REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

59. P-118/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Jeleni Antonić Šego, u pravnoj stvari tužitelja DRUGA FUNDACIJA SPV d.o.o. za posebne usluge Zagreb, Lonjička ulica 2 A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, kojeg zastupa punomoćnik Ivo Šućur, odvjetnik u Zagrebu, Ribnjak 40, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 23. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, s danom objave 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. 1. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 763359 sklopljenog dana 22. ožujka 2006. između TO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, Varšavska ulica 9, OIB: 78427478595 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita: Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijelihjedanposto) od iznosa kredita, minimalno kn 500,00 (kn petsto) naplaćuje se prilikom puštanja kredita u tečaj.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju isplati iznos od 134,41 eura sa zateznim kamatama tekućim od 24. ožujka 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje du lje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 779,64 eura sa zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 246,91 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2025. do isplate, ako neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili TO, kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj Druga fundacija SPV d.o.o. kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika. O ovom prijenosu tražbine uredno je obaviješten tuženik.

Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su dana **.**.2006. TO kao korisnik kredita s jedne strane i Volksbank d.d., Zagreb, kao kreditor s druge strane sklopili Ugovor o kreditu, broj: 763359. Tuženik HPB d.d. Zagreb, OIB: 87939104217 je pravni sljednik kreditora Volksbank d.d., Zagreb, OIB: 78427478595. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 6., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva. Predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u iznosu od 1012,72 kn / 134,41 eura, i to zaključno sa danom 24. ožujka 2006. a korisnik kredita je potrošač, a podredno, i da nije potrošač, Ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Ist iče kako je riječ o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano je neransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna. Navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnika kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: - koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; - razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; - eventualnoj svrsi naknade; - relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor zastare te osporava osnovanost tužbe. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je prednik tužitelja u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, a prednika tužitelja u cijelosti je informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Na ročištu 6. lipnja 2025. učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Volksbank d.d. od 6. lipnja 2023. (list 6-59 spisa), rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-23/25802-2 od 3. srpnja 2023. uz prilog (list 115 i 118 spisa), Ugovor o ustupu / prijenosu tražbine (cesija) od 10. lipnja 2023. (list 119 -124 spisa), dopis TO upućen Novoj hrvatskoj banci d.d. predmeta: obavijest o ustupu tražbine od 10. lipnja 2023. (list 125 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za ovdje tuženika od 7. siječnja 2025. (list 126-214 spis), dopis ovdje tužitelja upućen ovdje tuženiku predmeta: obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 10. lipnja 2023. (list 215 spisa), Ugovor o kreditu br. 763359 od dana 22. ožujka 2006. (list 216 -221 spisa), preslika obrtnice (list 224 spisa), preslika računa Automaksimir ponuda broj 6190368 (list 225 spisa), dopis ovdje tuženika upućen TO od 25. studenog 2024. (list 226 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 227-240 spisa), iskaz svjedoka TO (list 269-271 spisa),

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6.

1.Ugovora o kreditu broj: 763359 od 22. ožujka 2006. te zahtjev za isplatu iznosa od 134,42 eura koji je prednik tužitelja platio po osnovi ništetnosti takve odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je prednik tužitelja sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 763359, temeljem kojeg je predniku tužitelja isplaćen kredit od 19.763,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti te nije sporna visina tužbenog zahtjeva. Također između stranaka nije sporno da je tuženik pravni sljednik Volksbank d.d.

7. Među strankama je sporna zastara predmetnog potraživanja te osnova tužbenog zahtjeva odnosno je li u konkretnom slučaju odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 763359 od 22. ožujka 2006. nepoštena, a time i ništetna.

8. Predmetni Ugovor o kreditu broj: 763359 (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 22. ožujka 2006. između TO i prednika tuženika Volksbank d.d., te iz istog proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer isti nije sklopio kao obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Predmetnim ugovorom odobren je korisniku kredit od 19.763,00 CHF po srednjem tečaju HNB-a za devize važećem na dan isplate. Prema odredbi čl. 3. Ugovora razvidno je da je kredit odobren korisniku za kupnju vozila, dok je prema odredbi čl. 6.1. Ugovora naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita jednokratna, i to 1,10% od iznosa kredita.

9. Potom je tužitelj, kao primatelj, sa TO, kao ustupiteljem, sklopio 10. lipnja 2023. Ugovor o ustupu tražbine prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa ju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

11. U pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za odobrenje kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome slijedom navedenog niti tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Dakle tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka TO, korisnika kredita, te je isti u bitnom naveo kako je tijekom 2006. podigao kredit kod Volksbank d.d. u švicarskim francima za kupnju automobila koji je koristio isključivo za osobne potrebe. Nije mogao pregovarati oko pojedinih odredbi ugovora o kreditu, isti je sastavljen od strane banke te mu je kao takav i dan na potpis. Pročitao je ugovor, no bankarski službenik ga nije informirao koji bi to stvarni troškovi bili podmirivani sa naknadom odnosno nije me ništa informirao glede te naknade. Tijekom 2006. imao je registriran obrt i to kozmetički salon, no predmetno vozilo nije bilo registrirano na obrt.

Sud je ocijenio iskaz svjedoka TO vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv.

13. Dakle iz iskaza navedenog svjedoka utvrđeno je da korisnik kredita TO nije pregovarao niti je imao uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, a niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvatio ugovor koji mu je ponuđen i sastavljen od strane banke. Također iz njegovog iskaza utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu te kako nije od djelatnika banke u odnosu na spornu naknadu informirana o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosila ta naknada.

14. Sud je prihvatio iskaz svjedoka kao istinit, jer je iskazivao uvjerljivo, životno, logično te sukladno ispravama u spisu.

15. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada u iznosu od 1,10 % od iznosa kredita.

16. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 134,41 eura na ime jednokratne naknade 24. ožujka 2006. Slijedom navedenog tužitelj je odustao od predloženog financijsko knjigovodstvenog vještačenja jer je tuženik učinio nespornom visinu predmetnog potraživanja.

17. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

18. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost spornih troškova obrade, već je u ugovoru samo navedeno da iznose 1,10 % od iznosa kredita. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

19. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

20. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorenih jednokratnih troškova obrade, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

21. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

22. Odredba o naknadi za odobrenje kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za odobrenje kredita. Korisnik je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

23. Zbog toga je i odredba čl. 6.1. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtejva ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326. ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade. Uostalom, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

24. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

25. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

26. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 134,41 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

27. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za odobrenje kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenog plaćanja dakle od 24. ožujka 2006. (list 226 spisa). Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

28. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) te sukladno odredbi čl. 40. st.2. ZPP-a.

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 6. lipnja 2025. i 23. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), te trošak objave u iznosu od 100,00 eura ( Tbr. 9/3) ukupno iznosi 700,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 eura i presudu u iznosu od 53,09 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19) te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 779,64 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 6. ožujka 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka , kao i za trošak zatražen preko iznosa koji mu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama pripada te je u pogledu navedenog odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 2. prosinca 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.