P-2155/2021-36

REPUBLIKA HRVATSKA OPĆINSKI SUD U SPLITU

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sudcu ovog suda Branku Malenici, u pravnoj stvari
tužitelja pod 1 N. B. iz G., O. …,
pod 2 T. B. iz K., O. …,
pod 3 J. B., O. …, pod 4 R. B. iz P.,
R. S., O. … i pod 5 C. K. iz K., O. …, koje zastupa punomoćnik S. Č.,
odvjetnik u P., protiv tuženika G. S., O.
…, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 19.
rujna 2023. u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika Hrvoja
Parlova, na ročištu radi objave dana 13. listopada 2023.

p r e s u d i o j e

Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

"I Dužan je G. S., S., O. …,
isplatiti tužitelju N. B., O. … iznos od 76.680,53 eura zajedno
sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015.
po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po
stopi koja određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim
društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15
dana pod pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

II Dužan je G. S., S., O. …,
isplatiti tužitelju T. B., O. … iznos od 76.680,53 eura
zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. srpnja 2011. do 31.

2 P-2155/2021-36

srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do

31. prosinca 2022. po stopi koja određenoj za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate
po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
sve u roku od 15 dana pod pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

III Dužan je G. S., S., O. …,
isplatiti tužitelju J. B., O. … iznos od eura 76.680,53 eura
zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. srpnja 2011. do 31.
srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do

31. prosinca 2022. po stopi koja određenoj za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate
po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
sve u roku od 15 dana pod pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

IV Dužan je G. S., S., O. …,
isplatiti tužitelju R. B., O. … iznos od 76.680,53 eura
zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. srpnja 2011. do 31.
srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne
stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je
prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do

31. prosinca 2022. po stopi koja određenoj za svako polugodište uvećanjem
prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine
dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje
prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate
po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je
obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena,
sve u roku od 15 dana pod pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

V Dužan je G. S., S., , O. …,
isplatiti tužiteljici C. K., O. … iznos od 19.513,00 eura zajedno sa
zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. srpnja 2011. do 31. srpnja 2015. po
stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem
polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po
stopi koja određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na
stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim

3 P-2155/2021-36

društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri
postotna poena a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi određenoj za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15
dana pod pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.

VI Dužan je G. S., S., , O. …,
namiriti tužiteljima cjelokupan parnični trošak zajedno sa zateznom kamatom koja na
taj iznos teče od presuđenja do isplate do isplate po stopi određenoj za svako
polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je ESB primijenila
na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog
kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, sve u roku od 15
dana pod pravomoćnosti ove presude i pod prijetnjom ovrhe.“

Obrazloženje

1. Dana 29. srpnja 2016. tužitelji su ustali protiv tuženika radi isplate novčanih
iznosa od 650.000,00 kn, odnosno novčanog iznosa 350.000,00 kn s pripadajućom
zateznom kamatom, a sve radi naknade za oduzetu nekretninu koja predstavlja
nerazvrstanu cestu. Navode kako su tužitelji pod 1-4 bili suvlasnici, svaki za po ¼
dijela, nekretnine oznake čest. zem. 567/15 KO K., površine 1351 m2 koja je
Urbanističkim planom uređenja područja Š.–V. planirana za građenje
infrastrukture (ceste), dok je tužiteljica pod 5 suvlasnica nekretnine oznake čest. zem.
567/6 K. K. i to odvojenog dijela koji je također planiran za građenje
infrastrukture.

2. U svom odgovoru od 25. travnja 2014. tuženik se usprotivio tužbi u cijelosti,
ističući prije svega prigovor zastare i pored toga osporavajući da bi dio imovine
tužitelja postao njegova imovina, budući su tužitelji i nakon stupanja na snagu
Zakona o cestama vlasnici predmetnih nekretnina, stoga se ne bi radilo o stjecanju
bez osnova, a tome dodaje kako ove nekretnine nisu bile predmetom izvlaštenja ili
deposesije.

3. U tijeku postupka izvedeni su dokazi pregledom obavijesti O. za
prostorno uređenje G. S. od 22. lipnja 2015., obavijesti S. za imovinsko
pravne poslove S. Ž. od 30. ožujka 2016., obavijesti S. za imovinsko
pravne poslove, izgradnju i geodeziju G. S. od 8. ožujka 2016., Z.
G. S. o utvrđivanju Popisa nerazvrstanih cesta na području G. S. od

23. siječnja 2013., vlasničkih listova od 27. srpnja 2016. i 9. veljače 2018.,
zastupničkog pitanja Vladi RH i Predsjedniku HS od 12. lipnja 2014. i
odgovora Predsjednika Vlade RH Predsjedniku HS od 10. srpnja

2014., posjedovnog lista broj 717 U. za katastar S. od 27. srpnja 2016.,
rješenje o nasljeđivanju broj O-1653/05 od 17. siječnja 2006., pregledom orto-foto
snimke od 25. travnja 2017., kopije katastarskog plana od 24. travnja 2015.,
povijesnih vlasničkih listova od 28. listopada 2009., prijavnog lista od 7. veljače

1986., očevidom održanim na licu mjesta 5. prosinca 2017. uz sudjelovanje sudskog
vještaka za geodeziju D. B. te pregledom njegovog nalaza od 14. prosinca

2017. i očitovanja od 16. svibnja 2018., saslušanjem svjedoka M. M.,

4 P-2155/2021-36

M. B., M. Ž., Ž. M. i J. B. te tužitelja pod 1 kao
parnične stranke.

4. Presudom broj P-3962/2016 od 23. studenog 2018. odbijen je tužbeni
zahtjev u cijelosti, a Županijski sud u Rijeci je rješenjem broj Gž-567/2019 od 10.
veljače 2021. ukinuo ovu prvostupanjsku odluku i predmet vratio sudu na ponovno
suđenje.

5. Pored gore nabrojenih, u daljnjem tijeku postupka izvedeni su dokazi
pregledom obavijesti H., E. S. od 20. listopada 2021., obavijesti
V. i K. od 22. studenog 2021., fotografija tužitelja priloženih uz
podnesak od 4. studenog 2021., pregledom Ugovora o uspostavi prava služnosti broj
89/12 od 31. svibnja 2012. s prilozima, Ugovora o zasnivanju prava služnosti broj
42/93 od 6. rujna 1993., Ugovora o kupoprodaji od 8. listopada 1996., očevidom
održanim na licu mjesta 4. studenog 2021., pregledom nalaza sudske vještakinje za
graditeljstvo J. M. od 24. studenog 2022. i njezinog očitovanja od 2.
svibnja 2023., rješenja o nasljeđivanju broj O-763/22 od 24. lipnja 2022. te
saslušanjem svjedoka D. B., P. V., M. L., M.
R. i I. D..

6. Na ročištu održanom 29. ožujka 2023. sud je utvrdio prekid postupka u
odnosu na ranije označenog tužitelja L. B. te istodobno odredio nastavak u
odnosu na njegovog nasljednika R. B..

7. Podneskom od 22. svibnja 2023. tužitelji su konačno postavili tužbeni zahtjev na način koji je istovjetan izreci ove presude.

8. Punomoćnik tužitelja zatražio je naknadu parničnog troška.

9. Tužbeni zahtjev je neosnovan.

10. Među strankama je kao sporno valjalo utvrditi imaju li tužitelji s osnova
oduzimanja ili ograničenja prava vlasništva, odnosno stjecanja bez osnove ili
naknade štete pravo zahtijevati od tuženika isplatu novčane naknade.

11. Odredbom iz čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08,
125/11 i 78/15 dalje ZOO) propisano je kako je u slučaju kada dio imovine neke
osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u
nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili Zakona,
stjecatelj je dužan vratiti ga ili naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom
imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Odredbom iz čl. 225.
ZOO propisano je kako tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen
neki drugi rok zastare.

12. Odredbom iz čl. 33. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima
(NN broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06,141/06, 146/08, 38/09 i
153/09, dalje ZV) propisano je kako pravo vlasništva može biti zakonom oduzeto u
interesu R. H. (potpuno izvlaštenje) ili ograničeno osnivanjem za
drugoga nekog prava glede vlasnikove stvari (nepotpuno izvlaštenje), u kojem
slučaju vlasnik ima pravo na naknadu prema propisima o izvlaštenju. Prema odredbi

5 P-2155/2021-36

iz st. 2. ukoliko je zakonom nekoj vrsti stvari oduzeta sposobnost biti objekt prava
vlasništva, to za dotadašnje vlasnike takvih stvari proizvodi jednake pravne učinke
kao da je glede tih stvari provedeno potpuno izvlaštenje.

13. Pregledom vlasničkih listova od 27. srpnja 2016. i 9. veljače 2018. te
rješenja o nasljeđivanju broj O-763/22 od 24. lipnja 2022., razvidno je kako je
nekretnina oznake čest. zem. 567/15 ZU 804 KO K., put površine 1351 m2,
upisana kao suvlasništvo tužitelja pod 1-3 i pravnog prednika tužitelja pod 4 L.
B. za po ¼ dijela, dok je nekretnina oznake čest. zem. 567/6 Z. 807 K.O.
K., neplodno zemljište površine 380 m2, upisana kao suvlasništvo tužiteljice pod
5 za 179/380 dijela.

14. Prilikom očevida održanog na licu mjesta 5. prosinca 2017. tužitelji su kao
predmet spora pokazali javnu asfaltnu cestu koja se proteže kroz naselje K.,
predio K. (Š.) u četiri kraka, a anagrafskih oznaka C. M. i S. Podloga ove ceste u najvećem je dijelu asfaltna, dok je jedan manji odvojak
prekriven pločama (terakotama), a njezina granica, odnosno širina jasno je
materijalizirana ogradama susjednih stambenih objekata i njihovih okućnica. Prilikom
drugog očevida održanog na licu mjesta 4. studenog 2021. utvrđeno je kako nema
signalizacije i nogostupa, a na asfaltnoj podlozi niz je metalnih šahti, dok su uz cestu
drveni stupovi s rasvjetom između kojih je razvučena elektromreža.

15. Sudski vještak za geodeziju D. B. u svom je nalazu od 14.
prosinca 2017. identificirao pokazanu nekretninu utvrdivši kako je položena na dijelu
nekretnine oznake čest. zem. 567/6 površine 136 m2 koju je na skici lica mjesta
označio žutom bojom i na dijelu čest. zem. 567/15 površine 1007 m2, koju je također
označio žutom bojom te na dijelovima nekretnina koje nisu predmet ove parnice. U
dopuni vještva od 16. svibnja 2018. kojom se očitovao na primjedbe tuženika vještak
je utvrdio kako sporna prometnica danas u osnovnim konturama odgovara stanju
koje je evidentirano uvidom u raspoloživu arhivsku građu (Digitalni orto-foto iz 2011.,
H. osnovnu kartu iz 1989. i Topografsku kartu iz 1999). Na njegovo vještvo
stranke nisu iskazale primjedbe koje bi dovele u sumnju stručnost i objektivnost
nalaza, stoga ga sud prihvaća kao relevantan dokaz.

16. Pregledom Zaključka G. S. o utvrđivanju Popisa nerazvrstanih
cesta na području G. S. od 23. siječnja 2013., razvidno je kako su ulice
M. i S. u S. nerazvrstane ceste.

17. Pregledom obavijesti ViK d.o.o. S. od 22. studenog

2021. razvidno je kako ne postoji dokumentacija koja se odnosi na izgradnju
vodovodne infrastrukture na spornom prostoru niti je te radove izvodilo ovo
komunalno poduzeće, već se izgradnja izvodila u tijeku 80-tih godina prošlog stoljeća
po MZ Š. kao nositelju radova ispred G. S., a izgrađena
vodovodna linija s priključcima preuzeta je po ViK d.o.o. u prvoj
polovini 90-tih godina prošlog stoljeća.

18. Cijeneći izvedene dokaze nedvojbeno je utvrđeno kako je sporna asfaltna
prometnica položena na nekretninama oznake čest. zem. 567/15 i 567/6 KO K.,
a iz priloženih vlasničkih listova jasno proizlazi kako su tužitelji upisani kao njihovi
suvlasnici. I. iskaza svjedoka M. B., M. Ž., Ž. M. i J.

6 P-2155/2021-36

B. te tužitelja pod 1 N. B. proizlazi kako je njegov otac I. B.
tijekom 60-ih godina prošlog stoljeća kupio zapušteno zemljište na predjelu K.
površine 13000 m2 na kojem je po stupanju u posjed proveo parcelaciju i radi
pristupa pojedinim parcelama trasirao pristupne ceste uz pomoć teške mehanizacije i
drugih ljudi. Tužitelj pod 1 tvrdi kako je krajem 70-ih godina nastavio s trasiranjem
ovih makadamskih prometnica, a asfaltnu podlogu postavio oko 1992. većim dijelom
sredstvima svoje obitelji, dok su u ostalom sudjelovali vlasnici susjednih kuća i
zemljišta. Svjedoci M. M., D. B., P. V., M. L.,
M. R. i I. D. također u bitnom potvrđuju izneseno o parcelaciji,
trasiranju i asfaltiranju zemljišta radi pristupa do stambenih objekata koji su izvedeni
u tijeku 80-tih, odnosno 90-tih godina prošlog stoljeća i kako su te radove izveli
tužitelji B. uz novčane doprinose susjeda. Također navode kako se cesta
nakon asfaltiranja koristila slobodno i neometano, kako po tužiteljima, tako i
vlasnicima susjednih nekretnina, ali i trećim osobama koje su imale potrebe za
njezinim korištenjem. Svjedoci R. i D. dodaju kako je asfaltirana
polovinom 90-tih godina i time kronološki ne odstupaju od iskaza tužitelja pod 1 kada
spominje kako je asfaltna podloga postavljena oko 1992. Iskaze svjedoka valjalo je
cijeniti kao uvjerljive i vjerodostojne, jer nisu u bitnom međusobnom neskladu, a radi
se uglavnom o susjedima, stoga je logično i očekivano da su prethodnih 30-40
godina redovito prolazili preko predmetnih nekretnina te imali neposredna i
objektivna saznanja o njihovom izgledu, načinu korištenja i korisnicima.

19. U skladu s iznesenim nedvojbeno je kako su predmetne nekretnine barem
od polovine 90-tih godina prošlog stoljeća postale cesta kojom se tužitelji i vlasnici
susjednih nekretnina, ali i sve treće osobe, koriste po potrebi na slobodan i
neograničen način. Na ovaj način postale su javno dobro u općoj uporabi, stoga su
neutemeljeni navodi tužitelja kako su do primitka dopisa tuženika u postupku UDU u SDŽ K.: 944-01/16-01/19 od 8. ožujka

2016. držali vlast na nekretninama i branili korištenje određenim osobama te da su
predmetne čestice do stupanja na snagu Zakona o cestama (NN broj 84/11, 22/13,
54/13, 148/13 i 92/14, dalje ZC) bile privatni put. Sud dopušta mogućnost da je tako
bilo u tijeku 70-tih i 80-tih godina prošlog stoljeća, odnosno do asfaltiranja ceste kada
je obitelj B. vodila brigu o korištenju dotadašnjih trasiranih makadamskih
putova, jer o tome govore i pojedini svjedoci, a osim toga, naselje K. i predio
K. (Š.) u to vrijeme nisu bili definirani prostori u urbanističkom smislu, već u
značajnoj mjeri površine gradilišta na kojima su novi vlasnici zemljišta gradili svoje
obiteljske kuće. Međutim, nema dokaza koja ukazuju na vlasnička ovlaštenja tužitelja
i njihov samostalan i miran posjed ceste nakon asfaltiranja, tako da nije jasno kako
su regulirali prometovanje novom asfaltnom podlogom i ograničavali korištenje trećim
osobama, radi čega se njihovi navodi o samostalnom posjedu do 2016. drže
proizvoljnim. Suprotno tome, a u skladu s iznesenim okolnostima, nedvojbeno je
kako se od polovine 90-tih godina prošlog stoljeća ustalila upotreba predmetnih
nekretnina kao javne ceste u općoj uporabi i od društvenog interesa.

20. Što se tiče navoda tužitelja da odluka Ustavnog suda R. H.
broj U-I-6326/2011 od 7. veljače 2017. (NN broj 23/17) obvezuje u smislu odredbe iz
čl. 37. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu R. H. (NN broj 99/99, 29/02
i 49/02), za navesti je kako su citiranom odlukom Ustavnog suda R. H.
odbijeni prijedlozi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti odredaba iz članaka 131., 132. i

133. ZC iz razloga što pravna narav osporenih odredaba i njihovi učinci nisu takvi

7 P-2155/2021-36

kakvima ih tumače predlagatelji. Tako je Ustavni sud R. H. zaključio da
cjelokupno zakonodavno uređenje pravnog statusa cesta u R. H. u
razdoblju od 1990. do 2009. potpuno isključuje pravo vlasništva, dok u razdoblju od

2009. do 2011. ostaje isključeno pravo vlasništva svih subjekata izuzev države, što
znači da R. H. na temelju samog zakona stječe pravo vlasništva, a u
razdoblju nakon stupnja na snagu ZC ostaje isključeno pravo vlasništva subjekata
izuzev države, s time da osim države pravo vlasništva na dijelu cesta mogu, na
temelju samog zakona, steći i jedinice lokalne samouprave. Tako Ustavni sud
R. H. izričito navodi da stjecanje prava vlasništva javnopravnih
subjekata na nekretninama koje su u naravi ceste (javna cesta u općoj uporabi i kao
takva dobro od interesa za R. H.) te nasuprot tome gubitak prava
vlasništva privatno pravnih subjekata (fizičkih ili pravnih osoba) na nekretninama na
kojima se te ceste nalaze, nastupa znatno prije stupanja na snagu ZC. Nadalje,
Ustavni sud smatra kako odredbe ZC same po sebi nemaju utjecaja na nastanak ili
prestanak vlasničkih prava, već se njihov sadržaj i svrha iscrpljuju u normiranju
pravno-tehničkih radnji i postupaka potrebnih za katastarsko i zemljišnoknjižno
evidentiranje stvarnog stanja nekretnina koje su u naravi ceste, kako bi se postigla
usklađenost faktičnog i knjižnog stanja tih nekretnina. Slijedom toga, Ustavni sud
zaključuje da se zakonska, konvencijska i ustavnopravna zaštita prava vlasništva u
načelu odnosi na vrstu odnosa vlasnika prema objektu svojeg vlasništva koju je
moguće označiti kao "mirno uživanje". Dakle, evidentna gradnja ceste na određenoj
nekretnini tijekom izvjesnog vremena ili njezina evidentna ustaljena opća uporaba u
svojstvu ceste, po prirodi stvari isključuje mogućnost istodobnog "mirnog uživanja"
vlasništva nekretnine.

21. Uzimajući u obzir izneseno i utvrđeno činjenično stanje, nedvojbeno je
kako je u ovom slučaju izgradnjom ceste sredinom 90-tih godina prošlog stoljeća
prestala mogućnost tužiteljima, kao suvlasnicima, tražiti predaju u posjed dijelova
nekretnina na kojima su suvlasnici, a upravo od tog trenutka započelo je računanje
roka za traženje naknade u smislu citiranih odredbi iz čl. 33. ZV, pri čemu je za dodati
kako izneseni stav nije u suprotnosti sa praksom ES za ljudska prava
niti su istaknuti predmeti tog (K. protiv F. i C. i V. protiv
I.) od značaja u ovoj pravnoj stvari, jer nisu istovjetnih sadržaja.

22. Dakle, od sredine 90-tih godina prošlog stoljeća započeo je teći opći rok
za zastaru traženja naknade koji traje pet godina, kako propisuje citirana odredba iz
čl. 225. ZOO, što znači da je početkom 2000.-tih godina, a u svakom slučaju znatno
prije zaprimanja ove tužbe 29. srpnja 2016. prestalo pravo tužitelja zahtijevati od
tuženika isplatu novčanog iznosa kao naknadu za predmetne nekretnine. Kod takvog
stanja stvari, tuženikov prigovor zastare u potpunosti je osnovan, stoga tužba nema
valjanog zakonskog uporišta.

23. Slijedom iznijetog, tužbeni zahtjev odbijen je u cijelosti, kako je i odlučeno u izreci presude.

24. Odluka o parničnom trošku je izostala jer tuženik nije zatražio njegovu naknadu.

Split, 13. listopada 2023.

8 P-2155/2021-36

S u d a c

Branko Malenica v.r.

PRAVNA POUKA Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku
od 15 dana od dana primitka njezinog pisanog otpravka. Žalba se podnosi
Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.