Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Kž-644/2025-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tomislava Brđanovića, predsjednika vijeća, te Rajka Kipkea i Igora Pavlica, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Martine Glavica, u kaznenom predmetu protiv optuženog CB, zbog kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj: 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. i 101/17., dalje: KZ), odlučujući o žalbama optuženika i Općinskog državnog odvjetništva u Rijeci (dalje: ODO) protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj: K-366/2018-72 od 26. kolovoza 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se žalba ODO-a te se pobijana presuda preinačuje u odbijajućem dijelu u odnosu na odluku o troškovima kaznenog postupka tako da se izriče:

Na temelju čl. 149. st. 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22., 36/24. i 72/25., dalje: ZKP-25) troškovi kaznenog postupka u odbijajućem dijelu padaju na teret žrtve GB.

II Odbija se kao neosnovana žalba optuženog CB i potvrđuje pobijana presuda suda prvog stupnja u osuđujućem dijelu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvog stupnja optuženi CB proglašen je krivim zbog počinjenja kaznenog djela iz čl. 139. st. 2. KZ-a na način i pod okolnostima opisanim u točki I izreke te presude, te je na temelju istog zakonskog propisa osuđen na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, s time da mu je na temelju čl. 55. st. 1. i 2. KZ-a izrečena kazna zatvora zamijenjena radom za opće dobro na način da se jedan dan zatvora zamjenjuje s dva sata rada.

1.1. Na temelju čl. 55. st. 6. i 7. KZ-a optuženom CB dana su upozorenja precizirana u točkama III i IV izreke pobijane presude.

1.2. Na temelju čl. 148. st. 6. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19., 80/22. i 36/24., dalje: ZKP-24 – valja primijetiti da je sud prvog stupnja propustio naznačiti puni naziv ovog Zakona te naznačiti brojeve „Narodnih novina“ u kojima je objavljen zajedno sa svim svojim izmjenama i dopunama) optuženi CB u cijelosti je oslobođen plaćanja troškova kaznenog postupka.

1.3. Istom presudom je protiv optuženog CB na temelju čl. 452. st. 3. ZKP- 24 (ispravno bi trebalo stajati: na temelju čl. 452. t. 3. ZKP-24) odbijena optužba da bi počinio kazneno djelo iz čl. 139. st. 2. KZ-a činjenično i pravno pobliže opisano u točki VI izreke te presude, slijedom čega je na temelju čl. 149. st. 1. ZKP-24 odlučeno da troškovi kaznenog postupka u odbijajućem dijelu padaju na teret proračunskih sredstava.

2. Protiv te presude su optuženi CB putem branitelja Antona Denone, odvjetnika, i ODO pravovremeno podnijeli žalbe.

2.1. Optuženik se žali na osuđujući dio zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni (ispravno: odluke o zamjeni kazne radom za opće dobro), s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje odnosno da se preinači i optuženik oslobodi optužbe.

2.2. ODO se žali zbog odluke o troškovima kaznenog postupka i predlaže da nadležni županijski sud ukine pobijanu presudu u odnosu na odbijajući dio i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku, a podredno da u tom dijelu istu preinači na način da žrtvi GB naloži plaćanje troškova kaznenog postupka.

3. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP-25 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Varaždinu na obvezno razgledavanje, nakon čega je državni odvjetnik isti s podneskom broj: KŽ-DO-745/2025 od 12. studenog 2025. vratio ovome sudu drugog stupnja.

5. U skladu s čl. 475. st. 3. ZKP-25 sjednica vijeća drugostupanjskog suda provedena je u odsutnosti nadležnog državnog odvjetnika, optuženika i njegova branitelja Antona Denone, odvjetnika, budući da su uredno izvješteni o njenom održavanju.

6. Žalba optuženika nije osnovana, dok je žalba ODO-a osnovana.

U odnosu na žalbu optuženika:

7. Osporavajući prvostupanjsku presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. t. 11. ZKP-24 optuženik ustvari iznosi prigovore činjenične naravi koji se kao takvi ne mogu podvesti pod ovu žalbenu osnovu, jer zapravo spadaju u domenu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. S druge strane, optuženik smatra da mu je prvostupanjski sud povrijedio pravo na pošteno suđenje, čime očito upire na bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 2. ZKP-24, premda se izrijekom ne poziva na tu zakonsku odredbu. Optuženik ovu bitnu proceduralnu povredu obrazlaže tezom da je „umjesto donošenja oslobađajuće presude, sud pogrešno primijenio materijalno pravo na temelju nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja“, no iz razloga koji slijede u nastavku ovog obrazloženja vezano za sporne segmente pobijane presude, ovaj sud drugog stupnja nije prihvatio ni ovu žalbenu primjedbu, nalazeći da u odnosu na optuženika u ovom kaznenom postupku nije došlo do teške povrede prava na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Stoga žalba optuženika i iz ove žalbene osnove nije prihvaćena, dok ispitivanjem pobijane presude u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 1. ZKP-25 nije uočeno da bi sud prvog stupnja počinio ma koju drugu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka na čije postojanje se u žalbenom postupku protiv presude pazi po službenoj dužnosti. Posebno treba istaći da je, suprotno uopćenom stajalištu optuženika, osporena presuda u svim svojim dijelovima jasna, razumljiva i neproturječna.

8. U sklopu žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a zapravo samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer u žalbi ne tvrdi da je sud prvog stupnja propustio utvrditi neku od odlučnih činjenica (čl. 470. st. 3. ZKP-24), optuženik ističe da ga u konkretnom slučaju za predmetno kazneno djelo tereti jedino oštećeni SB, ukazuje na svjedočenja ČB, koji nije čuo da bi optuženik oštećeniku govorio prijeteće riječi odnosno vidio da bi fizički nasrnuo na potonjeg u smislu hvatanja za vrat ili nešto slično, i JB, koji je rekao da je siguran da optuženik nije prijetio oštećeniku, slijedom čega zaključuje da se pobijana presuda u osuđujućem dijelu temelji na selektivnom vrednovanju iskaza, uz zanemarivanje u cijelosti njegove obrane, te smatra da je prvostupanjski sud propustio provesti objektivnu ocjenu je li njegovo (optuženikovo) ponašanje bilo takve naravi da bi kod oštećenika zaista izazvalo ozbiljan strah ili osjećaj nesigurnosti, što je nužan uvjet za pravnu kvalifikaciju radnje kao kaznenog djela prijetnje.

9. Suprotno naprijed u bitnome iznijetim žalbenim navodima sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene svih izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio sve odlučne činjenice koje se tiču konkretne inkriminacije, pri čemu je za svoje pravno relevantne činjenične zaključke iznio uvjerljive i argumentirane razloge koje optuženik žalbom nije doveo u razboritu sumnju.

9.1. Radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja žalitelj se upućuje na točke 14. i 15. obrazloženja osporene presude u kojima je prvostupanjski sud iznio argumentaciju svog vrednovanja izvedenih personalnih dokaza, a koju je ovaj žalbeni sud u cijelosti prihvatio jer je nalazi logičnom i racionalnom. Ne može se uvažiti žalbeno stajalište o selektivnoj ocjeni dokaza, budući da je ona rezultat savjesne, brižljive i sveobuhvatne analize vjerodostojnosti proturječnih dokaza, u skladu s obvezama suda koje proizlaze iz odredbi čl. 450. st. 2. i 459. st. 5. ZKP-24. Stoga sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u istinitost iskazivanja oštećenog SB, imajući u vidu da sam optuženik ne negira verbalni napad na oštećenika u obliku njegova vrijeđanja, kao ni fizički nasrtaj u obliku hvatanja za košulju ili vrat, ali i svjedočenje ČB koji je izjavio da je optuženik kritične zgode pijan vikao na oštećenika, da ga je prijatelj u njegovom društvu (ĐB) smirivao i „da je okrivljenik htio tući SB odnosno udariti ga“. S obzirom na izloženo sud prvog stupnja nije imao razloga posumnjati u izričitu i dosljednu tvrdnju oštećenika da mu je optuženik tom prilikom zaprijetio da će ga ubiti.

9.2. S druge strane, argumentum a contrario, sud prvog stupnja je opravdano otklonio obranu optuženika u kojoj osporava inkriminiranu prijetnju, kao i svjedočenje JB koje je u pogledu svih detalja događaja oprečno ostalim izvedenim personalnim dokazima, a u pogledu ponašanja optuženika kritične zgode i samoj optuženikovoj obrani (npr. ovaj svjedok, za razliku od optuženika, negira da je optuženik ulazio u unutrašnjost kafića Buldog i da je nasrnuo na oštećenika).

9.3. Što pak se tiče ozbiljnosti predmetne prijetnje valja odgovoriti žalitelju da se ona procjenjuje prema objektivnim mjerilima, a ne prema subjektivnom doživljaju žrtve. To poradi toga što je kazneno djelo prijetnje iz čl. 139. KZ-a kazneno djelo apstraktnog ugrožavanja, a nema nikakve dvojbe da se prijetnja ubojstvom prema svim objektivnim kriterijima i standardima ima tretirati ozbiljnom prijetnjom, pri čemu je, kao što je rečeno, posve irelevantno je li ona kod osobe kojoj je upućena doista izazvala osjećaj straha ili osobne uznemirenosti i nesigurnosti.

9.4. Slijedom iznijetih razloga žalba optuženika uz ove žalbene osnove nije uvažena.

10. Nije u pravu optuženik ni kada prvostupanjsku presudu pobija zbog povrede kaznenog zakona, budući da konkretna inkriminacija, kako je činjenično i pravno opisana te naposljetku i dokazana, sadrži sva bitna obilježja bića kvalificiranog oblika kaznenog djela prijetnje iz čl. 139. st. 2. KZ-a, kako u objektivnom, tako i u subjektivnom smislu.

10.1. Ispitujući pak osporenu presudu u skladu s obvezom iz čl. 476. st. 1. t. 2. ZKP- 25, ovaj žalbeni sud nije utvrdio da bi prvostupanjski sud na bilo koji način na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon, a što spada u domenu oficijelnog ispitivanja presude u povodu podnesene žalbe.

11. Kod odabira vrste i mjere kaznenopravne sankcije sud prvog stupnja je na temelju valjane ocjene utvrđenih olakotnih okolnosti (optuženik je neosuđivan i otac jednog maloljetnog djeteta), dok otegotne nije našao, ispravno postupio kada je optuženika za predmetno kazneno djelo osudio na kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci, koju mu je zatim zamijenio radom za opće dobro, budući da je takva kaznena sankcija i po uvjerenju ovoga žalbenog suda primjerena stupnju krivnje (izravna namjera prvog stupnja), pogibeljnosti djela i osobi optuženika, te ujedno podobna za ostvarenje opće i posebne svrhe kažnjavanja u smislu čl. 41. KZ-a. U tom kontekstu žalba optuženika niti u ovom dijelu nije prihvaćena.

12. Slijedom svega izloženog valjalo je u odnosu na žalbu optuženika na temelju čl. 482. ZKP-25 odlučiti kao u točki II izreke ove presude.

U odnosu na žalbu ODO-a:

13. U pravu je državni odvjetnik kada u odbijajućem dijelu presude osporava odluku o troškovima kaznenog postupka iz točke VII izreke. Naime, na raspravi od 11. listopada 2022. oštećeni GB povukao je svoj prijedlog za kazneni progon optuženika, a budući da optuženik tom prilikom nije izjavio da će u tom dijelu platiti troškove kaznenog postupka, u takvoj procesno-pravnoj situaciji troškovi kaznenog postupka u skladu s odredbom čl. 149. st. 4. ZKP-24 padaju na teret žrtve, a ne proračunskih sredstava, kako je to pogrešno odlučio prvostupanjski sud. Stoga je žalba ODO-a prihvaćena te je pobijana presuda u odbijajućem segmentu na temelju čl. 486. st. 1. ZKP-25 preinačena na način preciziran u točki I izreke ove presude.

U Varaždinu 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Tomislav Brđanović

U zamjenu potpisao sudac

Igor Pavlic