REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] N 5

Poslovni broj: Us I-782/2024-19

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Vesni Perić, uz sudjelovanje zapisničarke Marlene Štimac, u upravnom sporu tužitelja Muzeja Grada Rovinja – Rovigno (OIB: 15260982669), Rovinj, Trg maršala Tita 11, kojeg zastupa opunomoćenik Stelio Lapić, odvjetnik u Rovinju, 43. istarske divizije 35, protiv tuženika Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske), OIB: 72910430276, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49, uz sudjelovanje zainteresirane osobe NO (OIB: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Tiziano Sošić, odvjetnik u Puli, Č [adresa], radi eksproprijacije, 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se rješenje tuženika Ministarstva pravosuđa i uprave Republike Hrvatske, (sada: Ministarstva pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike Hrvatske), Uprave za građansko, trgovačko i upravno pravo, KLASA: UP/II- 943-04/21-01/400, URBROJ: 514-04-02-01-01/08-24-03 od 9. siječnja 2024. i prvostupanjsko rješenje Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, Izdvojeno mjesto rada Rovinj, KLASA: UP/I-943-04/20-01/662, URBROJ: 2163/1-24-

02/9-21-18 od 20. srpnja 2021.

II. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe NO za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji Općine Rovinj, Općinskog sekretarijata za opću upravu, Službe za imovinsko-pravne poslove, broj: UP/I-02-565/80 od 5. studenoga 1985.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvije tisuće i petsto eura), u roku od 60 dana od dana pravomoćnosti ove odluke zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove odluke kojom je naloženo plaćanje troškova do isplate, ako tuženik ne podmiri trošak u ostavljenom roku.

IV. Odbija se zahtjev zainteresirane osobe za naknadu troška ovog spora.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem Istarske županije, Upravnog odjela za opću upravu i imovinsko-pravne poslove, Odsjeka za imovinsko-pravne poslove i pravnu pomoć, Izdvojeno mjesto rada Rovinj, KLASA: UP/I-943-04/20-01/662, URBROJ: 2163/1-24-02/9-21-18 od 20. srpnja 2021., donesenim u povodu zahtjeva NO (ovdje zainteresirane osobe), poništeno je pravomoćno rješenje o eksproprijaciji Općinskog sekretarijata za opću upravu, Službe za imovinsko-pravne poslove, broj UP/l-02-565/80 od 5. studenog 1985. kojim je povodom prijedloga Zavičajnog muzeja Rovinj (pravnog prednika tužitelja) eksproprirana jedna prostorija u prizemlju označena slovom «A» u zgradi sagrađenoj na zgr. 792 k. o. [katastarska općina] , u [adresa], u vlasništvu ovdje zainteresirane osobe sukladno tada važećim odredbama Zakona o eksproprijaciji ("Narodne novine SRH", broj 10/78, dalje: Zakon o eksproprijaciji iz 1978.) te je naloženo Zemljišnoknjižnom odjelu Općinskog suda u Puli-Pola, Stalnoj službi u Rovinju-Rovigno da po pravomoćnosti tog rješenja uspostavi zemljišnoknjižno stanje koje je bilo prije uknjižbe poništenog rješenja o eksproprijaciji.

2. Protiv navedenog prvostupanjskog rješenja tužitelj je izjavio žalbu koja je osporavanim rješenjem tuženika KLASA: UP/II-943-04/21-01/400, URBROJ: 514-04- 02-01-01/08-24-03 od 9. siječnja 2024. odbijena kao neosnovana.

3. Tužitelj je u cilju osporavanja zakonitosti navedenog drugostupanjskog rješenja tuženika pravodobno podnio tužbu ovom Sudu, a u tužbi i u tijeku spora navodi, u bitnome, kako smatra da nije bilo uvjeta da se poništi navedeno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji od 5. studenog 1985. iz razloga što da se je predmetna prostorija nakon eksproprijacije koristila u svrhu radi koje je eksproprirana, a to je kao muzejski depo (prostor za deponiranje muzejskih predmeta kao što su drvene preslice, oštećene amfore, kamena plastika). Tvrdi da je njegov pravni prednik Zavičajni muzej Rovinj nakon eksproprijacije najmanje 12 godina predmetni prostor koristio u svrhu deponiranja predmeta iz muzejske djelatnost, a tu činjenicu da su potvrdili i svjedoci koji su saslušani u upravnom postupku i koji su bili djelatnici muzeja te u tužbi citira dijelove iskaza svjedoka ČO, GO i MO iz kojih da slijedi da je svrha eksproprijacije bila ispunjena odmah po eksproprijaciji, a prije stupanja na snagu Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 9/94, 35/94, 112/00 i 114/01, dalje: ZI). Poziva se na stav iz presude Upravnog suda Republike Hrvatske (sada Visoki upravni sud Republike Hrvatske) broj Us-3162/1996 od 30. travnja 1997. da ukoliko je nekretnina privedena svrsi radi koje je izvlaštena i kao takvu ju je korisnik izvlaštenja koristio određeno vrijeme, a nakon toga posljednjih godina nije, ne postoje pretpostavke za poništenje rješenja o eksproprijaciji. Stoga smatra da nije relevantna činjenica na kojoj su svoj zaključak temeljila upravna tijela da je sporna prostorija dana u zakup 1992., a kasnije na korištenje neprofitnoj udruzi Klubu mladih "Alternativa. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika i prvostupanjsko rješenje te da se predmet vrati prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Tužitelj je ujedno zatražio naknadu troška ovog spora.

4. Tuženik je u odgovoru na tužbu ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja te je predložio da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

5. Zainteresirana osoba se je u svom odgovoru na tužbu detaljno očitovala na tužbene navode tužitelja. U bitnome navodi da predmetni prostor nikada nije rekonstruiran u muzejski prostor sukladno navedenom rješenju o eksproprijaciji, a k tome da je prostor dan u zakup od 1992. do 1997. uz prethodnu adaptaciju od strane zakupnika za ugostiteljsku djelatnost, a potom je dan na korištenje od 2000. do 2004. Klubu mladih "Alternativa", pa stoga smatra da je prostor korišten u druge svrhe od one za koju je bio ekspropriran. Predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja te je ujedno zatražio da mu se naknadi trošak ovog spora.

6. U tijeku spora održana je rasprava 11. studenoga 2025. kako bi se sukladno odredbi čl. 6. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj 36/24, dalje: ZUS) omogućilo strankama u sporu da usmeno obrazlože svoje navode iz tužbe i odgovora na tužbu. Na navedenu raspravu pristupio je opunomoćenik tužitelja i opunomoćenik zainteresirane osobe, dok na istu nije pristupio nitko za tuženika koji je uredno pozvan. Rasprava je na temelju odredbe čl. 89. st. 4. ZUS u svezi s čl. 91. st. 3. ZUS održana u odsutnosti uredno pozvanog tuženika. Na navedenoj raspravi nazočne stranke su ustrajale kod navoda iznijetih u tužbi i u odgovoru na tužbu.

7. U sporu je sporno je li u konkretnom slučaju postoje uvjeti za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji Općinskog sekretarijata za opću upravu, Službe za imovinsko-pravne poslove, broj UP/l-02-565/80 od 5. studenog 1985. kojim je eksproprirana jedna prostorija u prizemlju označena slovom «A» u zgradi sagrađenoj na zgr. 792 k. o. [katastarska općina], u [adresa], u srhu uređenja muzejskog depoa, na temelju Zakona o eksproprijaciji iz 1978.

8. U cilju ocjene zakonitosti osporavanoga rješenja tuženika Sud je izveo dokaze uvidom u dokumentaciju koja prileži spisu predmeta upravnoga postupka i ovog spora.

9. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, Sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan.

10. Odredbom čl. 48. st. 3. spomenutog ZI, koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji (na dan 25. kolovoza 2003.), propisano je da će se na zahtjev prijašnjeg vlasnika poništiti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji i zahtjev riješiti prema odredbama tog Zakona (čl. 31.) ako je eksproprijacija izvršena na temelju propisa o eksproprijaciji koji su stupili na snagu poslije 22. ožujka 1978., te ako korisnik eksproprijacije u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu tog Zakona ne dovrši gradnju objekta ili izvede radove radi kojih je nekretnina eksproprirana.

11. Spomenuti ZI je stupio na snagu 18. veljače 1994. što znači da je navedeni rok od dvije godine istekao 18. veljače 1996.

12. Međutim, čl. 14. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvlaštenju ("Narodne novine", broj 79/06, dalje: ZID ZI), koji je stupio na snagu 25. srpnja 2006., brisan je navedeni čl. 48. ZI, a odredbom čl. 15. st. 1. ZID ZI propisano je da će se postupci započeti do stupanja na snagu ZID ZI dovršiti po odredbama spomenutog ZI, s time da je u st. 2. istog članka propisana iznimka od navedenog st. 1., odnosno propisano je da će se iznimno primijeniti odredbe ZID ZI i da se neće poništiti pravomoćno rješenje o eksproprijaciji, odnosno izvlaštenju (sukladno navedenom čl. 48. ZI):

- u slučaju ako je treća osoba na temelju valjane pravne osnove stekla pravo vlasništva eksproprirane, odnosno izvlaštene nekretnine odnosno ako joj je ta nekretnina na temelju valjane pravne osnove za stjecanje prava vlasništva predana u posjed;

- u slučaju ako je korisnik eksproprijacije odnosno izvlaštenja prije podnošenja zahtjeva prijašnjeg vlasnika za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji odnosno izvlaštenju priveo nekretninu drugoj namjeni od one za koju je eksproprirana odnosno izvlaštena ako je ta prenamjena u skladu s dokumentima prostornog uređenja.

13. U sporu nije sporno, a isto proizlazi i iz navedenog rješenja o eksproprijaciji, da je eksproprijacija sporne prostorije provedena na temelju propisa o eksproprijaciji koji je stupio na snagu poslije 22. ožujka 1978., što znači da se u konkretnom slučaju može primijeniti citirana odredba čl. 48. st. 3. ZI. Također nije sporno da u konkretnom slučaju ne postoje zapreke za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji iz citiranog čl. 15. st. 2. ZID ZI (otuđenje trećoj osobi ili privođenje drugoj namjeni).

14. Stoga je u sporu jedino bilo odlučno utvrditi je li u konkretnom slučaju postoje uvjeti iz citiranog čl. 48. st. 3. ZI za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno je li korisnik izvlaštenja u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ZI (dakle do 18. veljače 1996.) izveo radove radi kojih je provedena eksproprijacija sporne prostorije.

15. Iz dopisa Zavičajnog muzeja Rovinj broj: 01-88/1-78 od 15. kolovoza 1978. upućenog Imovinsko-pravnoj službi Skupštine Općine Rovinj, koji se nalazi u upravnom spisu, slijedi da je Muzej koristio prostoriju u [adresa] kao muzejski depo još prije nego je izvršena eksproprijacija, te da nakon što su ušli u posjed te prostorije da se je javio HO koji je stekao predmetnu prostoriju po nasljednom pravu i da je zatražio povrat te prostorije. Nadalje se u dopisu navodi da je postignuta suglasnost o zamjeni nekretnina na način da se u zamjenu za vlasništvo predmetne prostorije (u [adresa]) vlasniku daje prostorija odgovarajuća po kvadraturi u istoj ulici na broju 34 koju je također koristio Muzej. Stoga je Muzej uputio navedeni dopis Imovinsko-pravnoj službi Skupštine Općine Rovinj jer bez rješavanja imovinsko- pravnih pitanja nisu u mogućnosti projektirati i izvesti sve potrebne radnje na adaptaciji i mehaničkom osiguranju od krađe i dr. pa mole da se prihvati predložena zamjena i da se predloži Skupštini Općine Rovinj da donese odgovarajuće rješenje.

16. Iz rješenja o eksproprijaciji od 5. studenoga 1985., koje se nalazi u upravnom spisu, slijedi da je u točki II. izreke tog rješenja navedeno da se usvaja prijedlog Muzeja te da se u svrhu rekonstrukcije zgrade u [adresa], odnosno uređenja muzejskog depoa određuje eksproprijacija.

17. Iz spisa upravnog postupka slijedi da je zainteresirana osoba podnijela zahtjev prvostupanjskom tijelu za poništenje navedenog rješenja o eksproprijaciji dana 25. kolovoza 2003., dakle kada je bila na snazi navedena odredba čl. 48. st. 3. ZI.

18. Nadalje slijedi da je u tijeku upravnog postupka bilo doneseno prvo prvostupanjsko rješenje od 13. siječnja 2005. kojim je također bio usvojen zahtjev zainteresirane osobe i poništeno navedeno rješenje o eksproprijaciji od 5. studenoga 1985., da je drugostupanjskim rješenjem tuženika od 8. veljače 2007. odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv tog prvostupanjskog rješenja, te da su presudom tada nadležnog Županijskog suda u Puli poslovni broj P- 1/07 od 7. veljače 2008. poništena navedena uprava rješenja i predmet vraćen prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak s uputom da se u ponovnom postupku treba ispitati je li predmetnu prostoriju stekla treća osoba u vlasništvo ili u posjed na temelju valjane pravne osnove i je li tužitelj kao korisnik eksproprijacije prije podnošenja zahtjeva zainteresirane osobe kao prijašnjeg vlasnika za poništenje pravomoćnog rješenja o eksproprijaciji priveo nekretninu drugoj namjeni od one za koju je eksproprirana, odnosno da li postoje okolnosti iz citiranog čl. 15. st. 2. ZID ZI, te je u ponovnom upravnom postupku nedvojbeno utvrđeno da te okolnosti ne postoje.

19. Nadalje, iz prvostupanjskog rješenja donesenog u ponovnom postupku slijedi da je prvostupanjsko tijelo temeljilo svoju odluku na stavu da iz provedenog dokaznog postupka slijedi da tužitelj nakon donošenja rješenja o eksproprijaciji nije izvršio rekonstrukciju u svrhu uređenja muzejskog depoa kako je to bilo određeno u točki II. izreke rješenja o eksproprijaciji i zbog čega je prostor ekspropriran prijašnjem vlasniku, već da je predmetni prostor takav kakav je tužitelj nekoliko godina koristio, ali da je prostor nakon donesenog rješenja o eksproprijaciji trebao biti uređen kao muzejski depo i to prema pravilima struke kako bi se u njemu mogla pohranjivati razna muzejska građa u optimalnim uvjetima vlage zraka, temperature, količine i jačine svjetla, zaštićena od prašine, raznih štetnika te u konačnici krađe, a k tome je predmetni prostor od 1992. do 1997. dat u zakup trećoj osobi koja je u tom prostoru obavljala ugostiteljsku djelatnost, a nakon toga je tužitelj taj prostor neslužbeno "prepustio" Gradu Rovinju koji ga je dao na korištenje Klubu mladih Alternativa, a dana 24. svibnja 2004. kada je izvršen očevid na licu mjesta utvrđeno je da predmetni prostor i dalje koristi Klub mladih Alternativa.

20. Nadalje, iz osporavanog rješenja tuženika donesenog u ponovnom postupku slijedi da je tuženik potvrdio prvostupanjsko rješenje s obrazloženjem da iz navoda saslušanih svjedoka, većinom bivših ravnatelja i djelatnika muzeja, slijedi da sporna prostorija nikada nije rekonstruirana za muzejski prostor, da je rekonstrukcija planirana, ali nije izvršena prema pravilima struke zbog nedostatka financijskih sredstava, da iako je predmetni prostor korišten kao muzejski depo u kratkom razdoblju od 1985. - 1992. da prostor nije za to odgovarajuće rekonstruiran prema pravilima muzejske struke sukladno rješenju o eksproprijaciji te nije korišten za muzejsku djelatnost u vremenu od 1992. do 2004., jer je od 1992. do 1997. sporna prostorija korištena, uz prethodnu adaptaciju od stane zakupnika kao ugostiteljski objekt, a u razdoblju od 2000. do 2004. za potrebe Kluba mladih Alternativa, tj. korištena je u druge svrhe od one za koju je bila eksproprirana.

21. Tuženik nije prihvatio osnovanim žalbeni navod da korištenje predmetne prostorije u muzejske svrhe neko vrijeme predstavlja zapreku za poništenje rješenja o eksproprijaciji iz razloga što je po stavu tuženika svrha eksproprijacije bila rekonstrukcija zgrade u muzejske svrhe, a potom njezino korištenje u muzejske svrhe, a tužitelj nije dostavio nikakav dokaz da je izvršio rekonstrukciju zgrade u muzejske svrhe (građevinsku ili uporabnu dozvolu prema tadašnjim propisima, odobreni glavni projekt i sličnu dokumentaciju), dakle da je nekretninu priveo svrsi eksproprijacije. Stoga je tuženik ocijenio da su se stekli zakonski uvjeti iz čl. 48. st. 3. ZI za poništenje rješenja o eksproprijaciji budući da sporna prostorija nije privedena namjeni do 18. veljače 1996., a k tome ju korisnik eksproprijacije dugi niz godina nije koristio u svrhe radi koje je bila eksproprirana, već ju je davao u zakup ili na korištenje drugim osobama.

22. Cijeneći obrazloženje osporavanog rješenja tuženika i dokaze provedene u upravnom postupku, Sud utvrđuje da je na temelju tih dokaza pogrešno utvrđeno da predmetni prostor nije bio korišten u svrhe radi koje je eksproprijacija izvršena.

23. Po stavu Suda, pravilno navodi tužitelj da je odlučna činjenica je li predmetni prostor priveden svrsi radi koje je ekspropriran odmah nakon eksproprijacije, pa stoga nije od utjecaja što predmetna prostorija sada predstavlja jer jednom kada je svrha eksproprijacije ispunjena rješenje o eksproprijaciji se više ne može poništiti kako to ukazuje i tužitelj u tužbi. Naime, od eksproprijacije predmetne prostorije 1985. pa do 1992. kada je predmetna prostorija dana u zakup prošlo je sedam godina, a logično je da se kroz godine mijenjaju potrebe poslovanja ili potrebe prostora, pa je stoga nerazumno očekivati da će se eksproprirana nekretnina u kontinuitetu koristiti u istu svrhu radi koje eksproprirana. Stoga je ovdje odlučna činjenica, s obzirom da se nije radilo o oduzimanju zemljišta ili objekata radi nove gradnje što bi bilo jasno vidljivo na terenu, već o oduzimanju jedne prostorije u svrhu muzejskog depoa, da se je predmeta prostorija odmah nakon izvršene eksproprijacije koristila kao skladište za potrebe muzeja. Stoga je i navedeno u točki II. izreke rješenja o eksproprijaciji od 5. studenoga 1985. da se u svrhu rekonstrukcije zgrade, odnosno uređenja muzejskog depoa određuje eksproprijacija. Dakle termin iz tog rješenja "rekonstrukcija zgrade" je preciziran/pojašnjen na način da se u biti radi o "uređenju muzejskog depoa." Da se je predmeta prostorija odmah nakon izvršene eksproprijacije koristila kao skladište za potrebe muzeja slijedi iz iskaza svjedoka saslušanih u upravnom postupku.

24. Naime, iz iskaza svjedoka ČO koji je u vrijeme eksproprijacije 1985. obavljao funkciju direktora Muzeja do umirovljenja slijedi da je predmetna prostorija u vrijeme eksproprijacije predstavljala ulaz u pekaru te da su krajem 1985. odmah nakon donošenja rješenja očistili tu prostoriju i da je preuređena u muzejski depo u smislu da su u tom prostoru smješteni predmeti koje više nisu mogli držati u dosadašnjim prostorijama Muzeja koje su imali na raspolaganju npr. stolovi, ormari, drveni oltari, muzički instrumenti, kolica za bubanj gradske limene glazbe i druge predmete. Slijedi da je njega nakon umirovljena naslijedila GO i da je ona počela vršiti rekonstrukciju Muzeja. Slijedi da dok je on bio direktor Muzeja da osim čišćenja prostora drugi radovi nisu izvedeni, npr. nije uvedena struja ni voda, jer tada ti radovi nisu bili potrebni, već je čišćenje predmetne prostorije bilo dovoljno da se mogu deponirati muzejski predmeti.

25. Iz iskaza svjedoka GO koja je u travnju 1986. imenovana na funkciju prinudnog upravitelja Muzeja, a tu funkciju je obavljala otprilike dvije godine, slijedi da je u te dvije godine bila planirana rekonstrukcija tog prostora, ali da nije izvršena, već se je prostor koristio kao takav za držanje muzejskih eksponata kao npr. kipovi, amfore, pegle, uglavnom sve osim slika koje su se nalazile na tavanu zgrade sjedišta muzeja, te da je prostor u tu svrhu očišćen jer je u njemu obavljena inventura kompletnog materijala koji se u njemu nalazio, zajedno s Arheološkim muzejom u Puli i Arhivom iz Pazina.

26. Iz iskaza svjedoka ĐO koji je danas ravnatelj Muzeja slijedi da je na pitanje što zapravo znači muzejski depo i što znači urediti muzejski depo prema načelima struke isti izjavio da to znači urediti neki prostor na način da se u njemu mogu pohraniti umjetnine, a detaljnije uređenje ovisi o samoj vrsti umjetnina koje će se pohraniti. Iskazao je da je predmetni prostor prvotno bio dan u zakup, a nakon toga je neslužbeno jer nema pisanoga traga o tome prepušten Gradu Rovinju koji ga je dao na korištenje udruzi mladih za njihove potrebe, a Grad Rovinj je zauzvrat Muzeju dodijelio na korištenje drugi prostor u vlasništvu Grada Rovinja u istoj ulici i to službeno kao čuvaonicu arheologije.

27. Iz iskaza svjedoka TO koji je zaposlen u muzeju kao kustos- arheolog neprekidno od 1986. slijedi da kada je on došao raditi da se je predmetna prostorija koristila kao priručni muzejski depo gdje su se čuvale stvari manje osjetljive na vlagu, kao keramika, kamena plastika i drugi predmeti, jer tada Muzej nije raspolagao novcem za uređenje tog prostora kako bi zahtijevala struka, te se je koristio tako kao priručni depo negdje do vremena kada je dan u zakup za ugostiteljsku djelatnost. Također je iskazao da u tom prostoru nije bilo nekih većih zahvata, već se je "krpalo" koliko se je moglo u skladu s novčanim mogućnostima.

28. Iz iskaza svjedoka MO koji je zaposlen u muzeju kao kustos- voditelj likovnih djelatnosti neprekidno od 1981. slijedi da je najprije radio u ljeto 1980., a zatim opet u ljeto 1981., a zatim se za stalno zaposlio od listopada 1981. Iskazao je da niti jedan prostor kojeg je koristio Muzej nije bio uređen prema pravilima struke jer nije bilo novaca za to, te se sjeća da je na jednom sastanku stručnog vijeća na kojem je prisustvovao tadašnji ravnatelj predlagao da se taj prostor da u zakup, a da bi zauzvrat zakupoprimac o svom trošku uredio susjedni prostor u istoj ulici (preko puta prostora na broju 7) koji bi Muzeju adekvatnije služio kao čuvaonica muzejskih predmeta.

29. Dakle, iz iskaza navedenih svjedoka slijedi da je eksproprirana prostorija nakon eksproprijacije korištena u svrhu deponiranja muzejskih predmeta. Pri tome pravilno ukazuje zainteresirana osoba da ta prostorija nikada nije rekonstruirana kako bi to pravilno trebalo biti za pohranjivanje muzejskih predmeta, međutim iz iskaza navedenih svjedoka slijedi da je razlog tome bio nedostatak novca, ali da se je stoga ta prostorija koristila kao priručni depo za čuvanje onih predmeta kojima su uvjeti te prostorije odgovarali i da je za to bilo dovoljno da se ta prostorija očisti.

30. Po ocjeni Suda, uvjeti prostora u kojima će neki muzej čuvati svoje predmete odgovornost su tog muzeja. Stoga je Muzej, očito u nedostatku novaca za ozbiljniju rekonstrukciju, u predmetnom prostoru čuvao one predmete kojima su uvjeti te prostorije odgovarali. Okolnost što je Muzej kasnije dao predmetnu prostoriju u zakup, a potom ju prepustio Gradu Rovinju koji je istu dao na korištenje udruzi, su samo pokušaji da Muzej u zamjenu za tu prostoriju dobije neki drugi prostor koji bi bio adekvatniji za deponiranje drugih predmeta koji traže bolje uvjete za pohranu. Dakle, tužitelj nije davao predmetni prostor u zakup ili na korištenje drugim osobama bez razloga, već s ciljem da u zamjenu dobije bolji prostor koji bi adekvatnije služio kao čuvaonica muzejskih predmeta jer nije imao dovoljno financijskih sredstava da izvrši konkretniju rekonstrukciju predmetnog prostora kako bi onda u tom prostoru mogao čuvati sve, a ne samo određene predmete. Stoga je tužitelju predmetna prostorija i u tom slučaju koristila za potrebe Muzeja, jer ju je koristio tako da u zamjenu dobije neki bolji prostor.

31. Stoga je Muzej predmetni prostor koji je prije eksproprijacije služio kao ulaz u pekaru očistio i prenamijenio u prostor za potrebe muzejskog depoa, te je taj prostor u tu svrhu koristio sve do 1992. kada je taj prostor dao u zakup, a potom ga je prepustio Gradu Rovinju, očito s ciljem da zauzvrat dobije drugi bolji prostor za potrebe skladištenja muzejskih predmeta. Dakle, sporni prostor je nakon eksproprijacije 1985. pa do davanja u zakup 1992. korišten kao muzejski depo, dakle u svrhu radi koje je izvršena eksproprijacija tog prostora, a nakon toga je korišten kako bi se zauzvrat dobio bolji prostor za muzejski depo, pa stoga nema uvjeta da se poništi navedeno pravomoćno rješenje o eksproprijaciji od 5. studenog 1985. jer je svrha te eksproprijacije ostvarena.

32. Slijedom svega navedenoga, Sud je na temelju čl. 117. st. 1. ZUS usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i poništio navedena upravna rješenja bez vraćanja predmeta na ponovni upravni postupak, čime je ovaj predmet meritorno riješen (točka I. i II. izreke ove presude).

33. Odluka Suda o troškovima spora iz točke III. i IV. izreke ove presude temelji se na odredbi čl. 147. st. 1. ZUS kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Stoga je tuženik dužan naknaditi tužitelju trošak koji mu je nastao u povodu ovog spora, dok zainteresirana osoba sama snosi svoje troškove ovog spora.

34. Budući da se prema čl. 144. st. 3. ZUS vrijednost predmeta spora smatra neprocjenjivom to je tužitelju sukladno Tbr. 27. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23, dalje: Tarifa) priznat trošak za sastav tužbe i za zastupanje na raspravi putem opunomoćenika u iznosu od 1.000,00 eura po radnji, sve uvećano za PDV, što sveukupno iznosi 2.500,00,00 eura.

35. Sukladno odredbi čl. 144. st. 4. ZUS na dosuđeni iznos troška ovog spora tužitelju pripadaju i zatezne kamate koje teku od dana donošenja odluke kojom je naloženo plaćanje troška do isplate, ako ih stranka kojoj je naloženo plaćanje troška ne podmiri u ostavljenom roku.

36. Tužitelj je zatražio i naknadu troška za sastav podneska od 16. listopada 2025. Međutim, tužitelj u tom podnesku nije iznio nova činjenična i pravna razlaganja pa se stoga ne radi o podnesku kojeg ima u vidu Tbr. 27. st. 1. Tarife. Dakle, tužitelj se je mogao dodatno očitovati u ovom sporu, međutim ne radi se o opravdanom trošku koji se može prevaliti na teret druge strane sukladno čl. 144. st. 1. ZUS.

37. Kako tužba nije odbačena, niti je tužbeni zahtjev odbijen, tužitelju nije nastala obveza plaćanja sudskih pristojbi sukladno čl. 22. st. 1. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23).

U Rijeci 2. prosinca 2025.

Sutkinja

Vesna Perić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog Suda u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. ZUS).

Dostaviti:

- opunomoćeniku tužitelja Steliu Lapiću, odvjetniku u Rovinju, 43. istarske divizije 35

- tuženiku Ministarstvu pravosuđa, uprave i digitalne transformacije Republike

Hrvatske, Zagreb, Ulica grada Vukovara 49

- opunomoćeniku zainteresirane osobe Tizianu Sošiću, odvjetniku u [adresa]