Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zagreb

Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11, Zagreb

P-377/2025-18

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu pojedincu Sanda Jeromela, u pravnoj stvari tužitelja: Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, kojeg zastupa punomoćnica Doroteja Jurčić Nižić, odvjetnica u Zagrebu, Palmotićeva 60/II, protiv tuženika: Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Branko Bulat, odvjetnik iz ŠAVORIĆ & PARTNERI odvjetničko društvo, d.o.o., Zagreb, Ilica 1, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene javne i glavne rasprave 25. studenog 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i tuženika, danom objave 2. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj 016-2231/2005, sklopljenog između korisnika kredita JH i prednika tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB: 14036333877 od 25.9.2006., i to u dijelu koji glasi: "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.".

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, da tužitelju Druga fundacija SPV d.o.o., Zagreb, Lonjička ulica 2A, OIB: 25132169807, plati iznos od 975,73 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom, tekućom na taj iznos od dana 28.10.2006. do isplate, koje kamate se obračunavaju po stopi koja je do 31. prosinca 2007. propisana člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. propisana čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, odnosno koja je do 31. srpnja 2015. godine određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te nadalje, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj potražuje od tuženika iznos od 26,16 EUR uvećano za zatezne kamate od 26. rujna 2006. do isplate i za potraživanje zateznih kamata na iznos glavnice od 975,73 EUR za razdoblje od 26. rujna 2006. do 27. listopada 2006. kao neosnovan.

IV. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi parnični trošak u iznosu od 1.167,11 EUR zateznim kamatama tekućim od donošenja ove presude 2. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 437,50 EUR s pripadajućim zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da su dana **.**.2006. JH i prednik tuženika sklopili Ugovor o kreditu, br. 016-2231/2006 te da je tražbina po tom Ugovoru prenesena na tužitelja temeljem Ugovora o cesiji koji je tužitelj sklopio sa JH dana 10. lipnja 2023. a o čemu je obaviješten tuženik dopisom od 10. lipnja 2023. Ugovorom o kreditu, u čl. 5.2., ugovoreno je naplaćivanje administrativne naknade i to 1,25% od iznosa kredita, jednokratno, a koja je i naplaćena od korisnika kredita u iznosu od 7.442,12 kn/1.001,89 EUR. Navodi da se o odredbama Ugovora o kreditu koji predstavlja potrošački ugovor nije pojedinačno pregovaralo, nisu pojašnjene, niti su jasne i razumljive te su ništetne. Korisniku kredita nije pojašnjeno koji bi eventualni stvarni troškovi bili obuhvaćeni predmetnom naknadom; razlozima koji bi eventualno opravdavali naplaćivanje takve naknade; eventualnoj svrsi naknade; relaciji odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga pa korisnik kredita nije mogao na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti koje ekonomske posljedice za njega temeljem takve odredbe uopće proizlaze. Predmetna naknada ustegnuta je od samog iznosa kredita, pa proizlazi da je korisnik kredita na kraju tuženiku morao plaćati i kamate na naknadu koja mu je naplaćena, a čime je svime i dodatno narušena neravnoteža u pravima i obvezama između ugovornih stranaka, na štetu korisnika kredita. Poziva se na

Poziva se na čl. 81. i 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošaka iz 2003. Poziva se na čl. 3. st. 1. i čl. 5. Direktive EU 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. te na odluke Suda EUR C-84/19 i C-224/19. Također, poziva se na čl. 323. Zakona o obveznim odnosima. Tužbenim zahtjevom traži utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 5.2. predmetnog Ugovora o kreditu i isplatu iznosa od 1.001,89 EUR s pripadajućim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je u bitnome istaknuo da tužitelj nije priložio niti jedan dokaz na okolnost osnovanosti tužbenog zahtjeva i istaknuo je prigovor zastare potraživanja. Ne spori da je sklopljen predmetni Ugovor o kreditu i da je ugovorena naknada za obradu kredita, da time nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu da je predmetna ugovorna odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva te nije ništetna. Tuženik je imao troškove obrade kredita, odnosno troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.), predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta, u stadiju obrade zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu, zaposlenik tuženika pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita i na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta, zatim u stadiju postupka obrade klijent potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, koja se interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika i ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. Također, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje, a nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu koje vrijeme rada iznosi minimalno 2 sata. Slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta), provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena, provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta, u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, provjera postoji li potpisan isplatni nalog, najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom a ukupno vrijeme rada po ovim točkama je procijenjeno na daljnjih 1 do 2 sata vremena. Slijedom navedenog, smatra da su neosnovane tvrdnje kako je odredba čl. 5. Ugovora o kreditu ništetna odnosno da tužitelj ima pravo na povrat navodno naplaćenog iznosa od 1.001,89 eura. Prigovara aktivnoj legitimaciji tužitelja jer isti nije potrošač, i isticanje ništetnosti isključivo je na potrošaču te je prijenos potrošačkih prava nedopušten. Smatra da tražbina koja je predmet ustupa nije određena niti odrediva. Osim toga, tužitelj nije predložio nijedan dokaz da su navedeni troškovi obrade kredita naplaćeni, kada su naplaćeni i u kojem iznosu.

3. Podneskom od 24. travnja 2025. tuženik je učinio nespornim visinu naplaćene naknade u iznosu od 7.351,71 kn/975,74 EUR ali i nadalje osporava osnovu tužbenog zahtjeva, dok u odnosu na strukturu predmetne naknade smatra da ju nije dužan obrazlagati potrošaču, pri tome pozivajući se na presudu Suda EU C-621/17 i C-84/19 a da je trošak obrade kredita naplaćen kroz efektivnu kamatnu stopu (EKS).

4. Podneskom od 28. listopada 2025. tuženik je dostavio isplatni nalog na okolnost visine i datuma naplate naknade za obradu kredita te je tužitelj podneskom od 3. studenog 2025. konačno specificirao tužbeni zahtjev i to na način da je djelomično povukao tužbeni zahtjev i umjesto iznosa od 1.001,89 EUR uvećano za zatezne kamate od 26. rujna 2006. potražuje iznos od 975,73 EUR uvećano za zatezne kamate od 28. listopada 2006. dok je u preostalom dijelu ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva.

5. Tuženik se na ročištu dana 25. studenog 2025. protivio djelomičnom povlačenju tužbe.

6. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u dokumentaciju koja prileži spisu i saslušao svjedoka JH na okolnost statusa potrošača, informiranosti i pregovaranja o pojedinim odredbama ugovora o kreditu.

7. Na temelju odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (''Narodne novine'' broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) ovaj sud je ocijenio tužbeni zahtjev djelomično osnovanim.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 5.2., Ugovora o kreditu, broj: 016-2231/2006 sklopljenog dana 25.09.2006. između JH, kao kao korisnik kredita i prednik tuženika Hypo Alpe-Adria- Bank d.d., Zagreb, kao kreditor s druge strane sklopili, a koja se odnosi na jednokratnu naknadu za obradu kredita i to 1,25% od iznosa kredita, koja je i naplaćena od korisnika kredita u iznosu od 975,73 EUR dana 28. listopada 2006., po osnovi ništetnosti takve odredbe ugovora.

9. Među strankama je sporno je li navedena ugovorna odredba Ugovora o kreditu ništetna, osnovanost potraživanja i da li je nastupila zastara predmetnog potraživanja.

10. Tuženik je prigovorio aktivnoj legitimaciji tužitelja jer isti nije potrošač te da tražbina koja je predmet ustupa nije određena niti odrediva.

11. Nesporno je i da je korisnik kredita JH kao ustupitelj sa tužiteljem sklopio Ugovor o ustupu o kojem je tuženik obaviješten 10. lipnja 2023. (list 7- 11 spisa) a kojim je ustupio tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu kojeg je sklopio sa tuženikom i to tražbinu s osnove ništetnih odredbi ugovora o kreditu na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

12. Nije sporna visina tužbenog zahtjeva u iznosu od 975,73 EUR niti da su tuženik i korisnik kredita JH sklopili predmetni Ugovor o kreditu.

13. Dakle, nesporno je naknada za obradu kredita naplaćena od korisnika kredita u iznosu od 975,73 EUR. Tužitelj je prvobitno tužbom zatražio iznos od 1.001,89 EUR uvećano za zatezne kamate od 26. rujna 2006. do isplate, da bi zatim zatražio nesporan iznos od 975,73 EUR uvećano za uvećano za zatezne kamate od 28. listopada 2006. do isplate. Tuženik koji se upustio u raspravljanje, protivio se djelomičnom povlačenju tužbe.

14. Također se napominje da iz Ugovora o ustupu od 10. lipnja 20219. proizlazi da se ustupitelj JH obvezala se tužitelju predati sve isprave o ustupljenoj tražbini koje posjeduje i bez odgađanja pribaviti sve isprave od banke s kojom je sklopila ugovor o kreditu a koje zatraži tužitelj kao primatelj (čl. 2.3. i 2.4.). Iz navedenog je za zaključiti da je tužitelj bio dužan zatražiti od korisnice kredita dokaz kada i u kojem iznosu naplaćena naknada za obradu kredita i već u trenutku podnošenja tužbe mogao je specificirati tužbeni zahtjev.

15. Stoga je valjalo odbiti tužbeni zahtjev za iznos od 26,16 EUR uvećano za zatezne kamate od 26. rujna 2006. do isplate i za potraživanje zateznih kamata na iznos glavnice od 975,73 EUR za razdoblje od 26. rujna 2006. do 27. listopada 2006. kao neosnovan i odlučeno je kao u točki III. izreke temeljem čl. 193. st. 2. ZPP-a.

16. Čl. 5.2. Ugovora o kreditu broj: 016-2231/2006 od 25. rujna 2006. (list 15-21 spisa) prednik tuženika kao kreditor odobrio je korisniku kredita JH Kabalin stambeni kredit u kunskoj protuvrijednost iznosa od 127.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. U čl. 5.2. Ugovora o kreditu ugovoreno je da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25 % od iznosa kredita.

17. Sadržajno proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer korisnik kredita nije obrtnik, niti trgovac pojedinac, već fizička osoba koja ne obavlja registriranu djelatnost.

18. Prema odredbi čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/2003., dalje u tekstu: ZZP-a/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, dok je, prema odredbi točke 2. istog članka, trgovac svaka osoba koja nudi ili sklapa pravne poslove, odnosno nastupa na tržištu u okviru svog zanimanja, ili svoje djelatnosti.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

20. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81. st. 2. ZZP-a/03).

21. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81. st. 4 ZZP-a/03).

22. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84. ZZP-a/03).

23. Nepoštena ugovorna odredba je ništava (čl. 87. ZZP-a/03).

24. Iz iskaza svjedoka JH na ročištu dana 25. studenog 2025. proizlazi da je sklopila Ugovor o kreditu kod Hypo Alpe Adria bank d.d. u 2006. godini a radi kupnje stana u kojem živi i koristi ga isključivo za svoje osobne potrebe, da nije imala mogućnost pregovaranja o pojedinim odredbama Ugovora o kreditu. Ista je iskazala da se ne sjeća radi proteka vremena da li je bila obaviještena od strane banke o plaćanju naknade za obradu kredita niti joj je objašnjeno o trošku plaćanja naknade za obradu kredita, ali da je to bilo uvjet kako bi uopće sklopila Ugovor o kreditu.

25. Dakle, iz iskaza svjedoka proizlazi da se nije pregovarao niti o jednoj odredbi ugovora o kreditu pa niti o odredbi koja se odnosila na naknadu za obradu kredita već je svjedok prihvatio ugovor koji mu je ponuđen kao takav, bez mogućnosti pregovaranja. Sud je prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv te u skladu dokumentacijom koja prileži spisu a iz niti jednog dokaza ne proizlazi da bi nekretninu koristio u bilo kakve poslovne svrhe.

26. Predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je sastavio tuženik a korisnik kredita je iz ugovorne odredbe čl. 5.2. Ugovora mogao zaključiti koji je iznos troškova jednokratne naknade s obzirom na to da je ugovoreno da se prije isplate kredita odbijaju jednokratni troškovi od 1,25% iznosa kredita, čime je iznos odobrenog kredita umanjen za navedeni trošak a korisnik kredita nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

27. Naime, ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno (čl. 1021. ZOO-a).

28. Dakle, predmet ugovora o kreditu jest pozajmljivanje određenog iznosa novca s obvezom njegova povrata, nakon određenog vremena, a korisnik kredita za to korištenje tuđeg novca plaća cijenu u vidu ugovorenih kamata, za vrijeme dok pozajmljeni iznos u potpunosti ne vrati.

29. Tako je bilo ugovoreno i predmetnim Ugovorom o kreditu. Dakle, korisniku kredita dan je na raspolaganje određeni novčani iznos radi stambenog kreditiranja s rokom otplate 30 godina, u jednakim mjesečnim anuitetima koji su se sastojali od određenog iznosa glavnice i redovnih (ugovorenih) kamata, s time da su kamate ugovorene po promjenjivoj kamatnoj stopi, koja je u vrijeme sklapanja ugovora iznosila 3,88% godišnje (čl. 1., 2., 3., 4., i 6. Ugovora o kreditu).

30. Iz toga proizlazi da odredba čl. 2. Ugovora o kreditu kojom se, pored obveze plaćanja ugovorenih kamata na korištenu glavnicu kredita, ugovara plaćanje dodatne naknade za obradu kredita, a iznos kojih naknada se odbija od iznosa odobrenog kredita, ne može biti i nije niti predmet niti cijena Ugovora o kreditu.

31. Stoga je uopće bespredmetno utvrđivati je li ta odredba bila jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, u smislu odredbe čl. 84. ZZP-a/03, budući da je taj test potrebno provesti samo kada se radi o odredbi koja predstavlja predmet i/ili cijenu ugovora, u kojem slučaju, kada se radi o odredbi koja čini predmet i/ili cijenu ugovora, a koja je jasna, razumljiva i uočljiva, ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenje te odredbe.

32. U spisu nema dokaza a niti tuženik tvrdi da bi njegov zaposlenik prije sklapanja Ugovora o namjenskom kreditu dao korisniku kredita informacije o tome koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade za obradu kredita i odgodu plaćanja već u odgovoru na tužbu samo primjerice nabraja neke troškove koje pokriva naknada za obradu kredita a za odgodu plaćanja niti to.

33. Što se tiče primjerice nabrajanja troškova koje pokriva naknada za obradu kredita valja reći da zaposlenici tuženika za svoj rad primaju plaću, koja ne ovisi o broju ugovorenih kredita niti o iznosu odobrenih kredita.

34. U zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici su dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO-a).

35. Postupanje sukladno načelu savjesnosti i poštenja podrazumijeva da su sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno, uz uvažavanje interesa obiju strana, vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa

36. S obzirom da u slučaju da korisnik kredita nije pristao platiti naknadu za obradu kredita, do sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu ne bi niti došlo (ugovor je unaprijed pripremljen od strane tuženika, bez mogućnosti pregovaranja o sadržaju pojedinih odredaba, po principu ''uzmi ili ostavi''), da se plaćanjem te naknade ne podmiruju stvarni troškovi koje je tuženik imao uslijed sklapanja predmetnog ugovora te da se te naknade naplaćuju iz iznosa odobrenog kredita, tako da se korisniku kredita faktično stavlja na raspolaganje manji iznos kredita, dok mu se ugovorne kamate obračunavaju na cjelokupni odobreni iznos kredita, to proizlazi da je ugovaranjem odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu, protivno načelu savjesnosti i poštenja, prouzrokovana značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita kao potrošača.

37. Stoga je navedena odredba, u dijelu koja glasi "Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelihdvadesetpet posto) iznosa kredita.", nepoštena, a time i ništetna (čl. 81. st. 1. i čl. 87. ZZP-a/03).

38. Činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva (čl. 269. st. 2. ZOO-a).

39. Činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

40. S obzirom da predmetni Ugovor o namjenskom kreditu ne sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ugovorna činidba plaćanja naknade od strane korisnika kredita u smislu odredbe čl. 2., posljednje rečenice, a niti su strane ostavile trećoj osobi da odredi tu činidbu, već tuženiku, kao trgovcu i u ugovoru jačoj strani, što je protivno prisilnim propisima, to je odredba čl. 2. u citiranom dijelu neodređena i neodrediva.

41. Kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270. st. 1. ZOO-a).

42. U konkretnom slučaju nije ništetan cijeli Ugovor o kreditu, već samo navedeni dio odredbe čl. 2. Ugovora.

43. Naime, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen (čl. 324. st. 1. ZOO-a).

44. Plaćanje ulazne naknade za obradu kredita ne može biti i nije odlučujuća pobuda za sklapanje Ugovora o kreditu, a niti je ta odredba bila uvjet ugovora, slijedom čega se u konkretnom slučaju radi samo o djelomičnoj ništetnosti.

45. Posljedica ništavosti navedene odredbe o naknadi jest ta da je potrošač-korisnik kredita imao prema tuženiku tražbinu povrata novčanog iznosa kojeg je tuženik stekao temeljem te ništetne odredbe, dakle, u okviru instituta stjecanja bez pravne osnove, imala bi pravo na povrat onog što je primjenom navedene odredbe platila tuženiku, sve sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi čl. 324. st. 1. ZOO-a o pravnim posljedicama ništetnosti ugovora ili njegovih pojedinih odredbi te čl. 1111. st. 1. ZOO-a o stjecanju bez pravne osnove.

46. Visina naknade koju je korisnik kredita platio tuženiku po osnovi odredbe čl. 5.

Ugovora o kreditu nije sporna.

47. Dakle, nije sporno da je dana 28. listopada 2006. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 975,73 EUR uvećano za uvećano za zatezne kamate od 28. listopada 2006. do isplate.

48. Navedena tražbina, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO-a).

49. Primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO- a).

50. Iz predmetnog Ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je JH ustupila tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku po osnovi povrata preplaćenih iznosa po osnovi valute, kamata i svih plaćenih naknada nastalu temeljem ništetne odredbe Ugovora o kreditu (čl. 1. i 2. Ugovora o ustupu tražbine).

51. Valja istaknuti da je tražbina dovoljno određena ako su u ugovoru jasno naznačeni vjerovnik, dužnik i pravni temelj iste, a ista je odrediva ako ugovor sadrži dovoljno podataka temeljem kojih se ti elementi mogu odrediti (čl. 272. st. 1. ZOO-a).

52. U konkretnom slučaju Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, dok je samo utvrđivanje visine iste ostavljeno za kasnije, s obzirom da se taj iznos, ako je sporan, bez provođenja financijskog vještačenja ne može utvrditi.

53. Stoga je tražbina koja se ustupa jasno određena, a time je i sama činidba ugovora jasno određena pa nema mjesta zaključku o ništetnosti predmetnog Ugovora o ustupu tražbine zbog neodređenosti činidbe, u smislu odredbe čl. 269. i 270. st. 1. ZOO-a.

54. Nebitno je što tužitelj nema svojstvo potrošača, već je jedino relevantno da je na njega prenesena tražbina potrošača nastala primjenom ništetne odredbe (potrošačkog) Ugovora o kreditu.

55. Ovo stoga, što se radi o prenosivoj imovinsko – pravnoj tražbini čiji se objektivni identitet prijenosom na drugog vjerovnika ne mijenja, dakle, promjenom osobe vjerovnika nije promijenjen identitet tražbine koja se ustupa, što je osobito vidljivo iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a prema kojoj primatelj tražbine (cesionar) ima prema dužniku (cesusu) ista prava koja je ustupitelj tražbine (cedent) imao prema dužniku do ustupanja.

56. Novčane tražbine potrošača nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom, dakle, iste su prenosive, kao i većina novčanih tražbina, bez obzira na svojstvo njihova nositelja (tako i Sud EU, u presudama C-383/18 od 11. rujna 2019. i C-519/19 od 1/8. studenog 2020.).

57. Slijedom navedenog, tužitelj je aktivno legitimiran potraživati od tuženika ono šte je isti primio od JH u ispunjenju Ugovora o kreditu primjenom ništetne odredbe.

58. Tražbina povrata stečenog bez pravne osnove zastarijeva protekom općeg zastarnog roka od 5 godina koji načelno počinje teći prvog dana nakon dana kada je stjecatelj nešto stekao (čl. 215. st. 1. i čl. 225. ZOO-a).

59. Međutim, prema pravnom shvaćanju kojeg je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo u zauzeo na sjednici Građanskog odjela održanoj 30. siječnja 2020., a kojeg prihvaća i ovaj sud, zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

60. S obzirom da odredba čl. 2. Ugovora o namjenskom kreditu još uvijek nije utvrđena ništetnom pravomoćnom sudskom odlukom, to zastara u konkretnom slučaju nije niti počela teći.

61. Stoga je valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti

odredbe čl. 5.2. Ugovora koji se odnosi na naknadu za obradu kredita te isplatu iznosa od 975,73 EUR. Stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. Izreke.

62. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kredita i naknadi za prijevremenu otplatu kredita ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih se konkretnih troškova ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana kada je tužitelju ista naplaćena. Što se tiče stope zatezne kamate na iznos glavnice tužitelj potražuje po stopi propisanoj za ostale odnose, kako je odlučeno u točki II. izreke.

63. Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, ("Narodne novine" broj 138/23 - dalje: Tarifa). Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 10. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8/1 Tarife), sastav podneska od 3. studenog 2025. u iznosu od 50,00 EUR (Tbr. 8/4 Tarife), zastupanja na ročištima dana 14. listopada 2025. i 25. studenog 2025. u iznosu od po 200,00 EUR (Tbr. 9/1 Tarife), što uvećano za trošak PDV-a (Tbr. 42 Tarife) ukupno iznosi 1.062,50 EUR. Tužitelju je priznat trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 34,87 EUR i na presudu u iznosu od 69,74 EUR te je tužitelju priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 1.167,11 EUR, sa zakonskim zateznima kamatama u smislu odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a , kako je i odlučeno pod točkom IV. izreke ove presude.

64. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 19. svibnja 2025. jer nije bio potreban radi vođenja ove parnice, kao niti trošak zatražen preko iznosa koji je tužitelju dosuđen te je stoga odlučeno kao pod točkom V. izreke.

U Zagrebu, 2. prosinca 2025.

Sudac:

Sanda Jeromela

Pouka o pravnom lijeku:

Protiv ove odluke stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dostave pisanog otpravka odnosno od dana objave ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu. Žalba se podnosi ovom sudu a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. tužitelju po odvj. uz nalog o sudskoj pristojbi na presudu u iznosu od 69,74 EUR

2. tuženiku po odvj.

3. pisarnica – kal. 60 dana