REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U RIJECI

[adresa] K 5

Poslovni broj: Us I-1264/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Rijeci, po sutkinji Ani Sabljak, uz sudjelovanje zapisničarke Petre Horvat Delimehić, u upravnom sporu tužitelja KĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Nikola Fanuko, odvjetnik u Rijeci, Agatićeva 4/I, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Zagreb, Ulica grada Vukovara 33, OIB: 36162371878, radi odobrenja dugotrajnog boravišta, 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužbeni zahtjev radi poništavanja rješenja tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/1639, URBROJ: 511-01-204-25-4 od 16. svibnja 2025.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnoga spora.

Obrazloženje

1. Rješenjem tuženika KLASA: UP/I-216-02/23-20/1639, URBROJ: 511-01- 204-25-4 od 16. svibnja 2025. odbijen je zahtjev tužitelja za izdavanje odobrenja dugotrajnog boravišta u [adresa] zbog neispunjavanja uvjeta iz čl. 150. st. 1. u vezi sa st. 2. istoga članka i čl. 153. st. 1. t. 2. Zakona o strancima (Narodne novine broj 133/20., 114/22., 151/22., 40/25.; dalje: Zakon o strancima).

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja zbog pogrešno utvrđenog činjeničnost stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi da je pobijano rješenje doneseno 16. svibnja 2025., a da je tuženik pri utvrđivanju duljine tužiteljevog izbivanja iz Republike Hrvatske pogrešno uzeo u obzir razdoblje do dana podnošenja zahtjeva (13. travnja 2023.), umjesto do dana donošenja rješenja. Ističe da je izostanak iz Republike Hrvatske bio isključivo radi posjeta obitelji. Smatra da tuženik pogrešno tumači odredbu čl. 150. st. 2. Zakona o strancima. Obrazlaže da mu je posljednji privremeni boravak u svrhu rada odobren od 4. veljače 2025. do 1. veljače 2026., što da potvrđuje njegovu trajnu namjeru rada i života u Republici Hrvatskoj, te da bi mu dugotrajni boravak olakšao nastavak rada. Nadalje navodi da je vlasnik više nekretnina upisanih u sedam zemljišnoknjižnih uložaka, što uz mjesečna primanja potvrđuje njegovu sposobnost uzdržavanja. Osporava zaključak tuženika da njegova obitelj raspolaže samo njegovom mjesečnom plaćom od 761,37 EUR, ističući da i njegov otac CĆ ostvaruje redovita mjesečna primanja, zbog čega smatra da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno. Zaključno ističe da ispunjava uvjet iz čl. 153. st. 1. t. 2. Zakona o strancima o dostatnim sredstvima za uzdržavanje te da nema zakonsku obvezu uzdržavanja drugih članova obitelji neovisno o činjenici zajedničke adrese. Predlaže sudu usvojiti tužbeni zahtjev i poništi osporavano rješenje.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti te je ostao kod navoda iznijetih u obrazloženju osporavanoga rješenja. Obrazlaže da je na temelju uvida u evidencije i putnu ispravu utvrđeno da je tužitelj u petogodišnjem razdoblju prije podnošenja zahtjeva (14. travnja 2018. do 13. travnja 2023.) izbivao iz Republike Hrvatske ukupno 11 mjeseci i 25 dana, čime je prekoračio zakonski dopušteno višekratno izbivanje od 10 mjeseci. Osobni i obiteljski razlozi izbivanja po Zakonu nisu od utjecaja na izračun dopuštenog vremena izbivanja, a kao relevantno razdoblje je izričito propisano do dana podnošenja zahtjeva. U pogledu sredstava za uzdržavanje, posljednja plaća da mu je isplaćena u iznosu od 702,60 eura neto. Budući prema Uredbi o visini sredstava za uzdržavanje tročlana obitelj mora raspolagati s 761,37 EUR, a podaci iz službene evidencije i policijska provjera je pokazala da tužitelj živi s roditeljima, ocijenjeno je da tužitelj ne raspolaže dostatnim sredstvima za uzdržavanje. Tužitelj nije dostavio izjavu o broju članova domaćinstva niti izjavu o uzdržavanju drugog člana obitelji, iako je bio pozvan da to učini te iako je bio upoznat da se sredstvom za uzdržavanja smatra i pisana izjava o uzdržavanju. Zaključuje da je osporeno rješenje zakonito doneseno, tužiteljev zahtjev je odbijen zbog neispunjavanja zakonskih uvjeta te predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. U sporu je održana rasprava te je strankama, u skladu s odredbom čl. 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine broj 36/24., dalje: ZUS), dana mogućnost da se izjasne o zahtjevima i navodima druge strane te o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet ovog upravnog spora.

5. Među strankama nije sporno da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u svrhu rada od 26. ožujka 2018., a posljednji od 4. veljače 2025. do 1. veljače 2026. Sporno je ispunjava li tužitelj zakonske uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta te s tim u vezi zakonitost rješenja tuženika.

6. Radi razjašnjenja činjenica važnih za donošenje odluke (čl. 49. st. 2. ZUS-a), sud je proveo dokazni postupak čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu predmeta upravnog postupka u kojem je doneseno osporavano rješenje i u spisu ovog spora. Druge po tužitelju predložene dokazne prijedloge sud nije izvodio jer ih nije smatrao odlučnim za donošenje odluke budući se činjenice važne za donošenje odluke mogu utvrditi iz isprava u spisu, a sve kako je to obrazloženo u nastavku obrazloženja ove odluke.

7. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja, u skladu s odredbom čl. 114. st. 3. ZUS-a, sud je utvrdio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

8. Odredbom čl. 150. st. 1. Zakona o strancima propisano je da se dugotrajno boravište može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva u Republici Hrvatskoj ima neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu. Dugotrajni boravak odobrit će se državljaninu treće zemlje koji u razdoblju od pet godina iz stavka 1. ovoga članka nije izbivao iz Republike Hrvatske višekratno duže od deset mjeseci ukupno ili jednokratno duže od šest mjeseci (stavak 2.).

9. Upravni postupak koji je prethodio ovom upravnom sporu pokrenut je zahtjevom tužitelja od 13. travnja 2023. za odobrenje dugotrajnog boravišta.

10. Tuženik je pravilno pri odlučivanju o zahtjevu utvrdio kako nisu ispunjeni uvjeti propisani odredbom čl. 150. st. 1. i 2. Zakona o strancima jer iz rezultata dokaznog postupka, odnosno službenih evidencija prelazaka državne granice, proizlazi da je tužitelj u razdoblju od 14. travnja 2018. do 13. travnja 2023. izbivao iz Republike Hrvatske u višekratnom trajanju dužem od deset mjeseci.

11. Tužitelj navedeno ni ne osporava, već navodima u vlastoručnoj Izjavi od 26. kolovoza 2024. (dostavljenoj po zaključku tuženika od 19. srpnja 2024.) i tužbi opravdava svoje izbivanje obiteljskim razlozima, koji ne predstavljaju osnovu za usvajanje zahtjeva. Obzirom na jasan izričaj citiranih zakonskih odredaba, osnovano je zaključeno da mjerodavna zakonska odredba ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog. Naime, čl. 150. Zakona o strancima jasno propisuje uvjete koji moraju biti ispunjeni u trenutku podnošenja zahtjeva (ne donošenja rješenja kako to pogrešno smatra tužitelj), a to je neprekidno pet godina odobren privremeni boravak, te da će se pri tome taj boravak smatrati neprekidnim ako nije bilo izbivanja višekratno duže od deset mjeseci ukupno ili jednokratno duže od šest mjeseci. S obzirom na takav jasan izričaj propisa, navedena zakonska odredba ne propisuje razloge kojima bi se moglo opravdavati prekoračenje razdoblja izbivanja od propisanog uslijed kojih bi se iznimno moglo odobriti dugotrajno boravište. Stoga nisu od utjecaja niti navodi o povredi tužiteljevih prava i interesa, dodatno imajući na umu da tužitelj nije državljanin države članice Europskog gospodarskog prostora koji uživa pravo slobode kretanja u smislu Direktive 2004/38/EZ od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području država članica, već se radi o državljaninu treće zemlje (Bosne i Hercegovine) koji ne uživa navedenu slobodu kretanja prema pravu Europske Unije, iz kojeg razloga se o njegovom zahtjevu i odlučivalo primjenom odredaba Zakona o strancima, a u skladu s odredbom čl. 1. st. 1. istoga Zakona. Navedeni stavovi ovog suda ne odstupaju od dosljedne sudske prakse u predmetima slične činjenične i pravne osnove.

12. Već samo izostanak ovog uvjeta je valjana osnova za odbijanje zahtjeva.

13. U odnosu na izostanak ispunjavanja drugog uvjeta, prema odredbi čl. 153. st. 1. Zakona o strancima dugotrajno boravište će se odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz čl. 150. toga Zakona: 1. ima valjanu stranu putnu ispravu, 2. ima sredstva za uzdržavanje, 3. ima zdravstveno osiguranje, 4. zna hrvatski jezik i latinično pismo, 5. ne predstavlja opasnost za javni poredak ili nacionalnu sigurnost.

14. Dalje, odredbom čl. 6. st. 1. Pravilnika o boravku državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 20/22., 155/22.; dalje: Pravilnik) propisano je da sredstva za uzdržavanje u postupku izdavanja odobrenja za privremeni boravak ili dugotrajno boravište moraju biti u visini koja je propisana Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj te moraju glasiti na ime državljanina treće zemlje, člana zajedničkog domaćinstva ili člana obitelji, a st. 4. je propisano da se dokazom o sredstvima za uzdržavanje za odobrenje dugotrajnog boravišta smatra: - šest obračuna isplaćenih plaća neposredno prije podnošenja zahtjeva, - porezno rješenje, - izvadak od mirovine, - rješenje o upisu u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava te dokaz o ostvarivanju sredstava s navedene osnove, - pisana izjava o uzdržavanju državljanina treće zemlje koju daje član obitelji ili zajedničkog domaćinstva iz stavka 5. ovoga članka ili - potvrda banke da državljanin treće zemlje tijekom šest godina neposredno prije podnošenja zahtjeva ima sredstva za uzdržavanje u visini kako je propisano stavkom 1. toga članka.

15. Povezano, čl. 2. Uredbe o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 14/21.; dalje: Uredba) propisuje da za ispunjenje uvjeta iz čl. 153. st. 1. t. 2. Zakona o strancima, državljanin treće zemlje mora mjesečno imati osigurana sredstva za uzdržavanje u visini od najmanje 50 % prosječne mjesečne neto isplaćene plaće u prošloj godini, da za dvočlanu obitelj iznos iz st. 1. tog članka uvećava se za 15 %, a za svakog daljnjeg člana obitelji ili životnog ili neformalnog životnog partnera iznos se uvećava za dodatnih 10 % prosječne mjesečne neto isplaćene plaće u prošloj godini.

16. Prema odredbi čl. 6. st. 5. Pravilnika pisana izjava o uzdržavanju državljanina treće zemlje koju daje član obitelji ili zajedničkog domaćinstva mora sadržavati obvezu da će uzdržavatelj snositi sve troškove vezane za vrijeme boravka državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj, na način da je ukupan iznos po članu kućanstva davatelja izjave, uključujući u to i državljanina treće zemlje za kojeg se jamči uzdržavanje, u visini koja je propisana Uredbom iz stavka 1. toga članka, te se prilaže dokaz da davatelj izjave raspolaže sa sredstvima za uzdržavanje (šest obračuna isplaćenih plaća davatelja izjave neposredno prije podnošenja zahtjeva državljanina treće zemlje, porezno rješenje, izvadak od mirovine).

17. Dakle, iz citiranih odredbi slijedi da se za potrebe čl. 153. st. 1. t. 2. Zakona o strancima ne utvrđuje pravna obveza uzdržavanja (koju tužitelj osporava), nego broj članova stvarnog kućanstva, koji je relevantan prema Uredbi o visini sredstava za uzdržavanje. Tužitelj nije osporio nalaz policijske provjere niti je u upravnom postupku dostavio izjavu o broju članova kućanstva, iako je bio izričito pozvan. Stoga je pravilno kao činjenično stanje uzeto postojanje tročlanog kućanstva i primijenjen iznos od 761,37 eura mjesečno, slijedom čega tužitelj nije dokazao da ima sredstva za izdržavanje u iznosu propisanog Uredbom.

18. S time da sud, pored utvrđenog neispunjavanja prvog uvjeta za odobrenje dugotrajnog boravišta iz čl. 150. Zakona o strancima, nije smatrao ni svrhovitim ni ekonomičnim saslušavati predloženog svjedoka ČĆ na okolnost da i otac tužitelja ostvaruje primanja. Ujedno, tužitelj je tijekom postupka mogao dostaviti izjavu iz čl. 6. st. 5. Pravilnika, a što je propustio učiniti. Osim toga, dokazi koje je tužitelj priložio uz tužbu nisu relevantni za odlučivanje u ovom upravnom sporu obzirom da se isti odnose na razdoblje nakon podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta (suprotno određenjima iz čl. 6. st. 4. i st. 5. Pravilnika). U odnosu na priložene izvatke iz zemljišnih knjiga sud ističe kako je odredbom čl. 6. st. 4. Pravilnika taksativno navedeno što se smatra dokazom o sredstvima za dugotrajni boravak, te se takvi izvatci, iako dokaz imovinskog stanja, ne smatraju adekvatnim dokaznim sredstvom sredstava potrebnih za uzdržavanje u smislu citirane odredbe Pravilnika (kojom su predviđena likvidna sredstva za uzdržavanje).

19. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, uzimajući u obzir prethodno citirane odredbe materijalnog prava, sud utvrđuje da tužitelj nije ispunjavao uvjete za odobrenje dugotrajnog boravišta. Takav zaključak proizlazi ponajprije iz činjenice da je tužitelj u razdoblju od pet godina do dana podnošenja zahtjeva za odobrenje dugotrajnog boravišta izbivao više od deset mjeseci višekratno iz Republike Hrvatske (čl. 150. st. 1. i 2. Zakona o strancima) te nije dokazao da raspolaže dostatnim sredstvima za uzdržavanje tročlane obitelji (čl. 153. st. 1. t. 2. Zakona o strancima).

20. Kraj ovakvog stanja stvari i citiranih odredaba materijalnih propisa, prigovori koje tužitelj ističe u tužbi nisu od utjecaja na drukčije rješenje ove upravne stvari, pa je ocjena ovog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na njegovu štetu.

21. Stoga je sud, na temelju odredbe čl. 116. st. 1. ZUS-a, odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan i odlučio kao u t. I. izreke presude.

22. O trošku upravnog spora, sud je odlučio odgovarajućom primjenom odredbe članka 147. stavka 1. ZUS-a prema kojoj stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano. Kako tužitelj nije uspio u ovom upravnom sporu, nema zakonskog osnova udovoljiti njegovom zahtjevu za nadoknadu troškova upravnog spora. Stoga je odlučeno kao u t. II. izreke ove presude.

U Rijeci 2. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Sabljak

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude (čl. 131. st. 1. i 2. ZUS-a). Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (čl. 126. st. 6. ZUS-a).