REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-2271/2023

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja AMOS ASSETS d.o.o., Zagreb, Andrije Žaje 61, OIB: 76449116140, kojeg zastupa punomoćnik Maro Ogresta, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Boženka Mostarčić i Maro Ogresta u Zagrebu, Selska cesta 25, protiv tuženika BKS BANK AG, St. Veiter Ring 43, A-9020 Klagenfurt, Austrije, OIB: [osobni identifikacijski broj] – Glavna podružnica Hrvatska, Rijeka, Mljekarski trg 3, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Borić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 254.136,31 EUR, zaključio je glavnu raspravu 27. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljevog punomoćnika EF te tuženikovih punomoćnika EFP i TF, te donio i objavio presudu 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 254.136,31 EUR sa zateznim kamatama od 8. lipnja 2022. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj zahtijeva isplatu zakonskih zateznih kamata na iznos od 254.136,31 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I. izreke presude kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove u iznosu od 34.855,42 EUR sa zateznim kamatama od 2. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbijaju se tužiteljev zahtjev za isplatu zakonskih zateznih kamata na troškove u iznosu od 34.855,42 EUR po stopi koja prelazi stopu određenu u točki I II. izreke presude i za naknadu parničnih troškova u iznosu od 4.780,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 2. prosinca 2025. do isplate, kao neosnovani.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate iznosa od 254.136,31 EUR s pripadajućim zateznim kamatama od 8. lipnja 2022. do isplate.

U tužbi u bitnome navodi kako je 8. listopada 2021. u Zagrebu tuženik izdao Garanciju za osiguranje plaćanja br.: 58009912/2021 kojom je potvrdio da je upoznat da je društvo SLADOVIĆ d.o.o., Zagreb, Palinovečka 43, istog dana s tužiteljem sklopilo Ugovor o kratkoročnoj pozajmici te se na podlozi te činjenice neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora obvezao da će na prvi pisani poziv tužitelja, kao Korisnika garancije, platiti mu traženi iznos u roku od 5 radnih dana, ali najviše do iznosa od 2.100.000,00 kn / 278.717,90 EUR. Bankarska garancija je sadržavala uvjete pisanog zahtjeva koji je tuženiku trebao biti upućen kako bi na temelju njega platio traženi iznos. Sadržavala je i rok važenja, uz napomenu da je brojevima pogrešno naznačeno da vrijedi “do najkasnije 31.07.2021.“, a slovima ispravno naznačeno da vrijedi do najkasnije “tridesetprvogsrpnjadvijetisućedvadesetdruge. S obzirom na to da SLADOVIĆ d.o.o. nije ispunio svoju novčanu obvezu iz Ugovora o pozajmici, tužitelj je u skladu s uvjetima iz Bankarske garancije 31. svibnja 2022. poslao tuženiku pisani zahtjev za plaćanje iznosa od 2.037.409,09 kn / 270.410,66 EUR (iznos pozajmice). Tuženik mu je preko punomoćnika, odvjetnika Branimira Ivekovića, odgovorio da ne može izvršiti nikakvo plaćanje po njegovu zahtjevu, jer taj dokument nije odobren od strane tuženika, tj. njegove hrvatske Podružnice. Na sličan način se očitovao na ponovljeni poziv na plaćanje od 22. studenog 2022., s time da je u tom odgovoru naveo i da se u slučaju Bankarske garancije rad i o krivotvorini. Bankarska garancija je uredno zatražena i izdana na podlozi Ugovora o pozajmici te predana tužitelju. Pri tome tužitelj nije imao razloga sumnjati da se radi o krivotvor ini, tj. da se na njoj nalazi potpis jednog od zastupnika podružnice tuženika u Hrvatskoj (osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača), ali ne i potpis drugog zastupnika podružnice tuženika u Hrvatskoj (osobe ovlaštene da u poslovanju podružnice zastupa inozemnog osnivača). Naime, NF, tadašnji zastupnik podružnice tuženika u Hrvatskoj te osoba koja je potpisala Bankarsku garanciju, nije ništa rekao o tome da Bankarsku garanciju ne bi potpisao i HF, tadašnji drugi zastupnik podružnice tuženika u Hrvatskoj. Za slučaj da Bankarsku garanciju uistinu nisu potpisala oba tadašnja zastupnika podružnice tuženika u Hrvatskoj, odgovornost tuženika, s obzirom da je potpis ovlaštene osobe bitan element valjanosti bankarske garancije, proizlazi iz činjenice da je jedan o tadašnjih zastupnika podružnice tuženika u Hrvatskoj izradio nevaljanu bankarsku garanciju i time tužitelja onemogućio da ju iskoristi kao sredstvo osiguranja urednog ispunjenja novčane obveze iz Ugovora o pozajmici. Pri tome nije od značaja okolnost je li tadašnji zastupnik podružnice tuženika u [adresa], NF, izradio Bankarsku garanciju na svoju ruku i bez znanja drugih, jer je člankom 1062. stavkom 1. Zakona o obveznim odnosima propisano da pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. Za slučaj da se zastupnik podružnice ima smatrati samo zaposlenikom tuženika, tada odgovornost tuženika za štetu koja je prouzročena tužitelju izdavanjem nevaljane bankarske garancije proizlazi iz članka 1061. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj je pokušao od društva SLADOVIĆ d.o.o., kao zajmoprimca po Ugovoru o pozajmici, naplatiti iznos kratkoročne pozajmice, ali u tome nije uspio. To nije uspio putem mjenice koju mu je navedeno društvo dalo kao dodatno sredstvo osiguranja urednog ispunjenja svoje novčane obveze po Ugovoru pozajmici, jer se tužitelj po istoj mjenici uspio naplatiti samo u iznosu od 13.471,55 EUR, niti pokretanjem ovršnog postupka, jer je u međuvremenu nad navedenim društvom otvoren predstečajni postupak. Tuženik je bio dužan u roku 5 radnih dana od pisanog zahtjeva tužitelja isplatiti mu zatraženi iznos što je propustio učiniti.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u cijelosti osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva. U bitnome je naveo kako tužitelj neosnovano navodi kako dokument naslova „Garancija za osiguranje plaćanja br. 58009912/2021“ od 8. listopada 2021. predstavlja bankarsku garanciju. Bankarska garancija je pravni posao u pisanom obliku koji je nastao kada je sastavljena isprava s bitnim sastojcima posla i kada je ta isprava potpisana iz čega jasno proizlazi da je potpis konstitutivni element bankarske garancije. Sporni dokument naslova „Garancija za osiguranje plaćanja br. 58009912/2021“ od 8. listopada 2021., da bi predstavljao valjanu bankarsku garanciju trebale su potpisati obje osobe ovlaštene za zastupanje tuženika u Republici Hrvatskoj, a to su bili gospodin HF i gospodin NF, budući da su oni tada skupno zastupali Podružnicu tuženika u Republici Hrvatskoj. Na spornom dokumentu nalaze se 2 parafa, bez naznake imena i prezimena potpisnika i bez funkcije potpisnika, stoga navedeni dokument nije po tpisan sukladno odredbi članka 241. Zakona o trgovačkim društvima, prema kojoj članovi uprave kada se potpisuju u ime društva moraju navesti svojstvo člana uprave. Na spornom dokumentu nalazi se samo potpis gospodina NF, a drugi potpis na dokumentu je krivotvoren od strane gospodina NF, čime je počinio kazneno djelo, a navedeno dokazuje i njegovo vlastito pisano priznanje od 14. veljače 2022. u kojemu je jasno naveo: "(…) Garancije u korist dolje navedenih klijenata i ne-klijenata sam ja sam napisao i potpisao. Oba potpisa sam ja napravio. Garancije sam ja sam dostavio njihovim korisnicima." Da bi sporni dokument bio valjan te da bi predstavljao bankarsku garanciju bilo je potrebno da uz potpis gospodina NF sadrži i potpis druge osobe ovlaštene za zastupanje tuženika, a to je potpis RF. Slijedom svega prethodno navedenog proizlazi da krivotvorena bankarska garancija ne proizvodi pravne učinke. Poziva se na odredbe članka 4. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisano načelo savjesnosti i poštenja i članka 10. Zakona o obveznim odnosima kojom je propisan obveza upotrebe dužne pažnje svakog sudionika u obveznom odnosu. Ističe kako je gospodin ĐF, jedini osnivač i direktor tužitelja, također i osnivač i direktor društva ADRIATIC ZAGREB FACTORING d.o.o. za financijske usluge, dakle faktoring društva, stoga je, kao osoba koja već dugi niz godina obavlja poslove iz sektora financija, trebao primijeniti dužnu pažnju dobrog stručnjaka, a ako već ne dobrog stručnjaka, a onda svakako pažnju dobrog gospodarstvenika, te je trebao provjeriti tko je izdao i tko je potpisao spornu bankarsku garanciju budući da se od subjekata koji posluju u okviru svoje poslovne djelatnosti očekuje da provjeravaju ovlaštenost osoba s kojima stupaju u poslovne odnose. S tim u svezi poziva se na Odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U III/620/2020 od 15 travnja 2021. Gospodinu ĐF, kao stručnjaku iz financijskog sektora, trebalo je biti neživotno i nelogično da bi banka izdala bankarsku garanciju kojom bi osigurala povrat zajma pri sklapanju ugovora o zajmu, iz razloga što se banka sama bavi pozajmljivanjem novca te bi banka prihodovala više da je bila zajmodavac (temeljem ugovora o kreditu) nego garant (izdajući sredstvo osiguranja) stoga ne postoji nikakav motiv zbog kojeg bi banka uopće pristala na izdavanje bankarske garancije za osiguranje povrata pozajmice. Dobar gospodarstvenik, a posebice dobar stručnjak, koji pritom još i pruža financijske usluge, svakako se trebao zapitati zašto bi banka uopće izdala instrument osiguranja za takav pravni posao. Sporna bankarska garancija navodno je trebala biti izdana kao sredstvo osiguranja vraćanja pozajmice iz Ugovora o kratkoročnoj pozajmici sklopljenog 8. listopada 2021. između tužitelja kao zajmodavca i društva SLADOVIĆ d.o.o. kao zajmoprimca. Predmetnim ugovorom o zajmu između stranaka kao sredstvo osiguranja bila je ugovorena vlastita mjenica zajmoprimca (društva SLADOVIĆ d.o.o.), a u predmetnom ugovoru nema ni spomena o bankarskoj garanciji kao sredstvu osiguranja tog pravnog posla, stoga je apsolutno nejasno u kojem trenutku i na koji način je sporna krivotvorena bankarska garancija postala sredstvo osiguranja danog zajma. Dobrom stručnjaku i dobrom gospodarstveniku, a čak i dobrom domaćinu, odmah treba biti jasno i vidljivo da predmetni Ugovor o kratkoročnoj pozajmici uz rok povrata zajma od 7 (sedam) dana te jednokratnu naknadu od 1,70% i kamatnu stopu od 7,00% ne predstavlja uobičajeni pravni posao zajma na tržištu već predstavlja zelenaški pravni posao iz članka 329. Zakona o obveznim odnosima, te posljedično navedenoj odredbi, ništetan pravni posao. Nakon 7 dana, 15. listopada 2021. na dan isteka roka za vraćanje zajma, tužitelj kao zajmodavac i društvo SLADOVIĆ d.o.o. kao zajmoprimac sklapaju I. dodatak Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici, te ponovno ugovaraju jednokratnu naknadu u visini od 1,70%, i kamatu u visini 7,00%, a rok vraćanja zajma produžuju do 21. listopada 2021. Nakon Dodatka I, tužitelj kao zajmodavac te društvo SLADOVIĆ d.o.o. kao zajmoprimac, u periodu od 21. listopada 2021. do 3. veljače 2022., sklapaju još 16 dodataka Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici odnosno u periodu od 3,5 mjeseca sklapaju sveukupno 17 Dodataka Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici, sklapajući dodatke praktički na tjednoj bazi te ugovarajući svaki puta jednokratnu naknadu (!), u prvih 7 Dodataka u visini od 1,70%, u preostalima u visini od 0,85%, svaki puta uz kamatu od 7%, čime je kamatna stopa (kada se u kamate ukalkulira i jednokratna naknada koja se plaćala prilikom zaključenja svakog Dodatka Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici) zapravo iznosila preko 60% (šezdeset posto) godišnje, što ne samo da je kamatna stopa viša od tržišno uobičajene već je lihvarska. Tuženik dodatno naglašava da ni u jednom od 17 dodataka Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici nije bilo ni riječi o bankarskoj garanciji kao sredstvu osiguranja povrata pozajmice. Predmetno postupanje, kratkoročnost i učestalost prolongiranja termina povrata zajma, ugovaranje jednokratne naknade za svako produljenje roka povrata zajma koje se odvijalo praktički na tjednoj bazi, visina jednokratnih naknada te visina kamatne stope, koje zajedno zapravo predstavljaju lihvarsku kamatu, nikako se ne mogu smatrati postupanjem sukladno načelu savjesnosti i poštenja te je jasno da tužitelj kako u svojem odnosu sa svojim zajmoprimcem, tako i u odnosu sa NF nije postupao niti kao dobar stručnjak niti kao dobar gospodarstvenik. U prilog ne postupanju tužitelja u skladu s načelom savjesnosti i poštenja te ne primjenom pažnje dobrog stručnjaka ili dobrog gospodarstvenika govori i držanje tužitelja u odnosu na pokretanje ovog spora. Tužitelj je 31. svibnja 2022. od tuženika zatražio isplatu po spornoj i krivotvorenoj bankarskoj garanciji, a tek je godinu dana kasnije odnosno 20. lipnja 2023. podnio tužbu u ovom sporu. Iz navedenog proizlazi da je tužitelj očigledno bio svjestan da se u ovom slučaju radi o krivotvorenoj bankarskoj garanciji koja ne proizvodi pravne učinke te se u međuvremenu pokušao naplatiti iz vlastite mjenice zajmoprimca, koja je jedino sredstvo osiguranja predviđeno Ugovorom o kratkoročnoj pozajmici sklopljenom 15. listopada 2021. Tek kada je tužiteljeva naplata po vlastitoj mjenici zajmoprimca (SLADOVIĆ d.o.o.) bila bezuspješna te je nad zajmoprimcem otvoren predstečajni postupak, tužitelj se očigledno odlučio pokušati naplatiti temeljem krivotvorene bankarske garancije, iako je znao da za to nema pravne osnove. Povreda načela savjesnosti i poštenja rezultira oduzimanjem pravne zaštite osobi koja je to načelo povrijedila. To znači da osoba koja bi, na temelju neke pravne norme uživala pravnu zaštitu, zbog povrede načela savjesnosti i poštenja tu zaštitu neće uživati. Primjenom navedenog načela, sve i kada bi tužitelj imao pravo na naknadu štete, a koje pravo nema, tužitelj gubi eventualno pravo na naknadu štete zbog svojeg nesavjesnog i nepoštenog postupanja. Obzirom na tužiteljevu ne primjenu pažnje dobrog stručnjaka, pa čak ni pažnje dobrog gospodarstvenika, te na postupanje tužitelja suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužitelj ne može uživati pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Nadalje navodi kako ne postoji tuženikova odgovornost za štetu temeljem čanka 1062. i čl. 1061. Zakona o obveznim odnosima. Sukladno članku 1062. Zakona o obveznim odnosima pravna osoba odgovara za štetu koju njezino tijelo prouzroči trećoj osobi u obavljanju ili u vezi s obavljanjem svojih funkcija. NF krivotvorio je bankarsku garanciju te u počinjenju krivotvorenja nije djelovao kao tijelo pravne osobe odnosno kao tijelo tuženika te se na predmetno postupanje nikako ne može primijeniti članak 1062. Zakona o obveznim odnosima. Budući da postupanje NF ima protupravne i kaznenopravne elemente te je sve radnje poduzete vezano uz izdavanje sporne i krivotvorene bankarske garancije NF izvršio radeći samostalno i neovisno od poslova i radnih zadataka koje je trebao obavljati kao zaposlenik tuženika, navedeno postupanje n ikako se ne može smatrati postupanjem radnika poduzetim u radu ili u vezi s radom te u konkretnom slučaju nema uvjeta za primjenu odredbe članka 1061. Zakona o obveznim odnosima. Smisao odredbe članka 1061. Zakona o obveznim odnosima je da se poslodavac ima smatrati odgovornim u onim situacijama u kojima su radnje njegovih zaposlenika pripisuje poslodavcu. Takve mogu biti one situacije u kojima zaposlenik, možda prekoračuje dane mu ovlasti, ali se još uvijek kreće u okvirima opisa svojeg posla odnosno radnog mjesta. Međutim, poslodavca se ne može smatrati odgovornim u onim situacijama u kojima je zaposlenik neovlašteno zastupao poslodavca na način da je, zlorabeći svoju poziciju uzurpirao ovlasti koje mu ne pripadaju, krivotvorio dokumentaciju poslodavca, odnosno izdavao nevaljane isprave poslodavca kako bi ostvario imovinsku korist za sebe ili trećeg. U tom slučaju ne može se govoriti o funkcionalnoj vezi između postupanja zaposlenika i njegova posla, a time i adekvatnoj uzročnoj vezi između djelovanja poslodavca i nastale štete. U takvoj situaciji, poslodavac nikako ne može biti odgovoran, pa čak ni za daljnji uzrok (causa proxima) štete, a poslodavac je zapravo kolateralna žrtva zaposlenikovog protupravnog postupanja. Slijedom svega navedenog tuženik navodi kako je razvidno i jasno da nema elementa da se prihvati tužbeni zahtjev na temelju dokumenta naslova „Garancija za osiguranje plaćanja br. 58009912/2021“ od 8. listopada 2021. koji ne predstavlja bankarsku garanciju te ne postoji odgovornost tuženika za bilo kakvu štetu koju je tužitelj eventualno pretrpio uslijed postupanja NF.

3. U nastavku postupka tužitelj je u cijelosti osporio tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu te je ostao kod tužbenog zahtjeva i tvrdnji iz tužbe. U podnesku od 7. studenoga 2023. tužitelj je u bitnome naveo kako su sporni iznos ne potražuje po osnovi bakarske garancije, već po osnovi naknade štete u skladu s odredbama članka 1061. i članka 1062. Zakona o obveznim odnosima.

Tuženik je u bitnome ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu.

4. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: Garancije za osiguranje plaćanja br.: 58009912/2021 od 8. listopada 2021. (str. 5. spisa), Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 8. listopada 2021. (str. 6. – 8. spisa), Dodataka I-XVI. Ugovoru o kratkoročnoj pozajmici od 8. listopada 2021. (str. 9. – 25. spisa), pisanog zahtjeva od 31. svibnja 2022. (str. 26. spisa), tuženikovog odgovora od 30. lipnja 2022. (zajedno s punomoći) (str. 27. – 29. spisa), pisanog zahtjeva od 22. studenog 2022. (zajedno s punomoći) (str. 30. – 32. spisa), elektroničke poruke od 25. studenog 2022. (str. 32. spisa), zahtjeva za naplatu po mjenici serije: B07905294 od 1. ožujka 2023. (str. 34. spisa), poziva za plaćanje od 16. veljače 2023. (str. 35. spisa), povrata mjenice serije: B07905294, od 2. ožujka 2023. (str. 36. – 38. spisa), prijedloga za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave od 16. ožujka 2023. (s potvrdom primitka) (str. 39. – 52. spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-876/23-9 od 5. svibnja 2023. o otvaranju predstečajnog postupka nada SLADOVIĆ d.o.o. (str. 53. – 56. spisa), prijave tražbine tužitelja kao vjerovnika u predstečajnom postupku od 15. svibnja 2023. s prilozima i povratnicom (str. 57. – 61. spisa), izjave NF od 14. veljače 2022. (str. 90. – 91. spisa), djelomičnog povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika (str. 82. – 83. spisa).

Izveden je dokaz saslušanjem svjedoka NF, ĐF i RF.

Izveden je dokaz financijskim vještačenjem po vještaku mr.sc. Zrinku Ručeviću iz Ručević vještačenja d.o.o.

5. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23., dalje: ZPP), sud je utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim, osim u dijelu stope zateznih kamata.

6. Predmet spora je tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 254.136,31 EUR po osnovi naknade štete koju je tužitelj pretrpio jer se nije uspio naplatiti po Garanciji za osiguranje plaćanja br.: 58009912/2021 od 8. listopada 2021. (str. 5. spisa; dalje: Garancija).

7. U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP). Sud je vezan činjeničnom osnovom tužbe, ali ne i pravnom osnovom tužbe (članak 186. stavak 3. ZPP).

8. Odredbom članka 1061. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO) propisano je da za štetu koju zaposlenik u radu ili u svezi s radom prouzroči trećoj osobi odgovara poslodavac kod kojega je radnik radio u trenutku prouzročenja štete, osim ako dokaže da su postojali razlozi koji isključuju odgovornost zaposlenika. Oštećenik ima pravo zahtijevati popravljanje štete i neposredno od zaposlenika ako je štetu prouzročio namjerno (članak 1061. stavak 2. ZOO). Poslodavac koji je oštećeniku popravio štetu ima pravo zahtijevati od zaposlenika naknadu troškova popravljanja štete, ako je ovaj štetu prouzročio namjerno ili iz krajnje nepažnje (članak 1061. stavak 3. ZOO).

9. Nije sporna činjenica da je tužitelj kako davatelj pozajmice sklopio Ugovor o kratkoročnoj pozajmici od 8. listopada 2021. (dalje: Ugovor) s društvom SLADOVIĆ d.o.o. kao korisnikom pozajmice te ukupno sedamnaest (17) Dodataka tom Ugovoru, a naveden činjenice proizlaze iz navedenog Ugovora i navedenih Dodataka (str. 6. – 25. spisa).

Člankom 1. Ugovora ugovorne strane su utvrdile da je korisnik pozajmice podnio zahtjev za kratkoročnu pozajmicu u iznosu od 2.037.409,09 kn na dan korištenja pozajmice i da je tužitelj kao davatelj pozajmice odlukom odobrio korisniku pozajmice kratkoročnu pozajmicu pod uvjetima iz Ugovora.

Člankom 4. Ugovora ugovoreno je da je radi osiguranja obveze po Ugovoru i svim ostalim ugovorima s tužiteljem kao davateljem pozajmice korisnik pozajmice dao tužitelju kao davatelju pozajmice jednu (1) bjanko akceptiranu mjenicu korisnika pozajmice s oznakom „bez protesta“ i mjeničnom izjavom, te da je osim navedenog instrumenta osiguranja primatelj pozajmice dužan na zahtjev i po izboru davatelja pozajmice dostaviti i daljnje instrumente osiguranja u roku koji odredi davatelj pozajmice.

10. Nije sporna činjenica da je nad društvom SLADOVIĆ d.o.o. otvoren predstečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj St-876/23- 9 od 5. svibnja 2023., a ta činjenica proizlazi i iz navedenog rješenja (str. 53. – 56. spisa).

Nije sporna činjenica da je u navedenom predstečajnom postupku tužitelj kao vjerovnik prijavio tražbinu u iznosu od 271.673,95 EUR po osnovi navedenog Ugovora i Dodataka, a ta činjenica proizlazi i iz prijave tražbine vjerovnika u predstečajnom postupku s prilozima (str. 57. – 61. spisa).

11. Uvidom u Garanciju (str. 5. spisa) u bitnome je utvrđeno kako je izdana na tuženikovom memorandumu (poslovnom papiru) i kako je ovjerena tuženikovim pečatom uz koji se nalaze i dva nečitka potpisa odnosno parafa.

Nadalje je utvrđeno kako je u Garanciji navedeno kako je banka upoznata da je tvrtka SLADOVIĆ d.o.o. kao nalogodavatelj s tužiteljem kao korisnikom garancije sklopila Ugovor o kratkoročnoj pozajmici te da se banka neopozivo, bezuvjetno i bez prava prigovora obvezuje da će na prvi pisani poziv tužitelja kao korisnika garancije, platiti mu traženi iznos u roku od 5 radnih dana, ali najviše do iznosa od 2.100.000,00 kn / 278.717,90 EUR.

12. Nije sporna činjenica da je u skladu s uvjetima iz Garancije, 31. svibnja 2022. tužitelj poslao tuženiku pisani zahtjev za plaćanje iznosa od 2.037.409,09 kn / 270.410,66 EUR što je tuženik odbio uz obrazloženje, u bitnome, kako ne može obaviti nikakvo plaćanje po njegovu zahtjevu jer taj dokument nije odobren od strane tuženika, tj. njegove hrvatske Podružnice (tuženikov dopis od 30. lipnja 2022. – str. 27. spisa) odnosno kasnije na temelju tužiteljevog zahtjeva za plaćanje od 22. studenoga 2022., uz obrazloženje, u bitnome, kako se radi o krivotvorini (tuženikov e-mail od 25. studenoga 2022. – str. 32. spisa).

13. Nije sporna činjenica da je u trenutku izdavanja NF kao osoba ovlaštena za zastupanje tuženika u poslovanju tuženikove podružnice u Republici Hrvatskoj mogao zastupati samo skupno s još jednim zastupnikom podružnice, a navedena činjenica proizlazi i iz iskaza svjedoka RF i NF.

14. Uvidom u izjavu NF od 14. veljače 2022. (str. 90. – 91. spisa) u bitnome je utvrđeno kako je u toj ispravi NF, između ostalog, potvrdio kako je garancije u korist dolje navedenih klijenata i ne-klijenata, među ostalim i tužitelja, upravo on napisao i potpisao, da je oba potpisa on napravio, da je upravo on garancije dostavio njihovim korisnicima te da je bankovne garancije BKS Bank AG krivotvorio.

15. Iz iskaza svjedoka NF proizlazi kako je u spornom razdoblju bio tuženikov zaposlenik tuženika i da je u spornom razdoblju bio direktor podružnice tuženika u Hrvatskoj, a ujedno i prokurist tuženika koji je tada imao sjedište u [adresa]. Nadalje proizlazi kako u vezi izdavanja predmetne garancije o svemu komunicirao te dogovarao s gospodinom ĐF te je predmetnu garanciju vlastoručno potpisao tj. on je ja sam na garanciju stavio oba potpisa. Također proizlazi kako je predmetna garancija bila predana dostavljaču tužitelja, u uredu tuženika, a bila je izdana na memorandumu tuženika. Nadalje proizlazi kako je na opisani način postupio i u drugim slučajevima, gdje je na ovaj način izdavao i potpisivao bankarske garancije, a sve za osiguranje pozajmica danih društvu Sladović d.o.o., pri čemu su u ostalim slučajevima pozajmice bile vraćene, međutim u ovom konkretnom slučaju to se nije dogodilo, odnosno društvo Sladović d.o.o. nije tužitelju vratilo pozajmicu prema dogovoru pa je tužitelj podnio garanciju na naplatu. Osim toga proizlazi kako je na garanciju stavio i pečat tuženika, kako nitko drugi od zaposlenika tuženika nije bio upoznat s njegovim gore opisanim postupanjem, kako gospodin ĐF nije znao da se na predmetnoj garanciji, uz njegov potpis, ne nalazi potpis druge ovlaštene osobe, dakle nije znao da je on vlastoručno osim sebe samog potpisao odnosno stavio i drugi potpis , kako je prema punomoći u tom periodu garancije moglo potpisivati između 13 i 15 ljudi tj. zaposlenika podružnice, kako on niti svoje ime i prezime na garancijama nije potpisivao čitko, a isto tako niti ovaj drugi potpis koji je stavljao na garancije nije bio čitak , kako su sve garancije uvijek morale biti potpisane od strane dva potpisnika, odnosno bilo je bitno da se na garanciji nalazi dva potpisa, kako on s gospodinom ĐF nije nikada razgovarao vezano uz interne procedure tuženika, a vezano uz izdavanje bankarskih garancija, kako on nikada nije imao ovlasti pojedinačno i samostalno zastupati tuženika te kako je tužitelj i u ostalim slučajevima, dakle ne samo u konkretnom, zahtijevalo izdavanje bankarske garancije vezano uz dane pozajmice.

16. Iz iskaza svjedoka RF proizlazi kako je u spornom razdoblju bio jedan od voditelja podružnice tuženika u Hrvatskoj, a fizički je radio u uredu u Rijeci, dok je drugi voditelj podružnice tuženika u to vrijeme bio NF koji je pretežito radio iz ureda u Zagrebu, dok je povremeno periodično dolazio također i u Rijeku. Nadalje proizlazi kako je kao jedan od voditelja podružnice bio zadužen za računovodstvene poslove i kontroling, kao i za upravljanje informacijskim sustavom te za upravljanjem rizicima, dok je gospodin NF bio zadužen za odnose s klijentima, odnosno za tržište – kako pravne tako i fizičke osobe, za platni promet i za proizvode bankarske kao što su depoziti, bankarske garancije, krediti i slično, a isto tako je gospodin NF bio zadužen za odjel riznice. Vezano uz pitanje izdavanja spornih garancija, proizlazi kako je negdje početkom veljače 2022. u banku (tuženiku) dostavljen zahtjev za naplatu po jednoj tako izdanoj garanciji, koja nije bila zavedena u sustav danih garancija te kada je to vidio, kontaktirao je člana uprave tuženika, nakon čega je održan i sastanak na kojem je bio prisutan i NF, koji je tom prilikom priznao članovima uprave tuženika da je on izdao spornu garanciju, na kojoj je falsificirao potpis drugog potpisnika, dakle na koju je stavio svoj potpis te isto tako falsificirao drugi potpis na toj garanciji. Nadalje proizlazi kako je nakon toga član uprave tuženika došao osobno u Zagreb te je razgovarao s NF, koji je potom napravio popis odnosno dao informacije o ovako izdanim garancijama na kojima je dakle on falsificirao drugi potpis te koje nisu bile zavedene u sustavu banke. Osim toga proizlazi kako nikada nije imao ovlaštenje samostalnog i pojedinačnog zastupanja tuženika, odnosno kako kao jedan od voditelja podružnice nije bio ovlašten samostalno dakle pojedinačno zastupati tuženika, pa niti samostalno – pojedinačno potpisivati bankarske garancije te kako su prema upisu u sudskom registru on i NF, kao voditelji podružnice tuženika, bili ovlašteni skupno zastupati tuženika, dok su također, zbog operativne funkcionalnosti i poslovanja, bile izdavane i tzv. opće punomoći djelatnicima podružnice, kojima su bili ovlašteni na zastupanje u određenim poslovima, pa su tako, što se izdavanja bankarskih garancija tiče ovakva ovlaštenja imali i drugi djelatnici pri čemu su garancije uvijek morale biti potpisane od minimalno dvije osobe. U svom iskazu navedeni svjedok je potvrdio kako se na Garanciji (str. 5. spisa) ne nalazi njegov potpis, niti ijedan od potpisa na toj ispravi nalikuje njegovom potpisu.

17. Iz iskaza svjedoka ĐF proizlazi kako je i u spornom razdoblju bio jedini član društva tužitelja i da u trenutku izdavanja predmetne garancije nije bio direktor tužitelja, ali je bio u potpunosti upoznat s poslovanjem društva i odobravao je sve poslovne odluke društva. Nadalje proizlazi da je osobno kontaktirao s gospodinom E, da je tužitelj dogovorio davanje kratkoročne pozajmice društvu Sladović d.o.o., da je kontaktirao i s gospodinom NF, kao zaposlenikom tuženika vezano uz izdavanje predmetne bankarske garancije. Nadalje proizlazi kako je predmetna garancija bila dostavljena tužitelju po dostavljaču u njegov ured, bila je sačinjena na originalnom papiru banke, sadržavala je žig i amblem banke, te su se na njoj nalazila dva potpisa. Osim toga proizlazi kako u svom dugogodišnjem poslovanju te suradnji s tuženikom nikada nije imao problema, kako nije imao razloga sumnjati u vjerodostojnost predmetne garancije te kako, da mu je išta u vezi cijele ove situacije s izdavanjem predmetne garancije bilo sumnjivo, nikada ne bi pristao na ovaj poslovni odnos. Također proizlazi kako mu gospodin NF nije nikada nije rekao da se na predmetnoj garanciji ne nalazi drugi potpis ovlaštene osobe, kako on osobno nije znao koje su to točno osobe imale ovlaštenja od tuženika za potpisivanje bankarskih garancija, kako on od gospodina NF nikada nije dobio informacije o internim procedurama banke – tuženika vezano uz izdavanje bankarskih garancija, kako on nije ni iz drugih izvora informacija mogao saznati kakva je točno interna procedura tuženika kod izdavanja bankarskih garancija jer se radi o informacijama koje banke ne dijele, kako on nikada ne bi pristao dati predmetnu pozajmicu društvu Sladović d .o.o, da je znao da predmetna garancija nije izdana na valjan način , kako, kada je primio predmetnu bankarsku garanciju, nije uočio da na njoj kod potpisnika nije naznačeno štampanim slovima njihovo ime i prezime te funkcija te kako to kod njega nije pobudilo nikakve sumnje.

18. Uzevši u obzir navedeno sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je zaposlenik tuženika NF izdao tužitelju Garanciju kao osiguranje za tražbinu iz Ugovora (ugovora o pozajmici) koja je izdana na memorandumu banke (tuženika), sadržavala je potpise i pečat banke (tuženika), predana je opunomoćenom primatelju tužitelja u prostorijama banke (tuženika) i koja se ne razlikuje od bilo koje druge zakonito izdane garancije od strane banke (tuženika). Nadalje je utvrđeno kako tužitelj nije imao razloga posumnjati u autentičnost (vjerodostojnost) izdane Garancije i da je prilikom prihvaćanja Garancije kao osiguranja povrata sredstava (zajma) od društva Sladović d.o.o. tužitelj upotrijebio dužnu pažnju iz članka 10. stavka 1. ZOO-a. Budući da je zaposlenik tuženika NF izdao tužitelju Garanciju kao osiguranje za tražbinu iz Ugovora koja je nenaplativa, takvim postupanjem je prouzročio tužitelju štetu.

Budući da primatelj pozajmice Sladović d.o.o. nije tužitelju vratio cjelokupni pozajmljeni iznos pozajmice, a izdana Garancija je nenaplativa, postoji uzročno- posljedična veza između postupanja tuženikovog zaposlenika i nemogućnosti naplate pozajmljenog iznosa.

Tuženik nije, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članak 219. stavka 1. ZPP-a, tvrdio niti dokazao da su postojali razlozi koji bi isključivali odgovornost njegovog zaposlenika NF (članak 1061. stavak 1. ZOO), već upravo suprotno (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-393/2023 od 24. svibnja 2023.).

Stoga je utvrđeno kako postoji odgovornost tuženika za štetu u skladu s odredbom članka 1061. stavka 1. ZOO-a.

19. Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/6202/2020 od 15. travnja 2021. na koju se poziva tuženik (o primjeni dužne pažnje prilikom sklapanja ugovora), nije primjenjiva u ovom predmetu i to iz razloga što je Garancija, kao što to proizlazi iz izvedenih dokaza, prvenstveno iskaza svjedoka NF, predana tužitelju (konkretno njegovom dostavljaču) u prostorijama banke (tuženika), od strane NF kao osobe koja je u tom trenutku bila ovlaštena za zastupanje banke / tuženika, na memorandumu banke (tuženika), ispunjena na način na koji se ispunjavaju sve bankarske garancije tuženika i ovjerena tuženikovim pečatom, dok je komunikacija stranaka obavljena putem službenih mailova banke (tuženika) pa tužitelj doista nije imao nikakvog razloga dodatno provjeravati postojanje ovlasti potpisnika ili valjanost same garancije (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-3288/2024-6 od 13. kolovoza 2025.).

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka Zrinka Ručevića jer su dani jasno, potpuno, bez kontradiktornosti i u skladu s pravilima struke, dok je na sve prigovore odnosno primjedbe tuženika i sva pitanja vještak jasno i argumentirano usmeno odgovorio na ročištu održanom 27. listopada 2025. Na temelju navedenog nalaza i mišljenja je utvrđeno kako je na dan djelomične naplate po mjenici serije B07905294 (1. ožujka 2023.), iznos preostalog potraživanja tužitelja prema društvu Sladović d.o.o. na temelju Ugovora o kratkoročnoj pozajmici od 8. listopada 2021., iznosilo ukupno 279.339,66 EUR, a sastojalo se od 8.929,00 EUR dospjelih nepodmirenih zateznih kamata i 270.410,66 EUR nepodmirenog glavnog duga te da se na nepodmireni iznos glavnog duga od 270.410,66 EUR obračunavaju daljnje zatezne kamate za razdoblje od 2. ožujka 2023. do konačne isplate.

21. Sud je odbio tuženikov dokazni prijedlog za dostavu dokumentacije o prometu po računima tužitelja u svim poslovnim bankama, a osobito kod tuženika i kod RBA d.d. u periodu od 12. kolovoza 2021. do 8. listopada 2021. i za pribavljanje podataka o prometima po računima povezanog društva tužitelja u istom razdoblju, i to u odnosu na društvo Adriatic Zagreb Factoring d.o.o., kod svih poslovnih banaka jer izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje je bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu i ostalih izvedenih dokaza.

22. Budući da u ovom postupku tužitelj tužbenim zahtjevom zahtijeva isplatu iznosa od 254.136,31 EUR, dakle, manjeg iznosa od onoga koji proizlazi iz navedenog nalaza i mišljenja, sud je, na temelju odredbe članka 1061. stavka 1. ZOO-a obvezao tuženika na isplatu iznosa od 254.136,31 EUR po osnovi naknade štete koju je tužitelj pretrpio zbog, kao što je prethodno obrazloženo, izdavanja nenaplative Garancije.

23. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Nije sporna činjenica da je 31. svibnja 2022. tužitelj od tuženika zatražio isplatu po Garanciji, a ta činjenica proizlazi i iz tužiteljevog pisanog zahtjeva od 31. svibnja 2022. (str. 26. spisa) i tuženikovog odgovora od 30. lipnja 2022. (str. 27. spisa). Budući da iz Garancije proizlazi kako se tuženik obvezao platiti traženi iznos u roku od 5 radnih dana, tužitelj ima pravo na zatezne kamate od 8. lipnja 2022. kada mu je, zbog odbijanja plaćanja po garanciji, nastala šteta, sve do isplate (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-3288/2024-6 od 13. kolovoza 2025.). S tim u svezi se dodatno ističe kako tuženik nije niti osporio navedeni datum (dan) početka tijeka zateznih kamata, odnosno početak tijeka zateznih kamata.

Tužitelj ima pravo na zatezne kamate po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se ne radi o tražbini koja proizlazi iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava , već o tražbini po osnovi izvanugovorne odgovornosti za štetu.

24. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točkama I. i II. izreke presude (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-3288/2024-6 od 13. kolovoza 2025. i Pž- 393/2023-3 od 24. svibnja 2023.).

25. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovoj parnici u odnosu na odluku o glavnoj stvari zbog čega ima pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP.

Prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 254.136,31 EUR, tužitelju su, kao potrebni (članak 155. stavak 1. ZPP), priznati troškovi sastavljanja tužbe u iznosu od 3.824,00 EUR (Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagrdama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23 i 107/25; dalje: OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 7. studenoga 2023. kojim se očituje na odgovor na tužbu u iznosu od 3.824,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), sastavljanja obrazloženog podneska od 4. lipnja 2025. kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u iznosu od 3.824,00 EUR (Tbr. 8. točka 1. OT), zastupanja na ročištima 5. ožujka 2024., 21. svibnja 2024., 10. rujna 2024. i 27. listopada 2025. u iznosu od 3.824,00 EUR za svako ročište (Tbr. 9. točka 1. OT), što ukupno iznosi 26.768,00 EUR, a sve uvećano za PDV od 25% u iznosu od 6.692,00 EUR (Tbr. 42. OT), ukupno iznosi 33.460,00 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troška sudske pristojbe za tužbu u plaćenom iznosu od 331,81 EUR i za presudu u iznosu od 663,61 EUR.

Tužitelj ima pravo na naknadu troškova vještačenja u iznosu od 400,00 EUR. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu troškova u ukupnom iznosu od 34.855,42 EUR.

Na te troškove tužitelj ima pravo i na zatezne kamate od dana donošenja ove presude (članak 151. stavak 3. ZPP-a) do isplate, po stopi propisanoj odredbom članka 29. stavka 2. ZOO-a za ostale odnose, a ne po stopi propisanoj tom odredbom za odnose iz trgovačkog ugovora odnosno iz ugovora između trgovca i osobe javnog prava, kao što to neosnovano zahtijeva tužitelj. To iz razloga što se radi o tražbini po osnovi troškova postupka.

26. Tužitelj nema pravo na naknadu troška sastavljanja podneska od 4. lipnja 2025. s PDV-om u iznosu od 4.780,00 EUR jer u spisu ne postoje dva podneska s tim datumom, dok je tužitelju već priznata nagrada za sastavljanje obrazloženog podneska od 4. lipnja 2025. s PDV-om kojim se očituje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka u iznosu od 4.780,00 EUR. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tužiteljev zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 4.780,00 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

27. Slijedom navedenog o troškovima je odlučeno kao u točkama III. i IV. Izreke presude.

Zagreb, 2. prosinca 2025.

Sudac

mr. sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 15 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.