REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U PULI - POLA

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula - Pola

Poslovni broj Gž Ob-63/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca Alenke Paus, predsjednice vijeća, Ive Kancijanić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Dolores Peruško, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja IĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Toni Primorac, odvjetnik u Rijeci, protiv tužene ĐĐ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Kristian Čarapić, odvjetnik u Rijeci, po tužbi radi utvrđenja izvanbračne stečevine i protutužbi radi isplate, odlučujući o žalbi tuženice protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-412/2018-59 od 28. veljače 2025., u sjednici održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženice se djelomično prihvaća, a u preostalom dijelu odbija kao neosnovana te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P Ob-412/2018-59 od 28. veljače 2025.:

- preinačuje u točki I. izreke na način da glasi:

„I. Utvrđuje se da izvanbračnu stečevinu tužitelja IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] i tužene ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], čini:

- 23. etaža (E-23) u naravi dvosobni stan broj 23 na četvrtom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, lođe, ukupne površine 57,22 m2 koji stan se nalazi u stambenoj zgradi br. 4 u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Općinskog suda u Rijeci, zemljišnoknjižni odjel, te je tužitelj suvlasnik na predmetnom stanu u 65/100 dijela, a tužena 35/100 dijela, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem donesene presude ishodi uknjižbu prava suvlasništva na 65/100 dijela predmetne nekretnine.

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev u preostalom dijelu kojim tužitelj zahtijeva utvrđenje suvlasništva na preostalih 5/100 dijela predmetne nekretnine.“

- potvrđuje u točkama II. i III. izreke.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom suda prvoga stupnja odlučeno je sljedeće:

„I. Utvrđuje se da izvanbračnu stečevinu tužitelja IĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa] i tužene ĐĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], čini:

- 23. etaža (E-23) u naravi dvosobni stan broj 23 na četvrtom katu, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, lođe, ukupne površine 57,22 m2 koji stan se nalazi u stambenoj zgradi br. 4 u [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica] upisanoj u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], Općinskog suda u Rijeci, zemljišnoknjižni odjel, te je tužitelj suvlasnik na predmetnom stanu u 7/10 dijela, a tužena 3/10 dijela, što je tužena dužna priznati i trpjeti da tužitelj temeljem donesene presude ishodi uknjižbu prava suvlasništva na 7/10 dijela predmetne nekretnine.

II. Odbija se tužena s protutužbenim zahtjevom koji glasi:

„Tužitelj je dužan platiti tuženoj iznos od 90.422,48 kn sa zakonskim zateznim kamatama od dana podnošenja protutužbe pa do isplate kao i nadoknaditi parnične troškove sve u roku od 15 dana.“

III. Nalaže se tuženoj da tužitelju naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 4.547,25 eura, sve u roku od 15 dana.“

2. Pravovremenom i dopuštenom žalbom navedenu presudu pobija tuženica zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Ističe da presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, posebice ukazujući na činjenicu da sud u obrazloženju navodi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan, da bi u izreci usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti. Prigovara i da sud nije jasno obrazložio razloga odbijanja protutužbenog zahtjeva. Navodi da je sud postupio protivno odredbi članka 299. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/11.-pročišćeni tekst, 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP) kada je ispitao svjedokinju JĐ, budući da je njeno saslušanje predloženo nakon zaključenja pripremnog ročišta. Prigovara da je sud poklonio vjeru iskazima svjedoka iz čijih je iskaza vidljiva pristranost i nepoznavanje bitnih činjenica za ovaj spor, a da je u potpunosti zanemario svu materijalnu dokumentaciju. Navodi da sud pogrešno spominje „kredit tužitelja“, jer da je kredit podigla tuženica i time platila cijenu kupljenog stana, a tužiteljev doprinos da nije ni postojao budući da je on od dobivenog novca od bivše supruge kupio i automobil te vraćao dugove i zatvarao kredite. Napominje da iz izvedenih dokaza proizlazi kako su tuženici novac davale treće osobe te da joj je plaća bila veća od tužiteljeve, koji je većinu vremena bio nezaposlen. Smatra da neosnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenice što u trenutku kupnje stana i podizanja kredita još nisu nastupili učinci izvanbračne zajednice. Prigovara da je sud u potpunosti izostavio dijelove iskaza svjedoka EĐ i UĐ koji su iskazali da je novcem koji je dobio od raspodjele s bivšom suprugom tužitelj zatvarao dugovanja i kupio automobil pa nije mogao doprinijeti za kupnju stana u iznosu kojeg utvrđuje sud. Navodi da je sama platila ostale obaveze kod kupnje, kao što su troškovi agencije za posredovanje i troškovi prijenosa nekretnine na svoje ime, što da proizlazi iz potvrda koje je tužitelj priložio, a porez na promet nekretnina nije niti plaćen s obzirom na to da je to tuženici bila prva nekretnina. U vezi odluke o protutužbenom zahtjevu osporava utvrđenje suda da je imala punomoć za korištenje kartice tekućeg računa tužitelja, jer je imala samo punomoć tužiteljevog deviznog računa s kojega je novac podizala isključivo radi vraćanja duga tužiteljevom prijatelju, kako je to navela u svome iskazu, a što se sve moglo utvrditi uvidom u dokumentaciju banke. Osporava i pravno shvaćanje prvostupanjskog suda na temelju kojega je odbio protutužbeni zahtjev. Predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev te prihvatiti protutužbeni zahtjev, a podredno ukinuti presudu i vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Sa žalbom tuženice postupljeno je prema odredbi članka 359. stavka 1. ZPP-a.

3.1. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu s prijedlogom da se odbije kao neosnovana i potvrdi pobijana presuda te naloži tuženici da mu naknadi trošak odgovora na žalbu.

4. Žalba tuženice je djelomično osnovana protiv odluke o tužbenom zahtjevu, dok je neosnovana protiv odluke o protutužbenom zahtjevu.

5. Predmet spora je:

- zahtjev tužitelja za utvrđenje suvlasništva po osnovi izvanbračne stečevine na stanu u [adresa], u [adresa], na 4. katu, stan broj 23, koji se sastoji od dvije sobe, kuhinje, kupaonice, hodnika, lođe, ukupne površine 57,24 m2, u zgradi izgrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], upisan u [broj poduloška], zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] i

- protutužbeni zahtjev tuženice za isplatu režijskih troškova za taj stan za trajanja i nakon prestanka izvanbračne zajednice, do zaključno podnošenja protutužbe 9. srpnja 2019.

6. Nije sporno da su stranke bile u izvanbračnoj zajednici od kraja 2012. do veljače 2018., da je stan kupljen 10. srpnja 2013. za kupoprodajnu cijenu od 66.000,00 eura te da je dio kupoprodajne cijene u iznosu od 46.000,00 eura financiran sredstvima kredita kojega je tuženica podigla u Privrednoj banci Zagreb d.d.

6.1. Nije sporno ni da su stranke nakon prestanka izvanbračne zajednice nastavile koristiti isti stan tako da tuženica u njemu stanuje, a tužitelj dolazi povremeno jer radi u Italiji.

7. Od pravno odlučnih činjenica sporno je kojim je sredstvima financiran preostali trošak kupnje stana, povrh onoga financiranog kreditom. Tijekom postupka je osporavana i osnovanost osnove kako tužbenog zahtjeva (tvrdnjom da se nije radilo o izvanbračnoj stečevini) tako i protutužbenog zahtjeva.

8. Sud prvog stupnja je utvrdio da je tužitelj u kupnju predmetnog stana uložio 30.000,00 eura vlastite imovine, u što da se uračunavaju i dodatni troškovi za kupnju stana, koja je sredstva (u ukupnom iznosu od 37.000,00 eura) dobio neposredno prije predmetne kupoprodaje u postupku diobe bračne stečevine s bivšom suprugom. Na taj način sud prvog stupnja utvrdio je da je tužitelj sudjelovao u kupnji predmetnoga stana ukupnim iznosom od 53.000,00 eura, od čega 30.000,00 eura vlastite imovine i 23.000,00 eura izvanbračne stečevine (polovica iznosa kredita) te je tužitelja utvrdio suvlasnikom stana u 7/10 dijela (što je omjer plaćenih 53.000,00 eura prema ukupno 76.000,00 eura), a tuženicu u 3/10 dijela.

8.1. Protutužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 91.422,48 kuna za režijske troškove odbijen je s obrazloženjem da tuženica nema pravo na isplatu troškova koji su po toj osnovi nastali za trajanja izvanbračne zajednice jer da se između ostaloga radi o ekonomskoj zajednici, a troškove koji su nastali nakon prestanka izvanbračne zajednice, 2018. i 2019., tuženica da nije dokazala budući da se iz računa koji dijelom glase na tužitelja, a dijelom na tuženicu ne može zaključiti da ih je podmirila tuženica.

9. Ispitavši pobijanu presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na zakonom propisane bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, prema članku 365. stavku 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14.), koja odredba se u ovom postupku primjenjuje na temelju članka 117. stavka 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19.), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da je prvostupanjskom presudom tek djelomično pogrešno primijenjeno materijalno pravo u odnosu na utvrđeni omjer suvlasništva tužitelja, dok je u preostalom dijelu presudom pravilno odlučeno o postavljenim zahtjevima.

10. Protivno žalbenim navodima, presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla ispitati, izreka presude je razumljiva, ne proturječi razlozima presude, a razlozi o odlučnim činjenicama nisu nejasni ni proturječni. Navod iz točke 20. obrazloženja da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan očito je rezultat omaške u pisanju, kada iz izreke presude, a i preostalog dijela obrazloženja jasno proizlazi da je sud prvog stupnja ocijenio tužbeni zahtjev osnovanim u cijelosti. U točki 28. obrazloženja sud prvog stupnja je jasno iznio razloge odbijanja protutužbenog zahtjeva. Nije stoga ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.

11. Nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. u vezi s člankom 299. ZPP-a time što je sud ispitao svjedokinju JĐ jer je, protivno žalbenim navodima, njeno saslušanje (s time što je naznačeno ime EĐ umjesto JĐ) predloženo podneskom tužitelja od 17. siječnja 2019., prije zaključenja prethodnog postupka.

12. Prvostupanjski sud nije počinio ostale bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a. Nije stoga ostvaren žalbeni razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

13. Ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenična utvrđenja suda prvog stupnja u vezi s izvorom spornog dijela sredstava za kupnju predmetnoga stana (izvan onih koja su ostvarena ishođenjem kredita), jer je za ta utvrđenja sud dao dostatne i valjane razloge, koji žalbenim navodima nisu dovedeni u pitanje.

13.1. Takva utvrđenja sud pravilno temelji na prihvaćenom iskazu tužitelja te svjedoka EĐ kao njegove bivše supruge, sina UĐ, tuženične prijateljice CĐ i posrednice u kupnji stana ĆĐ. Iskaz tuženice da su joj braća dala novac za kupnju stana sud prvog stupnja nije prihvatio, jer ovu tvrdnju nije potkrijepila drugim odgovarajućim dokazima budući da na tu okolnost predloženi svjedoci o toj činjenici nisu imali neposrednih saznanja.

13.2. Utvrđena činjenica da je neposredno prije kupnje predmetnoga stana tužitelj u diobi s bivšom suprugom stekao značajnija novčana sredstva, ukupno 37.000,00 eura, i po shvaćanju ovog suda opravdava zaključak suda prvog stupnja da je dio tih sredstava uložio u kupnju predmetnoga stana. Tuženica nije dokazala da je tužitelj u to vrijeme imao drugih značajnijih izdataka. Pravilnost toga zaključka proizlazi i iz činjenice što tuženica, osim vlastitog iskaza, nije ponudila odgovarajuće dokaze da su joj braća darovala novac za financiranje nedostajuće novčane svote za kupnju stana kada o tome nije priložila bilo kakav materijalni dokaz niti je predložila njihovo saslušanje, već je predložila saslušanje ostalih srodnika koji su potvrdili da su braća pomagala tuženici, ali nisu imali neposrednih saznanja o tome da su joj dali sredstava za kupnju stana.

14. Pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da predmetni stan predstavlja suvlasništvo stranaka, u čijem su stjecanju sudjelovali izvanbračnom stečevinom i vlastitom imovinom tužitelja.

14.1. Prema odredbi članka 3. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 116/2003., 17/2004., 136/2004., 107/2007., 57/2011., 61/2011., 25/2013., 75/2014. i 5/2015., dalje: ObZ/03), koji je bio na snazi u vrijeme kada je započela izvanbračna zajednica stranaka, kao i prema odredbi članka 11. stavka 1. Obiteljskog zakona („Narodne novine“ broj 103/2015., 98/2019., 47/2020., 49/2023. i 156/2023., dalje: ObZ/15), odredbe Obiteljskog zakona o učincima izvanbračne zajednice primjenjuju se na životnu zajednicu neudane žene i neoženjenog muškarca koja traje najmanje tri godine ili kraće ako je u njoj rođeno zajedničko dijete ili, kako je izričito navedeno u ObZ/15, ako je nastavljena sklapanjem braka. Odredbom članka 11. stavka 2. ObZ/15 propisano je da izvanbračna zajednica koja ispunjava pretpostavke iz stavka 1. toga članka stvara osobne i imovinske učinke kao bračna zajednica te se na nju na odgovarajući način primjenjuju odredbe toga Zakona o osobnim i imovinskim odnosima bračnih drugova, odnosno odredbe drugih zakona kojima se uređuju odnosi u poreznim stvarima, osobni, imovinski i drugi odnosi bračnih drugova.

14.2. Iz navedenog proizlazi da se u slučaju izvanbračne zajednice primjenjuje odredba članka 36. stavka 1. ObZ/15 kojom je propisano da je bračna stečevina imovina koju su bračni drugovi stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice ili potječe iz te imovine, te odredba članka 36. stavka 3. ObZ/15 kojom je propisano da su bračni drugovi u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini, ako nisu drukčije ugovorili. Imovina koju bračni drug ima u trenutku sklapanja braka, kao i imovina koju je stekao tijekom bračne zajednice na pravnom temelju različitom od temelja iz članka 36. ObZ/15 je vlastita imovina (članak 39. stavak 1. i 2. ObZ/15).

15. Prema stajalištu ovog suda, a koje je očito i stajalište prvostupanjskog suda (iako u pobijanoj odluci nije posebno obrazloženo), u situaciji kada su bračni drugovi stekli imovinu nakon zasnivanja izvanbračne zajednice a prije isteka trogodišnjeg roka koji je potreban da bi joj učinci bili izjednačeni s onima bračne zajednice, ali je izvanbračna zajednica nastavljena do pa i nakon isteka toga trogodišnjeg roka te su ispunjeni uvjeti iz članka 11. stavka 1. ObZ/15, takva imovina smatra se izvanbračnom stečevinom jer postoji kontinuitet zajednice stranaka, a tim i kontinuitet imovine. Rok od tri godine je samo zakonski uvjet za utvrđenje izvanbračne zajednice koja proizvodi imovinskopravne učinke, a ne rok od kojeg se računa postojanje izvanbračne zajednice. Ostvarenjem pretpostavki iz članka 3. ObZ/03 odnosno članka 11. stavka 1. ObZ/15 imovinskopravni učinci izvanbračne zajednice djeluju ex tunc odnosno od početka postojanja životne zajednice.

16. Potpuno neosnovano žaliteljica i u žalbi ustraje na iznošenju činjenica koje se odnose na način otplate kredita kojim je djelomično financirana kupnja stana. Da je tuženica kredit i otplaćivala sredstvima ostvarenim isključivo vlastitim radom, a ne onima koje je podizala s tužiteljevog računa kako to tužitelj tvrdi, to ne bi bilo od utjecaja na zaključak da se radi o izvanbračnoj stečevini kao imovini koja potječe iz imovine stečene radom za trajanja izvanbračne zajednice.

17. Međutim, pogrešno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je kao vrijednost stana u odnosu na koju je utvrđivao udio u stjecanju imovine uzeo ne samo cijenu stana od 66.000,00 eura već i sve troškove koji su teretili kupoprodaju koje je (očito) utvrdio u iznosu od 10.000,00 eura, kako je to tužitelj i tvrdio u tužbi, iako ih sud nije specificirao niti je posebno obrazlagao kako je došao do toga iznosa. Prema tvrdnjama iznesenim tijekom postupka ovi dodatni troškovi predstavljali bi naknadu za posredovanje u prodaji nekretnine, troškove zatvaranja drugog kredita odnosno troškove ishođenja kredita te troškove javnog bilježnika i poreza na promet nekretnina. Ti troškovi ne predstavljaju vrijednost stana pa se ne mogu niti uzimati u obzir prilikom utvrđivanja udjela u njegovu stjecanju.

17.1. Pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo je stoga utvrditi kako je tužitelj sudjelovao u stjecanju predmetnoga stana iznosom od 43.000,00 eura (od čega 20.000,00 eura vlastite imovine i 23.000,00 eura kredita odnosno izvanbračne stečevine). Kada se taj iznos stavi u omjer prema ukupnoj cijeni stana od 66.000,00 eura proizlazi da je tužiteljev udio u stjecanju imovine 65/100 dijela, a tuženičin 35/100 dijela. Za preostalih 5/100 dijela (do ukupno zahtijevanih 7/10 dijela) je tužiteljev zahtjev stoga neosnovan.

18. U odnosu na protutužbeni zahtjev, pravilno je shvaćanje suda prvog stupnja da tuženica ne može s uspjehom od tužitelja zahtijevati plaćanje polovice režijskih troškova za koje tvrdi da ih je sama podmirivala dok su stranke živjele u izvanbračnoj zajednici već zbog same činjenice što takva zajednica predstavlja i ekonomsku zajednicu, kojoj izvanbračni drugovi mogu doprinositi na različite načine, jer ona uključuje u sebi svaki oblik rada i brige, kako međusobno u pomaganju svakoj strani takve jedne zajednice, tako i rad na očuvanju ili pak uvećanju imovine. Utvrđivanje koliko je i na koji točno način svaki od izvanbračnih drugova doprinosio toj ekonomskoj zajednici pa i tko je i kojim sredstvima platio svaki pojedini račun za tekuće troškove zajedničkog domaćinstva bilo bi stoga protivno pravnoj prirodi izvanbračne zajednice.

19. Za troškove koji su nastali nakon prestanka izvanbračne zajednice sud prvog stupnja je pravilno primijenio pravilo o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a) kada je zaključio da tuženica nije dokazala koje je troškove od onih koji bi dijelom mogli pasti na teret tužitelja podmirila, iako nije detaljno analizirao materijalnu dokumentaciju priloženu spisu. Pritom je sud pravilno utvrdio da neke od priloženih uplatnica kojima tuženica dokazuje osnovanost protutužbenog zahtjeva glase i na tužitelja.

19.1. S obzirom na to da je sud prvog stupnja propustio ocijeniti sadržaj isprava kojima je tuženica dokazivala osnovanost protutužbenog zahtjeva te je isprave ovaj sud ocijenio na temelju ovlaštenja iz članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a. Razgledavanjem navedenih isprava ovaj sud je utvrdio da iz pojedinih uplatnica (stranica 240) uopće nije razvidno na koje se financijske obveze odnose. Na pretežitom broju uplatnica nema potvrde da su plaćene pa tuženica te iznose ne može s uspjehom ni zahtijevati od tužitelja kada nije na drugi način dokazala da su obveze podmirene. Tuženica (protutužiteljica) nije obrazložila kakve veze s predmetnim stanom imaju uplatnice za Vip odnosno A1 usluge koje glase na tužitelja. Što se tiče priloženih uplatnica za troškove fiksne HT mreže i HEP-a za utuženo razdoblje, valja navesti da visina tih troškova dijelom ovisi o potrošnji, a budući da je tijekom postupka utvrđeno kako je, za razliku od tuženice, tužitelj u stan dolazio tek povremeno, tuženica je trebala iznijeti tvrdnje i predložiti dokaze na okolnost u kojim je vremenskim razdobljima tužitelj boravio u stanu i koliki dio učinjenih troškova otpada na njega. Iz stanja spisa nije jasno na koje se točno usluge odnose uplatnice društva Ri-Stan d.o.o. s naznakom „plaćanje usluga“. Pod pretpostavkom da se radi o objedinjenim troškovima stanovanja, i njihova visina je u pretežitom dijelu ovisna o potrošnji, a tuženica nije iznijela tvrdnje pa ni predložila dokaze iz kojih bi sud barem na temelju slobodne ocjene mogao utvrditi koliko bi dio tih troškova treba teretiti tužitelja s obzirom na njegov povremeni boravak u stanu. Tuženica je i prilikom dopunskog saslušanja 23. veljače 2024. navela da ne zna koliko je tužitelj boravio u stanu.

19.2. Tužitelja tereti dio troškova pričuve razmjeran njegovom suvlasničkom udjelu neovisno o tome je li u stanu boravio. Tuženica je za razdoblje od ožujka 2018. do lipnja 2019. priložila dokaz o plaćenim troškovima pričuve u ukupnom iznosu od 934,80 kuna (lipanj, kolovoz i listopad 2018.), jer na preostalim uplatnicama nedostaje potvrda da su plaćene. Tužitelja tereti 65% tog iznosa ili 607,62 kune. Troškovi održavanja stubišta u iznosu od 27,00 kuna mjesečno su također neovisni o boravku u stanu te su za isto razdoblje dokazani u visini od 351,00 kunu (ožujak, svibanj, srpanj te rujan do prosinac 2018., siječanj do lipanj 2019.) pa bi tužitelja teretilo 228,15 kuna. Međutim, tužitelj je ispisom prometa po računu dokazao da je u navedenom razdoblju tuženici na ime režijskih troškova isplatio 2. siječnja 2019. 95,11 eura, 9. ožujka 2019. 700,00 kuna i 14. svibnja 2019. 500,00 kuna. Tim su uplatama pokriveni troškovi stana koji terete tužitelja za razdoblje od ožujka 2018. do lipnja 2019. za koje je tuženica tijekom postupka dokazala da ih je podmirila. U preostalom dijelu tuženica nije dokazala koliko dio troškova suvlasničke nekretnine tereti tuženika s obzirom na njegov povremeni boravak u stanu odnosno da ih je platila pa je sud prvog stupnja pravilno odlučio kada je protutužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.

20. Slijedom navedenoga, valjalo je djelomično uvažiti tuženičinu žalbu protiv odluke o tužbenom zahtjevu i preinačiti u tom dijelu presudu suda prvog stupnja, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a, a u dijelu koji se odnosi na protutužbeni zahtjev žalbu odbiti kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu, na temelju članka 373.a stavka 1. točke 2. ZPP-a.

21. Djelomična preinaka odluke o glavnoj stvari ne zahtijeva i preinaku odluke o parničnim troškovima koji su pobijanom presudom tužitelju priznati u cijelosti, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a. Naime, tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva koju je tuženica čitavo vrijeme osporavala uspio u cijelosti, a s visinom u omjeru od 93%, što predstavlja prosječni tužiteljev uspjeh od 96,5% odnosno neznatni neuspjeh u spor. K tome, tuženica je u cijelosti odbijena s protutužbenim zahtjevom. U takvim okolnostima, budući da zbog odbijenog dijela tužbenog zahtjeva nisu nastali posebni troškovi, tužitelju pripadaju cjelokupni parnični troškovi na temelju odredbe članka 154. stavka 5. ZPP-a.

22. Tužitelju nije priznat trošak odgovora na žalbu, jer nije bio potreban (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

U Puli 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Alenka Paus