Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-1143/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Vitomira Boića, predsjednika vijeća, Ankice Jakovina, sutkinje izvjestiteljice i Dragice Sirovice Hranilović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja OL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Darko Varnica, odvjetnik u Kaštel Kambelovcu, protiv tužene Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, koju zastupa punomoćnik Kruno Knežević, odvjetnik u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tužene protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3793/2019-25 od 19. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 2. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene Zagrebačke banke d.d. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, poslovni broj P-3793/2019-25 od 19. srpnja 2024.

II. Odbija se zahtjev tužitelja OL za naknadom troškova odgovora na žalbu kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 1. Ugovora o kreditu broj 51/05, kreditna partija:7102953188, solemniziran od strane Javnog bilježnika Joška Donike Stanojevića iz Kaštel Starog, pod brojem: OU-752/05-1 od 8. prosinca 2005., zaključen između tužitelja i tužene, u dijelu u kojem je u čl. 1. ugovoren iznos kredita od 94.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunata prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita, čl. 7. u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 568,14 CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja (stavak I. izreke).Nadalje, utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, čl. 2. navedenog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama tužene (stavak II. izreke) te se nalaže tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 3.620,62 EUR-a kojeg je tužitelj preplatio na ime odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak III. izreke).

2. Također, nalaže se tuženoj isplatiti tužitelju iznos od 27.260,02 EUR-a kojega je tužitelj preplatio na ime ništetne valutne klauzule sa zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate (stavak IV. izreke) kao i da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 5.693,85 EUR-a sa zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate (stavak V. izreke).

3. Protiv navedene presude žali se tužena zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje uz naknadu troškova parničnog i žalbenog postupka.

4. U odgovoru na žalbu tužene tužitelj se u cijelosti protivi navodima iste te predlaže žalbu tužene odbiti kao neosnovanu uz naknadu troškova sastava istog.

5. Žalba tužene nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredaba Ugovora o namjenskom kreditu broj 7102953188, sklopljenog među parničnim strankama 7. prosinca 2005, solemniziranog 8. prosinca 2005. i to u čl. 2. dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna te u čl. 1. i čl. 7. u dijelu kojim je ugovorena otplata kredita u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF važeće na dan isplate kredita, kao i zahtjev za isplatom s osnova izvršene preplate primjenom ništetnih ugovornih odredbi o promjenjivosti stope kao i s osnove izvršene preplate primjenom ništetnih ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli.

7. Prije razmatranja žalbenih navoda valja istaći da je tužena u žalbi predložila donošenje dopunske presude kojom će sud prvoga stupnja odlučiti o dijelu tužbenog zahtjeva za koji je tužitelj povukao tužbu tijekom postupka.

8. Sud prvoga stupnja je postupajući po navedenom prijedlogu tužene te donio dopunsku presudu poslovni broj P-3793/2019-31 od 3. listopada 2025. kojim je odbio dio tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatom iznosa od 14.152,22 EUR-a (list 395-396 spisa).

9. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi sud prvoga stupnja počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi samoj sebi niti razlozima presude, navedeni su razlozi o odlučnim činjenicama za presuđenje, te ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Nadalje, time što sud prvoga stupnja nije posebnim rješenjem odlučio o preinaci tužbenog zahtjeva (podnesak od 4. ožujka 2024., list 279-287 spisa) kojim je u odnosu na potraživanje preplate s osnova promjenjive kamatne stope smanjio tužbeni zahtjev a u odnosu na potraživanje preplate s osnova promjenjive kamatne stope povisio tužbeni zahtjev nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 191. st. 1. ZPP na koju u žalbi ukazuje tužena jer isto nije bilo od utjecaja na zakonitost i pravilnost pobijane presude.

11. U odnosu na žalbene navode tužene da je tužitelj mogao preinačiti tužbu samo do zaključenja prethodnog postupka valja istaći da je preinaka povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), a sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj SU-IV-123/2024-5 od 27. svibnja 2024, slijedom čega su takvi žalbeni navodi tužene neosnovani.

12. Među strankama nije sporno:

- da su 7. prosinca 2005. sklopile, a 8. prosinca 2005. solemnizirale Ugovor o namjenskom kreditu broj 7102953188, čija je namjena kupnja kuće i to na iznos od 94.900,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita;

- da je u čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorena redovna kamata od 4,90 % godišnje, promjenjiva u skladu s odlukom tužene, dok je u čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu ugovorena kunska protuvrijednosti iznosa kredita i anuiteta u CHF po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem na dan plaćanja, da je rok otplate kredita 276 mjeseci.

13. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva prvostupanjski sud polazi od presuda donesenim u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa tužitelja i to presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. koje su potvrđene presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 i Rev-2221/2018 te utvrđuje da su djelomično ništetne odredbe ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, slijedom čega da tužitelj ostvaruje pravo povrata preplaćenih anuiteta koji iznosi da su utvrđeni temeljem nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka.

14. Na žalbene navode tužene valja odgovoriti da se sud prvog stupnja pravilno pozvao na činjenična i pravna utvrđenja iz navedenih presuda u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak i ugovaranjem da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene, budući je, a kako je to određeno čl. 502.c ZPP, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici jer se tužitelj na njih pozvao. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 14/14, 110/15 i 14/19, dalje u tekstu: ZZP/14), a koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka, određeno je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tužene.

15. Dakle, imajući u vidu naprijed izneseni sadržaj citiranih odredbi ZPP i ZZP, a da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti kamatne stope i valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su u izreci pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. utvrđene ništetnim, prvostupanjski sud, protivno navodima žalbe, nije ni bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.

16. Naprijed izneseno stajalište zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci broj: Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019.

17. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica ništetnosti dijela čl. 1., te čl. 2. i čl. 7. Ugovora o kreditu. Kako naprijed citirane odredbe čl. 502.c st.1. ZPP i čl. 118. ZZP/14 govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01, dalje u tekstu: ZOO) koji se primjenjuje na konkretan slučaj obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatih prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tužena je stekla nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

18. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (NN 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

19. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

20. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom od 4,90 % godišnje i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za CHF.

21. Naime, imajući u vidu predmet spora, valja navesti da je u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu 7. prosinca 2005. bio na snazi Zakon o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje u tekstu: ZZP/03), koji je čl. 81. st. 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je čl. 84. bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Od 7. kolovoza 2007. na snazi je novi Zakon o zaštiti potrošača (NN 97/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje u tekstu: ZZP/07), koji u odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. propisuje identično kao i odredbe čl. 81. st. 1. i čl. 84. ZZP/03.

22. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pravomoćno utvrđeno da su odredbe tužene kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjiva kamata tijekom otplate prema odluci tužene nepoštene, te da je tužena u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača - korisnika kredita, a u takvoj situaciji, a kada je Ugovor o kreditu između stranaka zaključen 7. prosinca 2005., dakle unutar razdoblja koji je utvrđen pravomoćnom sudskom odlukom u postupku radi povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, onda je teret dokaza na tuženoj, a ne na tužitelju, da dokaže da sadržaj Ugovora koji je zaključen između stranaka ne odgovara sadržaju ugovora o kreditu koji su zaključeni u razdoblju od 10. rujna 2003. pa do 31. prosinca 2008., a što tužena u tijeku postupka nije dokazala.

23. Prema čl. 104. st. 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 210. ZOO. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatio tuženoj 3.620,62 EUR-a, a temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 27.260,02 EUR-a prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedene iznose sa zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude od dospjelosti do isplate, pa je glede opsega vraćanja stečenog bez osnove pravilno primijenio odredbu čl. 214. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

24. Odlučujući o prigovoru zastare kojeg je tijekom postupka istaknula tužena sud prvoga stupnja pravilno je odlučio kada je takav prigovor odbio ali ne iz onih razloga navedenih u obrazloženju prema kojima zastara restitucijskog zahtjeva kao posljedica utvrđenja ništetnosti počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena.

25. Naime, prema stajalištu važeće sudske prakse pa tako i ovoga drugostupanjskog suda utemeljenog na identičnom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u presudama broj Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 388. ZOO te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.

26. Stoga, zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., dakle nastupila je 14. lipnja 2019., dok zastara prava potraživanja po pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne ugovorne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak nastupa protekom roka od 5 godina od pravomoćnosti odluke Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6623/2017 od 14. lipnja 2018., dakle nastupila je 15. lipnja 2023., pa kako je tužba u ovome predmetu podnesena 12. lipnja 2019. to u odnosu na potraživanje s tih osnova nije nastupila zastara.

27. Također, u odnosu na žalbene navode tužene da je zastara nastupila u odnosu na preinačeni dio tužbenog zahtjeva valja istaći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela održanoj 27. svibnja 2024. zauzeo pravno shvaćanje poslovni broj SU-IV-123/2024-5 koje u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud u kojem se navodi da u slučaju kada je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i čl. 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva, stoga je takav žalbeni navod tužene neosnovan.

28. Tužena žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je za iznos povučenog dijela tužbenog zahtjeva sud prvoga stupnja trebao odbiti tužitelja, što bi posljedično tome utjecalo na postotak uspjeha stranaka u postupku te time tuženoj dosuditi trošak parničnog postupka u odnosu na smanjeni (povučeni) dio tužbenog zahtjeva.

29. Međutim, valja istaći da nije u skladu s načelom djelotvornosti da se tužitelju kao potrošaču naloži snošenje troškova postupka ovisno o iznosima koji su mu vraćeni, iako je uspio u postupku u pogledu nepoštenosti spornih odredaba. Ishod podjele troškova postupka koji ovisi samo o neosnovano plaćenim iznosima čiji se povrat nalaže može potrošača odvratiti od ostvarenja navedenog prava.

30. Takvo shvaćanje izrazio je Sud Europske unije u predmetu C-244/19 u presudi od 16. srpnja 2020., u kojoj je na postavljeno prethodno pitanje, između ostaloga, odgovoreno da: „čl. 6. st. 1. i čl. 7. st. 1. Direktive 93/13 od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (SL 1993., L95, str. 29.) (SL posebno izdanje na hrvatskom jeziku, poglavlje 15, svezak 12, str. 24.), te načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da im se protivi sustav koji dopušta da dio postupovnih troškova snosi potrošač, ovisno o visini neosnovano plaćenih iznosa koji su mu vraćeni nakon utvrđenja ništavosti ugovorne odredbe zbog njezine nepoštenosti, s obzirom na to da takav sustav stvara znatnu prepreku koja potrošača može odvratiti od ostvarivanja prava na djelotvorni sudski nadzor eventualne nepoštenosti ugovornih odredaba, kako je dodijeljeno Direktivnom 93/13.“

31. Stoga je sud prvoga stupnja pravilno postupio kada takav trošak nije dosudio tuženoj.

32. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu i sukladno odredbi čl. 368. st. 1. ZPP potvrditi prvostupanjsku presudu.

33. Tužitelj je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka (odgovor na žalbu tužene) budući takav trošak nije bio neophodan za vođenje parnice (čl. 155. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 2. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća

Vitomir Boić