Poslovni broj Pn.10/2021-29

REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Dubrovniku

Dubrovnik

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Dubrovniku po sutkinji Ani Poljanić, u pravnoj stvari tužitelja ad.1. HT, OIB [osobni identifikacijski broj], Rr.koder Lume 12, Kukes, Albanija i tužiteljice ad.2. ZT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], oboje zastupani po punomoćniku Bojanu Lujaku, odvjetniku u Dubrovniku, protiv tužene Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Dubrovniku, Građansko-upravni odjel, radi naknade štete, nakon održane javne glavne rasprave, zaključene dana 17. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonske zastupnice tuženika ŠT, državnoodvjetničke savjetnice u ODO GUO Dubrovniku, 1. prosinca 2025.g.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 na ime pretrpljene štete isplatiti tužitelju ad.1. HT, OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.070,48 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2020. do 31. prosinca 2022.g. po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

II. Nalaže se tuženici Republici Hrvatskoj OIB 52634238587 na ime pretrpljene štete isplatiti tužiteljici ad.1. ZT OIB [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.820,48 EUR, sa zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2020. do 31. prosinca 2022.g. po stopi propisanoj odredbom članka 29. Zakona o obveznim odnosima koja se uređuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenim na razdoblje dulje od godine dana nefinacijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekuće polugodištu uvećano za tri postotna poena, od dana 01. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023.g. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023.g. po kamatnoj stopi koja se na ostale odnose određuje za svako polugodište primjenom referentne stope uvećane za tri posto, i u kojima se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja ad.1. za naknadu štete u iznosu od 4.565,66 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2020. do isplate, kao i određivanje tijeka zatezne kamate od dana 17. listopada 2019. za iznos iz toč.I. izreke.

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice ad.2. za naknadu štete u iznosu od 7.133,73 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 19. listopada 2020. do isplate, kao i određivanje tijeka zatezne kamate od dana 17. listopada 2019. za iznos iz toč.I. izreke.

V. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Obrazloženje

1.1. Tužitelji u tužbi podnesenoj sudu dana 4. veljače 2021. navode da su prilikom prelaska državne granice 27. listopada 2019. u 8:00 h uhićeni samo zbog razloga da je osoba s kojom su bili u automobilu bez njihovog znanja prenosila opojnu drogu – marihuanu. Rješenjem ODO Dubrovnik broj K-DO-445/2019 od 23. prosinca 2019. istraga protiv tužitelj je obustavljena, a istražni zatvor, koji je tužiteljima određen rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl.br.Kir-506/2019 od 28. listopada 2019. je ukinut rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku pod posl.br.Kir-547/2019 od 4. prosinca 2019. Time je neosnovano lišenje slobode tužitelja trajalo ukupno 39 dana.

1.2. Tužitelji su pretrpjeli štetu zbog neosnovanog lišenja slobode i zbog povrede prava osobnosti i to osobito imajući u vidu teške uvjete u istražnom zatvoru, neugodnosti oko vršenja pretrage automobila, odvojenost od obitelji i prijatelja, kao i uslijed neizvjesnosti, zabrinutosti i brige za vrijeme trajanja kaznenog postupka. Osim navedenog, tužitelji su bili u ljubavnoj vezi za koju je zbog uhićenja saznala njihova konzervativna okolina, što je izazvalo osudu i porugu njihovog društva i poremećaje u njihovim obiteljskim odnosima, kao i narušavanje zdravlja. Nadalje, tužitelj ad.1. nije mogao privređivati od svog rada za vrijeme kada je boravio u zatvoru, dok je tužiteljica ad.2. izgubila posao konobarice koji je imala. Ona se nalazi u osobito teškoj situaciji jer je ostala nezaposlena, kao žena u društvenoj sredini koja ima izrazito negativan i optužujući stav prema izvanbračnim vezama, pogotovo u odnosu na ženu. Uz sve do sada navedeno tužiteljima nikada nisu vraćene njihove stvari.

1.3. Tužitelji su se obratili tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, ali tužena je odbila zahtjev povrh iznosa tadašnjih 10.920,00 kuna (1.449,33 EUR). Stoga su tužitelji ustali tužbom u ovom postupku, te predlažu sudu da prihvati tužbeni zahtjev i obveze tuženu na plaćanje kamata od dana 17. listopada 2019., kao i parničnog troška sa pripadajućim kamatama.

2.1. Tuženica u odgovoru na tužbu od 29. ožujka 2021. navodi da osporava osnovanost tužbe i visinu tužbenog zahtjeva za iznos povrh onog od 10.920,00 kuna za svakog od tužitelja. Da bi se ispunile pretpostavke za stjecanje prava na naknadu štete trebaju se ispuniti dvije pretpostavke, a to su kauzalni neksus i šteta. Uzročna veza se ne predmnijeva, nju su dužni dokazati tužitelji, što tužena smatra da nisu napravili. Smatra da pretraga automobila, kao jedna od dokaznih radnji koja je u konačnici rezultirala obustavom istrage, dokazna radnja u kaznenom postupku koja je nužna u demokratskom društvu radi zaštite temeljnih ljudskih prava, te njenim provođenjem tužiteljima nije nastala nikakva šteta u vidu povrede prava osobnosti. Dalje, država ne može biti odgovorna za posljedice koje je sami događaj zbog kojeg se vodio kazneni postupak ostavio na tužitelje. Nespojivo sa naravi i društvenom svrhom pravične novčane naknade bi bilo dosuditi istu tužiteljima na temelju njihovih tvrdnji da su zbog toga što je njihova konzervativna okolina doznala za njihovu ljubavnu vezu i da su oni zbog toga pretrpjeli poremećaje u obiteljskim odnosima i narušenje zdravlja, jer država nije odgovorna za njihove ljubavne veze niti stav okoline o njima. Ukazuje da su navodi tužitelja o uvjetima u zatvoru paušalni i ničim dokazani. Takvim ocjenjuju i navode da tužitelj ad.1. nije mogao privređivati jer se uopće ne navodi čime se točno bavi, da bi u trenutku uhićenja bio zaposlen i izgubio posao, odnosno da je tužiteljica ad.2. izgubila posao, te njihove navode o zabrinutosti za ishod postupka jer osoba koja nije kriva za učin kaznenog djela koje joj se stavlja na teret u tom smislu ne mora strahovati.

2.2. S obzirom na okolnosti konkretnog slučaja smatra da tužbene zahtjeve oboje tužitelja treba odbiti povrh iznosa od 10.920,00 kuna (1.449,33 EUR) za svakog, te da je tužbeni zahtjev svakako previsoko postavljen i odstupa od iznosa koji sudovi inače dosuđuju za takav vid štete.

3. Tužitelji u podnesku od dana 8. rujna 2022. navode da su uvjeti u istražnom zatvoru daleko od onih kakvi su propisani da bi trebali biti, a tužitelji su tijekom svog boravka boravili u površinski premalim ćelijama, koje su prenapučene, bez primjerenog zraka i svjetla, dostupne ventilacije, prikladnosti grijanja, mogućnosti privatne uporabe nužnika i udovoljavanja osnovnim higijenskim zahtjevima. Pozivaju se na standarde propisane čl.23. i 25. Ustava, te čl.3. Konvencije, koji su potvrđeni u praksi odlukama Labita protiv Italije, Lovrić protiv Hrvatske, Muršić protiv Hrvatske ESLJP-a, te odluci Ustavnog suda RH U-IIIBi-890/2012.

4. 1. Tijekom postupka pročitano je rješenje Županijskog suda u Dubrovniku Kir- 574/2019 od 4. prosinca 2019. (stranica 6-7 spisa), odgovor na zahtjev ODO-a u Dubrovniku br. N-DO-58/2020 od 8. siječnja 2021. (stranica 8-10 spisa), odgovor Ministarstva pravosuđe i uprave, Uprave za kazneno pravo Klasa: UP/I-702-03/20- 01/158 Urbroj: 514-06-02-02-02/1-20-02 od 13. studenog 2020. (stranica 11-12 spisa), i Klasa: UP/I-702-03/20-01/164 Urbroj: 514-06-02-02-02/1-20-02 od 16. studenog 2020. (stranica 13-14 spisa), zahtjev za postignuće nagodbe o naknadi štete (stranica 16-17 spisa), potvrde o primitku pismena (stranica 15 spisa), medicinsku dokumentaciju 41-44, 51-54), potvrde poslodavca (stranica 45-50 spisa), dopis Uprave za zatvorski sustav i probaciju, Zatvora u Dubrovniku od 23. siječnja 2024. Klasa; 730-03/19-01/104237, Urbroj: 514-10-06-02-02/03-24-06 (stranica 68- 69) i saslušao tužitelje (iskazi stranica 77-80) i te proveo očevid na licu mjesta u Zatvoru u Dubrovniku.

4.2. Sud nije izvodio daljnje dokaze jer je ocijenio da su isti suvišni obzirom na utvrđeno činjenično stanje i okolnosti sporne među strankama.

5. Ocjenom svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno čl. 8. čl. 315. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 84/08, 57/11 i 25/13; dalje u tekstu: ZPP), sud je utvrdio da su tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovani.

6. Između stranaka nije sporno:

- da su tužitelji bili uhićen i u istražnom zatvoru kao okrivljeni zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela iz čl. 190. st.2. u vezi sa čl. 1 .KZ-a,

- da su bili uhićeni, odnosno u istražnom zatvoru od 27. listopada 2019. do 4. prosinca 2019., dakle 39 dana,

- da je rješenjem Županijskog suda u Dubrovniku posl.br.Kir-574/2019 od 4. prosinca 2019. tužiteljima ukinut istražni zatvor s obzirom da je iznoseći svoju obranu istog dana ŽT u potpunosti priznao krivnju za kazneno djelo, navodeći da ovdje tužitelji nisu znali da se u automobilu kojim je upravljao nalazila droga marihuana

7. Sporno je:

- postoji li uzročno posljedična veza između boravka u istražnom zatvoru i štete za koju tužitelji tvrde da je nastala

- visina štete.

8.1. Čl. 480. Zakona o kaznenom postupku (Narodne novine br. 110/97, 27/98, 58/99, 112/99- dalje ZKP/97 se primjenjuje u konkretnoj situaciji i to temeljem čl. 573 Zakona o kaznenom postupku ( (¨Narodne novine¨ broj 152/2008, 76/2009, dalje: ZKP/08) koji propisuje da se na naknadu štete i ostvarivanja drugih prava neopravdano osuđenih ili neutemeljeno uhićenih osoba ima primijeniti do donošenja posebnog zakona ima primijeniti navedeni propis. Kako poseban zakon nije donesen, time članak 480. ZKP/97 o pravu na naknadu štete predstavlja u ovom predmetu lex specialis u odnosu na opće odredbe koje reguliraju naknadu štete.

8.2. Članak 480. stavak 1., Glava XXX ZKP/97 glasi:

"(1) Pravo na naknadu štete pripada i osobi:

1) koja je bila u pritvoru, a nije došlo do pokretanja kaznenog postupka, ili je postupak obustavljen pravomoćnim rješenjem, ili je pravomoćnom presudom oslobođena optužbe, ili je optužba odbijena,

2) koja je izdržala kaznu oduzimanja slobode, a u povodu izvanrednog pravnog lijeka izrečena joj je kazna oduzimanja slobode u kraćem trajanju od kazne koju je izdržala, ili je izrečena kaznena sankcija koja se ne sastoji u oduzimanju slobode, ili je proglašena krivom a oslobođena od kazne,

3) koja je zbog pogreške ili protuzakonitog rada državnog tijela neosnovano uhićena ili pritvorena, ili je zadržana preko zakonskog roka ili je preko tog roka bila u pritvoru ili u ustanovi za izdržavanje kazne,

4) koja je u pritvoru provela dulje vrijeme nego što traje kazna zatvora na koju je osuđena.“

9.1. Člankom 14. ZKP/08 je propisano da osoba koja je neopravdano osuđena za kazneno djelo ili je neosnovano uhićena ima pravo na svekoliku rehabilitaciju, pravo na naknadu štete iz sredstava državnog proračuna te druga prava utvrđena zakonom.

9.2. Iz citirane odredbe proizlazi da osoba koja je bila u pritvoru a provođenje istrage nije dovelo do vođenja kaznenog postupka protiv nje ima pravo na naknadu štete.

9.3. Slijedom navedenog, sud je utvrdio da tužitelji kao osobe koje su bile neutemeljeno pritvorene imaju pravo na naknadu štete kako je ista određena odredbom čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (¨Narodne novine¨ broj 35/05 i 41/08, 78/15 dalje: ZOO), dakle na naknadu neimovinske štete koja je uzrokovana lišenjem slobode – uhićenjem i pritvorom tijekom trajanja istrage.

9.4. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u nizu svojih odluka (Rev-766/09 od 17. studenoga 2011., Rev-474/09-2 od 1. lipnja 2011., Rev. - 505/2023 od 12. rujna 2023. i dr.) izrazio pravno shvaćanje da naknada za neutemeljeno pritvaranje (uhićenje) predstavlja naknadu za jedinstveni vid štete u kojoj su obuhvaćene sve štetne posljedice nematerijalne štete vezane uz neosnovano pritvorenog proistekle iz neosnovane povrede slobode, a to znači i pretrpljeni strah i duševne boli zbog povrede ugleda i časti.

10. U odnosu na osnovu i visinu neimovinske štete, uz nespornu činjenicu da su tužitelji bio lišen slobode od 27. listopada 2019. do 4. prosinca 2019., dakle 39 dana, a radi optužbe da je su počinili kazneno djelo prijenosa – uvoza i proizvodnje tvari koje su propisom proglašene drogom, sud je u tijeku postupka saslušao tužitelje.

11. Tužitelji u bitnom istovjetno iskazuju da im se dogodila velika nepravda i su proveli 39 dana u zatvoru, a da to nisu zaslužili, bili su putnici u automobilu treće osobe, nisu znali da prevozi drogu, uhićeni su na granici, izvršena je pretraga automobila i njih samih, više puta su ih premještali, a njihovo nepoznavanje hrvatskog jezika uzrokovalo je probleme u komunikaciji što je dodatno otežalo situaciju. Oboje smatraju da su uvjeti u pritvoru bili neljudski, da su ćelije bile prenatrpane, odnosno da je u njima boravilo po pet ljudi iako za to nema mjesta, da je higijena i čistoća bila ispod svakog standarda osobito što se tiče WC-a, hrana neprilagođena njihovim običajima (islamska vjeroispovijest), te da su zbog jezične barijere bili odvojeni od ostalih zatvorenika. Osim toga tužitelj ad.1. iskazuje da se nakon ovih događaja nitko prema njemu ne odnosi kao ranije, da mu se poremetio odnos sa obitelji, rodbinom i prijateljima, distancirali su se od njega te nije pozvan na društvene događaje na koje bi inače bio, te da je trebao početi raditi u Općini, no kada su saznali za ove događaje to se izjalovilo. To je kod njega izazvalo poremećaj sa spavanjem, koristi tablete za spavanje i smirenje i posjećuje psihijatra jednom mjesečno. Tužiteljica ad.2. također navodi da osjeća posljedice onog što se dogodilo u vidu poteškoća sa mentalnim zdravljem. Okolina ju je osudila i izopćila, njena obitelj nema s njom kontakta, izbačena je iz kuće i nije joj dopušteno doći na očev sprovod. Nema nikakve izglede za zaruke i brak, a izgubila je i posao koji je do uhićenja imala. Oboje iskazuju o uvjetima u zatvoru kao jako lošima, navode da im se govorilo da će dobiti deset godina zatvora, da su osjećali strah i neizvjesnost, da hrana nije bila prilagođena osobama koje su islamske vjeroispovijesti, odnosno da do nje nisu mogli doći, da su nužnici neadekvatni i posve nezaklonjeni, k tome i prljavi, da je u ćelijama bilo po pet osoba u malom prostoru i da su se te osobe loše ponašale, kao i djelatnici zatvora.

12. Člankom 1100. st. 1. ZOO-a je propisano da će sud u slučaju povrede prava osobnosti, ako nađe da to težina povrede i okolnosti slučaja opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade imovinske štete, a i kad nje nema, dok je stavkom 2. istog članka propisano da će sud pri odlučivanju o visini pravične naknade voditi računa o jačini i trajanju povredom izazvanih fizičkih boli, duševnih boli i straha, cilju kojem služi ta naknada, ali i tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom naravi i društvenom svrhom.

13.1, Sloboda čovjeka je jedno od temeljnih ljudskih prava zajamčeno kako Ustavom Republike Hrvatske („Narodne novine“, broj: 41/01 – pročišćeni tekst) tako i odredbi ratificirane Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, broj: 6/99 i 8/99) i kao takva vrednota novčano je nemjerljiva. Zato naknada koja se u slučaju povrede prava slobode priznaje građanima ima simbolično značenje

– satisfakciju, te kao takva ne smije pogodovati ciljevima koji su protivni njezinoj svrsi, ali niti biti takva da obezvređuje svrhu kojoj je takva naknada namijenjena. U skladu s navedenim, a vodeći računa kako o vremenu koliko je trajalo neosnovano lišenje slobode tužitelja (39 dana), o životnoj dobi tužitelja (sada imaju 49 i 42 godine.) i socijalnom ambijentu iz kojeg su potekli i u kojem tužitelji žive i s kojim okruženjem se trebaju suočiti povratkom na slobodu, ocjena je ovog suda da naknada u iznosu 400,00 kn po danu neosnovanog pritvaranja tužiteljima je primjerena naknada u smislu citirane odredbe ZOO-a.

13.2. Prilikom ocjene o kako o uzročno – posljedičnoj vezi, tako i o visini naknade, sud je vodio računa da je neutemeljenim uhićenjem i pritvorom, dakle oduzimanjem slobode tužiteljima, u razdoblju od 27. listopada 2019. do 4 prosinca 2019. došlo je do povrede pravo na osobnu slobodu tužitelja i to u stranoj državi čiji jezik ne govore, te da u odnosu na te činjenice nema ni spora da bi tužena bila odgovorna i dužna tužiteljima naknaditi štetu. Tužena u tom smjeru ni ne spori osnovu tužbenog zahtjeva, ali smatra da je svota od 10.920,00 kuna koja je svakom od tuženika ponuđena kao naknada adekvatna. Ono što je tuženoj sporno je da li postoji veza između uhićenja i boravka u istražnom zatvoru (kao štetnog događaja) i posljedica na zdravlje (pretrpljeni strah i zdravstvene posljedice), čast i ugled (u obitelji, društvenoj sredini i kod poslodavaca) te da li im pripada iznos naknade (veći od onog koji tužena priznaje) jer su uvjeti u istražnom zatvoru za njih bili osobito teški.

13.3. Kako je ranije navedeno, naknada koja se dosuđuje u ovakvom postupku, dosuđuje se kao integralna naknada čiji iznos obuhvaća naknadu za sve štetne posljedice nematerijalne štete. Sud je uvjete u zatvoru, o kojima se iskaz tužitelja u bitnom razlikuje od opisa koji je u svom dopisu dostavila Uprava Zatvora u Dubrovniku, provjerio izlaskom na lice mjesta i pregledom ćelija u kojima su tužitelji boravili za vrijeme lišenja slobode. Prije svega ostalog ovdje treba istaknuti da se u ovom slučaju radi o tužbi radi naknade neimovinske štete, a ne onoj za nečovječno postupanje, pa se uvjeti u zatvoru prosuđuju samo kao kvalifikatorna okolnost za utvrđivanje visine naknade. Boravak u zatvoru osobi koja nije počinila kazneno djelo i nema razloga da tu bude sam po sebi je užasan, te zaslužuje kompenzaciju. Sud je ovdje morao na vagu staviti da li su zbog određenih okolnosti tužitelji bili u lošijem položaju od neke druge, također nevine osobe, u istom smještaju, koji nije hotel nego korektivna ustanova. Osim jezične barijere (koja je kao element određivanja naknade već uzeta u obzir) sud ne nalazi da bi postojale druge okolnosti zbog kojih bi naknada tužiteljima bila veća od one koja je određena. To najprije zato što je prilikom pregleda ćelija sud utvrdio da stanje kakvo je opisano u dopisu Zatvora u Dubrovniku odgovara onom koje jest, da smještaj ima nedostatke ali uvjeti nisu neljudski, smrad koji spominje tužitelj ad.1. nije prisutan (s tim da je sud na terenu bio u isto doba godine kada su tamo bili i tužitelji) i sl.. Dalje, sud ne poklanja u potpunosti vjeru iskazu tužitelja o apsolutnom problemu u sporazumijevanju, jer se stječe dojam da su neke dijelove jako dobro razumjeli (da im se prijeti zatvorskom kaznom i da ih se plaši i vrijeđa), a sve ostalo ne. Taj dio iskaza nije u potpunosti uvjerljiv, a ni onaj o uvjetima, jer sud smatra da je pojačan uzrujanošću radi činjenice da su uopće morali biti tamo i dojmom koji je boravak u zatvoru ostavio na njih jer glavnina njihovih prigovora ide na račun ponašanja (higijene i čistoće trenutnih i onih prije, načina jedenja i općenito ophođenja) te etničke pripadnosti njihovih sustanara u ćeliji.

13.4. U dijelu koji se odnosi na duševne boli vezane za povredu časti, ugleda i dostojanstva kao segmenta nematerijalne štete sud samo djelomično daje za pravo tužiteljima. Mišljenje ovog suda je, da su u ovom segmentu opsegu štete koja je nastala tužitelji bitno doprinijeli svojim ponašanjem. Naime, iz iskaza tužitelja HT proizlazi da je vijest o njihovom uhićenju bila na televiziji u Albaniji i da su tako svi doznali za tu činjenicu, te da je zbog medijske popraćenosti priče sada u nepovoljnijem položaju u odnosima sa svojom obitelji, zajednicom u kojoj živi i potencijalnim poslodavcima. Tužiteljica ZT navodi da je se zbog svega njena obitelj odrekla i da se nikada neće udati, izgubila je posao i ne može se ponovno zaposliti. Oboje navode poremećaj sna, depresiju i anksioznost kao posljedicu ovih događaja. Ono što je također vidljivo, kako iz tužbe, tako i iz iskaza tužitelja jest da je tužitelj HT oženjen (ženom koja nije ZT) i ima djecu, da su tužitelji bili u ljubavnoj vezi, za koju okolina nije znala, da su se u predmetnom automobilu (u kojem je bila i marihuana) zatekli jer su krenuli dva dana u Italiju na odmor i da nikom nisu rekli gdje idu, te da je njegova obitelj angažirala ljude da ga traže preko kontakata u Engleskoj. Sud smatra da medijsku popraćenost cijelog događaja tužitelji ne mogu pripisati uhićenju na granici sa marihuanom, jer nažalost to je češća pojava nego bi trebalo biti i ne izaziva nikakvu posebnu pažnju medija, već činjenici da je trajala potraga za njima, u koju su uključene osobe iz više država i na kraju je otkriveno da su u zatvoru u Hrvatskoj, jer su „pali“ na granici u automobilu u kojem je bila droga, i da je njihov odnos (koji nije primjeran ni u konzervativnim ni onim manje konzervativnim sredinama) obznanjen. Sud u korist zahtjeva tužitelja kod određivanja naknade vrednuje da je okolnost uhićenja i zatvaranja povezana sa drogom postala poznata široj javnosti u okruženju u kojem tužitelji žive i u koji su se morali vratiti, te da im je time povrijeđeno i pravo na čast, ugled i dostojanstvo zbog čega trpe posljedice u vidu prihvaćenosti u društvu, odnosno društvene osude svoje okoline, ali u korist tužene dio u kojem se pozivaju na konzervativnost svoje okoline i obiteljsku situaciju i odnos poštovanja članova obitelji, prijatelja i poznanika prema njima, jer je njihov doprinos nastanku takve štete pretežan. Naime, njima su pravila običajnog prava u njihovom kraju morala biti poznata, kao i stigmatizacija koja slijedi (poglavito za žensku osobu u toj situaciji) kod kršenja pravila, te su ponašajući se na gore opisani način preuzeli na sebe rizik i sada se moraju nositi sa posljedicama. Tužena može i mora snositi odgovornost za neugodu zbog stigme radi uhićenja i veze sa drogom, ali za preljub i paniku koja se dogodila i rezultirala javnim sramoćenjem ne. Nadalje, medicinska dokumentacija koju tužitelji dostavljaju je nedostatna da bi se sa vjerojatnošću utvrdilo da tužitelji imaju trajne i opsežne posljedice koje opisuju (dostavljen je samo po jedan nalaz iz 2022. čiji sadržaj je u pojedinim dijelovima nejasan i neodređen, te se iz njega ne može zaključiti da bi tužitelji bili u trajnom i potrebnom tretmanu od štetnog događaja), međutim sud smatra da je strah od samog zatvaranja, vođenja i rezultata postupka u nepoznatoj zemlji i bivanje zatvoren na razdoblje od 39 dana postojao i da je na tužitelje ostavio posljedice po samom tijeku stvari, da se on podrazumijeva i da ga nije potrebno posebno dokazivati. Argument tužene da se nevina osoba, iako je u zatvoru, ne bi trebala strašiti ishoda postupka, sud potpuno odbacuje kao neživotan. Sud smatra da nevina osoba, kojoj se dogodilo da završi u zatvoru ima svaki razlog (više nego neka koja je nešto skrivila) da osjeća strah i nesigurnost koja proizlazi iz osjećaja iznevjerenosti i nemoći, jer se postavlja pitanje - kad je završila u zatvoru a da nije ništa krivo napravila, što onda može slijediti. Stoga je efekt na psihološko zdravlje u trenutku zatvaranja kao i poslije (tu stavljanjem u razmjer sa efektom dijela štete za koju se smatra da su sami skrivili) također uzet u obzir kod odmjeravanja iznosa novčane naknade. Naposljetku vezano za okolnost gubitka zaposlenja ili nemogućnosti nalaska posla najprije se ističe da na navedene okolnosti tužitelj ad.1. ne dostavlja nikakve dokaze. Ako bi neka okolnost po propisima predstavljala zapreku za zapošljavanje, tada bi se ona morala moći dokazati. Isto tako, ako je netko dobio neki posao pa se na kraju zaposlenje izjalovilo morao bi moći dostaviti dokaze, barem posredne, kojima bi potkrijepio te navode (posebno u slučaju da se radi o zaposlenju u državnom tijelu, gdje bi trebao postojati natječaj i neki dokument o rezultatima istog). Kao i do sada, smanjeni izgledi za zapošljavanje kao posljedica narušenja ugleda uzeto je u obzir pri odmjeravanju naknade, ali za veći iznos kakav tužitelji traže trebalo je dostaviti i neke objektivne dokaze (nije dostavljena ni potvrda tijela koje vodi evidenciju nezaposlenosti kao dokaz da bi zbilja bili u tom statusu). Ovdje je tužiteljica ZT dostavila potvrdu da je u trenutku kada je uhićena bila u radnom odnosu i da joj je isti otkazan jer devet dana računajući od 27. listopada 2019. nije došla na posao. Osim iznosa plaće od 250 EUR vidljivo je da kod navedenog poslodavca radila preko godine dana (u jednom dokumentu je kao datum početka rada 1.8.18., u drugom 8.1.18). Kao i kod tužitelja ad.1. nezaposlenost nakon toga i nemogućnost pronalaženja posla proizlazi samo iz iskaza tužiteljice. Njoj je, s obzirom da je postoji dokaz da je u vrijeme uhićenja bila zaposlena, i da je dobila otkaz jer je neopravdano izostala s posla u danima koji su slijedili danu uhićenja, uz iznos koji je oboma priznat radi svega gore navedenog (od 400,00 kuna odnosno 53,09 EUR po danu) određena naknada neimovinske štete za pretrpljenu bol u iznosu od tri mjesečne plaće (3x250,00 EUR) koji predstavlja satisfakciju radi onog što je izgubila, ne naknadu izgubljene koristi.

14. Tužitelj ad.1. je time uspio u zahtjevu za iznos od 2.070,48 EUR dok je ukupno istaknuo zahtjev za naknadu štetu u iznosu od 6.638,14 EUR, dok je tužiteljica ad.2. uspjela u zahtjevu za iznos od 2.820,48 EUR a istaknula je zahtjev za naknadu štete u iznosu od 9.954,21 EUR no obzirom na radnje koje su poduzete tijekom postupka te potrebu istih radi odluke o osnovanosti zahtjeva, sud je temeljem čl. 154. st. 2. ZPP-a, u vezi s čl. 155. ZPP-a, odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

15. Odluka od zateznim kamatama tekućim na dosuđenu naknadu štete je donesena primjenom čl. 29. i čl. 1103. ZOO-a, u vezi s danom podnošenja zahtjeva za mirno rješenje spora (s obzirom da nije vidljiv dan kada je podnesen kao mjerodavan uzet je dan primitka od strane tužene – 19. 10. 2020,), a tužitelji su odbijeni sa određivanjem tijeka kamata od datuma koji je naznačen u tužbi (17. listopada 2019.)

U Dubrovniku 1. prosinca 2025.

Sutkinja

Ana Poljanić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana računajući od dana održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu odnosno od primitka ovjerenog prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

PRESUDA SE DOSTAVLJA:

1. tužitelji ad.1. i ad.2. po punomoćniku odvjetniku Bojanu Lujaku uz pristojbu na presudu

2. tuženik putem ODO GUO Dubrovnik