REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-422/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, u ime Republike Hrvatske, po sucu mr. sc. Ivani Koštarić Fegeš, u pravnoj stvari tužitelja: 1) TU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], 20 000 Dubronik i 2) UNITED GENERAL CONTRACTORS D.O.O., OIB: 76080235654, [adresa], 20 [adresa], protiv tuženika APS STONE d.o.o. (prije: SYNDRE d.o.o.), Zagreb, Radnička cesta 43, OIB: 76630324137, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, zaključio je glavnu raspravu 27. listopada 2025. u prisutnosti prvotužitelja TU i drugotužiteljevog zastupnika po zakonu TU, a u odsutnosti uredno pozvanog tuženika, te donio i objavio presudu 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Ništetan je i ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od dana 14. svibnja 2008. godine (dalje: Ugovor o kreditu) i Ugovor o osiguranju novčane tražbine sklopljen između POSOJILNICA-BANK Borovlje- Celovec (dalje: Posojilnica) i ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], a gdje je Ugovorom o ustupanju vlasnik potraživanja postao tuženik APS STONE d.o.o. (prije: SYNDRE d.o.o.), Zagreb, Radnička cesta 43, OIB: 76630324137.

2. Nalaže se brisanje upisanog založnog prava u zemljišnim knjigama na nekretninama: u Lukavcu (Grad Velika Gorica) u cijelosti čestica zemljišta 1158 u naravi kuća sa dvorištem u Turopoljskoj ulici broj 84, sveukupne površine od 468 metara kvadratnih, z. k. ulošku [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], Zemljišno knjižnog odjela Velika Gorica; za cijelo na čestici zemljišta 1159 u Lukavcu, kuće broj 64 u naravi zgrada sa dvorištem ukupne površine 422 metara kvadratnih te za cijelo na čestici zemljišta 1160 u Lukavcu u naravi dvorište i oranica ukupne površine 2.492 metara kvadratnih, gdje se sve čestice nalaze u z. k. ulošku [broj ZK uloška] K. O. [katastarska općina], Zemljišno knjižnog odjela Općinskog suda u Velikoj Gorici; te na nekretninama u Jakuševcu (Grad Zagreb) i to: na suvlasničkom dijelu 2,41/100 etažnog vlasništva označenog pod E -16, u naravi poslovnog prostora oznake D1-L1, s nusprostorijama u prizemlju i suterenu objekta, dilatacija D1 neto korisne površine 86,14 kvadratna metra u etažnom elaboratu označen sa crvenom bojom neodvojivo spojen sa dvorištem i kao dio kuće, ukupne površine 2559 metara kvadratnih u Ulici Svetog Roka broja 20 i broj 22, Kamenarka, Zagreb koja se nalazi na katastarskoj čestici [katastarska čestica], z. k. ulošku [broj ZK uloška], K. O. [katastarska općina] , Zemljišno knjižnog odjela Općinskog suda u Novom Zagrebu, u korist tuženika / hipotekarnog vjerovnika POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec (dalje: Posojilnica) na nekretninama ovršenika spomenutim u poglavlju A. i kojim je osigurano potraživanje Posojilnice u iznosu od 80.000,00 EUR je tijekom proteklog perioda mijenjalo nositelje prava na potraživanje te je konačno vlasnik potraživanja postao ovodobni tuženik: a sada APS STONE d.o.o. (prije: SYNDRE d.o.o.), Zagreb, Radnička cesta 43, OIB: 76630324137, zastupano po direktoru KU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i direktoru PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj].

3. Nalaže se brisanje zabilježbe ovrha u predmetima koji se vode na Općinskom sudu u Novom Zagrebu pod brojem Ovr 582/2021 od 9. lipnja 2021. godine te Općinskom sudu u Velikoj Gorici pod brojem Ovr 480/2024 od 10. lipnja 2024. godine na nekretninama opisanim u točki 2. prijedloga presude.“

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova u iznosu od 26,55 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelji su, 28. studenoga 2024., podnijeli Općinskom sudu u Novom Zagrebu tužbu radi utvrđenja da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. i Ugovor o osiguranju novčane tražbine sklopljen između POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec i ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], gdje je Ugovorom o ustupanju vlasnik potraživanja postao tuženik.

U tužbi u bitnome navode kako je tuženik SYNDRE d.o.o. kao ovrhovoditelj pokrenuo ovrhu na točno određenim nekretninama, poimence navedene u tužbi, na kojima su tužitelji sada upisani vlasnici i založni vjerovnicu zbog čega imaju pravni interes za podnošenje tužbe. Nadalje navode kako je Ugovorom o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. zasnovano založno pravo u korist tuženika / hipotekarnog vjerovnika POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec na predmetnim nekretninama kojima je osigurano potraživanje Posojilnice u iznosu od 80.000,00 EUR koje je tijekom proteklog perioda mijenjalo nositelje prava na potraživanje te je konačno vlasnik potraživanja postao ovodobni tuženik: SYNDRE d.o.o., Zagreb, Radnička cesta 43, OIB: 76630324137, zastupano po direktoru KU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i direktoru PU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Ovodobni tuženik SYNDRE d.o.o., Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj] (uz prednika POSOJILNICA-BANK eGen Borovlje- Celovec) vodi kao ovrhovoditelj dva ovršna postupka kao hipotekarni vjerovnik radi naplate potraživanja po navedenom Ugovoru o kreditu od 14. svibnja 2008., i to: 1. na Općinskom sudu u Novom Zagrebu pod brojem Ovr 582/2021 od 9. lipnja 2021. i 2.na Općinskom sudu u Velikoj Gorici pod brojem Ovr 480/2024 od 10. lipnja 2024. Osim toga navode kako se tužba podnosi radi i u cilju da sud utvrdi da su ovrhe nedopuštene i da su Ugovori o kreditu kao i Sporazumi o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o hipoteci) ništetni i po austrijskim i po hrvatskim zakonima kao i po zakonodavstvu Europske Unije. Navedenim Ugovorom o kreditu od 14. svibnja 2008. kojim je zasnovano založno pravo u korist POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec (dalje: Posojilnica) na predmetnim nekretninama ovršenika i kojim je osigurano potraživanje Posojilnice u iznosu od 80.000,00 EUR ima ozbiljne simptome nevaljanosti ugovora s osnova toga što iznos dogovoren po ugovoru i na koji se obračunavaju kamate nije u potpunosti isplaćen na račun dužnika. Time su se prekršile odredbe Zakona o obveznim odnosima u članku 1021. po kojima je banka obvezna dati na raspolaganje sredstva dužniku u potpunosti u iznosu koji je dogovoren gdje je u ovdašnjem slučaju banka isplatila manji iznos i gdje je kamate naplaćivala po dogovorenom punom iznosu. Dakle u početku poslovnog odnosa banka je nezakonito poslovala protivno hrvatskom pravnom sustavu. Kršila je i austrijski pravni sustav nezakonitim poslovanjem pa su ništetne odredbe po oba dva pravna sustava. Što se tiče hrvatskog zakonodavnog okvira odredbom članka 1065. Zakona o obveznim odnosima čini ugovor ništavim ako banka nije stavila na raspolaganje ugovoreni iznos već je sama raspolagala iznosom bez osnove i naloga korisnika kredita. Nadalje, bitno je što može dospjeti na naplatu i da li je obveza isplate ugovorenog preduvjet za vraćanje tog iznosa i da li je takav ugovor nepostojeći ili ništav ako su predmet i cijena ništavi onda je i ugovor ništav. Što se tiče austrijskog zakonodavnog okvira (navedene zakonske odredbe Općeg građanskog zakonika (ABGB) Republike Austrije se mogu pronaći - također u starijim verzijama - u austrijskom saveznom pravnom informacijskom sustavu (http://www.ris.bka.gv.at) u bazi podataka Bundesrecht/Bundesrecht se može pristupiti na konsolidirani način) važno je spomenuti da su RBA zadruge (Posojilnica u ovom slučaju) jer do 2010. u Austriji je postojao samo dio o zajmu kao realnom ugovoru prema zakonu o bankama koji je regulirao ugovore bez obzira da li su se zvali ugovor o zajmu, kreditu, posudbi i da bi sukladno članku 983. Zakona o bankama u ugovoru koji je nastao bitna je isplata i dokaz isplaćenog, a ne ugovor ni solemnizacija ugovora. Nakon 2010 izmijenjen je Zakon o bankama, ali ostaje činjenica da isplata odnosno stavljanje na raspolaganje ugovorenog kredita (jednako kao što kod nas je regulirano člancima 1065./1021. Zakona o obveznim odnosima) je također uvjet za potraživanje ugovorenog. Nadalje navode da ukoliko je u sudskom postupku utvrđeno da uistinu nije došlo do stvarne isplate potraživanog zajma iz ugovora o zajmu, pa prema tome zajam nije ni mogao dospjeti na naplatu, kao i to da tužitelj kao zajmodavac nije izvršio predaju stvari – novca zajmoprimcu, slijedom čega nema ni obveze tuženika za vraćanje iznosa navedenog u Ugovoru o zajmu. Nadalje, iz razloga jer je činidba neodređena i neodrediva, sud nije u prilici se odrediti niti je ovlašten odrediti neodređeno i neodredivo pa je ugovor o kreditu sklopljen između banke i dužnika nevaljan odnosno ništetan jer nije jasno bilo kojoj trećoj strani koje je zakonodavstvo meritorno u postupanju jer vjerovnik nastupa i određuje ugovorom dualitet nadležnosti bez prava dužnika da o tome suodlučuje. Netočna je i ovršna isprava kojom se tvrdi da u prijenosu i visini tražbini dogovorenih između agencija i banke, a gdje se spominje iznos glavnice 122.502,81 EUR u dospjeloj tražbini ovrhovoditelja sukladno Izvatku iz poslovnih knjiga od 20. svibnja 2024., iznosi ukupno 143.127,51 EUR na koji iznos dalje teku zakonske zatezne kamate na iznos glavnice od 122.502,81 EUR od 21. svibnja 2024. do naplate. Točno je da iznos glavnice navodno u visini 68.346,06 EUR nije ikakvom ispravom potvrđeni niti ikakvom ispravom vidljiv, pa nema niti dokumentacije kako se došlo do iznosa glavnice i kamata po glavnici i zateznim kamatama do ukupno 143.127,51 EUR od 21. svibnja 2024. do isplate, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i radi naplate troška ove ovrhe sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena. Pozivaju se u na pravna shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Na kraju tužitelji napominju kako zbog višekratne promjene nositelja vjerovničkih tražbina i promjenom vjerovnika nije izmijenjen sadržaj obveznog odnosa – identitet obveznog odnosa jer u smislu odredbi članka 80. do članka 89. Zakona o obveznim odnosima ustup tražbine (cesija) je prijenos otuđive tražbine od dosadašnjeg vjerovnika (ustupitelja – cedenta) na novog vjerovnika (primatelja – cesionara), a dužnik (cessus) i tražbina ostaju isti. S tim u svezi navode kako je 25. siječnja 2023. između Posojilnice i Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o., Radnička cesta 48, Zagreb, OIB: 99488126785 sklopljen Ugovor o ustupu i prijenosu tražbine, solemniziran 25. siječnja 2023. po javnom bilježniku NU, [adresa], pod poslovnim brojem OV1806/2023, temeljem kojeg su sve tražbine iz Ugovora prenesene na Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o. Nadalje navode kako je 17. siječnja 2024. između Alpe-Adria poslovodstvo d.o.o., kao ustupitelja, s jedne strane, i ovrhovoditelja kao primatelja, s druge strane, sklopljen Ugovor o ustupu i prijenosu tražbine, solemniziran 19. siječnja 2024. po javnom bilježniku NU, [adresa], pod poslovnim brojem OV1468/2024, temeljem kojeg su sve tražbine iz Ugovora prenesene na SYNDRE d.o.o. S tim u vezi tužitelji napominju da sud mora i odbiti ovršni zahtjev jer ovrha ne postoji ni kod samo djelomične ništetnosti jer nema valjano utvrđene tražbine a pogotovo da bi cesionari, ovdje tuženici imali legitimaciju kao ovrhovoditelji . Iako pravomoćnom sudskom presudom nije utvrđena ništetnost cijele ovršne isprave, ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim odnose se na opseg obveze korisnika kredita i utječu na postojanje i visinu tražbine sadržane u ovršnom zahtjevu. S obzirom na to, iz sadržaja ovršnog prijedloga ne proizlazi da je prilikom određivanja tražbine, čije se ostvarenje ovršnim zahtjevom traži, ovrhovoditelj imao na umu ništetnost predmetnih ugovornih odredbi, odnosno da je ovršni zahtjev postavljen samo na temelju odredbi ovršne isprave koje nisu utvrđene ništetnim. Zaključno, tužitelji navode da ako kredit nije isplaćen (makar i u potpunosti) nisu nastale ni obveze povrata kao i da ne proizvode pravne učinke nikakvo valjano jamstvo kojim se osigurava tražbina po ugovoru. Nadalje navode da ne postoji ovršna isprava pa se treba dosuditi i ukidanje ovršnosti pred ovim sudom budući da je ovrha pokrenuta temeljem klauzule ovršnosti bilježnika, kao i da zbog u potpunosti neisplaćenog kredita nema valjano utvrđene tražbine.

2. Pravomoćnim rješenjem poslovno broj P-1068/2024-3 od 20. prosinca 2024. Općinski sud u Novom Zagrebu se oglasio stvarno nenadležnim te je po pravomoćnosti tog rješenja predmet ustupljen ovom sudu kao stvarno i mjesno nadležnom.

3. Prije nego što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor i prije nego što se podnošenjem odgovora na tužbu tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari tužitelji su u podnesku od 29. siječnja 2025. objektivno preinačili tužbu u skladu s odredbama članka 191. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP) tako da su uz postojeći tužbeni zahtjev za utvrđenje da je ništetan i da ne proizvodi pravne učinke Ugovor o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. i Ugovor o osiguranju novčane tražbine sklopljen između POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec i ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], gdje je Ugovorom o ustupanju vlasnik potraživanja postao tuženik, istaknuli i druge tužbene zahtjeve kojima zahtijevaju da sud naloži brisanje upisanog založnog prava u zemljišnim knjigama na točno određenim nekretninama i da naloži brisanje zabilježbe točno određenih ovrha koje se vode na tim točno određenim nekretninama.

Budući da je tužba objektivno preinačena prije nego što je tužba dostavljena tuženiku na odgovor i prije nego što se podnošenjem odgovora na tužbu tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, to, u skladu s odredbom članka 190. stavka 3. ZPP-a, za takvu preinaku tužbe nije potreban tuženikov pristanak. Zbog toga je sud ovom presudom odlučio o konačno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužiteljevog podneska od 2025. kojim je, kao što je to prethodno obrazloženo, tužba objektivna preinačena, kod kojeg tužbenog zahtjeva su tužitelji ostali i u nastavku postupka.

4. U podnesku od 29. siječnja 2025. tužitelji su obavijestili sud da je tuženik promijenio tvrtku iz Syndre d.o.o. u APS STONE d.o.o. te su u bitnome ostali kod tvrdnji navedenih u tužbi.

5. U odgovoru na tužbu tuženik je istaknuo prigovor nenadležnosti Trgovačkog suda u Zagrebu iz razloga što se Ugovor o kreditu sklapao izvan granica Republike Hrvatske te je člankom 3. određena nadležnost austrijskog ili hrvatskog suda po izboru kreditora tj banke. Istaknu je prigovor promašene pasivne legitimacije u odnosu na tuženika jer Ugovor o kreditu nije sklopljen s tuženikom nego s POSOJILNICA-BANK- bankom. Osim toga, tuženik nije preuzeo ugovornu poziciju banke u smislu članka 127. Zakona o obveznim odnosima nego je na tuženika prenesena dospjela tražbina temeljem ugovora o ustupu u smislu članka 80. Zakona o obveznim odnosima i to dospjela tražbina nastala uslijed otkaza Ugovora o kreditu od strane banke zbog neizvršavanja obveza korisnika kredita. Osporio je tužbeni zahtjev u bitnome navodeći kako tužitelj neosnovano ističu ništetnost. S tim u svezi je naveo kako su odredbe materijalnopravnih propisa na snazi u Republici Hrvatskoj irelevantne jer se u konkretnom slučaju ne primjenjuju. S tim u svezi je u bitnome naveo kako je u samim ugovorima o kreditu jasno naznačeno vrijeme i mjesto sklapanja ugovora, a to je 14.5.2008. u Ferlach u Republici Austriji što znači da nije sklopljen u Republici Hrvatskoj. Kada bi sud smatrao dokazanom čin jenicu da su korisnici kredita ugovor potpisali na području Republike Hrvatske, to nipošto ne znači da je i sklopljen u Republici Hrvatskoj. Nadalje je naveo da javni bilježnik na predmetnom ugovoru o otplati kredita nije ovjeravao potpise osoba ovlaštenih za zastupanje kreditora, koje su u njegovo ime potpisale predmetne ugovore o kreditu, što i jest logično budući da su ovlaštene osobe kreditora isti ugovor potpisale upravo u mjestu tadašnjeg sjedišta te da bi povezano s navedenim, bitne sastojke ugovora bilo nemoguće dogovoriti bilo gdje izvan poslovnice banke. Poziva se i na odredbu članka 252. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima u bitnome navodeći kako je ugovor sklopljen u trenutku kad ponuditelj primi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu, a kako bi izjavu ponuđenika da prihvaća ponudu banka primila u Republici Austriji, pa čak i kada bi ugovori bili potpisani od strane korisnika u Republici Hrvatskoj time bi ugovori o kreditu i tada bili zaključeni u Republici Austriji. Vezano za kamate nezakonito, tuženik je istaknuo da prema § 1000 Austrijskog građanskog zakonika vjerovnik novčanog potraživanja ima pravo obračunati kamate ukoliko su stranke izrijekom ugovorile. Odredba Ugovora o otplati kredita glede kamate nije ništetna niti prema Zakonu o obveznim odnosima niti je nepoštena u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Odredbe Ugovora o otplati kredita ne mogu biti smatrane ništetnima niti iz razloga navodne neodređenosti i neodredivosti činidbe sukladno člancima 270. i 272. Zakona o obveznim odnosima. Tuženik smatra da je činidba iz Ugovora o kreditu bila određena odnosno odrediva budući da Ugovor o otplati kredita sadrži podatke s pomoću kojih se činidba može odrediti . Odredba kamatne stope iz Ugovora o otplati kredita je određena, jasna i razumljiva. Tužitelji ničime nisu dokazali da su odredbe Ugovora o otplati kredita u dijelu u kojem se odnose na jednostran način promjene kamatne stope nepoštene. Odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valuti je jasna, lako uočljiva i razumljiva te stoga nije podložna testu poštenja. Predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja. Općepoznata je činjenica da je ovakvo ugovaranje uobičajeno u bankarskom poslovanju. Tužitelji nisu ničim dokazali da je kod kreditora uopće došlo do primjene promjenjive kamatne stope, odnosno da li se odredba o promjeni redovne kamate i realizirala. Uzimajući da je Ugovor o kreditu valjan, neosnovan je tužbeni zahtjev za brisanje hipoteke zasnovane radi osiguranja tražbine po Ugovoru o kreditu.

6. U nastavku postupka tužitelji su u cijelosti osporili tuženikove tvrdnje iz odgovora na tužbu te su u bitnome ostali kod tvrdnji iz tužbe i podneska od 29. siječnja 2025. U podnescima od 14. listopada 2025. i 24. listopada 2025. tužitelji su podnijeli prijedlog za pokretanje oglednog spora detaljno obrazlažući razloge zbog kojih to predlažu, kod kojeg prijedloga su ostali u daljnjem tijeku postupka. Tužitelji su u nastavku postupka ostali i kod konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iz podneska od 29.siječnja 2025. te kod tvrdnji iznesenih u tužbi i ranijem tijeku postupka.

7. U nastavku postupka tuženik je u bitnome ostao kod tvrdnji iz odgovora na tužbu te istaknutog prigovora promašene pasivne legitimacije. Nadalje je naveo kako je u ovršnom postupku pred Općinskim sudom u Velikoj Gorici pod poslovnim brojem Ovr-480/2024 odbijen prijedlog za ovrhu u odnosu na tužitelja i da je u ovršnom postupku koji se vodi pred Općinskim sudom u Novom Zagrebu pod poslovnim brojem Ovr-582/2021 tužitelj založni vjerovnik pa nema pravni interes za vođenje postupka radi utvrđivanja nedopuštenosti predmetne ovrhe.

8. U dokaznom postupku sud je izveo dokaze čitanjem isprava u spisu, i to: izvatka iz zemljišne knjige (str. 8. – 13. spisa), Ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 25. siječnja 2023. (str. 15. – 19. spisa), izvatka iz registra za Posojilnica Bank eGen s ovjerenim prijevodom na hrvatski jezik (str. 20. – 51. spisa), Ugovora o ustupu i prijenosu tražbine od 17. siječnja 2024. (str. 53. – 58. spisa), djelomičnog izvatka iz sudskog registra za Alpe – adria poslovodstvo d.o.o. (str. 59. – 62. spisa), izvatka iz sudskog registra za Syndre d.o.o. (str. 63. – 65. spisa), prijedloga za ovrhu (str. 67. – 75. spisa), Ugovora o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. (str. 76. – 79. spisa i str. 101. – 108. spisa), Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o hipoteci) ovjerenog pod poslovnim brojem OU-353/08 od 15. svibnja 2008.

(str. 93. – 99. spisa).

9. Nakon ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupno provedenog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

10. U parničnom postupku sud odlučuje u odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (članak 2. stavak 1. ZPP).

U konkretnom slučaju predmet spora je objektivno kumulirani tužbeni zahtjev za utvrđenje da su ništetni i da ne proizvode pravne učinke Ugovor o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. i Ugovor o osiguranju novčane tražbine sklopljen između POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec i ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] te tužbeni zahtjev kojim tužitelji zahtijevaju da se naloži brisanje upisanog založnog prava u zemljišnim knjigama na točno određenim nekretninama i brisanje zabilježbe ovrha u predmetima koji se vode na Općinskom sudu u Novom Zagrebu pod brojem Ovr 582/2021 od 9. lipnja 2021. i Općinskom sudu u Velikoj Gorici pod brojem Ovr 480/2024 od 10. lipnja 2024. na tim točno određenim nekretninama.

Uzevši u obzir sadržaj tužbenog zahtjeva koji je predmet spora u ovom postupku i citiranu odredbu članka 2. stavka 1. ZPP-a prema kojoj sud odlučuje u granicama postavljenog tužbenog zahtjeva, sud u ovom postupku nije niti je mogao odlučivati o eventualnoj nedopuštenosti ovrhe na koju se tužitelji pozivaju u činjeničnoj osnovi tužbe jer se tužbeni zahtjev ne odnosi na nedopuštenost ovrhe odnosno tužitelji tužbenim zahtjevom ne zahtijevaju proglašenje određene ovrhe nedopuštenom pa bi odlučivanjem o onome što nije predmet tužbenog zahtjeva sud prekoračio tužbeni zahtjev.

11. Nije sporna činjenica da je tuženik SYNDRE d.o.o. promijenio tvrtku tako da nova tvrtka glasi APS STONE d.o.o., a ta činjenica proizlazi i iz povijesnog izvatka iz sudskog registra za tuženika.

12. Nije sporna činjenica da niti tužitelji niti tuženik nisu ugovorne strane iz Ugovora o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. (dalje: Ugovor o kreditu), a ta činjenica proizlazi i iz Ugovora o kreditu. Naime, uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno je kako je sklopljen između POSOJILNICA-BANK Borovlje- Celovec registrirane zadruge z omejenim jamstvom kao kreditora i ĐU, vlasnice ugostiteljskog obrta „ [obrt]“ iz [adresa] kao korisnika kredita. Nadalje je utvrđeno kako su sudužnici po Ugovoru o kreditu ĐU i ŽU te da je ĐU i založni dužnik.

Članak 3. Ugovora o kreditu sadrži dogovor o nadležnom sudu prema kojem je ugovoreno da u svim sporovima koji mogu nastati iz tog pravnog posla korisnik kredita prihvaća bez obzira na visinu iznosa kredita nadležnost austrijskog ili hrvatskog suda po izboru kreditora ukoliko je to pravno dopustivo.

13. Dakle, članak 3. Ugovora o kreditu, na koji se poziva tuženik, sadrži sporazum o nadležnom sudu koji veže samo ugovorne strane. Međutim, budući da niti tužitelji niti tuženik nesporno nisu ugovorne strane iz Ugovora o kreditu, navedeni sporazum o nadležnosti ne obvezuje niti može obvezivati tužitelje i tuženika. Stoga je sud utvrdio neosnovanim tuženikov prigovor nenadležnosti ovoga suda.

14. Sud je utvrdio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije.

15. Naime, kao što je prethodno obrazloženo, nije sporno da tuženik nije ugovorna strana iz Ugovora o kreditu. Nije sporno niti da tuženik nije ugovorna strana niti iz Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o hipoteci) ovjerenog pod poslovnim brojem OU-353/08 od 15. svibnja 2008. koji je nesporno sklopljen između POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec i ĐU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] (dalje: Sporazum o osiguranju).

16. Nije sporna niti činjenica da je sklopljen Ugovor o ustupu i prijenosu tražbine od 25. siječnja 2023. (str. 15. – 19. spisa; dalje: Ugovor o ustupu) između

POSOJILNICA-BANK eGen (ranije: POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec) kao cedenta i Alpe-Adria Poslovodstvo d.o.o. kao cesionara. Člankom 1. Ugovora o ustupu je ugovoreno da cedent ovime potvrđuje da je neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio cesionaru svoju tražbinu, kao je definirana u članku 2.2. tog Ugovora, a koja proizlazi iz ugovora navedenih u članku 2.2. tog Ugovora, kao i sva sporedna prava odnosno sredstva osiguranja definirana u članku 2.3. i u članku 3. tog Ugovora te da cesionar potvrđuje prihvat takvog ustupa i prijenosa. Člankom 2.1.Ugovora o ustupu je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne i ugovaraju da taj Ugovor predstavlja osnovu i služi kao dokaz ustupa tražbine te kao takav može biti podnesen od strane cesionara bilo kojem tijelu nadležnom za vođenje tekućih odnosno budućih postupaka, uključujući ovršne, parnične, stečajne i/ili predstečajne ili bilo koje druge postupke koji su u vezi s tražbinom (kako je niže definirano) kako bi cesionar mogao stupiti u takve postupke na mjesto cedenta odnosno pokrenuti takve postupke u skladu s odredbama važećih zakona. Člankom 2.2. Ugovora o ustupu ugovorne strane su suglasno utvrdile da je cedent u trenutku ustupa imao novčana potraživanja (prije i u daljnjem tekstu: tražbina), prema dužniku [obrt], dužniku ĐU Kurilovčan i dužniku ŽU, na temelju Ugovora o kreditu s otplaćivanjem broj 1- 02.460.657 od 14. svibnja 2008. te da su temeljem Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o hipoteci), koji je potvrđen od strane javnog bilježnika NU **.**.2008. pod poslovnim brojem OU-353/08 od 15. svibnja 2008., dana / zasnovana prava radi osiguranja tražbine kako je to navedeno pod točkom 3. tog članka. Člankom 3.1. Ugovora o ustupu ugovorne strane su suglasno utvrdile da su sva sredstva osiguranja, sukladno članku 81. Zakona o obveznim odnosima, prešla na cesionara zajedno s tražbinom te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da su na cesionara prešla i sva druga sredstva osiguranja koja su dana, odnosno zasnovana radi osiguranja tražbine, bez obzira jesu li izričito navedena u tom Ugovoru. Iz navedenih odredbi Ugovora o ustupu proizlazi kako su na Alpe-Adria Poslovodstvo d.o.o. kao cesionara prenesene novčane tražbine iz Ugovora o kreditu koje je u trenutku sklapanja tog ugovora cedent POSOJILNICA-BANK eGen (ranije: POSOJILNICA-BANK Borovlje-Celovec) imao prema dužnicima Ugostiteljski obrt [obrt], Vesnici ŽU i ŽU kao i sva sredstva osiguranja dana odnosno zasnovana radi osiguranja navedene tražbine, uključujući i ona iz Sporazuma o osiguranju, sve u skladu s odredbama članka 80. i članka 81. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO).

17. Nije sporna niti činjenica da je sklopljen Ugovor o ustupu i prijenosu tražbine od 17. siječnja 2024. (str. 53. – 58. spisa; dalje: Ugovor o ustupu iz 2024.) između Alpe-Adria Poslovodstvo d.o.o. kao cedenta i tuženika kao cesionara. Člankom 1. Ugovora o ustupu iz 2024. je ugovoreno da cedent ovime potvrđuje da je neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio cesionaru svoju tražbinu, kao je definirana u članku 2.2. tog Ugovora, a koja proizlazi iz ugovora navedenih u članku 2.2. tog Ugovora, kao i sva sporedna prava odnosno sredstva osiguranja definirana u članku 2.3. i u članku 3. tog Ugovora te da cesionar potvrđuje prihvat takvog ustupa i prijenosa. Člankom 2.1.Ugovora o ustupu iz 2024. je ugovoreno da su ugovorne strane suglasne i ugovaraju da taj Ugovor predstavlja osnovu i služi kao dokaz ustupa tražbine te kao takav može biti podnesen od strane cesionara bilo kojem tijelu nadležnom za vođenje tekućih odnosno budućih postupaka, uključujući ovršne, parnične, stečajne i/ili predstečajne ili bilo koje druge postupke koji su u vezi s tražbinom (kako je niže definirano) kako bi cesionar mogao stupiti u takve postupke na mjesto cedenta odnosno pokrenuti takve postupke u skladu s odredbama važećih zakona. Člankom 2.2. Ugovora o ustupu iz 2024. ugovorne strane su suglasno utvrdile da je cedent u trenutku ustupa imao novčana potraživanja (prije i u daljnjem tekstu: tražbina), prema dužniku [obrt], dužniku ĐU Kurilovčan i dužniku ŽU, na temelju Ugovora o kreditu s otplaćivanjem broj 1-02.460.657 od 14. svibnja 2008. i Sporazuma o osiguranju novčane tražbine (Ugovor o hipoteci), koji je potvrđen od strane javnog bilježnika NU **.**.2008. pod poslovnim brojem OU-353/08 od 15. svibnja 2008. Člankom 2.3. Ugovora o ustupu iz 2024. ugovorne strane su suglasno utvrdile da su radi osiguranja tražbine, u korist cedenta zasnovana odnosno dana sredstva osiguranja navedena u tom članku. Člankom 2.4. Ugovora o ustupu iz 2024. ugovoren strane su suglasno izjavile i potvrdile da je cesionar postao isključivi nositelj cjelokupne tražbine i svih sporednih prava uključujući sredstva osiguranja. Člankom 3.1. Ugovora o ustupu iz 2024. ugovorne strane su suglasno utvrdile da su sva sredstva osiguranja, sukladno članku 81. Zakona o obveznim odnosima, prešla na cesionara zajedno s tražbinom te da ugovorne strane suglasno utvrđuju da su na cesionara prešla i sva druga sredstva osiguranja koja su dana, odnosno zasnovana radi osiguranja tražbine, bez obzira jesu li izričito navedena u tom Ugovoru.

Iz navedenih odredbi Ugovora o ustupu iz 2024. proizlazi kako su na tuženika kao cesionara prenesene novčana tražbina iz Ugovora o kreditu koju je u trenutku sklapanja tog ugovora imao cedent Alpe-Adria Poslovodstvo d.o.o. prema dužnicima [obrt], ĐU i ŽU kao i sva sporedna prava, uključujući i sredstva osiguranja dana odnosno zasnovana radi osiguranja navedene tražbine, pa tako i ona iz Sporazuma o osiguranju, sve u skladu s odredbama članka 80. i članka 81. ZOO-a.

18. Odredbom članka 80. stavka 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga. S tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. (članak 81. stavak 1. ZOO). Smatra se da su dospjele a neisplaćene kamate ustupljene s glavnom tražbinom. (članak 81. stavak 3. ZOO). Za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. (članak 82. stavak 1. ZOO).

19. Ustupom (cesijom) tražbine dolazi do promjene vjerovnika u obveznopravnom odnosu. Kod cesije se tražbina prenosi na novog vjerovnika (primatelja, cesionara; dalje: cesionar), a raniji vjerovnik (ustupitelj, cedent, dalje: cedent) ispada iz obveznopravnog odnosa. Cedentu prestaje svojstvo vjerovnika, pa to svojstvo stječe cesionar. Na buduće kamate koje postoje uz glavnu tražbinu primjenjuje se opće pravilo iz članka 81. stavka 1. ZOO-a prema kojem zajedno s glavnom tražbinom na primatelja (cesionara) prelaze i takve kamate. Ako postoje kamate koje su dospjele, a još nisu isplaćene, postoji oboriva zakonska presumpcija da su i takve kamate prenesene na cesionara zajedno s glavnom tražbinom. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine jer identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe članka 84. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

20. Međutim, uvidom u Ugovor o ustupu i Ugovor o ustupu iz 2024. je utvrđeno kako su u konkretnom slučaju na tuženika kao cesionara prenesene (samo) novčane tražbine iz Ugovora o kreditu koje je u trenutku sklapanja tog ugovora cedent imao prema dužnicima [obrt], ĐU i ŽU, kao i sva sporedna prava, uključujući i sredstva osiguranja dana odnosno zasnovana radi osiguranja navedenih tražbina, pa tako i ona iz Sporazuma o osiguranju, sve u skladu s odredbama članka 80. i članka 81. ZOO-a. Na taj način na tuženika nisu preneseni cijeli Ugovor o kredit niti cijeli Sporazum o osiguranju u skladu s odredbama članka 127. ZOO-a čime bi tuženik postao nositelj svih prava i obveza iz toga Ugovora o kreditu odnosno Sporazuma o osiguranju.

21. Odredbom članka 127. stavka 1. ZOO-a propisano je da svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz toga ugovora. Prijenosom ugovora ugovorni odnos između prenositelja i druge strane prelazi na primatelja i drugu stranu u času kad je druga strana pristala na prijenos, a ako je druga strana dala svoj pristanak unaprijed, u času kad je obaviještena o prijenosu. (članak 127. stavak 2. ZOO). Pristanak na prijenos ugovora valjan je samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora (članak 127. stavak 3. ZOO). Odredbe o sporednim pravima kod ugovora o preuzimanju duga na odgovarajući se način primjenjuju i na prijenos ugovora (članak 127. stavak 4. ZOO).

22. Prijenos ugovora iz članka 127. ZOO-a je po svojoj pravnoj naravi pravni posao kojim se cjelokupni pravni položaj jedne ugovorne strane (glede svih prava i obveza) prenosi na treću osobu. Taj pravni posao nastaje suglasnošću volja prenositelja i primatelja, uz pristanak druge ugovorne strane u obliku propisanom za ustupljeni ugovor (tako i Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, Pž-2715/2023-2 od 28. siječnja 2025.).

23. Međutim, niti iz Ugovora o ustupu niti iz Ugovora o ustupu od 2024. niti iz bilo koje druge isprave u spisu ne proizlazi da je na tuženika prenesen cijeli Ugovor o kredit i/ili cijeli Sporazum o osiguranju u skladu s odredbama članka 127. ZOO-a čime bi tuženik postao nositelj svih prava i obveza iz Ugovora o kreditu odnosno Sporazuma o osiguranju. Navedeno tužitelji u konkretnom slučaju nisu, u skladu s odredbama članka 7. stavka 1. i članka 219. stavka 1. ZPP-a, niti tvrdili niti dokazali. Naprotiv, iz činjenične osnove tužbe kojom je sud vezan (članak 186.stavak 3. ZPP) proizlazi kako se tužitelji pozivaju na Ugovor o ustupu i Ugovor o ustupu iz 2024. te cesiju (ustup) tražbine. S tim u svezi tužitelji osnovano ističu kako cesijom dolazi do promjene vjerovnika u obveznopravnom odnosu čime nije izmijenjen sadržaj odnosno identitet tog odnosa. Međutim, kao što je prethodno obrazloženo, cesijom nije na tuženika kao cesionara prenesen cjelokupni pravni položaj cedenta iz Ugovora o kreditu odnosno Sporazuma o osiguranju, niti je do takvog prijenosa došlo nekim drugim pravnim poslom kao što je to propisano odredbama članka 127. ZOO-a. Zbog toga prema utvrđenju suda tuženik, koji nesporno nije ugovorna strana iz Ugovora o kreditu odnosno Sporazum o osiguranju niti je na tuženika prenesen cijeli Ugovor o kreditu odnosno Sporazum o osiguranju u skladu s odredbama članka 127. ZOO-a, nije pasivno legitimiran u ovom postupku u kojem tužitelji zahtijevaju utvrđenje ništetnosti navedenih pravnih poslova.

Posljedično, tuženik nije pasivno legitimiran niti u odnosu na dijelove tužbenog zahtjeva kojima se zahtijeva brisanje točno određenog upisanog založnog prava u zemljišnim knjigama na točno određenim nekretninama i brisanje zabilježbe točno određenih ovrha na tim točno određenim nekretninama jer se u konkretnom slučaju navedeno zahtijeva i u ovom parničnom postupku može zahtijevati, kao posljedica ništetnosti navedenih pravnih poslova u skladu s odredbama članka 323. ZOO -a. U odnosu na navedene tužbene zahtjeve kojima tužitelji zahtijevaju da se naloži brisanje točno određenog upisanog založnog prava u zemljišnim knjigama na točno određenim nekretninama i brisanje zabilježbe točno određenih ovrha na tim točno određenim nekretninama se dodatno ističe kako ne postoji osnova ne temelju koje bi ovaj parnični sud u ovom parničnom postupku naložio drugom sudu (zemljišnoknjižnom odnosno ovršnom sudu) brisanje upisanog založnog prava odnosno brisanje ovrhe kao što to tužitelji predlažu pa je i iz tog razloga valjalo odbiti navedene tužbene zahtjeve kao neosnovane.

24. Budući da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zbog promašene pasivne legitimacije sud je odbio dokazne prijedloge tužitelja iz podnesaka od 1. svibnja 2025. i 24. listopada 2025. za pribavljanje točno određenih podataka i isprava (svih podataka vezanih za potpis Ugovora o kreditu i Ugovora o osiguranju novčane tražbine, dokaza uplata naknade za obradu kredita, otplatama po glavnici i kamatama, načinima uplata i mjestu uplata, u kojoj valuti i po kojem tečaju te zašto je korišten EURIBOR kao referentna kamatna stopa i indeksna klauzula kod odobravanja kredita u 2008., Austrijski ZOO, Zakon o bankama i opće uvjete poslovanja koji su bili na snazi u vrijeme potpisivanja Ugovora o kreditu, potvrde o isplati kredita u iznosu od 80.000,00 EUR, potvrde o uplati naknade za odobravanje kredita, odluke o otkazu kredita sa specificiranim stanjem duga, izvoda iz poslovnih knjiga), kao i dokazne prijedloga tužitelja za saslušanje svjedoka ĐU, NU, FU i IU te tuženikovih zastupnika KU, PU i MU. To iz razloga što izvođenje tih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđivanja odlučnih činjenica koje se odnose na postojanje tuženikove pasivne legitimacije jer je te odlučne činjenice bilo moguće utvrditi na temelju isprava u spisu.

25. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan zbog promašene pasivne legitimacije, sud je utvrdio da nema potrebe za pokretanje oglednog postupka radi rješenja pitanja važnog za jedinstvenu primjenu prava u skladu s odredbama 502.i do 502.n ZPP-a kao što su to tužitelji predložili u podnescima od 14. listopada 2025. i 24.listopada 2025. To iz razloga što u ovom postupku, u kojemu je sud na temelju isprava u spisu utvrdio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije zbog čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, odluka o tužbenom zahtjevu ne ovisi o rješavanju istog pravnog pitanja u nekom drugom sličnom sporu koji su u većem broju već pokrenuti ili se njihovo pokretanje očekuje u kraćem razdoblju, za koje tužitelji niti ne tvrde da postoje, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju koje je važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu (članak 502.j ZPP).

26. Budući da je sud utvrdio osnovanim prigovor promašene pasivne legitimacije zbog čega je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, sud nije utvrđivao postojanje razloga ništetnosti na koje se pozivaju tužitelji jer to nije odlučno za odluku o prigovoru promašene pasivne legitimacije za koji je utvrđeno da je osnovan.

27. Slijedom navedenog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.

28. Budući da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan proizlazi da je tuženik u cijelosti uspio u sporu zbog čega bi imao pravo na naknadu troškova u skladu s odredbom članka 154. stavka 1. ZPP-a.

Međutim, tuženik nema pravo na naknadu troška sudske pristojbe za odgovor na tužbu u iznosu od 26,55 EUR-a jer u konkretnom slučaju tuženik nije obveznik plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu, već su to tužitelji. Naime, tuženik je u cijelosti uspio u ovom sporu zbog čega će, u skladu s odredbom članka 4. točkom 2. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23), po pravomoćnosti ove presude, sudsku pristojbu za odgovor na tužbu biti dužni platiti tužitelji, a ne tuženik. Zbog toga je o troškovima je odlučeno kao u točki II. izreke presude.

Zagreb, 2. prosinca 2025.

Sudac

mr.sc. Ivana Koštarić Fegeš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku 8 dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od dostave prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.