Zakon.hr

Posl. broj: P-725/2023-24

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice ŠC, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupane po punomoćniku Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Magazinska 69, Zagreb, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Josipu Mađariću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 21. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i njenog punomoćnika te z.z. punomoćnice tuženika ŠCU, odvjetničke vježbenice, 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o j e

I. O d b i j a j u se tužbeni zahtjevi koji glase:

"I. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj: 028- 50-4208435 od 11.7.2007. godine o valutnoj klauzuli CHF, isplati iznos od 7.221,94 EUR-a uvećano za pripadajuće zakonske zatezne kamate od 30.9.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime zakonskih zateznih kamata isplati iznos od 5.632,34 EUR, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju ŠC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano uvećane glavnice iz Ugovora o kreditu broj: 028-50-4208435 od 11.7.2007., isplati iznos od 1.977,99 EUR, uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu od 30.9.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana."

II. Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 028-50-4208435 od 11.7.2007. godine sklopljenog između tuženika kao kreditora, i tužiteljice kao korisnika kredita u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade u iznosu od 0,50% iznosa kredita.

III. Nalaže se tuženiku, Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužiteljici ŠC, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade iz Ugovora o kreditu br. 028-504208435 od 11. srpnja 2007. isplati iznos od 167,70 EUR (stošezdesetsedam eura i sedamdesetcenti) uvećano za pripadajuću zakonsku zateznu kamatu po stopi od 15% godišnje od 11.7.2007. do 31.12.2007. godine; po stopi od 14% godišnje od 1.1.2008. godine do 30.6.2011. godine; po stopi od 12% godišnje od 1.7.2011. godine do 31.7.2015. godine; od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 1.1.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

IV. O d b i j a se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova postupka.

V. N a l a ž e s e tužiteljici ŠC da tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknadi troškove postupka u iznosu od 2.500,00 EUR (dvijetisućepetsto eura) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. prosinca 2025. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 1. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženika 14. lipnja 2023. podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu. U tužbi navodi da su ona i tuženik sklopili Ugovor o kreditu na način da je tuženik predočio tužitelju šprancu ugovora o kojoj se nije moglo pregovarati niti se pregovaralo, već su djelatnici tuženika u standardnu šprancu ugovora samo unijeli podatke o imenu i adresi tužitelja, te iznosu kredita. Dakle, radilo se o ponudi tuženika (i ostalih banaka uostalom) za davanje kredita po principu „uzmi ili ostavi“. Po pristanku tužitelja na ponuđenu šprancu ugovora pristupalo se potpisivanju Ugovora o kreditu. Nijedna odredba Ugovora o kreditu dakle nije bila predmet pregovora između tužitelja i tuženika već je šprancirani tekst ugovora pripremljen od strane tuženika s ubačenim generalijama tužitelja ponuđen tužitelju koji je na to pristao jer izbora nije imao. Pravomoćnom kolektivnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4.7.2013., (dalje u tekstu: „Kolektivna presuda“) je utvrđena ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli CHF. Tuženik je temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli CHF iz Ugovora o kreditu naplatio od tužitelja te stekao bez pravne osnove iznos koji će se utvrditi naknadno vještačenjem na osnovu preplaćenih anuiteta. Tužitelj je zatražio od tuženika dostavu dokumentacije o kreditu iz koje bi se mogao utvrditi iznos preplate po Ugovoru o kreditu temeljem ništetne odredbe CHF, međutim tuženik mu navedenu dokumentaciju nije dostavio iako se radi o dokumentaciji koja se smatra zajedničkom i koju tuženik ima u svom posjedu. Kada tuženik dostavi navedenu dokumentaciju, tuženik će moći specificirati tužbeni zahtjev u točki I. Za slučaj da tuženik nakon specifikacije tužbenog zahtjeva bude osporavao iznos preplate, tužitelj opreza radi predlaže provođenje vještačenja po vještaku financijske struke, te da se financijskom vještaku odredi zadatak da po uvidu u spis i priležeću dokumentaciju te sve navode stranaka utvrdi koliko je od strane tužitelja ukupno više plaćeno s osnove promjene valute CHF u odnosu na tečaj koji je bio na snazi na dan isplate Ugovora o kreditu, te da sačini izračun u eurima i kunama razlike između iznosa svakog plaćenog anuiteta po Ugovoru o kreditu i iznosa anuiteta primjenom tečaja CHF-a na dan isplate kredita. Tužitelju je na dan konverzije, od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, ukupno iznos koji će se utvrditi naknadno vještačenjem. No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu koji će se utvrditi naknadno vještačenjem a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Tuženik je za više obračunati iznos preostale glavnice zadužio tužitelja na dan konverzije jer je knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po Ugovoru o kreditu na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR, a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja tuženika. Stoga je na ime primjene ništetne valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita za neosnovano viši iznos koji će se utvrditi naknadno vještačenjem, nakon čega će tužitelj moći specificirati ovaj tužbeni zahtjev. Ako bi tuženik osporavao navedeni iznos ili datum, tužitelj predlaže da se i za navedeno provede financijsko vještačenje sa sljedećim zadatkom vještaku: koliki je iznos preostale glavnice na dan konverzije tužitelju od strane tuženika više obračunat u odnosu na iznos preostale glavnice: a) da se od početka otplate do dana konverzije primjenjivao ugovoreni tečaj CHF spram kune na dan isplate kredita, i b) kolika preostaje razlika kada se od navedenog više obračunatog iznosa oduzme iznos otpisa glavnice u kunama koji je tuženik priznao prilikom izračuna konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Tužitelj je zatražio od tuženika Ugovor o kreditu i sve anekse, Otplatni plan, Popis uplata s promjenama kamatnih stopa i Knjigovodstvenu karticu, međutim tuženik mu navedeno nije dostavio. Bez navedene dokumentacije kojom tužitelj ne raspolaže dok je tuženik ima i nije je dostavio tužitelju, a koja dokumentacija se smatra zajedničkom, tužitelj nije u mogućnosti postaviti sa sigurnošću tužbeni zahtjev u točkama I i II tužbenog zahtjeva pa stoga na temelju čl.186.b Zakona o parničnom postupku predlaže donijeti sljedeće. Sukladno navedenom, tužiteljica je postavila manifestacijski zahtjev za dostavi dokumentacije u vezi ugovora o kreditu te neodređeni tužbeni zahtjev za isplatu.

2. Podneskom od 29. kolovoza 2023. tužiteljica potvrđuje da je od tuženika primila dokumentaciju koju je tražila. Navodi dalje da joj je od strane tuženika nezakonito više obračunat iznos preostale glavnice u kunama u odnosu na iznos preostale glavnice prema ugovorenom tečaju CHF spram kune na dan isplate kredita u slučaju kada ne vrijedi valutna klauzula, ukupno iznos od 80.347,02 kn. No tužitelj uzima u obzir kako je tuženik provedbom zakonske konverzije sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) tužitelju na dan konverzije izvršio otpis preostale glavnice u iznosu od 65.444,00 kn a što predstavlja razliku između kunskog iznosa preostale glavnice na taj dan u CHF u odnosu na kunski iznos konvertirane preostale glavnice u EUR prema simuliranom usporedivom euro kreditu, a prema zakonski određenim pravilima konverzije. Tuženik je za više obračunati iznos preostale glavnice zadužio tužitelja na dan konverzije jer je knjigovodstveno i faktički zatvoren dotadašnji kredit u CHF po Ugovoru o kreditu na način da je formiran novi iznos preostale glavnice u EUR, a za ostatak obveze po preostaloj glavnici u CHF je izvršen otpis potraživanja tuženika. Stoga je na ime primjene ništetne valutne klauzule zatvorena preostala glavnica osnovnog kredita za neosnovano viši iznos od 14.903,02 kn, što predstavlja protuvrijednost od 1.977,97 EUR po fiksnom tečaju konverzije. Temeljem odredbe Ugovora o kreditu iz čl. 3. tuženik je prilikom isplate kredita naplatio od tužitelja iznos od 1.263,51 kn s osnove naknade za obradu kredita („Ulazna naknada“). Nigdje u Ugovoru o kreditu nije navedeno od čega se sastoji Ulazna naknada niti koji je razlog da Ulazna naknada iznosi baš 0,50% od iznosa kredita. Iznos od 1.263,51 kn po fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kn, iznosi 167,70 EUR. Ulazna naknada iz Ugovora o kreditu ugovorena je po principu „uzmi ili ostavi“, i tužitelj nije mogao utjecati na tu odredbu odnosno o njoj se nije pregovaralo. Tužitelj ne bi mogao ugovoriti kredit da nije pristao na tu unaprijed formuliranu odredbu o Ulaznoj naknadi. Odredba o ulaznoj naknadi pravomoćno je presuđena ništetnom od strane Županijskog suda u Zagrebu posl.br:

Gž-1368/21 od 20.7.2021. Nadalje, sud Europske Unije je u točki 4. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C-252/19 od 3.9.2020. godine, utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može na štetu potrošača stvoriti znatniju neravnotežu između prava i obveza stranaka koje proizlaze iz ugovora, ako na teret potrošača stavlja troškove koji su neproporcionalni u odnosu na primljene usluge i iznos zajma“. Nadalje, u točki 3. izreke presude u spojenim predmetima posl.br.: C224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, sud Europske Unije je utvrdio da ugovorna odredba o ulaznoj naknadi kao iz Ugovora o kreditu „može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima“. Iz naprijed navedenog, vidljivo je da se Direktiva br. 93/13, (na kojoj su zasnovane presude suda Europske Unije u spojenim predmetima posl.br.: C-224/19 i C-259/19, od 16.7.2020. godine, te u spojenim predmetima posl.br.: C-84/19, C-222/19 i C- 252/19 od 3.9.2020. godine) protivi naplati ulazne naknade potrošaču jer nije transparentna odnosno nije jasno na koje se konkretne troškove ona odnosi. Takva odredba dakle uzrokovala je neravnotežu prava i obveza na štetu potrošača, i zbog toga je ništetna. Iz svih navedenih i priloženih dokaza je vidljivo kako se navedena odredba o Ulaznoj naknadi, ugovorena u čl. 3. Ugovora o kreditu ne može ni na koji način revidirati ili proglasiti djelomično ništetnom već je ona u cijelosti ništetna. Sukladno navedenom, tužiteljica je postavila tužbene zahtjeve: I. za isplatu iznosa od 7.244,58 eura sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznose, temeljem ništenih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli; II. za isplatu iznosa od 1.977,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom temeljem neosnovano uvećane glavnice iz ugovora o kreditu; III. za utvrđenje ništenosti odredbe čl. 3. ugovora o kreditu u dijelu u kojem su ugovoreni jednokratni troškovi obrade kredita te IV: za isplatu iznosa od 167,70 eura sa zakonskom zateznom kamatom temeljem neosnovano naplaćenih jednokratnih troškova obrade iz ugovora o kreditu.

3. Rješenjem predsjednika Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV- 223/2023-6. od 25. rujna 2023. za postupanje u ovom predmetu određen je Općinski sud u Zlataru.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da nije sporno da su tužitelj i tuženik dana 26. 06. 2007. zaključili Ugovor o kreditu broj 028-50-4208435 (dalje u tekstu: Ugovor) kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 57.350,00 a da je ugovorena redovna kamata 4,95 % godišnja, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i s kamatom po dospijeću u visini zakonske zatezne kamate koja je u trenutku sklapanja Ugovora iznosila 15% godišnje, također promjenjiva. Stranke su dana 11. 02. 2016. sklopile Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 128-50-4208435, kojim su ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kunski kredit s valutnom klauzulom EUR. Tuženik ističe da je Ugovor sklopljen sukladno članku 1021. Zakona o obveznim odnosima koji je lex specialis i regulira ugovore o kreditu između banke i korisnika kredita, a istim je propisano da su bitni sastojci ugovora o kreditu obveza banke da korisniku kredita stavi na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, dok je obveza korisnika kredita banci platiti ugovorenu kamatu i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tuženik tvrdi da tužitelja neutemeljeno ističe da je ugovorena valutna klauzula nepoštena i nedopuštena, a kao takva i ništetna i ne navodi u čemu se sastoji propust tuženika da tužitelja upozori na mogućnost snošenja rizika uslijed rasta tečaja sukladno ugovorenoj valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zakonom o obveznim odnosima dopuštena je odredba ugovora kojom se vrijednost ugovorne obveze izračunava na temelju tečaja valute RH u odnosu prema stranoj valuti iz čega proizlazi da je tuženik postupao isključivo u skladu sa zakonom pa tužitelj neosnovano ističe da je tuženik ugovaranjem valutne klauzule CHF bio nepošten. Tuženik je o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, te je tužitelj po vlastitom izboru, a nakon što je upoznat sa svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, odabrao valutnu klauzulu CHF. Takav odabir, između više predloženih ugovora, predstavlja pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama budući da je tužitelj samostalno i neovisno mogao birati ugovorne odredbe (ovdje valutnu klauzulu). Tuženik ističe da promjena tečaja strane valute ni na koji način nije predvidiva niti je tuženik mogao procijeniti kretanje tečaja CHF pa ni bilo koje druge strane valute. Suprotno tvrdnjama tužitelja, ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj je također preuzeo valutni rizik s obzirom da ugovaranje valutne klauzule utječe na financijski položaj korisnika kredita jer se kunska protuvrijednost novčanog tijeka (anuiteti, rate ili mjesečni obroci po kreditu) mijenja u ovisnosti o kretanju tečaja valute u kojoj je ugovorena valutna klauzula. Svaki korisnik bilo kojeg kredita u kojem je ugovorena valutna klauzula, neovisno o izboru valute, preuzima rizik moguće promjene tečaja i svojim potpisom preuzima prava i obveze, odnosno odgovornost za ispunjenje obveze sukladno ugovornim odredbama. Nisu osnovani navodi tužitelja da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja jer da bi se odredba o potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom kumulativno moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (čl.81. Zakona o zaštiti potrošača Narodne novine br. 96/03): da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Obzirom da je tužitelj, nakon što je upozoren o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule, u Zahtjevu za kreditu, vlastoručno odabrao valutnu klauzulu CHF i nakon što je pristao na promjenjivu kamatnu stopu, razvidno je da je tuženik postupio u cijelosti u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tuženik ističe prigovor zastare u odnosu na povrat dijela mjesečnih anuiteta na ime ništene valutne klauzule jer je sukladno čl. 226. Zakona o obveznim odnosima propisano da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik se protivi pozivanju tužitelja na odredbe Zakona o obveznim odnosima o stečenom bez osnove jer konkretno nisu ispunjene pretpostavke za primjenu instituta stečenog bez osnove. Takav institut bi došao u obzir samo kada prijelaz imovine neke osobe u imovinu druge osobe ne bi imao osnove u nekom pravnom poslu, odluci sud, odnosno odluci neke druge nadležne vlasti ili zakonu. Tužitelj nije dokazao da je došlo do prijelaza njezine imovine u imovinu tuženika niti da pravne osnove nema ili da je otpala. Sukladno Zakonu o obveznim odnosima o stjecanju bez osnove, tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje. Tužitelj se ne može pozivati ni na jedno utvrđenje iz odluka u “slučaju Franak“ jer se ne radi o odlukama koje djeluju erga omnes, već iz tih odluka proizlazi da potrošači svoje navode o povredi njihovih prava imaju svaki zasebno dokazivati. Tužitelj ne može smatrati da je osnov njegove tužbe dokazan samim postojanjem presuda drugih sudova o nepoštenosti i ništetnosti valutne klauzule, već isto mora dokazati. Tužitelj nije bio stranka u postupku koji se vodio povodom kolektivne tužbe pa se ne može pozivati na utvrđenja iz navedene presude. U odnosu na provedenu konverziju tuženik navodi da je člankom 9. Ugovora propisana je mogućnost konverzije obveze korisnika kredita izražene u CHF u EUR, primjenom srednjeg tečaja Kreditora na dan konverzije, a potpisom ugovora tužitelj je pristao da se valutna klauzula uglavljena u ugovoru veže uz EUR. Tužitelj i tuženik su dana 11.02.2016.g. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016 Ugovoru kojim je provedena konverzija Ugovora o kreditu sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015; dalje u tekstu ZIDZPK/15) te su tom prilikom, uvažavajući stroge procedure i odredbe ZIDZPK/15, sve tužiteljeve uplate uzete u obzir na način da su uračunate u otplatu kredita konvertiranog u valutu EUR. ZIDZPK/15 propisuje način na koji tuženik odobrenu glavnicu u valuti CHF konvertira u glavnicu valute EUR te zajedno sa ugovorenom kamatom u odnosu na valutu CHF zamjenjuje kamatom u odnosu na valutu EUR, stoga je tuženik poštujući odredbe ZIDZPK/15 izvršio konverziju. Tuženik je izradio izračun konverzije s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR, tako što je početno odobrenu glavnicu kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunao u protuvrijednost EUR prema srednjem tečaju na dan isplate kredita te je umjesto ugovorenih kamatnih stopa za kredit uz valutnu klauzulu CHF, obračunao kamatne stope koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja s valutnom klauzulom u EUR, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa za primarne klijente. Dodatkom broj KONV-01/2016 ugovorne strane su suglasno utvrdile iznos duga, a potpisom Dodataka tužitelj je priznao dug. Dakle, Dodatak broj KONV-01/2016 je pravni posao utemeljeni isključivo na zakonu i volji tužitelja kojim je izvršena konverzija u odnosu na valutu i kamatnu stopu pa tužitelj ne može tvrditi da je ništetan Ugovor o kreditu. Provođenjem konverzije otklonjene su sve možebitne nepoštene i ništetne odredbe ranijeg Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF, a zamijenjene su, na zakonu osnovanim, novim i zakonitim odredbama. Naime, VSRH je u oglednom postupku utvrdio da “Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.” O dosegu predmetnog sporazuma odlučivao je Vrhovni sud RH u oglednom postupku posl.br. Gos 1/2019, a u kojem je zauzeo određena pravna stajališta primjenjiva i na konkretan slučaj. Pritom, Vrhovni sud RH zaključio je da aneks, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je. Nadalje, utvrdio je da korisnik kredita u CHF (dakle, i ovdje tužitelj) nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, obzirom da je prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka ugovoru pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz Kolektivnog postupka, a sve iz razloga što se Kolektivni postupak odnosi samo na korisnike CHF kredita. Dodatno, imajući u vidu da je izvršena konverzija kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama zakona o Potrošačkom kreditiraju, u oglednom postupku je VSRH je utvrdio da: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe odnosnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.“ VSRH navodi i da je ZIDZPK/15 ustanovio posebna pravila temeljem kojih je tuženik, bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju, sklapanje Dodatka, a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome želi li ili ne želi prihvatiti Dodatak, odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima, pa je stoga sporazum o konverziji valjan i proizvodi pravne učinke od samog početka tako da je položaj tužitelja izjednačen s položajem svih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane za EUR. O pitanju ništetnosti osnovnog ugovora u slučaju sklapanja aneksa upravo u svrhu izvršenja konverzije oglasio se Vrhovni sud Republike Hrvatske koji je u svojoj odluci Rev 1172/2018-2 od 19.03.2019. naglasio da: „Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti, pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora.“ Prema navedenom, ništetnost se može nadomjestiti voljom stranaka. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan te naložiti tužitelju naknaditi tuženiku trošak parničnog postupka s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate.

5. Tužiteljica je podneskom od 7. siječnja 2025., nakon provedenog financijskog vještačenja, precizirala tužbene zahtjeve za isplatu kao u izreci presude.

6. Tuženik se podneskom od 6. svibnja 2025. protivi preinaci tužbe, ističe prigovor zastare te se protivi i tako preciziranom tužbenom zahtjevu, a precizira i prigovor radi prebijanja istaknut na pripremnom ročištu 24. listopada 2024.

7. Budući da su tužbeni zahtjevi promijenjeni, radi se o preinaci tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. Zakona o parničnom postupku, "Narodne novine", br. 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., proč. tekst , 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022. i 155/2023., dalje: ZPP).

8. Prema odredbi čl. 190. st. 1. ZPP-a, tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Prema stavku 2. navedenog članka, iznimno od odredbe stavka 1. ovog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Navedena je odredba promijenjena na ovaj način odredbom čl. 39. Zakona o izmjenama o dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 70/2019.), koja se prema odredbi čl. 117. st. 2. tog Zakona primjenjuje i na sve postupke u tijeku, dakle i na ovaj postupak. Ocjenjujući da prije provođenja financijskog vještačenja tužitelj nije mogao postaviti precizni tužbeni zahtjev, sud utvrđuje da je tužiteljica u konkretnom slučaju mogla preinačiti tužbu te je, sukladno odredbi čl. 190. st. 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama.

9. Tužbeni zahtjevi za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o jednokratnim troškovima obrade kredita i posljedičnoj isplati su osnovani, a ostali tužbeni zahtjevi su neosnovani.

10. U postupku su pročitani: ugovor o kreditu broj 028-50-4208435 od 26. lipnja 2007., kontrolni ispis unosa korištenja od 11. srpnja 2007., otplatni plan od 11. srpnja 2007., dodatak broj KONV-01/2016. ugovoru o kreditu broj 028-50-42085435 sklopljen 11. veljače 2016., knjigovodstvena kartica za ugovor o kreditu, zahtjev za kredit i izjava od 3. svibnja 2007.; provedeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Zrinku Ručeviću iz društva Ručević vještačenja d.o.o. te je saslušana tužiteljica.

11. Tuženik je na ročištu 21. listopada 2025. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanje svjedoka VC.

12. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

13. Nije sporno:

- da je tužiteljica 26. lipnja 2007. s tuženikom sklopila ugovor o kreditu broj 028-50- 4208435 kojim joj je odobren kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 57.350,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom definiranom kao stambeni kredit za ostalo bez počeka (čl. 6.) i rokom otplate od 180 mjeseci (čl. 4.);

- da je člankom 2. ugovorena redovne kamata od 4,95 % godišnje, promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora;

- da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita;

- daje člankom 3. ugovorena naknada od 0,50 % od iznosa kredita, jednokratna, koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita;

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da su stranke 11. veljače 2016. godine sklopile Dodatak broj KONV-01/2016. ugovoru o kreditu broj 118-50-3329696, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", br. 102/2015,) kojim je provedena konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR i to u skladu s odredbama tog Zakona.

14. Sporna su, u bitnome, prvenstveno pravna pitanja, odnosno jesu li ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i o jednokratnoj naknadi te kakvi su učinci sklopljenog dodatka ugovoru o kreditu kojim je provedena konverzija kredita, neovisno o eventualnoj ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

15. Tužiteljica u svom iskazu navodi da su 2007. dovršavali kuću te joj je za to trebao kredit. Kako je kod tuženika imala već račun, tamo je pitala i za kredit te su joj u banci sugerirali da joj je najpovoljniji kredit u CHF, i u to vrijeme je takvo pravilo očito bilo. Ona je inače pitala da li može dobiti kredit u kunama ali su ju nagovarali da joj je ovakav kredit povoljniji. Kako joj je kredit trebao, a u vrijeme njegovog ugovaranja su joj odgovarali iznos kredita i rate, odlučila se za taj kredit. Ugovor su sastavili u banci, ona ga je pročitala i razumjela koliko je mogla s obzirom da nije financijski stručnjak. U banci ju ni na što nisu posebno upozoravala, a niti je ona nešto dalje ispitivala. S vremenom su rate kredita sve više i više rasle te mi je otplata bila sve teža. Ipak je rate nekako uspjela plaćati, a kad se pojavila mogućnost konverzije onda je prihvatila takav dodatak ugovoru te u konačnici kredit otplatila. Sav kredit sam iskoristila za završetak kuće u kojoj i danas živi. Kuću nikada nije koristila za bilo kakve poslovne potrebe, a nije ju davala niti u najam ili zakup. Nikada nije imala u vlasništvu obrt ili firmu. U vrijeme sklapanja ugovora nisam razumjela pojam valutne klauzule niti je bila svjesna da joj se rata može mijenjati. Na daljnje pitanje punomoćnice tuženika, odgovara da je tražila sklapanje dodatka ugovora, a na pitanje suda odgovara da joj je banka to prethodno ponudila. Nije prigovarala nakon što su joj ustegnuta sredstva na ime naknade jer nije znala da na to imam pravo.

16. Iskaz tužiteljice sud ocjenjuje neposredno uvjerljivim i nema razloga sumnjati u njegovu istinitost.

17. Što se tiče ugovorne odredbe o naknadi za jednokratne troškove obrade kredita, prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 93/2003., dalje: ZZP), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema odredbi stavka 2. navedenog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prema stavku 3., ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenog standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

18. Prema odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/2005., dalje: ZOO), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa, sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.

19. Imajući u vidu da je ugovor o kreditu sastavio tuženik te da tužiteljica na sadržaj spornih ugovornih odredbi očito nije mogla nikako utjecati niti pregovarati o pojedinim odredbama ugovora; da obrada zahtjeva nepobitno spada u osnovu redovitu djelatnost banke; da sukladno odredbi čl. 1021. ZOO-a cijenu kredita (iz koje banka logično namiruje troškove poslovanja u vezi kredita) predstavlja ugovorena kamata; da ugovoru o kreditu ni na koji način nije obrazloženo na što bi se navedeni jednokratni troškovi uopće odnosili (niti je to tuženik konkretno učinio u ovom postupku), proizlazi da je jedina svrha te odredbe da banci priskrbi dodatnu zaradu (osim ugovorene kamate); sud utvrđuje da je spornom ugovornom odredbom nepobitno uzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja kao potrošača, pa je u stoga i ugovorna odredba u čl. 5. st. 2. doista nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP-a., a time, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a i ništava.

20. Budući da se ne radi o glavnim odredbama ugovora o kreditu u smislu odredbe čl. 1021. ZOO-a, odnosno o predmetu ugovor i cijeni (kamati) već o nuzgrednim odredbama, u konkretnom slučaju nije isključeno ocjenjivanje nepoštenosti tih odredbi sukladno članku 84. ZZP-a.

21. Sukladno navedenom, usvojen je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetosti ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi.

22. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

23. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Posljedica nišetnosti navedenih odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, nadoknaditi vrijednost postignute koristi.

24. Budući da je navedena ugovorne odredba utvrđena nepoštenom, tuženik je temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a dužna platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja.

25. U odnosu na ovaj zahtjev tužiteljice nije osnova ni prigovor zastare. Naime, prema pravnom shvaćaju zauzetom na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog pravnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 stavak 1. ZOO/05 (članka 104. stavak 1. ZOO/91, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost. Budući da je ništetnost ugovorne odredbe o jednokratnoj naknadi utvrđena tek ovom presudom, zastara nije ni počela teći.

26. Kako je tuženik tužiteljici obračunao i naplatio jednokratnu naknadu u protuvrijednosti iznosa od 167,70 eura 11. srpnja 2007., i ovaj je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojen.

27. Preostali tužbeni zahtjevu su neosnovani i to zbog provedene konverzije kredita, a zbog razloga koji će biti izneseni u nastavku.

28. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/2015., dalje: ZID ZPK), u Zakonu o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 75/2009., 112/2012., 143/2013., 147/2013., 9/2015. i 78/2015.) iza članka 19. dodana je, među ostalim, glava IV.a, naslovi iznad članaka i članci 19.a do 19.1, kojima je regulirana konverzija kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

29. Člankom 19.a definiran je predmet konverzije, a člankom 19.b načelo konverzije na način da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način se položaj potrošača s kreditnom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

30. Način izračuna konverzije propisan je odredbama čl. 19.c i to tako da se: 1. na iznos početno odobrene glavnica kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivanog na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominiranog u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita; 2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaja ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na dan sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominirano u kunama s valutnom klauzulom u CHF; 3. početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHR uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u CHR i u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. ovog stavka, i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjete koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta; 4. iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka odnosno anuiteta u CHF i kunama s valutnom klauzulom u CHF (osim uplata na ime naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova koji se ne uzimaju u obzir za potrebe izračuna konverzije) pretvore u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom EUR te takvi iznosi pretvoreni u EUR i valutnu klauzulu u EUR predstavljaju osnovu za namirenje obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR iz točke 3. ovog stavka, pri čemu se poštuje redoslijed namirenja dospjelih obveza sukladno općim uvjetima vjerovnika, ali ne obračunavaju zatezne kamate; 5. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavke veći od ukupnog iznosa obroka ili anuiteta u EUR ili valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog stavka smatra se preplatom koja se: - ako iznos preplate ne prelazi ukupni zbroj obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, koristi za namirenje budućih obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR koji će dospjeti na način da se sukcesivno kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta koji će dospjeti iznos od najviše 50 % dospjelog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR namiri preplatom, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi pri čemu ako iznos preplate prelazi više od 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR, preostalih na dan 30. rujna 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vjerovnik i potrošak sporazumom definiraju način iskorištavanja iznosa preplate iznad 50 % ukupnog zbroja obroka odnosno anuiteta i valutnoj klauzuli u EUR; a ako iznos preplate prelazi ukupni zbog obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR preostalih na dan 30. runa 2015. prema otplatnom planu iz točke 3. ovog stavka, vraća potrošaču od strane vjerovnika u roku od 60 dana od datuma prihvata konverzije od strane potrošača, pri čemu se iznos preplate iz ove točke preračunava u kune po tečaju na dan 30. rujna 2015. i na njega vjerovnik nije dužan obračunati kamatu niti tečajnu razliku, već njih snosi potrošač. Prema stavku 6. ukupni uplaćeni iznos utvrđen u EUR i valutnoj klauzuli u EUR na način iz točke 4. ovog stavka manji od ukupnog iznosa obroka odnosno anuiteta u EUR i valutnoj klauzuli u EUR utvrđenih na način iz točke 3. ovog ugovora, namiri se vjerovniku od strane potrošača sukladno sporazumu vjerovnika i potrošaka, a obveze po novom otplatnom planu u EUR i valutnoj klauzuli u EUR nastave ispunjavati od strane potrošača; 7. iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR utvrđuje na dan 30. rujna 2015., kao razlika novog otplatnog plana utvrđenog sukladno točki 3. ovog stavka i uplaćenih iznosa utvrđenih sukladno točki 4. ovog stavka, pri čemu iznos preplate utvrđen u točki 5. ovog stavka ne umanjuje iznos preostale neotplaćene glavnice u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR i kunama s valutnom klauzulom u EUR, a manje uplaćeni iznos utvrđen u točki 6. ovog stavka namiruje se sukladno sporazumu vjerovnika i potrošača.

31. Konačno, prema stavku 8., učinak konverzije utvrdi se kao razlika: - stanja neotplaćene glavnice u CHF i valutnoj klauzuli u CHF evidentirane u poslovnim knjigama vjerovnika na dan 30. rujna 2015. izračunate u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na dan 30. rujna 2015., a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se ograničenje tečaja iz članka 11.d ovog Zakona odnosi na obroke odnosno anuitete u CHF i valutnoj klauzuli u CHF koji dospijevaju do isteka roka ograničenja iz čl. 11.d ovog Zakona i – iznosa neotplaćene glavnice iz točke 7. ovog stavka.

32. Odredbama čl. 19.d. detaljno je propisano informiranje potrošača za potrebe provjere izračuna konverzije, pri čemu je, sukladno stavku 3., prije objave kalkulatora iz stavka 1. (na temelju kojeg je konverzija izračunata), vjerovnik dužna pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama.

33. Zaključno, odredbama čl. 19.e propisana je sama konverzija kredita i to na način da je vjerovnik dužna potrošaču ponuditi konverziju u formi i sa sadržajem propisani stavcima 1-4. navedenog članka, a potrošak sukladno stavku 6. nije obvezan prihvatiti izračun konverzije ni sklopiti s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c. st. 1. t. 6. ovog Zakona, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima i sukladno odredbama ovog Zakona. Ako pak potrošač prihvati izračun konverzije kredita, učinak konverzije iz čl. 19. st. 1. t. 8. ovog Zakona snosi vjerovnik, dok razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza čl. Čl. 19. s. t. 1. t. 1. ovog Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz čl. 19. c. st. 1. t. č. ovog Zakona te iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz čl. 19.c. stavka 1. t. 5. ovog Zakona snosi potrošač.

34. U ovom slučaju nije sporno da je tužiteljica konverziju prihvatila te da je izračun konverzije napravljen sukladno navedenim odredbama.

35. Navedenim odredbama nije izrijekom propisano ima li potrošač koji je prihvatio konverziju ipak pravo od vjerovnika potraživati novčane iznose koji bi bili posljedica ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli te je to pitanje, barem djelomično i posredno bilo predmetom raspravljanja u sudskoj praksi.

36. Sam ZID ZPK bio je predmetom raspravljanja pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske budući da je više kreditnih institucija i fizičkih osoba pokrenulo postupak za ocjenu suglasnosti tog Zakona s Ustavom. Ustavni sud rješenjem broj: U- I-3685/2015. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti navedenog Zakona s Ustavom. Ustavni se sud očitovao o formalnoj i materijalnoj (ne) ustavnosti navedenog Zakona, utvrđujući da je donesen zbog trajnog otklanjanja poremećaju u gospodarstvu, izbjegavanja dužničke krize, rasterećenja sudova (među ostalim se navodi da se čini da je za donošenje tog Zakona postojao osobito važan interes i u pogledu rasterećenja sudova – na način što će se konverzijom CHF kredita, s jedne strane smanjiti broj postupaka u kojima se od kreditnih institucija trži povrat razlike između ugovorene i promjenjive kamate koju su kreditne institucije jednostrano određivale tijekom otplate kredita, dok potrošači CHF kredita neće biti izloženi mogućim sudskim troškovima, s druge strane), osiguranje otplate kreditnih zaduženja dužnika u iznosu i pod uvjetima koji potrošače kredita u CHF ne dovode u neravnopravan i ovisan položaj u odnosu na kredite institucije, te sprječavanja nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija. Utvrđuje se i da su Vlada odnosno Ministarstvo financija iznijeli relevantne i dostatne razloge zbog čega je model konverzije predviđen osporenim Zakonom bio nužan odnosno da u konkretnom slučaju nije postojala manje ograničavajuća mjera u slučaju CHF kredita; primjećuje da je njime određena konverzija kao zakonska interventna mjera, bila dobrovoljna mjera za potrošače CHF kredita, a obvezna za kreditne institucije, a utvrđuje se da su i svi potrebni uvjeti retroaktivnosti (za pojedine odredbe) u potpunosti zadovoljeni.

37. Dakle, provedenim testom razmjernosti Ustavni sud utvrđuje da je osporeni zakon imao legitiman cilj, da je osporena mjera – konverzija bila prikladna za ostvarenje legitimnog cilja te da je taj Zakon bio nužan, odnosno da nije postojala druga manje ograničavajuća mjera.

38. Slijedeća relevantna odluka je rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019. kojim je prihvaćena revizija tužiteljice ukinuta su rješenje Županijskog suda u Splitu br. Gž-1097/17-2. od 7. prosinca 2017. i rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. broj: P-4233/15-17. od 17. siječnja 2017. te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Prvostupanjskim je rješenjem odbačena tužbu u dijelu kojim je traženo da se utvrde ništetnima odredbe sadržane u člancima 2. i 7. ugovor o namjenskom kreditu, istovremeno je presudom odbijen tužbeni zahtjev za isplatu novčanog iznosa čija će se visina utvrditi nakon što tuženica dostavi potrebne podatke odnosno kad se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o tim podacima. Drugostupanjskim je rješenjem prvostupanjsko rješenje potvrđeno, a presuda ukinuta i predmet je vraćen na ponovno suđenje. Iz obrazloženja je vidljivo da se tražilo utvrđenje ništetnosti ugovorenih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi te posljedično tome isplati, a da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK-a jer se tuženica suglasila s izračunom konverzije. Na temelju toga nižestupanjski su sudovi zaključili da je konverzijom izmijenjen ugovor i u pogledu kamatne stope te da je time suglasnošću volja stranaka otklonjena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a time i pravni učinci te ništetnosti pa tužiteljica nema pravni interes za deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi. Revidentica je u bitnome postavila pitanje: "Da li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita gubi pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu", a Vrhovni sud Republike Hrvatske je ocijenio da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovor o kreditu temeljem ZID ZPK ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne i to stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom, a osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). S obzirom na navedeno, zaključuje se da tužiteljica ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila svoja eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.

39. Pitanje pravnog interesa razmatrano je i u presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/2018-11- od 3. rujna 2019. kojima su u bitnome odbijene revizije banaka te je potvrđena ništetnost ugovorni odredbi kako o valutnoj klauzuli u CHF (još ranije je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. godine kojom su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika Zagrebačke banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, a presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. odbijene su revizije 1-7. tuženika, potvrđena ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi). U navedenoj presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da tužene banke neosnovano prigovaraju nepostojanju pravnog interesa tužitelja za vođenjem ovog spora nakon što je stupio na snagu ZID ZPK kojim je omogućeno potrošačima – korisnicima kredita konverzija ugovora o kreditu jer da se radi o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava te se po svojoj pravnoj naravi, u dijelu kojim se traži utvrđenje da je konkretnim postupanjem tuženih banaka povrijeđen pravni interes potrošača, koja predstavlja tužbu za utvrđenje u smislu 187. ZPP-a, te pravni interes postoji zato što je odredbama ZID ZPK "potrošačima – korisnicima kredita ponuđena mogućnost konverzije kreditnog duga vezanog uz švicarski franak, vezati uz valutu EUR, ali ne kao njihova obveza, što znači da su i dalje u neodređenom broju ostali na snazi ugovori sklopljeni s valutnim klauzulama u švicarskim francima, a time i daje pitanje valjanosti takvih ugovora ostalo sporno. U takvim okolnostima i dalje postoji pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka" (str. 22.).

40. Nadalje, prema rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020., na postavljeno pitanje: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj: 102/015) nepostojeći i ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?", odgovor glasi: "Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona i izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.". U obrazloženju rješenja navodi se sadržaj citiranih odredbi ZID ZPK-a uz zaključak da su banke bile obvezne postupiti po navedenom Zakonu, dok su potrošački mogli sklopiti sporazum prihvaćajući konverziju ili zadržati stari važeći kredit denominiran u CHF ili kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF, u kojem se slučaju otplata kredita nastavlja prema važećim ugovorenim uvjetima u sukladno odredbama ovog Zakona. Navodi se i odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 od 4. travnja 2017., uz zaključak: "U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. To sve pod pretpostavkom da je sporazum sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK.".

41. U nastavku se otklanjaju prigovori u pogledu nepostojećeg ugovora, npr. zbog nesporazuma na strani potrošača i u pogledu "pravne relevantnosti" sporazuma o konverziji zbog tvrdnji potrošača da je naknadno otpala odlučujuća pobuda konvertiranja kredita (u smislu da korisnici kredita prigodom sklapanja sporazuma nisu u svemu mogli biti upoznati sa sudbinom valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli koja je utvrđena nepoštenom i ništetnom nakon toga (presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 10. lipnja 2018. te presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019.).

42. U vezi nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu prethodno vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, osvrće se i na rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2. od 12. veljače 2019. te obrazlaže: "… da bi se mogla razumjeti navedena odluka, treba poći od toga da podnositelji tužbe u pravilu ne moraju dokazivati postojanje pravnog interesa" te da iako kazuistička zakonska pravila o pravnom interesu iz odredbi čl. 187. st. 2. i čl. 186.b ZPP-a ne znače da postojanje pravnog interesa u ostalim situacijama koje bi mogle nastupiti nije potrebno, ipak se pitanja svodi na pravila o dokazivanju tako da se postojanje pravnog interesa posebice kod kondemnatornih zahtjeva ne može načelno isključiti, a što bi u protivnom trebao dokazivati tuženik, a "u svakom slučaju ne bi se moglo isključiti postojanje pravnog interesa kod onih razloga eventualne nevaljanosti ugovora koji izviru iz opće obveznog uređenja, neovisnih o posebnom zakonskom uređenju ZID ZPK (npr. poslovna nesposobnost) ili u slučaju onih konverzija koje nisu provedene suglasno strogim odredbama tog Zakona.". Navodi se dalje da tako treba tumačiti i drugu odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-221/2018-11 od 3. rujna 2019. koja se također bavila pitanjem pravnog interesa, u okviru kolektivne sudske zaštite kojom se sud bavi u tom predmetu, odnosno postojanjem pravnog interesa za utvrđenje ništetnosti onih kredita vezanih uz CHF "glede kojih nije sklopljen sporazum o konverziji u kredite vezane uz EUR-e". Vrhovni sud Republike Hrvatske se dalje u obrazloženju osvrće i na presudu Europskog suda u predmetu C-118/17 Dunai protiv Erste Bank Hungay Zrt od 14. ožujka 2014., u smislu članka 6. st. 1. Direktive Vijeća EEZ od 5. travnja 1993. te zaključuje da je temeljna razlika u okolnostima u kojima je donesena navedena presuda Europskog suda i učincima ZID ZPK u tome da je navedena presuda donesena povodom izravne zakonske ugovorne intervencije u svaki ugovorni odnos, dok su prema ZID ZPK korisnici kredita mogli odbiti konverziju koju su im prethodno banke morale ponuditi. Zaključno se navodi: da je u prije navedenim presudama hrvatskih sudova pravomoćno utvrđeno da su nepoštene i ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu vezanog uz CHR o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli ali nije rečeno da bi osnovi ugovori zbog toga bili ništetni u cijelosti, iako se na ništetnost pazi i po službenoj dužnosti; da je upravo u sprječavanju i otklanjanju nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i produbljivanja dužničke krize donesen poseban propis (ZID ZPK), uključujući i ostale izmjene i dopune tog Zakona, kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama (Narodne novine, br. 102/15); da se ZID ZPK odnosio na postupke konverzije ugovora o kreditu veznih uz CHF u odgovarajuće kredite vezane uz EUR; da su oba Zakona utvrđena suglasnim s Ustavom Republike Hrvatske; da su kreditne institucije bile dužne postupati po tom Zakonu, dok je na korisnicima kredita počivala dispozicija hoće li pristupiti sklapanju sporazuma ili će zadržati važeće ugovorene uvjete; da uspostava nove pravne osnove nije nastala neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom Zakonu te da nema mjesta primjeni općih pravila obveznog prava o novaciji ugovora i sl. Na osnovi izloženoga konačno se zaključuje da su oni sporazumi o konverziji koji su sklopljeni u skladu s ZID ZPK valjani i proizvode pravne učinke bez obzira što je pravomoćno presuđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli izraženoj u CHF.

43. U vezi prethodno navedenih pravnih stavova treba istaknuti da su prema odredbi čl. 30. st. 1. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", br. 99/99 i 29/02) odluke i rješenja Ustavnog suda obvezatni i dužna ih je poštivati svaka fizička i pravna osoba; da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati; da će prema odredbi čl. 502.n ZPP-a, nakon donošenja pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske sud u nastavljenim postupcima biti vezan tim pravnim shvaćanjem (iako ovaj postupak nije prekinut temeljem odredbe čl. 213. st. 1. st. 3. ZPP-a, s obzirom da je svrha oglednog postupka upravo jedinstvena primjena prava, jasno je da se i na ovaj postupak ta vezanost odnosi) te da je i svrha tzv. izvanredne revizija iz tada važeće odredbe čl. 382. st. 2. ZPP-a (povodom koje je doneseno rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2. od 12. veljače 2019.) upravo jedinstvena primjena prava i ravnopravnost svih u njegovoj primjeni, pa je takvim odlukama i ovaj sud vezan.

44. Odredbama ZID ZPK pa ni navedenim odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske očito nije zauzet jasan i nedvosmislen stav o pravnim učincima ugovora o konverzije i njegovim posljedicama, kako u pogledu kondemnatornih zahtjeva za isplatom koji bi se temeljili na ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj u CHF tako i u pogledu pravnog interesa za deklaratornim zahtjevima za utvrđenje ništetnosti navedenih odredbi te o tome i dalje postoje različiti, pa i kontradiktorni stavovi, kako u sudskoj praksi tako i u stručnim člancima pa je o tim, pravnim pitanjima, potrebno odlučiti u pojedinačnim parnicama.

45. Daljnja relevantna odluka o učincima konverzije jest presuda Suda Europske unije u predmetu C-567/20. od 3. veljače 2022. Iz navedene presude proizlazi da Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima (odredbama) u potrošačkim ugovorima, a na koju se pozivaju i stranke u ovom postupku, nije primjenjiva na ugovora koji su sklopljeni prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (koje je stupilo na snagu 1. srpnja 2013.) pa tako ni na konkretni ugovor o nenamjenskom kreditu koji je sklopljen 9. svibnja 2007., zbog čega je i u ovom slučaju primjenjiv zaključak iz 38. odlomka te presude da "eventualan povrat koristi koju je Zagrebačka banka neosnovano stekla na temelju potencijalno nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te direktive". Nasuprot tome, na Dodatak ugovoru, koji je sklopljen 18. prosinca 2015. primjenjuju se odredbe Direktive 93/13, ali navedeni dodatak ne može proširiti područje primjene ratione temporis te direktive te obveza povrata Zagrebačke banke na temelju odredaba navedenog dodatka ne može biti uređena odredbama navedene direktive ili se na njima temeljiti u odnosu na razdoblje prije njegova sklapanja.

46. Što se merituma tiče, u presudi Suda Europske unije C-567/20. od 3. veljače 2022. ističe se da u skladu s ustaljenom praksom Suda članak 1. stavak 2. Direktive 93/13 isključuje iz njezina materijalnog područja primjene ugovorne odredbe koje su odraz "(obveznih) zakonskih ili regulatornih odredaba" što je opravdano činjenicom da se u načelu može pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka u određenim ugovorima, a koju zakonodavac Unije izričito namjerava očuvati te je na nacionalnim sudovima da provjere je li dotična odredba obuhvaćena člankom 1. stavkom 2. Direktive 93/13 s obzirom na kriterije koje je utvrdio Sud, odnosno uz uzimanje u obzir naravi, opće strukture i odredaba predmetnih ugovora i o kreditu kao i pravnih i činjeničnih okolnosti tih ugovora, imajući pritom na umu da, s obzirom na cilj zaštite potrošača iz te direktive, iznimku uspostavljenu člankom 1. stavkom 2. iste direktive treba tumačiti usko. Sud ukazuje i da zahtjev prihvata potrošača sam po sebi nije prepreka tome da se smatra da su odredbe predmetnog dodatka odraz obveznih zakonskih ili regulatornih odredaba, s obzirom na to da je sadržaj tog dodatka u potpunosti određen navedenim zakonom, te je iz odluke kojom je upućeno prethodno pitanje proizlazi da je cilj hrvatskog zakonodavca bio uspostaviti ravnotežu između prava i obveza stranaka na koje se odnosi zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015. Sukladno tome, Sud zaključuje da ugovorne odredbe koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluga bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu, nisu obuhvaćene materijalnim područjem primjene te direktive.

47. Dakle, Sud Europske unije nije meritorno odlučio o učincima konverzije već je to u nadležnosti nacionalnih sudova.

48. Na 7. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 13. i 20. prosinca 2022. zauzeta su pravna shvaćanja o pravnim učincima sporazuma o konverziji Ugovora o kreditu u CHF u EUR i pravima potrošača i to:

Prvo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma nema pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, koji bi predstavljali možebitnu razliku između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Drugo pravno shvaćanje koje glasi:

'' Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom

izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK“;

Treće pravno shvaćanje koje glasi:

''Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 - dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata

na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“

49. U priopćenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske navodi se i da će sve sudske odluke koje su uvodno navedene i koje zastupaju tri različita pravna shvaćanja biti premet kontrole Službe evidencije sudske prakse.

50. Krajem 2024. otpremljene su i objavljene odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima se zauzimaju prethodno navedena pravna shvaćanja, odnosno:

- presuda i rješenje broj: Rev 586/2019-14. od 21. prosinca 2022., u kojoj je zauzeto treća pravno shvaćanje, a kojom je, među ostalom preinačena drugostupanjska presuda u dijelu kojim je potvrđena prvostupanjska presuda i prihvaćen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 27.721,64 kn te je suđeno da se odbija tužbeni zahtjev za isplatu navedenog iznosa, a u preostalom dijelu su ukinute nižestupanjske odluke te je predmet vraćen sudu prvog stupnja na ponovno suđenje;

- rješenje broj: Rev 1096/2022-2. od 8. studenoga 2022., u kojem je zauzeto drugo pravno shvaćanje, a kojim je prihvaćena revizija tužiteljice te su ukinute drugostupanjska presuda i prvostupanjska presuda u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev i eventualno kumulirani zahtjev za isplatu kao i u dijelu kojim je odučeno o troškovima postupka te je predmet u tom dijelu vraćen prvostupanjskom sudu na odlučivanje;

te, na kraju, i:

- presuda broj: Rev 637/2019-2. od 15. studenoga 2022., u kojoj je zauzeto prvo pravno shvaćanje, a kojom je prihvaćena revizija tuženice i preinačena drugostupanjska presuda kojom je potvrđena prvostupanjska presuda, tako da je u cijelosti odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 37.630,69 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine iznosa.

51. Ovome sudu nisu poznate eventualne naknade odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske u kojima bi se zauzimalo pravno shvaćanje o pravnim učincima sklapanja sporazuma o konverziji ugovora o kreditu.

52. Dakle, u trenutku zaključenja glavne rasprave u ovom predmetu, pa i u trenutku objave ove presude, o pravnim učincima sporazuma o konverziji ugovora o kreditu i pravima potrošača u vezi toga, praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske evidentno nije jedinstvena, a nije ni, sukladno odredbi čl. 390. st. 2. ZPP-a, donesena odluka proširenog vijeća od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske sa pravnim shvaćanjima kojima bi ostali sudovi bili vezani.

53. Imajući u vidu ovakvu situaciju, a kako bi se strankama omogućilo raspravljanje o svim činjenicama koje bi mogle biti relevantne u ovom parnici, ovisno o pravnih shvaćanjima ne samo prvostupanjskog već i viših sudova, sud je prihvatio prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja te je rješenjem vještaku odredio zadatak prema varijantama koje bi odgovarale drugom (pod A) te trećem (pod B) pravnom shvaćaju kako su citirana u 48. odlomku obrazloženja, budući da za prvo pravno shvaćanje vještačenje nije ni potrebno.

54. Prema nalazu stalnog sudskog vještaka mr. sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o., tuženik kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita zaključili su 26. lipnja 2007. Ugovor o kreditu broj 028-50-4208435 sa sljedećim osnovnim ugovornim elementima: iznos kredita je kunska protuvrijednost od 57.350,00 CHF obračunato po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita; rok otplate 180 mjeseci, otplata u jednakim mjesečnim anuitetima te promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata, koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 4,95 % godišnje; prema prometu po kreditu, dospijeće prve obveze bilo je 31. kolovoza 2007., a sljedeće svakog posljednjeg dana u mjesecu; otplata mjesečnih anuiteta, iskazanih u valuti, u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora za devize važećem za CHF na dan dospijeća. Kredit je iskorišten 11. srpnja 2007., s kojim danom je srednji tečaj kreditora za valutu CHF iznosio 4,406306 kn za 1 CHF, pa je isplaćeni iznos od 57.350,00 CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 252.701,65 kn. Tuženik i tužiteljica su 11. veljače 2016. zaključili Dodatak broj KONV-01/2016. navedenom ugovoru o kreditu sa slijedećim osnovnim elementima: na dan 30. rujna 2015. nedospjela glavnica konvertiranog kredita u EUR iznosi 19.971,01 EUR, b) korisnik je uplatama po kreditu u CHF preplatio konvertirani kredit u EUR za iznos od 3.981,75 EUR, odnosno 30.389,06 kn (prema srednjem tečaju banke na dan 30. rujna 2015. (1 EUR = 7,632086 kn). Uvidom u dostavljeni pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, u razdoblju otplate kredita kamatna stope je mijenjana te je iznosila: 4,96 % godišnje od prvog anuiteta do zaključno anuiteta s dospijećem 31. listopada 2007., 5,45 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 30. travnja 2008., 5,95 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. srpnja 2010., 5,00 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. kolovoza 2010. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. svibnja 2011., 4,75 % godišnje od anuiteta s dospijećem 30. lipnja 2011. do zaključno anuiteta s dospijećem 31. prosinca 2013., te 3,23 % godišnje od anuiteta s dospijećem 31. siječnja 2014. do konca izračuna. Za odgovaranje na postavljene zadatke vještak je u nastavku nalaza se dao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u razdoblju otplate kredita te se iskazuju razlike u visini obveza tužitelja odnosno isključivo više plaćeni iznosi, te uz više plaćene i manje plaćeni iznosi, odnosno iskazuju se razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac 'k'), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac 'd') pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake pojedine uplate, i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita). S obzirom je po predmetnom kreditu provedena konverzija, a radi ocjene učinaka efekata iste, obračunane su i iskazane zatezne kamate na tečajne razlike (stupac 'm') od datuma plaćanja svakog pojedinog anuiteta do 30. rujna 2015. Vještak napominje i da je skladu s čl. 11.d Zakona o dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, za obveze dospjele nakon 27. siječnja 2015. primijenjen je tečaj od 6,39 kn za 1 CHF.

55. U skladu s utvrđenjima i izračunima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: ako se promatraju samo pozitivni iznosi, tada slijedi: 1.) razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.221,94 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (samo pozitivni iznosi), 2.) nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 5.632,34 EUR (koji se odnosi samo na glavnicu), a ako se promatraju svi iznosi (pozitivni i negativni), tada slijedi: 1.) razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prve obveze (31. kolovoza 2007.) do dana izračuna konverzije (30. rujna 2015.), a koja proizlazi iz promjene tečaja u razdoblju otplate kredita, iznosi ukupno 7.219,34 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika); pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'l' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR) (svi iznosi), 2.); nakon obračuna zateznih kamata na mjesečne iznose razlika po gore navedenim osnovama, za razdoblje od dana plaćanja pa do 30. rujna 2015., kao i nakon uračunavanja efekata konverzije, preostalo dospjelo potraživanje s danom 30. rujna 2015. iznosi 5.627,07 EUR (koji se odnosi samo na glavnicu). Razlike između glavnice prema obračunu u kunama s fiksnim tečajem na dan 30. rujna 2015. i glavnice preostale nakon konverzije iznosi 1.977,99 EUR, koji iznos nije bio obuhvaćen otpisom glavice kod konverzije. Vještak napominje i da su iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine", broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

56. Tužiteljica se podneskom od 7. siječnja 2025. očitovala navodeći da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka te je sukladno njemu i specificirala tužbene zahtjeve.

57. Tuženik je podneskom 6. svibnja 2025. sukladno nalazu i mišljenju vještaka precizirao prigovor radi prebijanja, a na ročištu 21. listopada 2025. se izričito očitovao da nema prigovora na sam matematički izračun vještaka.

58. Sud nalaz i mišljenje vještaka ocjenjuje stručnim i objektivnim ali, zbog pravnih pitanja, nalaz i mišljenje vještaka u ovoj parnici nije odlučan.

59. Naime, imajući u vidu prvenstveno odredbe ZID ZPK i to ne samo gramatički već i teleološki (dakle, tumačeći ih u skladu s društvenim kontekstom i ciljem donošenja, a koji je izražen prvenstveno u prijedlogu ZID ZPK te u očitovanju Ministarstva financija kako je to navedeno na stranama 86-87. rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015. od 4. travnja 2017.), a zatim i prethodno navedene odluke sudova, kako kronološki, tako i sadržajno, te stoga naročito rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Gos 1/2019-36. od 4. ožujka 2020. budući da je donesena u oglednom sporu, svrha kojeg je upravo osiguravanje jedinstvene primjene prava u sličnim sporovima, rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju, ovaj sud smatra da potrošač koji je prihvatio konverziju (a što, za razliku od banaka, nije bio dužan) nema pravo potraživati i isplatu, bilo po osnovi naknade štete, bilo po osnovi stjecanja bez osnove, koje bi se temeljilo na ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF.

60. Naime, među osnovnim svrhama donošenja ZID ZPK bilo je otklanjanje neravnoteže između banaka i potrošača nastale uslijed primjene ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i o valutnoj klauzuli, odnosno dovođenje potrošača koji su takve ugovore sklopili u ravnopravan (dakle, ne i bolji) položaj s potrošačima koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, odnosno denominiram u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.b ZID ZPK).

61. Osim toga, legitiman cilj donošenja ZID ZPK bilo je i rasterećenje sudova budući da je već u vrijeme predlaganja navedenog zakona pred sudovima bio veliki broj pojedinačnih restitucijskih tužbi (od kojih su, nakon njegova donošenja, neke i povučene) i osnovano se očekivalo i podnošenje novih tako da je volja zakonodavca očito bila da se problem kredita vezanih uz CHF riješi trajno.

62. Dakle, budući da se radi o "…izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca" na koju se prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu primijeniti opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, te da je tako uspostavljena nova pravna osnova i to ne neposredno na temelju zakona, već na temelju novonastalih ugovornih odnosa – konverzije sukladno odredbama ZID ZPK, po mišljenju ovoga suda, potrošač koji je konverziju prihvatio nema pravo na isplatu eventualne razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita pa i kad se uračunaju učinci konverziji, a koja razlika prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka za financije u konkretnom slučaju postoji.

63. Naime, omogućavanjem potrošačima koji su prihvatili konverziju da, uz to dobiju i isplatu razlike između plaćenih iznosa i onih koje bi platili pod pretpostavkom primjene početno ugovorene kamatne stope i tečaja CHF na dan puštanja kredita (a na što imaju pravo potrošači koji konverziju nisu prihvatili), ravnoteža legitimnih interesa potrošača i banaka ponovno bi bila narušena te bi takvi potrošači bili dovedeni u privilegirani položaj u odnosu na potrošače koji su sklopili ugovore o kreditu denominiranom u EUR, denominiranom u kunama s valutnom klauzulom u EUR, što bi bilo u izravnoj suprotnosti s kogentnim odredbama ZID ZPK, koje su bile preispitane i od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske pa bi ignoriranje tih odredbi od strane redovnih sudova bilo suprotno vladavini prava i trodiobi vlasti.

64. Tužiteljica u ovoj parnici niti ne tvrdi da bi se nevaljanost osnovnog ugovora o kreditu temeljila ne nekom od takvih razloga niti tvrdi da konverzija ne bi bila provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK.

65. Zbog svega navedenoga, valjalo je ove tužbene zahtjeve za isplatu odbiti u cijelosti.

66. Budući da su tužbeni zahtjevi odbijeni, nije odlučeno o tuženikovom prigovoru radi prebijanja.

67. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tuženik nije uspio u sasvim neznatnom dijelu (oko 1%), a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali.

68. Sukladno tome, tužiteljičin zahtjev za naknadu troškova je u cijelosti odbijen te je njoj naloženo da tuženiku naknadi troškove postupka.

69. Troškovi zastupanja tuženiku su odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", br. 138/2023., dalje: Tarifa), koja se primjenjuje temeljem odredbe tbr. 52. st. 3. ove Tarife.

70. Tuženiku su, od troškova određeno zatraženih troškovnikom, kao potrebni priznati troškovi: sastava odgovora na tužbu te podneska od 6. svibnja 2025. po tbr. 8/1 u visini od po 250 bodova te zastupanja na ročištima 24. listopada 2024. i 21. listopada 2025. po tbr. 9/1 u visini od po 250 bodova, a što zajedno iznosi 1000 bodova, odnosno, prema vrijednosti boda od 2,00 eura iz tbr. 54 Tarife, 2.000,00 eura, čemu valja dodati i PDV u iznosu od 500,00 eura.

71. Sukladno navedenom, tužiteljici je naloženo da tuženiku na ime naknade troškova plati ukupno 2.500,00 eura.

72. Na troškove je dosuđena i zakonska zatezna kamata od donošenja ove presude, temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a.

U Zlataru 2. prosinca 2025.

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćniku tužiteljice Hrvoju Kardumu, odvjetniku iz Zagreba

2. punomoćniku tuženika Josipu Mađariću, odvjetniku iz Zagreba

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte