Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž R-151/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Vesne Rep kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja MP, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Antoniju Bolanči, odvjetniku iz Splita, protiv tuženika Salona Var d.o.o., OIB: 29355720128, iz Solina, Kaštelanska 39A, zastupanog po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Ivica Restović i Ivana Restović, odvjetnicima iz Splita, radi proglašenja otkaza nedopuštenim i vraćanja radnika na posao, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-502/2024-7 od 6. listopada 2025., u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 3. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-502/2024-7 od 6. listopada 2025.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I/ Utvrđuje se nedopuštenom Odluka o otkazu ugovora o radu od dana 17. travnja 2020. koju je donio tuženik Salona Var d.o.o., Kaštelanska 39/A, Solin, OIB: 29355720128, po direktoru JP, te ista ne proizvodi nikakve pravne učinke.

II/ Utvrđuje se da radni odnos tužitelja temeljem Ugovora o radu između tužitelja i tuženika sklopljenog dana 25. veljače 2019. nije prestao.

III/ Nalaže se tuženiku Salona Var d.o.o., OIB: 29355720128 da vrati tužitelja MP, OIB: [osobni identifikacijski broj] na radno mjesto Voditelja projekata radne jedinice rezanje i priprema materijala odnosno na drugo radno mjesto na neodređeno vrijeme, odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnosti tužitelja.

IV/ Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplati tužitelju na ime parničnog troška ukupan iznos od 1.500,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do isplate, te koja se zakonska zatezna kamata obračunava po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena.“

2. Protiv navedene presude pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu podnio je tuženik 21. listopada 2025. zbog svih zakonskih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 11219/99., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007. -Odluka USRH, 84/2008., 96/2008. - Odluka USRH, 123/2008.-ispravak, 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023.; dalje: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu odluku na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja i obveže ga da mu naknadi troškove postupka.

3. Odgovor na žalbu nije dan.

4. Žalba nije osnovana.

5. U svojoj žalbi tuženik navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da za svoju presudu nije dao jasne razloge niti je u dovoljnoj mjeri ocijenio sve izvedene dokaze.

5.1. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud nije počinio navedenu bitnu povredu jer je za svoju odluku dao jasne razloge, ocijenio je provedene dokaze, te je istu moguće ispitati.

5.2. Druge bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, na koje povodom žalbi stranaka drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti primjenom članka 365. stavak 2. ZPP-a, nisu učinjene.

6. Prvostupanjski sud je kao nesporno utvrdio;

- da je tužitelj kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu voditelja projekta radne jedinice rezanje i priprema materijala temeljem Ugovora o radu na neodređeno vrijeme od 25. veljače 2019.,

- da je dobio redovni otkaz Ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja 17. travnja 2020.,

- da je sukladno članku 133. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/2014., 127/2017. i 98/2019.; dalje: ZR) u zakonskom roku tužitelj podnio zahtjev za zaštitu prava radnika,

- da se tuženik na isti nije očitovao pa je tužitelj pravovremeno podnio tužbu.

6.1. Iz Odluke o otkazu Ugovora o radu od 17. travnja 2020. utvrđeno je da je tužitelju otkazan Ugovor o radu iz razloga što je počinio niz teških povreda radnih obveza, a što je poslodavac utvrdio prilikom obračuna plaće u razdoblju od 5. do 10. travnja 2020.

6.2. Povrede radnih obveza očituju se u sljedećem;

- da je tužitelj tijekom tri mjeseca 2020. godine neopravdano izostao s rada dva radna dana, 17. i 23. ožujka 2020.,

- da je više puta kasnio na posao i ranije odlazio s posla bez izdane dozvole za izlazak s posla potpisane od strane nadređenog radnika,

- da je u mjesecu ožujku izostao s rada 19,22 sata,

- da je tužitelj sam sebi izdavao dozvole za izlazak s posla te je na taj način krivotvorio službenu dokumentaciju tvrtke,

- da je 14. travnja 2020. unatoč brojnim upozorenjima odbio koristiti osobna zaštitna sredstva, iako je iste redovno zaduživao,

- da se 15. travnja 2020. pojavio na svom radnom mjestu bez zaštitne opreme, a nakon što je od strane nadređenog OP upozoren da odmah obuče zaštitnu opremu, da je odbio postupiti po nalogu,

- da je 16. travnja 2020. odbio izvršiti radni zadatak po nalogu RN 19/927/20001 za rezanje na CNC plazmi ističući da nije siguran da to zna izvršiti, iako je te poslove kao operater obavljao,

- da je dobio zadatak da nastavi s inventurom lima, koju je započeo prethodni dan, ali je isto odbio jer da taj posao ne može obavljati sam,

- da se neprimjereno ponašao prema svome voditelju OP,

- da je odbio vratiti poslovni mobitel i SIM karticu te je izjavio da je mobitel prodao prošle godine pa da je na taj način priznao da je otuđio imovinu poslodavca,

- da zbog kontinuiranog kršenja radnih obveza tužitelj ne može nastaviti s radom kod tuženika,

- da je prije donošenja Odluke o otkazu poslodavac utvrdio da postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano od njega očekivati da tužitelja pozove na iznošenje obrane,

- da iz Odluke o otkazu proizlazi da kod tuženika ne postoji Radničko vijeće niti sindikalni povjerenik zbog čega prije otkazivanja Ugovora o radu nije proveden postupak savjetovanja.

6.3. Iz Zapisnika o upozorenju radnika na izvršavanje obveze od 17. travnja 2020. proizlazi da je tuženik 15. travnja 2020. od sebi nadređene osobe OP pozvan da obuće zaštitnu opremu jer da se tužitelj pojavio na radnom mjestu bez zaštitne opreme i da obavi nabavu materijala, što je isti obio jer da to nije njegov posao, nakon čega da je OP pozvao dva radnika, HP i PP, i pred njima pozvao tužitelja da obuće zaštitnu opremu ili „će odmah morati biti isključen iz rada“, nakon čega ga je tužitelj verbalno napao i udaljio se iz tvrtke.

6.4. Prvostupanjski sud je saslušao tužitelja, zakonskog zastupnika tuženika JP te svjedoke FP, UP, PP i OP, a na okolnost ponašanja tužitelja u izvršavanju svojih obveza, odnosno na okolnost postojanja razloga na kojima se temelji Odluka o otkazu.

6.5. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je on prije otkaza Ugovora o radu pozivan na razgovor kod poslodavca više puta, ali da se nije razgovaralo o otkazu, već da mu je ponuđen izmijenjen ugovor o radu uz minimalnu plaću i dodatke na plaću za isto radno mjesto, na što da on nije pristao. Osporio je da bi izostao u dane 17. i 23. ožujka, odnosno da bi dolazio kasnije na posao i odlazio ranije jer da podatke iz uređaja koji evidentiraju dolazak radnika na posao i odlazak radnika s posla provjerava radnica poslodavca koja sama mijenja podatke iz tog uređaja. U odnosu na tvrdnju da je sam sebi izdavao dozvole za raniji izlazak s posla, isto negira te tvrdi da je takve dozvole izdavao samo svojim podređenim djelatnicima, a priznaje da je 15. travnja 2020. došao na posao bez zaštitne opreme, ali da je to učinio zbog toga što je isti posao kod tog poslodavca obavljao bez zaštitne opreme dugi niz godina prije toga. Nakon što je upozoren od strane OP, da je otišao kući po zaštitnu opremu i potom se vratio na posao. U odnosu na odbijanje radnog zadatka za rezanje na CNC plazmi, osporava da je on bio osposobljen za rad na stroju za rezanje jer da je on ranije radio kao voditelj rada na CNC plazmi zbog čega je bio upoznat s načinom rada, ali da stručnu osposobljenost za sam rad nije imao, a u odnosu na inventuru limova naveo je kako taj posao zbog sigurnosti ne može obavljati jedna osoba. Naknadno je dodao da 17. i 23. ožujka nije imao pristup radnom mjestu na adresi poslodavca u Solinu jer je upravo OP dolazio svako jutro po njega prije početka radnog vremena ispred ulaza u firmu i vozio ga na rad u izdvojeni pogon Majdan pa stoga nije mogao pristupiti kartici koja bilježi period dolaska i odlaska s radnog mjesta. Navodi da je 29. svibnja 2020. vratio mobitel, sim karticu i zaštitnu opremu i karticu za timbravanje (potvrđeno izdanom potvrdom). Od strane poslodavca da nije bio opomenut zbog kršenja radnih obveza, osim jedne usmene opomene kada se promijenio sistem odobravanja korištenja godišnjih odmora podređenim radnicima, pa je odobrenje potpisao on osobno jer mu je rečeno da je on zadužen za radnike kojima je nadređen, ali je potpisao i OP, nakon čega je od strane JP upozoren da to više ne radi jer da OP osobno mora radniku izdati odobrenje.

6.6. Saslušani svjedoci FP, UP i PP u osnovi nemaju konkretnih saznanja o razlozima za otkaz, ali iskazuju o tužitelju kao o odgovornoj osobi i o osobi koja nije odbijala izvršiti radne zadatke poslodavca.

6.7. Iz iskaza OP utvrđeno je da su se radnici u sjedištu tvrtke i u izdvojenom pogonu na jednak način evidentirali i to putem službenih kartica preko kojih su evidentirali dolaske i odlaske s radnog mjesta. Potvrđuje da tužitelj nije bio na radnom mjestu 17. i 23. ožujka 2020. i da te izostanke nije opravdao. Dozvole za raniji izlazak s posla da je izdavao on. Ne zna je li tužitelja pismeno upozoravao na kršenje radnih obveza, ali tvrdi da je to činio usmeno u više navrata. U odnosu na zaštitnu opremu 15. travnja 2020. da se tužitelj pojavio na poslu bez zaštitne opreme, ali se nakon upozorenja vratio raditi sa kompletnom zaštitnom opremom (zaštitnim cipelama, zaštitnim odjelom, rukavicama i naočalama), kao i da je tužitelj za svo vrijeme rada kod tuženika koristio zaštitnu opremu. Nije se mogao sjetiti da je tužitelj odbio radni zadatak 16. travnja 2020., ali tvrdi da je tužitelj često odbijao izvršavati radne zadatke pa da se to odnosi i na izvršenje zadataka na CNC plazmi i zadatak vezan za inventuru limova. Smatra da je tužitelj bio osposobljen za rad na CNC plazmi jer je on osobno vršio obuku, te da nema bitnije razlike u smislu osposobljavanja za rad na siguran način na oba navedena stroja (CNC plazma i CNC stroj za vodeno rezanje).

6.8. Prvostupanjski sud je citirao članak 115. stavak 1. točka 3. i stavak 2. ZR-a te članak 119. ZR-a, kojima je propisano da prije redovnog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika poslodavac je dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, te da prije redovitog ili izvanrednog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac je dužan omogućiti radniku da iznese svoju obranu osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini. Pozvao se i na članak 135. stavak 3. ZR-a kojim je propisano da u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu je na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac, a na radniku samo ako je on ugovor o radu otkazao izvanrednim otkazom ugovora o radu.

6.9. Prvostupanjski sud navodi da tužitelj nije dokazao da je postupio po članku 119. ZR-a , odnosno da je tužitelja pismeno upozorio na kršenje radnih obveza i ukazao mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede radne obveze. Zapisnik od 17. travnja 2020. „o upozorenju radnika na izvršavanje obveza iz radnog odnosa“ da po svom sadržaju nije upozorenje iz članka 119. stavak 1. ZR-a, a što je potvrdio i OP, jer da je tužitelj nakon što je upozoren na nošenje zaštitne opreme otišao po istu te se vratio na rad. Pored toga da je navedeni svjedok iskazivao da ne zna da bi tužitelja upozoravao pismeno, ali da je to činio usmeno. Isto tako, da tuženik prije otkazivanja ugovora o radu nije omogućio tužitelju da iznese svoju obranu iako za to nisu postojali opravdani razlozi, odnosno da tuženik nije dokazao koji su to razlozi zbog kojih se nije od tuženika moglo očekivati da tužitelju omogući obranu. Već zbog toga razloga da je odluka tuženika o otkazu ugovora o radu nedopuštena.

6.10. Prvostupanjski sud vrši analizu postojanja razloga za otkaz koji su navedeni u Odluci o otkazu ugovora o radu. U odnosu na neopravdane izostanke sa radnog mjesta u dane 17. i 23. ožujka 2020., prvostupanjski sud navodi da isto tuženik nije dokazao jer se evidencija dolaska na posao i odlazaka sa posla ne može smatrati vjerodostojnom ispravom jer ista nije ovjerena niti potpisana od strane nadležne osobe

– poslodavca, ali i zbog toga što iz istih evidencija proizlazi da je u veljači 2020. tužitelj radio 12. veljače 2020., iako je isti bio na bolovanju od 11. do 14. veljače. Zbog toga da poklanja vjeru dijelu iskaza tužitelja iz kojeg proizlazi da je moguće da su navedene evidencije netočne ili da su u iste uneseni pogrešni podaci, budući sadrže i međusobno kontradiktorne podatke, kao što je naprijed navedeni.

6.11. U odnosu na tvrdnju da je tužitelj sam sebi izdavao dozvole za izlazak s radnog mjesta da tuženik nije priložio niti jedan dokaz, dok iz iskaza svjedoka UP i PP proizlazi da si tužitelj nije izdavao nikakve dozvole za izlazak s posla. Nadalje, da tuženik nije pružio niti jedan dokaz iz kojeg bi se sa sigurnošću mogla smatrati dokazanom činjenica da je isti odbio 14. travnja 2020. koristiti zaštitna sredstva. Vjeruje iskazima svjedoka UP, FP i PP, kao i tužitelju da on nikad nije odbio koristiti zaštitnu opremu, već da se njemu nikad poslodavac nije obraćao prije 15. travnja 2020. vezano za korištenje zaštitne opreme pa kada ga je OP upozorio, on je otišao kući po opremu i vratio se sa istom na posao, što je potvrdio i svjedok OP.

6.12. Tuženik da nije dokazao da je tužitelj 16. travnja 2020. odbio obaviti radni zadatak po nalogu RN19/927/20001 za rezanje na CNC plazmi i zadatak inventure limova. Prvostupanjski sud vjeruje svjedocima FP, UP i PP da je tužitelj uredno izvršavao sve svoje radne obveze na svome radnom mjestu. Svjedok OP koji je u sporno vrijeme bio tehnički direktor kod tuženika i nadređena osoba tužitelju nije se mogao sjetiti da bi baš 16. travnja 2020., kako se to navodi u Odluci o otkazu, tužitelj odbio izvršiti spomenute naloge, već samo paušalno navodi da je tužitelj odbijao izvršiti navedene naloge. Iz dopunskog iskaza tužitelja da proizlazi da je on završio srednju tehničku školu, smjer računalnog tehničara za strojarstvo, a da je za zanimanje CNC operatera te samim time upravljanjem CNC strojem za vodeno rezanje i CNC plazmom trebalo završiti sasvim drugu i to industrijsku školu. Da je on prvih pet godina po nalogu poslodavca – tuženika radio na CNC stroju za vodeno rezanje, a da ga je za taj rad obučio kolega koji je na tom stroju radio prije njega. Nakon toga da postaje voditelj CNC odjela i radi tehničku pripremu i nacrte za tri stroja i zamjenjuje na CNC stroju za vodeno rezanje kad zatreba. Na CNC plazmi da je radio samo u nekoliko navrata kao pomoć, da nije bio obučen za rad na CNC plazmi, a da je OP od njega tražio da stalno radi na CNC plazmi zadnjih mjesec dana prije otkaza, a da je riječ o tehnički drukčijem stroju, opasnijem za rad zbog zapaljivih plinova. Isto tako, da je OP od njega tražio da radi inventure limova, a za što također nije bio obučen. Prvostupanjski sud smatra da je tužitelj iz opravdanih razloga prigovarao poslodavcu zbog izdavanja naloga za rad za poslove za koje nije bio osposobljen za rad, a što da proizlazi i iz Uvjerenja o osposobljavanju prema kojemu je tužitelj bio osposobljen za rukovanje portalnom i mosnom dizalicom, te za rukovanje viličarom. Isto tako, da iz Ugovora o radu proizlazi da u opisu poslova radnog mjesta za koje je zaključen Ugovor o radu nije naveden rad sa CNC strojem za vodeno rezanje i rad sa CNC plazmom, ali je navedeno da tužitelj radi i ostale poslove u dogovoru sa tehničkim direktorom i voditeljem proizvodnje i održavanja. Zbog toga da je tužitelj po nalogu direktora tuženika OP mogao vršiti i zadatke rezanja na CNC plazmi i rad inventure limova, ali pod uvjetom da je za navedene poslove osposobljen za rad na siguran način, a što tuženik nije dokazao.

6.13. Također da nije točna tvrdnja da tužitelj nije vratio mobitel i SIM karticu jer je tužitelj priložio potvrdu na ročištu 9. studenoga 2022. iz koje proizlazi da je 29. svibnja 2020. vratio navedeno.

6.14. Prvostupanjski sud zaključuje da iz pregledanih i provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi kao utvrđena činjenica da tuženik nije dokazao postojanje opravdanih razloga za otkazivanje Ugovora o radu tužitelju zbog skrivljenog ponašanja niti je dokazao da je tužitelj s namjerom kršio ikakve radne obveze, zbog čega je tužbeni zahtjev tužitelja usvojen u cijelosti te je utvrđena nedopuštenom Odluka o otkazu Ugovora o radu od 17. travnja 2020., utvrđeno je da radni odnos tužitelja temeljem Ugovora o radu od 25. veljače 2019. nije prestao te je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na isto radno mjesto ili na drugo radno mjesto odgovarajuće radnom iskustvu, obrazovanju i sposobnostima tužitelja.

6.15. O naknadi parničnog troška odlučeno je primjenom članka 154. stavak 1. ZPP- a, dok je visina utvrđena primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/2023.)

7. Tuženik osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, kao i pravilnost primijene materijalnog prava.

7.1. U odnosu na činjenično stanje tuženik smatra da je pogrešan zaključak suda u odnosu na vjerodostojnost evidencija o dolasku na rad i odlasku sa rada, jer da se samo na temelju jedne tehničke greške koja se dogodila u veljači 2020. ne može zaključiti da se radi o grešci i u dane 17. i 23. ožujka 2020. Tužitelju da je obračunata manja plaća za ožujak 2020. upravo zbog izostanaka, a da isti tome nije prigovarao, što znači da priznaje navedene izostanke. U odnosu za nošenje zaštitne opreme da sud nije uzeo u obzir da je dolazak radnika na posao bez zaštitne opreme samo po sebi povreda radne obveze, pa odlazak tužitelja po zaštitnu opremu nakon upozorenja da ne isključuje njegovu odgovornost. Isto tako, da je sam tužitelj naveo da je odbio raditi na CNC plazmi i na inventuri limova, a da je za te poslove bio osposobljen već kao voditelj CNC odjela, zbog čega se nije moglo povjerovati svjedocima da tužitelj nije odbijao postupati po nalozima nadređenog.

7.2. Što se tiče pogrešne primjene materijalnog prava, tuženik se prvenstveno referira na zaključak suda da tuženik prije otkazivanja Ugovora o radu nije poštovao proceduru iz članka 119. ZR-a te da nije dokazao da su postojali opravdani razlozi da ju tuženik ne ispoštuje.

7.3. Po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da evidencije tuženika o dolasku na posao i odlasku sa posla nisu bile uvijek točne, jer su se u istima radile određene intervencije od strane za to određenog zaposlenika tuženika. Činjenica je da je tužitelju isplaćena manja plaća u ožujku zbog izostanaka, pa bi se moglo zaključiti da je točan podatak da je tužitelj izostao i u dane 17. i 23. ožujka 2020. U odnosu na zaštitnu opremu, ovaj sud prihvaća utvrđenje prvostupanjskog suda da je tužitelj u pravilu nosio zaštitnu opremu, a i da je postupio po upozorenju od strane sebi nadređenog. Nije dokazano da je ovu obvezu tužitelj kršio u više navrata. Odbijanje izvršenja radnog naloga od 16. travnja 2020. nije dokazano, a priznanje tužitelja da je u konačnici odbio rad na CNC plazmi i na inventuri lima, jer taj posao nije mogao sam obaviti na siguran način, ne može se povezati upravo sa navedenim danom.

7.4. Međutim, kada bi sve povrede radne obveze koje su tužitelju bile stavljene na teret u Odluci o otkazu Ugovora o radu bile dokazane, ne može se zanemariti činjenica da tuženik nije postupio po članku 119. ZR-a, iako za to nisu postojali opravdani razlozi. Tuženik nije dokazao da je tužitelja prije otkaza Ugovora o radu upozorio bilo pismeno, bilo usmeno na kršenje njegovih radnih obveza, a Zapisnik od 17. travnja 2020. koji nosi isti datum kao i Odluka o otkazu ne mogu se smatrati upozorenjem u smislu članka 119. stavak 1. ZR-a. Navedeni Zapisnik odnosi se samo na zaštitnu opremu, a ne i na druge povrede koje su u konačnici stavljene tužitelju na teret. Ne radi se o povredama koje bi opravdavale tuženika da ne postupi po članku 119. stavak 1. ZR-a niti su iste takve prirode da se ne bi moglo očekivati da će tužitelj postupiti po upozorenju. Isto tako, tuženik nije dokazao ni na koji način da se tužitelju nije trebalo dati pravo na obranu jer niti jedna od povreda koje mu se stavljaju na teret nije takve prirode da bi ugrozila radni proces tuženika, ili druge radnike ili samog tužitelja, da se tužitelju ne bi trebalo omogućiti da iznese svoje razloge i da ih pokuša opravdati.

7.5. Zbog toga je ocjena ovog suda da je otkaz nedopušten jer tuženik nije poštivao zakonom propisanu proceduru, iako za to nije imao opravdane razloge. Stoga je ovaj sud potvrdio pobijanu odluku primjenom članka 368. stavak 1. ZPP-a.

8. Odluku o naknadi parničnog troška ovaj sud nije ispitao po službenoj dužnosti u odnosu na pravilnu primjenu materijalnog prava, obzirom da tuženik nije iznio konkretne razloge zbog kojih osporava i odluku o naknadi parničnog troška. Kako je ovaj postupak započeo nakon 1. rujna 2019., kada je izmjenama ZPP-a izmijenjen članak 365. stavak 2. ZPP-a na način da drugostupanjski sud više ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti u odnosu na odluku o troškovima postupka, to ista nije ispitana.

Koprivnica, 3. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Veljko Kučeković