekonomskim znanjem da bi postavio točno određen tužbeni zahtjev s navođenjem svakog pojedinačnog iznosa razlike preplaćene kamate i tečajne razlike u pojedinom anuitetu, na koji potražuje zakonsku zateznu kamatu, iznos VPS-a je postavio okvirno, a tek nakon provođenja financijsko-knjigovodstvenog vještačenja, te drugih dokaza na okolnosti visine dugovanja tuženika prema tužitelju, tužitelj će urediti tužbeni zahtjev sve to sukladno odredbi članka 186. b. stavak 3. ZPP-a, a tužitelj samo pretpostavlja da se radi o tražbini u iznosu ne manjem od 103.000,00 kuna. Slijedom navedenog predlaže donošenje presude kojom se utvrđuju ništetnim pojedine odredbe navedenog Ugovora o kreditu u dijelu o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, te da sud naloži tuženiku isplatiti tužitelju preplaćene iznose, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

2. Tuženik po punomoćniku u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnov i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva, nedostatak pravnog interesa te ujedno ističući prigovor zastare. Predmetni kredit konvertiran je sukladno odredbama Zakona o Izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), (dalje u tekstu: ZID ZPK/15), s obzirom na to da su tužitelj i tuženik 9. veljače 2016. godine, sklopili Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate i s osnove svakog povišenja CHF kamatne stope tijekom otplate kao i s osnove svakog povišenja CHF tečaja tijekom otplate uzete su u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Sam način izračuna konverzije zakonodavac je izričito propisao u čl. 19. c. ZID ZPK/15. Tužitelj je svojom voljom prihvatio konverziju te je stavljen u položaj kao da je od početka cijelo vrijeme koristio kredit denominiran u EUR, čime je isključivo po svome slobodnom izboru izjednačen s položajem potrošača koji su se zadužili kreditom u EUR, sve na način koji je bio utemeljen na valjanim, od strane banke primijenjenim, a iscrpno propisanim procedurama i svim uvjetima koje je zakonodavac formirao u ZID ZPK/15, pa su na taj način tužitelj i tuženik riješili sve svoje pravne odnose prije i poslije konverzije te trajno i konačno uredile svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji, te su stoga konverzijom posljedice nepoštene i ništetne odredbe CHF Ugovora o kreditu uređene voljom stranaka što isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenog bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, a koji uvjeti su otpali i nadomješteni novim (postojeći EUR ugovor). Sve tužiteljeve uplate uvrštene u izračun konverzije iskorištene su za namirenje duga po kreditu s EUR valutnom klauzulom, a preplata iskorištena za namirenje budućih EUR anuiteta ili isplaćena korisniku kredita ovisno koji je slučaj bio primjenjiv. Slijedom navedenog predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

3. Očitujući se na odgovor na tužbu tužitelj u cijelosti osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu. U odnosu na prigovor zastare tužitelj smatra kako je tuženik s pravnog stajališta stekao utuženi iznos po osnovi koja je kasnije otpala odnosno pravomoćnošću presuda Visokog Trgovačkog suda (dalje u tekstu: VTS), kojima je utvrđena ništetnost odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom tuženih banaka, kao i ništetnost valutne klauzule u CHF, a od koje pravomoćnosti po mišljenju tužitelja i teče zastarni rok za postavljanje kondemnatornog zahtjeva u posebnim parnicama. Kako je pri tome utvrđeno da su banke nepošteni stjecatelji to tužitelj sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, pridržava pravo i naplatiti kamatu od dana nepoštenog stjecanja za svaki pojedini obrok. Onog trenutka kada je presuda VTS-a u kolektivnom sporu postala pravomoćna, predmetna ništetna odredba o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke, ujedno je za tuženika postala "osnova koja je kasnije otpala". U odnosu na prigovor zastare, tužitelj isti smatra neosnovanim, navodeći kako zastarni rok od pet godina u kojem potrošači mogu ostvariti svoju individualnu zaštitu prava teče od 14. lipnja 2014. godine (presuda VTS broj Pž-7129/13-4, od 13. lipnja 2014. godine), a pri tome su isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Isto se primjenjuje na ništetnost valutne klauzule odnosno zastarni rok od 5 godina ponovo počinje teći tek od dana donošenja presude broj Pž-6632/2017-10, tj. od 14. lipnja 2018. godine. Tuženik ignorira i Direktivu vijeća EZ 93/2013 EEZ, iako su pomenute presude neprijeporno jasne, sukladno Direktivi je i utvrđena ništetnost odredbe ugovora kojim je jednostrano mijenjana kamatna stopa kao i ništetnost valutne klauzule u CHF. Direktiva vijeća EZ 93/2013 EEZ, od 5. travnja 1993. godine, je obvezujuća za RH kao člana EU, a koja je među ostalim implementirana i u Zakon o zaštiti potrošača u čl. 49. i čl. 50., a na koji se poziva i Vrhovni sud RH u svojoj revizijskoj odluci Revt-249/2014-2, od 9. travnja 2015. godine. Netočni su navodi tuženika da je prihvaćanjem konverzije došlo do nekakve potpune restitucije potrošača ili nekakvog odricanja od zahtjeva za povrat stečenog bez osnove i/ili naknade štete, jer provedena konverzija nije nikakva izvansudska nagodba, niti je ista konačno rješenje svih otvorenih pitanja između tužitelja i tuženika, odnosno izvršena konverzija nije povrat sve preplate i po osnovi jednostrano povećane kamate i po osnovi povećanog tečaja (svrha je pojašnjena u čl. 19. b. Zakona o potrošačkom kreditiranju). U Aneksu predmetnog ugovora je navedeno: "Kreditor poduzima radnju sklapanja ovog Dodatka Ugovora o kreditu, temeljem ZID ZPK, jedino u ispunjenju svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK, u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije. Kreditor ovime upoznaje korisnika kredita sa činjenicom da je podnio Ustavnom sudu RH prijedlog za ocjenu suglasnosti zakona s Ustavom RH.". Sve to jasno govori u prilog intenciji sklapanja Aneksa ne radi konačnog rješavanja svih konačnih pitanja i restituciji potrošača , ovdje tužitelja u cijelosti, već radi obligatorne zakonske obveze koju je tuženik evidentno osporavao tj. smatrao protuustavnom. Stoga sukladno čl. 320. Zakona o obveznim odnosima (dalje u tekstu: ZOO), ova nejasna odredba se treba tumačiti u korist tužitelja.

4. Kako bi utvrdio odlučne činjenice sud je proveo dokaze uvidom u: preslik Ugovora o namjenskom kreditu broj: 3207716120/06, sklopljenog dana 23. listopada 2006., solemniziran kod javne bilježnice Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem:OU- 2182/06, od 26. listopada 2006.; otplatni plan po navedenom ugovoru o kreditu; preslik Dodatka Ugovora o kreditu, koji je solemniziran kod javne bilježnice Anamarije Kokić iz Osijeka, pod brojem Ov-333/2016, od 29. siječnja 2016.; promet po kreditu za razdoblje od 30. listopada 2006., do 15. studenog 2015.; odgovor tuženika na prigovor tužitelja u postupku konverzije kredita od 14. siječnja 2016.; Izračun konverzije za tužitelja Mišljenje (Izvještaj) KPMG Croatia d.o.o., za reviziju od 14. studenog 2015.; sudsku praksu; proveo vještačenje po stalnom sudskom vještaku DV Consulting iz Osijeka i izvršio uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 24. ožujka 2020., i saslušao tužiteljicu u svojstvu stranke na ročištu od 24. listopada 2025.

5. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka financijsko-knjigovodstvene struke od 24. ožujka 2020., slijedi da je tužitelj kao Korisnik kredita, sa tuženikom kao Kreditorom, zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207716120/06, sklopljenog dana 23. listopada 2006., solemniziran kod javne bilježnice Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem:OU-2182/06, od 26. listopada 2006., na iznos u visini od 145.800,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, važećem na dan korištenja kredita. Rok otplate kredita je 30 godina. Visina kamatne stope prilikom zaključenja Ugovora o kreditu je iznosila 4,50% godišnje i ugovorena je kao promjenjiva. Otplatni plan sačinjen po tuženiku koji je iskazan u kunama kao protuvrijednost 145.800,00 CHF iznosi 679.142,23 kune, a na otplatnom planu je tuženik evidentirao primjenu tečaja od 4,658040 kuna za 1 CHF, odnosno sačinjena je otplatna tablica iz koje je nedvojbeno utvrđeno da je visina mjesečnog anuiteta 3.404,81 kunu. Ovako iskazani anuitet je u tablicama u koloni "anuitet po ugovoru" , a u koloni plaćeni anuitet je upisan iz dokumentacije u spisu na listovima 20. do 21., u kojoj dokumentaciji se nalazi pregled svih izvršenih uplata po predmetnom kreditu. U spisu predmeta se nalazi i izračun konverzije na listovima 32. do 36., a na listu 38. je informativni izračun konverzije iz kojeg je vidljivo da je izračunati iznos preplate 12.981,86 kuna, a na listovima 15. do 20. spisa se nalazi preslik Dodatka ugovora o kreditu u koje, je u članku 5. utvrđena visina preplate u iznosu od 12.981,86 kuna. U mjesecima u kojima je tečajna razlika oscilirala na niže u odnosu na tečaj prilikom korištenja kredita je u tablicama u izračunu prikazan iznos s predznakom minus što znači da je u tom razdoblju manje plaćeno u odnosu na početno utvrđenu visinu anuiteta. Do listopada 2007., tužitelj je manje plaćao u odnosu na početno utvrđenu visinu anuiteta. Iz izračuna u tablicama u kojima je prikazana mjesečna razlika, je vidljivo da je ukupno izračunat iznos 103.008,53 kune, uz napomenu da je u tom iznosu i iznos od 1.401,15 kuna koji je manje plaćen. Tako je više plaćeno 104.409,68 kuna, a manje plaćeno 1.401,15 kuna, odnosno razlika iznosi 103.008,53 kune.

6. Očitujući se na nalaz i mišljenje vještaka tuženik navodi da izračun iz nalaza i mišljenja vještaka je u pravnom smislu posve irelevantan, slijedom odluke donesene u oglednom sporu VSRH, broj Gos-1/2019-36. Tuženik ustraje na osporavanju istaknutog tužbenog zahtjeva te na svim prigovorima, uključujući na postupovnim prigovorima, prigovoru zastare, te navodima iz odgovora na tužbu i podneska od 2. prosinca 2019. Tuženik nije dokazao čak ni osnovne pretpostavke za traženje sudske zaštite pozivom na Zakon o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je tužitelj u ovom sporu, prije svega bio dužan dokazati svojstvo potrošača, a kako bi se mogao pozivati na utvrđenja iz kolektivnih sporova na koje se poziva. Iz predmetnog ugovora proizlazi da je tužitelj sredstva kredita koristio radi „refinanciranje kredita i adaptacije obiteljske kuće“ (članak 6. Ugovora o namjenskom kreditu). S tim u vezi, tuženik ističe da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da je sredstva kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati. Budući se svrha ne podrazumijeva, na tužitelju je teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (2007), koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Na temelju svega navedenog, tuženik predlaže sudu da ocijeni opstojnost pravne osnove tužiteljevog zahtjeva, u svjetlu obvezujućeg Rješenja Vrhovnog suda u pogledu ništetnosti kao prejudicijelne pravne osnove kondemnatornog tužbenog zahtjeva, te u pogledu pravne kvalifikacije sporazuma o konverziji kao nove pravne osnove, a s obzirom na činjenicu da je tužiteljev ugovor nesporno konvertiran u skladu s odredbama ZID ZPK/15; odbaci kao neuredan, podredno odbije kao neosnovan kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja, kao i tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti iz točke I/tužbenog zahtjeva; tuženiku dosudi parnični trošak prema priloženom troškovniku.

7. Tužitelj po punomoćniku nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, te je podneskom od 25. svibnja 2020., uredio tužbeni zahtjev kojim traži utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 90.026,67 kuna, zajedno za zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška.

8. Očitujući se na tako postavljen tužbeni zahtjev tužitelja od 25. svibnja 2020., tuženik se protivi preinaci, a ukoliko sud dopusti preinaku, tuženik ističe prigovor zastare, te se poziva i na sudsku praksu Županijskih sudova.

9. Očitujući se na podnesak tuženika od 8. rujna 2020., tužitelj po punomoćniku navodi da tuženik pogrešno smatra kako je tužitelj preinačio tužbeni zahtjev, no tužitelj je uredio tužbeni zahtjev navedenim podneskom sukladno odredbi članka 186 .b. stavak 4. i 5. ZPP-a, a nakon provedenog vještačenja iz kojeg je razvidno da izvršenom konverzijom tuženik nije izvršio povrat sve preplate, a koja tužitelju u ovom predmetu i dalje pripada radi potpunog obeštećenja, a pitanje zastare je riješeno pravnim shvaćanjem Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020., prema kojem kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Pitanje pune restitucije potrošača VSRH nije vezao uz ništetnost odnosno nepostojanje sporazuma o konverziji već je rješenje tog pitanja uputio u domenu individualnih parnica i posebnih okolnosti svakog pojedinog konvertiranog kredita, te na taj način napravivši jasnu distinkciju između valjanosti konverzije i prava na punu restituciju koja se mora preispitati u svakom pojedinom sporu.

10. Podneskom od 5. rujna 2025., tužiteljica je uredila tužbeni zahtjev na način pobliže opisan pod I/izreke presude.

11. Iz iskaza tužiteljice u svojstvu stranke slijedi da je predmetni ugovor o kreditu s tuženikom sklopila 2006., za kupnju obiteljske kuće, na iznos od oko 145.860,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 30 godina. U to vrijeme nije bila vlasnik/suvlasnik tvrtke/obrta. Predmetnu kuću, niti dio kuće, nije iznajmljivala već je služila isključivo za stanovanje nje i njene obitelji. Nije se interesirala u drugim bankama za uvjete kreditiranja, no odlučila se za tuženika jer su imali u ponudi Kredite za mlade, zbog čega se i odlučila podići kredit kod njih, iako je željela podići kredit u eurima, no nije uspjela jer joj je osobna bankarica savjetovala podizanje kredita u CHF- u, budući joj je nakon izračuna pokazala kako je taj kredit za nju najpovoljniji, no tužiteljica je i dalje željela podići kredit u eurima jer nije bila sigurna u valutu CHF, dok je EUR bio stabilna valuta. Osobna bankarica joj je rekla da se nema zbog ničega brinuti jer bi u svako doba mogla konvertirati kredit u EUR bez naknade. Rata se s početnih 3.200,00 kuna mjesečno tijekom otplate povećala do preko 6.000,00 kuna mjesečno. Interesirala se u banci kada je CHF počeo značajno rasti, zašto se to događa, no ista joj je odgovorila da je to tako i da mora platiti naknadu za konverziju u iznosu od oko 20.000,00 eura, što ona tada nije mogla. U banci joj nisu rekli na koji način se mijenja kamatna stopa niti o kojim parametrima ovisi, niti su ju upozorili da HNB ne štiti tečaj CHF-a u odnosu na kunu, niti je mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Ugovor o kreditu je pročitala prije potpisivanja i bile su joj jasne ugovorne odredbe kao laiku i to osnovne odredbe o visini kamate, iznosu kredita i roku otplate. Dobila je gotovi, unaprijed sastavljeni ugovor o kreditu. Djelatnik banke joj nije čitao predmetni ugovor, niti je pojašnjavao pojedine ugovorne odredbe, niti ga je tužiteljica išta pitala. Konverziju je izvršila kada joj je to banka ponudila, te joj je uračunata preplata u iznosu od oko 12.000,00 kuna, na način da tri mjeseca nije morala plaćati ratu kredita. Javni bilježnik joj nije čitao pojedine ugovorne odredbe predmetnog kredita, niti ju je na išta upozoravao, tamo je samo ovjerila potpis. Prilikom sklapanja predmetnog ugovora nije znala da bi se rata mogla mijenjati.

12. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice kao uvjerljiv, logičan i okolnosan, a isti nije u suprotnosti s izvedenim materijalnim dokazima.

13. Prigovor tuženika da tužitelj nije Potrošač, sud smatra neosnovanim, budući je ugovor o kreditu tužitelj zaključio kao fizička osoba za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi i u to vrijeme nije bio vlasnik, niti suvlasnik tvrtke niti obrta, a ukoliko je tuženik prilikom zaključenja istog smatrao da se tužitelj planira baviti nekakvom djelatnošću vezano za predmetni stan kojeg je kupio putem odobrenog kredita, u tom slučaju nije trebao odobriti kredit kao fizičkoj osobi već inzistirati da tužitelj otvori obrt, tvrtku ili slično i da u tom statusu zaključi ugovor. Naime, člankom 5. stavak 1. točka 15. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14, 110/15, 14/19) propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, a po članku 3. stavak 1. točka 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

14. Člankom 191. stavak 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZPP), propisano je da tužba nije preinačena ako je između ostalog smanjio tužbeni zahtjev tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen.

15. Na temelju provedenih dokaza utvrđeno je da je tužitelj, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, zaključio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 3207716120/06, sklopljenog dana 23. listopada 2006., solemniziran kod javne bilježnice Mirjane Borić iz Osijeka, pod brojem:OU-2182/06, od 26. listopada 2006., u iznosu od 145.800,00 CHF, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke, a na dan sklapanja Ugovora redovna kamata je iznosila 4,50% godišnje, koja se mijenjala u skladu s odlukama tuženika, prvotni mjesečni anuitet je iznosio 3.404,81 kunu, a tečaj je iznosio 4,658040 kuna za 1 CHF, no tijekom otplate kredita radi povećanja kamatne stope i tečaja CHF naspram kune mjesečni anuiteti u kunskoj protuvrijednosti su se povećavali na štetu tužitelja. Dana 29. siječnja 2016., tužitelj i tuženik su sklopili Dodatak ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015, dalje u tekstu: ZID ZPK), konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Člankom 1. predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu navodi se da je isti sklopljen temeljem ZID ZPK/15, u ispunjenu svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama ZID ZPK/15, u skladu s propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije, te tim Dodatkom ugovora o kreditu na zakonom propisani način se mijenjaju odredbe iz osnovnog ugovora i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita, te da se postiže sporazum o raspolaganju preplatom/podmirenju manje plaćenog iznosa, sve na način kako to nalaže zakon. U članku 2. Dodatka ugovora o kreditu navedeno je korisnik kredita potpisom ovog Dodatka ugovora o kreditu potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje ovog Dodatka dostavljen izračun konverzije kredita zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina, odnosno s izvodom otvorenih stavaka po kreditu, te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu Općih uvjeta kreditiranja, Odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu CHF, a korisnik kredita potpisom ovog Dodatka ugovoru potvrđuje da je suglasan s izračunom konverzije, koji mu je kreditor dostavio, i suglasan je da se konverzija kredita u CHF provede u skladu s dostavljenim izračunom konverzije koji je sastavni dio ovog Dodatka ugovoru. U članku 4. navodi se da neotplaćena glavica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iznosi 122.312,26 CHF, što u kunskoj vrijednosti po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015., iznosi 853.834,00 kune. Na dan 30. rujna 2015., preostali rok otplate kredita je 254 mjeseca. U članku 5. navodi se da prema izračunu konverzije zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB-a na dan 30. rujna 2015., iznosi 12.981,86 kuna. U članku 8. propisano je da na dan 30. rujna 2015., nedospjela glavnica kredita u eurima iznosi 79.553,08 eura, a fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48%, te se ne mijenja do konačne otplate kredita, a varijabilni se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više ili na niže, a na dan 30. rujna 2015., iznosi 2,36%, pa slijedom navedenog visina redovne kamatne stope na dan 30. rujna 2015., iznosi 5,84%. U članku 9. navodi se da anuitet/rata temeljem Dodatka ugovora iznosi 534,87 eura, uz kamatnu stopu iz članka 8., a iznos anuiteta/rate sadrži glavni dug i kamate.

16. Ocjenom provedenih dokaza utvrđeno je da su stranke sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu, kojim su stranke izvršile konverziju kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, kojim je izmijenjen osnovni ugovor, između ostalog ne samo u pogledu valute već i u pogledu kamatne stope u skladu s odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da su prilikom uračunavanja izvršenih uplata prema novom otplatnom planu uzele u obzir sve izvršene uplate pa tako i utužene uplate zbog čega tužiteljica više nema pravnu osnovu za potraživanje preplaćene kamate obračunate temeljem ništetne odredbe ugovora o kreditu, budući je suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a time i pravni učinci te ništetne ugovorne odredbe, a iz čega proizlazi da nije ni bilo ugovorne odredbe čija se ništetnost traži te slijedom navedenog ne postoji osnova u smislu odredbi članka 323. stavak 1. i članka 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), za isplatu razlike između početno ugovorene kamatne stope za kredit u CHF i promijenjene kamatne stope za isti kredit u tuženom razdoblju, a nalazom vještaka utvrđeno je samo kolika je preplata anuiteta u razdoblju od sklapanja ugovora o kreditu do izvršene konverzije na način kao da kredit nije konvertiran, a koje vještačenje je provedeno sukladno prijedlogu tužitelja u ožujku 2020., a tužitelj nije tražio dopunu nalaza i mišljenja vještaka, pa je slijedom navedenog tužbeni zahtjev tužitelja valjalo odbiti kao neosnovan stoga odluka kao pod I/izreke presude.

17. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., u svezi člankom 151. i člankom 155. ZP-a, a koji trošak se odnosi na zastupanje tužitelja u osobi odvjetnika, sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/2012., 103/2014., 37/2022., 126/2022., 138/2023.).

18. Tuženiku je priznat trošak sastava odgovora na tužbu u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu od 8. srpnja 2025., u iznosu od 500,00 eura, sastav podnesaka od 7. studenog 2019., 19. svibnja 2020., 8. rujna 2020., i 30. lipnja 2025., u iznosu od 500,00 eura za svaki podnesak, na koje iznose je obračunat PDV od 25%, u ukupnom iznosu od 750,00 eura, što čini ukupno priznat trošak u ukupnom iznosu od 3.750,00 eura, stoga odluka kao pod II/izreke presude.

19. U preostalom dijelu zahtjeva za naknadom parničnog troška 28. studenog 2019., u iznosu od 500,00 eura uz pripadajući PDV od 25%, se odbija kao neosnovan, budući je isti nepotreban trošak, stoga odluka kao pod III/izreke presude.

U Osijeku, dana 3. prosinca 2025.

S U D A C

LIDIJA ŠMIT

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke nezadovoljna stranka ima pravo žalbe. Žalba se podnosi putem ovog suda nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana. Za stranku koja je uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana objave presude, a za stranku koja nije uredno obaviještena o ročištu za objavu presude rok za žalbu teče od dana primitka pisanog otpravka presude.

DOSTAVITI:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika