REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

Poslovni broj: P-1780/2023-14

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Irmi Dujić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Santica & Đapić sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., 10 000 Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupan po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 21. listopada 2025. u prisutnosti tužitelja AM, punomoćnika tužitelja odvjetnika Damira Đapića te zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Sandre Šimunić Mamić, na ročištu za objavu i uručenje presude 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 1. Ugovora o kreditu, broj 418-50-3671650, zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF na način da se odobrava i stavlja na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti 20.924,77 CHF te u dijelu kojim je ugovoreno da se kredit isplaćuje prema srednjem tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, članak 7., u dijelu u kojem je ugovorno kako korisnik kredita otplaćuje kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita.

II. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, iznos od 2.464,28 €, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj za razdoblje od 01.01.2008.g. do 31.07.2015.g. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01.01.2023. god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate., kako slijedi:

Iznos kn Iznos €

dospijeće

61,19 8,12 od 31.10.2008.

81,41 10,80 od 31.12.2008.

95,97 12,74 od 31.01.2009.

102,56 13,61 od 28.02.2009.

84,42 11,20 od 31.03.2009.

87,88 11,66 od 30.04.2009.

60,13 7,98 od 31.05.2009.

39,70 5,27 od 30.06.2009.

45,14 5,99 od 31.07.2009.

55,91 7,42 od 31.08.2009.

54,97 7,30 od 30.09.2009.

44,08 5,85 od 31.10.2009.

64,51 8,56 od 30.11.2009.

80,89 10,74 od 31.12.2009.

97,18 12,90 od 31.01.2010.

98,84 13,12 od 28.02.2010.

130,46 17,32 od 31.03.2010.

124,46 16,52 od 30.04.2010.

136,15 18,07 od 31.05.2010.

237,34 31,50 od 30.06.2010.

216,51 28,74 od 31.07.2010.

280,15 37,18 od 31.08.2010.

258,16 34,26 od 30.09.2010.

222,79 29,57 od 31.10.2010.

297,41 39,47 od 30.11.2010.

392,34 52,07 od 31.12.2010.

325,12 43,15 od 31.01.2011.

348,70 46,28 od 28.02.2011.

318,71 42,30 od 31.03.2011.

324,10 43,02 od 30.04.2011.

451,35 59,90 od 31.05.2011.

463,75 61,55 od 30.06.2011.

570,07 75,66 od 31.07.2011.

515,46 68,41 od 31.08.2011.

455,67 60,48 od 30.09.2011.

449,26 59,63 od 31.10.2011.

444,65 59,02 od 30.11.2011.

473,17 62,80 od 31.12.2011.

498,03 66,10 od 31.01.2012.

501,36 66,54 od 29.02.2012.

484,16 64,26 od 31.03.2012.

495,77 65,80 od 30.04.2012.

503,72 66,85 od 31.05.2012.

490,35 65,08 od 30.06.2012.

493,87 65,55 od 31.07.2012.

483,85 64,22 od 31.08.2012.

462,19 61,34 od 30.09.2012.

485,27 64,41 od 31.10.2012.

496,35 65,88 od 30.11.2012.

488,59 64,85 od 31.12.2012.

437,99 58,13 od 31.01.2013.

482,04 63,98 od 28.02.2013.

485,27 64,41 od 31.03.2013.

470,77 62,48 od 30.04.2013.

425,67 56,50 od 31.05.2013.

424,53 56,34 od 30.06.2013.

435,60 57,81 od 31.07.2013.

453,36 60,17 od 31.08.2013.

477,85 63,42 od 30.09.2013.

III. Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju AM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.223,05 Eur sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 02. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

1. Kod Općinskog suda u Splitu dana 9. svibnja 2023. zaprimljena je tužba tužitelja AM protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., a radi utvrđenja i isplate. U tužbi se navodi da je tužitelj dana 14.09.2006. godine s Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditorom zaključio Ugovor o kreditu, broj: 418-50-3671650 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 20.924,77 CHF, a isplaćen u kunama prema srednjem tečaju kreditora vrijedeći za CHF na dan korištenja kredita. Tuženik da je u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru i to u čl. 1. ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl.7. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 2. naveo visinu kamatne stope u iznosu od 5,95 % godišnje, ugovorivši u istom članku Ugovora da je ista promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke („redovna kamatna stopa je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora“), bez navođenja jasnih, egzaktnih i povjerljivih parametara na koji način će se ona mijenjati. Tužitelj navodi da je opisano postupanje imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno da je tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje:ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, a sve na štetu tužitelja. Zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog da je vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-14012/12. U navedenom postupku Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je dana 13.06.2014. godine, odlučujući po žalbi tuženika, presudom pod poslovnim brojem Pž-7129/13, u točki II potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Raiffeisenbank Austrija d.d. (kao 4.tuženik u tom postupku) u razdoblju od 10.09.2003. godine do 31.12.2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava tužitelja, a sve na način da je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, odnosno isti sud je svojom presudom pod poslovnim brojem: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, potvrdio prvostupanjsku odluku, poslovni broj: P-1401/12 kojom je usvojen tužbeni zahtjev kojim se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe u dijelu u kojem se glavnica kredita valutnom klauzulom veže uz valutu švicarski franak, a sve u razdoblju od 01.10.2004. godine do 31.12.2008. godine. Tužitelj navodi da tuženik prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine broj“: 96/2013) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.02.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošaća („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Tužitelj navodi kako na temelju dokumentacije iz ovog kredita, iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do otplate kredita iznosi 2.464,28 €. Zbog činjenice utvrđenja da je nepoštena ugovorna odredba o valuti švicarski franak od samog početka, tj. od kada je ugovorena, tužitelj smatra da ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak, odnosno, temeljem čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača, čl. 502. c ZPP-a te čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, u smislu individualne pravne zaštite radi povrata sredstava što ih je banka neosnovano stekla temeljem ništetnih odredbi ugovora te da ima pravni interes i predlaže da sud prihvati tužbeni zahtjev koji glasi kako je to navedeno u izreci.

2. U odgovoru na tužbu tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate. Tuženik je učinio nespornim da su tužitelj i tuženik dana 14.09.2006. g. zaključili Ugovor o kreditu broj 418-50-3671650 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 20.924,77 a da je ugovorena redovna kamata 5,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tuženik je naveo da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu. Tužitelj da neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna jer da je Zakonom o obveznim odnosima dopuštena odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti. Tuženik navodi da je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te da je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Navodi da nisu osnovani ni navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare i u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule pozivajući se na čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na utvrđenja iz odluka u “slučaju Franak“.

3. Podneskom od 15. veljače 2024. tužitelj je osporio sve navode tuženika iz odgovora na tužbu.

4. Na ročištu od 27. svibnja 2025. tuženik se izjasnio da više ne osporava visinu potraživanja dok je ustrajao u svim preostalim navodima odgovora na tužbu,

5. Tijekom dokaznog postupka izveden je dokaz čitanjem spisu priloženih isprava i to: ugovora o kreditu broj 418-50-3671650, zahtjeva za kredit, priložene sudske prakse i saslušanjem tužitelja.

6. Tužbeni zahtjev je osnovan.

7. U iskazu danom ovome sudu tužitelj AM je naveo da je predmetni ugovor o kreditu potpisao da kupi obiteljski auto. Od svih valuta ponuđena da mu je ponuđena samo valuta Franak (CHF). Kredit da je dobio u svega 15 minuta, s obrazloženjem da se radi o najmanjoj kamati i najstabilnijoj valuti i to da je sve što mu je objašnjeno. U to vrijeme da je radio u auto praonici. Tužitelj je naveo kako mu ni danas nije jasno što znači pojam valutna klauzula, a da se ne može sjetiti je li tražio pojašnjenje. Naveo je da mu je ugovor doslovno stavljen na stol te da nije imao mogućnost pregovaranja glede odredaba kredita. Tužitelj je naveo da mu je dan već pripremljen ugovor kojeg je on otišao ovjeriti kod javnog bilježnika i vratio se za pet minuta.

8. Iz Ugovora o kreditu, broj: 418-50-3671650 od 14. rujna 2006. proizlazi da je istog tužitelj AM zaključio sa tuženikom Raiffeisenbank Austria d.d., kao kreditorom, te da mu je temeljem tog ugovora tuženik stavio na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.924,77 CHF, prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U čl. 1. ugovoren je iznos kredita i valutna klauzula švicarski franak, u čl. 2. ugovorena je visina kamatne stope u iznosu od 5,95 % godišnje, promjenjiva i to na način da ovisi jedino i isključivo o jednostranoj odluci same banke, rok otplate u čl. 4. je naveden 84 mjeseca, u čl.,6. je navedeno da je namjena kredita za kupnju rabljenih vozila, dok je u čl. 7. otplata iznosa kredita vezana uz valutu CHF.

9. Na temelju izvedenih dokaza i to čitanjem Ugovora o kreditu, broj: 418-50-3671650 od 14. rujna 2006., zahtjeva za kredit te saslušanja tužitelja zaključuje se slijedeće:

- da su tužitelj i tuženika dana 14. rujna 2006. zaključili ugovor o kreditu sa namjenom za kupnju rabljenog vozila na iznos od 20.924,77 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita,

- da je predmetni kredit trebalo otplatiti u 84 mjeseca

- da je nominalna kamatna stopa iznosila 5,95 % promjenjiva

- da je zbog plaćanja mjesečnih anuiteta temeljem kunske protuvrijednosti CHF valute tužitelj platio veći iznos kunske protuvrijednosti u odnosu na početni tečaj, a izračun naveden u tužbi prihvaća i tuženik

- da je u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. i presudi i rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev- 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. pravomoćno utvrđeno da je banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka,

- da je individualnu tužbu tužitelj u ovom predmetu podnio 09. svibnja 2023.

- da je tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena 4. travnja 2012., a da je drugostupanjska presuda u pogledu ništetne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi postala pravomoćna 13. lipnja 2014., dok je drugostupanjska presuda o ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018.

Dakle, iz navedenih utvrđenja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o kreditu kao potrošačkom ugovoru.

10. Stoga je u nastavku potrebno raspraviti jesu li pojedine odredbe predmetnog ugovora o kreditu, članka 1. i članka 7., u kojima se spominje valutna klauzula ništetne ili ne.

11. Međutim, s obzirom na istaknuti prigovor zastare najprije je potrebno odlučiti o osnovanosti tog prigovora. Naime, prigovor zastare je materijalnopravni prigovor osnovanost kojeg ima za posljedicu odbijanje tužbenog zahtjeva. U konkretnom slučaju radi se o zahtjevu za isplatom stečenog bez osnove tj. zahtjevu za isplatom preplaćenog po osnovu ništetnih odredbi. Zahtjev za utvrđenjem ništenosti je zahtjev koji nikada ne zastarijeva. Stoga se takav tužbeni zahtjev uvijek može postaviti. Zahtjev za isplatom preplaćenog iznosa po osnovu ništetnih odredbi je zahtjev za isplatom stečenog bez osnove, a koji zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina (čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21; dalje ZOO) u svezi s čl. 1111. ZOO-a). Stoga je u nastavku potrebno raspraviti od kada počinje teći opći zastarni rok od pet godina. Predmetni kredit otplaćen je u cijelosti 2013.Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske (dalje: VSRH) u odluci Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. (odluka dostupna na službenoj internet stranici Vrhovnog suda RH www.vsrh.hr) dao je odgovor na postavljeno revizijsko pitanje može li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava predstavljati radnju vjerovnika podnesenu protiv tuženika koja ima učinke prekida zastare glede svake individualne tražbine vezane uz razliku između prvotno ugovorene kamate i kamate koja se kasnije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Prema stajalištu VSRH-a, izraženom u navedenoj odluci, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 388. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

Datum podnošenja kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' bio je 4. travnja 2012., a što je razvidno iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je dostupna na službenoj Internet stranici Trgovačkog suda u Zagrebu. Kako je naprijed utvrđeno predmetni kredit je trebalo otplatiti u 120 anuiteta, a ugovor je otplaćen 2013.

Tužitelj je tužbom zatražio samo utvrđenje ništetnom odredaba o valutnoj klauzuli u CHF, odnosno cijelog ugovora i isplatu po toj osnovi.

Stoga dakle, u konkretnom slučaju nema zastare, jer je podnošenjem kolektivne tužbe 4. travnja 2012. nastupio prekid zastare.

Za istaknuti je da je dug po kreditu potrebno računati kao cjelinu, a ne po ratama kredita iz razloga što rata ne postoji bez kredita. Da nema duga po kreditu ne bi bilo ni pojedine rate kredita.

Odredbom čl. 392. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastarijevanje počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru.

Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/2017-10 u povodu kolektivne tužbe u tzv. predmetu ''Franak'' postala je pravomoćna 14. lipnja 2018. Stoga zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli nastupa protekom 5 godina od pravomoćnosti odluke Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., dakle 14. lipnja 2023. U konkretnom slučaju predmetna individualna tužba podnesena je 09. svibnja 2023., dakle unutar zastarnog roka od 5 godina, početak kojeg je potrebno računati od 14. lipnja 2018.

Stoga je u pogledu „valutne klauzule“ tužba pravodobna.

Za istaknuti je i to da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na svojoj Internet stranici (http://www.vsrh.hr) objavio Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF koje je zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH Su- IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. U navedenom shvaćanju navodi se da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Slijedom svega navedenog istaknuti prigovor zastare u pogledu zahtjeva za isplatom po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF neosnovan je u cijelosti.

12. U odnosu na pozivanje tužitelja na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., a time i na odluku VSRH Rev Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. za navesti je slijedeće:

Odredbom čl. 502.c. ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. U odredbi čl. 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava – samo ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni i samo u korist fizičkih i pravnih osoba čije interese i prava tužitelj (posredno, tražeći apstraktnu pravnu zaštitu) štiti. Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti ovisilo bi, dakle, o tome je li presuda povoljna ili nepovoljna za tuženika (secundum eventum litis). Pojedine fizičke i pravne osobe moći će se pozivati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja; one će se moći pozivati i na presude kojima će biti prihvaćeni zahtjevi za izricanje odgovarajućih zabrana odnosno naloga na pozitivne činidbe – onda kad bi se te zabrane ili nalozi sadržajno podudarali s onim što bi oni htjeli zaštititi. Nadalje, kad se u Zakonu govori o "naknadi štete", misli se na kompenzacijski zahtjev koji postavlja potrošač prema trgovcu, u ovom slučaju klijent prema banci. Taj kompenzacijski zahtjev obuhvaća sve oblike kompenzacije, ne samo štetu u uskom smislu riječi. Naime, u potrošačko-pravnoj terminologiji povrijeđeni potrošač redovito ima prema trgovcu neki odštetni zahtjev u užem smislu te riječi. Međutim, nezamislivo je da bi sud u konkretnoj parnici bio vezan utvrđenjem iz "kolektivne presude" u dijelu naknade štete, a kad se traži vraćanje preplaćenoga da bi vrijedilo drugo pravno shvaćanje, o istom pitanju. Stoga termin "naknade štete" iz odredbe čl. 502.c ZPP-a treba tumačiti u teleološkom smislu tj. u smislu, duhu i cilju te odredbe. Uostalom, presuda iz "kolektivne" parnice, uza sve svoje posebnosti, djeluje na druge sporove, i "vezuje" druge sudove, ponajprije snagom uvjerljivosti i obrazloženosti svojih stajališta. Slijedom navedenog tužitelj se ispravno pozvao na naprijed navedene presude iz tzv. predmeta ''Franak''.

Za istaknuti je i to da je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske U-III- 2922/2018 od 20. veljače 2020. odbijena ustavna tužba podnesena protiv odluke VSRH Rev 2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Time je Ustavni sud RH prihvatio pravna shvaćanja VSRH o pitanju zastare u ovoj pravnoj stvari.

Tužitelj se pozvao na presudu Visokog trgovačkog sud RH Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. koja se odnosi na valutnu klauzulu , a koja je potvrđena i presudom i rješenjem VSRH broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Ustavna tužba na tu odluku odbijena je odlukom Ustavnog suda RH U-III-4150/2019, U-III-4388/2019, U-III- 4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III-4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP- a. Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13), dalje ZZP/07, koji je bio na snazi u vrijeme zatvaranja kredita radi potpune otplate, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je u pogledu valutne klauzule potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. u odnosu na tuženika pod 4) Raiffeisenbank Austria d.d. utvrđeno je, u pogledu valutne klauzule, da je tuženik pod 4. u razdoblju od 1. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

Navedeni pravni stav da je odredba o valutnoj klauzuli uz koju je bila vezana glavnica švicarski franak bez navođenja egzaktnih, jasnih i provjerljivih parametara za donošenje valjane odluke, sve bez mogućnosti posebnog ugovaranja i pregovora, a što je za posljedicu imalo nastanak neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača (tužitelja), nepoštena, a time i ništetna potvrđen je u odlukama VSRH Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. i Ustavnog suda RH U-III-

4150/2019, U-III-4388/2019, U-III-4389/2019, U-III-4390/2019, U-III-4396/2019, U-III- 4516/2019, U-III-4532/2019 od 3. veljače 2021.

13. Nadalje je potrebno raspraviti može li se predmetni slučaj podvesti pod tzv. slučaj "Franak“ odnosno pravnu zaštitu postignutu kolektivnom tužbom u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH.

U konkretnom slučaju, kako je naprijed činjenično utvrđeno, predmetni Ugovora o kreditu, broj: 418-50-3671650 od 14. rujna 2006., je potrošački ugovor. Sporne odredbe tog ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu su nepoštene ugovorne odredbe iz razloga, jer se, kako je naprijed utvrđeno, radi o tipiziranom ugovoru u pogledu kojeg tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja. Posebno tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja spornih odredbi tog ugovora, a niti su ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metode izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu nerazumljivost tih odredbi te je to u konačnici rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana.

Takvim ponašanjem tuženik je postupao suprotno odredbama čl. 81., 82., 85 i 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03), dalje: ZZP/03, važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, a od srpnja 2007. do lipnja 2014. i protivno odredbama čl. 96., 97., 100. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09, 133/09), dalje: ZZP/07 važećeg u vrijeme isplate predmetnog kredita te suprotno odredbama ZOO-a.

Naime, odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP/03, važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 82. alineja 11. ZZP/03 propisano je da ugovorne odredbe koje bi se, uz ispunjenje pretpostavki iz članka 81. ovoga Zakona, mogle smatrati nepoštenima jesu, primjerice odredba kojom potrošač nije dovoljno informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 97. alineja 11. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 85. ZZP/03 propisano je da ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 100. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja).

Odredbom čl. 87. ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba je ništava. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. (Citirana odredba sadržajno odgovara odredbi čl. 102. ZZP/07, koji je bio na snazi za vrijeme isplate predmetnog kredita i zatvaranja). Dakle, iz citiranih odredbi ZZP-a, kao lex specialis, nedvojbeno proizlazi da su nepoštene ugovorne odredbe one odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njihov sadržaj i koje su nerazumljive, pa je sve to, protivno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tipičan primjer takve odredbe je kad ugovorne odredbe nisu jasne i dovoljno razumljive.

Stoga su dakle odredbe o vlautnoj klauzuli u CHF nepoštene, a time i ništetne. U konkretnom slučaj to se odnosi na odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je određena valutna klauzula u CHF, jer su u tom dijelu nepoštene i nerazumljive te su uzrokovale znatnu neravnotežu u odnosu stranaka, a na štetu tužitelja kao potrošača.

14. U odnosu na prigovore da je predmetnim odlukama Visokog trgovačkog suda potrošačima pružena apstraktna pravna zaštita, a ne subjektivna, slijedom čega po mišljenju tuženika činjenična utvrđenja iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P- 1401/12 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom predmetu za navesti je slijedeće.

Proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti iz odredbe čl. 502.c ZPP-a ovaj sud je već objasnio pa se, kako bi se izbjeglo ponavljanje, upućuje na taj dio obrazloženja.

Ovdje je za istaknuti stav VSRH izražen u odluci Rev-3142/18-2 od 19. ožujka 2019. koji glasi: „…Prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP-a udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP-a propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP-a, dok je čl. 502. c ZPP-a propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Prema tome prvostupanjski sud je u konkretnom slučaju, iako nije trebao, suprotno tvrdnjama revidenta na naprijed navedene okolnosti proveo po strankama predložene dokaze...“

Navedeni stav VSRH potvrđen je od strane Ustavnog suda RH u odluci U-III- 2233/2019 od 10. lipnja 2020. u kojoj se navodi: „…da je Vrhovni sud detaljno obrazložio zašto o pravnom pitanju o kojem je već jednom pravomoćno odlučeno u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava nije potrebno izvoditi dokaze u svakom parničnom postupku u kojem se odlučuje o individualnim restitucijskim zahtjevima potrošača, pri čemu je Vrhovni sud imao u vidu narav i svrhu pravnih sredstava kolektivne zaštite potrošača…“.

Kako tuženik nije osporio tužitelju da bi bio potrošač, a i s obzirom na ranije navedeno, nije bilo potrebe saslušavati tužitelja.

15. Prigovori tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o tipskom ugovoru, jer da se o svim odredbama ugovora pregovaralo i da je tužitelj bio upoznat s ugovornim odredbama i s njima se suglasio su paušalni, neargumentirani i usmjereni na odugovlačenje postupka. Naime, u pravomoćno okončanom slučaju "Franak“ utvrđeno je da se radi o tipskim ugorima u pogledu kojih potrošači nisu imali mogućnost pregovaranja.

16. Također je neosnovan i prigovor da tužitelj nema pravni interes za podnošenje predmetne tužbe. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvario eventualna prava za koja smatra da mu pripadaju. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr). Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

17. Slijedom navedenog odredbe predmetnog potrošačkog ugovora o kreditu koji je tipski ugovor u dijelu u kojem se spominje valutna klauzula nerazumljive su jer iz njih ne proizlazi određenost i odredivost valutne klauzule, pa se radi o ništetnim odredbama kako je to naprijed detaljno obrazloženo.

18. Odredbom čl. 104. st. 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

19. Napominje se da visina tužbenog zahtjeva među parničnim strankama nije sporna pa se ova činjenica uzima istinitom i dokazanom.

20. Odredbom čl. 1111. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Stoga je dakle banka, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a, dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime jednostrano promjenjive redovne kamate i valutne klauzule u CHF, jer je nesavjesna ugovorna strana koja je koristila nepoštene ugovorne odredbe, a sve na način kako je to naprijed navedeno.

Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužitelju na temelju odredbe čl. 29. ZOO u svezi s odredbom čl. 112. st. 2. ZPP-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.

21. Zbog svega navedenog sud je odlučio kao u točki I. i II. izreke presude.

22. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl.151. st.3. ZPP i 155. ZPP. Tužitelju je trošak odmjeren sukladno sa odredbama Tarife o nagradama i naknadama za rad odvjetnika ( "Narodne novine" broj 138/23). Tako mu je priznat trošak sastava tužbe, sastava podneska od 15.02.2024., zastupanja na ročištu od 27.05.2025. i 21.10.2025. u iznosu od po 250,00 Eur po radnji, sukladno Tbr.7.t.1., 8.t.1., 9.t.1., 46. i 54. Tarife. Priznat mu je i trošak pristupa na ročište od 08.09.2025. u iznosu od 62,50 Eur sukladno Tbr,9.t.5., 46. i 54. Tarife te trošak pristupa na ročište za objavu odluke u iznosu od 125,00 Eur, sukladno 9.t.3. 46. i 54. Tarife . Pored ovoga obistinjen mu je iznos od 35,55 Eur na ime sudske pristojbe tužbe, a što zbrojeno iznosi 1.223,05 Eur. Zbog navedenog sud je odlučio je kao u točki III. izreke presude.

U Splitu, 02. prosinca 2025.

SUTKINJA

Irma Dujić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi Županijskom sudu putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste (čl. 335. st. 11. ZPP-a).

DNA:

punom. parničnih stranaka