Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-1106/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Goranu Jariću, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Mišević i Jarić d.o.o. Osijek, protiv tuženika OTP banka Hrvatska d.d. Split, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, zastupanog po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku, radi utvrđenja i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 28. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika parničnih stranaka, te uz javnu objavu presude, 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se ništetnom odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 42081/07 sklopljenog 29. siječnja 2007. između tužitelja ŽV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita i tuženika OTP banke Hrvatska d.d iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, kao kreditora koja glasi:

„Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % (slovima: nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.„

II/ Nalaže se tuženiku OTP banci Hrvatska d.d iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ŽV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 192,98 EUR-a (stodevedesetdvaeura- devedesetosamcenti) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 02. veljače 2007. pa do isplate, računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 31. srpnja 2008. po stopi od 15%, od 1. kolovoza 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

III/ Nalaže se tuženiku OTP banci Hrvatska d.d iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB 52508873833, da tužitelju ŽV iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], plati trošak postupka u iznosu od 218,75 EUR-a (dvjestoosamnaesteura-sedamdesetpetcenti) sa zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.

IV/ Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je u tužbi naveo da je kao korisnik kredita dana 29. siječnja 2007. sklopio Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 42081/07 s tuženikovim pravnim prednikom, tadašnjom Societe Generale-Splitskom bankom d.d. iz Splita, a danas OTP bankom d.d. iz Splita, kao kreditorom, a u podružnici Societe Generale- Splitske banke d.d u Osijeku, koji je ugovor solemniziran i ovjeren od strane javnog bilježnika Tatjane Kovačev iz Osijeka dana 29. siječnja 2007. pod brojem: OU- 72/07. Predmetnim ugovorom tuženik mu je odobrio i potom isplatio kredit za adaptaciju u iznosu od 63.500,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju tuženika vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, dok se on obvezao otplatiti kredit. Ugovoreni rok otplate kredita je bio 240 mjeseci. Istaknuo je da je predmetni ugovor sklopljen kao tipski (adhezijski) potrošački ugovor, te da je u čl. 5. st. 2. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,50 % od iznosa odobrenog kredita i da se plaća jednokratno, prije korištenja kredita, a da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita. Nadalje, tužitelj je naveo da mu je prilikom isplate kredita, dana 2. veljače 2007., tuženik naplatio iznos od 0,50 % od iznosa kredita, odnosno iznos od 1.454,02 kn na ime naznačene naknade. Tužitelj u tužbi navodi da je odredba Ugovora, kojom je ugovorena naknada, kao takva ništetna, jer tuženik u vrijeme isplate kredita nije imao pravni temelj naplatiti predmetnu naknadu, a sve temeljem odredbe čl. 1021. ZOO/2005, prema kojoj odredbi mu je tuženik mogao naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, pa je evidentno da za naplatu naknade od 0,50% od iznosa kredita nije imao zakonsku osnovu, slijedom čega je takva odredba, kao i postupanje tuženika nepošteno pa time i ništetno. Osim navedenog, a obzirom se u Ugovoru ne navodi ni od čega se sastoji predmetna naknada, niti zašto je određena baš u visini od 0,50 % od iznosa kredita, sporna odredba je, ističe, neodređena i neodrediva te time suprotna i čl. 270. ZOO/2005. Isto tako, naveo je da mu je predmetna odredba Ugovora, kojom je bila ugovorena osporavana naknada, proizvoljno nametnuta ponudom tipskog ugovora te nije mogao utjecati, niti je imao bilo kakve mogućnosti pregovarati o istoj. Istaknuo je i da osporavana naknada ne odgovara nikakvim pruženim uslugama od strane tuženika, niti bilo kakvim troškovima, koje je isti imao, ali je njemu, ista, izazvala samo dodatne i nepotrebne troškove. Slijedom navedenog, naveo je, predmetna odredba je nepoštena, a time i ništena i temeljem odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, kao i temeljem odredbe čl. 3. Direktive Vijeća 93/13 od 05. travnja 1993 o nepoštenim uvjetima o potrošačkim ugovorima, kojima je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu na strani potrošača, dok je u st. 2. propisano da se smatra da se o ugovornoj odredbi nije pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca. Kako mu je osporavana odredba uzrokovala samo dodatne troškove, istaknuo je, to je time stvorila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama između strankama, a što se potvrđuje i kroz praksu i stavove Suda EU, posebice u recentnoj odluci u spojenim predmetima C- 224/19 i C-259/19. Istaknuo mu je tuženik nametnuo obvezu s kojom se on nije usuglasio, te da je sve opisano postupanje tuženika dovelo do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede načela jednake vrijednosti činidaba utvrđene u čl. 7. ZOO/2005., te je dodao da je isto suprotno i načelu iz čl. 6. ZOO/2005 o zabrani zloupotrebe prava, s obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu iz čl. 10. st. 3. ZOO/2005. Uslijed nepoštene i ništetne ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 42081/07 od 29. siječnja 2007., kojima je ugovorena naplata naknade od 0,50 % od iznosa kredita prilikom isplate kredita, kao i činjenice da je tuženik na ime predmetne naknade dana 02. veljače 2007. naplatio iznos od 1.454,02 kn, to je, naveo je, evidentno da je tuženik bez ikakve pravne osnove stekao navedeni iznos. Sukladno svemu navedenom, a pozivom na odredbu čl. 323. ZOO/2005 tužitelj je predložio sudu da nakon provođenja dokaznog postupka donese presudu kojom će usvojiti tužbu i tužbeni zahtjev. Potraživao je i naknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prijedlog za spajanje postupka, navodeći da je pred ovim sudom u tijeku parnični postupak koji se vodi pod poslovnim broje P-1955/2019, a koji je tužitelj pokrenuo protiv tuženika dana 11. lipnja 2019., a koji još nije pravomoćno okončan. Nadalje, tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani. Tuženik je osporavao da su u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, a istaknuo je i prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, navodeći da u slučaju da se postupak pravno kvalificira kao postupak radi naknade štete bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 376. ZOO-a, koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala, prema tome, naveo je, a s obzirom da je u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržana odredba koja je tužitelju navodno prouzročila štetu, očito je da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Isto tako, naveo je, ako bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, primjenjivao bi se zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja, slijedom čega ističe da se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su mu plaćeni kao anuiteti, stoga sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja. Nadalje, naveo je da u slučaju, ako bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, da bi tada zastarni rok bio 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla. Nadalje, tuženik je naveo da je ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasna, lako uočljiva i razumljiva, slijedom čega osporavana ugovorna odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti (članak 84. ZZP-a), te je dodao da su odredbe jasno koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora. U odnosu na razumljivosti naknade za obradu kreditnog zahtjeva, istaknuo je da je tužitelj, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati se o navedenoj naknadi i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora, kao i da je prethodno sklapanju Ugovora tužitelj mogao od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva i njen učinak na odnos ugovornih strana. Slijedom navedenog, naveo je, ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz članka 81. ZZP-a nije dopuštena. Međutim, čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz članka 81. ZZP-a, naveo je, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu banka postupala protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Isto tako, istaknuo je, da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem odredbe o ulaznoj naknadi, tuženik je istaknuo kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u čl. 5.2., stoga su navodi tužitelja potpuno paušalni i pogrešni. Isto tako, tuženik je naveo da je jasno navedeno kako se od iznosa kredita jednokratno plaća naknada za obradu kreditnog zahtjeva od 0,50% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih stranaka, te da ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita, a što je vidljivo iz dostavljene sudske prakse. Slijedom navedenog, istaknuo je, da su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive, odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora. Tuženik je nadalje naveo da je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema njemu, a što ovdje nikako nije slučaj, bi isto bilo zastarjelo, a temeljem odredbe čl. 225. ZOO-a, s obzirom da je prošlo više od 5 godina. Slijedom svega navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da mu naknaditi troškove parničnog postupka.

3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao dopis OTP banke d.d. od 12.10.2021. uz Obračun prijevremene otplate kredita (list spisa 4-5), Izračun EKS-a i otplatni plan za ugovor br. 42081/17 (list spisa 6-11), Pregled uplata (list spisa 12-24), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list spisa 25-32), rješenje Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Osječko-baranjske županije od 30. siječnja 1998. (list spisa 34-35), te je saslušao tužitelja

3.1. Sud nije proveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem iz razloga što je tužitelj na ročištu 28. listopada 2025. naveo da povlači dokazni prijedlog za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja jer nije sporna visina tužbenog zahtjeva.

4. Tužbeni zahtjev je osnovan.

5. Predmet spora je tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 192,98 EUR-a, a koji iznos se odnosi na naknadu za obradu kredita koju je tužitelj isplatio tuženiku prilikom isplate kredita.

6. Među parničnim strankama nije sporno da je između stranaka sklopljen Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br.: 42081/07. dana 29. siječnja 2007. te da je tužitelju naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 192,98 EUR-a (317,50 CHF).

7. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, te je li nastupila zastara tražbine.

8. Iz dopisa OTP banke d.d. od 12. listopada 2021. uz Obračun prijevremene otplate kredita (list spisa 4-5) proizlazi da je naknada za obradu kredita naplaćena u iznosu od 317,50 CHF sukladno čl. 5. Ugovora o kreditu (0,50%), a da naknada za prijevremenu otplatu kredita nije naplaćena, što proizlazi i iz Obračuna prijevremene otplate kredita koju je banka dostavila uz navedeni dopis.

9. Iz Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva (list spisa 25-32) proizlazi da je odredbom čl. 5. st. 2. ugovoreno da naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,5% (nulacijelapedesetposto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je tražio od banke kredit u iznosu od 42.000,00 EUR- a, a da je namjena kredita bila stambeni kredit radi kupnje kuće. Banka je sastavila ugovor, dali su mu ga na potpis uz njihov prijedlog da kredit bude u CHF-u, a ne u EUR-ima. Ugovor je pročitao, vidio je odredbu o naknadi za obradu kredita, a i djelatnik banke mu je rekao da mora platiti naknadu za obradu kredita. Nisu mu rekli koji troškovi čine naknadu za obradu kredita niti koja je svrha plaćanja navedene naknade. Iznos naknade su mu rekli u postotku. Nije bilo pregovora, nije pitao može li pregovarati o navedenoj odredbi, a niti su mu djelatnici banke ponudili takvu mogućnost. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravu osobu u svom vlasništvu, bio je zaposlen u to vrijeme. Prilikom ovjere ugovora kod javnog bilježnika nije bio upoznat s odredbama ugovora o kreditu. Nije bilo pregovora o bilo kojim odredbama ugovora o kreditu jer ga djelatnik banke nije upozoravao na realne ili opravdane troškove koje bi imao oko sklapanja ugovora, nije ga upoznao s nikakvim troškovima.

10.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim jer je uvjerljiv, jasan, detaljan, bez proturječnosti.

11. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je tužitelj nije bio informiran na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogao pregovarati, a nije bio niti informiran o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nadalje, prema ocjeni ovoga suda, tužitelj nije mogao shvatiti niti ekonomske posljedice za sebe ugovaranjem navedene naknade, jer nije znao čemu sve služi ta naknada. Nadalje, potrebno je reći da je ovaj sud prihvatio iskaz tužitelja da je Ugovor bio unaprijed sastavljen i da je u njemu bila određena naknada o kojoj se nije pregovarao. Tuženik je trebao tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini iznos naknade, te se na taj način uvjeriti da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora.

12. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/2003, 46/2007, 79/2007, u nastavku: ZZP) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako se pojedinačno pregovaralo o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi, a cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, to neće utjecati na mogućnost da se ostale odredbe toga ugovora ocijene nepoštenima. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbe ove glave Zakona ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne prirode, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

13. Odredbom čl. 87. st.1. ZZP-a propisano je da je nepoštena ugovora odredba ništetna.

14. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu. Ovaj sud je utvrdio da, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade, te da odredba nije bila razumljiva jer tužitelj nije mogao shvatiti posljedice, a nije mu obrazloženo niti što točno plaća i koja je svrha plaćanja navedenih odredbi, pa je stoga navedena odredba za tužitelja bila nerazumljiva jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

15. Nadalje, iz iskaza tužitelja proizlazi da ima status potrošača, te da je namjena kredita bila kupnja kuće za stanovanje. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojem je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije niti dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, stoga je utvrđeno da je tužitelj bio potrošač.

16. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade. Međutim, tijekom ovoga postupka tuženik to nije dokazao. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije progovarao o navedenoj odredbi o naknadi za obradu kredita, niti je shvatio da isto može, odnosno nije mu niti ponuđeno da pregovara.

17. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornoj odredbi nije pregovaralo može se zaključiti da banka nije vodila računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno banka nije pregovarala s tužiteljem o spornoj odredbi kako bi se uvjerila da bi tužiteljem pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja sporne odredbe postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

18. Isto tako, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedene odredbe bio ograničen u ostvarenju svoga prava. Naime, banka tužitelja nije obavijestila da može o istoj pregovarati a nije se niti uvjerila da bi tužitelj pristao na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora, odnosno ovaj sud zaključuje da bez predmetne naknade za obradu kredita nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnom spornom odredbom ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.

19. Nadalje, sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir narav proizvoda i usluga koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu, a osobito da je predmet ugovora – zajam novaca, te da je prilikom sklapanja ugovor tužitelj bio onemogućen u pregovaranju, kao i da je tuženik kao kreditor u navedenom ugovornom odnosu jača ugovora strana, te da tekst predmetne ugovorne odredbe nije lako razumljiv.

19.1. Dakle, s obzirom na to da je potrošač je bio ograničen uvjetima iz ponude banke, može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu kredita ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedene naknade. Nadalje, kao što je prethodno već obrazloženo predmetna odredba ugovora o kreditu je bila nerazumljiva jer tužitelj nije mogao razumjeti smisao, svrhu niti ekonomske posljedice navedene odredbe. Naime, iz iskaza tužiteljice proizlazi da nije mogla shvatiti posljedice - ekonomske posljedice (za sebe) ugovorne odredbe jer joj tuženik nije rekao koji se troškovi podmiruju plaćanjem te naknade. Imajući na umu sve navedeno, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba bila za tužiteljicu nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila njezino prihvaćanje ili neprihvaćanje takve odredbe, nije mogla procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).

19.2. Slijedom svega navedenoga, ovaj sud je utvrdio da je navedena odredba nepoštena, odnosno da je nepoštena odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu a koja glasi: " Naknada za obradu kreditnog zahtjeva i upravljanje kreditom iznosi 0,5 (slovima:nulacijelapedeset posto) od iznosa odobrenog kredita i plaća se jednokratno, prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu, neovisno o iskorištenom iznosu kredita." te je primjenom čl. 81. ZZP-a nepoštena, te ništetna u smislu čl. 87. st.1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.

20. Budući da je predmetni odredba čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu ništetna ta se odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorene odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za obradu kredita, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za obradu kredita naplaćena 2. veljače 2007. u iznosu od 192,98 EUR-a (a što proizlazi i iz otplatnog plana, na kojemu se navodi da je plaćena provizija u iznosu od 317,50 CHF-a).

21. Na iznos od 192,98 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, a s obzirom na to da je predmetna odredba nepoštena ona je ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a. Naknada je naplaćena 2. veljače 2007. a što je nesporno među strankama, pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. II/ izreke.

22. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti čl. 5. st. 2. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.

23. Tuženik je tijekom postupka predlagao da sud spoji ovaj predmet na predmet broj P-1955/2019 koji se vodi pred ovim sudom. Ovaj nije spojio navedene predmete, jer se navedenim spajanjem ne bi ubrzao postupak, a s obzirom na predmet spora predmeta P-1955/2019.

24. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 28. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 6. prosinca 2021. u iznosu od 50,00 EUR- a, što ukupno iznosi 150,00 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a iznosi 187,50 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 25,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, uvećano za 25% PDV-a iznosi 31,25 EUR-a, a što sveukupno iznosi 218,75 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 2. prosinca 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO-a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.

25. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, odbijen je kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadom troška, pa je stoga odlučeno kao pod toč. IV/ izreke.

Osijek, 2. prosinca 2025.

Sutkinja

Helena Topić Vuković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

DOSTAVITI:

1. Pun. tužitelja

2. Pun. tuženika