1

Gž-56/2023-2

 

U   I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujević, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja R. O., iz Š., OIB: .., Đ. Đ. . ., zastupan po O. G. odvjetnici iz odvjetničkog društva V. i partneri d.o.o., Š., S. R. 53 protiv tužene R. H. zastupana po O. Z., građanski odjel, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-203/2021-9 od 3. studenoga 2022., na sjednici vijeća održanoj  16. listopada 2023.

 

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana, potvrđuje se presuda Općinskog suda u Zadru, Stalne službe u Benkovcu poslovni broj P-203/2021-9 od 3. studenoga 2022.

II. Odbija se zahtjev tužene za naknadu žalbenog troška, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđeno je da je tužitelj R. O., iz Š., OIB: ., Đ. Đ. 9 a, vlasnik za cijelo čest. zem. ./., zk. ul. ., k.o. R., pa se ovlašćuje da temeljem ove presude zatraži i postigne uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo uz istodobni izbris sa imena tuženika.

 

2. Protiv navedene presude u pravovremenom žali se tužena iz svih zakonom predviđenih razloga. Tužena u žalbi ističe kako tužitelj nije dokazao pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini dosjelošću, budući iz materijalnih dokaza koji su provedeni u postupku ne proizlazi utvrđenje da je tužitelj stekao uvjete za stjecanje prava vlasništva na predmetnoj nekretnini. Navodi da tužitelj nije dostavio niti jedan dokaz iz kojega bi slijedilo da je isti ispunio pretpostavke za stjecanje prava vlasništva na nekretnini u vlasništvu Republike Hrvatske, odnosno tužitelj svojim navodima nije doveo u sumnju upis prava vlasništva predmetne nekretnine na imenu ove tužene, niti predložio dokaze koji bi upućivali da je uknjižba prava vlasništva na imenu ove tužene pogrešna. Predlaže da drugostupanjski sud uvaži njezinu žalbu te da preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev, te naknadi trošak tuženoj. Potražuje trošak stava žalbe u iznosu od 165,90 eura/1.250,00 kuna.

 

3. Na žalbu tužene nije odgovoreno.

 

4. Žalba nije osnovana.

 

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, u okviru žalbenih navoda tužene i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22, dalje: ZPP), sukladno odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

5.1. U razlozima presude prvostupanjski sud dao je za svoj pravni stav jasno obrazloženje, tako da presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati, niti je u bilo čemu nerazumljiva ili ima proturječja između izreke i razloga presude.

 

6. U ovom drugostupanjskom postupku sporno je samo da li je tužitelj ispunio uvjete za priznanje prava vlasništva dosjelošću na čest. zem. ../.., pašnjak površine 835 m2, koja je upisana u zk. ul. .., k.o. R. i to glede načina utvrđivanja potrebnog vremena posjedovanja nekretnine i mogućnosti stjecanja vlasništva na zemljištu u vlasništvu Republike Hrvatske.

 

7. U analizi prvostupanjskog postupka ovaj drugostupanjski sud u cijelosti prihvaća činjenično stanje utvrđeno prvostupanjskom presudom, koje smatra pravilno utvrđenim i temeljem kojeg je primijenjeno materijalno pravo.

 

8. Iz stanja spisa i činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi sljedeće:

- da je predmet postupka nekretnina označena kao čest. zem. ../.. pašnjak površine 835 m2 upisana u zk. ul. .., k.o. R., a koja je upisana kao vlasništvo Republike Hrvatske,

- da je navedena nekretnina nastala cijepanjem matične čestice 1../. k.o. R. (temeljem prijavnog lista Državne geodetske uprave- Područni ured za katastar Zadar- Odjel za katastar nekretnina Benkovac Klasa: 932-07/15-02/7 Urbroj: 541-22/05/2-15-1 od 3. veljače 2014.),

- da se u naravi čest. zem. ../.. površine 835 m2, k.o. R. nalazi uz cestu i u samom centru mjesta B., te je ograđena suhozidom, a koristi je generacijama obitelj tužitelja kao vrt,

- da je otac tužitelja, O. I., pok. S. bio upisan kao posjednik dijela čest. zem. ../. po kulturi pašnjak već kod prve revizije katastra 1956. do 1982., kada je navedena nekretnina upisana u korist tužitelja, R. O., sina I. O., a temeljem darovnog ugovora,

- da je presudom Općinskog suda u Benkovcu posl.br. P-388/10 od 26. svibnja 2011. u parničnom postupku koji se vodio između ovdje tužitelja i tuženika općine S. utvrđeno da je tužitelj stekao pravo vlasništva dijela čest. zem. ../., k.o. R. u ukupnoj površini 835 m2., navedena presuda je postala pravomoćna 20. lipnja 2011.,

- da je matična čest. zem.../. k.o. R. s površinom od 6438600 m2 obuhvaćena Programom gospodarenja šumama i šumskim zemljištem benkovačkog područja krša za razdoblje 1982-1991,

- da sporna čest. zem. ../.. pašnjak površine 835 m2, k.o. R. nije obuhvaćena programom gospodarenja za gospodarsku jedinicu „D. K.“ za razdoblje od 1. siječnja 2017 do 31. prosinca 2026..

 

8.1. Polazeći od naprijed navedenih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da se tužitelj zajedno sa prednicima nalazi u posjedu sporne nekretnine preko 40 godina, te utvrđuje da je vlasništvo stekao i temeljem članka 159. stavak 4., u vezi člankom 160. stavak 2 . Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08 i 38/09 - dalje: ZV). Prvostupanjski sud se pozvao na stav Vrhovnog suda izražen u odluci Rev -291/14 od 17.travnja 2018.g da kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona.

 

9. U žalbenom postupku, kao i tijekom prvostupanjskog postupka sporno je da li je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva nekretnine opisane u pobijanoj presudi koja je u zemljišnim knjigama upisana na ime tužene kao vlasnice.

 

10. I po shvaćanju ovoga suda, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je tužitelj stekao vlasništvo predmetne nekretnine dosjelošću.

 

11. Pravilno je prvostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima tužene, utvrdio da je tužitelj, osobno i preko svojih prednika, posjedovao spornu nekretninu kao pošteni posjednik najkasnije od 1956., te da u odnosu na tu nekretninu nitko od trećih osoba nikada nije polagao pravo vlasništva (osim tužitelja i njegovih prednika), posljedično čemu je do stupanja na snagu ZV-a (1. siječnja 1997.), proteklo više od 40 godina, čime su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pri tome pravilno ocjenjujući i to da utužena nekretnina, nikad nije bila šuma.

 

12. Naime, prema utvrđenjima prvostupanjskog suda predmetna nekretnina je  u zemljišnoj knjizi upisana kao pašnjak, a isto tako iz povijesnog izvatka iz katastra proizlazi da je i od 1956. bila po kulturi pašnjak (dok je bila upisana u katastru kao dio matične čest. kat. broj ../., k.o. R.). Naime, prema utvrđenjima suda prvog stupanja, a koja tijekom postupka nije sporila niti tužena, u naravi radi se o nekretnini koja se nalazi u samom centru mjesta B., koja je od davnina ograđena suhozidom i koju je obitelj tužitelja generacijama koristila kao vrt, a na kojoj nekretnini nitko treći nikad nije polagao pravo vlasništva, iz čega slijedi da na dan stupanja na snagu ZID ZŠ-a 16. listopada 1990., (kojim je Republika Hrvatska postala vlasnikom šuma i šumskog zemljišta), predmetna nekretnina nije predstavljala šumu (niti šumsko zemljište).

 

13. Pretvorba društvenog vlasništva na šumama i šumskom zemljištu izvršena je 16. listopada 1990., stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o šumama („Narodne novine broj 41/90, dalje ZID ZOŠ), te su od toga dana šume i šumsko zemljište koje su do tada bile u društvenom vlasništvu, postale vlasništvo Republike Hrvatske, s time da se prema odredbi čl. 4. ZOŠ-a, šumom prema tom Zakonu smatralo zemljište obraslo šumskim drvećem u obliku sastojine na površini većoj od 10 ari, a da se šumom nisu smatrale odvojene skupine šumskog drveća na površini do 10 ari, šumski rasadnici, vjetrobrani, pojasevi, drvoredi, ni parkovi u naseljenim mjestima, dok se šumskim zemljištem, prema tom Zakonu, smatralo zemljište na kojem se uzgaja šuma ili koje je zbog svojih prirodnih osobina i uvjeta gospodarenja predviđeno kao najpovoljnije za uzgajanje šuma.

 

14. Stoga se neosnovano u svojoj žalbi tužena poziva na odredbe Zakona o šumama uz tvrdnju da je predmetna nekretnina šuma/šumsko zemljište. To stoga što temeljem provedenih dokaza prvostupanjski sud ispravno zaključuje da nekretnina  koja je predmet ovog postupka najmanje od 1956., po svojoj naravi nije bila šuma, niti šumsko zemljište. Prvostupanjski sud je temeljem provedenih dokaza pravilno zaključio da sporna nekretnina nije šumsko zemljište iako je navedeni zaključak dijelom pogrešno utemeljio i na uvjerenju Upravnog odjela za provedbu dokumenata prostornog uređenja i gradnje. To iz razloga što za vlasnički status nekretnina – šuma i šumskog zemljišta nije odlučno je li zemljište prostornim planom predviđeno za gradnju. Provedba prostornih planova može biti razlog za izdvajanje nekretnine  iz šumskog gospodarskog područja, ali samim prostornim planom ne može se mijenjati pravni status šume i šumskog zemljišta. To ne predviđa Zakon o šumama kao specijalni propis, a niti je provedba prostornih planova predviđena kao temelj za stjecanje vlasništva odnosno promjenu pravnog statusa zemljišta.

 

15. Dakle, nisu osnovane žalbene tvrdnje tužene o pogrešnoj primjeni odredaba Zakona o šumama, pri čemu, s obzirom na konkretne okolnosti i način korištenja navedenog zemljišta, nije od odlučnog značaja niti činjenica kada i na temelju čega je navedeno zemljište u zemljišnu knjigu upisano kao vlasništvo tužene.

 

16. Iz pravilnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je sporna nekretnina zemljište u centru mjesta ograđeno suhozidom, te da je otac tužitelja bio upisan kao posjednik predmetne nekretnine već kod prve revizije katastra 1956., a tužitelj, od 1982.  nadalje, pa je od tada proteklo više od 40 godina, u kojem razdoblju je tužitelj zajedno sa svojim prednikom nesmetano posjedovao sporne nekretnine jer u vrijeme dosijedanja sukladno shvaćanju Europskog suda za ljudska prava izraženim u odlukama T. (Zahtjev broj: 35298/04), J. (Zahtjev broj: 22768/12) i R. i dr. ( Zahtjev broj: 37685/10) protiv Republike Hrvatske,  treba uračunati i vrijeme do 8. listopada 1991. ( tako i VS RH u odluci Rev-2776/106-2 od 29. siječnja 2019.) Naime, Republika Hrvatska je kao članica Europske unije i Vijeća Europe dužna primjenjivati odredbe (Europske) Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (MU 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06 i 2/10, u daljnjem tekstu: Konvencija), i njezinih Protokola, kao i pravna stajališta prihvaćena odlukama Europskog suda za ljudska prava (odjeljak II. 2. Konvencije).

           17. Cijeneći utvrđeno činjenično stanje, i po ocjeni ovoga suda, tužitelj je osobno i preko svojih prednika, bio u poštenom posjedu predmetne nekretnine preko 40 godina (od 1956. pa nadalje), i to najkasnije do stupanja na snagu ZV-a, čime je do 17. studenog 1999.,( kao dana ukidanja članak 388. stavak 4. ZV-a od strane Ustavnog suda) ispunio uvjete iz članka 159. stavak 4. ZV-a, za stjecanje prava vlasništva dosjelošću.

 

18. Imajući u vidu naprijed navedene razloge koji se odnose na uračunavanje u vrijeme dosjelosti i razdoblje prije 8. listopada 1991. (glede nekretnina koje su bile u društvenom vlasništvu), neodlučni su za usvajanje tužbenog zahtjeva žalbeni navodi kojima tužena upire na nekritičnu ocjenu iskaza svjedoka koji su iskazivali o posjedu predmeta spora.

 

19. Stoga, valjalo je temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, odbiti kao neosnovanu žalbu tužene i potvrditi prvostupanjsku presudu (točka I. izreke ove presude).

 

20. S obzirom na naprijed izneseno, a kako nisu ostvareni žalbeni razlozi tužene, a ne postoje ni oni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, potvrditi prvostupanjsku presudu u cijelosti.

 

21. Tuženoj nije dosuđen žalbeni trošak iz razloga jer ista nije uspjela sa svojom žalbom (članak 166. stavak 1. ZPP-a).

 

U Gospiću, 16. listopada 2023.

Predsjednica vijeća:

                                                                                                        Milka Vraneš, v.r.