REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Stalna služba u Donjoj Stubici

Matenačka cesta 3/1

Posl.br. P-883/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Donjoj Stubici, po sutkinji Vesni Posavec, u pravnoj stvari tužitelja-ce PĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po pun. Jasminki Gregurić Matić, odvj. u OD Matić, Feldman, Herman u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, zastupana po pun. Krunoslavu Kneževiću, odvjetniku u OD Metelko, Knežević i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave, održane 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnice tužitelja i pun. tuženika, a objavljene dana 02. prosinca 2025.god.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se djelomično ništetnim odredbe Ugovora o namjenskom kreditu od 14.11.2005. godine, zaključenog između tužene Zagrebačke banke d.d., Trg bana Josipa Jelačića, 10000 Zagreb; OIB: 92963223473 kao kreditora i tužitelja PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, potvrđenog od Javne bilježnice Marije Baković iz Zagreba, M. Matošeca 3, pod brojem OU-1532/05 i to:

- odredba čl. 1. u dijelu koji glasi:

„ … u iznosu kunske protuvrijednosti od 199.200,00 CHF (slovima: stodevedesetdevettisuća dvjesto chf) obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke.

…., uz valutnu klauzulu… .“;

- odredbe čl. 2. u dijelu koji glasi:

„ ….redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d….“

- odredbe čl. 7. u dijelu koji glasi:

„ … u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.“

„ Za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenom iznosu anuiteta Kreditor će obavijestiti Korisnika kredita u skladu s Općim uvjetima poslovanja Kreditora.“.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po osnovi ništetne valutne klauzule u CHF, iznos od 15.713,41 EUR (slovima: petnaesttisućasedamstotina i trinaest eura I četrdeset i jedan cent) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.10.2015. godine do isplate po stopi propisanoj čl. 29. Zakona o obveznim odnosima,

u roku 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike zateznih kamata na preplaćene iznose zbog valutne klauzule u CHF iznos od 1.687,02 EUR ( slovima: jednatisućašeststotinaiosamdesetisedam eura I dva centa)sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 12.lipnja 2023. do isplate, u roku 15 dana

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi razlike više obračunate glavnice u konverziji, iznos od 7.414,90 EUR (sedamtisuća četiristotineičetrnaest eura idevedeset centi ) sa zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 1.10.2015. do isplate, sve u roku 15 dana.

V. Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana J. Jelačića 10, OIB 92963223473 isplatiti tužitelju PĐ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], platiti parnični trošak u iznosu od 2.100,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od dana donošenja presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je dana 14. studenoga 2005.god. s tuženikom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu br.3205714179/05 na iznos od 199.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju za CHF Hrvatske narodne banke, važeći na dan isplate kredita. Za vrijeme otplate kredita tuženik je u više navrata jednostranim odlukama mijenjao i povisivao kamatnu stopu, a nije tražio suglasnost tužitelja. Čl. 7. Ugovora propisano je da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima obračunatom po srednjem tečaju NBH važećem za CHF na dan plaćanja. Tužitelj i tuženik su dana 26. siječnja 2016. sklopili Dodatak ugovoru o namjenskom kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015). Istime su izmijenjene odredbe iz osnovnog ugovora o valuti kredita, kamatnoj stopi i iznosu preostale neotplaćene glavnice kredita i postignut je sporazum o raspolaganju preplatom. Radi se o potrošačkom ugovoru koji je obuhvaćen pravnim posljedicama presude iz postupka pos.br. P-1401/12 pred Trgovačkim sudom u Zagrebu po tužbi tužitelja Potrošač protiv ovdje tuženika i dr. U sporu Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv I. tuženika Zagrebačke banke i drugih, presudom Visokog trgovačkog suda posl. broj: Pž-6632/17 od dana 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12, iz kolektivnog spora potrošača protiv banaka, od dana 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6., i 7. izreke kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tužena, "u razdoblju od 01.11.2004.g. do 31.12.2008.g., povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima nepoštene i ništetne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 1.6.2004. do 6.08.2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. godine pa do 31.12.2008.g. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133709) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača i suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima."

Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, pa tako i u ovoj parnici. Prilikom sklapanja ugovora, tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed rasta tečaja. Dapače, tužitelju je kredit u švicarskim francima ponuđen kao najpovoljniji. Značaj neravnoteže tim je veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koja činjenica ukazuje da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih odredaba se u trenutku sklapanja ugovora uopće nije moglo znati koliko će iznositi kreditna obveza tužitelja.

Tuženik je primjenom ništetne odredbe o valutnoj klauzuli ( koja je utvrđena ništetnom u kolektivnom sporu odnosno nakon sklapanja Dodatka ugovoru) oštetio tužitelja za iznose kako je navedeno u izreci pod. toč. II., III, i IV., što je precizirano nakon provedenog financijskog vještačenja.

Naime, sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaju ništetnosti, svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem ništetnih odredaba stekla.

2. U odgovoru na tužbu, kao i tijekom postupka, tuženik u cijelosti osporava pravnu osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio svoju tužbu. Drži da presuda Vrhovnog suda RH br. Rev-2221/2018 od 3.9.2019. isključuje pravni interes korisnicima konvertiranih kredita za utvrđenje ništetnosti. Predmetni kredit je konvertiran sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i u 2015.g. sklopljen je Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija predmetnog kredita s CHF valutnom klauzulom u kredit s EUR valutnom klauzulom. Sve tužiteljeve uplate ( i s osnove svakog povišenja CHF tečaja i povećanja kamatne stope tijekom dotadašnje otplate) uzete su u obzir prilikom izrade konverzije. Sam način izračuna konverzije propisan je odredbama ZID ZPK-/15, a tužitelj je izričito prihvatio izračun preplate koju je imao zbog kredita u CHF valuti u odnosu da je kredit imao u EUR valuti i slobodnom voljom pristao na konverziju, odnosno imao je izbor. Nadalje, tuženik ukazuje na to da zastarni rok s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka kad se imovina stjecatelja povećala sukladno sudskoj praksi ( VSRH Rev-421/92), a ističe protekom roka od 5 godina od svake pojedine uplate. Glede navoda tužitelja o valutnoj klauzuli, tuženik navodi da je ista zakonom izrijekom dopuštena, a banka nije znala niti mogla znati za rast tečaja CHF, ali je u javnosti pa i u izvješćima HNB-a bilo upozorenja o mogućem rastu valute CHF. Sam tuženik je destimulirao korisnike da uzimaju kredite u CHF valuti time što je nudio najviše kamatne stope na takve kredite u odnosu na druge banke, ali banka nije mogla informirati korisnike o nečemu što ni sama nije znala. U Odluci Suda EU broj C- 567/20, navodi se da članak 3. Direktive 93/13 ne primjenjuje se na originalni ugovor. Da nije sklopljen anex ugovora, otplata kredita bi se nastavila po postojećem ugovoru. Nadalje, tuženik navodi da tužitelj nije dokazao da je potrošač.

Predlaže se odbiti tužbeni zahtjev.

3. Tijekom postupka proveden je uvid u Ugovor o namjenskom kreditu (list 11-15), Dodatak ugovoru od 18.05.2011. (list 19-21), Dodatak ugovoru o kreditu od 26.01.2016., u izračun efekata konverzije na dan 30.09.2015. ( list 57) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Zrinku Ručeviću, a ispitan je i tužitelj.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Nesporno je da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao davatelj kredita sklopili 14. studenoga 2005.god. Ugovor o namjenskom kreditu, broj: 3205714179/05 kojim se tuženik obvezao staviti tužiteljici na raspolaganje iznos od 199.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju HNB-a na dan isplate, dok se tužiteljica obvezala isti iznos vratiti s pripadajućom redovnom kamatom koja je tijekom postojanja obveze iz ugovora promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Korisnik kredita ovdje tužitelj obvezao se kredit "vratiti, uz valutnu klauzulu, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ovim Ugovorom." (čl.1. stavak 2. Ugovora). Namjena kredita je kupnja nekretnine - stana. Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF.

6. U svojem iskazu, tužitelj je izjavio da je kredit podigao radi rješavanja stambenog pitanja- kupnje većeg stana. U banci mu je rečeno da obzirom na platežne mogućnosti te povoljan CHF kredit, uzme upravo taj kredit. Dobio je ugovor od službenika banke i pročitao ga je, ali službenik mu nije rekao za opasnosti koje postoje kod sklapanja ugovora u CHF valuti. Ništa drugo nije posebno objašnjavano. Početni obrok mu se znatno povećao te mu je bila ugrožena egzistencija povišenjem otplatnih obroka.

7. Ugovor o kreditu tužitelj je sklopio kao fizička osoba i nesporno pripada u kategoriju potrošača, sukladno Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj, 96/03) koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora. Ugovor je sklopljen s istim odredbama kao i ostali potrošački ugovori o kreditima.

Dana 18.01.2016. stranke su sklopile Dodatak ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15), koji je osnova za konverziju predmetnog kredita u kredit u eurima.

8. Temeljem odredbe čl. 328. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. – dalje ZOO) pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se, te temeljem čl. 327. ZOO-a, na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozvati svaka zainteresirana stranka, a tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka, iako je kredit konvertirao, jer istim uz utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, traži vraćanje iznosa koje je preplatio temeljem ništetnih odredbi ugovora, a do dana provođenja konverzije.

Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od trenutka sklapanja ugovora, pri čemu ništetne odredbe ugovora niti ne postoje, te konverzijom kredita ništetne ugovorne odredbe nisu postale valjane, a kako tužitelj uz zahtjev za utvrđenje ništetnosti postavlja i zahtjev za isplatu, zbog ništetnih odredbi ugovora, to on ima pravni interes za vođenje ovoga postupka.

9. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., to do tada nije istekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je, između ostalog, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Nakon što je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske dana 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), Vrhovni sud Republike Hrvatske je 03. rujna 2019. donio presudu poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je, između ostalog, odbijena i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013.g., u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupio protivno odredbama, tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03) u razdoblju od 1. studenog 2004. godine do 6. kolovoza 2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 97/07, 12/15, 75/09, 79/09, 89/09, 33/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta , uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

12. Sukladno članku 502.c Zakona o parničnom postupku i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 41/14,110/15,14/19) ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredbe tuženika o valutnoj klauzuli.

13. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, da je tužitelj na isto pristao i da iz navedenog tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, za navesti je da je provedenim vještačenjem utvrđeno da unatoč provedenoj konverziji nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na utvrđenje same nepoštenosti početno ugovorenih odredbi tako i na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu KĐ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

14. Isto tako je odlukom Vrhovnog suda Rev-18/2018 od 26. 05. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznosa preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev - 2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Bez obzira što je predmetni kredit konvertiran, tuženik u konverziji nije vratio do tada preplaćenu kamatu i preplatu zbog promjene tečaja u odnosu na početni tečaj. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je predmetnom ugovornom odnosu slučaj. Budući provedena konverzija nije ispravila posljedicu nepoštenog ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, to istaknuti prigovor tuženika u odnosu na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.

15. Sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 41/08, 83/15, 29/18- dalje ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnom.

16. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznose anuiteta i primjenom tečaja na dan isplate kredita,zatezne kamate na svaki pojedini iskazani više plaćeni iznos za razdoblje od korištenja kredita do 30. rujna 2015., zatim uračunavanje preplate u ukupni dospjeli ukamaćeni iznos razlika obveza te razliku koja nastaje usporedbom iznosa nedospjele glavnice u eurima iz konvertiranog kredita s iznosom nedospjele glavnice kakva bi bila da je primijenjena (kasnija) ništetna odredba o valutnoj klauzuli odnosno primijenjen valutni tečaj na dan isplate kredita.

17. Iz provedenog postupka je utvrđeno da su ugovorne odredbe iz čl. 1. i 7. kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene, pa prema tome ništetne, jer je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati tužitelja kao korisnika kredita i potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro ( jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope.

Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskog franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Načelo savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznog odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

Stoga je sud utvrdio da je ništetan dio predmetnog ugovora o kreditu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF.

18. Radi utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj preplatio zbog valutne klauzule, u odnosu na iznose da je kroz čitavo ugovoreno vrijeme tečaj CHF bio kao na dan puštanja kredita provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Zrinku Ručeviću, iz čijeg nalaza i mišljenja je utvrđeno da je razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze do dana konverzije , a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi 15.713,41 eura. Zatezne kamate na tečajne razlike iznose 1.687,02 eura. Zatim, izračun manje priznatog umanjenja glavnice prilikom konverzije iznosi 7.414,90 eura. Vještak je iznose iz Nalaza i mišljenja iskazane u kunama konvertirao u valutu eur, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022 i 88/2022), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 eur = 7,53450 kn).

19. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka, budući je isti dat od stalnog sudskog vještaka, po pravilima struke, temeljem vjerodostojne dokumentacije, te je isti jasan, logičan i detaljno obrazložen, a stranke istome nisu prigovarale, osim što se tuženik protivio davanju rečenog zadatka vještaku. Tuženik je tražio uračunavanje preplate i tzv. negativnih razlika, koje se sukladno stavu Vrhovnog suda RH ne mogu uzeti u obzir kao umanjenje tužiteljevog potraživanja, a prigovor prijeboja tuženik nije istakao.

Tuženik je precizirao tužbeni zahtjev nakon vještačenja sukladno čl. 190. st.2. ZPP- a.

Tuženik se protivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva, kako navodi, ali je prigovor tuženik odbačen, jer je tek temeljem provedenog vještačenja mogao biti precizno postavljen.

20. Kako se imovina tuženika bez osnove povećala, to je tuženik dužan tužitelju vratiti preplaćene iznose zajedno s kamatom, koja teče od datuma konverzije kredita, a za zatezne kamate, teče od dana podnošenja tužbe.

Naime, tuženik je nepošten stjecatelj, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnim.

Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29.st. 2. ZOO-a.

21. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s tužbenim zahtjevom, valjalo je temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, tuženiku naložiti da naknadi parnični trošak tužitelju.

Tužitelju su, kao potrebni priznati troškovi zastupanja po Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koji se sastoje od: sastava tužbe po Tbr. 7/1 u iznosu od 200,00 eura, zastupanje na ročištima dana 11.04.2024.,04.09.2024. i 14.10.2025. po Tbr. 9/1 za svako ročište 200,00 eura, za podnesak od dana 12.03.2024. i 15.09.2025. svaki iznos od 200,00 eura po Tbr. 8/1, ukupno 1.200,00 eura, plus PDV u iznosu od 300,00 eura, kao i trošak vještačenja u iznosu od 600,00 eura, tako da ukupni iznos parničnog troška iznosi 2.100,00 eura.

Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata koja teče od presuđenja.

22. Stoga je odlučeno kao u izreci.

U Donjoj Stubici, 2. prosinca 2025.god.

S U D A C:

Vesna Posavec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu u roku od 15 dana, po primitku prijepisa iste. Žalba se podnosi pismeno putem ovog suda, a o istoj odlučuje Županijski sud .

DN-a:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika