Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Poslovni broj Gž-91/2025-4

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Ankice Jakovina, predsjednice vijeća, Dragice Sirovica Hranilović sutkinje izvjestiteljice i Vitomira Boića, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JD, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Vlado Lalić, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Grubišić & Lović & Lalić d.o.o. Zagreb, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., [adresa], OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2783/2022-18 od 22. studenog 2024. ispravljene rješenjem poslovni broj P-2783/2022-24 od 9. rujna 2025., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d., kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2783/2022-18 od 22. studenog 2024. ispravljena rješenjem poslovni broj P-2783/2022-24 od 9. rujna 2025.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika Privredne banke Zagreb d.d., za naknadom troškova žalbenog postupka.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja JD za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja ispravljenom rješenjem poslovni broj P-2783/2022- 24 od 9. rujna 2025. suđeno je:

„I Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju JD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 2.956,02 EUR / 22.272,16 kn, zajedno sa zateznim kamatama koje teku na svaki pojedini iznos preplate od dana koji slijedi iza svakog pojedinog datuma uplate pa do isplate kako slijedi:

0,13 EUR / 0,98 kn od dana 01.08.2007. do isplate

0,84 EUR / 6,34 kn od dana 01.09.2008. do isplate

0,13 EUR / 0,95 kn od dana 01.12.2008. do isplate

1,55 EUR / 11,69 kn od dana 01.02.2008. do isplate

3,64 EUR / 27,44 kn od dana 01.03.2008. do isplate

6,27 EUR / 47,27 kn od dana 01.04.2008. do isplate

1,94 EUR / 14,59 kn od dana 01.05.2008. do isplate

0,98 EUR / 7,39 kn od dana 01.06.2008. do isplate

2,40 EUR / 18,05 kn od dana 01.07.2008. do isplate

1,40 EUR / 10,56 kn od dana 01.10.2008. do isplate

15,30 EUR / 115,29 kn od dana 01.11.2008. do isplate

5,93 EUR / 44,66 kn od dana 01.12.2008. do isplate

15,93 EUR / 120,04 kn od dana 01.01.2009. do isplate

17,46 EUR / 131,56 kn od dana 01.02.2009. do isplate

18,13 EUR / 136,62 kn od dana 01.03.2009. do isplate

16,02 EUR / 120,74 kn od dana 01.04.2009. do isplate

16,36 EUR /123,26 kn od dana 01.05.2009. do isplate

13,61 EUR / 102,58 kn od dana 01.06.2009. do isplate

11,27 EUR / 84,92 kn od dana 01.07.2009. do isplate

11,80 EUR/ 88,87 kn od dana 01.08.2009. do isplate

13,15 EUR/ 99,04 kn od dana 01.09.2009. do isplate

12,99 EUR/ 97,91 kn od dana 01.10.2009. do isplate

11,71 EUR/ 88,20 kn od dana 01.11.2009. do isplate

14,12 EUR/ 106,36 kn od dana 01.12.2009. do isplate

15,88 EUR/ 119,61 kn od dana 01.01.2010. do isplate

18,70 EUR/ 140,92 kn od dana 01.02.2010. do isplate

17,97 EUR/ 135,37 kn od dana 01.03.2010. do isplate

21,62 EUR/ 162,88 kn od dana 01.04.2010. do isplate

20,82 EUR/ 156,87 kn od dana 01.05.2010. do isplate

22,49 EUR/ 169,42 kn od dana 01.06.2010. do isplate

33,54 EUR/ 252,72 kn od dana 01.07.2010. do isplate

31,18 EUR/ 234,93 kn od dana 01.08.2010. do isplate

37,55 EUR/ 282,94 kn od dana 01.09.2010. do isplate

35,50 EUR/ 267,50 kn od dana 01.10.2010. do isplate

31,16 EUR/ 234,81 kn od dana 01.11.2010. do isplate

39,56 EUR/ 298,03 kn od dana 01.12.2010. do isplate

50,00 EUR/ 376,75 kn od dana 01.01.2011. do isplate

42,80 EUR/ 322,49 kn od dana 01.02.2011. do isplate

45,42 EUR/ 342,18 kn od dana 01.03.2011. do isplate

41,90 EUR / 315,73 kn od dana 01.04.2011. do isplate

42,43 EUR / 319,70 kn od dana 01.05.2011. do isplate

56,39 EUR / 424,90 kn od dana 01.06.2011. do isplate

57,33 EUR / 431,98 kn od dana 01.07.2011. do isplate

69,38 EUR / 522,77 kn od dana 01.08.2011. do isplate

63,54 EUR / 478,75 kn od dana 01.09.2011. do isplate

57,10 EUR / 430,22 kn od dana 01.10.2011. do isplate

56,30 EUR / 424,17 kn od dana 01.11.2011. do isplate

55,72 EUR / 419,86 kn od dana 01.12.2011. do isplate

58,56 EUR / 441,19 kn od dana 01.01.2012. do isplate

61,53 EUR / 463,62 kn od dana 01.02.2012. do isplate

61,76 EUR / 465,31 kn od dana 01.03.2012. do isplate

59,76 EUR / 450,27 kn od dana 01.04.2012. do isplate

60,75 EUR / 457,71 kn od dana 01.05.2012. do isplate

61,68 EUR / 464,74 kn od dana 01.06.2012. do isplate

60,20 EUR / 453,58 kn od dana 01.07.2012. do isplate

60,70 EUR / 457,33 kn od dana 01.08.2012. do isplate

59,86 EUR / 451,05 kn od dana 01.09.2012. do isplate

57,74 EUR / 435,07 kn od dana 01.10.2012. do isplate

59,98 EUR / 451,95 kn od dana 01.11.2012. do isplate

61,22 EUR / 461,25 kn od dana 01.12.2012. do isplate

60,79 EUR / 458,00 kn od dana 01.01.2013. do isplate

55,99 EUR / 421,87 kn od dana 01.02.2013. do isplate

60,08 EUR / 452,65 kn od dana 01.03.2013. do isplate

60,27 EUR / 454,13 kn od dana 01.04.2013. do isplate

58,56 EUR / 441,19 kn od dana 01.05.2013. do isplate

53,98 EUR / 406,74 kn od dana 01.06.2013. do isplate

53,86 EUR / 405,82 kn od dana 01.07.2013. do isplate

54,85 EUR / 413,25 kn od dana 01.08.2013. do isplate

56,70 EUR / 427,18 kn od dana 01.09.2013. do isplate

59,52 EUR / 448,49 kn od dana 01.10.2013. do isplate

58,07 EUR / 437,51 kn od dana 01.11.2013. do isplate

58,91 EUR / 443,82 kn od dana 01.12.2013. do isplate

59,86 EUR / 451,03 kn od dana 01.01.2014. do isplate

60,76 EUR / 457,83 kn od dana 01.02.2014. do isplate

62,03 EUR / 467,40 kn od dana 01.03.2014. do isplate

61,65 EUR / 464,50 kn od dana 01.04.2014. do isplate

60,16 EUR / 453,28 kn od dana 01.05.2014. do isplate

58,87 EUR / 443,59 kn od dana 17.05.2014. do isplate

sve u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena.

II Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka odredba čl. 11.3. Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja, JD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika, PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 kao kreditora dana 17.05.2007. potvrđenog od javnog bilježnika mr. Jadranke Knego Roginaiz Zagreba, Argentinska 4 pod brojem ovjere OV-11703/2007 dana 18.05.2007, kojim odredbama je ugovorena naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva i osiguranje kredita, a koja glasi: - čl. 11.3.: „Korisnik kredita obvezuje se prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % (slovima: jedan cijelih pedeset posto) od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % (slovima: dva posto) sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila.“ III Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 02535697732 da tužitelju JD s prebivalištem u [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u roku od 15 dana, isplati iznos od 146,37 EUR / 1.102,83 kn, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na navedeni iznos od dana 12.05.2007. godine do isplate, u visini stope sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, a koja se do dana 31.07.2015. godine određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. do 29.12.2023, određena za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

IV Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka 1.553,40 € sa zateznim kamatama koje teku od dana donošenja ove presude do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine., sve u roku od 15 dana.“

2. Protiv presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP). Predlaže pobijanu presudu preinačiti na način da se odbije tužbeni zahtjev u cijelosti te naloži tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak, uključujući i trošak žalbenog postupka, podredno ukinuti i predmet vratiti sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

3. U odgovoru na žalbu tužitelj se protivi svim žalbenim navodima. Predlaže odbiti žalbu tuženika, uz naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa na ime preplaćenih iznosa po osnovi ništetne odredabe o valutnoj klauzuli ugovorene Ugovorom o kreditu broj: 9012512738, sklopljen 17. svibnja 2007. između tuženika kao kreditora i tužitelja kao korisnika kredita, radi kupnje osobnog vozila. Predmet spora je i zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 11.3. Ugovora o kreditu od 17. svibnja 2007. o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu 1,50 % od iznosa kredita koja se naplaćuje prije korištenja ili istovremeno s korištenjem kredita, kao i isplata iznosa isplaćenog po toj osnovi.

6. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tuženik, jer je sud prvog stupnja u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, izreka presude je razumljiva, ne proturječi sama sebi, niti razlozima presude, kao što ne postoji niti proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava odnosno zapisnika. Ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, a ujedno se ističe da presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao i razlozi o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli i naknadi za obradu kredita.

7. Također, nisu počinjene niti druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. ZPP na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP.

8. Iz sadržaja spisa proizlazi:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao banka sklopili 17. svibnja 2007. Ugovor o kreditu broj: 9010514491, temeljem kojeg je tuženik tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 16.546,17 CHF, prema srednjem tečaju banke važećem na dan korištenja kredita

- da je u članku 6. Ugovora o kreditu ugovorena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora, a korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim obrocima,

- da iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka proizlazi proizlazi da je tužitelj zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu po tečaju kako je bio na dan isplate kredita preplatio: “pozitivne” razlike u kunama 22.272,16 kn, “negativne” razlike u kunama - 41,50 kn. Neto tečajne razlike iznose 22.230,66 kn tj. 2.950,52 eura prema tečaju konverzije 1 euro = 7,5345 kn. Tužitelj je na osnovi ulazne naknade platio 248,19 CHF, tj. 1.102,83 kn/ 146,37 eura prema tečaju konverzije 1 euro = 7,5345 kn,

- da je kredit isplaćen,

- da je Trgovački sud u Zagrebu presudom za zaštitu kolektivnih interesa poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrdio da je između ostalih banaka i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, jer je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a da nisu informirali potrošače o svim potrebnim parametrima koji su bitni za donošenje valjane, informirane odluke potrošača, pa su stoga te odredbe ništetne, a koji pravni stav je potvrđen i presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., prema kojem su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli, bez jasnih i razumljivih parametara o kojima se nije pregovaralo, nepoštene i ništetne;

- da iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor o kreditu sastavljen u banci kao tipski ugovor, a trebao je kredit za auto za osobne potrebe te je vidio da tuženik ima dobre uvjete, nije s nikim pregovarao o uvjetima ugovora već je dobio gotov tipiziran ugovor na potpisivanje s uputom da ga odnese javnom bilježniku, da je ugovor počitao i nije imao nekih posebnih pitanja što se tiče ugovora, a morao je platiti troškove da bi mogao uopće uzeti kredit, informirao se postoje li krediti u drugim valutama, a odlučio se za CHF jer je bio najpovoljniji u odnosu na njegova primanja,

– da je ugovorom bila predviđena i naplata naknade za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 1,50 % od iznosa kredita i naknadu za osiguranje kredita u visini od 2,00 % sukladno odluci Banke o kreditiranju građana za kupnju motornih vozila (čl. 11.3. Ugovora), a tužitelju nije dana informacija o sadržaju naknade, već samo o visini.

9. Temeljem takvih utvrđenja prvostupanjski sud utvrđuje da se tužitelj pozvao na pravna utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., u smislu čl. 502 c ZPP, te se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni ugovor o kreditu od 17. svibnja 2007. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupaka kolektivne pravne zaštite te je sud istim vezan, jer je tuženik iz ovoga predmeta obuhvaćen kao tuženik u navedenim postupcima, a kako to proizlazi iz navedene presude. Dakle, prvostupanjski sud zaključuje da iz navedene presude proizlazi da su ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora banka nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti i to tijekom pregovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora o kreditu, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakve kriterije, pa kako je navedenim presudama utvrđeno da su takve odredbe potrošačkih ugovora o kreditu nepoštene i ništetne temeljem odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03) kojom je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, to je ništetnost odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena glavnica i plaćanje anuiteta vezano uz valutu švicarski franak (valutna klauzula) utvrđena već u citiranim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a navedene odluke sukladno odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 14/14, 110/15 i 14/19 – dalje: ZZP) obvezuju sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi zaštite i ostvarenja svojih prava koja su mu povrijeđena takvim postupanjem banke. Također sud je imao u vidu i odredbu čl. 502.c ZPP smatrajući, suprotno stavu tuženika, da je u ovome postupku vezan za takva utvrđenja navedenih sudova.

10. Stoga, prvostupanjski sud zaključuje da je utvrđena obveza tuženika da tužitelju vrati iznose koje je temeljem takvih ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu od njega primio zbog stjecanja bez osnove.

11. Takva utvrđenja i zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj sud.

12. Naime, u konkretnom slučaju tužitelju se na transparentan način morali biti objašnjeni rizici ugovaranja valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

13. Odgovarajući na žalbene navode tuženika valja reći da odredba čl. 502.c ZPP propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim postupcima za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava iz tužbe (čl. 502.a st. 1. ZPP). Stoga se, što je izraženo i u stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom br. Rev- 3142/2018 od 19. ožujka 2019., prema odredbi čl. 502.a st. 1. ZPP udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određenih djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povrjeđuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Odredbom čl. 502.b ZPP propisan je sadržaj tužbe iz čl. 502.a ZPP, dok je u čl. 502.c ZPP propisan učinak presude donijete po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava. Tom odredbom propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tako označene odredbe propisuju izravni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu, mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbom iz čl. 502.a st. 1. ZPP.

14. Prema navedenom, citirane odredbe ZPP propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, a kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud pri čemu se ističe da pobijana presuda sadrži jasne razloge o tome zašto su utvrđenja iz parnice po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na Ugovor o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika.

15. Dakle, kako je u postupku kolektivne zaštite potrošača utvrđeno da prilikom sklapanja potrošačkih ugovora stranke nisu pojedinačno pregovarale o pojedinim odredbama ugovora, a što proizlazi iz navoda tužitelja iznesenih tijekom postupka, činjenica da je tužitelj mogao samostalno odabrati između više ugovora o kredita, navedeno ne bi utjecalo na ocjenu da se radi o ništetnim ugovornim odredbama o promjeni tečaja za valutu CHF, jer o tome stranke nisu međusobno pregovarale, a navedeno uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te dovodi do toga, da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a dužnik svaku promjenu ne može predvidjeti niti provjeriti. Prema tome, tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače o riziku te i kod ovih odredbi vrijedi presumpcija da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a niti se mogla provjeriti opravdanost takvih odredbi bez ikakvih egzaktnih kriterija što je kod tužitelja izazvalo neizvjesnost cijene kredita.

16. Slijedom navedenog, s obzirom na vezanost suda za utvrđenja u označenim presudama povodom tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, nisu osnovani žalbeni navodi kojima navodi kako prvostupanjski sud nije obrazložio zbog čega smatra da bi pravna utvrđenja iz navedenih presuda bila osnova za neka dodatna utvrđenja.

17. Prema tome, odredbe o valutnoj klauzuli su odlučujuće ugovorne odredbe, a u konkretnom slučaju ovisne su isključivo o odluci jednog ugovaratelja i to tuženika, bez istovremeno jasno određenih uvjeta promjenjivosti za koju se veže promjena čime takve odredbe uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

18. Nadalje, u odnosu na daljnje žalbene navode tuženika valja reći da je valutna klauzula zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, međutim ona nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta ugovora - novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

19. Prema tome, kako prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu zajma. Pritom nije dovoljno da su odredbe samo gramatički razumljive nego i to da ekonomske posljedice te odredbe moraju biti jasne prosječnom potrošaču. Kad pročita tekst ugovora, nije dovoljno da potrošač samo razumije da, primjerice, tečaj valute može varirati gore ili dolje, nego da stvarni učinci moraju biti jasni prosječnom potrošaču. Dakle, potrošač mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika i to bez ograničenja.

20. Slijedom svega navedenog, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojim je glavnica vezana uz tečaj valute CHF, ništetne i da stoga tužitelju pripada pravo od tuženika tražiti povrat preplaćene tečajne razlike s osnove valutne klauzule tako da je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je prihvatio tužbeni zahtjev pod točkom I izreke pobijane odluke.

21. Pravilno je pravno shvaćanje suda prvog stupnja vezano za prigovor zastare jer u odnosu na istaknuti prigovor Vrhovni sud Republike Hrvatske dao je pravno shvaćanje u odlukama tog suda Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018.

22. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05 – dalje: ZOO/05) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka tek u trenutku pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14. lipnja 2018.) i prema kojem zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

23. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 13. svibnja 2022., zastara individualnih restitucijskih zahtjeva po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak, nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., to je sud prvog stupnja pravilno ocijenio neosnovanim prigovor zastare.

24. Isto tako, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da tužitelju, osim dosuđenog iznosa kojeg je tuženik naplatio temeljem ništetne odredbe, pripada pravo i na isplatu zateznih kamata na pojedinačne iznose glavnice i to od dana kada je platio dospjele anuitete kredita tuženiku odnosno od kada je tuženik primio novac jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, a sve u skladu sa odredbama čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje ZOO).

25. Naime, tuženik je nepošteni stjecatelj jer je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u pogledu valutne klauzule, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, čime je također postupljeno suprotno odredbama tada važećeg ZZP i odredbama ZOO, kako je već navedeno.

26. Konačno, nisu osnovani niti žalbeni navodi da je ugovor o kreditu ispunjen pa da se stoga ništetnost ne može isticati. Naime, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene Zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz čl. 326. st. 2. ZOO. Nepoštene ugovorne odredbe ne obvezuju potrošača i to od trenutka sklapanja samog ugovora na temelju samog zakona, jer se potrošač dovodi u položaj koji je imao u trenutku sklapanja ugovora, kao da nije bilo nepoštenih ugovornih odredbi. Uostalom, na ništetnost sud pazi i po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana strana te ispunjenjem ugovora ne nestaje uzrok ništetnosti kako je već prethodno navedeno.

27. Slijedom svega navedenog, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu stečenog bez osnove glede valutne klauzule na temelju ništetnih odredbi ugovora o kreditu i obvezao tuženika da isplati tužitelju dosuđeni iznos s osnove ništetne odredbe o valutnoj klauzuli švicarski franak (CHF), s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana stjecanja do isplate, kao pod stavkom I. izreke pobijane odluke.

28. U odnosu na ništetnost odredbe o naknadi za obradu kredita Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj odluci poslovni broj Rev-673/2023-2 od 13. veljače 2024. zauzeo shvaćanje: „Sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti), u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03, dalje: ZZP/03) ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti) te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, te okolnosti prije i prilikom sklapanja ugora te ostale ugovore odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. ZZP u svezi odredbi čl. 83. i 85. ZZP.

29. U konkretnom slučaju prvostupanjski sud je o svemu navedenom vodio računa, odnosno i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda navedena odredba je ništena jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke i tužitelj kao potrošač na nju nije mogao utjecati. Ta je odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja jer mu nije objašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (koji se objektivno nastali troškovi podmiruju iz te naknade).

30. Pri tome treba ukazati da je i Sud Europske unije u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 vezano uz nepoštenost ugovorne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi zauzeo stajalište prema kojem čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, pa primjenjujući isto na konkretan slučaj u kojem tužena nije dokazala koji troškovi/usluge su obuhvaćeni ugovorenom tzv. ulaznom naknadom, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio u tome dijelu ništetnim čl. 11.3. Ugovora o kreditu.

31. Ovdje valja naglasiti i to da sama činjenica da je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, što govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

32. Na temelju prednjih utvrđenja primjenom odredbe čl. 323. st. 1., čl. 1111. i čl. 1115. ZOO pravilno je sud prvoga stupnja naložio tuženiku da isplati tužitelju iznos od 146,37 EUR /1.102,83 kn naplaćenog temeljem navedene ništetne odredbe Ugovora o kreditu sa zateznom kamatom od dana izvršene uplate do plaćanja od strane tuženika.

33. Također, sud prvoga stupnja pravilno je otklonio prigovor zastare toga potraživanja jer se pravo na isticanje ništetnosti u smislu odredbe čl. 328. ZOO ne gasi, pa kako je posljedica ništetnosti u smislu odredbe čl. 323. ZOO obveza vraćanja stečenog bez osnove sukladno odredbama čl. 1111. do čl. 1120. ZOO, zastara nastupa prema odredbi čl. 214. st. 2. ZOO protekom zakonom određenog vremena, zastara nije počela teći jer je ništetnost odredbe Ugovora utvrđena tek u pobijanoj presudi (takvo pravno stajalište doneseno je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20).

34. Odluka o trošku postupka je zakonita, kako po osnovi, tako i po visini, primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP, s time da žalitelj odluci o troškovima prigovara samo paušalno.

35. Slijedom svega navedenog, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP i potvrditi prvostupanjsku presudu te odlučiti kao pod stavkom I izreke.

36. Kako je žalba tuženika neosnovana, odbijen je zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe (čl. 154. st. 1. ZPP), pa je stoga odlučeno kao u stavku II. izreke ove presude.

37. Tužitelju nije dosuđen trošak žalbenog postupka jer odgovor na žalbu nije bila potrebna parnična radnja, pa je stoga odlučeno kao u stavku III. izreke ove presude.

U Velikoj Gorici 2. prosinca 2025.

Predsjednica vijeća

Ankica Jakovina