Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-145/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Karlovcu, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Vesne Stokrp, predsjednice vijeća, Ivane Mašić, članice vijeća i suca izvjestitelja i Josipa Štrucelja, člana vijeća, u pravnoj stvari NA, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vedran Marcan, odvjetnik u Umagu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz MAĐARIĆ & LUI d. o. o., Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-509/2023-18 od 13. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, potvrđuje se točka I. presude Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P-509/2023-18 od 13. rujna 2024.

r i j e š i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana te se potvrđuje točka I., II. i IV. rješenja Općinskog suda u Pazinu, Stalna služba u Bujama-Buie, poslovni broj P- 509/2023-18 od 13. rujna 2024.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja presuđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d. d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, da tužitelju NA iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati 2.963,69 eura (dvije tisuće devetsto šezdeset tri eura šezdeset devet centi) sa zateznim kamatama koje teku:

- na iznos od 9,79 eura od 4. studenoga 2008. do isplate,

- na iznos od 12,67 eura od 31. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 14,75 eura od 3. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 15,69 eura od 2. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 13,41 eura od 1. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 13,91 eura od 4. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,86 eura od 3. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,88 eura od 2. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 7,67 eura od 3. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 9,24 eura od 2. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 9,11 eura od 1. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 7,52 eura od 3. studenoga 2009. do isplate,

- na iznos od 10,50 eura od 2. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 12,89 eura od 5. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,29 eura od 3. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 15,51 eura od 4. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 20,13 eura od 6. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 19,25 eura od 7. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 20,96 eura od 23. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 35,73 eura od 22. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 32,69 eura od 10. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 41,98 eura od 15. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 38,77 eura od 7. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 33,61 eura od 12. studenoga 2010. do isplate,

- na iznos od 44,50 eura od 13. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 58,35 eura od 20. siječnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,54 eura od 11. veljače 2011. do isplate,

- na iznos od 51,98 eura od 10. ožujka 2011. do isplate,

- na iznos od 47,61 eura od 26. travnja 2011. do isplate,

- na iznos od 48,39 eura od 18. svibnja 2011. do isplate,

- na iznos od 66,97 eura od 13. lipnja 2011. do isplate,

- na iznos od 68,78 eura od 26. srpnja 2011. do isplate,

- na iznos od 84,04 eura od 12. kolovoza 2011. do isplate,

- na iznos od 76,09 eura od 13. rujna 2011. do isplate,

- na iznos od 67,30 eura od 13. listopada 2011. do isplate,

- na iznos od 65,90 eura od 10. studenoga 2011. do isplate,

- na iznos od 65,23 eura od 12. prosinca 2011. do isplate,

- na iznos od 69,35 eura od 9. siječnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,93 eura od 22. veljače 2012. do isplate,

- na iznos od 73,41 eura od 26. ožujka 2012. do isplate,

- na iznos od 70,93 eura od 25. travnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,61 eura od 31. svibnja 2012. do isplate,

- na iznos od 73,75 eura od 21. lipnja 2012. do isplate,

- na iznos od 71,83 eura od 19. srpnja 2012. do isplate,

- na iznos od 72,33 eura od 13. kolovoza 2012. do isplate,

- na iznos od 70,89 eura od 27. rujna 2012. do isplate,

- na iznos od 67,76 eura od 11. listopada 2012. do isplate,

- na iznos od 71,09 eura od 14. studenoga 2012. do isplate,

- na iznos od 72,69 eura od 20. prosinca 2012. do isplate,

- na iznos od 71,57 eura od 14. siječnja 2013. do isplate,

- na iznos od 65,29 eura od 26. veljače 2013. do isplate,

- na iznos od 70,63 eura od 29. ožujka 2013. do isplate,

- na iznos od 71,09 eura od 26. travnja 2013. do isplate,

- na iznos od 69,00 eura od 27. svibnja 2013. do isplate,

- na iznos od 62,49 eura od 10. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 62,33 eura od 26. srpnja 2013. do isplate,

- na iznos od 63,93 eura od 27. kolovoza 2013. do isplate,

- na iznos od 66,49 eura od 26. rujna 2013. do isplate,

- na iznos od 70,04 eura od 29. listopada 2013. do isplate,

- na iznos od 68,21 eura od 14. studenoga 2013. do isplate,

- na iznos od 69,50 eura od 30. prosinca 2013. do isplate,

- na iznos od 70,97 eura od 24. veljače 2014. do isplate,

po stopi od 14% godišnje od 1. siječnja 2008. do 30. lipnja 2011., od 1. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po kamatnoj stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 59,99 eura (pedeset devet eura devedeset devet centi).“

1.1. Pobijanim rješenjem suda prvog stupnja riješeno je:

„I. Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove postupka isplatom 1.376,70 eura (tisuću tristo sedamdeset šest eura sedamdeset centi) sa zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 13. rujna 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 1.250,52 eura (tisuću dvjesto pedeset eura pedeset dva centa).

IV. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka u cijelosti.“

2. Protiv navedene presude i rješenja pod točkama I., II. i IV. pravovremeno se žali se tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi predlaže da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku, kao i žalbeni trošak, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

3. Na žalbu tuženika nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu i rješenje suda prvog stupnja kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da bi bile počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8. 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/1991., 91/1992., 58/1993., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 02/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023. – dalje: ZPP), na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, a ovo iz razloga jer pobijane odluke nemaju nedostataka zbog kojih se ne bi mogle ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i određeni, odnosno nisu nejasni i proturječni, izreka nije proturječna obrazloženju, kako to u žalbi tvrdi tuženik. Upravo suprotno tome presuda se temelji na rezultatima provedenog dokaznog postupka.

7. Prvostupanjski sud je također ispitao sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom prijeporu te je ocjenom dokaza, sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat preplaćenog iznosa otplate kredita temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

9. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je sud prvog stupnja utvrdio ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli sadržane u Ugovoru o kreditu, te se u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno pozvao na presude donesene u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presudu Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koja je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018, slijedom kojih utvrđenja tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznos da je utvrđen temeljem nalaza i mišljenja financijskog vještaka. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio da su stranke zaključile ugovor o kreditu temeljem kojeg ugovora je tužitelj ostvario kredit u švicarskim francima. Ugovorena je valutna klauzula, a iz provedenih dokaza utvrđeno je da je tekst ugovora sačinila banka, te da tužitelj nije sudjelovao u kreiranju tog ugovora.

10. Na žalbene navode tuženika valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda, u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita, sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, budući je, a kako je to određeno članka 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 14/2014., 110/2015. i 14/2019. - dalje: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz članka 106. stavak 1., u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

11. Imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a, a da je odredba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli sadržajno izražena na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

12. Pošavši od utvrđenja prvostupanjskog suda te stanja spisa proizlazi:

- da su stranke 8. prosinca 2006. zaključile Ugovor o kreditu broj [broj kredita] i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor i to radi kupnje automobila (članak 6. Ugovora),

- da se navedenim kreditom banka kao kreditor obvezala korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 22.059,20 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, a da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu s pripadajućim kamatama u vrijeme i na način utvrđen ugovorom,

- da je u članku 2. kredita određena redovna kamatna stopa od 5,20% time da je ista godišnja i promjenjiva u skladu s odlukom o kamatnim stopama kreditora,

- da je rok otplate kredita 84 mjeseci (članak 4. Ugovora) time da se navedeni kredit prema članku 7. otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, s time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, a prvi anuitet dospijeva najkasnije 30. travnja 2007.,

- da iz iskaza svjedoka TA, koji je bio sudužnik tužitelja, proizlazi da je tužitelj predmetni automobil koristio u osobne svrhe,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je službenica banke predložila kredit u CHF valuti, jer da je povoljniji u odnosu na drugu valutu, a koji kredit je koristio za kupnju automobila, odnosno da mu tom prilikom djelatnica tuženika nije prezentirala moguće promjene vezane za valutu CHF, jer da ga u protivnom ne bi uzeo.

13. U pojedinačnom potrošačkom sporu odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji se na presumpciji da tužitelju kao potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja predmetnog ugovora o namjenskom kreditu nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora. U konkretnom slučaju iako tuženik tvrdi da je tužitelju dao takve obavijesti, takvu svoju tvrdnju, međutim, nije dokazao. Naime, tuženik je trebao, jer je teret dokaza bio na njemu, na sporne okolnosti odredaba navedenog ugovora predložiti saslušanje svjedoka koji je zaposlenik banke koji je u predugovornoj fazi sklapanja ugovora dao obavijesti potrošaču, ovdje tužitelju, a koji dokaz tuženik nije predložio.

14. Stoga tuženik sada u žalbenoj fazi, kao i tijekom postupka neosnovano ističe da se pojedinačno pregovaralo o odredbama ugovora, a na što ukazuje i solemnizacija ugovora iz koje je vidljivo da je tužitelj upoznat sa svim pravnim posljedicama pravnog posla i dato odgovara njegovoj pravoj volji, a konačno i sam je tužitelj izabrao valutu u CHF.

15. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/2012.) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

16. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

17. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez navedene ništetne odredbe (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika.

18. Imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/2003. – dalje: ZZP/03), koji je člankom 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je člankom 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 97/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP/07) koji u odredbama članka 96. stavak 1. i članka 99. propisuje identično kao i odredbe članka 81. stavak 1. i članak 84. ZZP/03.

19. Prema članku 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 155/2023. – dalje: ZOO) u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna, te neovisno o činjenici je li kredit otplaćen.

20. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je temeljem ništetnih odredbi tuženiku preplaćen iznos od 2.963,69 EUR prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju taj iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je, suprotno žalbenim navodima, glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu članka 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

21. Pravilno je sud prvog stupnja prihvatio tužbeni zahtjev i to uz pripadajuću zateznu kamatu od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa pa do isplate, jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, tj. bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa.

22. Prema tome, kod donošenja prvostupanjske presude pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo, pa se nije ostvario žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava (članak 356. ZPP).

23. U odnosu na pobijano rješenje, konkretno točku I., II. i IV. izreke, ocjena je ovog suda da je isto rješenje prvostupanjski sud donio uz pravilnu primjenu materijalnog prava.

23.1. Naime, po ocjeni ovog suda pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da su za odlučivanje o prigovoru mjesne nenadležnosti, mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/2014., 110/2015. i 14/2019. - dalje: ZZP) kojim je, između ostalih, implementirana i odredba članka 1. stavak 3. Direktive vijeća 93/13 Europske ekonomske zajednice od 5. travnja 1993., o nepoštenim odredbama potrošačkih ugovora. U konkretnom slučaju, pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da je odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti, odnosno o prorogaciji mjesne nadležnosti (članak 12. Ugovora), predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu, obzirom da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je unaprijed formulirana od strane tuženika. Također, imajući u vidu udaljenost između mjesta prebivališta tužitelja od suda čija je nadležnost ugovorena (260 km), takva bi udaljenost za tužitelja izazvala znatne troškove dolaska na sud, kao i dodatno vrijeme putovanja, a time i znatnu neravnotežu u procesnom položaju ugovornih stranaka.

23.2. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da je ugovorna odredba članka 12. Ugovora o kreditu o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti ništetna, pa su u konkretnom slučaju ispunjene pretpostavke iz članka 49. i članka 50. ZZP-a jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, kao potrošača.

23.3. Isto tako je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Grl-143/2019-2 od 11. prosinca 2019. iznio pravno shvaćanje prema kojem je, za spor u vezi s ugovorom o kreditu, u smislu odredbe članka 19.l Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 09/2015., 78/2015., 102/2015. i 52/2016. - dalje: ZPK), mjesno nadležan sud prebivališta potrošača.

24. Odluka o troškovima postupka također je pravilna kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a) tako i po visini (članak 155. ZPP-a), te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/2012., 103/2014., 118/2014., 107/2015., 37/2022., 126/2022. – dalje: Tarifa).

25. Slijedom iznijetoga, valjalo je temeljem članka 368. stavak 1. ZPP, odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, radi čega je odlučeno kao u izreci ove presude, te je temeljem članka 380. stavak 2. ZPP valjalo odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku rješenje pod točkama I., II. i IV. izreke, radi čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ovog rješenja.

26. Tuženiku nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer nije uspio sa žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a, u vezi s člankom 154. stavak 1 ZPP).

U Karlovcu 3. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Vesna Stokrp