REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U ZLATARU
STALNA SLUŽBA U KRAPINI
Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1
Poslovni broj: P-147/2025-29
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji Romani Mališ u pravnoj stvari tužiteljice SG, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupana po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku u Zagrebu protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA d.d., Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320 zastupanog po punomoćnicima iz OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon javno provedene i zaključene glavne rasprave 5. studenog 2025. u prisutnosti z. punomoćnice tužiteljice – Nede Narančić Krznar, odvjetnice u Krapini i z. punomoćnice tuženika – DG, odvjetničke vježbenice u OD Metelko, Knežević & Partneri, 2. prosinca 2025., donio je, objavio je i
p r e s u d i o j e
I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5102738687, sklopljenog 29. studenog 2005. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužiteljice SG kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točka 7. Ugovora u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 324 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 552,31 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici SG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i razliku nedospjele glavnice u konverziji te utvrđen manjak (tražbinu kreditora temeljem konverzije), isplati iznos od 8.937,65 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
-na iznos od 6.760,42 eur od 1.10.2015. do isplate, u roku 15 dana.
III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužiteljici SG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati troškove parničnog postupka u iznosu od 4.350,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2025. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
IV O d b i j a s e tužiteljica s dijelom tužbenog zahtjeva za isplatu iznosa od 4.907,59 € sa zakonskom zateznom kamatom od 1.10.2015. do isplate (na ime razlike nedospjele glavnice u konverziji) i iznosa od 2.967,42 € sa zakonskom zateznom kamatom od 3.2.2016. do isplate (utvrđen manjak – tražbina kreditora temeljem konverzije), kao neosnovanim.
V O d b i j a s e tužiteljica s zahtjevom za zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od 2.177,23 € tekućom od 13.6.2023., kao neosnovanom.
VI O d b i j a s e kao neosnovan tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 480,26 € zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:
- / EUR 1,32 od 02.02.2006. pa do isplate,
- / EUR 5,72 od 02.03.2006. pa do isplate,
- / EUR 7,93 od 02.04.2006. pa do isplate,
- / EUR 7,10 od 02.05.2006. pa do isplate,
- / EUR 6,28 od 02.06.2006. pa do isplate,
- / EUR 7,03 od 02.07.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,98 od 02.08.2006. pa do isplate,
- / EUR 5,66 od 02.09.2006. pa do isplate,
- / EUR 5,42 od 02.10.2006. pa do isplate,
- / EUR 10,32 od 02.11.2006. pa do isplate,
- / EUR 9,76 od 02.12.2006. pa do isplate,
- / EUR 11,88 od 02.01.2007. pa do isplate,
- / EUR 15,70 od 02.02.2007. pa do isplate,
- / EUR 12,72 od 02.03.2007. pa do isplate,
- / EUR 13,40 od 02.04.2007. pa do isplate,
- / EUR 19,76 od 02.05.2007. pa do isplate,
- / EUR 21,32 od 02.06.2007. pa do isplate,
- / EUR 23,38 od 02.07.2007. pa do isplate,
- / EUR 23,36 od 02.08.2007. pa do isplate,
- / EUR 20,54 od 02.09.2007. pa do isplate,
- / EUR 24,74 od 02.10.2007. pa do isplate,
- / EUR 24,84 od 02.11.2007. pa do isplate,
- / EUR 21,90 od 02.12.2007. pa do isplate,
- / EUR 22,22 od 02.01.2008. pa do isplate,
- / EUR 16,81 od 02.02.2008. pa do isplate,
- / EUR 8,40 od 02.03.2008. pa do isplate,
- / EUR 9,99 od 02.04.2008. pa do isplate,
- / EUR 21,86 od 02.05.2008. pa do isplate,
- / EUR 17,89 od 02.06.2008. pa do isplate,
- / EUR 21,40 od 02.07.2008. pa do isplate,
- / EUR 22,30 od 02.08.2008. pa do isplate,
- / EUR 21,77 od 02.09.2008. pa do isplate,
- / EUR 3,78 od 02.11.2008. pa do isplate,
- / EUR 3,78 od 02.12.2008. pa do isplate,
i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.
VII O d b i j a s e tužiteljica s eventualno kumuliranim tužbenim zahtjevom koji glasi:
"I Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj 5102738687, sklopljenog 29. studenog 2005. između tuženika ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. kao Banke i tužiteljice SG kao Korisnika kredita, kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, dakle točka 7. Ugovora u dijelu kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 324 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 552,31 CHF obračunatoj po srednjem tečaju Banke za CHF na dan odobrenja žiro- računa Banke.
II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMARKISCHE BANK d.d. iz Rijeke, Jadranski trg 3/a, OIB 23057039320, da tužitelju SG iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], na ime zakonskih zateznih kamata na valutnu preplatu do konverzije, isplati ukupan iznos od 2.177,23 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od tekućim od dana podnošenja tužbe 13.6.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine. III Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana."
VIII O d b i j a s e tužiteljica sa zahtjevom za naknadu parničnog troška povrh dosuđenih 4.350,00 €, kao neosnovanim.
IX O d b i j a s e tuženik sa zahtjevom za naknadu parničnih troškova kao neosnovanim.
i
r i j e š i o j e
Dopušta se preinaka tužbe.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi tvrdi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom kao bankom 29. studenog 2005. sklopila Ugovor o kreditu broj 5102738687– dalje u tekstu: Ugovor), kojim je tuženik tužiteljici odobrio kredit u kunskoj protuvrijednosti od 103.482,17 CHF, obračunat po srednjem tečaju tuženika na dan puštanja kredita u tečaj.
1.1. Točkom 7. Ugovora određeno je plaćanje u 324 mjesečnih anuiteta od po 552,31 CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan odobrenja žiro- računa tuženika.
1.2. Na dan puštanja kredita u otplatu srednji tečaj tuženika u odnosu na CHF je bio 4,740000; međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do konverzije kredita temeljem ZID ZPK/15 (Narodne novine br. 102/15). To je tužiteljici uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što joj je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog.
1.3. Naprijed navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužiteljicu kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem ista nije mogla utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora.
1.4. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužiteljice stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužiteljicu držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ju upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva.
1.5. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužiteljicu o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužiteljici nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.
1.6. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano naprijed u tužbi, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i: -da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo treće tuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
1.7. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odn. ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.
1.8. Tužiteljica se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz naprijed navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju.
1.9. Tužiteljica ukazuje kako ona nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredaba predmetnog kredita koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF te su ispunjeni uvjeti iz čl. 187. ZPP-a za tužbu za utvrđenje (toč. I. tužbenog zahtjeva), posebno imajući u vidu da je pravo tužiteljice da ističe ništetnost neograničeno (čl. 328. ZOO/05).
1.10. Činjenica što su stranke naknadno sklopile Aneks ugovoru o kreditu i izvršile konverziju kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR ne utječe na pravo na isticanje ništetnosti jer ništetnost djeluje od samog sklapanja ugovora tj. ex tunc. Tužiteljica ističe da niti sklapanjem Aneksa ugovoru niti donošenjem ZiDZPK (NN br. 102/2015) nisu konvalidirane ništetne odredbe glavnog ugovora (tako i Vrhovni sud RH u rješenju broj: Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019.).
1.11. Dalje, tužiteljica ističe da je odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.12. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje jesu li sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.13. Tuženik je tužiteljicu tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za nju povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužiteljicu propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužiteljicu kao korisnika kredita. Stoga tužiteljica kao prosječni potrošač nikako nije mogla razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati.
1.14. Budući da tužiteljica nije bila u dovoljnoj mjeri obaviještena, ona niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogla razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće.
1.15. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužiteljicu informirati o svim rizicima koje ona kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužiteljicu izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužiteljicu posebno rizičnom valutnom klauzulom.
1.16. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužiteljice i bila je značajna.
1.17. Iz svega naprijed navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07 i čl. 322. ZOO/05.
1.18. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužiteljici sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05)
1.19. Konačno, tužiteljica usklađenim tužbenim zahtjevom od 17. listopada 2025. (list 374-376 spisa), a nakon provedenog financijskog vještačenja, predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, konkretno točka 7. Ugovora; naložiti tuženiku na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i razliku nedospjele glavnice u konverziji te utvrđen manjak (tražbina kreditora temeljem konverzije) isplata iznosa od 16.812,66 € sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.670,42 € od 1.10.2015., na iznos od 4.907,59 € od 1.10.2015. i na iznos od 2.967,42 € od 3.2.2016. kao i troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude.
1.19.1.Podredno, tužiteljica i to isključivo ukoliko sud ocjeni da glavni tužbeni zahtjev nije osnovan, postavlja temeljem čl. 188.st.2. ZPP-a eventualno kumulirani tužbeni zahtjev kojim predlaže da sud donese presudu kojom će se utvrditi ništetnim odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, konkretno točka 7. Ugovora; naložiti tuženiku isplata na ime zakonskih zateznih kamata na valutnu preplatu do konverzije iznosa od 2.177,23 € sa zakonskom zateznom kamatom od 13.6.2023. te troškove postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude.
2. U opsežnom odgovoru na tužbu (list 26-43 spisa) tuženik u cijelosti spori osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva tužiteljice te osporava status tužiteljice kao potrošača, ističe da je konverzija kredita izvršena sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015), ističe prigovor zastare, ističe da je neosnovano potraživanje tužiteljice s osnova plaćenog utvrđenog manjka, osporava tijek zateznih zakonskih kamata, da je neosnovan zahtjev tužiteljice za isplatu navodne razlike u glavnici, ističe da se prilikom izračuna navodne preplate tužiteljice moraju uračunati i iznosi koji su manje plaćeni, tzv. negativne razlike radi čega tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od EUR 480,26 zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini iznos te konačno predlaže da sud odbije tužbene zahtjeve tužiteljice kao neosnovane i naloži tužiteljici da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.
3. Tuženik se protivio preinaci tužbe podneskom tužiteljice od 17. listopada 2025. kojom je povišen tužbeni zahtjev za isplatu u odnosu na zahtjev istaknut u tužbi te je istaknu prigovor zastare u odnosu na povišeni iznos tužiteljičine tražbine.
4. Sud je dopustio preinaku tužbe izvršene podneskom tužiteljice od 17. listopada 2025. jer prije provođenja financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točnu visinu svoje tražbine, da bi je bez svoje krivnje mogla istaknuti prije zaključenja prethodnog postupka. Povišeni tužbeni zahtjev temelji se na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i tužbeni zahtjev istaknut u tužbi, pa se tuženik ne može osnovano protiviti takvoj preinaci. Sud je, pored toga, dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa između stranaka u pogledu predmetnih pravnih poslova.
5. Rješenjem ovoga suda poslovni broj P-1444/2023-8 od 12. prosinca 2024., odbijen je tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda, koje rješenje je potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj Gž-138/2025-2 od 17. ožujka 2025.
6. U dokaznom postupku izvršen je uvid, odnosno pročitana je sljedeća dokumentacija: Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102738687 od 29.11.2005. (list 11-17 spisa), Aneks broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102738687 od 3.2.2016. (list 18-22), otplatni plan (list 23-27), obavijest o promjeni kamatne stope (list 28-29), izvod iz zapisnika od 5. ožujka 2024. (list 69), Obrazac za prihvat Izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR od 17.12.2015. (list 70-72), reklamni materijal za stambene kredite uz valutnu klauzulu za CHF, EUR, USD (list 130-146), u svrhu dokazivanja saslušana je tužiteljica osobno te je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o. (list 247-369).
7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni Ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51400607-5102738687 od 29.11.2005.
7.1. Predmetnim ugovorom o kreditu tužiteljici je odobren i isplaćen kredit u iznosu od 103.482,17 CHF protuvrijednost u kunama obračunata po srednjem tečaju banke na dan puštanja kredita u tečaj. Namjena kredita je stambeni kredit građana preko tri godine uz čvrstu valutnu klauzulu, stambeni kredit za kupovinu nekretnine, s rokom vraćanja 324 mjeseca od puštanja kredita u tečaj te otplatom kredita u 324 mjesečnih anuiteta.
8. Između stranaka je nesporno da su 3.2.2016. sklopile Ankes broj 1 Ugovora o kreditu broj 5102738687, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015).
9. Saslušana u svrhu dokazivanja, tužiteljica SG iskazala je da su u vrijeme dizanja kredita, njezina obitelj i ona živjeli kao podstanari i ukazala se prilika da predmetni stan kupe budući je bio na prodaju. 2004. počeli su obilaziti banke kako bi mogli realizirati kredit. U to vrijeme radila je u HP-u, te je u HPB-u pokušala ishoditi kredit, ali nije zadovoljavala uvjete, dok su kod tuženika zadovoljavali uvjete s time da je suprug bio sudužnik. Kredit je realiziran 2005. Taj predmetni kredit prihvatili su jer im je rata kredita bila prihvatljiva, koja je u tom trenutku bila 2.450,00 kn. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu nisu bili upozoreni da HNB ne štiti tečaj CHF-a kao što štiti tečaj eura. Kredit je bio po sistemu "uzmi ili ostavi". Nije pregovarala o bilo kojoj odredbi ugovora o kreditu, a sada se više ni ne sjeća je li uopće pitala bi li se nešto moglo mijenjati. Sam ugovor o kreditu je već bio gotov "imala je osjećaj da se radi po špranci, da se samo mijenjaju imena, prezimena i iznos kredita". Rata je narasla sve do 3.900,00 kn. Kredit je konvertiran, kredit je još uvijek u otplati. U predmetnom stanu nije obavljana nikakva trgovačka djelatnost niti je vlasnica trgovačkog društva, obrta ili slično. Prilikom konverzije kredita nije bilo preplate, već je morala platiti još 2.500,00 €. Prilikom konverzije nije bilo govora o tome da bi se ona sklapanjem tog Dodatka odrekla bilo kojih svojih prava. U otplati redovnog kredita znalo se dogoditi da nisu redovito otplaćivali rate, čak je bila i u blokadi. Ni danas još ne zna točno što bi to značilo valutna klauzula. Pročitala je ugovor, ali kao što je naprijed iskazala, bilo joj je bitno samo iznos rate i da mogu kupiti nekretninu.
10. Sud je prije svega utvrđivao je li tužiteljica ugovor sklopila u svojstvu potrošača i u potrošačke svrhe, a što je tuženik tijekom postupka osporio.
10.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., S,C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.
10.2. Iz predmetnog ugovora o kreditu, dodatka tom ugovoru i iz iskaza tužiteljice, utvrđeno je da je tužiteljica ugovor o kreditu sklopila kao fizička osoba i za vlastite potrebe. Isto proizlazi i iz same namjene ugovora o kreditu, koji je odobren za kupnju nekretnine.
10.3. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.
11. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
11.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.
11.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-
III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.
11.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.
11.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).
12. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa.
13. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.
14. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.
15. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.
16. Sud je također uzeo u obzir i pravno shvaćanje koje je Ustavni sud Republike Hrvatske izrazio u svoj odluci poslovni broj: U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022., slijedom kojeg, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom dokazivanja i utvrđivanja u kolektivnom sporu, onda su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim, formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, na redovnim je sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na promjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, sve u skladu s temeljnim postupovnim zahtjevima prava na jednakost oružja kako ga tumače i Europski sud za ljudska prava i Ustavni sud Republike Hrvatske, ali i institucionalnim jamstvima prava na pravično suđenje kao što je pravo na pristup sudu. Tuženik nije predložio daljnje dokaze.
16.1. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući tužiteljica nije bila upozorena na eventualne rizike i isti je bio prezentiran kao "gotov proizvod", a predmetni kredit u CHF joj je ponuđen kao najpovoljniji. Nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora, a mjesečni anuitet joj je znatno porastao tijekom otplate te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno ZZP/03. Tužiteljica je i zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Ono što je tuženik kao financijska institucija zasigurno znao i morao znati jest činjenica da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune u odnosu na valutu CHF, već samo u odnosu na EUR. Naprotiv, tuženik je predmetni ugovor o kreditu ponudio i prikazao tužiteljici kao jedinu kreditnu opciju.
17. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.
17.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.
17.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku Suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.
17.3. Prema čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje na ovaj spor s obzirom na vrijeme zaključenja ugovora i njegovo trajanje, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok st. 2. toga članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj osobito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema čl. 87. st. 1. ZZP/03, nepoštena ugovorna odredba je ništetna.
18. Po čl. 323. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom, ako se ne radi o tražbini obuhvaćenoj zastarom. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu ukupno više plaćenih iznosa s osnova valutne klauzule.
18.1. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.
19. Na okolnost visine tužbenog zahtjeva sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću, dipl.oec. iz DARFIN d.o.o., za potrebe kojeg je na traženje vještaka tuženik dostavio daljnju dokumentaciju.
19.1. Nalazom i mišljenjem financijskog vještaka utvrđeno je da ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi 50.936,32 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen više plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 6.760,42 EUR; ukupno razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta primjenom tečaja na dan isplate kredita iznosi -3.618,63 kn, za anuitete koje je Nalazom utvrđen manje plaćen iznos, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi -480,26 EUR; Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju člankom 19.c propisan je način izračuna konverzije kredita. Prilikom izrade simuliranog otplatnog plana u EUR za određivanje iznosa početne glavnice u EUR uzeta je početno odobrena glavnica kredita u CHF po primijenjenom tečaju na dan isplate kredita za CHF čime je dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita, na tako dobiven iznos kunske protuvrijednosti početno odobrene glavnice kredita primijenjen je EUR tečaj iste vrste važeći na dan isplate kredita te je tako dobivena početno odobrena glavnica kredita u EUR. Primijenjene kamatne stope u simuliranom otplatnom planu kredita u EUR načelno su više od primijenjenih kamatnih stopa po obračunu banke za kredit u CHF (naknadno dostavljena dokumentacija). Razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom srednjeg tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije; Ukupna razlika iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom tečaja na dan konverzije u odnosu na iznos preostale glavnice primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije iznosi 36.976,26 HRK, odnosno eurska protuvrijednost po fiksnom tečaju (1 EUR = 7,53450 kn) iznosi 4.907,59 EUR. a) Iznos preostale glavnice prema konvertiranom EUR kreditu na dan konverzije iznosi 54.184,69 EUR što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan konverzije iznosi 413.541,78 HRK. Iznos preostale glavnice iznosi 79.672,80 CHF što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Banke na dan isplate kredita iznosi 376.565,52 HRK. Razlika između iznosa 413.541,78 HRK i iznosa 376.565,52 HRK je 36.976,26 HRK. b) Prema aneks broj 1 (list 18 spisa) utvrđen je manje uplaćeni iznos tužitelja (manjak) po izvršenim uplatama po kreditu u CHF u odnosu na anuitete po kreditu u EUR, na dan 03.02.2016.g. te iznosi 2.967,42 EUR; ukupno zatezne kamate iznose 2.177,23 € na više plaćene razlike anuiteta s osnove promjene tečaja obračunate do 30.9.2015.
20. Sud nalaz i mišljenje sudskog vještaka prihvaća u cijelosti jer je izrađen u skladu s pravilima struke i temeljem raspoložive dokumentacije, a tuženik ističe da ne prigovara samom matematičkom izračunu vještaka, te ne traži saslušanje vještaka, no i dalje osporava osnovu potraživanja tužiteljice.
21. Vezano uz sporno pitanje o pravnim učincima sporazuma o konverziji kredita, odnosno pitanje ima li tužitelj, nakon sklapanja sporazuma o konverziji u formi dodatka ugovoru o kreditu, bilo kakvo pravo na isplatu preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF-u, ističe se da se u konkretnom slučaju ne radi o konverziji iz čl. 325. ZOO-a jer za to ne postoje pretpostavke. Naime, tuženik prilikom sklapanja osnovnog ugovora o kreditu nije bio savjesna ugovorna strana te je odredbama ZID ZPK/15 bio prisiljen ponuditi potrošačima sklapanje dodatka ugovoru o kreditu. Stoga se ne radi u pravom smislu o ugovoru s valutnom klauzulom u eurima, već o sklapanju dodatka ugovoru, a svođenje kredita u CHF-u na kredit u EUR-ima poslužilo je tome da bi se moglo utvrditi tužiteljevo stanje kreditne obveze i da mu se za ubuduće olakša situacija u koju je bio doveden izrazito velikim rastom tečaja CHF-a te da se njegov položaj izjednači s položajem potrošača koji su sklopili ugovore o kreditu s valutnom klauzulom u eurima. Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu rješavala se situacija za ubuduće te isti sadrži točne podatke o preostalom iznosu glavnice, o preplati priznatoj konverzijom i o načinu korištenja te preplate za podmirenje budućih mjesečnih anuiteta, dok se iznos preplate ne iskoristi. Potrebno je stoga utvrditi je li aneksom ugovora o kreditu tužitelj obeštećen za iznose koje je preplatio uslijed povećanja tečaja CHF-a do provedene konverzije, temeljem ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli, koje su sadržane u osnovnom ugovoru o kreditu. Slijedom navedenog, sklapanjem sporazuma o konverziji nije došlo do uspostave ravnoteže između stranaka nakon utvrđenja ništetnima ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli. Zbog toga nedvojbeno postoji pravni interes tužitelja na podnošenje ove tužbe, u skladu s odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. prema kojoj korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Potrebno je, međutim, utvrditi kakav je učinak konverzija kredita imala na ovdje predmetnu tužiteljičinu tražbinu.
21.1. U odnosu na zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli do konverzije kredita, tuženik se neosnovano poziva na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Gos-1/2019 od 4. ožujka 2020., prema kojem sporazum o konverziji na osnovu ZID ZPK/15 ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljica tijekom postupka nije ni izričito osporavala pravnu valjanost Dodatka Ugovoru o kreditu kojem je provedena konverzija, čak naprotiv ne osporava da bi konverzija predmetnog kredita bila provedena sukladno ZID ZPK/15 (na zapisniku od 1. srpnja 2025. – list 242-243 spisa), a iz rezultata dokaznog postupka proizlazi da je Dodatak Ugovoru o kreditu pravno valjan te da je isti sklopljen u skladu s odredbama ZID ZPK/15. Prema gore opisanom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2025. sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Dodatak Ugovoru o kreditu rezultat je valjanog dogovora ugovornih strana o tome te nije utvrđeno da bi bilo koje odredbe tog aneksa ugovora bile ništetne. Osim toga odredbe iz Sporazuma o konverziji nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav sporazum o konverziji prihvatiti ili ne, a time što je s tuženikom sklopila Dodatak Ugovoru o kreditu, prihvatila je sva prava i obveze iz istog.
22. Tužiteljica je tužbeni zahtjev za isplatu uskladila s nalazom i mišljenjem na način da je zatražila isplatu iznosa od 16.812,66 € na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF i razliku nedospjele glavnice u konverziji, te utvrđeni manjak (tražbinu kreditora temeljem konverzije) sa zakonskom zateznom kamatom na iznos od 6.760,42 € od 1.10.2015., na iznos od 4.907,59 € od 1.10.2015. i na iznos od 2.967,42 € od 3.2.2016. te kumulirani tužbeni zahtjev kojim je zatražila isplatu na ime zakonskih zateznih kamata na valutnu preplatu do konverzije, iznos od 2.177,23 €.
23. Tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan je za iznose od 6.760,42 € i 2.177,23 € i to na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu CHF odnosno na ime zakonskih zateznih kamata na valutnu preplatu do konverzije s time da je tužiteljica odbijena sa zahtjevom za zateznu kamatu u iznosu od 2.177,23 € tekućom od 13.6.2023. kao neosnovanom.
23.1. U odnosu na tužbeni zahtjev kako je to precizirala tužiteljica podneskom od 17. listopada 2025. isti je postavljen u formi uvjetne supsidijarne objektivne alternacije, prema čl. 188.st.2. ZPP-a. No, ovaj sud ocjenjuje da se u biti ne radi o takvoj kumulaciji tužbenog zahtjeva, budući da objektivna kumulacija tužbenih zahtjeva pretpostavlja postojanje više tužbi u materijalnom smislu u povodom kojih bi se mogli voditi posebni postupci kad ne bi bile istaknute u istoj tužbi u formalnom smislu, a što u konkretnom slučaju ne bi bilo dopušteno prema pravilima o litispendenciji. Naime, u konkretnom slučaju i "glavni" i "kumulirani" tužbeni zahtjevi su zahtjevi za isplatu koji se temelje na istoj činjeničnoj i u bitnome istoj pravnoj osnovi (kojom sud nije vezan) pri čemu je "kumulirani" kao manji, sadržan u "glavnom" kao većem tužbenom zahtjevu pa bi odluka bila nerazumljiva kada bi glavni tužbeni zahtjevi bili prihvaćeni, a kumulirani, za isto razdoblje odbijen te je zbog toga presuđeno kao u izreci pod VII s time da je očito da je tužiteljica glavnim tužbenim zahtjevom obuhvatila i isplatu iznosa na ime zakonskih zateznih kamata na valutnu preplatu do konverzije u iznosu od 2.177,23 € (ukupni tužbeni zahtjev 16.812,66 € = 6.760,42 € + 4.907,59 € + 2.967,42 € + 2.177,23 €).
24. Nedospjela glavnica utvrđena je Dodatkom Ugovoru o kreditu, na temelju obračuna propisanog ZID ZPK/15 pa je stoga posljedica sklopljenog ugovora među strankama koji se temelji na obračunu potpisanog zakonom. Tužiteljica je sklapanjem navedenog Dodatka prihvatila tako utvrđenu visinu nove glavnice. Tužiteljica ne tvrdi da je odredbom kojom je konverzijom utvrđena neotplaćena glavnica ništetna niti se može izvesti zaključak da bi postojali neki razlozi ništetnosti na koje sud pazi po službenoj dužnosti kraj nesporne činjenice da je konverzija izvršena sukladno odredbama ZID ZPK/15.
24.1. Budući da utuženi iznos na ime razlike glavnice kao i utvrđenog manjka nije posljedica ništetnosti odredbi (o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi) iz osnovnog Ugovora o kreditu, već je posljedica sklopljenog Dodatka Ugovoru o kreditu odnosno Aneksa Ugovora i izračuna konverzije izvršenog sukladno odredbama ZID ZPK/15 na kojeg je tužiteljica slobodnom voljom pristala, tužiteljici ne pripada pravo zahtijevati ovu isplatu u ukupnom iznosu od 7.875,01 € (4.907,59 € + 2.967,42 €), radi čega je odbijena kao u izreci pod IV.
25. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je u skladu s odredbom čl. 29.st.2. ZOO-a i 1115 ZOO-a.
26. Sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor zastare tužiteljičine tražbine koja se odnosi na preplaćene iznose mjesečnih anuiteta do provedene konverzije kredita. Ocjena ovog suda o pitanju zastare restitucijskog zahtjeva za isplatu po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli utemeljena na stajalištu Vrhovnog suda izraženom u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018, prema kojem pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Takav stav izražen je i u pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. koje glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnost ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izraženo je pravno shvaćanje kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (ovdje 14. lipnja 2018.). Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari s osnova ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli podnesena 13. lipnja 2023., to zastarni rok od pet godina propisan čl. 225. ZOO-a, nije protekao. Kako nije zastarjela glavna tražbina, nije zastarjela niti sporedna tražbina za plaćanje zakonskih zateznih kamata, kako je to propisano odredbom čl. 223. ZOO-a. Neosnovan je i tuženikov prigovor zastare u odnosu na povišeni dio tražbine, nakon provedenog financijskog vještačenja jer se povišeni i konačno postavljen tužbeni zahtjev temelji na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi kao i prvotni tužbeni zahtjev iz tužbe, a podnošenjem tužbe prekinut je tijek roka zastare, kako za prvotno utuženi iznos, tako i za konačno utuženi iznos tražbine, s napomenom da prije provođenje financijskog vještačenja tužiteljica nije mogla znati za točan iznos svoje tražbine te je bez svoje krivnje nije mogla precizno istaknuti do zaključenja prethodnog postupka.
27. Osnovni uvjet za prijeboj potraživanja u smislu odredbe čl. 195. ZOO-a je postojanje protutražbine tuženika, koje u konkretnom slučaju nema, odnosno ista nije utvrđena. Tuženik svoju tražbinu izvodi iz Dodatka Ugovoru o kreditu, odnosno Aneksa Ugovoru, a koji je izvršen kako to i sam tuženik navodi sukladno odredbama ZID ZPK/15 i koji niti nije predmet ovog postupka.
27.1. Naime, pravne posljedice ništetnosti propisane su odredbom čl. 323. ZOO-a, te je određeno, da je u slučaju ništetnosti svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, a kada to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno, protivi vraćanju, dati odgovarajuću naknadu u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. S obzirom da u spornom razdoblju tužitelj ništa nije primio od tuženika , već je tuženiku izvršio isplatu kako je od njega zatražio i obračunao, te je u tom razdoblju došlo isključivo do prijelaza imovine tužitelja u imovinu tuženika, a ne i do prijelaza imovine tuženika u imovinu tužitelja, tuženiku ne pripada pravo bilo što zahtijevati od tužitelja. Osim toga, odredbom čl. 323.st.2. ZOO-a, propisano je, da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnih ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu – ugovore o potrošačkom kreditiranju koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način, da je ugovorena valuta za koju je vezana glavnica, švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac, potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Uzimajući u obzir navedeno, tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništetnosti ugovora s obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323.st.2. ZOO-a, pripada smao onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a što je konkretno tužitelj, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora.
27.2. U odnosu na prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike, valja istaknuti da je sud stava da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika, tj. za razdoblje otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik kao banka, te jača ugovorna strana, nakon sklapanja ugovora anuiteta i kredita obračunavala po tečaju koji je niži od tečaju na dan sklapanja ugovora o kreditu i na dan korištenja kredita, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu, niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora, tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne obveze na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključivanja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu. Stoga tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništetnih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja kao potrošača, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni iz osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, u smislu odredbe čl. 108. ZOO-a, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je tužitelj. Uostalom, tužitelj nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Osim toga, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati tražbinu tužitelja s tzv. potplaćenim iznosima odnosno tzv. negativnim tečajnim razlikama koji se odnosi na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita, a prema pravnom shvaćanju VSRH u presudi broj Rev-549/2023-4 od 18. prosinca 2023.
27.3. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci pod VI.
28. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a, iako je tužiteljica odbijena s dijelom tužbenog zahtjeva kako je to navedeno pod točkama IV i VII, obzirom da je uspjela dokazati osnovu, a zbog dijela tužbenog zahtjeva s kojim je odbijena nisu nastali posebni troškovi. U predmetnom slučaju radi se o sporu iz potrošačkog ugovoru koji u sebi sadrži nepoštene ugovorne odredbe koje su dovele do znatne neravnoteže. Odmjeravanje troškova prema uspjehu u sporu narušilo bi pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka o trošku bila prekomjeran teret za tužiteljicu (potrošača), koja nije dala povod za parnicu. Osim toga, takva odluka o troškovima postupka rezultirala bi ograničenjem koje umanjuje samu bit tužiteljičinog prava na pristup sudu te bi mogla odvratiti potrošača od ostvarivanja prava na djelotvoran sudski nadzor nepoštenosti ugovornih odredbi (tako odluka Vrhovnog suda RH, br. Rev-1014/18 od 20.10.2021., Odluka suda EU C- 224/19 i C-259/19, odluka Ustavnog suda RH br. U-III-4029/2013 od 19.12.2017.).
28.1. Tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe i podneska od 11.6.2024. i 17.10.2025., te za zastupanja na ročištu 5.7.2024., 1.7.2025. i 5.11.2025. za svaku radnju po 250 bodova, odnosno po 500,00 €, određeni u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za 25 % PDV-a u iznosu od 750,00 €, odnosno ukupno 3.750,00 €.
28.2. Tužiteljici su priznati troškovi vještačenja u ukupnom iznosu od iznosu od 600,00 €.
28.3. Na opisani način tužiteljici je dosuđen ukupni parnični trošak u iznosu od 4.350,00 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom sukladno odredbi čl. 151.st.3. ZPP-a.
28.4. Tužiteljici nije priznat trošak sastava podneska od 28.10.2025. budući da se radi o navodima koji su iznijeti već tijekom postupka, kao ni trošak pristupa na ročište za objavu presude budući na isto nije niti pristupio.
29. Kako tuženik nije uspio u sporu, odbijen je sa zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka.
U Krapini 2. prosinca 2025.
Sutkinja
Romana Mališ
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od objave odnosno uručenja istog. Žalba se predaje putem ovoga suda, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.
Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje rješenja, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa istog.
Dostaviti:
1.Odvjetnik Ivan Adžić
2.OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o.
