Republika Hrvatska

Općinski sud u Rijeci

Rijeka, Žrtava Fašizma 7

Poslovni broj: P- 1418/2019-31

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu Dariji Knez Grbčić, u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Luki Tomuliću odvjetniku iz Rijeke, protiv tuženika PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, zastupani po Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne rasprave 3. listopada 2025. i izvršene objave 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9012232543 sklopljen između stranaka 18.01.2007. potvrđeno (solemnizirano) pod Posl.br. OU- 97/07 j.b.D.Paravić, Rijeka 19.01.2007. iz kojih proizlazi povećanje anuiteta s osnova povećanja kamatne stope i tečajne razlike a osobito:

- sadržane u članku (toč.) 4.1

Na kredit u otplati Korisnik kredita obvezuje se platiti Banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci Banke o kreditiranju građana

- sadržane u članku (toč.) 4.2

Visinu kamatne stope Banka može promijeniti sukladno broju grupa proizvoda ili ovisno o korištenju grupa proizvoda, te urednosti poslovanja Korisnika kredita, i to na dan 01.01. (slovima: prvi siječnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.01. (slovima; prvosiječnja) do 30.6. (slovima: tridesetoglipnja) tekuće godine, i na dan 01.07. (slovima; prvog srpnja) a primjenjuje se za razdoblje od 01.07. (slovima; prvogsrpnja) do 31.12. (slovima; tridesetiprvogprosinca) tekuće godine, s time da kamatna stopa iz toč 4.1. ne može biti viša od važeće kamatne stope propisane odlukom Banke o kreditiranju građana za stambene kredite bez umanjenja kamatne stope sukladno broju grupa proizvoda i urednosti poslovanja Korisnika kredita u trenutku promjene. Kamata se obračunava u CHF (mjesečno, dekurzivnom proporcionalnom metodom) sadržana je u anuitetima i dospijeva na naplatu zajedno s njima

- sadržane u članku (toč.) 6

Na dospjele, nepodmirene obveze iz ovog Ugovora, osim u mjeri u kojoj je to zapriječeno mjerodavnim propisima, Banka će za razdoblje zakašnjenja obračunavati i naplaćivati zakonsku zateznu kamatu, koja je promjenjiva u skladu s propisima.

Kamata iz prethodnog stavka obračunava se u CHF, a naplaćuje po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja kamate.

- sadržane u članku (toč.) 7.2

U slučaju promjene kamatne stope iz toč. 4. ovog Ugovora, Korisnik kredita pristaje da Banka povisi ili snizi iznos anuiteta, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Banka će pisano obavijestiti Korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest Banke dokaz o izmijenjenom iznosu anuiteta te se danom kad mu je obavijest dostavljena smatra dan kad je Banka putem pošte uputila Korisniku kredita obavijest o tome na adresu iz ovog Ugovora ili na adresu koju je Korisnik kredita pisano dostavio Banci

II. Zbog prethodno utvrđene ništavosti određuje se restitucija (povrat preplaćenog iznosa) pa se nalaže tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGRED d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju isplati iznos od 22.753,01 EUR (dvadesetdvijetisućesedamstopedesettrieuraijedancent) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja se na predmetni iznos obračunava od 01.10. 2015. godine do isplate po važećim kamatnim stopama - kamatnoj stopi propisanoj Zakonom o obveznim odnosima (za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena) u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNOJ BANCI ZAGRED d.d., OIB: 02535697732 da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.153,30 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 2. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 %-tna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi od 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe izvršena u podnesku od 1. kolovoza 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja i isplate. U povijesnom dijelu tužbe naveo je da je sa tuženikom zaključio Ugovor o kreditu broj 9012232543 18. siječnja 2007. na iznos od 149.104,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti. Naveo je da je prilikom sklapanja predmetnog ugovora u istome bila ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci banke, o čemu kao ugovorna strana nije pregovarao. Ugovorena je početna kamatna stopa od 4,20% koju je tuženik sukladno odredbi članka 4. Ugovora bio ovlašten mijenjati svojom jednostranom odlukom, a što je isti bio obavezan prihvatiti te nije mogao utjecati na promjenu takve odredbe.

2. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača, smatrao je da je odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezna za naslovni sud u ovosudnom postupku kojeg je pokrenuo kao potrošač radi utvrđenja ništetnosti i isplate. Pri tome se pozvao na sadržaj obrazloženja presude VTS RH gdje se govori o promjenjivoj kamatnoj stopi cijeneći da u konkretnom slučaju valja isto cijeniti i na ugovaranje promjenjivog načina obračuna kamatne stope i naplate, budući se radi o nerazumljivim odredbama prosječnom potrošaču s obzirom da u ugovoru ne postoje razumljivi kriteriji po kojima je mogao utvrditi način na koji bi se moglo primijeniti obračun kamatne stope i naplate, a što je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Donošenjem pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu, opravdao je svoj pravni interes za vođenje spora.

3. Dalje je naveo da je banka nakon zaključenja predmetnoga ugovora u više navrata mijenjala kamatnu stopu što je rezultiralo povećanjem njegove prvotne obveze prema banci.

4. Cijeneći da se u konkretnom slučaju radilo o zaključenju tipskog ugovora o čijim se odredbama ( odredbe članka 4.1, 4.2, 6.i 7.2 ) između ugovornih strana nije pregovaralo, smatrao je da je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka i to na njegovu štetu kao potrošača, slijedom čega je cijenio da su ranije navedene ugovorne odredbe ništetne.

5. U odnosu na kondemnatorni zahtjev, istakao je da se obratio banci 6. svibnja 2019. sa zahtjevom za dostavu dokumentacije po navedenom kreditu kako bi bio u mogućnosti postaviti određeni zahtjev za isplatom. Kako se tuženik oglušio na njegov zahtjev, pozvao se na odredbu članka 186b i 223. ZPP-a, ističući konkretizaciju takvog zahtjeva po dostavljenoj dokumentaciji i provedenom financijskom vještačenju.

6. Stoga je predložio da sud nakon provedenog postupka usvoji postavljeni zahtjev i utvrdi ništetnim ranije navedene ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu kamatnu stopu i njezinu isplatu te postupanje u slučaju ne podmirenja obveze sa te osnove, uz zahtjev za isplatu s osnova preplaćenih iznosa temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredba i naknadu prouzročenog parničnog troška, sve uvećano za sporedna davanja.

7. Uz postojeći zahtjev tužitelj je istakao i daljnji eventualno kumulirani podredni zahtjev u kojem je ustrajao kod ranije navedenog deklaratornog zahtjeva uz isplatu preplaćenog iznosa u visini od 165.274,31 kn sa sporednim davanjima tekućim od 29. svibnja 2019. pa do isplate i naknadnom parničnog troška uvećanog za sporedna davanja. Obrazložio je da se iznos temelji na izračunu Udruge Franak te da se iznos u visini od 93.632,43 kn odnosi na preplatu, dok preostali iznos u visini od 71.641,88 kn na zatezne kamate na preplaćeni iznos zaključno sa 29. svibnjem 2019.

8. U odgovoru na tužbu, kao i u svojim očitovanjima tijekom postupka, tuženik je ocijenio neosnovanim tužbu i postavljeni tužbeni zahtjev.

9. Smatrao je da je tužitelj pogrešno postavio tužbeni zahtjev cijeneći da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati s obzirom da su stranke zaključile Dodatak ugovoru skladno ZID ZPP-a, a čime je izvršena konverzija osnovnog ugovora s valutom u EUR.

10. Time je tužitelj pristao na konverziju kredita ugovorenog s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro, sukladno odredbama ZID ZPK 102 /15. Sklapanjem navedenog dodatka smatrao je da je došlo do promjene valute kredita iz CHF u EUR,, kao i do promjene kamatne stope, čime je otpala sama osnova potraživanja tužitelja na koju se isti u tužbi poziva. Cijenio je da je izmijenjeni osnovni ugovor bez značaja obnove, što je tužitelj prihvatio.

11. Cijeneći navedeno, smatrao je da tužitelj nema pravni interes za pokretanje ovosudnog spora te da isti nije ovlašten potraživati bilo kakve iznose koje je platio po osnovi prvotno zaključenog ugovora o kreditu, budući su navedeni iznosi iskorišteni za namirenje Euro kredita, a što je vidljivo i iz Izračuna konverzije. Pojasnio je da konverzija djeluje ex tunc te da je ugovorni odnos potpisom dodatka ( Anexa ) u cijelosti izmijenjen između ugovornih strana, zbog čega su prestale i obveze preuzete ranijim ugovorom o kreditu. Valja cijeniti da je tužitelj po izvršenju konverzije isključivo korisnik Euro kredita. Stoga, kako je prestao postojati CHF kredit i posljedično kamata, više ne može egzistirati niti tražbina koja se odnosi na kamatu jer je otpao navodni razlog koji se odnosi na kamate.

12. Posebno je naglasio da su prilikom konverzije u obračun uključena sva izvršena plaćanja po osnovi kredita i to od početka plaćanja, odnosno trajanja kredita te su preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, a što uključuje i kamate. Glede utvrđene preplate, istakao je da se ista potrošaču priznala na ime budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice.

13. U odnosu na postavljeni kondemnatorni zahtjev, pozvao se na odluku VSRH poslovni broj: Gos 1/ 2019. od 4. ožujka 2020., smatrajući da tužitelj u situaciji kada je konverzija provedena u skladu sa zakonom, ne može isticati kondemnatoran zahtjev iz i u vezi s osnovnim ugovorom o kreditu.

14. U odnosu na pravne učinke presude u sporu Potrošač, smatrao je da tužitelj pogrešno drži da bi se na pravna pitanja i činjenična utvrđenja u konkretnom postupku trebalo primijeniti činjenična utvrđenja i pravne stavove iz parnice Potrošač. Cijeneći odredbe članka 502 c. ZPP-a, kao i odredbe članaka 138 a. i 118. ZZP-a, smatrao je da se ranije navedene odluke odnose na pojedinačne postupke pokrenute radi naknade štete te da se na temelju istih ne može tražiti isplata s kakve druge pravne osnove. Podredno je istakao da pretpostavke za ostvarivanje naknade štete u konkretnom slučaju nisu dokazane od strane tužitelja.

15. Ukoliko bi sud cijenio suprotno stavu tuženika i smatrao primjenjivim na konkretan spor sadržaj pravomoćne presude donijete u kolektivnom sudskom postupku, kao i da su određene odredbe ugovora o kreditu prije izvršene konverzije bile ništetne, smatrao je da je pravna osnova naknadno stvorena intervencijom zakonodavca donošenjem ZID ZPK NN 102/15. Ukoliko bi potrošač imao pravo na konverziju i pravo na povrat svih ili dijela preplaćenih iznosa koje su obuhvaćene konverzijom, isti bi neosnovano ostvarivao dvostruku korist na štetu druge ugovorne strane, čime bi bi se banci nametnula neosnovana dvostruka obveza.

16. Posebno je istakao da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli u CHF, u skladu sa zakonskim odredbama, slijedom čega se ne mogu utvrditi pravno nevaljanim.

17. Kada bi sud utvrdio predmetne ugovorne odredbe koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu ništetnima, smatrao je da valja cijeniti da je tužitelj prilikom ispunjavanja svoje ugovorne obveze plaćao umanjeni iznos u razdobljima kada je bio manji tečaj CHF od početnog u vrijeme zaključenja ugovora.

18. Istakao je prigovor zastare bez posebnog obrazlaganja istog.

Smatrajući da je zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, predložio je njegovo odbijanje, uz naknadu prouzročenog parničnog troška uvećano za sporedna davanja tekuća od presuđenja pa do isplate.

19. Iznijete navode odgovora na tužbu, kao i očitovanja tuženika tužitelj je u cijelosti otklonio kao neosnovane, smatrajući da se radi o paušalnim prigovorima. Isticanje tuženika da u konkretnom slučaju presuda donesena u kolektivnom sporu ne bi bila primjenjiva, smatrao je neosnovanim pri čemu je naveo da je svoj zahtjev mogao temeljiti na svim mogućim dopuštenim osnovama, slijedom čega je sasvim irelevantno je li se isplata preplaćenog iznosa temelji na stjecanju bez osnova ili na naknadi štete, tim više što sud prema procesnim pravilima nije dužan cijeniti pravni osnov utuženja.

20. Prigovor zastare iznijet od strane tuženika otklonio je u cijelosti, kao i prigovor da bi cijeneći kondemnatoran zahtjev valjalo cijeniti tzv. negativne razlike. U odnosu na prigovor zastare istakao je da bi valjalo cijeniti opći zastarni rok s obzirom da je zahtjev postavljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnova naknade štete. Pri tome valja cijeniti da zastara počinje teći prema pravnom stavu VSRH od trenutka pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost ugovorne odredbe na kojoj se temelji zahtjev za isplatom. Cijenio je da je tužba podnesena unutar zastarnog roka.

21. Ustrajući kod tužbe, tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja, postavio konačan tužbeni zahtjev kako je to istaknuto u podnesku od 1. kolovoza 2025. Ustrajući kod zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti napadanih ugovornih odredaba ugovora o kreditu kojeg su ugovorne strane zaključile a koje su navedene u tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, zatražio je isplatu preplaćenog iznosa u visini od 22. 751,01 Eura sa pripadajućim sporednim davanjima tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, uz naknadu prouzročenog parničnog troška, uvećanog također za sporedna davanja.

22. Tužitelj je tijekom postupka ustrajao na tužbi i na postavljenom deklaratornom zahtjevu usmjerenom na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba, odnosno dijelova istih, a koji su se odnosili na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i način ispunjenja takve obveze od strane tužitelja kao korisnika kredita. U odnosu na kondemnatoran dio zahtjeva tužitelj je prvotno isticao spremnost da skladno odredbama procesnog zakona konkretizira iznos postavljenog zahtjeva po dostavi relevantne dokumentacije od strane tuženika, da bi istakao eventualno kumulirani zahtjev u kojem je zatražio isplatu ukupnog iznosa u visini od 165.274,31 kn s osnova preplaćene kamate, odnosno zateznih kamata na navedeni iznos, da bi konačno postavljenim zahtjevom nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a cijeneći mišljenje vještaka s navedene osnove potraživao isplatu ukupnog iznosa u visini od 22.751,01 Euro sa sporednim davanjima tekućim od 1. listopada 2015. pa do isplate.

23. Zatraženi novčani iznos potraživao je s osnove sveukupne preplate tuženiku, koju preplatu nije posebno činjenično obrazlagao već se pozvao na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka koji je u cijelosti prihvatio.

24. U nalazu i mišljenju vještak je predmetni novčani iznos označio kao zbroj preplate po kamati i valuti umanjene za manje iznose uplaćene po navedenim osnovama, kao i razlike glavnice ( efekt konverzije ) te preostale dospjele zatezne kamate na dan 30. rujna 2015.

25. Slijedom navedenog, tužitelj je tako postavljenim zahtjevom učinio preinaku prvotno postavljenog zahtjeva. Isti je naime unatoč deklaratornog dijela zahtjeva koji se odnosio na ništetnost dijela ugovornih odredaba s osnova kamata, potraživao kondemnatornim dijelom zahtjeva isplatu s osnova ništetnih ugovornih odredaba koje se ne odnose samo na ugovorenu kamatu, već i s osnova tečajne razlike, kao i dijelom s osnove izvršene konverzije smatrajući da istom nije u potpunosti obeštećen.

26. Sud je temeljem odredbe članka 190. ZPP-a, dopustio navedenu preinaku te je odlučio kao u izreci rješenja. Mišljenje je suda da je odluka svrsishodna radi konačnog rješenja odnosa između stranaka. Valja cijeniti i stav VS RH da u ovakvoj vrsti pravnih sporova je potrošač pozvan postaviti konačan tužbeni zahtjev tijekom glavne rasprave nakon provedenog financijskog vještačenja.

27. Radi utvrđivanja činjeničnog stanja, sud je proveo dokaz uvidom u cjelokupnu dokumentaciju koja prileži spisu i to uvidom u Ugovor o kreditu i Dodatak ugovora, uvidom u otplatni plan za predmetni osnovni ugovor, uvidom u relevantne uplate učinjene od strane tužitelja, čitanjem obavijesti o promjeni kamatne stope. Proveo je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke, kao i čitanjem nalaza i mišljenja te očitovanja stalnog sudskog vještaka financijske struke. Također, proveo je dokaz uvidom u preostalu opsežnu dokumentaciju koja prileži spisu.

28. Tijekom postupka nisu provedeni drugi personalni dokazi na okolnost pregovaranja stranaka prilikom zaključenja osnovnog ugovora, kao i dodatka ugovora. Sud prema odredbama procesnog zakona nije u mogućnosti provoditi dokaze po službenoj dužnosti, već ih je pozvan provoditi po prijedlogu stranaka. Kako je izostala takva aktivnost stranaka u postupku, nije bilo moguće provesti takve dokaze.

29. Ocjenom svih provedenih dokaza kako svakog pojedinačno, tako i svih ukupno, sud je ocijenio konačni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovanim.

30. Kako je tužitelj dijelom kondemnatornog zahtjeva zatražio isplatu preplaćenog iznosa s osnove razlike tečaja, a deklaratornim zahtjevom nije zatražio utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, sud je radi donošenja odluke o zahtjevu za isplatom s osnove razlike tečaja bio pozvan kao prethodno pitanje ocijeniti valjanost ugovornih odredaba koje su regulirale valutnu klauzulu.

31. Između stranaka nije sporno zaključenje Ugovora o kreditu, kao i zaključenje Dodatka ugovora o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju kojim je provedena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR.

32. U odnosu na meritum, sporan je osnov kao i visina postavljenog zahtjeva, s obzirom da tuženik smatra da je u konkretnom slučaju izvršenom konverzijom prestao postojati osnovni ugovor zbog čega se tužitelj neosnovano poziva na ništetnost dijelova ugovora, a kao posljedicu ništetnosti potražuje povrat preplaćenog. Također je sporno isticanje tužitelja da se osnovanost deklaratornog zahtjeva temelji na iznijetom pravnom stavu i činjeničnim utvrđenjima iznijetim u kolektivnom sporu.

33. Isticanje pomanjkanja pravnog interesa tužitelja za pokretanje ovosudnog postupka, sud je posebno cijenio u odnosu na deklaratoran, odnosno kondemnatoran dio zahtjeva.

34. Isticanje tuženika da je zaključenjem Dodatka tijekom 2015., kojim je tužitelj pristao na konverziju kredita, ugovorni odnos u cijelosti izmjenjen, zbog čega su prestale obveze ugovornih strana iz prvotno zaključenog ugovora o kreditu, a na što ukazuje izmjena valute obveze i kamatna stopa, zbog čega je tužitelj zaključenjem Dodatka od početka ugovornog odnosa isključivo korisnik valute Eura, slijedom čega isti nema osnova potraživati utvrđenje ništetnosti dijelova osnovnog ugovora o kreditu, jer više ne postoji tražbina vezane za valutu CHF i kamate, ovaj sud nije cijenio osnovanim.

35. Isticanje da bi pristankom tužitelja na konverziju, prestao postojati raniji ugovorni odnos između ugovornih strana ne proizlazi iz odredaba Zakona i izmjeni i dopuni Zakona o potrošačima kojim je regulirano pitanje konverzije. Odredbama citiranog zakona , na temelju kojih su ugovorne strane i zaključile dodatak ugovora, nije regulirana pravna sudbina ugovornih odredaba iz osnovnog ugovora o kreditu koji su izraženi u valuti CHF te ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi. Valja posebno naglasiti da zakonom nije propisano na koji način se rješava pitanje eventualne ništetnosti ugovora o kreditu ili njegovih pojedinih ugovornih odredaba.

36. U svezi navedenog, tuženik iskrivljuje pravni stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Gos-1/19 od 4. ožujka 2020. Sud je u navedenoj odluci odgovorio na postavljeno pitanje ništetnosti, odnosno nepostojanja sporazuma o konverziji, zauzevši stav da takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju ništetnosti odredaba osnovnog ugovora (promjenjiva kamatna stopa, tečajna razlika valute CHF), pri čemu nije izrazio pravno shvaćanje o ranije navedenom spornom pravnom pitanju. U odnosu na navedeno pravno pitanje, mišljenje je suda da je potrebno cijeniti stav VSRH iznijet u odluci poslovni broj: Rev-2868 / 2018 od 12. rujna 2019. u kojem se ističe da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, potrošač ima pravni interes te je ovlašten potraživati u sudskom sporu ništetnost pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora, kako bi mogao ostvariti određena prava koja mu pripadaju.

37. Tužitelj je ovosudnim postupkom zatražio pravnu zaštitu koju uživa kao potrošač. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, Zakon o zaštiti potrošača tada na snazi nije regulirao pitanje zaštite potrošača kao u daljnjem vremenskom tijeku, kako je to regulirano odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača iz 2009. Međutim, valja cijeniti da zaštita potrošača nije samo regulirana odredbama ZZP-a, odnosno odredbama ZID ZZP-a, kao lex specialis, već je regulirana i odredbama ZOO-a kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, pa tako i pravo na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedinih ugovornih odredaba, kao i pravo na restituciju oštećene ugovorne strane.

38. Tužitelj stoga po stavu suda ima pravni interes postaviti u sporu deklaratorni zahtjev, odnosno tražiti utvrđenje ništetnosti osnovnog ugovora ili dijelova osnovnog ugovora, jer se ništetnost ugovora sukladno odredbi čl. 322. i 326. ZOO-a, utvrđuje ex tunc odnosno u trenutku zaključenja Ugovora. Odredbom čl. 326. ZOO-a, propisano je da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, a ne može se niti osnažiti niti prema odredbi čl. 148. st. 1. ZOO-a, niti nagodbom stranaka. Slijedom navedenog, tužitelj imao pravo zahtijevati utvrđenje ništetnosti dijelova ugovora.

39. Kada govorimo o pravnom interesu tužitelja za postavljanjem kondemnatornog zahtjeva, valja poći od stava Suda Europske unije iznijetog u presudi C-118/17 od 14. ožujka 2019. koji u tumačenju Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 2019. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima primat daje apsolutnoj zaštiti i punoj restituciji potrošača, odnosno povratu koristi koje je pružatelj usluge stekao uslijed nepoštenih ugovornih odredbi. U tom smjeru je i stav VSRH iznijet u ranije navedenoj odluci poslovni broj Rev- 2868/2018 o kojem je ranije bilo govora u ovosudnom obrazloženju.

40. U odnosu na kondemnatorni zahtjev koji je postavio tužitelj, valja istaći da je odredbama članka 296. stavak 1. i 3. i članka 323. stavak 1. i 2. ZOO-a, kao lex generalis koji regulira ugovorne odnose, propisano pravo na restituciju.

Unatoč izvršenoj konverziji koja može biti valjana, potrošač potpisom dodatka ili anexa osnovnog ugovora kojim je ista provedena, zadržava pravo na potpunu restituciju koju mu jamče zakoni i Direktiva te takvo pravo ne može biti anulirano nikakvim pristankom potrošača. Takav pristanak ne znači i ne može značiti njegovo odricanje od prava na punu restituciju. Takav slijed bio bi protivan odredbi članka 41. ZZP-a, kojom je izrijekom normirano da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja mu pripadaju temeljem zakona koji štiti takva njegova prava. Isto je u duhu odredbe članka 14.1. Europske Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja zabranjuje diskriminaciju u pogledu uživanja prava po bilo kojoj osnovi, što uključuje i zakonsku intervenciju poput konverzije.

41. Predmetnim Dodatkom kojeg su stranke potpisale temeljem zakona, naloženo je bankama da izvrše izmjenu odredbi osnovnog ugovora koje se odnose na valutu kredita, kamatne stope te eventualno iznosa neotplaćene glavnice kredita i to na način kako to propisuje zakon. Takvim dodatkom ugovora isključivo je temeljem zakona izjednačen položaj tužitelja kao korisnika kredita u valuti CHF s položajem u kojem bi isti bio da je osnovnim ugovorom utanačeno korištenje kredita u valuti Euro. Stoga je neosnovano isticanje tuženika da je takvom promjenom temeljenom na zakonu, ugovorni odnos između ugovornih strana u cijelosti izmijenjen, slijedom čega su prestale obveze ugovornih strana iz osnovnog ugovora koje su se odnosile na tražbinu vezanu za valutu CHF te kamate kao ugovorne odredbe. Podredno se navodi da pravni interes potrošača, kada govorimo o kondemnatornom zahtjevu u slučaju njegovog osporavanja, moguće je provjeriti i opravdati financijskim vještačenjem koje je tužitelj u tužbi i predložio da se provede tijekom postupka.

42. Rezimirajući sve ranije navedeno, mišljenje je ovoga suda da na strani tužitelja u konkretnom slučaju postoji pravni interes za zatraženu sudsku zaštitu.

43. Isticanje tuženika da se tužitelj u konkretnom slučaju neosnovano poziva, kada govorimo o činjeničnim i pravnim utvrđenjima iz kolektivnog spora koji je vođen, na odredbu članka 502 c. ZPP-a, temeljem koje bi sud bio pozvan prilikom donošenja odluke o osnovanosti zahtjeva tužitelja, cijeniti odluke donesene u navedenom postupku bez utvrđivanja istaknutih činjenica tijekom postupka, ovaj sud nije smatrao osnovanim.

44. Pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu pod poslovnim brojem P-1401/12 vođen je postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa, a predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dviju ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

45. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Presudom Vrhovnog suda RH pod poslovnim brojem Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da određene banke u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008. a koja povreda traje i nadalje, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, čime su banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 07.08.2007.g. pa nadalje, protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama ZOO-a.

46. VSRH u svojoj je odluci poslovni broj: Rev-2221/18 od 03. rujna 2019. u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da su tužene banke u razdoblju od 01. listopada 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju- ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju do 6. kolovoza 2007. da od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača.

47. Iz ranije citiranih sudskih odluka u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa utvrđeno je da su utužene banke ( Zagrebačka banka, PBZ, ERSTE bank, Raiffeisen bank, Hypo-Adria- Bank, OTP bank, Splitska Banka, Volsk banka ) povrijedile kolektivne interese i prava potrošača – korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditima, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.

48. Stoga ovaj sud cijeni da je prilikom donošenja odluke o postavljenom zahtjevu pozvan postupiti prema odredbi članka 502 c. ZPP-a, koja obvezuje sud primjeniti prilikom donošenja odluke o osnovanosti takvog zahtjeva pravna i činjenična utvrđena iz ranije navedenih odluka donesenih u kolektivnom sporu.

49. Činjenica da ZPP-a, na snazi u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu, nije sadržavao odredbu o obvezujućem učinku ranijih odluka na konkretan slučaj, po stavu ovoga suda nije relevantana s obzirom na ranije navedenu procesnu odredbu koja obvezuje prvostupanjski sud.

50. Isticanje tuženika o neprimjenjivosti odluka donesenih u kolektivnom sporu na konkretan slučaj s obzirom da je zahtjev temeljen s osnove stjecanja bez osnove, a ne s osnove naknade štete, ovaj sud nije cijenio osnovanim. Tužiteljev zahtjev se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane ( potrošača ) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje obveze je ispunio temeljem pravno nevaljanih odredbi. Kondemnatornim zahtjevom potražuje da mu se isplati imovinu koju je druga ugovorna strana stekla bez osnova, s obzirom da mu je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na takvoj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa donesena je pravomoćna odluka.

51. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu koji je tužitelj zaključio sa tuženikom, proizlazi da su stranke ugovorile promjenjivost kamatne stope koja je ugovorena člankom 4. citiranog ugovora. Prema odredbi članka 4.1 korisnik se obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno Odluci banke o kreditiranju građana. Stavkom 2. istog članka ugovoreno je da visinu kamatne stope banka može mijenjati pri čemu se kamata obračunava u CHF valuti. Članak 6. i 7. osnovnog ugovora regulira postupanje banke u koliko tužitelj ne izvrši svoje obveze iz ugovora, a odnosi se na kamatu koja će se obračunavati u valuti CHF, a naplaćivati po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke na dan plaćanja, kao i pristajanje tužitelja na povišenje ili snižavanje anuiteta te podmirenje istih.

52. Tuženik je tijekom postupka isticao da je prethodno zaključenju ugovora tužitelj bio od strane banke informiran o značenju zaključenja ugovora sa valutnom klauzulom u CHF te kakvim se mogućim posljedicama izlaže. Također, isticao je da je tužitelj od strane banke bio upoznat sa eventualno mogućim promjena kamatne stope tijekom trajanja ugovornog razdoblja, zbog čega je isti mogao shvatiti opseg svojih budućih obveza iz ugovora. Navedeni slijed, izričito je osporen od strane tužitelja koji je isticao da ga banka prethodno zaključenju ugovora nije informirala o specifičnosti valutne klauzule, odnosno objasnila posljedice ugovornih odredaba na njegove buduće obveze.

53. Unatoč primjeni stavova i zaključka pravomoćne odluke donesene u kolektivnom sporu na konkretan slučaj, sud je tijekom postupka utvrđivao relevantne činjenice koje se odnose na tijek pregovaranja ugovornih strana prethodno zaključenju osnovnog ugovora o kreditu i informiranosti tužitelja od strane pravnog prednika tuženika u svezi ugovorene valutne klauzule u CHF, odnosno promjenjive kamatne stope.

54. Iz iskaza saslušanog tužitelja, koji je sud ocijenio objektivnim, životnim i stoga istinitim, utvrđeno je da mu je banka ponudila navedenu vrstu kreditiranja u kojoj je obveza vezana za valutu CHF ističući stabilnost navedene valute kao povoljnost navedene opcije. Ukazano mu je da kod valute CHF nema promjena, dok je valuta Euro sklona oscilacijama. Ugovor je sastavila banka te mu je predočen na potpisivanje. Prethodno zaključenju ugovora od djelatnika banke s kojim je razgovarao povodom zatražene usluge, nije stekao saznanje o razlici kreditnih aranžmana zavisno o valutnoj klauzuli u Euru, odnosno u CHF. Djelatnik banke mu nije pojasnio ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu mu nije objašnjeno o čemu ovisi promjena kamatne stope, kao i da bi navedena promjena izvjesno mogla utjecati na njegove imovinske prilike. Unatoč isticanju stabilnog tečaja valute CHF, u trenutku zaključenja ugovora nije mu bila poznata visina ugovorom preuzete obveze koja se po zaključenju ugovora tijekom vremena promijenila. Uslijedila je znatna promjena tečaja valute CHF, kao i promjena kamatne stope, što je rezultiralo znatnim povećanjem anuiteta od početno ugovorenog, a što je rezultiralo znatnim financijskim opterećenjem istoga.

55. Zbog izuzetno visokih iznosa anuiteta, tužitelj je prihvatio zaključenje Dodatka osnovnog ugovora kako bi mu se ugovorna obveza obračunavala prema tečaju valute Euro. Prilikom zaključenja Dodatka, tuženik ga nije upoznao o eventualnim pravima koja su mu pripadala s osnova do tada uplaćenih anuiteta koji su bili u relaciji sa valutom CHF.

56. Iako je tuženik isticao dobru informiranost tužitelja prilikom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu, tijekom postupka pruženim dokazima isto nije dokazao. O pregovaranju i informiranosti tužitelja kao ugovorne strane, sud je isključivo mogao steći saznanja od samoga tužitelja. Tuženik na te okolnosti nije predložio provođenje dokaza. Stoga je postupanje ugovornih strana u konkretnom slučaju bilo je moguće utvrditi isključivo iz stranačkog iskaza tužitelja, kao jednog od sudionika pregovaranja.

57. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, bio je na snazi Zakon o zaštiti potrošača koji je regulirao pitanje nepoštenih odredbi u trgovačkim ugovorima kao lex specialis u odnosu na odredbe ZOO-a, kojim je to pitanje bilo regulirano na razini općeg propisa. ZZP-om je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

58. Iz sadržaja predmetnog ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i tuženika, proizlazi da je odredba koja se odnosi na ugovorenu promjenljivu kamatnu stopu bila vidno istaknuta, odnosno da je ta ugovorna odredba bila lako uočljiva. Isto tako proizlazi i da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da je banka ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatama banke iz čega proizlazi da je ta ugovorna odredba bila jasna.

59. Stoga je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno ocijeniti da li je predmetna ugovorna odredba o promjenljivoj kamatnoj stopi bila razumljiva tužitelju kao potrošaču, posljedično čemu da li je ista poštena u smislu ranije navedenog ZZP-a.

60. Cijeneći sadržaj predmetne ugovorne odredbe kojom je ugovorna promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama banke, ocjena je ovog suda da je ista za prosječnog potrošača posve nerazumljiva. Naime, navedenom odredbom općenito je promjena kamatne stope vezana za Odluku o kamatama banke, odnosno akt banke, s time da se nedvojbeno radi o dokumentu koji je stručan i kao takav razumljiv isključivo osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu, ili koje se bave bankarskim poslovanjem, slijedom čega sud zaključuje da te odluke koje su uređivale pitanje promjenljive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njezinu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja, tužitelju kao prosječnom potrošaču nisu mogle biti razumljive.

61. Valja cijeniti da ugovorna kamata u ugovoru o kreditu, sadržajno je naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz njegovu obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga ugovorna kamata kao takva mora biti određena, odnosno odrediva, sve u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO-a.

62. Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava. Obzirom na iznijeto, po stavu ovog suda unošenje u ugovor o kreditu potpuno neodređene formulacije glede promjenljive kamatne stope kako je to učinio tuženik u konkretnom ugovoru, može se ocijeniti suprotno navedenim načelima obveznog prava, jer se time od samog početka takvog ugovornog odnosa tužitelj kao korisnik kredita i potrošač dovodi u neravnopravni položaj u odnosu na banku kao trgovca.

63. Odredbom citiranog ugovora o kreditu određeno je samo koliko iznosi kamata na dan sklapanja tog ugovora ( 4,20 % godišnje), iz čega proizlazi da su samo navedeni podaci tužitelju u trenutku sklapanja ugovora bili poznati, dok ostali podaci, odnosno kriteriji temeljem kojih će se ta kamatna stopa od 4,20 % godišnje nadalje mijenjati, nisu bili niti određeni, niti odredivi, već je buduća kamatna stopa ugovorena kao isključivo "promjenjiva".

64. Predmetni ugovor ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U takvoj situaciji nije moguće očekivati da bi tužitelj kao prosječan potrošač bez adekvatnog znanja u financijskim segmentima bio u stanju cijeniti promjene tržišnih uvjeta i s time u vezi buduće promjene kamatne stope koje bi uslijedile u razdoblju po zaključenju ugovornog odnosa.

65. Tuženik nije tijekom postupka dokazao da bi prilikom zaključenja ugovora o kreditu tužitelju na razumljiv način prosječnom čovjeku bez dovoljnog financijskog znanja bio objašnjen postupak formiranja kamatnih stopa, što sve utječe na takvo formiranje tijekom ugovornoga razdoblja, a na temelju čega bi tužitelj kao potrošač mogao spoznati učinke koje će u budućnosti nastati iz tako ugovorene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Isti, po stavu ovoga suda, nije mogao imati saznanja o osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju u trenutku zaključenja ugovora. Valja pri tome cijeniti da prosječni građanin u Republici Hrvatskoj u to vrijeme nije bio u dovoljnoj mjeri educiran iz područja financija da bi uopće mogao projicirati u budućnosti posljedicu ugovaranja promjenjive kamatne stope.

66. Banka, odnosno financijska institucija čiji je krajnji cilj ostvarivanje zarade zasigurno ostvaruje pravo na ugovaranje promjenljive kamatne stope, posebno kada zaključuje ugovore o kreditu na duže vremensko razdoblje, međutim istovremeno su banke u sklapanju takvih pravnih poslova dužne postupati kao dobri i odgovorni gospodarstvenici. Po stavu ovoga suda to znači da su dužne nuditi svoje financijske proizvode svakom pojedinom potrošaču, pri tome pomažući mu da u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi se njihovim uslugama, a da pri tome ne nastaje šteta istome. Stoga je stav ovoga suda da je tuženik prilikom zaključenja konkretnog ugovora bio pozvan tužitelja kao potrošača detaljno upoznati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost o mogućoj izvjesnoj promjeni za vrijeme trajanja ugovornog odnosa koja bi za njega mogla biti vrlo otegotna.

67. Posebno je za napomenuti da valja cijeniti da je predmetni ugovor o kreditu tuženik unaprijed sastavio kao financijska institucija i predočio ga tužitelju kao potrošaču koji pri tome nije mogao utjecati na sam sadržaj ugovora te je odredbom ugovora istome nametnuta obveza koju on nije mogao u tom trenutku sagledati kao jednu cjelinu, a što je de facto posljedično utjecalo na promjenu samih anuiteta. Stoga valja zaključiti da je predmetna ugovorna odredba na koju ukazuje tužitelj sasvim sigurno uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao ugovorne strane u odnosu tuženika kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznoga prava, odnosno ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima.

68. Slijedom navedenog, kako su ranije navedene ugovorne odredbe (4.1,4.2,6,7.2 ) Ugovora o kreditu, odnosno dijelovi odredaba koje se odnose na ugovorenu promjenjivu kamatu nepoštene, to su isti u smislu odredaba ZZP-a ništetni.

69. Ističe se da je zakonom dozvoljeno dogovaranje promjenjive kamatne stope, ali ne na način kako je to činio tuženik u konkretnom slučaju bez da je tužitelju ukazao na jasne parametre o kojima promjena kamatne stope u budućnosti ovisi i time onemogućio tužitelja da sagleda u potpunosti obvezu koja će s vremenom primjenom tog dijela ugovorne odredbe za njega nastati. Prvotno ugovorena kamatna stopa od 4,20 % godišnje nije fiksna, već se radi o visini kamatne stope koja je tužitelju u trenutku ugovaranja i samog zaključenja ugovornog odnosa bila poznata, konkretna i koju je isti prihvatio kao preuzetu obvezu po zaključenju ugovora.

70. Iz sadržaja predmetnog Ugovora o kreditu utvrđeno je da je odredba o valutnoj klauzuli ( dio odredbe 7.2 ) bila vidno istaknuta, odnosno uočljiva. Također, razvidno je da je u navedenoj odredbi bilo jasno naznačeno da se iznos glavnice i obveza na isplatu kredita vezuje uz tečaj CHF iz čega proizlazi da je bila jasna.

71. Međutim, ovaj sud smatra da tijekom postupka nije utvrđeno da su ugovorne strane o tome pojedinačno pregovarale iz čega bi proizašla posljedica da bi tužitelj kao potrošač jasno i nedvojbeno bio upoznat o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu, odnosno da bi mu bili jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja. Podredno se ističe da takav sadržaj nije niti naveden u samome ugovoru.

72. Mišljenje je ovoga suda da prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u Euru, što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošača da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu Euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži spornu odredbu. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

73. Stav je ovoga suda da je i navedeni dio odredbe članka 7. 2 Ugovora suprotan načelu savjesnosti i poštenja jer je banka kao savjesni gospodarstvenik i stručna osoba trebala sama, prema temeljnom načelu savjesnosti i poštenja voditi računa i o interesima druge strane, odnosno građana kao potrošača upoznati sa svim rizicima kod sklapanja ovakve vrste ugovora kako bi građanin mogao razumjeti što mu donosi sporna zaštitna klauzula i po saznanju o tome donijeti razumnu odluku.

74. U konkretnom slučaju po stavu ovoga suda došlo je do znatne neravnoteže u pravima o obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, koja je znatna s obzirom na neizvjesnost iznosa glavnice kredita kojeg je tužitelj kao potrošač imao kao obvezu vratiti banci, a što je imalo za posljedicu promjenjive i neizvjesne bitne elemente ugovora. Slijedom navedenog, a kako i predmetna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita i potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na tuženika kao banku i trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, odnosno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava, to je ista također ništetna.

75. Zakonom nije zabranjeno ugovarati valutnu klauzulu. Međutim, po mišljenju suda u konkretnom slučaju postupanje banke kao ugovorne strane bez dovoljnog upoznavanja tužitelja kao potrošača o svim mogućim rizicima, ne može se cijeniti kao dopušteno. Valja cijeniti da tečaj CHF u vrijeme pregovaranja i zaključenja ugovora nije bio fiksan te je tužitelju bio poznat isključivo u vrijeme samoga ugovaranja kako je to navedeno u otplatnom planu koji mu je uz ugovor i uručen.

76. Predmetnim tužbenim zahtjevom usmjerenim na isplatu preplaćenog, tužitelj potražuje od tuženika povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorne promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu, kao i povrat razlike između iznosa kojeg je stvarno isplatio temeljem ugovorene obveze na plaćanje anuiteta sa valutnom klauzulom u CHF u odnosu na tečaj CHF u trenutku realizacije kredita, kao s osnova efekta konverzije. To stoga jer smatra da je unatoč izvršenoj konverziji isti oštećen primitkom iznosa od strane tuženika za što nema osnove.

77. U svom nalazu i mišljenju, stalni sudski vještak financijske struke dipl. oec Tomislav Prpić, kojeg je ovaj sud u cijelosti ocijenio stručnim i objektivnim, istakao je da načelno promjena kamatne stope rezultira većim iznosom kamate u odnosu na rast anuiteta. Povećanjem kamatne stope povećava se kamata, umanjuje otplata glavnice te sveukupno povećava iznos anuiteta. Tijekom otplate kredita otplata glavnice po obračunu banke postaje veća od otplate glavnice prema početnom otplatnom planu kako bi postigla usporenje iz prvog dijela otplatnog razdoblja. Po kazivanju vještaka, razdoblje manje ili veće otplate glavnice se do eventualne konačne otplate neutralizira, ali u slučaju prijevremene otplate ili konverzije kredita, zatečena glavnica u tome trenutku je različita od one u početnom otplatnom planu i to kao posljedica gore navedenog.

78. Prilikom dane projekcije izračuna razlike, vještak je naveo da je to činjeno pod pretpostavkom da je kamatna stopa cijelo vrijeme otplate kredita iznosila kao početno ugovorena ( 4,20 % godišnje), koristeći prosječni tečaj po stvarnim uplatama kako ih je knjižio tuženik. U razdoblju otplate kredita do konverzije, tužitelj je tako preplatio na ime kamata iznos od 9.229,85 Euro ( pri čemu je cijenio da je od 1.siječnja 2014. zakonska kamatna stopa bila propisana 3,23% ). Isto tako je naveo da je s obzirom na promjenu kamate s obzirom na ugovorenu stopu i manje uplatio iznos u visini od 1.667,14 Eura.

79. U razdoblju od odobravanja kredita do konačne otplate kredita, tečaj CHF je oscilirao te je bio niži i viši od tečaja prilikom plasiranja kredita. Do izvršene konverzije, u razdoblju otplate kredita pod pretpostavkom da se tečaj valute nije mijenjao, vještak je istakao da je tužitelj na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 9.804.47 Euro. U odnosu na tečajne razlike, tužitelj je prema vještaku manje uplatio iznos od 212,28 Eura ( tzv. negativna razlika ).

80. Analizirajući provedenu konverziju, vještak je naveo da je tuženik proveo konverziju tužiteljevog kredita iz CHF u EUR na dan 30.09.2015. sukladno odredbama ZID ZZP ( NN 105/15).

81. Pri konverziji banka je simulirala otplatni plan EUR kredita koji je imao slijedeće pretpostavke:

- Početni iznos stvarno isplaćen u kunama je pretvoren u EUR po tečaju na dan isplate kredita ( 681.627,36 kn, odnosno 92.236,45 EUR)

- Ročnost, odnosno trajanje kredita koji je isti kao i kod CHF kredita

- Na simulirani EUR kredit banka je primijenila kamatne stope koje su vrijedile za EUR kredite

82. Sa takvim pretpostavkama simulirani kredit postao je konvertirani, pri čemu su uzete u obzir sve uplate koje je tužitelj izvršio u periodu otplate do trenutka konverzije. Vještak ističe da iznos preostale glavnice prema simuliranom kreditu na dan konverzije je 79.344,52 EUR. Isti je neovisan od uplata tužitelja. Kada se ne bi cijenilo da je valutna klauzula ništetna, vještak navodi da je tuženik umanjio preostalu glavnicu u procesu konverzije za 271.864,45 kn, dok je cijeneći ništetnost valutne klauzule glavnicu valjalo umanjiti za još dodatnih 32.079,33 kn, odnosno 4.257,66 EUR.

83. Tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja po CHF kreditu te ih stavio u odnos sa uplatama koje su bile potrebne da bi se namirila potraživanja po simuliranom EUR kreditu te primijenjenim tečajem EUR/HRK na dan pojedinih uplata tužitelja. Tako vještak u nalazu ističe da je tužitelj sa svim svojim realiziranim uplatama premašio iznos koji je potreban da bi se namirile uplate prema simuliranom EUR kreditu te tako utvrđena preplata iznosi 6.557,82 EUR (50.085,35 kn), odnosno 6.647,47 EUR na dan 30. rujna 2015. Navodi da su uzete u obzir sve uplate tužitelja pa tako i one iznose koji su ovdje iskazani kao preplata po kamati i valuti u odnosu na ništetnost promjene kamate i valutne klauzule CHF, ali samo ako se gleda kao usporedba sa kreditom podignutim sa valutnom klauzulom EUR, ali ne i sa CHF kreditom sa ništetnim odredbama o promjeni kamate i valutnom klauzulom, za kakvo bi obeštećenje tuženik još dugovao iznose tj. preplatu po kamati i tečajnim razlikama.

84. U tabeličnom prikazu 13 A i 13 B vještak je dao rekapitulaciju stanja prvotno cijeneći samo više uplaćeno te potom cijeneći više i manje uplaćeno.

85. Tako je u tabelici 13 A naveo da je s obzirom na više uplaćeno potraživanje ukupno na dan 30. rujna 2015. iznosilo 25.461,54 EUR, a u što je uračunata razlika plaćenih kamata i tečajne razlike (više plaćeno), razlika u odnosu preostale glavnice na dan konverzije HRK, što ukupno daje iznos od 23.292,01 EUR. Na navedeni iznos uračunao je i razliku na dan konverzije, zatezne kamate po svakoj pojedinoj razlici plaćenih kamata, odnosno tečajne razlike do 30. rujna 2015. te zatezne kamate po istoj stavci umanjene za preplatu, potraživanje glavnice na dan 30. rujna 2015. te stanje zateznih kamata na dan 30. rujna 2015.

86. U tablici 13 B izražena je rekapitulacija stanja na dan 30. rujna 2015. koja uključuje više i manje plaćeno te vještak navodi da potraživanje ukupno na dan 30. rujna 2015. iznosi 22.753,01 EUR te navodi da nakon obračuna preplate po tečaju i kamatama za razdoblje od dana plaćanja do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekta konverzije (utvrđene preplate i razlike glavnice) preostalo dospjelo potraživanje upravo iznosi ranije navedeni iznos te raščlanjuje da bi preplata po kamati, valuti te razlike glavnice na koje teku pripadajuće zatezne kamate od 1. listopada 2015. do isplate iznosila 21.258,62 EUR, dok zatezna kamata na dan 30. rujna 2015. iznosi 1.494,39 EUR.

87. Po mišljenju ovog suda provedenim vještačenjem je nedvojbeno utvrđeno da je tužitelj na ime ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora preplatio tuženiku novčani iznos u visini od 21.258,62 EUR, pri čemu valja pridodati i razliku glavnice kao efekt konverzije te da mu pripada i pravo na zatezne kamate na ranije navedene preplate, cijeneći 30. rujna 2015., odnosno ukupan novčani iznos u visini od 22.753,01 EUR kada se cijeni uplaćeno prema ništetnim ugovornim odredbama, ali i manje plaćeno od strane tužitelja kao potrošača s obzirom na razliku u tečaju od prvotno ugovorenog tečaja u razdoblju plaćanja do trenutka konverzije.

88. Valja istaknuti da u smislu odredbe čl. 296. st. 1. i 3. i čl. 323. st. 1. i 2. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takva ugovora, te je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje takvog ugovora, odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

89. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom utuženog razdoblja nastala šteta, a banka je stekla nepripadnu korist na temelju istih ništetnih odredbi koju je primjenom pravila o stjecanju bez osnove iz članka 1111. ZOO dužna vratiti tužitelju. Na dosuđeni iznos glavnice tuženik je temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, u obvezi podmiriti tužitelju i sporedna davanja tekuća na svaki pojedinačni uplaćeni iznos od dospijeća pa do isplate. To stoga jer je tuženik nepošteni stjecatelj. Isti je stekao navedenu preplatu na ništetnim ugovornim odredbama.

90. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku I. i II. izreke presude.

91. Podredno se ističe da po tavu ovoga suda je tužitelju pripadao veći iznos od utuženoga kojeg je vještak razradio u tabličnom prikazu 13 A cijeneći pri tome samo preplaćene iznose bez manje uplaćenoga. Međutim, sud je vezan postavljenim tužbenim zahtjevom, u konkretnom slučaju kondemnatornim dijelom zahtjeva kojim je tužitelj potraživao isplatu upravo iznosa od 22.753,01 EUR koliko iznosi projekcija više plaćenoga od strane tužitelja kada se uzme u obzir ne samo preplaćeno nego i manje plaćeno. Sud nije pozvan suditi extra petita, zbog čega je i odlučio kao u stavku II. izreke presude.

92. Tuženik se tijekom postupka pozvao na prigovor zastare, kojeg je ovaj sud u cijelosti smatrao neosnovanim.

93. Tužitelj je istakao zahtjev za utvrđenjem ništetnosti određenih dijelova ugovora, kao i daljnji zahtjev usmjeren na isplatu novčanog iznosa. Prema odredbama ZOO-a, pravo na ništetnosti se ne gasi, odnosno ne zastarijeva, dok kod zahtjeva za isplatom novčanog iznosa valja cijeniti da takav zahtjev predstavlja povrat onoga što je dano na temelju ništetne ugovorne odredbe i stoga ga valja promatrati zajedno sa zahtjevom za utvrđenje. Ostvarivanje prava na restituciju ne podliježe zastari jer bi se time umanjio sam značaj instituta ništetnosti koji nije vremenski ograničen.

94. Cijeneći vrstu spora koji je tužitelj pokrenuo, valja cijeniti stav VS RH iznijet na sjednici građanskog odjela u siječnju 2022. gdje je po pitanju zastare u ovakvoj vrsti sporova navedeno da kod restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, zastara počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

95. Sud je vezan činjeničnim supstratom kojeg je stranka u tužbi konkretno iznijela, a upravo se odnosi na potraživanje zaštite slabije ugovorne strane (potrošača) prilikom ispunjenja preuzetih obveza iz ugovora o kreditu koje bi bile pravno nevaljane. Stranka traži da joj tuženik isplati imovinu koju je stekao bez osnove s obzirom da joj je takvim stjecanjem pričinjena šteta. Upravo na toj činjeničnoj osnovi u ranije navedenoj odluci donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava i interesa je donesena pravomoćna odluka. Stoga za zastaru restitucijskog zahtjeva po osnovi promjenjive kamatne stope valja cijeniti petogodišnji zastarni rok počem od pravomoćnosti odluke o ništetnosti jednostrano promjenjive kamatne stope, odnosno 13. lipanj 2014. Cijeneći da je tužitelj podnio tužbu sudu preporučenom pošiljkom 12. lipnja 2019., za zaključiti je da je ista podnesena unutar otvorenog zastarnog roka koji traje do 13. lipnja 2019. U odnosu na restitucijski zahtjev koji se odnosi na preplatu s osnove razlike u tečaju, valja istaći da zastara za takve zahtjeve je nastupila 14. lipnja 2023. pa s obzirom na utuženje niti navedeni dio zahtjeva nije obuhvaćen zastarom.

96. Pogrešno tuženik smatra da bi valjalo cijeniti trogodišnji zastrani rok propisan kod instituta naknade štete. Restitucijski zahtjev s oba osnova temelji se na institutu stjecanja bez osnove, a za koju tražbinu je zakonodavac propisao opći zastarni rok skladno odredbama ZOO-a, zbog čega je valjalo primijeniti kod ocjene navedenog prigovora petogodišnji zastarni rok.

97. Tužitelj je dosuđena naknada prouzročenog parničnog troška, s obzirom na uspjeh, skladno odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a. dosuđen je trošak prema troškovniku koji prileži spisu, a koji se sastoji od sastava tužbe, podnesaka od 18. svibnja 2020., 19. listopada 2020., 23. ožujka 2022. i 1. kolovoza 2025. te zastupanja na održana tri ročišta, sve prema Tarifi 7/1, 8/1 i 9/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, predujma uplaćenog za potrebe vještačenja te uplaćene sudske pristojbe na tužbu prema odredbama Zakona o sudskim pristojbama, odnosno ukupan novčani iznos u visini od 4.153,30 EUR.

98. Na dosuđeni iznos tužitelju su dosuđena i sporedna davanja u vidu zakonskih zateznih kamata tekuća od presuđenja pa do isplate.

99. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u stavku III. izreke presude.

U Rijeci, 2. prosinca 2025.

Sudac

Darija Knez Grbčić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa istog. Žalba se podnosi putem ovog suda u tri primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

- pun. tužitelja

- pun. tuženika