REPUBLIKA HRVATSKA
Općinski sud u Splitu
Gundulićeva 27
21000 Split
Poslovni broj: P-1257/2021-25
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu po sucu Josip Mrkonjić u pravnoj stvari tužitelja AN, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], 21231 Klis zastupanog po punomoćniku ĐN, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, 10000 Zagreb zastupanog po punomoćniku FN, radi Obvezno - isplata, 2. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB: 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju: AN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.520,06 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 14% do 30.06.2011.g., od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019.g. do 30.6.2019.g. po stopi od 6,54%, od 1.7.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30%, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.6.2022. po stopi od 5,49%, od 1.7.2022.g. do 31.12.2022 po stopi od 5,31%, od 1.1.2023.g. do 30.6.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, od 01.07.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 %, od 01.01.2025. do 30.06.2025.g. po stopi od 6,15%, a od 01.07.2025.g. pa do isplate po stopi od 5,15%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:
na iznos od 1,08 EUR tekući od 01.02.2008. pa do isplate
na iznos od 2,93 EUR tekući od 01.03.2008. pa do isplate
na iznos od 6,10 EUR tekući od 01.04.2008. pa do isplate
na iznos od 1,34 EUR tekući od 01.05.2008. pa do isplate
na iznos od 1,80 EUR tekući od 01.07.2008. pa do isplate
na iznos od 0,56 EUR tekući od 01.10.2008. pa do isplate
na iznos od 16,03 EUR tekući od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 5,67 EUR tekući od 01.12.2008. pa do isplate
na iznos od 18,85 EUR tekući od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 20,87 EUR tekući od 01.02.2009 pa do isplate
na iznos od 21,79 EUR tekući od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 19,91 EUR tekući od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 20,41 EUR tekući od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 16,42 EUR tekući od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 13,49 EUR tekući od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 14,27 EUR tekući od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 15,82 EUR tekući od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 15,68 EUR tekući od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 14,12 EUR tekući od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 17,05 EUR tekući od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 19,41 EUR tekući od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 22,75 EUR tekući od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 21,98 EUR tekući od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 26,53 EUR tekući od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 25,67 EUR tekući od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 27,35 EUR tekući od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 41,88 EUR tekući od 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 38,89 EUR tekući od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 48,03 EUR tekući od 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 44,88 EUR tekući od 01.10.2010. pa do isplate
na iznos od 39,79 EUR tekući od 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 50,52 EUR tekući od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 64,15 EUR tekući od 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 54,50 EUR tekući od 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 57,88 EUR tekući od 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 53,58 EUR tekući od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 54,35 EUR tekući od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 72,63 EUR tekući od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 74,42 EUR tekući od 01.07.2011. pa do isplate
na iznos od 89,17 EUR tekući od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 81,37 EUR tekući od 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 72,83 EUR tekući od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 70,72 EUR tekući od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 70,07 EUR tekući od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 74,08 EUR tekući od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 77,57 EUR tekući od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 78,04 EUR tekući od 01.03.2012. pa do isplate
na iznos od 75,63 EUR tekući od 01.04.2012. pa do isplate
na iznos od 77,26 EUR tekući od 01.05.2012. pa do isplate
na iznos od 78,37 EUR tekući od 01.06.2012. pa do isplate
na iznos od 76,49 EUR tekući od 01.07.2012. pa do isplate
na iznos od 76,99 EUR tekući od 01.08.2012. pa do isplate
na iznos od 2.438,09 EUR tekući od 24.08.2012. pa do isplate
a ujedno mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 2.500,00 eura uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana.
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovan prigovor tužene o mjesnoj nadležnosti ovog suda.
Obrazloženje
Kod ovog suda zaprimljena je dana 01. 04. 2021. godine tužba tužitelja protiv tužene radi isplate.
U tužbi se navodi da je tužitelj dana 26.07.2007.g. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, pod brojem 418-50-4285770 kojim ugovorom je tužitelj ¨podigao¨ kredit u iznosu od 23.521,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tužene na dan korištenja kredita, te sa promjenjivom kamatnom stopom koja je određena u skladu s Odlukom tužene, te je u trenutku sklapanja ugovora iznosila 5,49% godišnje.
Tuženik je u ugovor o kreditu ugradio odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF koja je ugovorena na način da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, što je protivno čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07. i 79/09), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja odnosnog ugovora i za vrijeme njegovog izvršavanja, s tim da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost (članak 102. Zakona o zaštiti potrošača). VTS RH je donio pravomoćnu presudu kojom je proglasio valutnu klauzulu CHF nepoštenom i ništetnom i u odnosu na tuženika i ta presuda je pravno obvezujuća za sve vrste potrošačkih ugovora, pa i za predmetni ugovor sklopljen između tužitelja i tuženika. Naime, temeljem čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu, pa tako i naslovljeni sud u ovome konkretnom slučaju.
Radilo se o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, slijedom čega o pravnoj osnovi ove tužbe već postoji pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine, koja je u dijelu koji se odnosi na i valutnu klauzulu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike koja obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, a što se odnosi na ovaj predmet.
Tužitelj ovom tužbom postavlja zahtjev tuženiku za vraćanje onog što je primljeno na osnovi ništetne ugovorne odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog iznosa pa do isplate, s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu broj brojem 418-50-4285770 od 26.07.2007.g., sklopljenog između tužitelja i tuženika koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF, ništetne.
Tužitelj je plaćajući rate kredita koje su se temeljile na ništetnoj odredbi o valutnoj klauzuli u CHF preplatio svoju obvezu te mu je banka dužna vratiti iznose koje je primila temeljem ništetnih odredbi, po pravilima o stjecanju bez osnove. Prema izračunu tužitelja tuženik se neosnovano obogatio za ukupan iznos od 26.683,23 kn.
Slijedom navedenog, tužitelj predlaže donošenje slijedeće
P R E S U D E
I. Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju: AN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 26.683,23 kn uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 14% godišnje do 30.06.2011.g, od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 01.01.2019.g. do 30.06.2019.g. po stopi od 6,54% godišnje, od 01.07.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30% godišnje, od 01.01.2020.g. do 30.06.2020.g. po stopi od 6,11% godišnje, od 01.07.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89% godišnje, a od 01.01.2021.g. pa do isplate po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i to:
na iznos od 4.66 kn tekući počevši od 31.01.2008.g pa do isplate
na iznos od 12.62 kn tekući počevši od 29.02.2008.g pa do isplate
na iznos od 26.26 kn tekući počevši od 31.03.2008.g pa do isplate
na iznos od 5.76 kn tekući počevši od 30.04.2008.g pa do isplate
na iznos od 7.63 kn tekući počevši od 30.06.2008.g pa do isplate
na iznos od 2.39 kn tekući počevši od 30.09.2008.g pa do isplate
na iznos od 68.22 kn tekući počevši od 31.10.2008.g pa do isplate
na iznos od 24.12 kn tekući počevši od 30.11.2008.g pa do isplate
na iznos od 80.18 kn tekući počevši od 31.12.2008.g pa do isplate
na iznos od 88.79 kn tekući počevši od 31.01.2009.g pa do isplate
na iznos od 92.69 kn tekući počevši od 28.02.2009.g pa do isplate
na iznos od 81.96 kn tekući počevši od 31.03.2009.g pa do isplate
na iznos od 84.01 kn tekući počevši od 30.04.2009.g pa do isplate
na iznos od 67.59 kn tekući počevši od 31.05.2009.g pa do isplate
na iznos od 55.51 kn tekući počevši od 30.06.2009.g pa do isplate
na iznos od 58.73 kn tekući počevši od 31.07.2009.g pa do isplate
na iznos od 65.09 kn tekući počevši od 31.08.2009.g pa do isplate
na iznos od 64.54 kn tekući počevši od 30.09.2009.g pa do isplate
na iznos od 58.10 kn tekući počevši od 31.10.2009.g pa do isplate
na iznos od 70.18 kn tekući počevši od 30.11.2009.g pa do isplate
na iznos od 79.87 kn tekući počevši od 31.12.2009.g pa do isplate
na iznos od 93.65 kn tekući počevši od 31.01.2010.g pa do isplate
na iznos od 90.49 kn tekući počevši od 28.02.2010.g pa do isplate
na iznos od 109.19 kn tekući počevši od 31.03.2010.g pa do isplate
na iznos od 105.64 kn tekući počevši od 30.04.2010.g pa do isplate
na iznos od 112.55 kn tekući počevši od 31.05.2010.g pa do isplate
na iznos od 172.40 kn tekući počevši od 30.06.2010.g pa do isplate
na iznos od 160.08 kn tekući počevši od 31.07.2010.g pa do isplate
na iznos od 197.72 kn tekući počevši od 31.08.2010.g pa do isplate
na iznos od 184.71 kn tekući počevši od 30.09.2010.g pa do isplate
na iznos od 163.79 kn tekući počevši od 31.10.2010.g pa do isplate
na iznos od 207.93 kn tekući počevši od 30.11.2010.g pa do isplate
na iznos od 264.07 kn tekući počevši od 31.12.2010.g pa do isplate
na iznos od 224.32 kn tekući počevši od 31.01.2011.g pa do isplate
na iznos od 238.26 kn tekući počevši od 28.02.2011.g pa do isplate
na iznos od 220.53 kn tekući počevši od 31.03.2011.g pa do isplate
na iznos od 223.71 kn tekući počevši od 30.04.2011.g pa do isplate
na iznos od 298.97 kn tekući počevši od 31.05.2011.g pa do isplate
na iznos od 306.30 kn tekući počevši od 30.06.2011.g. pa do isplate
na iznos od 369.18 kn tekući počevši od 31.07.2011.g pa do isplate
na iznos od 336.88 kn tekući počevši od 31.08.2011.g pa do isplate
na iznos od 301.52 kn tekući počevši od 30.09.2011.g pa do isplate
na iznos od 297.73 kn tekući počevši od 31.10.2011.g pa do isplate
na iznos od 295.01 kn tekući počevši od 30.11.2011.g pa do isplate
na iznos od 311.87 kn tekući počevši od 31.12.2011.g pa do isplate
na iznos od 326.58 kn tekući počevši od 31.01.2012.g pa do isplate
na iznos od 328.55 kn tekući počevši od 29.02.2012.g pa do isplate
na iznos od 318.37 kn tekući počevši od 31.03.2012.g pa do isplate
na iznos od 325.24 kn tekući počevši od 30.04.2012.g pa do isplate
na iznos od 329.94 kn tekući počevši od 31.05.2012.g pa do isplate
na iznos od 322.04 kn tekući počevši od 30.06.2012.g pa do isplate
na iznos od 324.11 kn tekući počevši od 31.07.2012.g pa do isplate
na iznos od 11,910.14 kn tekući počevši od 23.08.2012.g pa do isplate
na iznos od 6,112.86 kn tekući počevši od 23.08.2012.g pa do isplate,
a ujedno mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 5,75% godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
U odgovoru na tužbu punomoćnik tuženika između ostalog navodi sljedeće:
" Tuženik uvodno ističe prigovor mjesne nenadležnosti naslovljenog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.
Naime, prema članku 46. i 48. ZPP-a, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda, za suđenje je nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, a to je sud na čijem se području nalazi njegovo registrirano sjedište.
Osim toga, prema članku 70. ZPP-a, stranke mogu u pisanom obliku sklopiti sporazum o mjesnoj nadležnosti nekog drugog stvarno nadležnog suda, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost određenog suda. Upravo takav sporazum su stranke ovog postupka i sklopile, a što je vidljivo iz članka 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-4285770, kojim su ugovorile mjesnu nadležnost suda u mjestu sjedišta tuženika.
Imajući u vidu navedeno, jasno je da naslovljeni sud ni u kojem slučaju ne može biti mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, već bi to mogao biti isključivo sud u mjestu sjedišta tuženika.
Osim toga, uz tužbu nije dostavljena nikakva službena isprava iz koje bi proizlazilo da je u vrijeme podnošenja tužbe adresa prebivališta tužitelja bila upravo na području mjesne nadležnosti ovog suda, a što tuženik stoga, opreza radi, osporava.
Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti, osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, kao i sve navode iz tužbe na kojima tužitelj temelji postavljeni tužbeni zahtjev.
Prije upuštanja u daljnje raspravljanje povodom predmetne tužbe, tuženik ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/2013, od dana 13.06.2014. godine, kao i na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod posl. brojem Pž-6632/2017, od dana 14.06.2018. godine, u cijelosti promašeno, i to iz čitavog niza razloga. Naime, navedene presude donesene su u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takva zaštita se pruža na općenitoj razini, te se njome štiti: „… kolektivni interes i pravo svih potrošača da prije nego dobiju ponudu unaprijed sastavljenog ugovora koji sadrži unaprijed od strane trgovca formulirane ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, dobiju dostatne informacije da bi kao dobro obavještene osobe uz razumnu pažnju i oprez mogli donijeti informiranu pojedinačnu odluku…“.
Dakle, predmetnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske je priznato takvo pravo potrošačima, međutim, na svakom pojedinom potrošaču je da u zasebno pokrenutom postupku dokaže da je istome prilikom sklapanja konkretnog ugovora takvo pravo bilo uskraćeno, odnosno da dokaže da bi pojedine odredbe ugovora bile ništetne. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske nije u predmetnim postupcima utvrđivao valjanost svakog pojedinog ugovora odnosno ugovorne odredbe, već je tek stvorio kriterije pomoću kojih će sudovi u pojedinim postupcima prosuđivati da li su pojedine odredbe ugovora ništetne ili ne.
Da bi sudovi to mogli učiniti, obveza je svakog potrošača, pa tako i tužitelja u ovom postupku, da sukladno mjerodavnim odredbama ZPP-a istaknu određene činjenice za koje smatraju da im idu u prilog, predlože odgovarajuće dokaze i postave određeni tužbeni zahtjev, a što u konkretnoj pravnoj stvari nije učinjeno, već se argumentacija iz tužbe iscrpljuje u paušalnim i općenitim navodima. Naime, sama činjenica da je Visoki trgovački sud donio gore navedene presude nije dovoljna da sud u konkretnom slučaju usvoji tužbeni zahtjev, protivno stavu tužitelja koji se može iščitati iz predmetne tužbe.
U vezi s navedenim pod prethodnom točkom, tuženik ističe da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Štoviše, potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Marije Ivančić, pod brojem OU-15199/2007, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu (N.N78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007.) objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao.
Tuženik dodatno ističe i da je isti sa svoje strane poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije, pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF, u onoj mjeri u kojoj je to tuženiku u datom trenutku bilo poznato. Na navedene okolnosti, kao i na ostale okolnosti navedene pod ovom točkom, tuženik predlaže sudu saslušati zaposlenika tuženika (voditelja regije), gospodina IN, a koji je upoznat s načinom rada i procedurama prilikom odobravanja namjenskih kredita za kupnju automobila, a o kojem kreditu je ovdje riječ, te koji ima saznanja o konkretnom slučaju.
Nadalje, iz svih okolnosti povezanih ne samo sa samim sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu, nego i s postupkom koji je prethodio njegovom sklapanju, razvidno je da je tuženik poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari.
U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu.
Tuženik ovime, opreza radi, a sve ako bi sud unatoč svemu navedenom bilo iz kojeg razloga smatrao da tužitelj ima prema tuženiku potraživanje koje je predmetom ovog postupka, temeljem članka 214. stavak 3. Zakona o obveznim odnosima (N.N. 35/2005) ističe i prigovor zastare predmetnog potraživanja.
Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima.
Nastavno svemu iznesenom, tuženik iznova poriče i osporava sve navode iz tužbe, te se protivi postavljenom tužbenom zahtjevu i zahtjevu za naknadu troškova postupka u cijelosti, i to iz razloga kako je navedeno te predlaže sudu iz gore navedenih razloga odbaciti tužbu, a podredno odbiti isti tužbeni zahtjev, a sve uz obvezu da tužitelj naknadi tuženiku troškove postupka u ovoj pravnoj stvari zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude, pa sve do isplate.
U podnesku od 8. 09. 2025. godine punomoćnik tužitelja navodi sljedeće: "Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijana Jovića od 20. 08. 2025. g., tužitelj se očituje kako slijedi.
Vještaku je dan zadatak na temelju dokumentacije u spisu iskazati preplaćene iznose anuiteta kao razliku između plaćenih anuiteta prema početnom tečaju od anuiteta plaćenih po primijenjenom tečaju CHF za kune.
U odnosu na tako postavljen zadatak, vještak je u svom nalazu i mišljenju, nakon izvršenog izračuna utvrdio da je tužitelj kao korisnik kredita zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen ukupnom iznosu od 4.520,06 Eur.
Stoga, tužitelj ima potraživanje prema tuženiku u ukupnom iznosu od 4.520,06 EUR. Na nalaz i mišljenje sudskog vještaka tužitelj nema prigovora, te sukladno istome specificira tužbeni zahtjev i predlaže donošenje sljedeće:
PRESUDE
Nalaže se tuženiku: RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., OIB:53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, da tužitelju: AN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], isplati iznos od 4.520,06 EUR, uz zakonsku zateznu kamatu tekući počevši na pojedine iznose od različitih datuma po stopi od 14% do 30.06.2011.g., od 01.07.2011.g. do 31.07.2015.g. po stopi od 12% godišnje, od 01.08.2015.g. do 31.12.2015.g. po stopi od 8,14% godišnje, od 01.01.2016.g. do 30.06.2016.g. po stopi od 8,05% godišnje, od 01.07.2016.g. do 31.12.2016.g. po stopi od 7,88% godišnje, od 01.01.2017.g. pa do 30.06.2017.g. po stopi od 7,68% godišnje, od 01.07.2017.g. pa do 31.12.2017.g. po stopi od 7,41% godišnje, od 01.01.2018.g. pa do 30. 06. 2018.g. po stopi od 7,09%, od 01. 07. 2018.g. do 31.12.2018.g. po stopi od 6,82% godišnje, od 1.1.2019.g. do 30.6.2019.g. po stopi od 6,54%, od 1.7.2019.g. do 31.12.2019.g. po stopi od 6,30%, od 1.1.2020.g. do 30.6.2020.g. po stopi od 6,11%, od 1.7.2020.g. do 31.12.2020.g. po stopi od 5,89%, od 1.1.2021.g. do 30.6.2021.g. po stopi od 5,75%, od 1.7.2021.g. do 31.12.2021.g. 5,61%, od 1.1.2022.g. do 30.6.2022. po stopi od 5,49%, od 1.7.2022.g. do 31.12.2022 po stopi od 5,31%, od 1.1.2023.g. do 30.6.2023.g. po stopi od 5,50 %, od 01.07.2023.g. do 31.12.2023. po stopi od 7,00 %, od 1.1.2024. do 30.06.2024. po stopi od 7,50 %, od 01.07.2024. do 31.12.2024. po stopi od 7,25 %, od 01.01.2025. do 30.06.2025.g. po stopi od 6,15%, a od 01.07.2025.g. pa do isplate po stopi od 5,15%, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena i to:
na iznos od 1,08 EUR tekući od 01.02.2008. pa do isplate
na iznos od 2,93 EUR tekući od 01.03.2008. pa do isplate
na iznos od 6,10 EUR tekući od 01.04.2008. pa do isplate
na iznos od 1,34 EUR tekući od 01.05.2008. pa do isplate
na iznos od 1,80 EUR tekući od 01.07.2008. pa do isplate
na iznos od 0,56 EUR tekući od 01.10.2008. pa do isplate
na iznos od 16,03 EUR tekući od 01.11.2008. pa do isplate
na iznos od 5,67 EUR tekući od 01.12.2008. pa do isplate
na iznos od 18,85 EUR tekući od 01.01.2009. pa do isplate
na iznos od 20,87 EUR tekući od 01.02.2009 pa do isplate
na iznos od 21,79 EUR tekući od 01.03.2009. pa do isplate
na iznos od 19,91 EUR tekući od 01.04.2009. pa do isplate
na iznos od 20,41 EUR tekući od 01.05.2009. pa do isplate
na iznos od 16,42 EUR tekući od 01.06.2009. pa do isplate
na iznos od 13,49 EUR tekući od 01.07.2009. pa do isplate
na iznos od 14,27 EUR tekući od 01.08.2009. pa do isplate
na iznos od 15,82 EUR tekući od 01.09.2009. pa do isplate
na iznos od 15,68 EUR tekući od 01.10.2009. pa do isplate
na iznos od 14,12 EUR tekući od 01.11.2009. pa do isplate
na iznos od 17,05 EUR tekući od 01.12.2009. pa do isplate
na iznos od 19,41 EUR tekući od 01.01.2010. pa do isplate
na iznos od 22,75 EUR tekući od 01.02.2010. pa do isplate
na iznos od 21,98 EUR tekući od 01.03.2010. pa do isplate
na iznos od 26,53 EUR tekući od 01.04.2010. pa do isplate
na iznos od 25,67 EUR tekući od 01.05.2010. pa do isplate
na iznos od 27,35 EUR tekući od 01.06.2010. pa do isplate
na iznos od 41,88 EUR tekući od 01.07.2010. pa do isplate
na iznos od 38,89 EUR tekući od 01.08.2010. pa do isplate
na iznos od 48,03 EUR tekući od 01.09.2010. pa do isplate
na iznos od 44,88 EUR tekući od 01.10.2010. pa do isplate
na iznos od 39,79 EUR tekući od 01.11.2010. pa do isplate
na iznos od 50,52 EUR tekući od 01.12.2010. pa do isplate
na iznos od 64,15 EUR tekući od 01.01.2011. pa do isplate
na iznos od 54,50 EUR tekući od 01.02.2011. pa do isplate
na iznos od 57,88 EUR tekući od 01.03.2011. pa do isplate
na iznos od 53,58 EUR tekući od 01.04.2011. pa do isplate
na iznos od 54,35 EUR tekući od 01.05.2011. pa do isplate
na iznos od 72,63 EUR tekući od 01.06.2011. pa do isplate
na iznos od 74,42 EUR tekući od 01.07.2011. pa do isplate
na iznos od 89,17 EUR tekući od 01.08.2011. pa do isplate
na iznos od 81,37 EUR tekući od 01.09.2011. pa do isplate
na iznos od 72,83 EUR tekući od 01.10.2011. pa do isplate
na iznos od 70,72 EUR tekući od 01.11.2011. pa do isplate
na iznos od 70,07 EUR tekući od 01.12.2011. pa do isplate
na iznos od 74,08 EUR tekući od 01.01.2012. pa do isplate
na iznos od 77,57 EUR tekući od 01.02.2012. pa do isplate
na iznos od 78,04 EUR tekući od 01.03.2012. pa do isplate
na iznos od 75,63 EUR tekući od 01.04.2012. pa do isplate
na iznos od 77,26 EUR tekući od 01.05.2012. pa do isplate
na iznos od 78,37 EUR tekući od 01.06.2012. pa do isplate
na iznos od 76,49 EUR tekući od 01.07.2012. pa do isplate
na iznos od 76,99 EUR tekući od 01.08.2012. pa do isplate
na iznos od 2.438,09 EUR tekući od 24.08.2012. pa do isplate
a ujedno mu se nalaže da tužitelju naknadi parnični trošak uz zakonsku zateznu kamatu tekuću počevši od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi od 5,15 % godišnje, a u slučaju promjene stope po stopi koja se dobije uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve to u roku od 15 dana."
U dokaznom postupku sud je pregledao Ugovor o kreditu od 26.07.2007. s ovjerom, otplatni plana od 05.02.2021., zadužnicu s ovjerom, suglasnost s ovjerom, zahtjev za kredit, ponudu za kupnju motornog vozila od 25.07.2007., proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, te saslušanjem tužitelja kao parničnu stranku.
Stranke su popisale parnični trošak.
Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
Predmet spora stranaka odnosi se na tužbeni zahtjev tužitelja kojim tužitelj traži vraćanje onog što je tuženik primio na osnovu ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa pa do isplate.
U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda, uz obrazloženje kako su stranke, kao sudionici predmetnog ugovora o kreditu, ugovorile mjesnu nadležnost suda prema mjestu sjedišta tužene. Pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50-4285770 od 26.07.2007.g., razvidno je kako su tužitelj, kao korisnik kredita s tuženom, kao kreditorom, ugovorili kako se u slučaju spora ugovara nadležnost stvarno nadležnog suda prema sjedištu banke odnosno prema sjedištu njene podružnice ako spor proizađe iz pravnog odnosa zasnovanog poslovanjem podružnice.
Uzimajući u obzir prigovor tužene o mjesnoj nenadležnosti ovog suda, prije svega valja navesti kako je odredbom iz čl. 1. st. 3. Direktive Vijeća EEZ 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, propisano kako će se nepoštenim uvjetima smatrati one jednostrane klauzule koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a opća klauzula nepoštenosti odnosi se na ugovornu odredbu o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i s tim u vezi mora postojati značajna neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka te se mora protiviti načelu savjesnosti i poštenja.
Odredbe ove Direktive sastavni su dio Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 41/14, 110/15 i 14/19, dalje ZZP), a prema odredbi iz čl. 49. st. 1. ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ukoliko, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi iz čl. 49» st. 4. ZZP, trgovac koji tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Tužena u svom odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti, međutim ni ne spominje kako je posebno pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi ugovora kojom je u slučaju spora ugovorena nadležnost suda, stoga sud smatra kako se radi o odredbi koja je ugovorena bez mogućnosti pregovora i u skladu s unaprijed formuliranim obrascem tužene, koja ističe kako su sklapanjem predmetnog ugovora potvrđene odredbe o mjesnoj nadležnosti za tuženu, sadržane u člancima 46. i 48. Zakona parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Međutim, iz njegovog sadržaja jasno proizlazi da je sklopljen u Splitu. Dakle, za ovaj sud nema dvojbe kako je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u podružnici tužene u Splitu, a ne u njezinom sjedištu u [adresa].
U skladu s iznesenim okolnostima, valjalo je primijeniti odredbu iz čl. 54. St.19. ZZP koja propisuje kako odredba kojom se isključuje, ograničava otežava pravo potrošača ostvariti prava iz ugovora pred sudom ili drugim nadležnim tijelom, a poglavito odredba kojom se obvezuje potrošača na rješavanje spora pred arbitražom koja nije predviđena mjerodavnim pravom, odredba koja onemogućava izvođenje dokaza koji idu u prilog potrošaču ili odredba kojom se teret dokaza prebacuje na teret potrošača kada bi, prema mjerodavnom pravu, teret dokaza bio na trgovcu, predstavlja ugovornu odredbu koja se može smatrati nepoštenom. Osim toga, odredbom iz čl. 55. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništetna, zbog čega gore označena odredba o mjesnoj nadležnosti suda iz članka Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena mjesna nadležnost suda u sjedištu trgovca, za tuženu predstavlja odredbu propisanu čl. 54. toč 19. ZZP. jer su ispunjene pretpostavke sadržane u citiranoj odredbi iz čl. 49. St.1. ZZP, radi čega se, u skladu s odredbom iz čl. 53. st. 1. ZZP, takva odredba ima smatrati nepoštenom. Ovome je za dodati kako je u predmetnom slučaju valjalo uzeti u obzir odredbu iz čl. 46. st. 1. ZPP kojom je propisano kako je za suđenje nadležan sud koji je općemjesno nadležan za tuženika, ukoliko zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost kojega drugog suda. S tim u vezi, valjalo je cijeniti odredbu iz čl. 48. st.1. ZPP kojom je određeno kako je za suđenje u sporovima protiv pravnih osoba općemjesno nadležan sud na čijem se području nalazi njihovo registrirano sjedište, kao i odredbu iz čl. 59. ZPP po kojoj je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, a ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedince, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi.
Dakle, predmetni ugovor je zaključeni u poslovnici tuženika u Splitu i tužitelj je podnošenjem tužbe pred ovim sudom iskoristio mogućnost izbora, stoga je Općinski sud u Splitu stvarno i mjesno nadležan za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari. Slijedom navedenog prigovor tužene valjalo je odbiti kako je to odlučeno u izreci rješenja.
Tužitelj saslušan na raspravi u svom iskazu navodi slijedeće:
"Ja sam sa tuženikom zaključi ugovor o kreditu u švicarskim francima i to za kupnju osobnog vozila. U banci su mi rekli da mi je najbolje zaključiti ugovor u švicarskim francima što sam je i prihvatio, potpisao ugovor, koji je bio tipske naravi, tako da mi nismo pregovarali i pojedinim klauzulama već sam ga samo potpisao. Prvu godinu i po dana uredno sam plaćao kredit, međutim, nakon toga su rate postale sve veće, u jednom trenutku to je bilo pola moje plaće, pa a otprilike nakon 5 godina podnošenja kredita pozajmio novac i isplatio cijeli kredit. U vrijeme zaključenja kredita ja nisam imao nikakav obrt niti udjela u trgovačkim društvima.Na pitanje da li sam ja razumio u to vrijeme valutnu klauzulu navodim da ja nisam vidio nikakve probleme u tom trenutku tako da o tome nisam niti promišljao."
Citiranom iskazu sud poklanja vjeru kao u uvjerljivom i logičnom.
Među strankama nije sporno da su parnične stranke sklopile Ugovor o kreditu broj 418-50-4285770 od 26.07.2007.g. i to tužitelj kao korisnik kredita a tuženik kao kreditor, na iznos od 23.521,45 CHF u kunskoj protuvrijednosti, namjenski, s rokom otplate 84 mjeseca, uz promjenjivu godišnju kamatnu stopu sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora koja je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,49 % godišnje.
Nije sporna činjenica da tužitelj s tuženikom nije mogao pregovarati o sadržaju ugovora o kreditu, pa tako ni o spornim odredbama, jer se radilo o tipiziranim ugovorima kreditora. Službenici kreditora su isticali da je takav kredit najpovoljniji za tužitelja, što proizlazi iz njegovog iskaza. Iz sadržaja ugovora i iskaza tužitelja jasno proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o namjenskom potrošačkom kreditu za kupnju vozila.
Odredbama Zakona o obveznim odnosima određeno je da su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, te da su se stranke u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveze iz tih odnosa, dužne pridržavati načela savjesnosti i poštenja, odnosno, da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a mjerilom ponašanja se ocjenjuje ponašanje prosječnog potrošača s jedne strane te urednog i savjesnog gospodarstvenika, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti, s druge strane.
Prema odredbi članka 81. stavak 1. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača – dalje: ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana treba uvijek procjenjivati prema svim konkretnim okolnostima slučaja.
Treba navesti da je Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012. od 4. srpnja 2013. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 1. 01. 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana , pa je time Raiffeisenbank Austria d.d postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.01.2004.godine do 06.08.2007.godine i to člancima 81., 82 .i 90., a od 07.08.2007.godine do 31.12.2008.godine , protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003.godine do 31.12.2008.godine , a koja povreda traje i nadalje.
U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017-10 od 4. 07. 2013.
Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Potrošač-Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi članka 502. c) Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 57/11., 25/13. – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom članka 138. a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13.) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavak 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti se pozvao na obrazloženje presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017-2010. Visoki trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja.
Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta.
Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik, zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
Vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača – tužitelja što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
Tužitelju nije na transparentan način objašnjen razlog i mehanizmi promjene valutne klauzule pa ni odnos s drugim odredbama ugovora, na način da i tužitelj može predvidjeti posljedice koje iz toga za njega proizlaze, već je samo navedena promjenjivost valute i kamatne stope po odluci Banke, a što je dovoljna činjenična osnova za zaključak da su utužene odredbe Ugovora o kreditu suprotne odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te je posljedica takve nepoštene odredbe njezina ništetnost, u smislu odredaba Zakona o obveznim odnosima.
Slijedom navedenog sud je odlučio da je neosnovan prigovor tuženika da bi u svakom konkretnom postupku tužitelj najprije morao dokazivati da mu sporne odredbe ugovora o kreditu nisu bile jasne, lako razumljive i uočljive. Naime, o tome su sudovi već odlučili u citiranim odlukama a koje prihvaća i ovaj sud.
Trebalo je raspraviti i o visini postavljenog tužbenog zahtjeva.
Vještačenjem po vještakinji za knjigovodstvo i financije Marijana Jovića sud je utvrdio:
- da je predmetni kredit broj: 418-50-4285770 od 26.07.2007.g. sklopljen na iznos glavnice od 23.521,45 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika na dan isplate,
- da je predmetni kredit trebao otplatiti u 84 mjesečnih anuiteta,
- da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a početna je iznosila 5,49 % godišnje.
- da je tužitelj prijevremeno u cijelosti otplatio kredit 23. 08. 2012. god. - da se tijekom trajanja kredita kamatna stopa više puta mijenjala kao i anuiteti sukladno promjeni tečaja švicarskog franka
- da je u razdoblju od 30. 09. 2007. do konačne otplate kredita dana 23. 08. 2012. godine zbog primjene valutne klauzule i mijenjanja tečaja CHF u odnosu na kunu u razdoblju cjelokupne otplate platio pojedinačne veće iznose anuiteta od anuiteta koji bi bili plaćeni da je tijekom cijelog razdoblja otplate primijenjen tečaj CHF u odnosu na kunu prema kojem je kredit isplaćen u ukupnom iznosu od 4.520,06 EUR primjenom fiksnog tečaja konverzije. Navedeni iznosi su kumulativ mjesečnih iznosa dospjelih sukladno otplatnom dinamici kredita.
Nalaz i mišljenje vještaka sud prihvaća kao logičan, uvjerljiv i izrađen po pravilima struke.
Dakle, iz provedenog vještačenja nedvojbeno proizlazi da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi preplato zbog promjene tečaja za CHF ukupan iznosu od 4.520,06 EUR-a.
Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecalac nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
Stoga je banka, sukladno citiranoj odredbi dužna vratiti zatezne kamate na preplaćene iznose od dana stjecanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa preplaćenog na ime promjene tečaja valute.
Tuženik koji je u zakašnjenju s plaćanjem navedene novčane obveze, duguje tužiteljici na temelju odredbe čl. 29. ZOO-a osim glavnog duga i zakonske zatezne kamate za vrijeme od kada je obveza dospjela, pa do njene podmire.
Tuženik je istakao prigovor zastare.
Tužitelj traži povrat stečenog bez osnova na temelju primjene ništetnih ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužba tužitelja u ovom predmetu dostavljena je ovom sudu dana 1. 04. 2021. Godine a ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018., pa u ovom slučaju nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.
Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. odlučujući o izvanrednoj reviziji, zauzeo pravno shvaćanje prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, a zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske je na sjednici Odjela 30. siječnja 2020. donio pravno shvaćanje o tome kada počinje teći zastrani rok kod restitucijskog zahtjeva, a to je zahtjev prema kojemu su stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora. Taj rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Tim pravnim shvaćanjem je pomaknut trenutak početka tijeka zastare za zahtijevanje povrata ispunjenog i to u korist stranke koje je ispunila ništetni ugovor. Prema tom shvaćanju zastara počinje teći od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovora, a ne od trenutka ispunjenja obveze ništetnog ugovora. Pravno shvaćanje služi ustaljenju i ujednačavanju sudske prakse. Ono je obvezno za sve suce Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Po prirodi stvari, odnosno snagom autoriteta najvišeg suda u Republici Hrvatskoj, pravno je shvaćanje važno i za sve ostale suce u građanskoj grani suđenja. Prema recentnoj praksi ES-a u tom smislu, pravno uređenje zastare restitucijskih učinaka u Hrvatskoj, kako po pitanju početka tijeka zastarnog roka tako i po pitanju njegova trajanja, usklađeno je s člankom 6. stavkom 1. Direktive 93/13. Sud europske unije u svojoj odluci navodi da se "pravu Unije ne protivi nacionalni propis koji, propisujući nezastarivost tužbe za utvrđenje ništavosti nepoštene odredbe iz ugovora sklopljenog između prodavatelja robe ili pružatelja usluge i potrošača, podvrgava roku zastare tužbu radi isticanja restitucijskih učinaka tog utvrđenja, pod uvjetom poštovanja načela ekvivalentnosti i djelotvornosti." S obzirom na to da je početak tijeka zastarnog roka za iznose plaćene na temelju nepoštene ugovorne odredbe od dana ispunjenja ništetnog ugovora, odnosno od dana sklapanja ugovora, u praksi ES-a ocijenjen protivnim EU pravu, novo tumačenje početka tijeka zastarnog roka u hrvatskoj sudskoj praksi (od dana utvrđenja ništetnosti odgovara) u cijelosti odgovara zahtjevima načela djelotvornosti zaštite potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi kako to zahtijeva Direktiva 93/13.
Sud odbija prigovor tuženika radi prebijanja jer tražbina tužitelja i tuženika ne proizlaze iz iste pravne osnove. Tužitelj nije od tuženika stekao nešto bez osnove odnosno imovina tuženika nije neosnovano prešla u imovinu tužitelja.
Osnovan je i prigovor zastare tužitelja jer su utvrđenja iz kolektivnog spora glede ništetnosti ustanovljena isključivo u korist potrošača odnosno tužitelja tako da se stajalište o prekidu zastare potraživanja ne može primijeniti na tuženika. Stoga zastarni rok od 5 godina za tuženika nije bio prekinut.
Tuženik je svoj prigovor prijeboja istekao na raspravi dana 27. 03. 2025. Godine, a njegova zadnja rata je dospjela dana 1. 09. 2008. Godine, s obzirom na zastarni rok od 5 godina jasno proizlazi da su te tražbine u zastari.
Tuženik se neosnovano protivi preinake tužbe tužitelja nakon provedenog financijskog vještačenja.
Naime, Zaključkom sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 26.11.2021.g. br. Su-IV-162/2021 je određeno:
“U predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena je preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.”
Nadalje neosnovan je i prigovor tuženika da bi preinačeni tužbeni zahtjev bio u zastari.
Naime, na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske dana 27. svibnja 2024., br. Su-IV-123/2024-5 zauzeto je pravno shvaćanje: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.“
Tužitelju je temeljem odredbe čl. 154. St. 1. ZPP-a i važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika obistinjen trošak sastava tužbe 200,00 eura (Tbr.7.t.1.OT), sastav 6 podneska po 200,00 eura (Tbr.8.t.1.OT), za zastupanje po punomoćniku na 3 ročišta po 200,00 eura (Tbr.9.t.1.OT), ukupno 2.000,00 eura.
Utvrđenom iznosu je potrebno pridodati trošak PDV-a od 25 % 500,00 eura, ukupno 2.500,00 eura.
Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.
U Splitu, 2. prosinca 2025.
Sudac
Josip Mrkonjić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude, putem ovog suda na Županijski sud u
.._.._.._.._.._.._.._.., pisanim podneskom u 3 primjerka.
DNA:
1. AN, [adresa] zastupanog po punomoćniku ĐN
2. Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska cesta 69, [adresa] Zagreb zastupanog po punomoćniku FN
U Splitu, 2. prosinca 2025..godine.
