P-424/2023-51

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

Gundulićeva 27

21000 Split

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Splitu, po sucu tog suda Miru Maslać, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja FŠ, OIB [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Srđanu Kalebota, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, Zagreb, zastupano po pun. odvjetnicima u odvjetničkom društvu Šavorić iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 06. listopada 2025. u nazočnosti punomoćnika tužitelja, te zamjenika punomoćnika tuženika, a na ročištu od 01. prosinca 2025., zakazanom radi donošenja i objave presude,

p r e s u d i o  j e

I Prihvaća se tužbeni zahtjev tužitelja, te se sudi:

1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 823,20 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe- Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana isplati iznos od 21.249,01 €, zajedno sa zateznom kamatom koja za razdoblje do 31.07.2015. g. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, te od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- 24,94 Eura 31.10.08. pa do konačne isplate,

- 1,76 Eura 02.12.08. pa do konačne isplate,

- 33,75 Eura 31.12.08. pa do konačne isplate,

- 39,85 Eura 02.02.09. pa do konačne isplate,

- 42,61 Eura 02.03.09. pa do konačne isplate,

- 35,01 Eura 31.03.09. pa do konačne isplate,

- 36,46 Eura 30.04.09. pa do konačne isplate,

- 24,84 Eura 01.06.09. pa do konačne isplate,

- 16,29 Eura 30.06.09. pa do konačne isplate,

- 18,56 Eura 31.07.09. pa do konačne isplate,

- 23,07 Eura 31.08.09. pa do konačne isplate,

- 22,68 Eura 30.09.09. pa do konačne isplate,

- 18,12 Eura 02.11.09. pa do konačne isplate,

- 26,67 Eura 30.11.09. pa do konačne isplate,

- 33,53 Eura 31.12.09. pa do konačne isplate,

- 43,29 Eura 01.02.10. pa do konačne isplate,

- 41,05 Eura 01.03.10. pa do konačne isplate,

- 54,30 Eura 31.03.10. pa do konačne isplate,

- 51,78 Eura 30.04.10. pa do konačne isplate,

- 58,69 Eura 01.06.10. pa do konačne isplate,

- 99,05 Eura 30.06.10. pa do konačne isplate,

- 90,33 Eura 02.08.10. pa do konačne isplate,

- 116,98 Eura 31.08.10. pa do konačne isplate,

- 107,77 Eura 30.09.10. pa do konačne isplate,

- 92,96 Eura 02.11.10. pa do konačne isplate,

- 124,21 Eura 30.11.10. pa do konačne isplate,

- 162,00 Eura 31.12.10. pa do konačne isplate,

- 134,19 Eura 31.01.11. pa do konačne isplate,

- 144,89 Eura 28.02.11. pa do konačne isplate,

- 132,47 Eura 31.03.11. pa do konačne isplate,

- 134,73 Eura 30.04.11. pa do konačne isplate,

- 187,30 Eura 31.05.11. pa do konačne isplate,

- 192,42 Eura 30.06.11. pa do konačne isplate,

- 236,33 Eura 01.08.11. pa do konačne isplate,

- 213,77 Eura 31.08.11. pa do konačne isplate,

- 189,08 Eura 30.09.11. pa do konačne isplate,

- 182,25 Eura 31.10.11. pa do konačne isplate,

- 177,83 Eura 30.11.11. pa do konačne isplate,

- 191,91 Eura 31.12.11. pa do konačne isplate,

- 201,95 Eura 31.01.12. pa do konačne isplate,

- 203,29 Eura 29.02.12. pa do konačne isplate,

- 196,35 Eura 31.03.12. pa do konačne isplate,

- 201,04 Eura 30.04.12. pa do konačne isplate,

- 204,24 Eura 31.05.12. pa do konačne isplate,

- 198,85 Eura 30.06.12. pa do konačne isplate,

- 200,27 Eura 31.07.12. pa do konačne isplate,

- 196,22 Eura 31.08.12. pa do konačne isplate,

- 187,60 Eura 01.10.12. pa do konačne isplate,

- 196,92 Eura 31.10.12. pa do konačne isplate,

- 201,39 Eura 30.11.12. pa do konačne isplate,

- 198,13 Eura 31.12.12. pa do konačne isplate,

- 6.655,20 Eura 11.01.13. pa do konačne isplate,

- 6.014,70 Eura 21.01.13. pa do konačne isplate,

- 43,44 Eura 31.01.13. pa do konačne isplate,

- 34,85 Eura 28.02.13. pa do konačne isplate,

- 35,09 Eura 02.04.13. pa do konačne isplate,

- 34,04 Eura 30.04.13. pa do konačne isplate,

- 30,80 Eura 31.05.13. pa do konačne isplate,

- 2.456,92 Eura 01.07.13. pa do konačne isplate,

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.609,16 Eura, sve sa zateznom kamatom koja za razdoblje do 31.07.2015. g. teče po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a u razdoblju od 01.08.2015. g. do 31.12.2022.g. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, zatim za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, te od 01. siječnja 2024.g. do isplate po referentnoj stopi, odnosno stopi koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke uvećanoj za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja teče na iznos od:

- 647,02 EUR od 11.1.2013. pa do isplate,

- 647,02 EUR od 21.1.2013. pa do isplate,

- 315,12 EUR od 1.7.2013. pa do isplate,

r i j e š i o  j e

I Dopušta se preinaka tužbe od 12. 06. 2025.

II Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 7.893,55 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, dakle od 01. prosinca 2025., pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

Obrazloženje

1. Dana 03. veljače 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljena je tužba u kojoj se navodi:

- kako je tužitelj dana 29.8.2006., s tuženikom kao kreditorom1, zaključio Ugovor o kreditu (dalje Ugovor) broj 216-518/2006, temeljem kojeg mu je tuženik stavio na raspolaganje kredit iskazan kao 112.200,00 CHF, isplaćen u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju tuženika.

- kako je tuženik u gore navedenom, unaprijed formuliranom standardiziranom Ugovoru, i to u čl. 2. Ugovora, ugovorio valutnu klauzulu u valuti švicarski franak, otplatu kredita je u čl. 4. Ugovora vezao uz ovu valutu te je u čl. 8. Ugovora, ugradio nepoštenu ugovornu odredbu i to na način da je naveo kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, „ovlašten zaračunati naknadu sukladno odluci o naknadama“.

- kako je tužitelj, postupajući na ovakav način i to na način da je u Ugovor ugradio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, odnosno odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, kao i odredbu o naplati naknade za prijevremenu otplatu kredita, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora nije s tužiteljem pojedinačno pregovarao niti utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate, tuženik je suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača (dalje ZZP), Zakona o obveznim odnosima (dalje ZOO), načelu savjesnosti i poštenja kao temeljnom načelu obveznog prava te protivno zakonodavstvu Europske unije ugrađenom u ZZP, prouzročio neravnotežu u pravima i

obvezama ugovornih strana, a sve na štetu tužitelja.

- kako je zbog ovakvog protupravnog postupanja tuženika protiv istog vođen sudski postupak kolektivne zaštite interesa potrošača, a time i zaštite interesa ovdje tužitelja, i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12. – kako je u navedenom postupku Visoki trgovački sud RH svojom presudom pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14.6.2018. potvrdio presudu TS u Zagrebu, poslovni broj P-1401/12, kojom se utvrđuje da je tuženik Addiko Bank d.d. (kao petotuženik u tom postupku) u razdoblju u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio interese i prava potrošača korisnika kredita, a time interese i prava ovdje tužitelja, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

- kako je, na temelju dokumentacije iz ovog kredita, tužitelj izradio izračun u smislu utvrđenja razlike u pogledu neosnovano naplaćenih i stečenih iznosa s osnova ništetne odredbe o valuti švicarski franak te iznos koji je tuženik neosnovano stekao na ovaj način do konačne otplate kredita, iznosi 160.100,49 kuna, dok je na ime izlazne naknade neosnovano stekao 2.374,29 kn, ukupno 162.474,78 kn.

1.2 Slijedom navedenog, dakle činjenice da su bitne odredbe ugovora o kreditu, nepoštena ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak te nepoštena ugovorna odredba o naplati naknade za prijevremenu otplatu kreditu, ništetne od samog početka, tj. od kada su ugovorene, tužitelj ima zakonsko pravo pokrenuti ovaj postupak te ima pravni interes i predlaže da sud donese presudu slijedećeg sadržaja: »1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 823,20 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku od 15 dana, isplati iznos od 21.564,13 Eura/162.474,78 kn, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj po stopi od 15% do 31.12.2007., a od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, a od 1.8.2015. do isplate, obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena koje zatezne kamate teku od dospijeća svake pojedine uplate do isplate

3. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.«

2. Dana 29. lipnja 2023. u sustavu za komunikaciju sa sudovima zaprimljen je odgovor na tužbu tuženika, u kojem je tuženik istakao:

- kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, njegovoj osnovi i visini.

- kako tuženik unatoč činjenici što tužitelj nije dokazao da je iznose iz tužbenog zahtjeva uistinu platio tuženiku, opreza radi ističe prigovor zastare utuženog iznosa. Budući da tužitelj potražuje povrat dijela mjesečnih anuiteta, u predmetnom slučaju primjenjuje se zastarni rok sukladno članku 226. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15) koji navodi da takve tražbine zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

- kako, ni samo podnošenje tzv. kolektivne tužbe „Potrošač“ ne dovodi do prekida zastare sukladno odredbi čl. 241. ZOO-a s obzirom da u postupku pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača „Potrošač“, tužitelj nije bio stranka u postupku, niti se u predmetnom postupku utvrđivala, osiguravala ili ostvarivala tražbina tužitelja. Premda je spomenutu presudu i rješenje VSRH potvrdio i Ustavni sud svojom odlukom broj U-III-2922/2018 od 20. veljače 2020. godine, ipak se na ovaj postupak te presude ne odnose, kao niti bilo koja druga utvrđenja iz parnice „Potrošač“.

- kako sama tužba onemogućava primjenu članka 502.c ZPP-a, obzirom da tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki za naknadu štete. Napominjemo da su tek izmjenama i dopunama ZPP (NN 70/2019) u spomenutom čl. 502.c iza riječi „naknada štete“ dodane riječi „ili isplatu“, iz čega se također može zaključiti da se to ne odnosi na predmetni parnični postupak. Zbog navedenog bi prvostupanjski sud trebao odbiti tužbeni zahtjev, imajući u vidu i pravilo da je na tužitelju teret dokazivanja pretpostavki za naknadu štete.

- kako tuženik također smatra da prvostupanjski sud nije vezan za utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu „Potrošač“ niti zato što je Ugovor o kreditu sklopljen 29. kolovoza 2006. godine, prije nego što je na snagu stupio čl 138. a Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. godine (NN broj 79/07, dalje u tekstu: „ZZP/07“) a koji je stupio na snagu tek Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/09), tj. 16. srpnja 2009. godine. Shodno tome, nema mjesta pozivanju od strane tužitelja na navedene presude po kolektivnoj tužbi, budući da u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu tada važeći Zakon o zaštiti potrošača nije sadržavao odredbu čl. 138a ZZP 79/09 o obvezujućem učinku odluka iz postupaka za zaštitu kolektivnih interesa na ovu i druge individualne postupke.

- kako je opće poznato da se prava i obveze stranaka prosuđuju prema materijalno- pravnim propisima koji su bili u primjeni u vrijeme nastanka tog odnosa, te da je retroaktivna primjena propisa zabranjena. „Novi propis ne može se primjenjivati na pravne odnose koji su nastali prije njegova stupanja na snagu.“ Presuda Vrhovnog suda RH, br. Uzz-25/2013 od 8. srpnja 2014. Tuženik ističe kako je načelo zakonitosti jedno od osnovnih načela koje bi sud morao poštivati u donošenju sudskih odluka.

- kako materijalni propis koji određuje koje su odredbe u potrošačkim ugovorima ništetne jest Zakon o zaštiti potrošača osobito čl. 96., 99. i 102. Međutim, sukladno odredbi čl. 99. ZZP nije se dopušteno uopće upuštati u ocjenjivanje poštenja odnosno valjanosti odredbi o predmetu i cijeni kao što je odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na valutnu klauzulu ako su takve odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

- kako tuženik ističe kako je odredba Ugovora o kreditu koja uređuje valutnu klauzulu lako uočljiva jer ispisana velikim slovima u Ugovoru o kreditu. U navedenoj odredbi da je na jasan i lako razumljiv način ugovoreno da tuženik odobrava tužitelju kredit u s u kunskoj prema srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan korištenja kredita.

- kako su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je sadržana valutna klauzula su odredbe ugovora o predmetu ugovora i cijeni te su iste jasne, lako razumljive i lako uočljive. Slijedom navedenog, nije dopušteno ocjenjivati poštenost spornih odredbi sukladno odredbi čl. 99. ZZP.

- da je valutna klauzula ugovorna odredba o predmetu ugovora i cijeni koja ne podliježe testu poštenja potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u Presudi VSRH na koju se tužitelj poziva u tužbi na sljedeći način: „Obzirom na rezultate provedenog postupka i utvrđenja iz pobijane presude donesene na temelju odredbe čl. 373.a ZPP a prema kojima proizlazi:

- da su odredbe kojima je glavnica vezana valutnom klauzulom za švicarski franak u ugovorima o kreditu koje su tužene banke sklapale sa potrošačima u utuženom razdoblju, bile jasno navedene u ugovorima, dakle takve odredbe bile uočljive,

- da je tekst tih ugovornih odredbi izrijekom sadržavao ugovorenu valutnu klauzulu, kojom se iznos glavnice kredita upravo vezuje uz tečaj švicarskog franka, dakle takve odredbe bile jasne i nedvosmislene, te

- da je iz takvog sadržaja ovih ugovornih odredbi a prema kojima se iznos glavnice kredita vezuje uz tečaj švicarskog franka, potrošačima bio potpuno jasan i razumljiv njihov smisao i njihova svrha, dakle takve odredbe bile razumljive, a kod nesporne činjenice da su odredbe kojima se glavnica kredita vezuje uz švicarski franak, bile odredbe o predmetu ugovora, pravilna je ocjena iz pobijane presude da u takvim okolnostima, a polazeći od prethodno citirane odredbe čl. 84. ZZP/03 odnosno odredbe čl. 99. ZZP, nema mjesta ocjenjivati poštenost ovih ugovornih odredbi primjenom testa poštenosti, propisanog tim zakonskim odredbama“

- kako je naprijed navedeno potvrdio i Sud Europske unije u presudi posl. br. C-186/16 od 20. rujna 2017. godine na sljedeći način:

- kako tuženik osporava navode tužitelja kako istom od strane tuženika nisu pružene informacije i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje Ugovora o kreditu sa valutnom klauzulom u CHF, naime, da je tuženik prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu poduzeo sve mjere koje su bile u njegovoj mogućnosti kako bi informirao potrošače pa tako i tužitelja o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu u valutnoj klauzuli u CHF.

- kako je tuženik nakon sklapanja Ugovora o kreditu, a upravo zbog neočekivanog rasta tečaja CHF, poduzeo niz mjera kako bi pomogao potrošačima da što lakše otplate kredit što samo potvrđuje činjenicu da tuženik u svom poslovanju djeluje savjesno, u skladu sa dobrim trgovačkim običajima, pravilima morala i poštenom poslovnom praksom.

- kako bi usvajanjem ovakvog tužbenog zahtjeva, kojim se tužitelja stavlja u poziciju kao da je sklopio ugovor o kreditu bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom i to onom koja je vrijedila za kredite s valutnom klauzulom u CHF, sud postupio protivno načelu pravičnosti i to osobito naspram svih onih potrošača koji su s bankama sklapali kredite s fiksnom kamatnom stopom, odnosno s valutnom klauzulom u EUR, kao i onih potrošača koji su svoje CHF kredite konvertirali u kredite s valutnom klauzulom u EUR.

- kako je, slijedom navedenog, očigledno kako odredbe o valutnoj klauzuli u CHF Ugovora o kreditu koje su predmetom spora u ovom postupku nisu ništetne.

- kako tuženik predlaže da vještak, u slučaju da sud odredi vještačenje po početnom tečaju, uzme u obzir i iznose koje je tužitelj manje plaćao u razdoblju kada je tečaj bio niži od početnog te ih oduzme od ukupnog zbroja.

- kako se tužitelj u tužbi poziva na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 41/14 i 110/15, dalje u tekstu: „ZZP/07“) nastojeći uvjeriti sud kako je tužbeni zahtjev osnovan, ali zato ne predlaže nijedan dokaz niti pojašnjava zašto je sporna odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu protivna naznačenim zakonskim odredbama.

- kako sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu kako je to propisano odredbom čl. 96. st. 1. i st. 2. ZZP/07 odnosno odredbom čl. 81. st. 1. i st. 2. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje u tekstu: „ZZP/03“), a koji je zakon bio na snazi u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu te se primjenjuje na ovaj ugovorni odnos. Naime, sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu kojim je regulirano pravo tuženika naplatiti naknadu za prijevremenu otplatu kredita je jasna, lako razumljiva i lako uočljiva te kao takva pravilnom primjenom odredbe čl. 84. ZZP/03 uopće ne podliježe testu poštenja iz odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03. Drugim riječima, sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu je valjana sukladno odredbama ZZP/03.

- kako su neosnovane tvrdnje tužitelja kako je sporna odredba čl. 8. Ugovora o kreditu protivna odredbama čl. 1024. ZOO-a kojim je propisan raskid ugovora i vraćanje kredita prije roka. Naime, odredba čl. 1024. ZOO-a govori samo o obvezi korisnika kredita – ovdje tužitelja da tuženiku u slučaju prijevremene otplate nadoknadi štetu i ni u kojem slučaju ne isključuje pravo banke – ovdje tuženika na naplatu naknade za prijevremenu otplatu.

- kako je takvo pravo tuženika je izrijekom prepoznato Zakonom o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/2009, 112/2012, 143/2013, 147/2013, 9/2015, 78/2015, 102/2015, 52/2016; dalje u tekstu: „ZPK“) koji u odredbi čl. 16. propisuje da u slučaju prijevremene otplate kredita vjerovnik ima pravo na pravednu i objektivnu naknadu.

- kako teleološkim tumačenjem odredbe čl. 1024. ZOO-a i odredbe čl. 16. ZPK-a koji u naravi reguliraju istu materiju proizlazi da je donošenjem ZPK i to nakon sklapanja Ugovora o kreditu zakonodavac radi zaštite potrošača odlučio detaljnije regulirati materiju naknade za prijevremenu otplatu kredita koja je općenito već ranije bila dopuštena temeljem ZOO-a. Naime, upravo iz razloga što je ZOO dopuštao bankama naplatu naknade za prijevremenu otplatu bez ograničenja, zakonodavac je u odnosu na potrošače donošenjem ZPK postavio bankama određena ograničenja u tom smislu detaljno regulirajući uvjete pod kojima je naplata takve naknade dopuštena i u kojem iznosu.

- kako odredba čl. 16. ZPK, među ostalim navodi da se naknada ne plaća ako se otplata izvršava prema ugovoru o osiguranju koje je jamstvo otplate kredita. Argumentum a contrario, temeljem ZPK-a, pa tako nužno i ZOO-a kao lex generalis, naknada se može naplatiti u svim ostalim slučajevima koji nisu izričito zabranjeni zakonskim odredbama. Ovo tumačenje tuženika je u skladu s nekim od osnovnih načela našeg pravnog poretka, kao što su pact sunt servanda i da je sve dozvoljeno što nije zakonom zabranjeno.

- kako se tužitelj poziva na odredbe ZOO koje uređuju pravni institut stjecanja bez osnove. Ipak, tužitelj pogrešno traži da sud naloži tuženiku da mu isplati i zakonske zatezne kamate koje se obračunavaju od isplate pojedinog anuiteta, dakle od početka otplate kredita. Tako postavljeni tužbeni zahtjev pretpostavlja da bi tuženik bio nepošten stjecatelj u smislu čl. 1115. ZOO. Međutim tuženik nije nepošten, niti tužitelj izlaže razloge o toj odlučnoj činjenici.

- kako tuženik nije nepošten. Prvenstveno, tuženik ponavlja da ugovaranje promjenjive kamatne stope i valutne klauzule nije nedopušteno, dapače ono je u bankarskoj praksi sasvim uobičajeno. Tuženik kamatnu stopu nije mijenjao arbitrarno, već sukladno uvjetima kao što su stanje na tržištu, rizik posla i troškovi poslovanja, o čemu se već detaljno očitovao tijekom postupka. Pri tome je sam tuženik kao banka kvalificiran za ocjenu ovakvih faktora.

- kako se, usprkos tome što se tužba temelji na pogrešnom zaključku da bi tuženik stekao iznos iz tužbenog zahtjeva bez osnove, ni u takvom slučaju tužitelj ne bi imao pravo na zatezne kamate kako ih je odredio u tužbenom zahtjevu. Za takav (ovdje hipotetski) slučaj članak 1115. ZOO propisuje da se moraju vratiti plodovi i platiti zatezne kamate ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače (ako stjecatelj nije nepošten) od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik nije nepošten, a tužitelj je postavio takav zahtjev tek podnošenjem tužbe.

- kako iz Izvoda iz zapisnika Građanskog odjela VSRH, posl br. Su-IV-222/04 od dana 5. ožujka 2004 godine proizlazi da ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva."

- kako bi prilikom donošenja odluke prvostupanjski sud morao pravilno primijeniti pravo EU, koje je implementirano u hrvatsko zakonodavstvo putem Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o potrošačkom kreditiranju. Naime, članak 4. st. 1. Direktive 93/13/EEZ propisuje: Ne dovodeći u pitanje članak 7., nepoštenost ugovorne odredbe procjenjuje se tako da se u obzir uzimaju priroda robe ili usluga na koje se ugovor odnosi u vrijeme kada je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora ili nekog drugog ugovora o kojem on ovisi.“

- kako je sud Europske unije u presudi od **.**.2013. VŠ v Caixa d’Estalvis de Catalunya, Tarragona i Manresa (Catalunyacaixa), C-415/11, t. 68. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu kada ugovorne odredbe uzrokuju „znatniju neravnotežu“ na slijedeći način: Kao što je izložila Nezavisna odvjetnica u točki 71 svog Mišljenja, da bi se utvrdilo da li odredba uzrokuje 'znatnu neravnotežu' u pravima i obvezama stranaka koje proizlaze iz ugovora, na štetu potrošača, mora se posebice razmotriti koja pravila nacionalnog prava se primjenjuju u slučaju da se stranke o tome nisu dogovorile. Takva usporedna analiza će omogućiti nacionalnom sudu da procjeni da li i, ovisno o slučaju, u kojoj mjeri, ugovor dovodi potrošača u lošiju pravnu poziciju od one koju propisuje nacionalno pravo na snazi. S tim ciljem, potrebno je izvršiti ocjenu pravne pozicije takvog potrošača uzimajući pritom u obzir sredstva koja mu stoje na raspolaganju prema domaćem zakonodavstvu da spriječi daljnje korištenje nepoštenih odredbi.“

- kako je Sud Europske unije u gore navedenoj presudi, t. 69. dao tumačenje dijela odredbe članka 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ u pogledu uzrokovanja znatne neravnoteže „u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri“ na slijedeći način: U pogledu pitanja kada dolazi do neravnoteže koja je 'u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri', uzimajući u obzir šesnaesti recital preambule direktive i kako je izloženo u suštini od strane Nezavisne Odvjetnice u točki 74. njenog mišljenja, nacionalni sud mora za te potrebe procijeniti je li prodavatelj ili pružatelj usluga, postupajući pravično s potrošačem, mogao razumno pretpostaviti da bi potrošač bio pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima oko ugovora.“

- kako je, također, sud Europske unije u presudi od 16. siječnja 2014., Constructora Principado SA protiv FŠĐH, C-226/12, t. 30. je u pogledu tumačenja „znatnije neravnoteže“ rekao slijedeće:

S obzirom na prethodna razmatranja, na postavljeno pitanje valja odgovoriti da se članak 3. stavak 1. Direktive treba tumačiti na način da: postojanje „znatnije neravnoteže“ ne zahtijeva nužno da troškovi koje neka ugovorna odredba stavlja na teret potrošača moraju s obzirom na njega imati značajan ekonomski utjecaj u odnosu na iznos predmetne transakcije, već može proizlaziti iz same činjenice da se dovoljno ozbiljno šteti pravnom položaju u koji je na temelju primjenjivih nacionalnih odredbi stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, bilo u obliku ograničenja sadržaja prava koja prema tim odredbama ima na temelju ugovora ili ograničenja u njihovom korištenju ili pak u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena nacionalnim pravilima;

- kako je tužitelj tužbeni zahtjev iskonstruirao bez provođenja bilo kojeg od testova na konkretan odnos između stranka, već metodom automatskog pozivanja na „Parnicu Potrošač“ kao odgovor na baš sva činjenična i pravna pitanja. Iz toga je vidljivo je da se tužba temelji na pogrešnoj primijeni materijalnog prava, odnosno pravo EU.

2.1. Kako slijedom navedenog tuženik predlaže da naslovni sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, te obveže tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Tužitelj je konačno uredio tužbeni zahtjev u svom podnesku zaprimljenom u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 12. svibnja 2025. kada je zatražio donošenje presude slijedećeg sadržaja:

» 1. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 2. Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 2., ugovoreno kako banka odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.300,00 CHF prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., važećem na dan korištenja kredita, članak 3., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kamate obračunavaju na iznos kredita iz članka 2. ovog ugovora te kako se kamata obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja, članak 4., u dijelu u kojem je ugovoreno kako se kredit otplaćuje u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti od 823,20 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria Bank d.d., na dan plaćanja.

2. Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba, članak 8. Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006. godine, zaključenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je, u članku 8. ugovoreno kako je u slučaju prijevremene konačne otplate kredita ili djelomične otplate kredita, tuženik ovlašten zaračunati naknadu sukladno Odluci o naknadama za usluge Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 21.249,01 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

- 24,94 Eura od 31.10.08.

- 1,76 Eura od 02.12.08.

- 33,75 Eura od 31.12.08.

- 39,85 Eura od 02.02.09.

- 42,61 Eura od 02.03.09.

- 35,01 Eura od 31.03.09.

- 36,46 Eura od 30.04.09.

- 24,84 Eura od 01.06.09.

- 16,29 Eura od 30.06.09.

- 18,56 Eura od 31.07.09.

- 23,07 Eura od 31.08.09.

- 22,68 Eura od 30.09.09.

- 18,12 Eura od 02.11.09.

- 26,67 Eura od 30.11.09.

- 33,53 Eura od 31.12.09.

- 43,29 Eura od 01.02.10.

- 41,05 Eura od 01.03.10.

- 54,30 Eura od 31.03.10.

- 51,78 Eura od 30.04.10.

- 58,69 Eura od 01.06.10.

- 99,05 Eura od 30.06.10.

- 90,33 Eura od 02.08.10.

- 116,98 Eura od 31.08.10.

- 107,77 Eura od 30.09.10.

- 92,96 Eura od 02.11.10.

- 124,21 Eura od 30.11.10.

- 162,00 Eura od 31.12.10.

- 134,19 Eura od 31.01.11.

- 144,89 Eura od 28.02.11.

- 132,47 Eura od 31.03.11.

- 134,73 Eura od 30.04.11.

- 187,30 Eura od 31.05.11.

- 192,42 Eura od 30.06.11.

- 236,33 Eura od 01.08.11.

- 213,77 Eura od 31.08.11.

- 189,08 Eura od 30.09.11.

- 182,25 Eura od 31.10.11.

- 177,83 Eura od 30.11.11.

- 191,91 Eura od 31.12.11.

- 201,95 Eura od 31.01.12.

- 203,29 Eura od 29.02.12.

- 196,35 Eura od 31.03.12.

- 201,04 Eura od 30.04.12.

- 204,24 Eura od 31.05.12.

- 198,85 Eura od 30.06.12.

- 200,27 Eura od 31.07.12.

- 196,22 Eura od 31.08.12.

- 187,60 Eura od 01.10.12.

- 196,92 Eura od 31.10.12.

- 201,39 Eura od 30.11.12.

- 198,13 Eura od 31.12.12.

- 6.655,20 Eura od 11.01.13.

- 6.014,70 Eura od 21.01.13.

- 43,44 Eura od 31.01.13.

- 34,85 Eura od 28.02.13.

- 35,09 Eura od 02.04.13.

- 34,04 Eura od 30.04.13.

- 30,80 Eura od 31.05.13.

- 2.456,92 Eura od 01.07.13.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju, u roku 15 dana, isplati iznos od 1.609,16 Eura, sve sa pripadajućom zateznom kamatom, obračunatoj od 1.1.2008. do 31.7.2015. po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, a koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. obračunatoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, koje zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do isplate, kako slijedi:

na iznos od

- 647,02 EUR od 11.1.2013.

- 647,02 EUR od 21.1.2013.

- 315,12 EUR od 1.7.2013.

5. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovog parničnog postupka sa zateznom kamatom od dana presuđenja pa do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.“

3. U svemu ostalom tužitelj ostaje kao u tužbi. «

4. Tijekom postupka sud je strankama pružio mogućnost za raspravljanje, te su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006., pregledom priložene financijsko-knjigovodstvene dokumentacije, pregledom Zapisnika sa 34 sjednice kreditnog odjela tuženika, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, pregledom pisanog vještva sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 07. listopada 2024., izveden je dokaz dopunskim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Blaževiću, pregledom pisane dopune vještvu sačinjene od strane vještaka Ante Blaževića, financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu, pregledom pisanog vještva sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka Ante Blaževića, izveden je dokaz dopunskim vještačenjem

– saslušanjem stalnog sudskog vještaka Ante Beusa.

5. Ocjena i analiza izvedenih dokaza provedena je u skladu s čl.8. ZPP-a (»Narodne Novine« br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 2/07 – odluka USRH, 84/08, 46/08 – odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP).

6. Punomoćnici stranaka popisali su parnični trošak.

7. Predmet spora jest zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i zahtjev za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 21.249,01 €, te 1.609,16 € na ime naknade za prijevremenu otplatu kredita s pripadajućim zateznim kamatama.

8. Među strankama nije sporno da je tužitelj potpisnik kredita sa prednikom tuženika HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. te da je tužitelju, temeljem zaključenog ugovora o kreditu prednik tuženika isplatio iznos od 112.200,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s time da je ugovorena obročna otplata kroz 180 mjeseci u jednakim mjesečnim anuitetima od po 823,20 CHF, vezano uz valutnu klauzulu CHF sa plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a kredit je vraćen u cijelosti.

9. Među strankama je sporno:

- jesu li odredbe čl. 2, čl. 3, čl. 4, te čl. 8 predmetnog ugovora o kreditu br. broj 216- 518/2006 od 29.8.2006. ništetne u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak.

- je li potraživanje tužitelja po osnovu ništetnih odredi zastarjelo,

- je li tužitelj ima pravni interes za podnošenje tužbe u ovom postupku,

- je li tužitelj potrošač,

- je li dopuštena preinaka tužbe,

10. Ocjena je ovog suda kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Načelo savjesnosti i poštenja jedno je od temeljnih načela obveznog prava, a sadržano je u članku 4 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15) kojim je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza istih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

12. Obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 29. kolovoza 2006. god.) za ocjenu valjanosti spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03 dalje: ZZP/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. te potom Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/07., 75/09., 79/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13. dalje ZZP/07).

13. Sukladno odredbi čl. 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03, dalje: ZZP) koji je bio na pravnoj snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu, ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu.

13.1. Prema odredbi članka 81. st. 1. ZZP/03 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

13.2. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, s tim da je ta odredba identična i odredbi iz čl. 99. ZZP/07, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

13.3. Odredbom članka 87. st. 1. ZZP/03 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

13.4. Prema odredbi članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.

13.5. Citirane odredbe ZZP-a temelje se na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

14. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje prednika tuženika HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (Narodne novine 96/03.), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (Narodne novine 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. presuda je potvrđena u odnosu na ovdje tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

15. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je kako je ovdje prednik tuženika HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. razdoblju od 01.studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora drugotuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03.) u razdoblju od 01.11.2004. do 06.08.2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 07.08.2007. do 31.12.2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07., 12/05., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te da je u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom drugotuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora drugotuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku drugotuženika.

16. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužiteljicu odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

17. I odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj:14/14., 110/15. i 14/19. – dalje u tekstu: ZZP) određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP- a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovora o kreditu sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud drži kako nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, jesu li one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i je li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini. Međutim, na te okolnosti, osim saslušanja tužiteljice, drugi dokazi nisu predlagani.

18. Sud je tijekom postupka saslušao tužitelja iz čijeg iskaza je sud utvrdio:

- kako su on i supruga kupili stan, te kako su u tu svrhu dali prodavatelju 30.000,00 eura otprilike, dok je ostatak prodajne cijene stana trebao biti otplaćen u kreditu,

- kako je jedan veći dio zgrade bio pod hipotekom Hypobanke, sedam, šest milijona švicarskih franaka, tako da su oni, da bi kupili predmetni stan, morali dignuti kredit kod Hypo banke,

- kada su, međutim, došli u Hypo banku, da im je tada rečeno da moraju dignuti kredit u švicarskim francima, na što je on pitao ima li mogućnost dobijanja kredita u nekoj drugoj banci na što da mu je odgovoreno da nema, u ovom slučaju za njihov stan, a tada im je rečeno da je to najstabilnija valuta bez ikakvih promjena,

- kako je on dobio gotov ugovor otipkan a na taj ugovor nije imao niti malo utjecaja,

- kako se zbog proteka vremena ne može sjetiti detalja, međutim sjeća se da je rečeno da je to ugovor u švicarskim francima, da će dobiti toliko i toliko novca,

- kako je rok otplate bio 15 godina i tako to je bilo to,

- kako se zbog proteka vremena ne sjeća jesu li djelatnici banke objasnili što znače pojedini izrazi poput valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, međutim, sjeća se da mu je ugovor dan na čitanje, da je ugovor pročitao, te da je istog tada morao potpisati jer nije imao izbora,

- kako su sigurno išli kod javnog bilježnika, međutim, sjeća se da su išli kod javnog bilježnika zbog solemizacije ugovora, a bilježnik im nije čitao ugovor,

- kako je nakon toga banka pustila novac na račun adut nekretina, te je sa tim isplaćena kupoprodajna cijena.

- kako je kredit iznosio na 120.000,00 švicarskih franaka,

- kako se ne sjeća detalja, međutim misli da je tamo 2009., 2010. i 2011. godine došlo do naglog skoka tečaja i rata koje je morao otplaćivati, nije išao u banku radi interesiranja što se događa jer je bio svjestan da je to iluzorno, međutim, zbog tih skokova i porasta kamata i otplatnih rata, on je odlučio zatvoriti kredit, te je u cjelosti isplatio kredit krajem 2012. i početkom 2013. godine, a u sedmom mjesecu 2013. da je končano isplatio kredit,

- kako se sjeća da mu je tuženik naplatio i neku naknadu iz razloga što je kredit prijevremeno platio.

- kako mu prilikom zaključenja ugovora nitko od djelatnika banke nije ukazao da će u slučaju prijevremene otplate kredita tužitelj morati platiti ovu naknadu.

- kako ovu nekretninu koju je kupio nija nikada koristio za potrebe sjedišta svojih tvrtki

– društava Boltano d.o.o. i Boltano Informatika d.o.o., kako je u tvrtci Boltano d.o.o. on bio samo jedan od suvlasnika i da je sjedište bilo u [adresa], tako da ta tvrtka nema adresu gdje je kupio stan.

- kako se odlučio razdvojiti od tvrtke Boltano d.o.o., te je tada osnovao svoju tvrtku i sjedište te tvrtke je prijavio na adresi stanovanja a to je bilo krajem 2012.g.

- kako je adresa tog stana [adresa], te da on živi u tom stanu, na toj adresi.

19. Pregledom Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006., sud je utvrdio kako sporne odredbe glase:

Članak 2.

Iznos, namjena i korištenje kredita

»Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 112.200,00 CHF prema srednjem tečaju za tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima, Banke. « Članak 3. Kamatna stopa

»Na iznos kredita iz članka 2. ovog Ugovora obračunavaju se kamate od 3,88 % dekurzivno godišnje. Kamate se obračunavaju mjesečno, od dana stavljanja kredita u otplatu, i uključene su u anuitete.

U razdoblju od dana korištenja kredita do stavljanja kredita u otplatu, Banka obračunava interkalarnu kamatu na iskorišteni iznos kredita u visini redovne kamatne stope iz stavka 1. ovog članka. Kamata se obračunava u CHF, a naplaćuje u kunama po važećem srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank na dan plaćanja. Interkalarna kamata naplaćuje se od iznosa kredita prilikom korištenja kredita. « Članak 4. Otplata kredita

»Rok otplate kredita iznosi 15 (petnaest) godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Kredit se otplaćuje u 180 (stoosamdeset) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 823,20 CHF (osamstodvadesettrišvicarska franka i 20/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. plaćanja. Anuiteti dospijevaju dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten. «

Čl. 8

Kamatne stope

»Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 28.02.2007. (dvadesetosmi veljače dvijetisućesedme) godine ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Banka je ovlaštena za cijelo vrijeme otplate kredita promijeniti kamatnu stopu u komercijalnu ako Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da će se Korisniku kredita, ako se pridržava svih odredbi ovog Ugovora 01.03.2007. (prvi ožujka dvijetisućesedme) godine promijeniti kamatna stopa na kamatnu stopu važeću za «kredite za mlade». Nakon promjene kamatne stope, ista se mijenja sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke.

Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope i visini anuiteta u skladu s promijenjenom kamatnom stopom. «

20. Pregledom pisanog vještva sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 07. listopada 2024. sud je utvrdio:

- kako je tuženik evidentno i nesporno mijenjao kamatnu stopu po ugovoru o kreditu, tako da je kamatna stopa u razdoblju od:

29.09.2006.-28.02.2007. iznosila 3,88 %

28.02.2007.-31.08.2007. iznosila 4,50 %

31.08.2007.-29.02.2008. iznosila 5,25%

29.02.2008.-30.11.2008. iznosila 6,15 %

30.11.2008.-30.11.2010. iznosila 6,40 %

30.11.2010.-30.09.2011. iznosila 6,15 %

30.09.2011.-02.07.2013. iznosila 5,65 %

- kako je zbog primjene valutne klauzule od strane Banke za vrijeme otplate kredita, korisnik kredita platio Banci kreditoru više iznos od 145.975,78 HRK ili 19.374,32 EUR, nego bi bio platio da valutna klauzula nije primjenjivana.

- kako su tečajne razlike za svaki mjesec u HRK izračunate u stupcu broj 17 tablice broj 3., a u EUR u stupcu broj 19 tablice broj 3.).

- kako su pozitivne tečajne razlike iznosile 158.574,55 HRK, a negativne (kada je tužitelj plaćao manje) 12.598,77 HRK.

- kako je na ime naknade za prijevremeno plaćanje glavnice kredita, tužitelj u tri navrata tijekom 2013.g. platio tuženiku ukupno iznos od 12.124,29 HRK ili iznos od 1.609,17 EUR.

21. Pregledom pisanog vještva, dopune nalazu i mišljenju, sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Blaževića zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 18. studenoga 2024., vještak je u odnosu na prigovore tužitelja istakao::

. kako je vještak izračunao razlike pretplate po tečajnim razlikama, izradio po danu dospijeća, a ne po danu plaćanje zbog slijedećih razloga;

1. Jer spisu nije priložena detaljna analitička knjigovodstvena dokumentacija iz koje se vidi stanje duga (korisnika kredita) na datum plaćanja po glavnici, po kamati i po ostalim obvezama po kreditu (opomene i sl.), a na temelju koje bi se mogao napraviti izračun razlike (bilo kamate, bilo anuiteta, bilo tečajnih razlika),

Kada bi se raspolagalo s navedenom dokumentacijom, onda bi vještaku trebalo znatno više vremena za izračun predmetnih razlika, a što bi onda znatno povećalo i troškove financijskog vještačenja,

Istovremeno, a što je praksa pri izračunu razlike kod tzv. CHF kredita (za izračun razlike kamate, anuiteta ili tečajnih razlika) u posljednjih 5-6 godina u RH, izračun se radi kao što je izrađen i u predmetnom vještačenju od 5.10.2024.g. i dobije se isti rezultat kao kada bi se računalo po datumi plaćanja, jer bi se taj izračun trebalo korigirati za naplaćene zakonske zatezne kamate od strane banke, jer banka (davatelj kredita) prethodno, prilikom svake eventualne zakašnjele uplate mjesečnog obroka, a što je u skladu s ugovorima o kreditu, općim aktima o poslovanju banaka u RH i u skladu s odredbama ZOO, poglavlje: uračunavanje ispunjenja - kamata i troškova (čl. 172. „Ako dužnik pored glavnice duguje i kamate i troškove, prvo se namiruju troškova, zatim kamate i napokon glavnica"), naplatila zakašnjelo potraživanja tako da je od uplaćenog iznosa, najprije naplati troškove, kamate i preostalo na glavnicu, U točnu računicu na dan stvarne uplate, bi trebalo uključiti i različite prakse banka, regulirane u općim uvjetima poslovanja za svaku vrstu kredita, u vezi tolerantnog broja dana kašnjenja (uobičajeno od 0 do 15 dana) na koje dane banka ne obračunavaju zatezne kamate u slučaju kašnjenja korisnika kredita, Postupajući na navedeni način i obračunavanjem zatezne kamate na sva dospjela-zakašnjela potraživanja, sa svakom uplatom korisnika kredita, banke po svakoj uplati „izravnava" račune-potraživanja s korisnikom kredita. Vještak bi trebao imati iznose svih obračuna zatezne i redovne kamate na sve vrste potraživanja po svakoj zakašnjeloj uplatu (bila ona na ugovoreni dan dospijeće ili na dan stvarnog plaćanja) i i iznose obračunatih i naplaćenih zateznih kamata odbijati od uplaćenih iznosa itd.

Vještak također napominje da je po nalogu istog suca izradio znatan broj financijskih vještačenje po CHF kreditima u kojim parnicama je punomoćnik tužitelja bio isti odvjetnik kao i u ovoj parnici, te da je izračun uvijek rađen na isti način kao i u predmetnom vještačenju od 5.10.2024.g.

Vještak je računao više plaćene tečajne razlike kao razliku između izračunatih mjesečnih iznosa anuiteta i mjesečnih iznosa kamate, jer je to u skladu s osnovama financijske matematike (da je svaki mjesečni anuitet zbroj mjesečnog obračuna kamate i mjesečnog dijela anuiteta), odnosno na slijedeći način;

Anuitet Kamata + Dio glavnice,

Kamata = Anuitet - Dio glavnice,

Dio glavnice = Anuitet – Kamate,

U slučaju kada je riječ o kreditu s valutnom klauzulom, ne mogu se točno izračunati tečajne razlike po kreditu (anuitetu), bez da se izračuna kamata bez utjecaja tečaja, je se u konačnici po kreditima s valutnom klauzulom i anuiteti i kamata i tečajne razlika obračunavaju u valuti (ovdje CHF), a plaćaju u HRK.

Što se tiče primjedbe tužitelja pod tri, da je vještak je u Tablici broj 3. od retka broj 76, pa nadalje očito pogriješio jer iskazuje postojanje minusa, kao manje plaćenog, što nikako ne može biti jer je kao početni anuitet stavio iznos od 127,58, odnosno 112,48 CHF, a primijenjeni 165,55 CHF pa razlika mora biti u plusu, a ne minusu kako je prikazano za Rbr. 76., 78, 79. i 80, vještak navodi slijedeće;

Detaljnom naknadnom analizom, vještak je uočio grešku da je zbog pogrešno zadanih formula u navedenih 5 redaka, iskazao pogrešne iznose tečajnih razlika, pa se u nastavku daje, nova ažurirana Tablice broj 3- III. dio (od broja 13-19b) s korigiranim iznosima, a napomenom da je izračun u svim stupcima Tablice broj 3 u vještačenju od 5.9.2024.g. (od broja 1 - 12) točan.

Tablica broj 3. NOVI - III. dio, Izračun razlike kamate, anuiteta i tečajnih razlika Cijeneći sve navedeno, vještak je u svom mišljenju naveo:

- kako sukladno nalogu suda za vještačenje, relevantnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji u spisu, te izrađenog nalaza i izračuna, u nastavku se daje mišljenje u odnosu na nalog za vještačenje:

- Zbog primjene valutne klauzule od strane Banke za vrijeme otplate kredita, korisnik kredita je platio Banci kreditoru više iznos od 149.039,54 HRK ili 19.780,95 EUR, nego bi bio platio da valutna klauzula nije primjenjivana,

- Tečajne razlike za svaki mjesec u HRK izračunate su u stupcu broj 17 tablice broj 3. NOVI-III. dio, a u EUR u stupcu broj 19 tablice broj 3. i iznose 19.780,95 EUR po neto principu,

- Pozitivne tečajne razlike iznose 21.127,15 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19a nove Tablice broj 3-III. dio, a negativne tečajne razlike iznose 1.346,20 EUR (kada je tužitelj plaćao manje), a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19b nove Tablice broj 3-III. dio

- Na ime naknade za prijevremeno plaćanje glavnice kredita, tužitelje je u tri navrata tijekom 2013.g. platio tuženiku ukupno iznos od 12.124,29 HRK ili iznos od 1.609,17 EUR

22. U odnosu na prigovor tuženika, vještak Ante Blažević je naveo:

- kako nije točno da je vještak koristio pogrešnu metodu za izračun tražene razlike (tečaja), što nije točno, jer se za predmetni izračun ne može birati metoda obračuna, pošto postoji samo jedan točan način u financijskoj matematici o tome kako se računaju tečajne razlike i to kako što je prethodno odgovoreno na slične primjedbe tužitelja (osnovna jednadžba je: Anuitet = Kamata + Dio glavnice),

- kako je prilikom izračuna anuiteta za dan 31. siječnja 2013. godine, a s obzirom da je tijekom siječanja iste godine tužitelj u dva navrata izvršio djelomičnu, prijevremenu otplatu glavnice kredita (11.1.2013. i 21.1.2013.g.), vještak je izradio obračun slijedećeg anuiteta u skladu s pravilima računovodstvene struke (na isti način kao i banka-tuženik u svojom knjigama (realizirani Otplatni plan od 2.2.2025.g., stranica 2/2),

- kako je sve u vezi razloga korištenje izračuna na temelju datuma dospijeća, vještak elaborirao u prethodnom poglavlju, pa može ponoviti, da bi se za drugi način izračuna (detaljniji, a materijalno zanemarive razlike), trebalo osigurati detaljne analitičke konto kartice banke po svim vrstama potraživanja (glavnice, kamate, troškova i zatezne kamate), procijeniti resurse za izradu takvog vještačenje, te avansirati novi iznos predujma za vještačenje,

- kako se napominje da je do sada (u proteklih 5-6 godina) u više navrata, kod istog suda (u predmetima gdje je isti tuženik i isti punomoćnik tuženog), imao više financijskih vještačenja po CHF kreditima, po kojima je vještak uvijek radio izračune (kamata, anuiteta i tečajne razlike) na temelju ugovorenog datuma dospijeće, te da tuženik nikada to nije prigovarao,

- kako u skladu s knjigovodstvenom dokumentacijom u privitku (Pregled prometa za klijenta od 2.2.2015.g. (stranica broj 7), točan iznos naknade za prijevremenu otplatu kredita na dan 1.7.2013.g. iznosi 2.374,29 kn, a ne 2.375,00 kn kako što je vještak naveo u Tablici broj 4. inicijalnog vještačenja, pa je točan zbroj iznosa naknada u HRK manji za 0,71 kn, tako da točan ukupan iznos naknada za prijevremenu naplatu iznosi

12.124,29 kn ili 1.609,17 EUR,

- kako je vještak u Tablici broj 3 inicijalnog vještačenje od 5.9.2024.g. radio pretplatu za cijelo vrijeme otplate kredita, tj. od dospijeća prvog anuiteta (1.10.2006.g.) do konačne, prijevremene otplate kredita (82. anuitet), jer je to jedini način da se izračunaju tražene tečajne razlike po rješenju suda, kao što je prethodno, obrazloženo na primjedbe tužitelja (tj. za cijelo razdoblje otplate i po svim osnovama, sastavnicama koje čine anuitet )

- kako je vještak sve tri naknade za prijevremenu otplatu kredita, a sve na temelju priloženog knjigovodstvenog dokumenta (Pregled prometa za klijenta od 2.2.2015.g., stranica 6 i 7), u prvom stupcu naveo datume prijevremene otplate kredita,

- kako se u skladu s dva prethodna odgovora u vezi prijevremene otplate predmetnog kredita, u nastavku se daje nova ažurirana Tablica broj 4.

- u svom mišljenju vještak je naveo kako se sukladno nalogu suda za vještačenje, relevantnoj knjigovodstvenoj dokumentaciji u spisu, te izrađenog nalaza i izračuna, u nastavku se daje mišljenje u odnosu na nalog za vještačenje:

- kako je zbog primjene valutne klauzule od strane Banke za vrijeme otplate kredita, korisnik kredita platio Banci kreditoru više iznos od 149.039,54 HRK ili 19.780,95 EUR, nego bi bio platio da valutna klauzula nije primjenjivana,,

- kako su tečajne razlike za svaki mjesec u HRK izračunate u stupcu broj 17 tablice broj 3. NOVI-III. dio, a u EUR u stupcu broj 19 tablice broj 3. i iznose 19.780,95 EUR po neto principu,

- kako pozitivne tečajne razlike iznose 21.127,15 EUR, a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19a nove Tablice broj 3-III. dio, a negativne tečajne razlike iznose 1.346,20 EUR (kada je tužitelj plaćao manje), a mjesečno pojedinačno kao što je izračunato u stupcu broj 19b nove Tablice broj 3-III. Dio,

- kako je na ime naknade za prijevremeno plaćanje glavnice kredita, tužitelje u tri navrata tijekom 2013.g. platio tuženiku ukupno iznos od 12.124,29 HRK ili iznos od 1.609,17 EUR,

23. S obzirom kako je tuženik imao primjedbi i na dopunu vještva vještaka Ante Blaževića, te kako je tuženik predložio provođenje dokaza po novom vještaku, proveden je dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Anti Beusu, oecc-u.

24. Pregledom pisanog vještva, sačinjenog od strane stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa, zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 19. svibnja 2025., sud je utvrdio:

- kako je vještak Ante Beus mišljenja, cijeneći pri tome dokumentaciju koja mu je bila na raspolaganju, obrazloženja, dokaze i podatke navedene u gornjim tablicama, u nastavku daje

- kako je zbog promjene tečaja, odnosno utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku više kredita u iznosu od 21.249,01 EUR (ukupan zbroj stupca 9. Tablice 3.), bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

- kako je zbog prijevremenih otplata kredita, tužitelj kao korisnik kredita platio tuženiku ukupno naknada u iznosu od 1.609,16 EUR-a.

25. Na ročištu od 12. lipnja 2025., na okolnost očitovanja na prigovore tuženika, izveden je dokaz saslušanjem vještaka Ante Beusa, koji je u svom iskazu naveo:

- kako je tuženik iznio prigovore iste kao i vještaku Blaževiću, ali navedeni prigovori se ne mogu odnositi na njegovo vještačenje jer metodologija koju je koristio vještak Blažević i metodologija koju on koristi nisu iste, a ako ima nekih novih pitanja mogu direktno odgovarati na ta pitanja.

- kako je predmet vještačenja bio izračun više plaćenog temeljem pretpostavki o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, a ne više plaćeno temeljem ništetnih odredbi o jednostavnoj promjeni kamatne stope, prema tome nije računao na kakav utjecaj ima kamata, već je primijenio sve kamate koje je primijenio i tuženik a koje su navedene u tablici 2 vještačenja samo kao informacija,

- kako je kao početni tečaj koristio tečaj od 4,655000 HRK jednako 1 CHF,

- kako je metodologiju izračuna objasnio na stranici 3,4 vještačenja i ona nije kako navodi tuženik, jer metodologija koju navodi tuženik u suprotnosti je sa odlukama Vrhovnog suda RH REV-308/22 i REV-189/22 a navedena metodologija bi bila na štetu tuženika jer predmet spora je valutna klauzula a izračun koji predlaže tuženik bio bi simulacija, ali bi uključivao i promjene nastale temeljem kamatnih stopa,

- na upit je li vještak pri izračunu uzeo u obzir troškove i zatezne kamate koje je tužitelj plaćao zbog zakašnjenja i jesu li ti iznosi oduzeti od ukupnog zbroja i ako jesu gdje se to vidi, vještak je odgovorio kako predmetni iznosi nisu bili dijelom ni tužbenog zahtjeva kao ni zadatka koji mu je postavio sud, znači da je on uzimao isključivo ono što je plaćeno na ime glavnice i kamate tj. cjelokupnog anuiteta a navedeni iznosi su priznati tuženiku kao i da ih je imao pravo naplatiti.

- kako je imao svu potrebnu dokumentaciju radi izrade nalaza i mišljenja.

26. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ante Beusa, kao stručno, iscrpno, logično, napravljeno po pravilima struke, te sačinjeno sukladno priloženoj dokumentaciji. Pri tome je sud cijenio kako je vještak u svom iskazu otklonio sve prigovore tuženika, te kako na isto vještvo tužitelj nije imao primjedbi, a tuženik je na ročištu od 6. listopada 2025. općenito naveo kako ostaje kod svih navoda i prigovora iznesenih tijekom postupka, te donošenje odbijajuće presude. Dakle, tuženik nije predložio provođenje novog vještačenja, pa je sud iz svih navedenih razloga prihvatio vještvo vještaka Ante Beusa.

27. Analizirajući izvedene dokaze, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, ocjena je ovog suda da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan.

28. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja jer je isti istinit, logičan, životan pa tako i uvjerljiv, a sud je pri tome cijenio kako iskaz tužitelja nije u suprotnosti sa materijalnim dokazima provedenim u ovom postupku, prvenstveno priloženom ugovoru o kreditu, te provedenom financijsko – knjigovodstvenim vještačenjem.

29. Analizirajući iskaz tužitelja, te priloženi Ugovora o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006., sud je utvrdio kako tuženik u konkretnom slučaju nije tužitelja u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, zatim kako tuženik, kao trgovac i tužiteljica kao potrošač nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili točne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku da tuženik promijeni ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenih na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu tužitelja kao potrošača. Također, utvrđeno je da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja kao potrošača i korisnika kredita tako što je u predmetnom ugovoru o kreditu koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarskog franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tuženik kao trgovac nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio protivno tada važećim odredbama Zakona o zaštiti potrošača. i Zakona o obveznim odnosima.

30. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je tužitelj pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijskom bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu kako na promjenljivu kamatnu stopu tako i u odnosu na valutnu klauzulu. Naime, tužitelj je po zanimanju informatičar, pa kako takav zasigurno nije imao stručnih znanja vezanih uz bankarstvo i financije. Pored toga, tuženik je bio taj koji je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati, slijedom čega je tužitelj bio stavljen pred gotov čin »uzmi ili ostavi«

31. Za razliku od tužitelja, tuženik je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na promjenljivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je tuženik iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

32. U odnosu na odredbu čl. 8 Ugovora, kojom je regulirana naknada prilikom prijevremenog raskida ugovora, za navesti je kako prema odredbi članka 1024. ZOO- a korisnik kredita može raskinuti ugovor prije nego što je počeo koristiti kredit (stavak 1.); kredit može vratiti i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (stavak 2.); u oba slučaja korisnik kredita dužan je naknaditi štetu ako ju je davalac kredita pretrpio (stavak 3.); u slučaju vraćanja kredita prije određenog roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti (stavak 4.). Osim pravila o prijevremenoj otplati kredita iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a, postoji i opća odredba o prijevremenom ispunjenju novčanih obveza propisana u članku 25. ZOO-a. Prema toj odredbi, dužnik novčane obveze može je ispuniti prije roka, a pravo od iznosa duga odbiti iznos kamata za vrijeme od dana isplate do dospjelosti obveze ima samo ako je na to ovlašten ugorom ili to proizlazi iz običaja.

32.1. Odredbe članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.

32.2. Tuženica tvrdi da bi naplata sporne naknade bila naknada za štetu koja joj je nastala prijevremenom otplatom kredita. Po tvrdnji tuženice trenutkom prijevremene otplate kredita narušava se kamatonosna struktura bilance tuženice

32.3 Ovdje je za istaknuti kako bi tuženica imala pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi joj, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženica trebala dobiti da nije bilo prijevremene isplate. Pritom je potpuno neodlučno pozivanje tuženice na osnovno načelo građanskog prava (načelo dispozitivnosti) te s tim u vezi činjenicu da je takva naknada slobodno ugovorena među strankama budući da se takva ugovorna odredba, ako je ništetna, ne može ugovarati.

32.4. Pored toga što tuženica tijekom postupka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženica trebala dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti). Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništetnoj odredbi.

32.5. Ovakvo shvaćanje, da banke nemaju pravo zahtijevati naknadu koja se sastoji u izmakloj dobiti radi gubitka kamata, odnosno da ne smiju potrošaču naplatiti naknadu za prijevremeno (djelomično ili u cijelosti) ispunjenje svoje obveze iz ugovora o stambenom potrošačkom kreditu potvrđeno je i donošenjem Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 101/17.), a kojim Zakonom se u pravni poredak Republike Hrvatske prenijela Direktiva 2014/17/EU Europskog parlamenta i Vijeća od 4. veljače 2014. o ugovorima o potrošačkim kreditima koji se odnose na stambene nekretnine i o izmjeni Direktiva 2008/48/EZ i 2013/36/EU i Uredbe (EU) br. 1093/2010 (SL L 60, 28.2.2014.). Iako se, dakle, vodeći računa o danu sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, taj Zakon ne primjenjuje na konkretan slučaj, evidentno je da je taj Zakon otklonio nedostatke do tada važećeg zakonskog uređenja i onemogućio bankama da potrošače penaliziraju za prijevremeno ispunjenje njihovih obveza. Banke bi u tom slučaju imale pravo na naknadu samo onih troškova izravno povezanih s prijevremenom otplatom kredita, prije svega administrativnih troškova vezanih uz potrebne radnje u svezi s prijevremenim zatvaranjem kredita i sl., a ne i na (posebnu) naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

32.6. Navedeni pravni stav Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je u odluci broj: Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022. Nadalje, u odluci broj: Rev 887/2022-2 od 17. siječnja 2024. Vrhovni sud Republike Hrvatske ostao je pri zauzetom pravnom stavu te je naveo:

„1. Odredba Ugovora o kreditu, kojom se za slučaj prijevremene ili konačne otplate kredita ugovara naknada (taksa) koju korisnik kredita plaća banci sukladno Odlukama o naknadama kao općim uvjetima ugovora u postotku od neotplaćene glavnice kredita u trenutku prijevremene otplate kredita i koja se naknada (taksa) odnosi na izgubljeni kamatni prihod do kojeg je došlo zbog prijevremene otplate kredita, ne bi bila protivna odredbi čl. 1068. st. 3. Zakon o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 112/99, dalje: ZOO/91), ali samo pod uvjetom da nije protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91. Kako je u konkretnom slučaju protivna odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91, ona je ništava.

2. Banka - davatelj kredita ima načelno pravo na naknadu stvarne štete propisane čl. 1068. st. 3. ZOO/91, u slučaju kad se o zakonom propisanoj obvezi korisnika kredita nije posebno pregovaralo prije sklapanja ugovora o kreditu ili ako ugovor o kreditu u odredbi o naknadi za slučaj prijevremene konačne ili djelomične otplate kredita ne sadrži izričitu pravnu formulaciju čl. 1068. st. 3. ZOO/91, nego unaprijed formuliranu odredbu o naknadi koja se obračunava u postotku od preostalog neotplaćenog dijela kredita, ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne smije odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene otplate, jer je to protivno odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.

Zato je pravilno shvaćanje nižestupanjskih sudova kako je odredba ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita i koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja, ništava, budući da je protivna mjerodavnoj odredbi čl. 1068. st. 4. ZOO/91.«

32.7. Slijedom navedenog predmetna odredba u naknadi za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada) suprotna je kogentnoj zakonskoj odredbi članka 1024. stavci 3. i 4. ZOO-a i nepoštena. Stoga se radi o ništetnoj odredbi koja u svojoj biti predstavlja nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru o kreditu banka trebala dobiti do kraja njegova trajanja.

32.8. Prigovor da bi predmetna naknada bila mehanizam za brzo određivanje naknade štete koja tuženici u svakom slučaju nastaje prijevremenom otplatom kredita nije osnovan. Naime, pravo na naplatu naknade za prijevremenu otplatu kredita nije u protivnosti s odredbom čl. 1024. ZOO-a, ali se ta naknada ne može smatrati ugovorenim iznosom naknade štete iz članka 345. stavak 3. ZOO-a koji propisuje da je pravovaljana odredba ugovora kojom se određuje najviši iznos naknade, ako tako određeni iznos nije u očitom nerazmjeru sa štetom i ako za određeni slučaj nije što drugo zakonom određeno. Prijevremenom otplatom kredita tužitelj nije povrijedio ugovorne odredbe na način da obvezu ne bi ispunio ili da bi zakasnio s njezinim ispunjenjem, nego je iskoristio zakonsko pravo propisano posebnim odredbama iz članka 1024. stavak 2. ZOO-a i općom odredbom o pravu na prijevremeno ispunjenje novčane obveze iz članka 25. ZOO-a.

32.9. Nadalje, prema stavu zauzetom na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 5. studenoga 2020. posl. br. Su IV - 308/2020, na pitanje da li je ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 41/14., 110/15. i 14/19., dalje ZZP/14) donijet je zaključak da "Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe članka 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo".

32.10. Slijedom svega navedenog ovaj je sud imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi članaka 81., 83. i 85. ZZP/03, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio kako je sporna odredba članaka 5. stavak 2. predmetnog Ugovora o kreditu u smislu odredbe članka 87. ZZP/03 nepoštena i time, ništetna. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebno imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene (o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF), te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita).

33. Dakle, cijeneći sve naprijed obrazloženog, zaključak je ovog suda kako su Ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF iz čl. 2,3,4 te 8, koje se odnose na valutnu klauzulu, te na prijevremeni raskid ugovora, po ocijeni ovog suda, a sukladno uvodno citiranim zakonskim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, i to čl. 81. st. 1. ZZP-a, neodređene i nepoštene, o tim odredbama se nije pregovaralo niti se moglo pregovarati jer su iste ugrađene u već unaprijed sastavljenom, tipskom ugovoru, slijedom čega su te odredbe, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, ništetne.

34. Prema odredbi čl. 322. ZOO Ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan je, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo. Prema čl. 323. navedenog zakona u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovaran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Prema čl. 324. istog zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjetu ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

35. Po ocjeni ovog suda utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu br. P- 1401/2012 od 4.7.2013. u sporu koji se vodio povodom kolektivne tužbe korisnika kredita protiv banaka, koja se odnose na pitanja vezano uz ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamati, primjenjuju se i u ovom predmetu. Navedena presuda potvrđena je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž- 7129/13 od 13.6.2014., potvrđenom presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te u dijelu takve povrede za ugovorenu valutu presudom Visokog Trgovačkog suda br. Pž-6632/17 od 14.6.2018., potvrđenu presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019., koje odluke se protežu i na sporove individualnih potrošača protiv banaka koje su obuhvaćene navedenim presudama.

36. Kako je prednik tuženika bio obuhvaćen navedenim presudama, predmetni kolektivni spor protiv banaka odnosi se i na njega.

37. Cijeneći sve naprijed iznijeto, zaključak je ovog suda kako su odredbe o valutnoj klauzuli ništetne (čl. 81 st. 1, čl. 87 Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu).

38. Kako je, dakle, već samim pozivanjem na presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske jasno da su i u konkretnom slučaju odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak ništetne, valjalo je raspraviti o zahtjevu tužitelja radi isplate razlike preplaćenih mjesečnih anuiteta po Ugovoru o kreditu broj 216-518/2006 od 29.8.2006.

39. Međutim, prethodno je valjalo raspraviti prigovor zastare istaknut od strane tuženika.

40. U ovom slučaju zastarni rok se računa po općem zastarnom roku i to 5 godina koji je propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima računajući od 14. lipnja 2018. godine kada je sudska odluka postala pravomoćna u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1410/12,

41. Naime, parnični postupak koji je pokrenut pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., pravomoćno je okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. a tom presudom pravomoćno je odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač- Hrvatski savez udruge za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž- 6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je prednik tuženika u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i prava i obveze ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti. sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14.6.2018.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 03. veljače 2023.,, dakle unutar petogodišnjeg zastarnog roka, to nije osnovan prigovor zastare, slijedom čega sud taj prigovor nije prihvatio.

42. Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio iz citiranog vještva vještaka Ante Beusa zaprimljenog u sustavu za komunikaciju sa sudovima dana 22.03.25. pregledom kojeg je sud utvrdio kako je zbog promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, tužitelj kao korisnik kredita (iskazano u eurima) platio tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu više kredita u iznosu od 21.249,01 € (ukupan zbroj stupca 9 Tablice 3 ) bez utjecaja promjene kamatnih stopa. Također, sud je utvrdio kako je zbog prijevremene otplate kredita, tužitelj platio tuženiku ukupnu naknadu u iznosu od 1.609,16 €.

43. Svaku pojedinu uplatu, odnosno datum kada je izvršena uplata od strane tužiteljice, te visinu preplaćenog dijela takve uplate, sud je utvrdio iz vještva vještaka Ante Beusa. Tako je sud utvrdio kako je tužitelj izvršio preplatu na dan 31.10.08. u iznosu od 24,94 €, na dan 02.12.08. 1,76 €, na dan 31.12.08. 33,75 €, na dan 02.02.09. 39,85€, na dan 02.03.09. 42,61€, na dan 31.03.09. 35,01€, na dan 30.04.09. 36,46€, na dan

01.06.09., 24,84€, na dan 30.06.09. 16,29€, na dan 31.07.09. 18,56€, na dan 31.08.09. 23,07€, na dan 30.09.09. 22,68€, na dan 02.11.09. 18,12€, na dan 30.11.09. 26,67€, na dan 31.12.09. 33,53€, na dan 01.02.10. 43,29€, na dan 01.03.10. 41,05€, na dan 31.03.10. 54,30€, na dan 30.04.10. 51,78€, na dan 01.06.10. 58,69€, na dan 30.06.10. 99,05€, na dan 02.08.10. 90,33€, na dan 31.08.10. 116,98€, na dan

30.09.10. 107,77€, na dan 02.11.10. 92,96€, na dan 30.11.10. 24,21€, na dan

31.12.10. 162,00€, na dan 31.01.11. 134,19€, na dan 28.02.11., 144,89€, na dan

31.03.11. 132,47€, na dan 30.04.11. 134,73€, na dan 31.05.11. 187,30€, na dan

30.06.11. 192,42€, na dan 01.08.11., 236,33€, na dan 31.08.11. 213,77€, na dan

30.09.11.189,08€, na dan 31.10.11. 182,25€, na dan 30.11.11. 177,83€, na dan

31.12.11. 191,91€, na dan 31.01.12. 201,95€, na dan 29.02.12. 203,29€, na dan

31.03.12. 196,35€, na dan 30.04.12. 201,04€, na dan 31.05.12. 204,24€, na dan

30.06.12. 198,85€, na dan 31.07.12. 200,27€, na dan 31.08.12 196,22€, na dan 01.10.12. 187,60€, na dan 31.10.12. , 196,92€, na dan 30.11.12. 201,39€, na dan 31.12.12. 198,13€, na dan 11.01.13. 6.655,20€, na dan 21.01.13. 6.014,70€, na dan

31.01.13. 43,44€, na dan 28.02.13. 34,85€, na dan 02.04.13. 35,09€, na dan 30.04.13. 34,04€ a dan 31.05.13. 30,80€, na dan 01.07.13. 2.456,92€.

44. Kao što je već navedeno, sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Ante Beusa, kao i usmeno očitovanje vještaka, kao objektivno, logično i napravljano po pravilima struke, te dovoljno obrazloženo, slijedom čega sud prihvaća utvrđenja iz citiranog vještva, odnosno zaključak je ovog suda da je sudski vještak Ante Beus točno izračunao razliku preplaćenih mjesečnih anuiteta po predmetnom ugovoru o kreditu, a zbog primjene valutne klauzule.

45. Tužitelju je priznato pravo na zatezne kamate od svake pojedine uplate do isplate temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a kojom je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, imajući pri tome u vidu da je tuženik u konkretnom slučaju bio nepošteni stjecatelj.

46. Što se tiče prigovora glede negativne kamatne stope, ocjena je ovog suda da taj prigovor tuženika također nije osnovan.

46.1. Naime, za to potraživanje tuženika ne postoji pravna osnova. To iz razloga jer je odredbom čl. 323. st. 2. ZOO-a propisano da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovora svom suugovaratelju za štetu koju trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik, na čijoj su strani u konkretnom slučaju razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora sa ništetnim odredbama, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja.

46.2. Kako tuženik, slijedom prednje obrazloženog, nema pravo na isplatu tražbine po osnovi negativne kamatne stope, iz tog razloga nije bilo potrebe da vještak vještači visinu tzv negativnih kamatnih stopa.

46.3. Pored toga, da bi se o tom prigovoru uopće i moglo odlučiti, bilo je potrebno da tuženik istakne prigovor radi prijeboja ili da podnese protutužbu, a što tuženik nije napravio.

46.4. Slijedom iznijetog, odbijen je i prigovor tuženika u pogledu tzv negativnih kamata.

47. Ocjena je ovog suda, nadalje, kako tužitelj ima pravni interes za vođenje ovog postupka. Naime, po mišljenju ovog suda isplatom kredita ili zamjenom kredita novim, stranka nije izgubila pravni interes za utvrđenje ništetnosti, osim u slučajevima propisanim odredbom čl. 326. st. 2. ZOO-a, o čemu se u konkretnom slučaju ne radi. Kako je naprijed navedeno, u slučaju ništetnosti ugovora, svaka je stranka dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takvog ugovora, radi čega je u konkretnom slučaju primijeniti stjecanja bez osnove iz čl. 1111. st. 1. ZOO-a. Naime, tužitelj je postavio kondemnatorni tužbeni zahtjev na isplatu zbog stjecanja bez osnove temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Stoga tužitelj ima pravni interes za podnošenjem predmete tužbe, tim više jer je u gore citiranim odlukama Trgovačkog i Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, te Vrhovnog suda utvrđena ništetnost odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu. Navedeni stav da čim se postavi kondemnatorni tužbeni zahtjev da tužitelj ima pravni interes zauzima VSRH u odluci Rev-2868/18-2 od 12. veljače 2019. (odluka dostupna na www.vsrh.hr).

48. Činjenica da je predmetni kredit otplaćen nije odlučna za odluku u ovoj pravnoj stvari, jer obveza povrata stečenog bez osnove postoji bez obzira je li ugovor otplaćen ili ne. Kako je naprijed kazano sankcija ništetnosti je to da je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora (čl. 323. st. 1. ZOO-a).

49. U odnosu na prigovor tužiteljeva statusa potrošača, pregledom spisa sud je utvrdio:

- kako je u zaključenom ugovoru o kreditu navedeno da banka odobrava stambeni kredit za kupovinu stana i parkirnog mjesta, međutim, u predmetnom ugovoru o kreditu nije navedena adresa na kojoj se stan kupuje, te nisu navedeni podaci o tome na kojoj se čestici nalazi stan koji se kupuje.

- kako je u ugovoru o kreditu navedena tužiteljeva adresa, [adresa], iz čega ovaj sud zaključuje kako je tužitelj već prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i prije kupnje stana sa novcem dobivenim od predmetnog kredita imao prebivalište na adresi [adresa], iz čega ovaj sud dalje zaključuje kako novcem dobivenim od kredita iz predmetnog ugovora o kreditu tužitelj nije kupio stan u [adresa], jer je u tom stanu tužitelj živio prije zaključenja spornog ugovora,

- kako iz povijesnog izvatka iz sudskog registra proizlazi kako je društvo Boltano imalo sjedište na adresi [adresa], a [adresa].

- kako iz toč. 6 Zapisnika sa 34. sjednice Kreditnog odbora tuženika održane dana 22.08.2006. proizlazi kako se predmetne nekretnine (stan i parking mjesto) nalaze u stambeno-poslovnoj zgradi Vila Velebita,

- kako u predmetnom Zapisniku nije navedena adresa stambeno-poslovne zgrade Vila Velebita, međutim, sud je uvidom u web stranicu utvrdio kako se stambeno poslovni kompleks Vila Velebita nalazi na adresi [adresa].

50. Cijeneći prednja utvrđenja ovog suda, kako svakog zasebno, tako i sve zajedno, kod utvrđenja ovog suda kako je tužitelj novcem dobivenim temeljem predmetnog ugovora o kreditu kupio stan i parking mjesto u zgradi Vila Velebita na adresi [adresa], te kako tvrtka Boltano d.o.o. ima prijavljeno sjedište na adresi [adresa], a prije toga [adresa], to je zaključak ovog suda kako tvrtka Boltano d.o.o. ne obavlja svoje djelatnosti u stanu i parking mjestu koji su kupljeni temeljem novca dobivenog temeljem predmetnog ugovora o kreditu, slijedom čega nije osnovan prigovor tuženika kako se ne radi o potrošačkom ugovoru, te kako tužitelj nije potrošač.

Slijedom iznijetog, odbijen je i taj prigovor tuženika kao neosnovan.

51. U odnosu na prigovor preinake tužbe, ocjena je ovog suda kako isti nije osnovan.

51.1. Naime, točno je kako je tužitelj konačno postavljeni tužbeni zahtjev u podnesku od 12.06.25. povećao za iznos od 1.294,04 € u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi, međutim, odredbom čl. 190. st 2 ZPP-a propisano je kako Iznimno od odredbe stavka 1. ovoga članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka.

51.2. U konkretnom slučaju tužitelj je visinu potraživanja saznao tek provedenim vještačenjem po vještaku Anti Beusu, te je tužitelj odmah nakon što je zaprimio vještvo vještaka Ante Beusa, sukladno vještvu Ante Beusa i konačno postavio tužbeni zahtjev.

51.3. U odnosu na vještvo vještaka Ante Blaževića, i jedna i druga stranka imala je primjedbi na osnovno vještvo, a nakon dopune vještva tuženik je ustrajao u prigovorima, te je zatražio provođenje novog vještačenja po novom vještaku, a što je sud i prihvatio.

51.4. Zbog navedenog nije prihvaćeno vještvo vještaka Ante Blaževića.

51.5. S obzirom kako je ovaj sud prihvatio vještvo vještaka Ante Beusa iz razloga navedenih u toč. 27 obrazloženja ove presude, a između ostalog jer stranke nisu predlagale provođenje daljnjih vještačenja, te cijeneći činjenicu kako je tužitelj sukladno vještvu vještaka Ante Beusa, konačno uredio svoj tužbeni zahtjev u podnesku zaprimljenom kod ovog suda dana 12.05.2025., to je sud prihvatio preinaku tužbe iz podneska tužitelja od 12.05.2025., te je odlučeno kao u toć. I izreke rješenja.

52. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, sud je odbio sve prigovore istaknute od strane tuženika, te je u cijelosti prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja, radi čega je odlučeno kao u toč. I/1, I/2, I/3 i I/4 izreke presude.

53. Parnični trošak dosuđen je tužitelju po odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, A sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023), te označenoj vrijednosti predmeta spora, kao i uspjehu u ovoj parnici.

53.1. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe i 4 obrazložena podneska od 27.08.24., 04.11.24., 14.01.25. i 12.05.25. po 250 bodova, za pristupe na roč. od 05.09.24., 13.11.24., 23.01.25., 27.03.25., 12.06.25. i 06.10.25. po 250 bodova, za pristup na roč. od 20.05.25. 125 bodova (25%), te za pristup na roč. za objavu od 21.11.25. 50 bodova, što ukupno iznosi 2.925,00, koji iznos pomnožen sa 2€, koliko iznosi vrijednost jednog boda, daje iznos od 5.850,00 €. Ovom iznosu dodan je daljnji iznos od 1.462,50 € na ime 25% PDV-a, zatim 131,05 € na ime pristojbe tužbe, te 450,00 € na ime troškova vještačenja, pa sveukupan trošak tužitelja iznosi 7.893,55€.

53.2. Tužitelj je u cijelosti uspio u ovom sporu, pa je tužitelju u cijelosti dosuđen parnični trošak.

53.3. Sud nije priznao tužitelju trošak sudske pristojbe na ovu presudu budući da ista nije plaćena u trenutku donošenja presude, s obzirom da je čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ( Narodne novine 51/23) – koji je stupio na snagu 20. 5. 2023. , dakle prije donošenja prvostupanjske presude - propisano da su od plaćanja pristojbe oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude. za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj.

53.4. Na dosuđeni iznos troška tužitelju pripada kamata počev od dana presuđenja, dakle od 01. prosinca 2025. pa do konačne isplate.

54. Slijedom svega naprijed iznijetog i obrazloženog, odlučeno je kao u toč. II izreke rješenja.

U Splitu, 01. prosinca 2025.

SUDAC

Miro Maslać

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove odluke dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika