REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-913/2025-16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu po sucu pojedincu Jeleni Antonić Šego u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o. Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, odvjetnik u Zagrebu, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnica Iris Šanjug, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba, Maksimirska 25, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 20. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i uredno pozvanog tuženika, s danom objave 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 7. Ugovora o kreditu broj: 5140030250-26000061157/2006 sklopljenog dana 29. studenog 2006. godine između JJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Slavonske banke d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi:

„Korisnik kredita obvezuje se platiti naknadu, a prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% (slovima:jedanzarezpedesetposto) jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju, iznos od 406,19 eura sa zateznim kamatama tekućim od 7. prosinca 2006. do isplate, i to za razdoblje do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj Uredbom o visini stope zatezne kamate, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje du lje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka 939,54 eura sa zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 393,64 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2025. do isplete, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj u bitnom navodi kako aktivna legitimacija tužitelja proizlazi iz Ugovora o ustupu/prijenosu tražbine (cesija), a koji su Ugovor sklopili JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao ustupitelj s jedne strane i tužitelj kao primatelj s druge strane, i kojim je Ugovorom tražbina koja je predmet ovog parničnog postupka u cijelosti prenesena na ovdje tužitelja kao novog vjerovnika.

Pasivna legitimacija tuženika proizlazi iz toga što su dana **.**.2006. JJ kao korisnik kredita s jedne strane i Slavonska banka d.d., OIB: 23501189286 kao kreditor s druge strane sklopili Ugovor o kreditu, broj: 5140030250- 26000061157/2006. Tuženik Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 je pravni sljednik kreditora Slavonska banka d.d., Osijek, Kapucinska Ulica 29, OIB: 23501189286. Navedenim Ugovorom o kreditu, točnije čl. 7., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade, navodno za obradu kreditnog zahtjeva, a predmetna naknada je od korisnika kredita naplaćena u ukupnom iznosu od 3 .058,64 kn / 406,19 eura, i to zaključno sa danom 7. prosinca 2006. Korisnik kredita je potrošač, a podredno, i da nije potrošač, Ugovorna odredba koja je predmet ovog postupka bila bi ništetna. Ističe kako je riječ o tipskom i adhezijskom Ugovoru o kreditu tuženika, a na koji sadržaj korisnik kredita nije imao, a niti je mogao imati bilo kakvog utjecaja, pa tako niti na sadržaj predmetne ugovorne odredbe. Ugovorna odredba, kojima je ugovorena obveza korisnika kredita da plati naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a visinu koje naknade bi tuženik određivao jednostrano je neransparentna, nepoštena, nezakonita i ništetna. Navedeno iz razloga što se, među strankama, o tim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je korisnika kredita imao bilo kakvog utjecaja na sadržaj istih, pa se iste smatraju nepoštenima. Nadalje, tuženik prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije informirao korisnika kredita: - koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; - razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; - eventualnoj svrsi naknade; - relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga; pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Posebno napominje kako je predmetna naknada ustegnuta od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena već postojeća znatna neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Samim time, ista je odredba nepoštena i ništetna sukladno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, dok su sama obveza korisnika kredita i eventualni stvarni troškovi na koje bi se ista imala odnositi, neodređeni i neodredivi sukladno čl. 272. ZOO-a. Kako je tuženik predmetnu naknadu naplatio temeljem ništetne ugovorne odredbe, istu je dužan vratiti korisniku kredita, odnosno platiti njegovom pravnom sljedniku, ovdje tužitelju, sve sukladno čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnom ističe prigovor zastare, nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovu tužbenog zahtjeva . Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe kako je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka te je prednik tužitelja u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade, a prednika tužitelja u cijelosti je informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, sadržaj osporenog Ugovora o kreditu određen je sukladno iskazanim voljama ugovornih stranaka. Odredbe ugovora o naknadi za obradu kredita su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Ističe da je u konkretnom slučaju došlo do zatvaranja obveze odnosno ispunjenja ugovora u cijelosti te je u primjeni članak 326. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima uslijed čega se ništetnost više ne može isticati. Tužitelj je bio upoznat s uvjetima ugovora i posljedicama koje iz tog ugovora proizlaze. Isto tako, tužitelj u tužbi nije naveo konkretne negativne posljedice koje su nastupile, a koje nije mogao previdjeti, odnosno s kojima nije bio upoznat prilikom potpisivanja i sklapanja ugovora o kreditu. Osporava zatraženi tijek kamata.

3. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u otplatni plan (list 6-8 spisa), dopis Hypo Alpe Adria upućen JJ predmeta: popis uplata za namirenje obveza po kreditu izvršenih u razdoblju od ugovaranja kredita do 30. rujna 2015. (list 10-12 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra za društvo Hypo Alpe Adria bank d.d. od 6. lipnja 2023. (list 13-189 spisa), e-mail korespondencija (list 190-192 spisa), specifikaciju uplata (list 193 spisa), obavijest o preuzimanju tražbine, zahtjev tužitelja za dostavom dokumentacije, prijedlog izvansudske nagodbe od 30. svibnja 2023. (list 194 spisa), obavijest o ustupu tražbine od 30. svibnja 2023. (list 195 spisa), Ugovor o kreditu uz depozit br. [broj depozita]/2006. od 29. studenog 2006. (list 197-205 spis), Aneks ugovora uz Ugovor o kreditu broj: 5140030250-26000061157/2006. sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 22. siječnja 2016. (list 206-210 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine od 25. svibnja 2023. (list 388-392 spisa), Sporazum uz pretplatu uz Ugovor o kreditu broj: 26000061157 od 7. studenog 2015. (list 393-394 spisa), iskaz svjedoka JJ (list 507-509 spisa).

4. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 7. pod nazivom „Troškovi“ te isplata stečenog bez osnove na temelju takve odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je JJ kao korisnica kredita sa prednikom tuženika Slavonska banka d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj: Ugovora o kreditu broj: 5140030250-26000061157/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama sklopljen dana 29. studenog 2006., temeljem kojeg je korisnici kredita isplaćen kredit od 55.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti a na temelju kojeg je platila troškove obrade. Također između stranaka nije sporna visina tužbenog zahtjeva kao niti datum naplate naknade te da je tuženik pravni sljednik Slavonske banke d.d.

7. Među strankama je sporna aktivna legitimacija, zastara predmetnog potraživanja te osnova tužbenog zahtjeva kao i tijek zakonskih zateznih kamata.

8. Predmetni broj: 5140030250-26000061157/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine (dalje: Ugovor o kreditu) sklopljen je 29. studenog 2006. između Slavonske Banke d.d. i JJ , korisnice kredita, dakle između potrošača (u smislu odredbe čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača ( „Narodne novine“ br. 96/03, dalje: ZZP koji se primjenjuje u konkretnom slučaju)) i pravne osobe kojim je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti 55.000,00 CHF po srednjem tečaju HNB- a na dan korištenja. Nadalje prema čl. 7. Ugovora (Troškovi) korisnik kredita obvezao se platiti naknadu, a prema Oduci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi, 1,50 %, jednokratno, unaprijed.

9. Potom je JJ je kao ustupitelj sa društvom Druga fundacija SPV d.o.o., kao primateljem, sklopila 25. svibnja 2023. Ugovor o ustupu prema kojem ustupitelj s naslova ništetnih odredbi Ugovora o kreditu prema tuženiku ima tražbinu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada (članak 1.). Nadalje prema čl. 2. Ugovora o cesiji ustupitelj sve svoje tražbine prema ovdje tuženiku navedene u čl.1. , kao i sve ostale tražbine koje bi postojale prema tuženiku, a temeljile bi se ili bi proizlazile iz predmetnog Ugovora o kreditu, zajedno sa svim sporednim pravima, prenosi na primatelja, a primatelj u cijelosti prima prenesenu mu tražbinu.

Činidba koja je predmet navedenog ustupa je odrediva, jer bez obzira na to što nije naveden konkretan novčani iznos sam ugovor sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa ju sve plaćene naknade a uostalom i cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Stoga je takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi.

10. Ugovor o ustupu sklopljen je u sukladno odredbi čl. 80. Zakona o obveznom odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22 dalje: ZOO) prema kojoj odredbi vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. Kako je predmetna tražbina novčana stoga ista nije niti strogo osobne naravi te se po naravi ne protivi ustupu.

Prema odredbi čl. 84. ZOO-a primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja, dakle identitet tražbine ustupom nije promijenjen pa stoga novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. Prema tome, novčana tražbina koja proizlazi iz ništetnosti (dijela) potrošačkog ugovora nije tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga niti je osobna tražbina i takvom tražbinom potrošač može slobodno raspolagati. Također navedeno podrazumijeva kako se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

Također i Europski sud je u odluci C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda) u točki 20. obrazloženja zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

Slijedom navedenog nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11. U pogledu istaknutog prigovora zastare valja istaknuti kako tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

Naime zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu troškova kredita kao i naknade za prijevremenu otplatu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost t ih odredbi što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti tih odredbi (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.). Prema tome tuženikov prigovor zastare nije osnovan.

12. Tijekom postupka proveden je dokaz saslušanjem svjedoka JJ, korisnice kredita, te iz njezinog iskaza proizlazi da je 2006. podigla kredit kod Slavonske banke d.d. u iznosu od 55.000,00 švicarskih franaka a isti je bio za renovaciju obiteljske kuće u kojoj i danas živi. Prije potpisivanja predmetnog ugovora o kreditu isti je pročitala međutim o odredbama tog ugovora nije mogla pregovarati pa tako niti u pogledu odredbe o naknadi. Bankarski službenik ju nije informirao koji bi to točno stvarni troškovi banke ulazili u tu naknadu i šta bi se sa istom podmirivalo .

Sud je ocijenio iskaz svjedokinje JJ vjerodostojnim obzirom je isti logičan, životan i uvjerljiv, te u skladu s materijalnom dokumentacijom u spisu.

13. Dakle iz iskaza navedene svjedokinje utvrđeno je da ista kao korisnica kredita nije pregovarala niti je imala uopće mogućnosti pregovarati o odredbi o naknadi za obradu kredita, kao niti o naknadi za prijevremenu otplatu kredita odnos niti o bilo kojoj drugoj odredbi ugovora o kreditu, već je prihvati la ugovor koji joj je ponuđen i sastavljen od strane banke. Također iz njezinog iskaza utvrđeno je da je riječ o potrošačkom ugovoru o kreditu te kako nije od djelatnika banke u odnosu na sporne naknade informirana o kakvim se točno stvarnim troškovima radi a na koje bi se odnosile te naknade.

14. Prema ocjeni ovoga suda ništetna je odredba čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed.

15. Naime u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik naplatio od prednika tužitelja kao korisnika kredita iznos od 406,19 eura na ime naknade dana 7. prosinca 2006.

16. Nadalje prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. istoga tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a).

Prema odredbi čl. 87. st. 1.i 2. ZZP-a nepoštena odredba je ništava time da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

17. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u sporne naknade radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo. Prema tome povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade, već je u ugovoru samo navedeno da se korisnik obvezuje istu platiti prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,50% jednokratno, unaprijed. Iz toga ne proizlazi da su naknadom pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

18. Dakle okolnost da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, upućuje na zaključak da banka nije vodila računa o interesima potrošača.

19. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

20. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

21. Odredba Ugovora o kreditu o jednokratnim troškovima obrade je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Dakle korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno tuženik ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o troškovima za odobrenje kredita. Prema tome prednik tužitelja je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o jednokratnim troškovima obrade niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

22. Slijedom navedenog odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu troškova kredita ništetna je na temelju odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a te je stoga odlučeno kao pod točkom I. izreke. Pri tome još valja istaknuti kako se u konkretnom slučaju ne radi o ništetnosti manjeg značenja u smislu čl. 326. ZOO-a budući da kako je gore već navedeno korisniku kredita nije dana mogućnost da pregovara o pojedinim odredbama kredita te stoga nije mogao niti sklopiti ugovor bez ugovaranja te sporne naknade. Uostalom, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

23. Nadalje, ništetnost odredbi o naknadi za odobrenje kredita ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez te odredbe sukladno čl. 324. st. 1. ZOO-a.

24. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Stoga je posljedica ništetnosti ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

25. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama je vratiti tužitelju iznos od 406,19 eura te je stoga odlučeno kao pod točkom II. izreke.

26. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO -a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o troškovima obrade kredita kao i o naknadi za prijevremenu otplatu ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Nadalje upravo je tuženik taj koji je inzistirao na ugovaranju predmetnih naknada, bez mogućnosti odbijanja od strane druge strane, protivno načelu savjesnosti i poštenja, narušavajući pri tom ravnopravnost u pravima i obvezama ugovornih strana, što znači da je bio nepošten. Stoga se zatezne kamate obračunavaju od dana kada je tuženik predmetne naknade naplatio, dakle, na iznos od 406,19 eura na ime plaćene naknade od 7. prosinca 2006.,

Stopa zateznih kamata određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO -a koja se primjenjuje na ostale odnose jer se predmet spora ne odnosi na odnos stranaka koji je proizašao iz trgovačkog ugovora (točka II. izreke).

27. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj: 142/12, 103/14 ,118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa). Parnični su troškovi odmjereni prema vrijednosti predmeta spora od ukupno 1.706,19 eura (zbroj deklaratornog i kondemnatornog zahtjeva), a budući je na pripremnom ročištu 4. rujna 2025., obzirom na istaknuti prigovor tuženika na vrijednost predmeta spora, utvrđeno da u odnosu na deklaratorni zahtjev vrijednost predmeta spora iznosi 1.300,00 eura. Naime imajući u vidu kako deklaratorni tužbeni zahtjev može egzistirati i kao samostalni zahtjev to je prema ocjeni ovoga suda u odnosu na isti određena vrijednost predmeta spora od 1.300,00 eura u odnosu na koju je kao smjernica bio Zakon o sudskim pristojbama (čl. 25.).

Slijedom navedenog tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7/1 Tarife), trošak zastupanja na ročištima 4. rujna 2025. i 20. listopada 2025. u iznosu od po 200,00 eura (Tbr. 9/1 Tarife), te trošak objave u iznosu od 100,00 eura ( Tbr. 9/3 Tarife) ukupno iznosi 700,00 eura.

Tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 33,18 eura i presudu u iznosu od 66,36 eura sukladno Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj: 118/18) i Uredbi o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine", broj: 53/19), kao i trošak za pristup svjedoka u iznosu od 140,00 eura, te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 939,54 eura, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a, kako je i odlučeno pod točkom III. izreke ove presude.

Tužitelju nije priznat zatraženi trošak sastava podneska od 31. svibnja 2025. jer isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka te trošak zatražen preko iznosa koji mu sukladno Zakonu o sudskim pristojbama pripada stoga je u pogledu navedenog odlučeno kao pod točkom IV. izreke.

Zagreb, 2. prosinca 2025.

Sudac:

Jelena Antonić Šego

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka pisanog otpravka presude, odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu, i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.