Republika Hrvatska

Općinski sud u Karlovcu

Trg hrvatskih branitelja 1

47000 Karlovac

Poslovni broj: P-689/2019-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Karlovcu, po sucu Mariji Mesić, u pravnoj stvari tužitelja PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Dinki Dobrović, odvjetnici u Karlovcu, protiv tužene PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po OD Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održana glavne i javne rasprave dovršene 15. litopada 2025., u nazočnosti tužitelja i punomoćnice tužitelja, po objavi 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati novčani iznos od 14.089,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1.10.2016. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate, po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 2.220,29 EUR sa zz kamatom odbija se kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženoj PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, OIB:02535697732, da tužitelju PN iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove postupka u iznosu od 3.009,57 EUR, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su stranke 20.6.2006. sklopile Ugovor o kreditu, za kupnju stambenog objekta, a koji je ovjerovljen kod javnog bilježnika Nine Bubaš Magličić, 26.6.2006. pod poslovnim brojem OU-750/06, kojim se tuženik kao kreditor obvezao tužitelju kao korisniku kredita, odobriti i staviti na raspolaganje kunsku protuvrijednost od 97.076,36 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan korištenja kredita sa kamatnom stopom od 4,15% koja je promjenjiva sukladno odluci banke, a vraćanje kredita je ugovoreno u 360 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan plaćanja prema otplatnoj tablici.

Navodi da je čl. 4.1. ugovora o kreditu ugovorena kamatna stopa koje je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 4,15% godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tuženika, u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o navedenoj odredbi i nisu utvrđeni parametri i metode izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope, da se kamatna stopa u nekoliko navrata povećavala i do 5,95% što je imalo za posljedicu povećanje mjesečnih anuiteta. Navodi da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04.07.2013, potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14.06.2018. u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene banke a prije i za vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale i ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parama koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu potrošača.

Nadalje tužitelj citira odredbe čl. 269. st.2., čl. 272., i 270. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te čl. 81. zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 i dr.), sada čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14 i dr.).

U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu tužitelj citira odredbu čl. 1. ugovora o kreditu, poziva se na istu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4.7.2013., potvrđenu odlukom VTS broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018., kojom je pravomoćno utvrđeno da je tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Navodi da utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi prema odluci banke te odredbe kojom je ugovorena CHF valutna klauzula ima učinak uspostave pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da su te odredbe pošteno ugovorene, odnosno kamata i tečaj se vračaju na početno ugovoreni tečaj i kamatnu stopu. Obzirom na navedeno smatra da je tužitelj predmetni ugovor o kreditu do 30.9.2015. preplatio za ukupni iznos od 122.883,40 kn (16.309,43 EUR), te potražuje taj iznos sa zz kamatama tekućim od plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.

1.1. Nakon što je u ovom postupku provedeno knjigovodstveno financijsko vještačenje tužitelj je podneskom od 10.6.2025. (str. 161 spisa) specificirao odnosno snizio tužbeni zahtjev sukladno nalazu vještaka tako da potražuje novčani iznos od 14.089,14 EUR sa zz kamatom tekućom od 1.10.2016. pa do isplate.

2. U odgovoru na tužbu tuženik navodi da su tužba i tužbeni zahtjev neuredni i nepodobni za raspravljanje jer se tužbeni zahtjev ne temelji na dokumentaciji priloženoj u tužbu i da je tužitelj tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je premetni ugovor na snazi iako je prestao postojati jer su stranke sklopile Dodatak ugovoru o kreditu sukladno ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) a kojim je izvršena konverzija osnovnog ugovora o kreditu u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te prihvaćanjem konverzije i sklapanjem dodatka ugovora o kreditu nedvojbeno prestaje pravo potrošača zahtijevati bilo kakve isplate temeljem osnovnog ugovora o kreditu.

Nadalje navodi, u odnosu na valutnu klauzulu da je temeljem čl. 22 ZOO-a valutna klauzula dopuštena i onda je takva zakonska odredba koja je dopuštena jedini smjer u kojem sud u okviru svoje zakonske uloge smije tu odredbu primjenjivati. Poziva se na odluku Ustavnog suda RH broj U-I-1746/2006 od 17. 6. 2009. navodi da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova, te da ni jednom odredbom trenutno važećih zakona koji su primjenjivi na konkretni slučaj valutna kaluzula nije zabranjena niti je zakonski predviđeno da se konverzija provodi na način da se ugovara fiksna kamatna stopa. Poziva se na odluku VSRH broj Rev - 895/2003.

Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao sporno ni tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza već se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama ocijenivši kako mu isti najviše odgovara, pa se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, da je tužitelj svojom slobodnom voljom pristupio sklapanju predmetnog ugovora o kreditu sa tuženikom i da je ugovor solemniziran. Navodi da tužitelj pogrešno tumači presudu Visokog trgovačkog suda RH obzirom isti zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, a što iz presude ne proizlazi, jer sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu tog suda bili povrijeđeni kolektivni interesi, ali nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretna individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući to očito ovisi o svakom pojednom slučaju.

Navodi da je i HNB iznijela stava da građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banaka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope. Navodi da kamata koja se odnosi na konkretni ugovor nikako ne bi mogla biti fiksna iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, navodi da ugovorena kamata nije viša od zakonom dozvoljene, da i ZOO izričito u čl. 26. st.1. dopušta i previđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope, a da prema čl. 26. st.3. ZOO-a za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj.

Navodi da se kamatna stopa mijenjala sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, da svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope su javno dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka te je postupanje tužene banke u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB, usklađeno i sa zahtjevima ZPK.

Navodi da iz svih relevantnih zakona, Zakona o zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, ZOO- a, Direktive EU 2008/48, koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13, te dosadašnje prakse VSRH jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa ista nije i ne može biti ništetna, tim više što je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive kamatne stope, a ne fiksne. Navodi da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru su određene na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorene kamate, da je u konkretnom slučaju ugovorna volja stranka bila ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula, navedeno je nesporno i ne može biti predmet bilo kakvog preispitivanja zakonska odredba kojom je strogo reguliran način provođenja konverzije koja je u konkretnom slučaju sklopljena. Navodi da su sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija tužitelju priznate sve uplate po osnovnom ugovoru o kreditu koji je predmet ovog postupka te mu je za iznos istih umanjena ukupna masa kredita, pa stoga postavljanjem ovakvog tužbenog zahtjeva tužitelj ide za tim da dva puta naplati jedan te isti iznos. Ističe i prigovor zastare. Protivi se tužbi i tužbenom zahtjevu.

3. U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja sud je izvršio uvid u cjelokupnu dokumentaciju u spisu, provedeno je vještačenje po vještaku knjigovodstvene struke iz DS d.o.o. [adresa] te izvršen uvid u nalaz i mišljenje vještaka od 12.5.2025. na str. 105 do 141 spisa, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ocjenjujući izvedene dokaze sud je donio presudu kao u izreci.

5. U tužbi je tužitelj potraživao iznos od 122.883,40 kn odnosno 16.309,43 EUR, a tijekom postupka nakon provedenog vještačenje tj. podneskom od 10.6.2025. (str. 161 spisa) je snizio tužbeni zahtjev na iznos od 14.089,14 EUR.

5.1. U konkretnom slučaju radi se o smanjenju tužbenog zahtjeva, a prema pravnom shvaćanju VSRH broj: Su-IV-16/2021-8 od 26. travnja 2021. „Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika".

5.2. Kako se tužena protivila sniženju odnosno djelomičnom povlačenju tužbe (podnesak tužene od 9.9.2025.) to nije bilo mjesta donošenju rješenja o djelomičnom povlačenju tužbe.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom, i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja), kod čega je nesporno da je između stranka osim osnovnog ugovor o kreditu zaključen i sporazum o konverziji (Dodatak ugovora o kreditu od 15.12.2015. –str. 45 do 47 spisa).

7. Prema stajalištu ovoga suda radi se o zahtjevu koji se temelji na institutu stjecanja bez osnove čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 95/06 i dr.).

8. U postupku je utvrđeno i nije sporno:

- da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile ugovor o kreditu 20.6.2006. (str. 8 do 13 spisa) kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 97.076,36 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila kupnja stambenog objekta,

- da se tužitelj obvezao platiti kredit kroz 360 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora,

- da je ugovorena kamatna stopa od 4,15 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s odlukom o kreditiranju građana (točka 4. ugovora).

9. Nesporno je da je tuženik u nekoliko navrata za trajanja otplate kredita povećavao kamatnu stopu, te je nesporno da se mijenjao i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

10. Nadalje je nesporno da je:

- donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj:

Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015.,

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. 9. 2019.,

-da je pravomoćnom presudom utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tužena banka povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući švicarski franak kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače i potpunosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke te da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tužene te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača.

11. Inače izrekom pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđeno je i ista glasi:

da je ovdje tužena u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima,

te da je ovdje tužena u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10.09.2003. godine od 06.08.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima;

12. Valja reći da u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - u daljnjem tekstu ZZP/14) – koji je bio na snazi u vrijeme kada je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna - odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st.1. ovog zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji je potrošač osobno pokrenuo radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Identično je bilo propisano i ranijim ZZP/07 – koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe – tj. čl. 138a. kojim je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. ovoga zakona obvezuje sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

12.1. Također je i odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ovoga zakona da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štiti, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13. Imajući u vidu smisao sudske zaštite kolektivnih interesa potrošača, ovaj sud smatra da pravna utvrđenja iz presude povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača valja primijeniti u svim parnicama koje potrošači individualno pokreću protiv trgovaca radi ostvarenja svojih prava koja su im povrijeđena na način kako je to utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava, dakle ne samo u postupcima radi naknade štete, već i u svim parnicama u kojima se zahtjev za isplatu temelji upravo na utvrđenju ništetnosti pojedine ugovorne odredbe, koju je ništetnost sud već utvrdio u postupku radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača.

14. U suprotnom bi tumačenju takva deklaratorna presuda sama po sebi ostala bez konkretne svrhe tj. mogućnosti da na temelju iste individualni potrošač ostvari zaštitu svojih prava s obzirom da bi potrošač iste činjenice odnosno tvrdnje o ništetnosti ugovornih odredbi (tj. povredi njegovih interesa i prava) ponovno morao dokazivati u individualno pokrenutom postupku. Upravo na ovakav smisleni način tumačenja zakonskih odredbi upućuje i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., kada obrazlaže aktivnu legitimaciju tužitelja u tom postupku za podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, naglašavajući da zakonske odredbe nisu same sebi svrha, već se donose u svrhu uređenja određenog pravnog područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju, a u primjeni donesenih propisa one se trebaju tumačiti smisleno, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene, kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. Na isti način ovdje citirane zakonske odredbe tumači i Visoki trgovački sud RH u obrazloženju svoje presude broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. navodeći da se pojedini potrošači, u slučaju postojanja osuđujuće odluke, u postupku individualne pravne zaštite, radi naknade štete, izmjene ugovora ili slično, mogu pozvati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava.

15. Obzirom na nespornu činjenicu da je predmetnim ugovorom o kreditu između stranka, koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s odlukom banke, dakle u skladu s jednostranom odlukom tuženika, a upravo je takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, te ugovorena odredba kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te je i takvu ugovornu odredbu citiranom pravomoćnom presudom Trgovački sud u Zagrebu utvrdio nepoštenom te stoga ništetnom, ovaj sud smatra kako je sukladno citiranim odredbama čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. ZZP/14 i čl. 502.c ZPP tim pravnim utvrđenjima vezan u ovom postupku.

16. U pojedinačnom sporu banke imaju pravo dokazivati da je potrošač tijekom pregovaranja bio upoznat sa posljedicama ugovaranja valute švicarski franak uz koju se vezala glavnica i posljedicama ugovaranja promjenjive kamatne stop za trajanja kreditnog odnosa.

16.1. Međutim u konkretnom slučaju, tužena nije predlagao personalne dokaze na okolnost da je tužitelj u vrijeme sklapanja osnovnog ugovora znao i mogao znati za rizik promjene tečaja domaće valute u odnosu na valutu švicarski franak, i za rizik vezano uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu kao i procijeniti sve posljedice koje bi odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi mogle imati i utjecati na visinu otplate kredita.

16.2. Naime, tužena banka je u postupku odustala od saslušanja svog djelatnika tj. osobnog bankara (podnesak tužene od 9.9.2025.) kojeg je predložila na pripremnom ročištu na okolnost da je tužitelj bio upoznat sa općim uvjetima poslovanja banke.

16.3. U postupku je saslušan samo tužitelj koji je iskazao:

-da je kredit 2006. podigao za kupnju stana, i kreditom je kupio stan za stanovanje, a ugovor sam zaključio u poslovnici banke u [adresa] (u [adresa]),

-da je naime došao u banku rekao da mu treba kredit za kupnju stana i pitao koji najpovoljniji kredit imaju za njega obzirom na njegovu plaću koja je tada bila oko 7.000,00 kn i onda mu je službenica banke ponudila kredit u CHF, i rečeno mu je da je to najpovoljniji kredit za njega, da će mu biti manja rata kredita i dakle taj kredit u CHF su mu predstavili kao najpovoljniju opciju, na što je on pitao u čemu je "fora" u tom kreditu u CHF, te su mu rekli da je švicarski franak stabilna valuta i da je Švicarska stabilna država i tada mu je to kada je razmislio imalo smisla,

-dakle odlučio se nakon svega što mu je u banci rečeno za taj kredit u CHF, znao da je ugovorena promjenjiva kamata, kod zaključenja ugovora od strane službenika banke ništa nije bilo rečeno u pravcu da bi tečaj franka mogao rasti ni da bi mogla značajnije rasti kamata,

- početna rata mu je bila oko 2.100,00 kn, a kada je to sve krenulo s tim švicarcem, i kada je znatno porasla i kamata u jednom periodu mu je rata bila i 3.600,00 kn i da država tada nije zamrznula švicarac ne zna kuda bi to otišlo,

-točno je da je zaključio ugovor o konverziji iz razloga upravo te visoke rate kredita koju je imao, a sve da bi si smanjio ratu kredita jer tada mu je rata bila skoro polovica moje plaće,

-na pitanje kada se odlučio za kredit u švicarcima i kada je sklapao sami ugovor o kreditu je li imao mogućnost pregovarati o odredbama ugovora tužitelj je iskazao da su ga iz banke pozvali da je ugovor spremljen za potpis i da mu je kredit odobren, došao je u banku oni su mu dali ugovor, pogledao je ugovor i to osnovne odredbe koje se odnose na ratu kredita i pročitao ga je ali naravno da nije mogao sve razumjeti što je u njemu pisalo i onda su još otišli kod javnog bilježnika na ovjeru ugovora i ustvari nije mogao pregovarati o odredbama ugovora niti je to bilo moguće,

-u stanu koji je kupio na kredit je živio i sada živi u stanu i taj stan nije iznajmljivao.

16.4. Osnovni ugovor o kreditu koji su sklopile stranke, predstavlja tipski ugovor kakve je sklapala tužena banka u razdoblju na koje se odnosi presuda donesena po kolektivnoj tužbi. Tužena banka nije dokazala da je tužitelj bio informirana o riziku promjene tečaja valute švicarski franak, i riziku promjenjive kamatne stope, već upravo suprotno tužitelju je od strane banke predmetni kreditu u švicarcima predstavljen kao najpovoljniji obzirom na njegovu financijsku situaciju tj. plaću, dakle predstavljen mu je kredit u švicarcima kao najpovoljnije opcije uz obrazloženje da je švicarski franak stabilna valuta i da je Švicarska stabilna država, te se po ocjeni ovoga suda i nikako se ne može govoriti ni smatrati da se o osporenim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo u smislu da je prilikom sklapanja ugovora tužena banka pružila tužitelju sve potrebne informacije ni da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelju, kao prosječnom potrošaču, bile jasne i razumljive u smislu da je mogao procijeniti koje bi posljedice i utjecaj odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi na visinu otplate kredita, a također iz provedenih dokaza ne proizlazi da je tužitelj mogao utjecati na pojedine ugovorne odredbe, kod čega kao što je rečenu tužena u postupku nije predlagao personalne dokaze kojima bi dokazala suprotno.

17. Nadalje nije sporno da su tužitelj i tužena banka sklopili 15. prosinca 2015. Dodatak Ugovoru o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (Dodatak na str. 45 do 47 spisa) iz sadržaja kojega slijedi da je tužitelj, kao korisnik kredita po Ugovoru o kreditu, pristao na konverziju i temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju iz NN 102/15 u EUR, te je nadalje tim dodatkom utvrđeno:

-da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 20. rujna 2015. izračunatim sukladno čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju ,

-da je ukupni iznos koji je tužitelj preplatio 1.620,18 EUR što preračunato u kune po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste Banke važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 12.374,12 kn, te će se taj iznos preplate koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja Dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u Eur namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi,

-da na dan sklapanja Dodatka preostali iznos neotplaćene i nedospjele glavnice prema novom otplatnom planu denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u Eur iznosi 53.545,63 EUR.

18. Sporno je da li nakon izvršene konverzije, dakle nakon sklapanja Dodatka osnovnog ugovora o kreditu tužiteljica ima pravo na povrat s osnova preplaćene kamate i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valute CHF (promjene tečaja) te povrat s osnova razlike u konvertiranoj glavnici, dakle da li tužiteljica ima pravo i nakon izvršene konverzije potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu i da li su sporazumom o konverziji odnosno sklapanjem Dodatka ugovora primjenom ZID ZPK-a otklonjene posljednice ništetnosti i uspostavljeno stanje kakvo je bilo prije ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli izraženoj u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi iz osnovnog ugovora o kreditu.

19. Dakle, nesporno je da je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR, te je nesporno da je konverzija izvršena temeljem ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju.

20. Naime, odredbom čl. 19.c. ZID Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), koji je stupio na snagu 30.9.2015, točkom 1.-3. zakonodavac je propisao kako se konverzija provodi na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita (točka 1.) dočim u točki 2. čl. 19.c. ZID ZPK zakonodavac propisuje da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu te u točki 3. čl. 19.c. ZID ZPK propisano je da početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom.

21. ZID ZPK/15, imao je osnovni cilj sprječavanje nastavljanja nepoštene prakse banaka i dužničke krize u pravcu otklanjanja te dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15).

21.1. Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem VSRH broj: Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017.

22. Valja reći da bez obzira što je provedena konverzija kredita u skladu sa ZID ZPK/15, to ne isključuje mogućnost postavljanja kondemnatornog zahtjeva onda kada konverzija nije ispravila posljedice nepošteno ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu.

23. Ističe se kako je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 18/2018 od 26. svibnja 2018. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

23.1. Također u odluci VSRH broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. je zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu.

24. Nadalje u vidu treba imati i izraženo stajalište Europskog suda u odluci broj C- 452/18 od 9.srpnja 2020. u kojoj se razmatralo pitanje mogućnosti proglašavanja nepoštenom odredbe ugovora o obnovi kojom se potrošač odriče učinka proglašavanja odredbe nepoštenom, a u kojoj odluci se navodi:

- „…da članak 6.stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da mu se ne protivi mogućnost da odredba ugovora koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač, a za koju se u sudskom postupku može utvrditi da je nepoštena, valjano bude predmet ugovora o obnovi između tog prodavatelja robe ili pružatelje usluga i tog potrošača, kojim se potonji odriče učinka do kojih bi dovelo proglašavanje te odredbe nepoštenom pod uvjetom da to odricanje rezultat je slobodnog i informiranog pristanka potrošača…“.,

-da "članak 3. stavak 1. Direktive93/13 u vezi s točkom 1. Podtočkom (q) njezina Priloga, kao njezin članak 6. stavak 1. treba tumačiti na način da: odredba sadržana u ugovoru koji su sklopili prodavatelj robe ili pružatelj usluga i potrošač kako bi razriješili postojeći spor, a kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, može se smatrati „nepoštenom“, osobito ako navedeni potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze;..“

24.1. Dakle, prema stajalištu Suda EU, smatra se „nepoštenom” odredba sadržana u ugovoru o obnovi kojom se potrošač odriče isticanja pred nacionalnim sudom zahtjeva koje bi mogao istaknuti da nema te odredbe, ako potrošač nije mogao raspolagati relevantnim informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz te odredbe proizlaze. Tog potrošača ne obvezuje odredba ugovora kojom se on u budućim sporovima odriče podnošenja sudskih tužbi utemeljenih na pravima koja izvodi iz Direktive 93/13.

25. Također treba imati u vidu i presudu suda Europske unije C-118/17 od **.**.2019. (BN protiv Erste Bank Hungary Zrt.) u kojem je izraženo stajalište:

-kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavim te zamijenjene novim odredbama da bi se održao postojeći ugovor na snazi ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima,

-te kako sud mora provjeriti je li nacionalni zakon omogućio ponovno uspostavu pravno i činjenično situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštena odredba potrošačkog ugovora nikada nije postojala, osobito uspostavom prava na povrat svih koristi koje je trgovac neopravdano stekao na štetu potrošača na temelju naveden nepoštene odredbe i to unatoč zakonskoj intervenciji.

25.1. Dakle, prema stajalištu suda EU iz ove odluke, smatra se da potrošač uvijek ima pravo na potpuno obeštećenje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi potrošačkog ugovora i to bez obzira ne eventualnu zakonsku intervenciju u njegovo pravo.

25.2. U odnosu na ovo pravno shvaćanje neodlučno je da prema ZID ZPK/15 potrošaču tj. korisniku kredita u CHF dana mogućnost izbora pristati na konverziju ili nastaviti otplatu kredita prema odredbama osnovnog ugovora.

26. U konkretnom slučaju tužitelj odlučio za konverziju odnosno odabrao zaključiti aneks osnovnog ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP-a, koji je uostalom zakonodavac i donio u cilju sprječavanja nastavljanja nepoštene prakse banka i dužničke krize koja je nastala zbog rasta tečaja CHF.

27. Međutim, to što se tužitelj odlučio na zaključenja sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu, ne znači da je samim time u cijelosti ispravljena neravnoteža koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli osnovnog ugovora o kreditu, niti da se tužitelj zaključenjem ugovora o konverziji odrekao potraživanja stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

28. Naime, aneks tj. Dodatak ugovora o kreditu primjenom ZID ZKP, je sklopljen 15. prosinca 2015., te u to vrijeme presuda u kolektivnom sporu nije postala pravomoćna u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli izraženoj u valuti švicarski franak, naime, presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u odnosu na ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u odnosu na ugovorenu valutu postala je pravomoćna 14. lipnja 2018., te u vrijeme sklapanja Dodatka ugovora primjenom ZID ZKP tužitelj kao prosječni potrošač nije znao i nije mogao znati za ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli i pretpostaviti ishod postupka po kolektivnoj tužbi pokrenutoj po udruzi "Potrošač".

29. U vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, presuda u kolektivnom sporu je bila pravomoćna u odnosu na ništetne i nepoštene odredbe ugovora o ugovorenoj redovnoj promjenjivoj kamatnoj stopi (postala je pravomoćna 13. lipnja 2014.).

30. Međutim tužitelj se kod sklapanja tog Dodatka ugovora o kreditu tim dodatkom nigdje nije odrekao potraživanja po osnovi ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu pa tako ni u pogledu ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

31. Sklapanjem Dodatka osnovnog ugovora o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a nije se radilo o sklapanju sasvim novog ugovora te je osnovni ugovor o kreditu u CHF postojao i od dana sklapanja osnovnog ugovora o kreditu 2006. pa do sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu taj osnovni ugovor je vrijedio i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju.

31.1. Osim toga u odluci VSRH Rev-18/2018 je zauzeto je shvaćanje da sve kada bi se i uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredaba osnovnog ugovora o kreditu.

31.2. Sklapanjem Dodatka osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja osnovnog ugovora, ali nisu regulirale prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije, niti se kao što je rečeno tužitelj tim Dodatkom odrekao potraživanja po ništetnim i nepoštenim odredbama ugovora iz osnovnog ugovora.

32. Također ni odredbama ZID ZKP/15 nije regulirano niti je isključeno pravo na restituciju (po ništetnim odredbama osnovnog ugovora o kreditu) potrošača koji je odlučio sklopiti ugovor o konverziji.

33. Ističe se da se potrošač, odnosno korisnik kredita mogao nagoditi i dogovoriti sa davateljem kredita u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu, ali samo pod uvjetom da su potrošaču bili u cijelosti poznati svi parametri i uvjeti nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.

33.1. U odnosu na nepoštene odredbe o valutnoj klauzuli iz osnovnog ugovora o kreditu u CHF odluka odnosno pravomoćnost odluke u kolektivnom sporu uslijedilo je nakon sklapanja Dodatka osnovnom ugovoru o kreditu i provođenju konverzije te tužitelj kao potrošač i korisnik kredita nedvojbeno nije mogao u cijelosti imati sve informacije i sagledati u cijelosti koje su sve odredbe nepoštene i ništetne u konkretnom ugovoru i kada bi se jedino mogli pravovaljano odreći tih svojih prava.

33.2. S druge strane u odnosu na nepoštene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi niti iz jednog provedenog dokaza u postupku ne proizlazi da se tužitelj kao potrošač na bilo koji način pa ni Dodatkom ugovora o kreditu nagodila i dogovorila s bankom u pogledu nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora iz osnovnog ugovora o kreditu u pravcu odricanja potraživanja po osnovi ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi.

34. Imajući u vidu sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu koji su sklopili tužitelj i tuženik te naprijed citirane odredbe ZID ZPK, kao i naprijed navedena stajališta Europskog suda i stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci poslovni broj: Rev 18/2018, stajalište je ovoga suda da tužitelj sklapanjem sporazuma o konverziji tj. Dodatka ugovora o kreditu nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje do sklapanja sporazuma o konverziji u situaciji kada konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala na temelju tih nepoštenih ugovornih odredi te je stajalište ovoga suda da tužitelj osnovano (kondemnatornim zahtjevom) nakon sklopljenog sporazuma o konverziji zahtjeva povrat preplaćenih iznosa, s osnova ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stupi te s osnova valutne klauzule.

35. Na okolnost visine zahtjeva provedeno je vještačenje po vještaku iz DS do.o. [adresa], te je zadatak vještak je bio utvrditi koliki je iznos tužitelj preplatio na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj ugovorom o kreditu i iznosa kamata obračunatih prema odlukama banke o promjeni kamatnih stopa, koliki je iznos je preplatio na ime razlike u valuti između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je kredit isplaćen i iznosa koje je tužitelj platila zbog rasta tečaja CHF, te utvrditi da li je kod konverzije tužitelj imao preplatu, u kojem iznosu, i da li je tužena banka taj preplaćeni iznos vratila tužitelju kroz smanjenje anuiteta, te izvršiti uračunavanje tog iznosa vraćenog u konverziji sa predmetnim potraživanjem tužitelja, a temeljem čl. 171. i 172. ZOO-a.

35.1. Iz nalaza vještaka od 12.5.2025. (list 105 do 141 spisa) proizlazi:

-da u spisu na strani 8 prileži Ugovor o kreditu od 20.6.2006. kojim je tužitelju odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 97.076,36 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita, da je ugovorena je promjenjiva redovna kamata u visini od 4,15 %. U razdoblju od početka korištenja kredita do prijenosa kredita u otplatu na iskorišteni dio kredita korisnik kredita plaća banci interkalarnu kamatu u visini redovne kamatne stope iz točke 4. Ugovora. Rok otplate kredita je 360 mjeseci. Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan plaćanja. Anuiteti dospijevaju na naplatu uzastopno, zadnjeg dana u mjesecu počevši od dana dospijeća prvog anuiteta,

-da na str. 45 prileži Dodatak Ugovoru o kreditu od 15.12.2015. kojim je provedena konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Člankom 3. Dodatka utvrđeno je da na dan 30.9.2015. iznos preostale neotplaćene (nedospjele) glavnice kredita iznosi 53.781,00 eura. Iznos preplate na dan 30.9.2015. godine iznosi 1.930,95 eura, odnosno 14.747,63 kune obračunato po srednjem tečaju za EUR tečajne liste Banke važeće na dan 30.9.2015. Člankom 4. Dodatka utvrđeno je kako je u prijelaznom razdoblju nakon 30.9.2015. do dana sklapanja Dodatka vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita denominiranog u kune s valutnom klauzulom u CHF. Razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa i iznosa za uplatu anuiteta u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 310,77 EUR te se smatra manje uplaćenim iznosom. Člankom 5. utvrđeno je da preostali iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog iznosa iz čl. 4. ovog Dodatka iznosi 1.620,18 EUR, odnosno 12.374,12 kuna obračunato po srednjem tečaju PBZ za EUR na dan 30.9.2015. Preostali iznos preplate koristiti će se za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja dodatka na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos od 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđeno u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Člankom 6. utvrđeno je da na dan sklapanja Dodatka iznos neotplaćene glavnice iznosi 53.545,63 EUR. Mjesečni anuitet na dan sklapanja dodatka iznosi 359,88 EUR,

-da su na spis dostavljeni: početni otplatni plan za kredit u CHF(str. 16 do 22, 27 do 33), plan otplate s promjenama kamatnih stopa (str.23 do 26), pregled uplata po kreditu (str. 34 do 35) te početni otplatni plan za kredit konvertiran u EUR (str.48 do 50),

-da je vještak od tužene pribavio i na spis je dostavljena knjigovodstvena kartica kredita, I. Dodatak Ugovoru o kreditu od 31.12.2014. godine te pripadajući plan otplate s promjenama kamatnih stopa,

-da se prema čl. I. Dodatka Ugovora o kreditu od 31.12.2014. mijenja način otplate kredita na način da se korisnik kredita obvezuje na ime otplate kredita mjesečno plaćati iznos u kunama koji ne može biti manji od kunske protuvrijednosti iznosa obračunate redovne kamate u CHF koja je sadržana u zadnjem anuitetu koji je prethodio sklapanju ovog I Dodatka prema otplatnom planu koji je banka dostavila Korisniku kredita sukladno Osnovnom ugovoru, uvećano za 10% te obračunato po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan sklapanja ovog Dodatka ugovoru. Obvezni iznos mjesečne uplate od 1.556,91 kunu korisnik kredita obvezuje se plaćati počevši od 1.1.2015. do 31.12.2015.. U čl. 5. Dodatka I navedeno je da ako korisnik kredita u razdoblju iz čl. trećeg dodatka uplati iznose veće od iznosa mjesečne obveze iz čl. trećeg ovog Dodatka, banka će smanjiti glavnicu kredita. U čl. 7. navedeno je da sve ostale odredbe iz Osnovnog ugovora koje ovim I Dodatkom nisu mijenjanje ostaju i dalje na snazi i primjenjuju se s odredbama ovog I Dodatka.

35.2. Nadalje proizlazi i nalaza i mišljenja vještaka:

- da je tužitelj zbog promjene kamatnih stopa kredit platio 6.197,68 CHF više nego što bi ga platio da se kamatna stopa nije mijenjala,

- ova razlika – radi promjene kamatne stope – iskazana u kunama prema srednjem tečaju tuženika na isplate kredita iznosi 28.793,34 kune. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 17 u CHF, a u stupcu 18 u kunama,

- razlika zbog ugovorene valutne klauzule koja je nastala zbog promjene tečaja u razdoblju otplate kredita po kojem je kredit bio obračunavan i plaćan i početnog tečaja po kojem je kredit iskorišten iznosi 48.106,18 kuna. Pojedinačni iznosi razlika iskazani su u tablici koja se nalazi u prilogu ovog nalaza u stupcu 19,

- ukupna razlika po obje osnove iznosi 76.899,52 kune, odnosno 10.206,31 euro i prikazana je u svakomjesečnim iznosima u stupcu 20 u HRK i stupcu 21 u EUR tablice u prilogu,

- u čl. 5. Dodatka Ugovoru o kreditu od 15.12.2015. navedeno je da preplata nakon provedbe konverzije iznosi 1.620,18 eura, odnosno 12.374,12 kuna. Navedenim iznosom preplate namirivani su budućih anuiteti u valutnoj klauzuli u EUR na način da se 50% anuiteta podmirivalo iz preplate, dok je preostalih 50% anuiteta plaćao korisnik kredita,

- po izvršenom prijeboju i uračunavanju (čl. 171. 172. ZOO) priznate preplate u konverziji s potraživanjem tužitelja vještak utvrđuje da dug tuženika na dan zadnjeg povrata 30.9.2016. iznosi 106.154,63 kune, odnosno 14.089,14 eura,

- povratom priznate preplate isplaćen je dio obračunatih zateznih kamata u iznosu od 12.374,12 kuna, odnosno 1.642,33 eura. Zatezna kamata na glavnicu (iskazane razlike u stupcu 2 i 8 obračuna kamate te 20 i 21 tablice utvrđenja razlika) teče i dalje od 1.10.2016. godine pa do isplate.

36. Tužitelj nije imao prigovor na nalaz vještaka te je u skladu s nalazom i i konačno postavio tužbeni zahtjev podneskom od 10.6.2025. ( str. 161 sisa).

36.1. Tužena banka također nije imao prigovor u pogledu matematičkog izračuna, nije tražio da se vještak dopunski očituje bilo pismeno bilo usmeno, već u podnesku od 29.5.2025. (str. 145 do 151 spisa) očitujući se na nalaz vještak u osnovi iznosi prigovore pravne naravi u pravcu da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi da je između stranka ugovorena fiksna kamata i fiksni tečaj, a da to nije bila ugovorna volja stranaka niti to proizlazi iz sadržaja ugovora o kreditu, da je vještačenje bilo nepotrebno, ponavlja navode daje provedena konverzija kredita pa da tužitelj nema pravo na isplatu bilo kakvog novčanog iznosa itd.

37. Ovaj sud je u cijelosti prihvatio nalaz vještaka ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, jasnim i preciznim, te je nalaz i mišljenje vještaka izrađen objektivno i stručno i prema pravnoj ocjeni spora koju je dao ovaj sud.

O prigovoru zastare.

38. Odredba čl. 214. st. 1-3. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 i dr., dalje: ZOO) propisano je da zastarom prestaje pravo zahtijevati ispunjenje obveze, zastara nastupa kad protekne zakonom određeno vrijeme u kojem je vjerovnik mogao zahtijevati ispunjenje obveze.

38.1. Člankom 215. st. 1. ZOO-a propisano je da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano dok je čl. 241. ZOO-a propisano da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.

38.2. Nadalje, člankom 245. st. 1. ZOO-a propisano je da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.

38.3. Prigovor zastare sud cijeni neosnovanim iz razloga što pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Zagrebu dolazi do prekida zastare temelje čl. 241. ZOO te zastara individualnih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke o navedenom predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu, a kakav stav je zauzeo i VSRH u svojoj presudu broj Rev-2245/17. To znači da zastarni rok za podnošenje individualne tužbe za restituciju preplaćenih kamata nastupa 14. lipnja 2019., a za restituciju zbog preplaćenog tečaja 2023., a kako je ovdje tužba podnesena 12.6.2019., a zakon kod instituta stjecanja bez osnove ne predviđa posebni zastarni rok, uslijed čega se ima primijeniti čl. 225. ZOO-a koji propisuje da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, to proizlazi da zastara nije nastupila.

39. Dakle, po stajalištu ovoga suda u konkretnom slučaju konverzija nije u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala temeljem nepoštenosti ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli te činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi. Konverzijom nije uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama jer nije ispravila posljedice nepoštenih ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli jer konverzijom nije tužitelju vraćeno sve što je temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli više platio, a tuženik primio, te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji potrošačima pripada.

39.1. Kod toga se još jednom ističe da iz sadržaja Dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija ne proizlazi da se tužiteljica odrekla prava isticanja pred sudom zahtjeva i potraživanja koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

39.2. Također valja reći i posebno naglasiti da konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ništetnih ugovornih odredbi, već od toga da se kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF konvertira tj. denominira u kredit denominiran u EUR.

40. Kako sklapanjem ugovora o konverziji nisu u potpunosti otklonjene posljedice ništetnosti valutne klauzule u CHF i promjenjive kamatne stope iz osnovnog ugovora o kreditu i kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da i nakon provedene konverzije postoji razlika na ime preplaćenih kamata i preplaćene valute u CHF koje je tužitelj platio u ispunjenju ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, to je tužbi i tužbenom zahtjevu tužitelju valjalo udovoljiti za iznos od 14.089,14 eura sa zz kamatom tekućom od 1.10.2016. i presuditi kao u točki I. izreke presude.

40.1. Preostali dio tužbenog zahtjeva (obzirom tužena nije dala pristanak na sniženje odnosno djelomično povlačenje tužbe) za iznos od 2.220,29 EUR valjalo je odbiti i presuditi kao u točki II. izreke.

O troškovima postupka.

42. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.5. ZPP-a., te tužitelju trošak pripada u cijelosti jer iako tužitelj u pogledu visine je djelomično tj. manjim dijelom odbijen s zahtjevom, po ocjeni ovoga suda tužitelj nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom zahtjeva radi kojeg nisu nastali posebni troškovi.

42.1. Trošak tužitelja sastoji se od zastupanja po punomoćniku odvjetniku a koji trošak pripada sukladno vrijednosti predmeta spora i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), te troška knjigovodstvenog vještačenja, te trošak sudske pristojbe na tužbu.

42.2. Tužiteljici pripada trošak kako slijedi:

-trošak sastava tužbe od 500,00 EUR

- sastava podneska od 9.1.2020. (očitovanje na odgovor na tužbu) u iznosu od

500,00 EUR (Tbr. 8. t.1.),

-zastupanja na ročištu 16.1.2020. u iznosu od 100,00 EUR (Tbr. 9. t.5.),

-zastupanja na ročištu 10.2.2020. u iznosu od 500,00 EUR (Tbr. 9. t.5.),

-sastav podneska od 11.2.2020. u iznosu od 50,00 EUR(Tbr. 8. t. 4.)

-sastav podneska od 10.6.2025.. (specifikacija tužbenog zahtjeva) u iznosu od 50,00 EUR(Tbr. 8. t. 4.)

-sastav podneska od 2.10.2025. u iznosu od 50,00 EUR(Tbr. 8. t. 4.)

-zastupanje na ročištu 15.10. 2025. u iznosu od 500,00 EUR

-pristup na ročište za objavu presude u iznosu od 100,00 EUR

što je sveukupno 2.350,00 EUR, čemu treba pridodati trošak plaćenog predujma za vještačenje u ovom premetu u iznosu od 450,00 EUR, te trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 209,57 EUR što je ukupno 3.009,57 EUR.

42.3. Tužitelju nije priznat traženi trošak sastav podneske od 30.8.2019. kojim dostavlja uplatnicu kao dokaz o plaćenoj sudskoj pristojbi jer taj podneska i trošak u svezi njega nije bio neophodan za postupak jer je bilo dovoljno samo dostaviti uplatnicu o plaćanju.

U Karlovcu 2. prosinca 2025.

Sudac

Marija Mesić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (čl. 335. st. 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (čl. 335. st. 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz st. 9. čl. 335. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e- oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (čl. 335. st. 11. ZPP).

Žalba se podnosi pismeno u tri istovjetna primjerka ovome sudu. O žalbi odlučuje Županijski sud.

Dostavljeno:

1. Dinka Dobrović Legović, odvjetnica u Karlovcu

2. OD Leko i partneri iz Zagreba