REPUBLIKA HRVATSKA
UPRAVNI SUD U OSIJEKU
Osijek, Vukovarska cesta 31
Poslovni broj: Us I-657/2025-8
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanje zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja IA iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojega zastupa opunomoćenik Slaven Vrbošić, odvjetnik u Osijeku, Ulica kralja Zvonimira 17, protiv tuženika Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Vojnostegovnog suda, Trg kralja Petra Krešimira IV br. 1, Zagreb, OIB: 66486182714, kojega zastupa SA, službena osoba, radi povrede službene dužnosti, 2. prosinca 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja Vojnostegovnog suda Ministarstva obrane Republike Hrvatske, KLASA: UP/I-815- 01/24-01/40, URBROJ: 512-08-25-59 od 12. svibnja 2025.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.
Obrazloženje
1. Prema osporavanom rješenju tuženika, KLASA: UP/I-815-01/24-01/40, URBROJ: 512-08-25-59 od 12. svibnja 2025., tužitelj (kao stožerni narednik), između ostalih stegovno prijavljenih u rješenju, utvrđen je odgovornim jer je, nakon što je 10. veljače 2020. u PU zagrebačkoj, PP Velika Gorica prijavio boravište na adresi [adresa] kod stanodavca, nadnarednika UA, **.**.2020., iako znajući da nema povećane troškove života zbog najma toga stambenog prostora što prema odredbama članka 133. stavka 1. Zakona o službi u Oružanim snagama Republike Hrvatske (“Narodne novine” br. 73/13., 75/15., 50/16., 30/18., 125/19., 155/23., 158/23., 14/24. – dalje: Zakon) i članka 18. Pravilnika o stanovanju ("Narodne novine" br. 49/20.) predstavlja uvjet za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, u Obavještajnoj pukovniji u Velikoj Buni podnio zahtjev za priznavanje prava na naknadu za stanovanje kojem je priložio potvrdu PP Velika Gorica o boravištu na navedenoj adresi nakon čega mu je, na temelju tako prijavljenog boravišta, Središnjica za upravljanje osobljem odlukom, KLASA: 370-01/20-01/1310, URBROJ: 3522-0503-20-2 od 30. lipnja 2020. priznala pravo na naknadu za stanovanje u iznosu od po 2.400,00 kuna mjesečno počevši od 30. lipnja 2020. pa sve dok za to postoje uvjeti, a nakon čega je s ciljem daljnjeg ostvarivanja odnosno zadržavanja tog prava, produžio boravište na navedenoj adresi 5. veljače 2021. s trajanjem do 5. veljače 2022. kada i nadalje nije imao povećane troškove života zbog najma stambenog prostora uslijed čega mu je u razdoblju od 1. srpnja 2020. do 28. veljače 2022. na štetu Ministarstva obrane iz Državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen nepripadajući iznos od 48.000,00 kuna / 6.370,69 eura, dakle, postupao protivno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske, čime je počinio stegovni prijestup iz članka 175. stavka 3. točke 45. Zakona, pa se na temelju članka 41. stavka 2. Pravilnika o stegovnoj odgovornosti („Narodne novine“ br. 122/15.) tužitelju na osnovi članka 181. stavka 1. točke 1. Zakona izriče stegovna kazna zaustavljanja u napredovanju u službi u trajanju od 2 (dvije) godine.
2. Tužitelj u tužbi ističe da se zaključak tuženika o postojanju stegovne odgovornosti temelji na tvrdnji kako je tužitelj ostvarivao nepripadno pravo na naknadu za stanovanje, s obzirom na to da tužitelj nije imao uvećanje troškova stanovanja zbog najma stambenog prostora na adresi prijavljenog boravišta. Uz to, navodi da je tuženik otklonio postojanje zablude, držeći nevjerodostojnim navode obrane da djelatnici tuženika nisu pri odlučivanju o zahtjevu tražili podatke o uvećanim troškovima stanovanja, posebice imajući u vidu kako se radi o javno objavljenim propisima, zbog čega je tužitelj s obzirom na svoja osobna svojstva morao imati svijest o zabranjenosti svog postupanja. Tužitelj ovakav zaključak tuženika drži činjenično neutemeljenim i pravno neosnovanim. Naime, ističe kako nije sporno da je tužiteljevo mjesto prebivališta udaljeno preko 150 kilometara od mjesta rada, te da ne postoji linijski prijevoz koji bi omogućio pravodoban dolazak na posao. Isto tako, ne smatra spornim da svakodnevno putovanje vlastitim automobilom (posebice u vidu smanjene vidljivosti tijekom jesenjih i zimskih mjeseci) nije propisana obveza, niti postoji mogućnost refundacije troška prijevoza vlastitim vozilom. Smatra da navedene okolnosti upućuju na postojanje objektivne potrebe za privremenim korištenjem nekretnine koja je unutar 50 km od mjesta rada. Dalje navodi kako nije tražio pravo na naknadu troškova putovanja na relaciji mjesta prebivališta do mjesta rada iz razloga što mu je odobrena naknada za stanovanje, čime je proračun Republike Hrvatske ostao neopterećen za troškove koje bi inače opravdano potraživao. Tvrdi da je pogrešno tumačenje tuženika glede nužnosti postojanja ugovora o najmu kao dokaza uvećanih troškova života, s obzirom na to da teleološko tumačenje odredbe članka 133. stavka 1. Zakona te članka 18. stavka 1. Pravilnika o stanovanju upućuje na postojanje povećanih troškova zbog činjenice promjene mjesta boravišta radi izvršavanja radnih obveza. U vezi toga ističe da je iluzorno tvrditi kako tužitelj nije imao ikakve povećane troškove života (bez obzira što nije plaćao ikakvu naknadu za najam) prilikom boravka u mjestu boravišta, posebice imajući u vidu potrebe prehrane, glačanja i drugih troškova (putovanje) koje je inače imao osigurano u svom mjestu prebivališta. Nadalje, navodi da su ovime svi stvarni troškovi u svojoj biti namireni naknadom koju je ostvarivao, čime je i izostao element namjernog stjecanja nepripadne imovinske koristi. Osim navedenog, a posebice vezano za zabludu, ističe kako je vidljivo da utvrđenje tuženika potpuno izostavlja iz vida objektivnu okolnost da je odobrenje naknade za stanovanje izdano od strane nadležnog tijela tuženika. Stoga smatra da je upravno tijelo tuženika moralo odbiti zahtjev ako tužitelj nije imao zaključen ugovor o najmu ili nije dostavio dokaz o uvećanim troškovima života, što predstavlja bitan uvjet za odobravanje zahtjeva. Dodaje da se teret provjere formalnih pretpostavki ne može retroaktivno prebaciti na podnositelja, kao niti odgovornost. Od odlučnog značaja smatra navode svjedoka, i to pričuvnog satnika RA, koji je u cijelosti potvrdio navode obrane tužitelja (i ostalih prijavljenih) da nikad personal tuženika nije zahtijevao prilaganje dokaza u vidu ugovora o najmu ili drugih dokaza glede povećanja troškova života, što dovodeći u vezu dosadašnju besprijekornu karijeru tužitelja jasno govori o postojanju zablude na strani tužitelja. Predlaže da Sud poništi osporavano rješenje tuženika, uz naknadu troška upravnog postupka kao i troška upravnog spora.
3. U odgovoru na tužbu tuženik ponavlja navode iz osporavanog rješenja, te predlaže da Sud odbije tužbeni zahtjev.
4. Sud je u ovom sporu održao raspravu 4. studenog 2025. kako bi strankama u skladu s člankom 6. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ br. 36/24., - dalje: ZUS), prije donošenja presude, bila pružena mogućnost izjasniti se o navodima protivne stranke te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora. Rasprava je održana u prisutnosti opunomoćenika tužitelja i službene osobe tuženika.
4.1. Opunomoćenik tužitelja na raspravi je u spis dostavio, a što je tuženiku poznato, presliku očitovanja tužitelja Vojnostegovnom sudu o podmirenju štete sukladno odluci od 14. kolovoza 2025. kao i potvrdu o provedenom nalogu za plaćanje (iznos od 3.625,44 eura), te presliku zaključka glavnog stožera OSRH, obavještajne pukovnije, zapovjedništva od 17. srpnja 2025. o pokretanju postupka za utvrđivanje odgovornosti za nanesenu štetu imovini Republike Hrvatske (iznos od 3.811,21 eura), te odluku Vojnostegovnog suda od 14. kolovoza 2025. o utvrđenju odgovornosti za štetu počinjenu na novčanim sredstvima Republike Hrvatske. Također, pozvao se na sadržaj (i priložio spisu) presliku odluke I protiv Hrvatske Europskog suda za ljudska prava, broj zahtjeva 32457/05, od 13. prosinca 2007. Istaknuo je da se u inkriminiranom razdoblju prvenstveno radilo o izvanrednoj okolnosti nastanka pandemije izazvane bolesti COVID 19, a da su u tom razdoblju u odnosu na tužitelja bili smanjeni kapaciteti dolazaka. Istaknuo je da tužitelj kao osoba koja nikada nije bila stegovno kažnjavana nije imao namjeru stjecanja imovinske koristi. Naglasio je da je predmetno pravo ostvarivao i u ranijem razdoblju točnije od 2018. pa do početka inkriminiranog razdoblja. Izostanak namjere stjecanja imovinske koristi obrazlaže i navodom da je odlukom tuženika od 14. kolovoza 2025. tužitelju priznata naknada troškova prijevoza koja je prebijena s navodnom imovinskom koristi, a koja okolnost ukazuje na činjenicu da je tužitelj radio u redovnom radnom vremenu na način da je kao i prije pandemije izazvane corona virusom češće putovao za Zagreb, iznos njegovih putnih troškova neusporedivo bi bio veći nego što je predmetnom odlukom odlučeno. Dodao je da je utvrđivanje boravišta tužitelja od strane tuženika obavljeno u razdoblju pandemije kada većina državnih i javnopravnih tijela nije funkcionirala u svom redovitom rasporedu. Opunomoćenik tužitelja ostao je kod tužbenog zahtjeva u cijelosti te je zatražio naknadu troška upravnog spora u visini ukupno 2.500,00 eura, odnosno po 1.000,00 eura za radnju sastava tužbe i za radnju zastupanja na ročištu, uz pripadajući PDV.
4.2. Službena osoba tuženika na raspravi je u cijelosti ostala kod odgovora na tužbu. Istaknula je da se stegovna odgovornost može utvrditi na temelju izravne kao i neizravne namjere, te da je tužitelj kao pripadnik oružanih snaga Republike Hrvatske više od 30 godina morao biti svjestan protupravnosti svog postupanja, pri čemu je tužitelj mogao koristiti smještaj u okviru kapaciteta MORHA kada se nalazio u režimu posebnog oblika odmora, te da je sadržaj njegovog prijestupa u tome što u predmetnom stanu na kojemu je prijavio boravište 10. veljače 2020. zapravo nije stanovao (boravio). Također smatra da pitanje ostvarivanja prava na prijevoz nije predmet ove upravne stvari. U pogledu rasporeda posla službena osoba tuženika istaknula je da se prvenstveno radi o vrlo specifičnom poslu.
5. Tijekom dokaznoga postupka Sud je izvršio uvid u spis, spis tuženika te u sve isprave koje prileže istima.
6. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, a sukladno odredbi iz članka 114. stavka 3. ZUS-a, Sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.
7. Upravni postupak koji je prethodio ovome sporu pokrenut je na temelju stegovne prijave Ministarstva obrane, Glavnog stožera OS RH, Pukovnije vojne policije, Odjela kriminalističke VP, KLASA: 214-01/22-01/68, URBROJ: 3511-06-24- 30, od 18. ožujka 2024., koju je tuženik zaprimio 26. ožujka 2024., podnesene protiv tužitelja i još četvorice prijavljenih radi osnovane sumnje na počinjenje stegovnih prijestupa navedenih u stegovnoj prijavi.
8. U provedenom postupku utvrđeno je da iz uvjerenja o boravištu Ministarstva unutarnjih poslova, Policijske uprave Zagrebačke, Policijske postaje Velika Gorica, KLASA: 220-01/23-07/49, URBROJ: 511-19-36-23-322 od 15. ožujka 2023., proizlazi da je tužitelj imao prijavljeno boravište na adresi [adresa] razdobljima od 10. veljače 2020. do 5. veljače 2021., te od 5. veljače 2021. do 31. siječnja 2022., nakon čega je prijavio boravište na drugoj adresi ([adresa]).
9. U dokumentaciji u spisu upravnog postupka sadržana je prijava boravišta od 10. veljače 2020. kojom tužitelj prijavljuje boravište na adresi [adresa], u trajanju do 10. veljače 2021., kao i izjava tužitelja od 10. veljače 2020. u kojoj je pod materijalnom i kaznenom odgovornošću izjavio da privremeno boravi u mjestu na toj adresi u stanu/kući koji je vlasništvo UA. Nadalje, u dokumentaciji spisa sadržana je i vlastoručno potpisana izjava UA, kojom on kao vlasnik daje suglasnost tužitelju da na adresi [adresa] prijavi boravište u trajanju do 10. veljače 2021.
10. Iz dokumentacije u spisu upravnog postupka proizlazi da je tužitelj ponovno podnio prijavu boravišta 5. veljače 2021. na adresi [adresa], S [adresa], u trajanju do 5. veljače 2022. Također je sadržana izjava kojom tužitelj pod kaznenom i materijalnom odgovornošću izjavljuje da se nastanio/privremeno boravi (nije obilježeno) u mjestu [adresa], na adresi [adresa] stanu/kući (nije obilježeno) koje je vlasnik UA, koji u novoj izjavi kao vlasnik ponovno dopušta tužitelju prijavu boravišta na adresi [adresa], u trajanju do 5. veljače 2022.
11. Policijska postaja brodsko - posavska, Policijska postaja Nova Gradiška, sastavila je 6. prosinca 2022. izvješće o provjeri mjesta stanovanja tužitelja (Broj: 511- 11-06-2/11-4389/22.) prema kojemu su policijski službenici izvršenom terenskom provjerom na adresi prebivališta tužitelja u [adresa] istoga zatekli na adresi njegovog prebivališta. U razgovoru je tužitelj izjavio da trenutno koristi godišnji odmor, a kada radi u smjenama po sedam dana da tada bude u vojarni, dok kada je sedam dana slobodan bude na adresi svoga prebivališta sa svojom obitelji. Naveo je i da kada radi u ciklusu po osam sati radnog vremena, da tada boravi na adresi boravišta na adresi [adresa], otkuda putuje na posao u vojarnu i da tada ne dolazi na adresu prebivališta.
12. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj 1. lipnja 2020. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje kojem je priložio elektronički zapis o aktivnom boravištu na adresi [adresa] od 10. veljače 2020. do 10. veljače 2021., te elektronički zapis o prebivalištu na adresi [adresa].
12.1. Povodom navedenog zahtjeva, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Glavni stožer OS RH, Središnjica za upravljanje osobljem, donijelo je 30. lipnja 2020. odluku, KLASA: 370-01/20-01/1310, URBROJ: 3522-0503-20-2 kojom se tužitelju priznaje pravo na naknadu za stanovanje u iznosu od 2.400,00 kuna, koje se priznaje od 30. lipnja 2020., pa sve dok za to postoje uvjeti.
13. Nadalje, Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, Uprava za proračun, financije i informacijske sustave, Sektor za financije i računovodstvo, Služba za operativne financijske poslove, Operativni odjel za financije Karlovac, uputilo je Odjelu kriminalističke VP dopis KLASA: 214-01/23-01/1, URBROJ: 512M4-020302-23-50 od 5. prosinca 2023., s pripadajućom karticom djelatnika i stavkama primanja. Iz navedenog je razvidno da je u razdoblju od 30. lipnja 2020. do 5. ožujka 2022. tužitelju na temelju prethodno citirane Odluke Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog stožera OS RH, Središnjice za upravljanje osobljem od 30. lipnja 2020., na ime naknade za stanovanje iz Državnog proračuna Republike Hrvatske isplaćen iznos od 48.000,00 kuna odnosno 6.370,69 eura.
14. Tužitelj je na raspravi održanoj u upravnom postupku 10. veljače 2025. dao izjavu, te je podnio i pisanu obranu (10. veljače 2025.). U svojoj obrani tužitelj je priznao da UA najamninu kroz cijelo vrijeme nije plaćao, niti da je od njega ikada prilikom podnošenja zahtjeva za priznavanje toga prava, niti za vrijeme ostvarivanja toga prava, tražen dokaz o plaćanju najamnine, to jest drugih troškova na adresi prijavljenog boravišta. U obrani je iznio kako je u inkriminirano, ujedno razdoblje pandemije bolesti COVID-19, radio u posebnom obliku rada u turnusu (tzv. PORT), na način da je rad bio organiziran u razdobljima od sedam dana terena, odnosno 24 sata na službi u vojnim lokacijama, nakon toga sedam dana odmora te sedam dana pripravnosti, nakon čega se taj proces rotirao. Naveo je da su povremeno za vrijeme odmora i pripravnosti nadređeni njega pozivali u postrojbu kada bi on tu zapovijed izvršio i tada koristio stan na adresi boravišta u [adresa], u vlasništvu UA. U obrani je iznio kako se u vrijeme odmora i pripravnosti, ako nije bilo potrebe dolaska u postrojbu, nalazio na adresi svoga prebivališta u [adresa] jer je bio potreban svojoj obitelji zbog bolesti punca i majke, te da je logično kako se u te dane nije nalazio na adresi svog boravišta.
15. UA je u svojoj izjavi danoj na usmenoj raspravi 10. veljače 2025. izjavio kako tužitelju nije naplaćivao najamninu nakon što mu je dopustio prijavu boravišta. Naveo je da nije imao saznanja da u terećenom razdoblju tužitelj s osnova prijave boravišta prima naknadu za stanovanje.
16. U provedenom postupku je utvrđeno da iz evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba sadržane u spisu, čiju vjerodostojnost stranke ne osporavaju, proizlazi da je tužitelj u terećenom razdoblju ukupno radio 207 dana u režimu posebnog oblika rada u turnusima pod čime se podrazumijeva višednevni kontinuirani rad od 7 dana po 12 sati dnevno, dok se ostatak odnosi na posebne oblike odmora i godišnje odmore, a najmanji dio na oblik redovnog radnog vremena (8-satno radno vrijeme).
17. Prema članku 133. stavku 1. Zakona naknada za stanovanje ostvaruje se kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanim ili raspoređenim u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta, ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku bez obzira na udaljenost te ako nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama. Nadalje, prema stavku 3. istog članka, pravo iz stavka 1. ovoga članka priznaje se na temelju prijavljenoga boravišta u mjestu službe. Stavkom 14. navedenog članka propisano je da se način utvrđivanja prava na naknadu za stanovanje propisuje pravilnikom iz članka 132. stavka 4. ovoga Zakona.
18. Odredbom članka 18. stavka 1. Pravilnika o stanovanju propisano je da se naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora djelatnim vojnim osobama imenovanima ili raspoređenima u mjesto službe koje je udaljeno najmanje 50 km od mjesta njihova prebivališta ili ako je prebivalište ili mjesto službe na otoku, bez obzira na udaljenost te nemaju riješeno stambeno pitanje i nisu smještene u vojnim lokacijama. Prema stavku 6. istog članka, pravo na naknadu za stanovanje ostvaruje se na temelju prijavljenog boravišta na adresi unajmljenog stambenog prostora u mjestu službe ili u mjestu koje je udaljeno do 50 km od mjesta službe.
19. Sukladno članku 174. stavku 1. Zakona vojna stega je točno, potpuno i pravodobno obavljanje poslova i zadaća u Oružanim snagama u skladu s ovim Zakonom, drugim propisima, pojedinačnim aktima i zapovijedima nadređenih osoba te poštovanje načela ponašanja u vojnoj službi i izvan nje. Prema stavku 2. istog članka, kršenjem vojne stege smatra se svako ponašanje suprotno odredbi stavka 1. ovoga članka.
20. Člankom 175. stavkom 1. Zakona propisano je da kršenje vojne stege može biti lakše i teže. Lakše kršenje vojne stege predstavlja stegovnu pogrešku, a teže stegovni prijestup. Prema stavku 3. točki 45. istog članka, stegovni prijestup je drugo postupanje suprotno propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske.
21. Najprije je za navesti kako je Sud zakonitost osporavanog rješenja ocjenjivao u granicama tužbenog zahtjeva sukladno članku 47. ZUS-a, samo ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja u dijelu u kojemu je utvrđena stegovna odgovornost tužitelja, a ne drugih stegovno prijavljenih osoba.
22. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir da je tužitelj 10. veljače 2020. prijavio boravište na adresi [adresa], u trajanju do 10. veljače 2021., u stanu koji je vlasništvo UA, a nakon toga ponovno podnio prijavu boravišta 5. veljače 2021. na adresi [adresa], u trajanju do 5. veljače 2022., u stanu koji je vlasništvo UA, što je među strankama i nesporno, tužitelj je smatrao da ispunjava uvjete za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje. Stoga je tužitelj 1. lipnja 2020. podnio zahtjev za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje, kojemu je udovoljeno citiranom odlukom Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Glavnog stožera OS RH, Središnjice za upravljanje osobljem od 30. lipnja 2020., kako je to prethodno opisano.
23. Iz evidencije radnog vremena djelatnih vojnih osoba sadržane u spisu slijedi da je za vrijeme obavljanja posebnog oblika rada tužitelj boravio u vojarni odnosno na izdvojenim vojnim lokacijama odnosno objektima, a ne u stanu na adresi boravišta, te da je za vrijeme posebnog oblika odmora nakon sedmodnevnog rada u posebnom obliku rada u turnusima, sukladno tužiteljevoj izjavi, odlazio na adresu svoga prebivališta u [adresa] jer je bio potreban svojoj obitelji zbog bolesti punca i majke, te da je logično kako se u te dane nije nalazio na adresi svog boravišta.
24. Budući da se sukladno članku 133. stavku 1. Zakona naknada za stanovanje ostvaruje kao nadoknada povećanih troškova života zbog najma stambenog prostora, tužitelj je za ostvarivanje prava na naknadu za stanovanje morao imati sklopljen ugovor o najmu na osnovi kojega bi i nastali povećani troškovi života zbog kojih se naknada isplaćuje. Unatoč tome, tužitelj nije dokazao da je s UA imao sklopljen ugovor o najmu stana koji se nalazi na adresi koju je tužitelj u predmetnom razdoblju prijavio kao svoje boravište. Štoviše, sam tužitelj je izjavio da UA najamninu kroz cijelo vrijeme nije plaćao. Takve tužiteljeve navode potvrdio je i UA svojom izjavom kako tužitelju nije naplaćivao najamninu nakon što mu je dopustio prijavu boravišta. Stoga Sud zaključuje kako ugovor o najmu predmetnog stana nikada nije sklopljen i kako tužitelj nije plaćao najamninu UA. Posljedično, nisu nastali povećani troškovi života iz članka 133. stavka 1. Zakona o službi u oružanim snagama.
24.1. Za napomenuti je kako je sukladno dopisu Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Uprave za proračun, financije i informacijske sustave, Sektora za financije i računovodstvo, Službe za operativne financijske poslove, Operativnog odjel za financije Karlovac, KLASA: 214-01/23-01/1, URBROJ: 512M4-020302-23-50 od 5. prosinca 2023. upućenog Odjelu kriminalističke VP, s pripadajućom karticom djelatnika i stavkama primanja, riječ o iznosu od 48.000,00 kuna odnosno 6.370,69 eura isplaćenih tužitelju iz Državnog proračuna Republike Hrvatske na ime naknade za stanovanje.
25. Shodno tome, Sud zaključuje da je kršenje vojne stege tužitelj počinio ostvarivanjem nepripadnog prava na naknadu za stanovanje protivno uvjetima propisanim u citiranim odredbama Zakona i Pravilnika koje se odnose na postojanje uvećanih troškova života zbog najma stambenog prostora, što je rezultiralo neosnovanom isplatom na teret Državnog proračuna Republike Hrvatske kroz terećeno razdoblje od 1. srpnja 2020. do 28. veljače 2021. Na taj način ostvarena su bitna obilježja stegovnog prijestupa postupanja suprotnog propisima iz područja obrane kojim se nanosi šteta imovini Republike Hrvatske propisanog u članku 175. stavku 3. točki 45. Zakona.
26. Nisu od utjecaja na drugačije rješavanje ovoga spora navodi da od tužitelja prilikom podnošenja zahtjeva za ostvarivanje predmetnog prava nije zatražen dokaz o postojanju povećanih troškova života, pa da je iz toga razloga doveden u zabludu. To stoga što su propisi koji uređuju pitanje naknade za stanovanje javno objavljeni i dostupni, te iz razloga što je s obzirom na okolnosti i svoja osobna svojstva tužitelj morao i mogao imati predodžbu o protupravnosti svoga postupanja.
27.1. U odnosu na tužbene navode o pravu na naknadu troškova putovanja, za istaknuti je kako ostvarivanje prava na naknadu troškova putovanja nije predmet ovog spora, nego je predmet spora pitanje stegovna odgovornost tužitelja uslijed (nepripadnog) ostvarivanja prava na naknadu za stanovanje. Stoga su takvi navodi irelevantni za rješavanje ovog spora.
27.2. U tom smislu valja istaknuti da je citiranom odlukom tuženika, KLASA: UP/I-815-03/25-01/68, URBROJ: 512-08-25-02 od 14. kolovoza 2025. (list 50 – 56 spisa) u toč. 1. izreke odlučeno da je tužitelj odgovoran za štetu nastalu predmetnim stegovnim prijestupom na novčanim – proračunskim sredstvima Ministarstva obrane Republike Hrvatske, te da je dužan u roku od 60 dana (od primitka prijepisa odluke) platiti iznos od 3.625,44 eura, dakle zbog nepripadne isplate naknade za stanovanje. Iz sadržaja obrazloženja navedene odluke proizlazi da je iznos od 3.625,44 eura dobiven na način da je ukupni iznos nepripadne isplate odnosno 6.370,99 eura umanjen (na prijedlog tužitelja) s iznosom stvarnih putnih troškova (2.745,25 eura) kao i iznosom jedne plaćene rate najamnine na adresi [adresa], Okuje 31.
28. Sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju opravdano pozivanje na odluku Europskog suda za ljudska prava u predmetu I kao na opći pravni standard za povredu prava na pravično suđenje, jer se radi o specifičnim okolnostima koje nisu relevantne za konkretni predmet.
29. Slijedom svega navedenog, Sud je ocijenio da je u postupku potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje na koje je pravilno primijenjeno relevantno materijalno pravo bez činjenja bitnih povreda pravila upravnog postupka.
30. Stoga je Sud odbio tužbeni zahtjev i sukladno odredbi članka 116. stavka 1. ZUS-a odlučio kao u točki I. izreke ove presude, koja se dakle odnosi isključivo na pitanje stegovne odgovornosti tužitelja (dakle ne i na druge pripadnike OSRH obuhvaćene osporavanim rješenjem).
31. U odnosu na troškove spora, odlučeno je primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a, kojom je propisano da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.
31.1. Budući da je tužitelj u cijelosti izgubio spor, primjenom članka 147. stavka 1. ZUS-a odlučeno je kao u točki II. izreke presude.
U Osijeku 2. prosinca 2025.
Sutkinja
Blanka Sajter
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.
DNA:
1. Tužitelju, po opunomoćeniku
2. Tuženiku
