1

 

U  I M E  R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, Stalna služba u Gospiću, kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca Milke Vraneš, predsjednice vijeća, Tatjane Radaković Bašić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, te Ante Ujevića, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja D. R., OIB: … iz V. G., zastupanog po punomoćnici L. H., odvjetnici u Z., protiv tužene R. H. OIB: …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Novom Zagrebu, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika izjavljenim protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj: Pn-1242/2015-45 od 13. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 16. listopada 2023.

 

 

p r e s u d i o    j e:

 

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1242/2015-45 od 13. svibnja 2021. u dosuđenom dijelu pod točkom I. izreke kojim je tužitelju dosuđen iznos od 1.327,23 eura/10.000,00 kuna, zajedno sa dosuđenom zakonskom zateznom kamatom.

 

II. Djelomično se usvaja žalba tužitelja kao osnovana i djelomično se preinačuje presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu poslovni broj Pn-1242/2015-45 od 13. svibnja 2021. u odbijenom dijelu pod točkom II. izreke i u tom dijelu sudi se:

1. Nalaže se tuženoj da isplati tužitelju na ime naknade neimovinske štete daljnji iznos od 2.654,46 eura/20.000,00 kuna[1] sa zateznim kamatama koje teku od 8. svibnja 2015. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banka koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

2. U ostalom odbijenom dijelu pod točkom II. izreke za iznos glavnog potraživanja od 5.308,91 eura/40.000,00 kuna žalba tužitelja odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda u tom dijelu potvrđuje.

3. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi ukupan trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 1.007,34 eura/7.589,84 kuna[2] u roku od 15 dana.

4. Nalaže se tuženoj da naknadi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 114,12 eura/862,12 kuna[3] u roku od 15 dana.

 

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužene za naknadu troškova žalbenog postupka

 

 

Obrazloženje

 

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

I./ Nalaže se tuženoj R. H. OIB: …, isplatiti tužitelju D. R., OIB: … iz V. G., iznos od 10.000,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 08.05.2015. do 31.07.2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena te mu naknaditi parnični trošak u iznosu od 2.532,81 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13.05.2021. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

              II./ Odbija se tužitelj D. R., OIB: … iz V. G., s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u iznosu od 60.000,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 08.05.2015. do isplate kao i sa zahtjevom za naknadu parničnog troška preko iznosa dosuđenog pod toč. I izreke ove presude kao neosnovanim.

III./ Odbija se tužena R. H. OIB: …, sa zahtjevom za naknadu parničnog troška kao neosnovanim."

 

2. Protiv navedene presude u pravovremenom roku žale se tužitelj i tužena.

 

2.1. Tužitelj se žali protiv presude u dijelu pod točkom II. izreke u kojem je odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 60.000,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama od 8. svibnja 2015. kao i protiv odluke o troškovima postupka žali se tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz članka 353 stavak 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, dalje: ZPP) kao i apsolutno bitne povrede iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. Predlaže u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti na način da usvoji tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj potražuje žalbeni trošak u iznosu od 2.612,50,00 kuna. Slijedom svega navedenog predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu i usvoji tužbeni zahtjev žalitelja u cijelosti, te naloži tuženiku da žalitelju naknadi troškove postupka, uvećane za trošak sastava ove žalbe koji se sastoje od troška sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kuna + 25 % na ime PDV-a u iznosu od 312,50 kuna, te troška sudske pristojbe u iznosu od 1.050,00 kuna, odnosno sve ukupno 2.612,50 kuna.

 

2.2. Tužena se žali protiv presude u dijelu pod točkom I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. ZPP-a. Predlaže u tom dijelu pobijanu presudu preinačiti, podredno ukinuti i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, uz naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 1.000,00 kuna. Slijedom navedenoga tuženik predlaže da drugostupanjski  sud usvoji žalbene navode, te pobijanu presudu ukine i preinači u skladu sa žalbenim navodima i u cijelosti odbije tužitelja sa presuđenim dijelom tužbenog zahtjeva, uz obvezu naknade parničnog troška tuženiku. Tužena traži trošak sastava tužbe u iznosu od 1.000,00 kuna.

 

3. Žalba tužitelja je djelomično osnovana, dok je žalba tužene neosnovana.

 

4. Na žalbe tužitelja i tužene nije odgovoreno.

 

5. Ispitujući zakonitost pobijane presude povodom žalbe tužitelja i tužene, te po službenoj dužnosti, temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud utvrđuje da u donošenju pobijane presude i postupku koji joj je prethodio nije počinjena niti jedna od bitnih povreda iz odredbe članka 354. stavak 2. ZPP-a.

6. Posebno nije počinjena bitna povreda odredaba ZPP-a iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tužitelj, budući pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati. Razlozi dani o odlučnim činjenicama su jasni i razumljivi, te utemeljeni na rezultatima cjelokupnog dokaznog postupka.

7. Predmet spora je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tužena naknadi neimovinsku štetu isplatom iznosa od 70.000,00 kuna za koju tvrdi da mu je nastala  zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo, tjelesno i duševno zdravlje u smislu članka 1046., u vezi s člankom 19. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, dalje: ZOO) koju štetu je pretrpio za vrijeme odsluženja zatvorske kazne u Zatvoru u Z. i Kaznionici u L. zbog smještaja i uvjeta boravka u zatvoru koji nisu bili u skladu sa Zakonom o izvršavanju kazne zatvora (Narodne novine 128/99, 55/00, 59/00, 129/00, 59/01, 67/01, 11/02, 190/03, 76/07, 27/08, 83/09, 18/11, 48/11, 125/11, 56/13, 150/13) i koji su protivni pravnom standardu iz članka 25. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske (Narodne novine 56/90, 135/97, 8/98, 113/0., 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 05/14.).

8. Stoga tužitelj smatra da je bio izložen ponižavajućem i nečovječnom postupanju te da mu je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo i pravo na tjelesno i duševno zdravlje te pravo na zdravstvenu zaštitu, a potraživanje se odnosi na razdoblje njegova boravka u navedenim ustanovama od 8. studenoga 2011. do 30. prosinca 2011., od 25. travnja 2013. do 28. svibnja 2013., te od 18. svibnja 2013. do 30. svibnja 2014. što ukupno iznosi 484 dana.

9. Iz provedenog dokaznog postupka, prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće:

- da je tužitelj dok se nalazio u Zatvoru u Z. u svojstvu istražnog zatvorenika od 8. listopada do 29. prosinca 2011. kada je bio smješten na drugom zatvoreničkom odjelu, a od 10. listipada 2011. do 29. prosinca 2011. je bio smješten na IV. zatvoreničkom odjelu u sobama broj 68 i 58 s pet do šest istražnih zatvorenika,

- da je tužitelj u razdoblju od 10. listopada 2011. do 30. prosinca 2011. (tužena ne posjeduje podatak o broju zatvorenika i prostoriji u kojoj je tužitelj boravio od 08. listopada 2011. do 9.  listopada 2011.) boravio u zatvorskoj sobi sa pet do šest zatvorenika tako da je imao osobnog prostora od 3,01 m2,

- da se u zatvoreničkoj sobi, na VI odjelu, unutar sobe nalazi WC – čučavac s umivaonikom, koji je odvojen zidom od poda visine 180 cm, koji nije postavljen sve do stropa, da se u sobi nalaze 4 kreveta na kat tj. 8 ležaja, drveni stol i 2 klupe za sjedenje, 3 ormara,

- da u predmetnoj sobi postoji prozor na južnoj strani prostorije po cijeloj dužini sobe koji gleda na zatvorsko dvorište,

- da  je u prostoru za tuširanje predviđeno 6 mjesta za tuširanje,

- da uz navedenu prostoriju postoji svlačionica sa 4 sjedala i 6 vješalica,

- da je WC bio vrlo blizu stola za kojim su zatvorenici jeli te se osjetio iz njega miris,

- da se u R. moglo samo jednom tjedno tuširati, s time da bi vodu puštao čuvar na 5 ili 10 minuta koja bi bila ovisno o njegovom raspoloženju ili ledena ili vruća ili normalna i jednako tako nije pazio da li su se svi uspjeli oprati do kraja ili su ostali nasapunani,

- da tužitelj kao dijabetičar u početku nije mogao dobivati svoju terapiju za vrijeme jela, nego tek kasnije nakon intervencije, da mu šećer nisu mjerili 3 puta na dan već samo 2 puta dnevno, da se tužitelj mogao tuširati samo jednom tjedno i da je trajanje tuširanja i toplina vode ovisila o dobroj volji čuvara koji je puštao vodu,

- što se tiče liječničke pomoći nije imao problema jer ako bi trebao ići kod liječnika samo se morao prijaviti i drugi dan bi ga primili, a ako bi nešto bilo hitno primili bi ga odmah,

- da u Zatvoru u Z. u istražnom odjelu i u Centru za dijagnostiku nije postojala mogućnost vježbanja i bavljenja sportskim aktivnostima jer su zatvorenici imali pravo samo na 2 sata šetnje dnevno po zatvorskom dvorištu, bez obzira na vremenske uvjete, da je dotok prirodnog svjetla u sobu bio dobar jer su sobe opremljene velikim prozorima, no dostupnost svježeg zraka ovisila je o dogovoru među zatvorenicima hoće li se prozor otvoriti ili ne, zbog činjenica da je sanitarni čvor bio u sklopu sobe odvojen «salonskim vratima» koja nisu dosezala do plafona nije postojala mogućnost privatnog korištenja sanitarnog čvora niti sprečavanje širenja neugodinih mirisa iz istoga u ostatak prostorije,

- da objekt zatvora nema blagovaonice za zatvorenike te svi zatvorenici, neovisno o statusu, dnevne obroke hrane konzumiraju u zatvoreničkim sobama,

- da objekt zatvora nije klimatiziran, te se temperatura regulira zimi centralnim grijanjem, a ljeti ventilatorima,

- da sobe nisu bile dovoljno grijane jer se grijanje uključivalo 2 puta dnevno osim za zatvorenika koji je imao ležaj uz radijator,

- da tužitelj kao dijabetičar u početku nije mogao dobivati svoju terapiju za vrijeme jela, nego tek kasnije nakon intervencije, da mu šećer nisu mjerili 3 puta na dan već samo 2 puta dnevno,

- da se tužitelj mogao tuširati samo jednom tjedno i da je trajanje tuširanja i toplina vode ovisila o dobroj volji čuvara koji je puštao vodu,

- da je tužitelju je svakodnevno bio omogućen odlazak kod zatvorskog liječnika, a u zatvoru je bila osigurana skrb liječnika psihijatra, opće medicine i stomatologa,

- da je tužitelj u spornom razdoblju od 28. svibnja 2013. do 5. lipnja 2013. dok je boravio u Kaznionici L. s tri zatvorenika imao na raspolaganju 6,25 m2, u razdoblju od 6. svibnja 2013. do 7. lipnja 2013. dok je boravio u istoj sobi sa 6 zatvorenika imao na raspolaganju 3,57 m2 dok je u razdoblju od 7. lipnja 2013. do 30. svibnja 2014. dok je boravio s još jednim zatvorenikom imao na raspolaganju 5,19 m2 tlocrtne površine sobe.(navedeno je prvostupanjski sud utvrdio iz očitovanja Uprave za zatvorski sustav od 20. srpnja 2019. jer je ocijenio da je u istom očitovanju jasno, precizno i konkretno navedeno kada i u kojim sobama, koje površine i s koliko zatvorenika je tužitelj boravio, a na koja očitovanja parnične stranke nisu imale prigovora),

- da je tužitelj u razdoblju od 28. svibnja 2013. do 30. svibnja 2014. uglavnom boravio u zatvorskim prostorijama s više od 4 m2 osobnog prostora,

- da je u razdoblju od 31 dan (od 6. svibnja 2013. – 7. lipnja 2013.) boravio u prostoriji s manje od 4 m2 osobnog prostora, točnije 3,57 m2,

- da sobe u kojima je tužitelj bio smješten nisu bile prenapučene, da je sanitarni čvor bio odvojen od sobe u kojoj su spavali, da zatvorenici, pa tako i tužitelj nisu morali boraviti u svojoj sobi tijekom dana već su se mogli šetati po dvorištu, baviti sportom, koristiti biblioteku,

- da je naprijed navedene okolnosti sud prvog stupnja utvrdio temeljem saslušanja bivših upravitelja kaznionice S. H. M. i S. R., te svjedoka Z. B. i I. D. koji su s tužiteljem bili u zatvoru te saslušanjem tužitelja kao stranke,

- da je prvostupanjski sud prihvatio kao istinit iskaz tužitelja u dijelu u kojem ga potvrđuju svjedoci Z. B. i I. D. jer su međusobno suglasni i uvjerljivi, a što djelomično potvrđuju i svjedoci S. H. M. i S. R. u pogledu uvjeta smještaja i režima u Kaznionici u L. i to da sobe u kojima je tužitelj bio smješten nisu bile prenapčene, da je sanitarni čvor bio odvojen od sobe u kojoj su spavali, da zatvorenici, pa tako i tužitelj nisu morali boraviti u svojoj sobi tijekom dana već su se mogli šetati po dvorištu, baviti sportom, koristiti biblioteku,

- da iz iskaza tužitelja proizlazi datužitelj da on osobno nije imao problema u L. jer da nije trebao liječničku pomoć,

- da su tužitelju ponuđeni poslovi na radnim mjestima koja su tada bila slobodna pa kako nije bilo slobodno radno mjesto bibliotekara tužitelj je izabrao posao čišćenja dvorišta koji nije bio prenaporan,

- da tužitelj potražuje naknadu štete od tužene i izbog toga jer tvrdi da je mu je u Kaznionici L. bilo narušeno zdravstveno stanje u pogledu dijabetesa i to prvenstveno zbog načina prehrane jer se servirala hrana koja je strogo zabranjena dijabetičarima, a obzirom da tužitelj boluje od dijabetesa,

- da je temeljem nalaza i mišljenja liječnika vještaka dr. V. G. utvrđeno da prehrana u Kaznionici L. nije uopće utjecala na kliničko stanje i manifestaciju šećerne bolesti tipa 2 kod tužitelja koji je dugogodišnji dijabetički bolesnik kod kojeg se jedna od komplikacija (koronarna bolest) evidentno javila već prije upućivanja u zatvor, da šećerna bolest kod tužitelja i prije odlaska u zatvor nije bila optimalno kontrolirana, da svinjetina ne predstavlja kontraindikaciju u prehrani dijabetičara iako ima veći kalorijski potencijal od piletine već da je kod prehrane dijabetičara potrebno voditi računa o ukupnom kalorijskom unosu hrane iz čega proizlazi da nema uzročne veze između prehrane u Kaznionici u L. i pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja u odnosu na dijabetes,

- da je vještak utvrdio da boravak u zatvoru nije utjecao u na pojavu šećerne bolesti kod tužitelja jer se ona pojavila puno ranije kao i da šećerna bolest ne predstavlja, iz aspekta stresne situacije, razlog da dijabetičar ne bude upućen na održavanje zatvorske kazne,

- da je vještak za potrebe izrade nalalaza i mišljenja izvršio uvid u dnevne jelovnike zatvorenika koji su u prvostupanjskom spisu (listovi 147,149,151,153,155 i 157 spisa) gdje postoje oznake "LD- lagana dijeta" i "D – za dijabetičare", te utvrdio da bi u zatvorskim uvjetima navođenje svakodnevne dijete i kalorijskog unosa predstavljalo iznimni administrativni zahtjev.

 

10. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja, imajući u vidu odredbu članka 3. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine-Međunarodni ugovori, broj: 18/97, 14/02, 14/02, 1/06 i 13/17; dalje: Konvencija) i odredbu članka 9. stavak 1., članka 14. i članka 74. ZIKZ, članka 25. stavak 1. Ustava Republike Hrvatske, te članka 19. i članka 1100. ZOO-a, cijeneći duljinu boravka tužitelja u zatvoru u relevantnom vremenskom razdoblju sud prvog stupnja dosuđuje tužitelju pravičnu novčanu naknadu za pretrpljene duševne boli zbog povrede prava osobnosti na dostojanstvo u iznosu od 10.000,00 kuna sa zateznim kamatama koje teku od podnošenje zahtjeva za mirno rješenje spora, primjenom odredbe članka 1103. ZOO-a, dok u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija.

 

10.1. Sud prvog stupnja zaključuje da tužena nije dokazala da su smanjenja osobnog prostora u zatvoru u R. ispod 3 m2 bila povremena i kratkotrajna kao i da su ista kompenzirana drugim čimbenicima već je, suprotno žalbenim navodima tužene, na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je osobni prostor veličine od 3-4 m2 po zatvoreniku za vrijeme boravka tužitelja u Centru za dijagnostiku Zatvora u Z. bio povezan s navedenim drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta obravka u zatvoru, te je u tom razdoblju došlo do povrede članka 3. Konvencije, odnosno tužitelju je povrijeđeno pravo osobnosti – pravo na dostojanstvo iz članka 19. ZOO-a.

 

10.2. Nadalje, u odnosu na uvjete izdražavanja kazne u Kaznionici L., a polazeći od činjnice da tužitelj potražuje naknadu štete od tužene, između ostalog, jer tvrdi da je mu je u Kaznionici L. bilo narušeno zdravstveno stanje u pogledu dijabetesa i to prvenstveno zbog načina prehrane jer se servirala hrana koja je strogo zabranjena dijabetičarima, a tužitelj boluje od dijabetesa, sud prvog stupnja je ,nakon što je utvrdio da nema uzročne veze između prehrane u Kaznionici u L. i pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja u odnosu na dijabetes zaključio da tužitelj nije dokazao da su ispunjeni svi kumulativno postavljeni uvjeti za naknadu štete i tužitelju nije s tog osnova niti povrijeđeno pravo osobnosti tužitelja na tjelesno zdravlje te mu posljedično nije niti nastala šteta.

 

11. Odluka suda prvog stupnja u dosuđujućem dijelu je pravilna i zakonita u odnosu na glavno potraživanje, a o odluci o cjelokupnom parničnom trošku, odlučit će ovaj sud nakon preinačenja prvostupanjske presude. Međutim u odbijajućem dijelu (pod toč. II. izreke), u odnosu na uvjete izdržavanja kazne u Zatvoru u Z. sud prvog stupnja iz utvrđenih činjenica izveo je djelomično pogrešan zaključak, a time i djelomično pogrešno primijenio materijalno pravo.

 

12. Pri ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva treba voditi računa o tome je li riječ o nečovječnom i ponižavajućem postupanju koje predstavlja takvu povredu, koja opravdava dosuđivanje pravične novčane naknade u smislu odredbe članka 1100. stavak 1., u svezi članka 19. stavak 1. ZOO-a, te se moraju uzeti u obzir sve okolnosti koje utječu na kvalitetu života zatvorenika u određenoj zatvorskoj ustanovi, što prvostupanjski sud pri donošenju pobijane presude nije imao u vidu u dovoljnoj mjeri. Naime, pri tome treba uzeti u obzir i pravna shvaćanja izražena u odluci Europskog suda za ljudska prava u predmetu Muršić protiv Hrvatske (zahtjev broj: 7334/13, presuda od 20. listopada 2016.).

 

13. Relevantne pravne norme o kojima sud mora voditi računa pri odlučivanju o navedenom zahtjevu jesu, prije svega odredba članka 3. Konvencije, kojom je propisano da nitko ne može biti podvrgnut torturi, neljudskom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju, a onda i odredbe ZIKZ-a, među kojima su od posebnog značaja:

- odredba članka 3. kojom je propisano da se izvršavanjem kazne zatvora zatvorenika može ograničiti u temeljnim pravima samo u granicama nužnim za ostvarenje svrhe izvršavanja kazne i u postupku propisanom tim zakonom (st. 2.) i da ograničenja temeljnih prava zatvorenika iz ovoga zakona moraju biti razmjerna razlozima radi kojih se primjenjuju (st. 4.),

- odredba članka 9. stavak 1. kojom je propisano da se kazna zatvora izvršava na način koji zatvoreniku jamči poštovanje ljudskog dostojanstva te da su zabranjeni i kažnjivi postupci kojima se zatvorenika podvrgava bilo kakvu obliku mučenja, zlostavljanja ili ponižavanja, te liječničkim ili znanstvenim pokusima,

- odredba članka 14. kojom je propisano pravo zatvorenika na boravak na otvorenom prostoru kaznionice, odnosno zatvora najmanje dva sata dnevno,

- odredba članak 74. kojom je propisano da smještaj zatvorenika treba odgovarati zdravstvenim, higijenskim i prostornim zahtjevima te klimatskim prilikama, da slobodno vrijeme zatvorenici provode zajedno u prostorijama za dnevni boravak, da prostorije u kojima zatvorenici borave moraju biti čiste, suhe i dovoljno prostrane sa umjetnim i dnevnim svjetlom te da za svakog zatvorenika u spavaonici mora biti najmanje 4 m2 i 10 m3 prostora, da svakom zatvoreniku uvijek mora biti dostupna pitka voda i da kaznionice i zatvori moraju imati sanitarne uređaje koji omogućuju obavljanje fizioloških potreba u čistim i primjerenim uvjetima kad god to zatvorenici žele,

- odredba članka 76. prema kojoj se zatvorenicima mora omogućiti svakodnevno pranje tijela te održavanje osobne higijene, u koju svrhu im se mora osigurati vodu i toaletni pribor za održavanje osobne higijene i čistoće rublja, odjeće, obuće i posteljine,

- odredba članka 78. prema kojoj se zatvoreniku mora u pravilnim razmacima osigurati odgovarajuće pripremljeni i posluženi obroci koji kakvoćom i količinom zadovoljavaju prehrambene i higijenske standarde,

- odredba članka 96. prema kojoj se zatvoreniku mora osigurati prostor i opremu za svrhovito korištenje slobodnog vremena, organiziranje različite vrsta aktivnosti za zadovoljavanje tjelesnih, duhovnih i kulturnih potreba zatvorenika.

 

14. U skladu sa pravnim shvaćanjem Europskog suda za ljudska prava izraženim u navedenom predmetu Muršić protiv Hrvatske, koje moraju respektirati i domaći sudovi pri odlučivanju o zahtjevima za naknadu neimovinske šteke, ukoliko raspoloživi osobni prostor po zatvoreniku padne ispod 3 m2 površine u smještaju u zatvorima u kojem boravi više zatvorenika, nedostatak osobnog prostora smatra se toliko ozbiljnim da dolazi do čvrste pretpostavke o povredi članka 3. Konvencije, koju tužena strana može oboriti samo u slučaju kumulativnog ispunjenja tri uvjeta: da je smanjenje minimalnog prostora ispod 3 m2 kratkog trajanja i povremeno; da su takva smanjenja popraćena dovoljnom slobodom kretanja izvan sobe i prikladnim aktivnostima izvan zatvoreničke sobe; i da ne postoje drugi otegotni aspekti uvjeta boravka u zatvoru. Ukoliko se pak radi o zatvorskoj sobi veličine od 3 do 4 m2 osobnog prostora po zatvoreniku-prostorni čimbenik i nadalje ostaje snažan čimbenik u ocjeni prikladnosti uvjeta boravka u zatvoru, no u takvim će se slučajevima povreda članka 3. Konvencije utvrditi samo ako je prostorni čimbenik povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru koji se, posebice, odnose na mogućnost vježbanja i bavljenja sportskim aktivnostima na otvorenom, dotok prirodnog svjetla i svježeg zraka, dostupnost ventilacije, prikladnost sobne temperature, mogućnost privatnog korištenja nužnika te usklađenost s osnovnim zdravstvenim i higijenskim zahtjevima.

 

15. Suprotno žalbenim navodima tužene pravilno je sud prvog stupnja temeljem provedenih dokaza i u skladu sa naprijed navedenim pravnim shvaćanjem zaključio da tužena nije dokazala da su smanjenja osobnog prostora u zatvoru u R. ispod 3 m2 bila povremena i kratkotrajna kao i da su ista kompenzirana drugim čimbenicima i iprikladnim aktivnostima izvan zatvoreničke sobe. Naprotiv, prvostupanjski sud je pravilno na temelju izvedenih dokaza utvrdio da je osobni prostor veličine od 3-4 m2 po zatvoreniku za vrijeme boravka tužitelja u Centru za dijagnostiku Zatvora u Z. bio povezan s naprijed navedenim drugim aspektima neodgovarajućih fizički uvjeta boravka u zatvoru, te je u tom razdoblju došlo do povrede članka 3. Konvencije, odnosno tužitelju je povrijeđeno pravo osobnosti – pravo na dostojanstvo iz članka 19. ZOO-a

 

16. Naime u ovoj pravnoj stvari na tuženoj je teret dokaza da je manjak prostora bio kompenziran na drugi odgovarajući način. Suprotno žalbenim navodima tužene prvostupanjski sud do tog zaključka nije došao nekritički prihvaćajući iskaze tužitelja i svjedoka već svoj zaključak temelji kako na iskazima svjedoka i tužitelja tako i na materijalnim dokazima koje je dostavila tužena, a valjanost kojih dokaza nije bila osporena tjekom prvostupanjskog postupka. Pri tome je sve provedne dokaze, a pogotovo iskaze svjedoka i tužitelja, suprotno žalbenim navodima tužene analizirao prema svom uvjerenju i sa dovoljnom mjerom kritičnosti i za to svoje uvjerenje je dao uvjerljive i logične razloge. Time što tako utvrđene činjenice i dokaze nije tumačio u skladu sa žalbom tužene sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu parničnog postupka.

 

16. Točno je da je tužitelj počinjenjem kaznenog djela sam uzrokovao svoj boravak u zatvoru. Međutim, isto tako točno je da su ZIKZ-a propisani uvjeti izvršavanja kazne zatvora koji u okolnostima konkretnog slučaja nisu osigurani po tuženoj i da za tužitelja loši uvjeti u Zatvoru u Z. nisu bili kratki, povremeni niti minimalni, već da su kontinuirano trajali duže vremena, a što je dovoljna osnova za zaključak da je tužitelj kroz to vrijeme bio izložen duševnoj boli i poteškoćama koje su prekoračile razinu patnje koja je svojstvena lišenju slobode, odnosno da je tužena odgovorna za predmetnu štetu.

 

17. Osnovano tužitelj u žalbi navodi da je sud prvog stupnja pri tome pogriješio pri ocjeni inteziteta povrede osobnosti te je zbog toga dosudio prenizak iznos naknade štete zbog utvrđenih nehumanih i ponižavajućih uvjeta  za vrijeme boravka tužitelja u zatvoru u Zagrebu.

 

18. Imajući u vidu dužinu boravka u Zatvoru u Z. (117 dana), a cijeneći pri tome da te spavaonice po površini nisu odgovarale predviđenom odredbom ZIKZ-a, te da se u  sklopu spavaonica nalazio sanirani čvor koji nije u potpunosti odijeljen od ostatka prostorije (ograđen zidom visine 180 cm i tzv. salonskim vratima) ; da u njima nije bilo adekvatne ventilacije; da su u spavaonicama su zatvorenici konzumirali hranu; da nisu utvrđeni olakšavajući čimbenici u vidu dostane slobode kretanja tijekom dana; da je dostupnost svježeg zraka ovisila  o dogovoru među zatvorenicima hoće li se prozor otvoriti ili ne; da sobe nisu bile dovoljno grijane jer se grijanje uključivalo 2 puta dnevno, osim za zatvorenika koji je imao ležaj uz radijator ;da tužitelj kao dijabetičar u početku nije mogao dobivati svoju terapiju za vrijeme jela, nego tek kasnije nakon intervencije i da mu šećer nisu mjerili 3 puta na dan već samo 2 puta dnevno ;da se tužitelj mogao tuširati samo jednom tjedno te je trajanje tuširanja i toplina vode ovisila o dobroj volji čuvara koji je puštao vodu; po mišljenju ovog suda,  sud prvog stupanja nije u dovoljnoj mjeri uzeo u obzir sve otežavajuće okolnosti boravka  u zatvoru, kao i duljinu boravka u zatvoru te je neosnovano odstupio od standarda postavljenog u praksi Europskog suda za ljudska prava ( u daljem tekstu ESLJP ) kao na primjer u predmetima Muršić protiv Hrvatske i Ulemek protiv Hrvatske. br. 21613/16, od  31. listopada 2019.

 

19. S obzirom na naprijed navedene okolnosti po ocjeni ovog suda tužitelj ima pravo na pravičnu naknadu za neimovinsku štetu koju je pretrpio povredom prava osobnosti dostojanstva (iz odredbe članka 19. stavak 1. i 2. ZOO), a u smislu odredbe članka 1100. stavak 1. i 2. ZOO-a u ukupnom iznosu 30.000,00 kuna.

 

20. U odnosu na uvjete izdražavanja kazne u Kaznionici u L., suprotno žalbenim navodima tužitelja, a obzirom na utvrđene uvjete izdržavanja kazne u Kaznionici u L., sud prvog stupnja  je pravilno temljem izvedenih dokaza  zaključio da tužitelju nije povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede dostojanstva propisano članka 19. stavak 2. ZOO-a nit nije došlo do povrede članka 3. Konvencije.

 

21. Naime, neosnovano tužitelj u tužbi, a i u žalbenom postupku ističe da je tužitelju bitno narušeno zadravstveno stanje usljed načina prehrane u Kaznionici u L., obzirom je on dugogodišnji dijabetičar.

 

22. Na okolnost postojanja uzročne veze između prehrane tužitelja u Kaznionici L. i pogoršanju njegova zdravstvenog stanja u odnosu na dijabetes sud prvog stupnja proveo je liječničko vještačenje po vještaku internisti prof. dr. V. G. koji je utvrdio  da nema uzročne veze između prehrane u Kaznionici u L. i pogoršanja zdravstvenog stanja tužitelja u odnosu na dijabetes. Sud prvog stupnja je prihvatio kao stručan i obrazložen nalaz i mišljenje vještaka prof. V. G. kao i njegovu dopunu jer je utvrdio da je isti sačinjen logično i uvjerljivo.

 

23. Po mišljenju ovog suda, a suprotno tvrdnjama tužitelja, pravilno je pri tome procijenio da nije bilo potrebno provoditi novo medicinsko medicinsko vještačenja jer tužitelj ničim nije doveo u sumnju pravilnost i stručnost danog mišljenja. Naime, neosnovano tužitelj u žalbi ističe da vještak prillikom izrade nalaza i mišljenja nije imao na uvidu potpune jelovnike tužitelja budući je vještak je svom očitovanju naveo da je za potrebe izrade nalalaza i mišljenja  izvršio uvid u dnevne jelovnike zatvorenika gdje postoje oznake "LD- lagana dijeta" i "D – za dijabetičare", a koji jelovnici se nalaze u spisu te utvrdio da bi u zatvorskim uvjetima navođenje svakodnevne dijete i kalorijskog unosa predstavljalo iznimni administrativni zahtjev.

 

24. Nadalje, nije osnovan niti žalbeni navod tužitelja kojim on ističe da u Kaznionici u L. nije imao omogućen pristup dostatnim fizičkim aktivnostima  budući iz iskaza samog tužitelja proizlazi da je u L. bila dozvoljena šetnja cijeli dan od 6 do 21,00, a kasnije i po nekom užem krugu te se mogao baviti sportom. Smatra da se prehrana u zatvoru koja "nije bitno utjecala na zdravstveno stanje tužitelja" nije ni u kakvom postotku utjecala na kliničko stanje i manifestacije šećerne bolesti.

 

25. Dakle, tužitelj je prilikom izdržavanja kazne zatvora u Kaznionici u L.   uglavnom boravio u zatvorskim prostorijama s više od 4 m2 osobnog prostora, 31 dan je boravio u prostoriji s manje od 4 m2 za koje vrijeme, a kako temeljem provedenih dokaza sud prvog stupnja temljem provedenih dokaza nije utvrdio da je taj prostorni čimbenik bio povezan s drugim aspektima neodgovarajućih fizičkih uvjeta boravka u zatvoru jer je je šećerna bolest kod tužitelja s prekomjernom tjelesnom težinom i prije odlaska u zatvor bila loše kontrolirana, a tužitelj je imao mogućnost bavljenja fizičkom aktivnošću na otvorenom, a niti je tužitelju bitno narušeno zadravstveno stanje usljed načina prehrane u Kaznionici u L. Dakle, i po mišljenju ovog suda u zatvoru u L. tužitelj je imao odgovarajući zdravstveni tretman, odnosno pružen mu je medicinski tretman na razini usporedivoj s onom koja je pružena stanovništvu Republike Hrvatske u cijelini.

 

26. Slijedom navedenog, u odnosu na uvjete smještaja u Kaznionici u L., suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da isti nisu uzrokovali nevolje ili teškoće veće od neizbježne razine patnje koja je svojstvena zatvoru, te da je tužitelj imao odgovarajuću medicinsku skrb slijedom čega nije bio povrede članka 3. Konvencije, niti mu je povrijeđeno pravo osobnosti u vidu povrede dostojanstva propisano člankom 19. stavak 2. ZOO-a.

 

27. Kako je pobijanom odlukom već dosuđen iznos od 10.000,00 kuna, to je tužitelju na ime naknade štete zbog povrede prava osobnosti valjalo dosuditi daljnji iznos od 20.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu za iznos od 40.000,00 kuna zahtjev pravilno odbijen.

 

28. Budući je prvostupanjska presuda djelomično preinačena u odluci o glavnoj stvari, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 2. ZPP-a, preinačiti i odluku o troškovima postupka. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i članka 155 ZPP-a. Obzirom na osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj je u sporu uspio sa ukupno 71,42 % (100 % uspio je u odnosu na osnovu tužbenog zahtjeva, a u odnosu na visinu tužbenog zahtjeva uspio je u omjeru od 42,85 %, 141,85:2=71,41), dok je tužena uspjela u omjeru od 28,59 %, pa kada se odbije uspjeh tužene od uspjeha tužitelja, proizlazi da je tužiteljev uspjeh u sporu 42,82 %.

 

29. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku koji se odnose na troškove sastava odštetnog zahtjeva u mirnom postupku po Tbr 28. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 – dalje: Tarifa) – 100 bodova, troškovi sastava tužbe po Tbr 7. toč. 1- 100 bodova, troškovi pristup na 8 ročišta i to od 6. srpnja 2016.,18. siječnja 2017.,17. ožujka 2017., 12. svibnja 2017., 15. veljače 2018., 25. travnja 2019., 12. ožujka 20121. i 1. travnja 2021. po Tbr 9. toč. 1. - 800 bodova, troškovi sastava 4 podneska i to podneska od 17. studenoga 2015. i 4.  siječnja 2019. po Tbr 8. toč. 1-200 bodova, a podneska od 1. lipnja 2020. i 21. rujna 2020. po Tbr 8. toč. 3. – 50 bodova ili ukupno 1.250 bodova što uz vrijednost boda od 10,00 kn (Tbr. 50) čini ukupni iznos od 12.500,00 kuna, što uvećano za nagradu po Tbr. 42 Tarife, ukupno iznosi 15.625,00 kuna. Tužitelju su priznati i troškovi sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu od ukupno 2.100,00 kuna, što sve ukupno iznosi 17.725,00 kuna. Dakle, srazmjerno uspjehu u parnici od 42,82 % tužitelju pripada ukupan trošak u iznosu od 7.589,84 kuna (17.725,00x42,82=758.984,00:100=7.589,84).

 

30. Slijedom svega naprijed navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i članka 373. točka 2. i 3. ZPP-a, odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude, a primjenom odredbe članka 166. točka 2. ZPP-a odlučiti o žalbenom trošku kao pod točkom II. 3. izreke ove presude.

 

31. O zateznim kamatama odlučeno je na temelju odredbe članka 1103. i članka 29. stavak 1. i 2. ZOO-a.

 

32. Tužitelju je valjalo priznati trošak žalbenog postupka koji se sastoji od troškova sastava žalbe -125 bodova (Tbr. 10. toč. 1. Tarife) ili 1.250,00 kuna što uvećano za PDV 25% iznosi 1.562,50 kuna, kao i trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.050,00 kn, a prema uspjehu tužitelja u žalbenom postupku u omjeru od cca 33 % iznosi 862,12 kn.

 

33. Tužena nije uspjela sa žalbom pa joj ne pripada trošak žalbenog postupka (članak 154. stavak 1., u vezi s čl. 166. st. 1. ZPP-a).

 

U Gospiću, 16. listopada 2023.

 

                                                                                       Predsjednica vijeća:

                                                                                         Milka Vraneš, v.r.