Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-181/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sutkinje Vesne Britvec predsjednice vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te suca Josipa Štrucelja člana vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja mr. sc. NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], te 2. tužitelja Udruga poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, Zagreb, Savska 41/7, OIB: 32787730056, koje zastupa punomoćnik Maro Mihočević odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatska liječnička komora, iz Zagreba, Grge Tuškana 37, OIB: 86676104888, zastupanog po punomoćniku Davoru Laziću odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-183/2022-38 od 27. siječnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-183/2022-38 od 27. siječnja 2023. u točki

I. i točki II. izrijeke.

II Uvažava se žalba tuženika i preinačuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj Pn-183/2022-38 od 27. siječnja 2023. u točki III. izrijeke, na način da se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe od 25. siječnja 2019. u iznosu od 342,18 EUR, kao neosnovan.

III Odbijaju se zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava žalbe s PDV i pristojbe u iznosu 310,93 kn i zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 273,73 EUR, kao neosnovani .

IV Tužitelj je dužan naknaditi tuženiku trošak sastava žalbe protiv rješenja u iznosu od 130,64 EUR , u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja poslovni broj Pn-183/2022-38 od 27. siječnja 2023., u točki I. izrijeke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"I. Nalaže se tuženiku Hrvatska liječnička komora, Zagreb, Grge Tuškana 37, OIB: 86676104888, isplatiti I-tužitelju NŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naknade neimovinske štete iznos od 10.000,00 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku do 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

II. Nalaže se tuženiku Hrvatska liječnička komora, Zagreb, Grge Tuškana 37, OIB: 86676104888, isplatiti II-tužitelju Udruzi poslodavaca u zdravstvu Hrvatske, Zagreb, Savska cesta 41/VI, OIB: 32787730056, na ime naknade neimovinske štete iznos od 30.000,00 kuna uvećano za zakonske zatezne kamate koje teku od dana podnošenja ove tužbe pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.",

u točki II. izrijeke naloženo je tužiteljima na ravne dijelove naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu 1.617,53 EUR / 12.187,28 kn, u roku od 15 dana, te je u točki III. izrijeke naloženo tuženiku naknaditi tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu 342,18 EUR / 2.578,16 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 27. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, u roku od 15 dana.

2. Protiv te presude u točki I. i II. izrijeke žalbu su pravovremeno podnijeli tužitelji zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 248,75 kn uvećano za PDV 25% u iznosu 62,18 kn, što ukupno iznosi 310,93 kn.

2.1. Odgovor na žalbu tužitelja nije podnijet.

3. Protiv te presude u točki III. izrijeke žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, s prijedlogom da sud drugog stupnja u tom dijelu preinači pobijanu presudu na način da tužitelja odbije za navedeni trošak podnošenja žalbe, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 24,88 EUR uvećan za PDV 25% u iznosu 62,22 EUR i sudske pristojbe na žalbu u iznosu 99,54 EUR.

3.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu porekao navode žalbe i predložio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 218,99 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu 54,74 EUR, što ukupno iznosi 273,73 EUR.

4. Žalba tužitelja nije osnovana.

5. Žalba tuženika je osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti i to prava na čast i ugled, a koju štetu da je njemu prouzročio tuženik objavom članka u Liječničkim novinama za mjesec veljaču 2017. naslova "Ustroj, podrijetlo, uloga i značaj Udruge zdravstvenih ravnatelja Hrvatske", uz podnaslov "Slijednici samoupravnog socijalizma u odlučnoj borbi za držanje mladih liječnika u ropstvu" i objavom crtanog stripa s naslovom "Udruga ravnatelja financirana javnim novcem u borbi protiv liječnika".

7. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga označenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da nije počinjena niti jedna od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, te da je materijalno pravo pravilno primijenjeno.

8. Prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju se pozivaju tužitelji u žalbi. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, pobijana presuda u pogledu odluke o glavnoj stvari u točki I. izrijeke, nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, izrijeka presude je jasna i neproturječna razlozima koji su navedeni u obrazloženju presude, te su u obrazloženju presude navedeni razlozi o odlučnim činjenicama koji su neprotuslovni ispravama i zapisnicima u spisu.

9. U obrazloženju pobijane presude sud prvog stupnja je naveo sve dokaze koje su stranke predložile i dokaze koje je proveo, u odlomku 12. obrazloženja naveo što je utvrdio iz iskaza stranaka i saslušanjem svjedoka, u odlomku 14.5. obrazloženja naveo što je utvrdio iz iskaza provotužitelja i uvidom u dopise tužitelja, pa obrazloženje, suprotno žalbenim navodima tužitelja, sadrži sve elemente propisane odredbom članka 338. stavak 4. ZPP-a.

10. Sud prvog stupnja je na temelju provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a utvrdio sljedeće činjenično stanje, koje tužitelji žalbenim navodima nisu uspjeli dovesti u sumnju:

- da je bit sadržaja predmetnog članka problematika kadrovskog pitanja sustavnog manjka liječnika u zdravstvu i s tim u vezi položaj mladih liječnika i njihovo specijalističko usavršavanje, pri čemu o uvjetima tog usavršavanja stranke imaju različite stavove, pa da je predmetni članak očito doprinio raspravi od interesa za liječničku i zdravstvenu struku,da su po prirodi stvari u tom članku iznesene informacije i ideje od šireg javnog interesa jer problemi u položaju liječnika utječu na dobrobit zajednice i u značajnoj mjeri zabrinjavaju javnost,

- da su tužitelji ranije u javnosti iznijeli svoja stajališta o relevantnim pitanjima u zdravstvu, koje medijske istupe je tuženik doživio kao neargumentirane i neopravdane napade na njega, pa je očito kako su tužitelji osobe koje su se dobrovoljno izložile pozornosti javnosti zbog svoje uloge sudionika u javnoj raspravi o pitanju zdravstva i stoga se od njih zahtijeva da pokažu veću razinu tolerancije nego što bi se očekivalo od nejavnih osoba,

- da su za tužitelje, kao aktivne sudionike javne rasprave u uvjetima specijalizacije dr. med. granice prihvatljive kritike šire,

- da su sporni navodi vrijednosni sudovi autora članka, osim točne činjenične tvrdnje o tome da je 1. tužitelj bio svjedok optužbe u postupku protiv kasnije osuđenih EŠ i AŠ, obzirom je 1. tužitelj u tom postupku ispitan na prijedlog optužbe (ne obrane),

- da su netočne tvrdnje bivšeg ministra zdravstva prof. dr. JŠ koji je izjavio da bi članstvo u Udruzi 2. tužitelja bilo nezakonito, ali nema odgovornosti tuženika za izjave koje je dao ministar zdravstva,

- da poslodavce u zdravstvu predstavljaju njihovi čelnici koji su, notorno, u pravilu ravnatelji, a pravni prednik 2. tužitelja (Zajednica zdravstvenih ustanova) je u jednom trenutku je zaista bio preimenovan u Udruženje organizacija udruženog rada u zdravstvu, pa u tom smislu vrijednosni sudovi o tome da je 2. tužitelj udruga ravnatelja i da je slijednik samoupravnog socijalizma nisu lišeni svake činjenične osnove,

- mišljenje (vrijednosni sud) o tome da se 2. tužitelj financira javnim novcem i novcem namijenjenim liječenju građana te da se sredstva koriste za plaće djelatnika 2. tužitelja, organiziranje njegovih seminara, putne troškove, raznorazne nagrade i naknade, izdatke za prezentaciju i sl. utemeljen je na činjenici da su, prema dostupnim javnim podacima, od ukupnih prihoda 2. tužitelja 2015. 44% bili prihodi od članarina koje su se određivale s obzirom na veličinu zdravstvene ustanove plus jedna kuna po zaposlenom u ustanovi. S obzirom na to da su gotovo sve javnopravne zdravstvene ustanove bile u članstvu 2. tužitelja u vrijeme objave spornog članka i da su plaćale kotizacije za skupove koje je 2. tužitelj nesporno organizirao, nije bez ikakve osnove zaključak da su plaćale članarinu 2. tužitelju upravo s dijelom (javnog) novca kojeg su dobivale od Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, a koji je namijenjen funkcioniranju ustanova i liječenju pacijenata. U tom smislu, pa je očito kako je vrijednosni sud o financiranju tužitelja javnim novcem namijenjenim liječenju građana utemeljen na dostatnoj činjeničnoj osnovi. Plaće, putni troškovi i troškovi reprezentacije, naknade i nagrade te organizacije seminara javno je objavio 2. tužitelj u tablici financijskih prihoda i rashoda za 2016. podmireni su prihodima 2. tužitelja koji znatnim dijelom potječu od javnog novca,

- vrijednosne prosudbe o tome da je 2. tužitelj pozivao na neprimjenu postojećih propisa i obećavao njihovu žurnu izmjenu, da 2. tužitelj svoje članove upućuje na kršenje pravnih propisa Republike Hrvatske i izlaže ih političkom pritisku, da je 2. tužitelj u dopisu ravnateljima istaknuo da je dogovorio promjene te preporučio ravnateljima odgodu provođenja propisa, da 2. tužitelj organizira i naplaćuje pravna savjetovanja na kojima ravnatelje državnih zdravstvenih usluga podučava kako da izbjegnu poštivanje pravnih propisa koje je donijela država, da 2. tužitelj vrši pritisak na ravnatelje koji poštuju propise u svrhu vlastite promocije bez razumijevanja za zdravstveni sustav, proistječu iz činjenice da je 2. tužitelj smatrao da je tzv. Nakićev pravilnik bio štetan za državu zbog načina na koji je regulirao položaj i obveze liječnika specijalista nakon završene specijalizacije. Isto je u svom iskazu pred sudom potvrdio i prvotužitelj koji je u to vrijeme bio direktor i zakonski zastupnik 2. tužitelja, a proizlazi i iz dopisa koje je u ime i za račun 2. tužitelja dostavio ministru zdravstva prof. dr. sc. DŠ **.**.2016. (list 88). Činjenica da je svim zdravstvenim ustanovama 25. kolovoza 2016. (list 89) preporučio da „sačekaju“ donošenje novih propisa opravdava vrijednosni sud o tome da upućuje članove na kršenje (neprimjenom) postojećih propisa, a spominjanje razgovora s ministrom zdravlja opravdava sud o političkom pritisku na zdravstvene ustanove kojim se tim dopisom obratio. Iz istog razloga nije lišen svake činjenične osnove niti sud o tome da je prvotužitelj režiser političkog pritiska i pritiska javnosti koji su rezultirali novom izmjenom Pravilnika i specijalističkom usavršavanju doktora medicine. Da je svoje stavove o štetnosti tada aktualnog propisa ponovio i na savjetovanju koje je organizirao 2. tužitelj u listopadu 2016., prvotužitelj je priznao u iskazu pred sudom,

- vrijednosni sud o tome da se 2. tužitelj bori protiv liječnika i da se odlučno bori za držanje mladih liječnika u ropstvu je mogao biti manje oštar jer očito predstavlja pretjerivanje, ali nije lišen svake činjenične osnove imajući na umu stavove čelnika 2. tužitelja o tome da treba pooštriti obveze liječnika nakon dovršene specijalizacije, pa se zbog toga ne može reći da je riječ o neopravdanom osobnom napadu na ugled 2. tužitelja, posebice imajući na umu povećanu razinu tolerancije koja se od njega očekuje kao sudionika javne rasprave o zdravstvu,

- vrijednosna prosudba o tome da 2. tužitelj nije bio zainteresiran predstaviti se liječničkoj javnosti temelji se na činjenici da 2. tužitelj nije želio sudjelovati u pripremni predmetnog članka objavljenog upravo u Liječničkim novinama jer, iako upitan, nije dostavio podatke o svom radu, članstvu, financiranju i ulozi u zdravstvenom sustavu, a o čemu je svjedočila NŠC koja je osobno tražila navedene podatke,

- mišljenje o tome da se u 2. tužitelja lako učlaniti, ali da je teško izaći iz članstva je sarkastična, ali još uvijek dopuštena interpretacija statutarnih odredbi 2. tužitelja,

- navodi o tome da su procjene čelnika 2. tužitelja o potencijalnoj ukupnoj šteti za državu vezanoj uz primjenu tzv. Nakićeva pravilnika paušalna nagađanja, da 2. tužitelj prednjači u neopravdanim i neargumentiranim napadima na tuženika, da 2. tužitelj pokušava sramotiti tuženika objedama i neistinama plasiranim kroz pristrane i neobjektivne novinske članke, da prvotužitelj ne razlikuje djelovanje 2. tužitelja i tuženika, o tome što (ni)je krajnji domet prvotužiteljevih ambicija i da je legitimno ispitivati svrhovitost postojanja i djelovanja 2. tužitelja te usporedba 2. tužitelja s masonskom ložom su čisti vrijednosni sudovi čija se istinitost ne mora (i ne može dokazivati) i koji niti po svom sadržaju niti izričaju ne predstavljaju pretjerani neopravdani napad i ne izlaze iz okvira dopuštene kritike,

- da sporna karikatura sadrži vrlo oštru kritiku, sarkastično pretjerivanje (UGUZ umjesto UPUZ) i grubu metaforu (prikazivanje pojedinih čelnika 2. tužitelja kao mučitelje),no ne može se uzeti da je isključiva namjera karikature s naslovnice bila da uvrijedi tužitelje ili da predstavlja bezobzirno klevetanje. U kontekstu javne rasprave ona je, imajući na umu položaj obje stranke i činjenicu da su tužitelji u javnoj raspravi zastupali pooštravanje obveza mladih liječnika specijalista prema državi, u granicama dopuštenog vrijednosnog suda neistomišljenika iz iste javne rasprave,

-da je za (ne)odgovornost nakladnika za štetu koja nastane informacijom objavljenom u medijima mjerodavan trenutak objave, a ne rezultati utvrđenja činjenica pred nadležnim tijelom u naknadnom postupku pa je u tom smislu neodlučna za presuđenje odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske U-II-187/215 i dr. od 11. srpnja 2017. koja je donesena šest mjeseci po objavi predmetnog članka.

11. Žalbene tvrdnje tužitelja o tome da je Vlada nacionalnog jedinstva na čelu s tadašnjim premijerom CŠ imenovala 1. tužitelja povjerenikom Vlade Republike Hrvatske u [adresa], a ne TŠ, nisu odlučne jer je prema navodima 1. tužitelja iz njegovog iskaza sud prvog stupnja utvrdio kako je TŠ u to vrijeme bio na uglednoj i odgovornoj funkciji predsjednika Ureda za nacionalnu sigurnost Republike Hrvatske, pa vrijednosni sud o tome da je 1. tužitelj bio imenovan ratnim zapovjednikom Vlade Republike Hrvatske za [adresa] na prijedlog TŠ nije kao takav sam za sebe uvredljiv niti je bez uporišta u mjeri da bi predstavljao neopravdani osobni napad na ugled prvotužitelja.

12. Pravilno je sud prvog stupnja, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, zaključio da su objavljene informacije za koje tužitelji tvrde da su za njih štetne ili istinite ili proizašle iz vrijednosnih sudova autora, da su se ostvarili razlozi za oslobođenje od odgovornosti za sporni članak propisane u članku 21. stavak 4. točka 3. i 4. Zakona o medijima (Narodne novine broj 59/2004., 84/2011., 81/2013. i 114/2022 – dalje: ZM), pravilno se izjasnio navodeći da upotreba oštrog i zajedljivog prizvuka u primjedbama i komentarima u raspravi o pitanjima od javnog interesa u načelu nije nespojiva s pravom na slobodu izražavanja i da je pritom svatko slobodan izabrati kako će se i kojim stilom izraziti i prenijeti informacije ili ideje, da autori nisu ograničeni na pisanje 'suhih' vijesti - mogu koristiti i satiru ili karikature jer zaštita prava na slobodu izražavanja ne štiti samo sadržaj izraženih ideja i informacija, već i oblik u kojem su prenesene.

13. Odredbom članka 21. stavak 4. točka 3. ZM-a propisano je da nakladnik ne odgovara za štetu ako je informacija kojom je šteta učinjena utemeljena na točnim činjenicama ili na činjenicama za koje je autor imao osnovani razlog povjerovati da su točne i poduzeo je sve potrebne mjere za provjeru njihove točnosti, a postojalo je opravdano zanimanje javnosti za objavu te informacije i ako je postupio u dobroj vjeri, te prema točki 6. ako je informacija točna, a iz okolnosti slučaja proizlazi da je novinar u dobroj vjeri zaključio da se oštećenik slaže s njezinim objavljivanjem.

14. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, pravilno je sud prvog stupnja uz primjenu konvencijskih standarda u vaganju suprotstavljenih prava na slobodu izražavanja i prava na ugled kao sastavnice prava na privatnost, zaključio kako u okolnostima konkretnog slučaja nema neophodne društvene potrebe da se usvajanjem odštetnog zahtjeva zbog zaštite ugleda tužitelja ograniči sloboda izražavanja tuženika, te pravilno primijenio materijalno pravo kada je u točki I. izrijeke pobijane presude odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

15.Tužitelji žalbenim navodima iznose vlastitu ocjenu provedenih dokaza i vlastita pravna shvaćanja koja nemaju uporište provedenim dokazima niti u stanju spisa, a niti u mjerodavnim zakonskim odredbama koje je sud prvog stupnja pravilno primijenio te je za svoja utvrđenja iznio jasne te činjenično i pravno argumentirane razloge. Pozivanje žalitelja na presude Europskog suda za ljudska prava nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost pobijane presude jer se ne radi o istom ili usporedivom činjeničnom supstratu kao u ovom predmetu.

16. U članku 10. stavak 1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine - Međunarodni ugovori broj 18/1997., 06/1999., 8/1999. – dalje: Konvencija) propisano je da svatko ima pravo na slobodu izražavanja, a u članku 8. propisano da svatko ima pravo na poštivanje svog privatnog i obiteljskog života, doma i dopisivanja.

17. U članku 38. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine broj 56/1990., 135/1997., 08/1998., 113/2000., 124/2000., 28/2001., 41/2001., 55/2001., 76/2010., 85/2010., 05/2014. – dalje: Ustav) propisana je sloboda mišljenja i izražavanja misli, a u stavku 3. izrijekom je zabranjena cenzura.

18. Odredba članka 3. stavak 2. ZM-a značajno proširuje sadržaj slobode medija u odnosu na Ustav, te precizira da sloboda medija obuhvaća: slobodu izražavanja mišljenja, neovisnost medija, slobodu prikupljanja, istraživanja, objavljivanja i raspačavanja informacija u cilju informiranja javnosti; pluralizam i raznovrsnost medija itd.

18.1. Odredbom članka 8. ZM-a propisano je da nema povrede prava na zaštitu privatnosti ako u pogledu informacije prevladava opravdani javni interes nad zaštitom privatnosti u odnosu na djelatnost novinara ili na informaciju.

19. U rješavanju sporova proizašlih iz ostvarivanja prava na slobodu izražavanja putem novinara, novina i drugih medija da informiraju javnost o pitanjima i problemima od općeg i javnog interesa, te o djelovanju javne vlasti, u njihovom ograničavanju uvijek je potrebno provesti testove opravdanosti (vaganje) sa ciljem određivanja kojem od interesa dati prednost, a što je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju učinio.

20.U demokratskim društvima temeljni kriterij utvrđivanja granice slobode izražavanja misli u odnosu prema pravu na zaštitu privatnosti je upravo opravdani interes javnosti. U konkretnom slučaju u kojem je postojao opravdani interes javnosti da bude upoznata s problemima u zdravstvu koji utječu na dobrobit zajednice i u značajnoj mjeri zabrinjavaju javnost, sloboda izražavanja u pravilu se smatra važnijom od prava na zaštitu privatnosti i prava osobnosti, pa se i povreda prava privatnosti i prava osobnosti u tom slučaju smatra dopuštenom.

21. Javne i političke osobe moraju biti spremne na kritiku novinara i medija i to sa šireg i obuhvatnijeg aspekta nego privatne osobe, ali povezano uz njihove javne funkcije i dužnosti, a napose zbog višeg stupnja zainteresiranosti šire javnosti. Ograničenje prava na slobodu izražavanja mora se razmotriti u kontekstu slučaja u cjelini, a ne samo u pojedinim dijelovima, uključujući sadržaj izjave i kontekst u kojem su one dane, a kada je riječ o javnoj osobi granice prihvatljivosti se šire jer je javna osoba neizbježno i svjesno izložena javnom nadzoru i stoga mora pokazati visoki stupanj tolerancije.

22. Za utvrđivanje odgovornosti za neimovinsku štetu moraju biti ispunjene sve opće pretpostavke za štetu: subjekti odnosa, odgovornost za štetu, šteta, štetna radnja, uzročna veza te protupravnost u objektivnom smislu. Ako su ispunjene sve pretpostavke odgovornosti za štetu, štetnik je dužan štetu popraviti, a neimovinska šteta popravlja se u nenovčanom obliku – objavljivanjem ispravka i povlačenjem izjave kojom je povreda prava osobnosti učinjena, ili novčanom naknadom u smislu odredbe članka 1100. stavak1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) u vezi odredbe članka 19. ZOO-a, koja se priznaje samo izuzetno i to kada je povreda iznimno teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati intenzivnu duševnu bol i pritom sukladno odredbi članka 1100. stavak 2. ZOO-a treba voditi računa da se tom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom. Svaka povreda prava osobnosti iz članka 19. ZOO-a ne znači bezuvjetno i pravo oštećenika na isplatu novčane naknade, već će to pravo oštećenik ostvariti samo onda ako sud nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, a što u ovom predmetu nije slučaj, dok je zahtjev tužitelja za objavu ispravka informacija iz spornog članka pravomoćno odbijen presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj Pn-1099/17-32 od 17.10.2021.

23. Odluka u parničnom trošku u točki II. izrijeke kojom je tužiteljima naloženo da tuženiku naknade trošak parničnog postupka u iznosu 1.617,53 EUR, pravilna je jer su tužitelji spor izgubili i stoga su dužni prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP- a nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak.

24. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja u točki III. izrijeke pobijane presude naložio tuženiku da tužiteljima naknadi trošak sastava žalbe od 25. siječnja 2019. i pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP-a, na što osnovano ukazuje tuženik u žalbi.

24.1. Naime, tužitelji su u konačnici spor u cijelosti izgubili i stoga su dužni prema odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a nadoknaditi tuženiku prouzročeni parnični trošak, pa ne postoji obveza naknade troška tužiteljima za sastav žalbe od 25. siječnja 2019.

25. Slijedom svega iznijetoga valjalo je odbiti žalbu tužitelja kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu u točki I. i točki II. izrijeke te odlučiti kao u točki I izrijeke ove presude, dok je temeljem odredbe članka 373. ZPP-a valjalo prihvatiti žalbu tuženika i preinačiti odluku o trošku u točki III. izrijeke presude na način da se odbija tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška sastava žalbe u iznosu 342,18 EUR kao neosnovan i odlučiti kao u točki II izrijeke ove presude.

26. Tužitelji nisu uspjeli sa žalbom i stoga je njihov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 310,93 kn, te zahtjev za naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu 273,73 EUR obzirom isti nije bio potreban u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a, valjalo temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a odbiti kao neosnovane i odlučiti kao u točki III izrijeke ove presude.

27. Budući da je tuženik uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a tužiteljima naložiti da tuženiku naknade trošak sastava žalbe prema Tbr. 10.5. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. – dalje: Tarifa) u iznosu 24,88 EUR uvećano za PDV 25% prema Tbr. 42. Tarife u iznosu 6,22 EUR i trošak pristojbe na žalbu u iznosu 99,54 EUR, što ukupno iznosi 130,64 EUR, te odlučiti kao u točki IV izrijeke ove presude.

U Karlovcu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Britvec