Poslovni broj: P-323/2024-9

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Velika Gorica, Trg kralja Tomislava 36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Velikoj Gorici po sutkinji tog suda Ivani Klaić Žlepalo, u pravnoj stvari tužiteljice ĐŠ, OIB: [osobni identifikacijski broj], kralja [adresa], koju zastupa punomoćnica Marta Šimrak Lukavski, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], Slavonska avenija 6, Zagreb kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Matić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne i glavne rasprave zaključene 30. listopada 2025. u nazočnosti zamjenika punomoćnice tužiteljice i punomoćnice tuženika, 1. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se ništetnim članak 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 156-53/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, potvrđen od strane javnog bilježnika Ranke Spevec iz Velike Gorice, pod brojem OV-11322/2007 od 13. srpnja 2007., koji glasi:„ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelidvadesetpet posto) iznosa kredita.“

II Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 8, Zagreb, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju, ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos koji se odnosi na ništetnu naknadu za obradu kredita u iznosu od 975,84 EUR s pripadajućim zateznim koje na taj iznos teku od 20. srpnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi koja se određuje po članku 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, od 30. prosinca 2023. do isplate, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine., u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d. Slavonska avenija 8, Zagreb, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju, ĐŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], prouzročeni parnični trošak u iznosu od 735,89 eura sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine., u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan tužiteljičin zahtjev za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 187,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

V. Odbija se kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška parničnog postupka iznosu od 750,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s tuženikom 13. srpnja 2007. godine sklopila Ugovor o kreditu broj 156-53/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ranke Spevec iz [adresa], pod brojem OV- 11322/2007 od 13. srpnja 2007., prema kojem je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 134.200,00 CHF obračunato po srednjem tečaju HNB važećem na dan isplate kredita radi kupnje stana. Dalje je tužiteljica navela da je predmetni ugovor o kreditu tipski i da između ostalog, sadrži odredbu koja se odnosi na troškove obrade kredita te da je predmetna ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje troškova za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena i ništetna. Navela je da u konkretnom slučaju tuženik nije tužiteljici iskazao koji su to točno troškovi u vezi postupka odobravanja kredita pa da bi iste tužiteljica morala nadoknaditi, a nije joj niti objašnjena struktura tih troškova i zašto je iznos te naknade u izravnoj korelaciji sa iznosom kredita koji se traži. Nadalje, da u Ugovoru nije navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (kupovni, srednji ili prodajni) niti je precizirano da li se obračunava tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili na neki treći dan. Slijedom navedenog, polazeći od nesporne činjenice da su odredbe koje su se odnosile na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od tuženika, a o kojim se odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tužiteljica imala utjecaj na njihov sadržaj i kojim je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, tužiteljici nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana (osim želje za dodatnim profitom) obveza, tužiteljica smatra kako takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima te načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava. Stoga predlaže uvažiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, utvrditi ništetnom odredbu članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu, naložiti tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 975,84 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, uz naknadu troška parničnog postupka tužiteljici.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev. Ne spori da je 6. srpnja 2007. s tužiteljicom sklopio Ugovor o kreditu broj 156-53/2007 te da je prilikom isplate kredita tužitelju naplaćena jednokratna naknada u iznosu označenom u tužbi. Tuženik ističe da je u ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se od iznosa kredita odbijaju jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% iznosa kredita, stoga sporni članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti. Također da predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužiteljici da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz sporne odredbe. Također, da je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužiteljici da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge kao i da sagleda sve učinke sklapanja ugovora o kreditu pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 1,25%. Tuženik je istaknuo da on, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Smatra kako ima pravo naplatiti usluge koje pruža. Činjenica što obrada kredita ulazi u redovni opis posla zaposlenika banke to pravo ne umanjuje niti spornu odredbu čini ništetnom jer je tuženikova djelatnost puno šira od samog kreditiranja i on bi svaki proizvod i uslugu koju pruži morao smjeti i naplatiti. Tuženik se financira upravo kroz naknade, a zbir svih naknada je izvor iz kojeg se, između ostalog, isplaćuju plaće radnicima čiji je onda opis poslova i obrada kreditnih zahtjeva. Tuženik ne spori da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru, ali da to samo po sebi ne dovodi do zaključka kako se u vezi s ugovornim odredbama nije moglo pregovarati. Smatra da se pregovaračka moć potrošača ogleda u njegovom pravu da odabere između različitih ugovornih proizvoda tuženika, njihove cijene te usporedi ponudu na tržištu kako bi odabrao ekonomski i pravno za njega najprihvatljiviju ponudu. Tužiteljica je prilikom sklapanja ugovora o kreditu ovisila jedino o svojoj slobodnoj volji te je mogla sama odlučiti odgovara li joj ta odredba. Riječ je o naknadi koja se naplaćuje odmah prilikom puštanja kredita u tečaj i tužiteljica je bila upoznata s tom odredbom od prvog trenutka pregovora o uvjetima kredita. Tužiteljica je samostalno procjenjujući rizike, odabrala sklopiti ugovor o kreditu s tako ugovorenim troškovima obrade očito iz razloga jer je taj model u vrijeme sklapanja ugovora za nju bio najpovoljniji. Navodi da je predmetnim ugovorom odobren i isplaćen iznos 134.200,00 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a sporna naknada je naplaćena u iznosu 1,25% te da je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. Međutim, sve i da je predmetna odredba ništetna, a što se kategorički osporava iz ranije navedenih razloga, tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost s obzirom da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen. Prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem kamatne stope od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate. S obzirom na to da u ovom postupku tužiteljica nije dokazala da je prije podnošenja tužbe zahtijevala vraćanje stečenog bez osnove nije dokazala ni da je tuženik prije podnošenja tužbe postao nesavjestan stjecatelj, odnosno da nije postupao u dobroj vjeri prilikom sklapanja ugovora. Opreza radi ističe prigovor zastare jer se kod ništetnosti primjenjuju pravila o stjecanju bez osnove pa je zastarni rok pet godina od dana plaćanja. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev i tužiteljicu obvezati da naknadi troškove postupka tuženiku.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu broj 156-53/2007 (list 9 do 13 spisa, Aneks tog ugovora (na listu 14 do 15 spisa), obavijest o dospijeću prvog anuiteta (list 5 spisa), obavijest o promjenama kamatne stope (list 6 spisa), popis uplata (list 7 do 8 spisa), simulirani otplatni plan u eurima (list 16 do 19 spisa), obavijesti o promjeni kamatne stope (list 20 i 23 spisa), otplatni plan (list 21, 2224 do 25, 26 do 30 spisa), specifikaciju isplate kredita (list 31 spisa) te je izveden dokaz saslušanjem tužiteljice.

4. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23- dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, činjenica da su tužiteljica i tuženik dana 13. srpnja 2007. godine sklopili Ugovor o kreditu, kojim je tuženik, kreditor, odobrio tužiteljici, kao korisniku kredita, stambeni kredit za kupnju nekretnine u iznosu od 134.200,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita u tečaj, na rok otplate 25 godina, uz promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu. Isto tako nesporna je činjenica da je tužiteljica prema odredbi članka 5. predmetnog Ugovora o kreditu bila dužna prije korištenja kredita platiti naknadu za obradu zahtjeva i odobravanje kredita u visini 1,25% iznosa kredita koju naknadu u iznosu od 975,84 eura tuženik je naplatio 20. srpnja 2007.

5.1. Budući da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva, već samo osnova, sud nije izvodio dokaz financijskim vještačenjem nakon što su se stranke na pripremnom ročištu suglasile s time da se taj dokaz ne izvodi.

5.2. Među strankama je sporno je li odredba članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za jednokratne troškove obrade kredita ništetna, s time da je ujedno sporan zatraženi tijek zakonske zatezne kamate, a tuženik je istaknuo i prigovor zastare potraživanja.

6. Prvenstveno treba naglasiti da je odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, 46/07 i 79/07 - u daljnjem tekstu ZZP- a) propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7. Prema odredbi članka 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati da li su ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je i odredbom članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

8. Imajući na umu da se odredbama ZZP-a uređuje zaštita osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga s posebnim osvrtom na djelotvorniju pravnu zaštitu potrošača, koji se u ugovorima s trgovcima posebice u tzv. tipskim, unaprijed formuliranim ugovorima, što je sukladno odredbi članka 295. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 - u daljnjem tekstu ZOO-a) i predmetni Ugovor o namjenskom kreditu, pojavljuju kao "slabija strana", jer se u takvim ugovorima o ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, što suprotno osnovnom načelu obveznog prava, načelu savjesnosti i poštenja, može uzrokovati znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača, sud je analizirajući odredbu članka 5. predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita stava da ta ugovorna odredba ne predstavlja odredbu o predmetu ugovora i cijeni, odnosno "glavni predmet ugovora", što rezultira time da se na tu ugovornu odredbu ne odnosi isključenje testa poštenosti. S obzirom da pri ocjeni o tome da li je neka ugovorna odredba obuhvaćena pojmom "glavni predmet ugovora" treba uzeti u obzir narav, opću strukturu i odredbe ugovora, pravni i činjenični kontekst ugovora, Europski sud je postavio određene kriterije nacionalnim sudovima za ocjenu predstavljaju li pojedine odredbe ugovora o kreditu glavni predmet ugovora ili ne, odnosno mogu li se te odredbe i pod kojim uvjetima testirati na poštenost, pa je tako u presudi broj C-224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. godine utvrdio da se točan doseg pojmova "glavni predmet" i "cijena" u smislu odredbe članka 4. stavka 2. Direktive 93/13/EEZ ne može odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošače", pa se naknada za otvaranje kredita ne može smatrati bitnom činidbom hipotekarnog zajma samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Drugim riječima bitne činidbe ugovora, "glavni predmet ugovora" su odredbe kojima se utvrđuju bitne činidbe ugovora koje ga određuju kao takvog, karakteriziraju ugovor i bez koji to nije taj ugovor, za razliku od ugovornih odredbi akcesornog karaktera, koje ne definiraju glavni predmet ugovora, pa podliježu testu poštenosti, a u koje odredbe se svakako ubraja i odredba o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, jer ta odredba ne definira bit ugovora o kreditu, iako ulazi u "ukupne troškove kredita za potrošače".

9. Tužiteljica je u svom iskazu navela da su joj prilikom dizanja kredita 2007. u banci rekli da je ugovor o kreditu unificirani ugovor te da nema mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama, pa tako ni o odredbi vezanoj uz naknadu za obradu kredita koja joj se učinila visokom, ali djelatnik banke je rekao da je to tako i da je to ta visina koju je potpisala banka i da se tu ništa ne može učiniti. Navela je da joj u banci nije bilo objašnjeno ovisi li visina naknade za obradu kredita o visini isplaćenog kredita. Dalje je navela da je namjena predmetnog kredita bila za kupnju stana, a taj stan nikada nije koristila za obavljanje poslovne djelatnosti, već isključivo za privatne svrhe. Ugovor je prije potpisivanja pročitala, pa tako i spornu odredbu, ali da s obzirom na situaciju u kojoj je bila, a da joj je trebao kredit koji u drugim bankama nije mogla dobiti, nije previše propitkivala tu odredbu, čak i iz straha da se ne izjalovi dobivanje kredita jer je trebala riješiti stambeno pitanje. Navela je kako razumije što znači plaćanje 1,25% od nekog iznosa, u konkretnom slučaju od iznosa kredita. U vrijeme podizanja kredita radila kao edukacijski rehabilitator, a taj posao radi i danas.

10. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužiteljice jer je iskazivala životno i uvjerljivo i u skladu sa dokumentacijom u koju je sud izvršio uvid, te je na temelju rezultata dokaznog postupka sud utvrdio da se o spornoj odredbi u konkretnom slučaju nije pojedinačno pregovaralo.

11.Analizirajući izvedene dokaze sud je utvrdio da je odredba članka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu, kojim je ugovorena jednokratna naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25% od iznosa kredita, a koja naknada je u konkretnom slučaju iznosila 975,84 eura, nepoštena ugovorna odredba, a time u skladu s odredbom članka 87. stavka 1. ZZP-a, ništetna. Naime, s obzirom na to da se o predmetnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, jer je istu nesporno unaprijed formulirao tuženik, trgovac, zbog čega tužiteljica, potrošač, niti nije imala utjecaja na njezin sadržaj, u pitanju je odredba unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, spa je sud stava da je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna. Također, prema ocjeni suda, navedena odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača, a to tim više što je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što korisnike kredita dodatno dovodi u neravnopravan položaj. Drugim riječima iako je tuženik, trgovac, prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita imao određene troškove, koji se "pokrivaju" tom naknadom, nije dokazao koji su to troškovi. Sama činjenica da je naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita određena u postotku od odobrenog iznosa kredita, što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Naprotiv da su zaista ugovorenim naknadama za obradu zahtjeva i odobravanje kredita "pokriveni", odnosno plaćeni stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

12. Konačno, treba naglasiti da, iako u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 101/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, potrošača.

13. Nastavno bitno je naglasiti da za pojam potrošača u smislu Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. nije odlučno znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, što je razumljivo, jer je za zaštitu prava potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi odlučan samo podređeni položaj potrošača koji nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke, kreditora, koji se primjenjuju na kredite koje sklapaju, pa svi oni neovisni o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu u odnosu na banku, kreditora, dijele jednaki, podređeni položaj. Isto tako prema praksi Europskog suda za pojam potrošača, a to je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije, nije odlučno što je potrošački ugovor prestao ispunjenjem, jer korisnici kredita, potrošači koji su otplatili kredit i traže povrat plaćenog na temelju pravila o stjecanju bez osnove, s obzirom da su plaćanja učinjena na temelju nepoštenih ugovornih odredbi, zadržavaju svojstvo potrošača iako je ugovor prestao ispunjenjem.

13.1. Vezano uz navode tuženika da tužiteljici nije dopušteno isticati ništetnost, s obzirom na to da bi uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je u cijelosti ispunjen ukazuje se na to da je posljedica činjenice što se o pojedinoj odredbi potrošačkog ugovora nije pojedinačno pregovaralo zakonom propisana u vidu ništetnosti takve odredbe i to odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a. Stoga se ne radi o zabrani manjeg značaja pa nisu od utjecaja tuženikovi navodi da se u konkretnom slučaju ne može isticati ništetnost.

14. U odnosu na prigovor zastare potraživanja sud je utvrdio da je isti neosnovan. Naime Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti dok činjenica što se tuženik ne slaže s navedenim stavom Vrhovnog suda Republike Hrvatske nije od utjecaja.

15. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, potrošača te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega prema odredbi članka. 1115. ZOO-a tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

16. Slijedom navedenog, na temelju odredbe članka 325. stavka 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 81. stavka 1. i stavka 2. ZZP-a i odredbom članka 87. stavka 1. ZZP- a u vezi s odredbom članka 295. ZOO-a sud je utvrdio da je osnovan tužbeni zahtjev kojim se utvrđuje ništetnom odredba članka 5. stavak 2. Ugovora o kreditu broj 156- 53/2007 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ranke Spevec iz [adresa], pod brojem OV-11322/2007 od 13. srpnja 2007, a koja glasi: “ Prije isplate kredita odbijaju se od iznosa kredita jednokratni troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedancijelidvadesetpet posto) iznosa kredita.", slijedom čega je presuđeno kao u točki I izreke ove presude.

17. Budući da među strankama visina tužbenog zahtjeva, odnosno visina iznosa koji je tuženik 20. srpnja 2007. obračunao tužiteljici na ime jednokratnih troškova obrade kredita, sud je, na temelju odredbe članka 323. stavka 1. ZOO-a i odredbom članka 1111. ZOO-a naložio tuženiku platiti tužiteljici iznos od 975,84 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje, prema odredbi članka 1115. ZOO-a teku od 20. srpnja 2007. do isplate zbog čega je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

18. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 1. u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a. Tužiteljici koja je u cijelosti uspjela u ovom postupku priznat je trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, 107/25) i to za sastavljanje tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. OT u iznosu od 150,00 eura, za sastav podnesaka od 12. prosinca 2024. prema Tbr. 8. toč. 1. OT u iznosu od 150,00 eura, za zastupanje na ročištu održanom 9. srpnja 2025. prema Tbr. 9. t. 2. OT u iznosu od 75,00 eura, za zastupanje na ročištu održanom 30. listopada 2025. prema Tbr. 9. t. 1. OT u iznosu od 150,00 eura, sve uvećano za PDV po stopi od 25% i trošak sudske pristojbe na tužbu u skladu s Tar. br. 1. st. 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj: 37/2023) u iznosu od 39,82 eura i sudsku pristojbu na presudu u skladu s Tar. br. 2. st. 1. Uredbe u iznosu od 39,82 eura, što ukupno iznosi 735,89 eura. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki III izreke ove presude.

18.1. Za zastupanje na pripremnom ročištu održanom 9. srpnja 2025. tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška iznad dosuđenog joj iznosa od 93,75 eura budući da se na tom ročištu nije raspravljalo o glavnoj stvari niti su se izvodili dokazi. Tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška postupka u iznosu od 93,75 eura za zastupanje na ročištu za objavu presude jer ta radnja nije bila potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a. Naime, prema odredbi članka 335. stavak 6. ZPP- a ročište na kojem se presuda objavljuje održat će se neovisno o tome jesu li stranke o njemu uredno obaviještene, odnosno jesu li pristupile na to ročište. Dakle, radnja zastupanja na ročištu za objavu presude nije potrebna za vođenje parnice u smislu odredbe članka 155. ZPP-a neovisno o tome što OT predviđa naknadu tog troška odvjetniku. Naknadu tog troška, ukoliko mu stvarno nastane, odvjetnik može ostvarivati prema odredbi Tbr. 43. OT od stranke koju zastupa. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u točki IV izreke ove presude i odbijen je tužiteljičin zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 187,50 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

18.2. Tuženiku koji je u cijelosti izgubio ovu parnicu ne pripada pravo na naknadu troška postupka slijedom čega je odbijen njegov zahtjev za naknadu troška postupka u iznosu od 750,00 eura te je odlučeno kao u točki V izreke ove presude.

Velika Gorica, 1. prosinac 2025.

Sutkinja

Ivana Klaić Žlepalo

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana održavanja ročišta na kojem je presuda objavljena ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, bez obzira je li na isto pristupila, odnosno u roku od 15 dana od dana primitka presude ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pisano putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranku, a o žalbi odlučuje županijski sud.