REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg J. F. Kennedyja 11

Poslovni broj: P-949/2025-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji Ivani Manestar, u pravnoj stvari I. tužitelja CRISTIAN TRANSPORTI d.o.o., Rijeka, Antuna Kosića Rika 4A, OIB: 85783523348 i II. tužiteljice OJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa Ivana Dedić Golić, odvjetnica u Rijeci, Šetalište A. K. Miošića 3B, protiv tuženika POSLOVNA ULAGANJA d.o.o., Zagreb, Savska cesta 41/VIII., OIB: 14050704238, kojeg zastupa Ivan Kapor, odvjetnik u Zagrebu, Trg Mažuranića 13/II., radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon javne glavne rasprave zaključene 24. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice I. i II. tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke:

- Ugovor o zajmu 2254700132 od 11. svibnja 2023. i Sporazum o osiguranju potraživanja prijenosom vlasništva pokretnine (vozila) od 11. svibnja 2023. (u odnosu na teretno vozilo marke Scania model R500 LA4X2, u prometu od 2012., VIN oznaka XLER4X20005284254, snaga motora 368 kW, radni obujam 15607 cm3),

- Ugovor o zajmu 2244700133 od 11. svibnja 2023. i Sporazum o osiguranju potraživanja prijenosom vlasništva pokretnine (vozila) od 11. svibnja 2023. (u odnosu na priključeno vozilo marke SCHWARTZMULLER model J 060 u prometu od 2014., VIN oznaka VAVJS1339ED344826),

- Ugovor o zajmu 2244700252 od 26. travnja 2023. i Sporazum o osiguranju potraživanja prijenosom vlasništva pokretnine od 26. travnja 2023. (u odnosu na priključno vozilo marke KRONE model SD Profi Liner u prometu od 2015. VIN oznake WKESD000000647751)

II. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za povrat svih zadužnica koje su I. tužitelj Cristian transporti d.o.o. i II. tužiteljica OJ predali u posjed tuženiku prilikom sklapanja Ugovora o zajmu 2254700132 od 11. svibnja 2023., Ugovora o zajmu 2244700133 od 11. svibnja 2023. i Ugovora o zajmu 2244700252 od 26. travnja 2023. i to:

- jednu bjanko zadužnicu do iznosa od 75.000,00 EUR i dvije bjanko zadužnice do iznosa od 20.000,00 EUR I. tužitelju Cristian transporti d.o.o.,

- jednu bjanko zadužnicu do iznosa od 75.000,00 EUR i dvije bjanko zadužnice do iznosa od 20.000,00 EUR II. tužiteljici OJ.

III. Odbija se u cijelosti zahtjev tužitelja za naknadu troškova parničnog postupka, kao neosnovan.

IV. Nalaže se I. i II. tužiteljima naknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR, u roku od 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 250,00 EUR, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbija se kao neosnovan prijedlog za osiguranje nenovčane tražbine I. i II. tužitelja prema tuženiku na povrat bjanko zadužnica primljenih kao sredstvo osiguranja prilikom sklapanja Ugovora o zajmu 2254700132 od 11. svibnja 2023., Ugovora o zajmu 2244700133 od 11. svibnja 2023. i Ugovora o zajmu 2244700252 od 26. travnja 2023., određivanjem privremene mjere kojom bi se naložilo tuženiku da vrati te zadužnice tužiteljima i to po jednu bjanko zadužnicu do iznosa od 75.000,00 EUR i po dvije bjanko zadužnice do iznosa od 20.000,00 EUR svakom od tužitelja, kojom bi se tuženiku trajno zabranila naplata po tim zadužnicama te kojom bi se Financijskoj agenciji zabranila prisilna naplata po tim zadužnicama.

Obrazloženje

1. U tužbi se navodi da su predmetne parnične stranke sklopile tri ugovora o zajmu, I. tužitelj Cristian transporti d.o.o. (dalje u tekstu: I. tužitelj) kao zajmoprimac, tuženik kao zajmodavac, a II. tužiteljica OJ, tadašnjeg prezimena ČJ (dalje u tekstu: II. tužiteljica) kao jamac platac i to Ugovor o zajmu 2254700132 dana 11. svibnja 2023. (dalje u tekstu: 1. Ugovor o zajmu), Ugovor o zajmu 2244700133 dana 11. svibnja 2023. (dalje u tekstu: 2. Ugovor o zajmu ) i Ugovor o zajmu 2244700252 dana 26. travnja 2023. (dalje u tekstu: 3. Ugovor o zajmu). 1. Ugovorom o zajmu tuženik da se je obvezao dati I. tužitelju zajam u iznosu od 43.000,00 EUR, uz obvezu plaćanja ugovornih kamata po godišnjoj kamatnoj stopi od 10,50%, uz dodatnih 0,32% mjesečno, uz obvezu povrata zajma u roku od 60 mjeseci, plaćanjem jednakih mjesečnih obroka te uz obvezu sklapanja sporazuma o osiguranju potraživanja povrata zajma prijenosom vlasništva pokretnine (vozila) na teretnom vozilu marke Scania, prilikom sklapanja kojeg ugovora da su i I. tužitelj i II. tužiteljica predali tuženiku svatko po jednu bjanko zadužnicu do iznosa od 75.000,00 EUR. Dana 11. svibnja 2023. da je sklopljen i Sporazum o osiguranju potraživanja iz 1. Ugovora o zajmu prijenosom vlasništva pokretnine (vozila). Iako je 1. Ugovorom o zajmu tuženik trebao isplatiti I. tužitelju iznos od 43.000,00 EUR, I. tužitelju da je isplaćen manji iznos u visini od 32.905,97 EUR. Nadalje, 2. Ugovorom o zajmu tuženik da se je obvezao dati I. tužitelju zajam u iznosu od 16.625,00 EUR, uz obvezu plaćanja ugovornih kamata po godišnjoj kamatnoj stopi od 10,50%, uz dodatnih 0,32% mjesečno, uz obvezu povrata zajma u roku od 60 mjeseci, plaćanjem jednakih mjesečnih obroka te uz obvezu sklapanja sporazuma o osiguranju potraživanja povrata zajma prijenosom vlasništva pokretnine (vozila) na priključnom vozilu marke Schwartzmuller, prilikom sklapanja kojeg ugovora da su i I. tužitelj i II. tužiteljica predali tuženiku svatko po jednu bjanko zadužnicu do iznosa od 20.000,00 EUR. Cjelokupno ugovoreni iznos zajma iz 2. Ugovora o zajmu tuženik da je isplatio izravno prodavatelju tog priključnog vozila. Naposljetku, 3. Ugovorom o zajmu tuženik da se je obvezao dati I. tužitelju zajam u iznosu od 14.296,63 EUR, uz obvezu plaćanja ugovornih kamata po godišnjoj kamatnoj stopi od 10,50%, uz dodatnih 0,32% mjesečno, uz obvezu povrata zajma u roku od 48 mjeseci, plaćanjem jednakih mjesečnih obroka te uz obvezu sklapanja sporazuma o osiguranju potraživanja povrata zajma prijenosom vlasništva pokretnine (vozila) na priključnom vozilu marke Krone, prilikom sklapanja kojeg ugovora da su i I. tužitelj i II. tužiteljica predali tuženiku svatko po jednu bjanko zadužnicu do iznosa od 20.000,00 EUR. Cjelokupno ugovoreni iznos zajma iz 3. Ugovora o zajmu tuženik da je isplatio izravno prodavatelju tog priključnog vozila.

2. Tužitelji tvrde da nisu imali mogućnost pregovaranja o sadržaju ugovora o zajmu i pratećih sporazuma o osiguranju, da im ti ugovori nisu pročitani prilikom potpisa i solemnizacije, a niti da su te ugovore imali priliku sami pročitati kod javnog bilježnika koji je vršio solemnizaciju. Osim toga, tvrde da sve te ugovore nije potpisala osoba koja je bila ovlaštena zastupati tuženika (kod javnog bilježnika nije pohranjena nikakva specijalna punomoć za zastupanje tuženika), slijedom čega da ti ugovori nisu niti sklopljeni pa da ne proizvode nikakve pravne učinke. Osim toga, tvrde da su ispunjeni svi elementi zelenaškog ugovora, slijedom čega da su svi ti ugovori i ništetni. Ugovori da su zelenaški zato jer postoji očiti nesrazmjer činidbi, a na što da su tužitelji pristali zbog stanja nužde, lakomislenosti i ovisnosti o drugim poslovnim partnerima, za koje okolnosti da je tuženik znao i iskoristio ih da ostvari nerealnu dobit. Napominju da se je II. tužiteljica potpisala na tim ugovorima kao direktorica I. tužitelja, iako ona uopće nije pregovarala oko sklapanja tih ugovora, već je to činio njen tadašnji suprug OJT. Kao elemente iz kojih se zaključuje da se radi o zelenaškim ugovorima navode činjenicu da je tuženik po 1. Ugovoru o zajmu isplatio I. tužitelju čak 10.000,00 EUR manje nego što je trebao, da je u otplatnim planovima svih ugovora o kreditu obračunao nultu ratu, iako je prva rata trebala dospjeti tek nakon mjesec dana te da je odredba o kamatnoj stopi nejasna, a same kamatne stope previsoke.

3. Stoga tužbenim zahtjevom traže da se svi ti ugovori i sporazumi utvrde ništetnima te da ne proizvode pravne učinke te da im tuženik vrati bjanko zadužnice koje je primio temeljem tih ugovora.

4. Tužitelji smatraju da su učinili vjerojatnim da prema tuženiku imaju nenovčanu tražbinu povrata primljenih bjanko zadužnica, a kako postoji opasnost da će ih tuženik podnijeti na naplatu, čime će tužiteljima nastati nenadoknadiva šteta, dok tuženiku zabranom naplate po zadužnicama ne bi nastala nikakva šteta, slijedom čega, temeljem odredaba čl. 346. i 347. Ovršnog zakona (Narodne novine, broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017., 131/2020., 114/2022., 6/2024., dalje u tekstu: OZ), predlažu radi osiguranja nenovčane tražbine na povrat bjanko zadužnica odrediti privremenu mjeru kojom će se naložiti tuženiku vratiti tužiteljima u posjed primljene bjanko zadužnice, trajno zabraniti tuženiku naplata po tim zadužnicama i zabraniti Financijskoj agenciji provedbu prisilne naplate po tim zadužnicama.

5. Tuženik, iako mu je tužba s pozivom na davanje odgovora na tužbu u roku od 30 dana, uz upozorenje na posljedice propuštanja, dostavljena 19. travnja 2025. (putem informacijskog sustava e-Komunikacija), nije podnio odgovor na tužbu.

6. Odredbom čl. 331.b st. 1. ZPP-a određeno je da će sud donijeti presudu kojom prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe), ako tuženik u određenom roku ne podnese odgovor na tužbu te ako se može utvrditi da su tuženiku tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni, ako osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, ako činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate i ako ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu.

7. Iz potvrde o otpravku na poleđini lista 85. spisa proizlazi da je tuženik primio predmetnu tužbu s prilozima i poziv za davanje odgovora na tužbu 19. travnja 2025., a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da je imao opravdane razloge za propuštanje podnošenja odgovora na tužbu (tuženik je odgovor na tužbu podnio gotovo 5 mjeseci nakon isteka prekluzivnog roka za davanje odgovora na tužbu).

8. Međutim, osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi te su činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev u protivnosti s dokazima koje je podnio sam tužitelj.

9. Odredbom čl. 332.a st. 1. ZPP-a određeno je da ako tuženik ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, a udovoljeno je uvjetima iz čl. 331.b st. 1. t. 1. i 4. ZPP-a (tuženiku su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu uredno dostavljeni ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih proizlazi da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu), a nije udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b st. 1. t. 2. i 3. ZPP-a (osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi i/ili činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev su u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio ili s činjenicama koje su općepoznate), sud može donijeti presudu kojom se tužbeni zahtjev odbija – presudu bez održavanja rasprave.

10. U konkretnom predmetu sud nije odmah, bez raspravljanja, donio presudu kojom odbija tužbene zahtjeve, već je zakazao ročište te, sukladno načelu otvorenog pravosuđenja, iznio strankama svoje stajalište zašto osnovanost tužbenog zahtjeva ne proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi pa, kako ti nedostaci nisu bili otklonjeni niti na tom ročištu (a niti su mogli biti), sud je u ovom predmetu donio kontradiktornu odbijajuću presudu.

11. U odnosu na navode iz tužbe da pobijane ugovore nije potpisala osoba koja je bila ovlaštena zastupati tuženika, slijedom čega da ti ugovori nisu niti sklopljeni i ne proizvode pravne učinke, valja ukazati na sljedeće.

12. Sve pobijane ugovore o zajmu i sporazume o osiguranju tražbine povrata zajma fiducijarnim prijenosom prava vlasništva na određenim vozilima (u svrhu čije kupnje su zajmovi i dani) je u ime tuženika, kao zajmodavca, potpisala osoba imena O nečitkog prezimena, kao punomoćnik tuženika. Na svakom od tih ugovora je uz potpis te osobe kao punomoćnika tuženika otisnut pečat tuženika. To ukazuje da je tuženik dao posebnu punomoć navedenoj osobi, moguće svome zaposleniku, da ga zastupa prilikom sklapanja tih ugovora.

13. Nije bilo mjesta pohrani te punomoći kod javnog bilježnika, zato što predmetni ugovori nisu sklopljeni uz sudjelovanje javnog bilježnika, već su I. i II. tužitelji, kao dužnici iz sporazuma o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva, podnijeli Javnom bilježniku Ivanu Juriću te sporazume na potvrdu (solemnizaciju), u kojem postupku tuženik nije sudjelovao, a niti je trebao sudjelovati pa nije bilo mjesta da javni bilježnik ispituje da li je tuženika prilikom sklapanja tih sporazuma zastupala ovlaštena osoba.

14. Naime, javni bilježnik je dužan izvršiti uvid u sve punomoći temeljem kojih se sklapa određeni ugovor i iste čuvati u svojoj arhivi samo kada se ugovor sklapa u obliku javnobilježničkog akta kojeg sastavlja taj javni bilježnik (čl. 54. st. 5. ZJB-a), a u konkretnom slučaju predmetni sporazumi o osiguranju fiducijarnim prijenosom prava vlasništva na vozilima nisu bili sklopljeni (niti su trebali biti) u obliku javnobilježničkog akta sastavljenog po javnom bilježniku, već su predmetni sporazumi o osiguranju, kao privatne isprave, naknadno podnijete na potvrdu (solemnizaciju) javnom bilježniku Ivanu Juriću od strane I. tužitelja kao dužnika i fiducijarnog dužnika (kojeg je zastupala II. tužiteljica kao njegova direktorica) te od strane II. tužiteljice kao jamca platca, sukladno odredbi čl. 59. ZJB-a.

15. Naime, određeni pravni poslovi da bi bili valjani moraju biti sklopljeni u obliku javnobilježničkog akta kojeg sastavlja javni bilježnik (kao što je već navedeno, tu se ne ubrajaju sporazumi o osiguranju tražbine fiducijarnim prijenosom prava vlasništva na vozilima). Ako se ne radi o takvim poslovima, sudionici tih pravnih poslova, bilo svi ili samo neki od njih, mogu javnom bilježniku podnijeti na potvrdu ispravu o tim pravnim poslovima i tako potvrđena isprava ima snagu javnobilježničkog akta, a ako je sastavljena sukladno odredbama čl. 54. ZJB-a, i snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Za zasnivanje osiguranja tražbine dovoljno je da privatnu ispravu potvrdi obveznik (čl. 59. st. 1. ZJB-a).

16. Tako su u konkretnom slučaju sve sporazume o osiguranju, kao privatne isprave, podnijeli na potvrdu javnom bilježniku Ivanu Juriću obveznici i to I. tužitelj kao zajmoprimac/dužnik/fiducijarni dužnik i II. tužiteljica kao jamac platac.

17. Prema odredbi čl. 59. st. 3. ZJB-a ako privatna isprava odgovara po svom obliku propisima javnobilježničke isprave (čl. 43. do 48. ZJB-a) i propisima o sadržaju javnobilježničkog akta (čl. 69. st. 1. t. 2., 4. i 6. ZJB-a) te ako su ju potpisali sudionici ona će se potvrditi bez sastavljanja posebnog javnobilježničkog akta na taj način što će se na ispravu staviti posvjedočenja navedena u čl. 69. t. 1., 3. i 5. ZJB-a (podatak o javnom bilježniku, naznaka načina na koji je utvrđena istovjetnost sudionika pravnog posla koji ispravu podnose na potvrdu te napomenu da je javnobilježnički akt sudionicima pročitan ili da su održane one formalnosti koje po ovom zakonu zamjenjuju čitanje akta).

18. Iz potvrde javnog bilježnika Ivana Jurića koja je stavljena na Sporazum o osiguranju tražbine iz 1. Ugovora o zajmu od 11. svibnja 2023., pod brojem OV- 499/2023 dana 11. svibnja 2023., potvrde istog javnog bilježnika koja je stavljena na Sporazum o osiguranju tražbine iz 2. Ugovora o zajmu od 11. svibnja 2023., pod brojem OV-498/2023 dana 11. svibnja 2023. te iz potvrde istog javnog bilježnika koja je stavljena na Sporazum o osiguranju tražbine iz 3. Ugovora o zajmu od 27. travnja 2023., pod brojem OV-226/2023 dana 27. travnja 2023., proizlazi da je javni bilježnik postupio sukladno odredbi čl. 59. st. 3. ZJB-a.

19. Dakle, javni bilježnik nije bio dužan utvrđivati istovjetnost niti punomoć za zastupanje svih sudionika predmetnih sporazuma o osiguranju, već samo onih sudionika koji su mu tu privatnu ispravu podnijeli na potvrdu, a to su I. i II. tužitelji te je uvidom u sudski registar utvrdio da je I. tužitelj zastupan po II. tužiteljici kao njegovoj direktorici, dok je istovjetnost II. tužiteljice utvrdio uvidom u njenu osobnu iskaznicu.

20. Stoga se zaključuje da u postupanju javnog bilježnika nije bilo nikakvih nepravilnosti, ali sve i da jest, to ne bi utjecalo na valjanost samih sporazuma o osiguranju.

21. Naime, javnobilježnički akt pri čijem sastavljanju nisu poštovane odredbe čl. 59. ZJB-a nema snagu javne isprave (čl. 70. st. 1. ZJB-a), ali ugovor koji je htio biti potvrđen kao javnobilježnički akt i dalje postoji kao privatna isprava te obvezuje ugovorne strane.

22. Naposljetku, sve i da osoba koja je potpisala predmetne ugovore o zajmu i sporazume o osiguranju kao punomoćnik tuženika, u tom trenutku nije imala valjanu punomoć za zastupanje tuženika, očito je da je tuženik ispunjenjem tih ugovora iste naknadno potvrdio.

23. Prema odredbi čl. 312. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023., dalje u tekstu: ZOO), ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezuje neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri.

24. S obzirom da se volja za sklapanje ugovora može se izjaviti riječima, uobičajenim znakovima ili drugim ponašanjem iz kojega se sa sigurnošću može zaključiti o njezinu postojanju, sadržaju i identitetu davatelja izjave (čl. 249. st. 1. ZOO- a), to se iz činjenice da je tuženik temeljem svih ugovora o zajmu isplatio u korist I. tužitelja kao zajmoprimca ugovoreni iznos zajma (a kasnije i primao njegovu otplatu) te primio od I. i II. tužitelja bjanko zadužnice ugovorene tim ugovorima kao sredstvo osiguranja povrata zajma, jasno iščitava volja tuženika da odobri navedene ugovore, a i sporazume o osiguranju koji su sklopljeni temeljem obveze preuzete ugovorima o zajmu.

25. Stoga je očito da su 1. Ugovor o zajmu, 2. Ugovor o zajmu i 3. Ugovor o zajmu sklopljeni između predmetnih parničnih stranaka.

26. U odnosu na navode iz tužbe da I. i II. tužitelji nisu imali vremena pročitati predmetne ugovore o zajmu i sporazume o osiguranju, budući da su ih oni već pripremljene došli potpisati kod javnog bilježnika, a da im ih javni bilježnik nije pročitao, valja navesti sljedeće.

27. Osim što su neuvjerljivi navodi I. i II. tužitelja da predmetne ugovore i sporazume nisu pročitali prije potpisivanja, sve i da je to tako, isto im ne ide u prilog, budući da su ih bili dužni pročitati, a propust da to učine ide njima na štetu.

28. Kao što je već rečeno, eventualni propust Javnog bilježnika Ivana Jurića da tužiteljima pročita sporazume o osiguranju koje je solemnizirao, ne utječe na valjanost samih sporazuma, budući da solemnizacija nije uvjet njihove valjanosti, već uvjet da ti sporazumi, s obzirom da sadrže ovršnu klauzulu, ispunjavaju pretpostavke budućih ovršnih isprava.

29. Nadalje, sve odredbe pobijanih ugovora o zajmu i sporazuma o osiguranju su jasne i ne ostavljaju prostora tumačenju, a s obzirom da se niti jedan od tužitelja ne može smatrati potrošačem, u smislu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 19/2022., 59/2023.) (tužitelj je pravna osoba, a II. tužiteljica njegova direktorica koja je ugovore potpisala u tom svojstvu i u osobnom svojstvu kao jamac platac, ali u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti), to nema mjesta niti ocjenjivanju poštenosti odredaba tih ugovora u smislu prava potrošača.

30. Naposljetku, ne postoje niti elementi zbog kojih bi se predmetni ugovori mogli smatrati zelenaškim ugovorima.

31. Prema odredbi čl. 329. st. 1. ZOO-a, koja uređuje pojam zelenaškog ugovora, ništetan je ugovor kojim netko, koristeći se stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem drugog, njegovim nedovoljnim iskustvom, lakomislenošću ili zavisnošću, ugovori za sebe ili za nekog trećega korist koja je u očitom nerazmjeru s onim što je on drugom dao ili učinio, ili se obvezao dati ili učiniti.

32. Dakle, pretpostavke za utvrđenje određenog ugovora zelenaškim su da se jedna ugovorna strana nalazi u stanju nužde ili teškom materijalnom stanju ili je zavisna o zelenašu ili je ista pristupila sklapanju ugovora lakomisleno ili s nedovoljnim iskustvom, da su zelenašu te okolnosti poznate te ih on odlučuje iskoristiti tako što za sebe ugovora korist koja je u očitom nerazmjeru s njegovom obvezom prema drugoj ugovornoj strani.

33. Predmetnim ugovorima o zajmu tuženik daje I. tužitelju zajmove za kupnju teretnih (vučnih i priključnih) vozila, koja su tužitelju služila za obavljanje prijevozničke djelatnosti.

34. Dakle, I. tužitelj je trgovačko koje je osnovano s ciljem ostvarivanja dobiti, pružanjem usluga na tržištu, između ostalog i prijevozničkih usluga, a II. tužiteljica je njegova zastupnica po zakonu, koja je odgovorna za vođenje poslova društva na način da ono ostvaruje dobit radi koje je osnovano.

35. Stoga je očito sklapanje ugovora o zajmu za kupnju teretnih vozila za obavljanje prijevozničke djelatnosti bilo motivirano ostvarivanjem dobiti, a ne stanjem nužde ili teškim materijalnim stanjem I. i II. tužitelja.

36. I. i II. tužitelji se paušalno pozivaju na stanje nužde i teško materijalno stanje te stanje ovisnosti (doduše o poslovnim partnerima, a ne o tuženiku), bez da specificiraju konkretne okolnosti iz kojih bi sud mogao zaključiti da je takvo stanje na strani tužitelja postojalo.

37. Uostalom, nije jasno u čemu se sastoji očiti nerazmjer između obveze tuženika da isplati zajam i obveze I. tužitelja da taj zajam vrati uz ugovorene kamate.

38. U svakom do ugovora o zajmu je određeno da se na iznos zajma obračunavaju kamate po stopi od 10,50% godišnje (što je 0,875% mjesečno) uz dodatnih 0,32% mjesečno (čl. 2.2. i 2.3. - 1. Ugovora o zajmu, 2. Ugovora o zajmu i 3. Ugovora o zajmu), što bi značilo da ukupna mjesečna stopa ugovornih kamata iznosi 1,195%, što je godišnje 14,34%.

39. Stopa ugovornih kamata između osoba od kojih barem jedna nije trgovac ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, uvećane za polovinu te stope (čl. 26. st. 1. ZOO-a).

40. Stopa ugovornih kamata između trgovaca, odnosno trgovca i osobe javnog prava ne može biti viša od stope zakonskih zateznih kamata koja je za te odnose vrijedila na dan sklapanja ugovora, uvećane za tri četvrtine te stope (čl. 26. st. 2. ZOO- a).

41. Ugovori o zajmu i sporazumi o osiguranju povrata tražbine zajma su sklopljeni između I. tužitelja i tuženika, kao trgovaca, dok II. tužiteljica, koja je ujedno bila i direktorica I. tužitelja, iako je potpisala te ugovore, nije ugovorna strana ugovornog odnosa koji proizlazi iz zajma i fiducijarnog prijenosa prava vlasništva, već je ista ugovorna strana onog dijela ugovora o zajmu koji se smatra ugovorom o jamstvu.

42. Ugovori o zajmu i sporazumi o fiducijarnom prijenosu prava vlasništva jesu trgovački ugovori, jer su ih sklopili I. tužitelj i tuženik kao trgovci u vezi s obavljanjem prijevozničke djelatnosti koja čini predmet njihovog poslovanja (čl. 14. st. 2. ZOO-a).

43. U vrijeme sklapanja ugovora o zajmu (travanj i svibanj 2023.) stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje se, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena (čl. 29. st. 2. ZOO-a).

44. U isto vrijeme kamatna stopa Europske središnje banke na glavne operacije refinanciranja je iznosila 2,5% godišnje (Narodne novine, broj: 1/2023.), što znači da je stopa zateznih kamata za odnose iz trgovačkih ugovora iznosila 10,5% godišnje, a za ostale odnose 7,5% godišnje.

45. S obzirom na ograničenje koje je propisano odredbom čl. 26. st. 1. i 2. ZOO-a, proizlazi da stopa ugovornih kamata na dan sklapanja ugovora o zajmu nije mogla biti viša od 18,375% godišnje (3/4=0,75; 0,75•10,5%=7,875%; 10,5%+7,875%=18,375%), ako se taj ugovor smatra trgovačkim ugovorom, odnosno nije mogla biti viša od 11,25% godišnje (1/2=0,5; 0,5•7,5%=3,75%; 7,5%+3,75%=11,25%) u ostalim ugovornim obveznim odnosima.

46. Kao što je već navedeno, ukupna godišnja stopa ugovornih kamata koja je ugovorena u sva tri ugovora o zajmu iznosi 14,34%, što je unutar propisanog ograničenja iz odredbe čl. 26. st. 2. ZOO-a za trgovačke ugovore.

47. U svakom slučaju, sve i kada bi ukupna ugovorena godišnja kamatna stopa bila viša od one koja je dopuštena ZOO-om, u odredbi čl. 2.2. svakog od ugovora o zajmu je navedeno da ukupna kamatna stopa koju zajmoprimac plaća zajmodavcu ne može iznositi više od najviše zakonom dopuštene stope u trenutku sklapanja ugovora, koje pravilo bi se primijenilo sve i da to tako nije ugovoreno.

48. Naposljetku, sve i kada bi se smatralo da ugovori o zajmu nisu trgovački ugovori (iako ovaj sud smatra da jesu, jer su sklopljeni radi financiranja kupnje teretnih vozila koja su tužitelju bila potrebna radi obavljanja poslovne djelatnosti za koju je on registriran, dakle, sklopljeni su u vezi s obavljanjem njegove poslovne djelatnosti, a i tuženik kao zajmodavac i I. tužitelj kao zajmoprimac su trgovci, dok II. tužiteljica nije ugovorna strana ugovora o zajmu, već ugovora o jamstvu koji je sadržan u dijelu ugovora o zajmu i koji ugovor o jamstvu se smatra zasebnim ugovorom) pa da ukupna godišnja stopa ugovorenih kamata (14,34%) prelazi onu koja je zakonom dopuštena (11,25%) na dan sklapanja tih ugovora o zajmu, radi se minimalnom odstupanju od svega 3,09% zbog kojeg se ne može govoriti o očitom nerazmjeru između obveza tuženika i I. tužitelja, dakle, ne može se govoriti o zelenaškom ugovoru.

49. Niti daljnji navodi tužitelja na ukazuju da bi se radilo o očitom nerazmjeru, dakle, o zelenaškom ugovoru.

50. Naime, eventualno djelomično neispunjenje 1. Ugovora o zajmu od strane I. tuženika u vidu neisplate cjelokupnog iznosa zajma u visini od 43.000,00 EUR na račun I. tužitelja, već tek iznosa od 32.905,97 EUR, govori eventualno o protu-ugovornom postupanju tuženika, a ne o ništetnosti tog ugovora. Ako je tuženik isplatio tužitelju manji iznos zajma nego što mu se je obvezao isplatiti, tada I. tužitelj ima prema njemu tražbinu po osnovi ispunjenja ugovora, ali ne i obveznopravni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tog ugovora.

51. Također, iako je u svakom od tih ugovora o zajmu određeno, u suštini, da prvi obrok dospijeva na naplatu u roku od mjesec dana od dana sklapanja ugovora (čl. 2.5. svakog od ugovora o zajmu), a iz otplatnih planova koji su sastavni dio tih ugovora je vidljivo da bi određeni anuitet (većeg iznosa nego što su redovni anuiteti) trebao biti naplaćen na sam dan sklapanja ugovora kojeg se vrši isplata zajma (tzv. nulti anuitet), takva naplata anuiteta ne čini te ugovore ništetnim, već se eventualno radi o protu- ugovornom postupanju tuženika, zbog kojeg, ako je tuženik od I. tužitelja naplatio više nego što bi imao pravo prema ugovoru (više nego li iznosi njegova dospjela ugovorna tražbina), bi I. tužitelj imao pravo od tuženika potraživati povrat stečenog bez pravne osnove.

52. Stoga, s obzirom da su svi ugovori o zajmu i sporazumi o osiguranju valjano sklopljeni te da sud ne nalazi razloge zbog kojih bi isti bili ništetni (niti kao zelenaški, niti općenito kao protivni Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva, u smislu odredbe čl. 322. st. 1. ZOO-a), to je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti tih ugovora i utvrđenje da ne proizvode pravne učinke valjalo odbiti kao neosnovan.

53. S obzirom da su svi ti ugovori valjani i pravno obvezuju, to tuženik drži bjanko zadužnice koje su mu predali I. i II. tužitelji temeljem odredaba čl. 4. 1. - 1. Ugovora o zajmu, 2. Ugovora o zajmu i 3. Ugovora o zajmu, temeljem valjane pravne osnove i nije ih dužan vratiti tužiteljima sve dok ne prestane tražbina po osnovi povrata zajma koju te zadužnice osiguravaju.

54. Stoga je valjalo odbiti i tužbeni zahtjev za povrat predanih bjanko zadužnica.

55. Budući da su tužitelji u cijelosti izgubili predmetnu parnicu, ne pripada im naknada troškova parničnog postupka, a dužni su iste naknaditi tuženiku (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

56. Sukladno naznačenoj vrijednosti predmeta spora u iznosu od 1.350,00 EUR i sadržaju postavljenog zahtjeva, tuženiku pripada naknada troškova parničnog postupka za ročište od 24. listopada 2025. u iznosu od 250,00 EUR (Tbr. 9/1 i Tbr. 46 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika /Narodne novine, broj: 138/2023., 107/2025., dalje u tekstu: OT/).

57. Ne pripada mu naknada troška za odgovor na tužbu, budući da je isti podnesen pet mjeseci nakon proteka prekluzivnog roka za davanje odgovora na tužbu pa ga sud uopće nije uzeo u razmatranje prilikom donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, dakle, trošak sastavljanja tako zakašnjelog odgovora na tužbu nije bio potreban za vođenje predmetne parnice, u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a.

58. Stoga je zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka preko iznosa od 250,00 EUR do zahtijevanog iznosa od 500,00 EUR, za iznos od 250,00 EUR, valjalo odbiti kao neosnovan.

59. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

60. U odnosu na prijedlog za određivanje privremene mjere

61. Prema odredbi čl. 346. st. 1. OZ-a radi osiguranja nenovčane tražbine može se odrediti privremena mjera ako predlagatelj osiguranja učini vjerojatnim postojanje svoje tražbine, zatim:

- ako učini vjerojatnom i opasnost da bi bez takve mjere protivnik osiguranja spriječio ili znatno otežao ostvarenje tražbine, osobito time što bi promijenio postojeće stanje stvari, ili

- ako učini vjerojatnim da je mjera potrebna da bi se spriječilo nasilje ili nastanak nenadoknadive štete koja prijeti.

62. Navedene pretpostavke moraju biti kumulativno ispunjene.

63. Predlagatelj osiguranja ne mora dokazivati gore navedenu opasnost ako učini vjerojatnim da bi predloženom mjerom protivnik osiguranja pretrpio samo neznatnu štetu. Smatra se da opasnost postoji ako bi se tražbina imala ostvariti u inozemstvu (čl. 344. st. 2. i 3. u vezi čl. 346. st. 2. OZ-a).

64. Radi osiguranja novčane tražbine može se odrediti svaka mjera kojom se postiže svrha takva osiguranja (čl. 345. st. 1. OZ-a).

65. Kao što je već prethodno obrazloženo, tužitelji nemaju prema tuženiku nenovčanu tražbinu na povrat bjanko zadužnica što su mu ih predali u svrhu osiguranja povrata zajmova temeljem predmetna tri ugovora o zajmu, budući da su ti ugovori valjani i tuženik ima pravo zadržati te bjanko zadužnice sve dok tražbina čijem osiguranju te zadužnice služe nije u potpunosti ispunjena.

66. Osim što tuženik ima pravo držati predmetne bjanko zadužnice, može ih i naplatiti, ako I. tužitelj prestane vraćati zajam, a umjesto njega ga ne vrati niti II. tužiteljica kao jamac platac, slijeodm čega je neosnovan prijedlog za osiguranje (nepostojeće) tražbine na povrat bjanko zadužnica određivanjem privremene mjere kojom se nalaže tuženiku vratiti te zadužnice tužiteljima, kojom se tuženiku zabranjuje da ih naplati te kojom se FIN-i zabranjuje da provede temeljem istih prisilnu naplatu.

67. Stoga je i prijedlog za određivanje privremene mjere valjalo odbiti kao neosnovan.

68. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 28. studenog 2025.

Sutkinja:

Ivana Manestar

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

Protiv rješenja o privremenoj mjeri dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 8 dana, koja se podnosi putem informacijskog sustava e-Komunikacija ovog suda.

DNA:

- I. i II. tužiteljima po punomoćnici

- tuženiku po punomoćniku