REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U PULI-POLA
Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola
Poslovni broj: Gž-708/2025-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca: Marije Sošić, kao predsjednice vijeća, Igora Rakića kao suca izvjestitelja i člana vijeća te Helene Poropat kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ANDRILOVEČKA d.o.o., Zagreb, Kašinska cesta 27b, OIB: 11061259585, zastupanog po punomoćniku Slavenu Vujoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika ĆČ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Davoru Drugoviću, odvjetniku u odvjetničkom društvu Marić, Drugović & Sekovanić d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10785/2023-169 od 24. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja – i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-10785/2023-169 od 24. ožujka 2025.
II. Odbijaju se kao neosnovani zahtjevi stranaka za naknadu troškova žalbenog dijela postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži da se tuženiku naloži da mu isplati iznos od 561.760,00 € zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 7. svibnja 2010. pa do isplate, po propisanoj kamatnoj stopi, u roku od 15 dana (toč. I). Istom je presudom naloženo tužitelju da isplati tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 215.586,53 €, dok je u preostalom dijelu iznad dosuđenog odbijen zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška, a zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen je u cijelosti, kao neosnovan,
2. Protiv te je presude i odluke o troškovima postupka žalbu podnio tužitelj navodeći da je podnosi iz svih žalbenih razloga jer smatra da je donošenjem iste počinjena bitna povreda odredaba postupka, da je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno, te da je na tako pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Žalbeni je prijedlog tužitelja da se pobijana presuda preinači na način da se u cijelosti prihvati tužbeni zahtjev, ili, podredno da se istu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje, a sve uz obvezu tuženika da tužitelju naknadi troškove postupka, kao i troškove žalbe.
3. Sa tom je žalbom postupljeno prema odredbi čl. 359. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP).
4. Odgovor na žalbu tužitelja podnio je tuženik navodeći, u bitnome, da su žalbeni razlozi tužitelja u cijelosti neosnovani te predlaže da se istu odbije kao neosnovanu, a traži i trošak odgovora na žalbu.
5. Žalba tužitelja nije osnovana.
6. U ovoj pravnoj stvari nije sporno da je tužitelj ugovorom o kupoprodaji od 27. srpnja 2007. od tuženika kupio nekretnine upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], i to k. č. br. [katastarska čestica] dvorište u površini od 1093 m2, k. č. br. [katastarska čestica] zgrada u [adresa] prva Andrilovečka od 196 m2 i k. č. br. [katastarska čestica] dvorište od 1183 m2 za iznos od 1.600,000,00 €, kao niti da je dinamika isplate kupoprodajne cijene određena aneksima ugovora od 13. ožujka 2008., 17. veljače 2009. i 24. prosinca 2009. Također, nije sporno, niti da je čl. 2. ugovora od 27. srpnja 2007. tuženik jamčio tužitelju da je isključivi vlasnik nekretnina iz ugovora te da na istima ne postoji pravo trećih osoba koje bi isključivalo, ograničavalo ili umanjivalo prava kupca na kupljenim nekretninama, a posebno da te nekretnine nisu opterećene nikakvim uknjiženim ili neuknjiženim teretima, te da je člancima 6. i 7. ugovora između stranaka ugovoreno da će prodavatelj (ovdje tuženik) kupcu (ovdje tužitelju) izdati tabularnu izjavu za prijenos nekretnina, nakon što kupac isplati cjelokupnu kupoprodajnu cijenu, kao i da će tada kupac stupiti u posjed kupljenih nekretnina, a nije sporno niti da iz tabularne izjave od 7. svibnja 2010. proizlazi da je istu tuženik izdao tužitelju nakon što mu je tužitelj u cijelosti isplatio kupoprodajnu cijenu.
6.1. Nadalje, nije sporno niti da je došlo do problema kada je tužitelj pokušao ograditi predmetne nekretnine, kada su mu vlasnici susjednih nekretnina koji su "okupirali" oko 1/3 predmetnih nekretnina to onemogućili na način da su rušili i čupali metalne stupove, prijetili zaštitarima koje je tužitelj angažirao, zbog čega je bila pozvana i policija, a što sve proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka i operativnog izvješća tvrtke Eurolex sigurnost d.o.o. (list 23 spisa).
7. Sporno je, da li postoje pravni nedostaci zbog kojih bi tužitelj imao pravo na smanjenje cijene u smislu odredbe čl. 432. st. 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO).
8. Odlučujući o tom spornom pitanju, sud prvog stupnja je, sada u ponovljenom postupku, po ocjeni ovoga suda, nakon provedenih i dostupnih mu dokaza, ispravno odlučio o tom spornom pitanju, uz pravilna utvrđenja:
- da bi uopće moglo doći do primjene odredbe čl. 432. st. 4. ZOO-a o smanjenju cijene prethodno je trebalo dokazati da na točno određenim dijelovima predmetnih nekretnina postoji očito osnovano pravo trećih osoba (pojedinačno navedenih) ili da je tužitelj eventualno ustao vlasničkom tužbom protiv tih trećih osoba, pa da sa svojim zahtjevom nije uspio,
- da je na tužitelju teret dokaza kako na predmetnim nekretninama postoji očito osnovano pravo trećih osoba koje bi isključivalo, umanjivalo ili ograničavalo njegovo pravo na raspolaganje predmetnim nekretninama ili da je tužitelj eventualno ustao vlasničkom tužbom protiv tih (određenih) trećih osoba pa da sa svojim zahtjevom nije uspio, a sve kako bi se utvrdilo da li tužitelj ima pravo ostvarenja svojih prava po osnovi čl. 432. ZOO-a,
- da kada bi tužiteljevi činjenični navodi tijekom postupka i bili točni, saslušani svjedoci, koji su, kako se navodi tijekom postupka (pet stanara susjedne ulice) "uzurpirali" dio predmetnih nekretnina tužitelja, oni bi eventualno stekli posjed stvarne služnosti puta na teret dijela nekretnina tužitelja, odnosno bili u posjedu dijela tih nekretnina, međutim, time nisu stekli neko od stvarnih prava na tužiteljevim nekretninama,
- da se posjed prava stvarne služnosti razlikuje od posjeda stvari utoliko što posjed prava stvarne služnosti ovlašćuje posjednika tog prava da se na određeni način služi (posjeduje) nekretninom koju ne drži u posjedu, pa stoga on nema faktičnu vlast na samoj stvari (nekretnini) već samo posjed prava da je na određeni, ograničeni način koristi odnosno da se njome služi, koji posjed prava stvarne služnosti postoji kroz faktično izvršavanje sadržaja nekog prava, u konkretnom slučaju eventualno posjeda prava stvarne služnosti puta, pri čemu ovlaštenik prava puta može tim putem prolaziti,
- da iz rezultata postupka, a što proizlazi i iz iskaza saslušanih svjedoka ne proizlazi da bi netko od tih navodno pet stanara susjednih nekretnina, koji su očigledno u posjedu dijela nekretnine u vlasništvu tužitelja, stekli neko od stvarnih prava na tim nekretninama, i
- da stoga tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao da na predmetnim nekretninama postoji očito osnovano pravo trećih osoba koje bi isključivalo, umanjivalo ili ograničavalo njegovo pravo na raspolaganje predmetnim nekretninama ili da je tužitelj eventualno ustao vlasničkom tužbom protiv tih (određenih) trećih osoba, pa da sa svojim zahtjevom nije uspio.
9. Takva su utvrđenja, sa takvim zaključcima – pravnog značaja rezultat valjane i savjesne ocjene suda prvog stupnja, dostupnih mu i predočenih dokaza – ocjene za koju je taj sud u svojoj odluci dao valjane, dovoljno logične i uvjerljive razloge, ocjene na koju je taj sud imao pravo, koju takvu, i bez potrebe da se ti razlozi posebno ponavljaju, prihvaća i ovaj sud.
10. Tužitelj u svojoj tužbi traži da se u smislu odredbe čl. 432. ZOO-a smanji kupovna cijena za predmetne nekretnine, pa je sud prvog stupnja, sudeći u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva, pravilno postupio kada je takav tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti odbio kao neosnovan (po čl. 221a. ZPP-a). Naime, da bi tužitelj, kao kupac, imao pravo ostvarenja svojih prava po osnovi pravnog nedostatka iz čl. 432. ZOO-a, trebao je prilikom pozivanja na prodavateljevu odgovornost za pravne nedostatke dokazati očito osnovano pravo treće osobe (koje pravo toj trećoj osobi može priznati i bez spora po čl. 434. st. 1. ZOO-a) koje bi isključivalo, umanjivalo ili ograničavalo tužiteljevo pravo na raspolaganje predmetnom nekretninom. Dakle, da bi sud prvog stupnja uopće mogao primijeniti odredbu čl. 432. st. 4. ZOO-a o smanjenju cijene prethodno je trebalo dokazati da na točno određenim dijelovima predmetnih nekretnina postoji očito osnovano pravo trećih osoba (pojedinačno navedenih) ili da je tužitelj eventualno ustao vlasničkom tužbom protiv tih trećih osoba, pa da sa svojim zahtjevom nije uspio.
11. Međutim, niti u ponovljenom postupku, nije utvrđeno nikakvo stvarno pravo trećih osoba na predmetnim nekretninama koje bi isključivalo, umanjivalo ili ograničavalo njegovo pravo na raspolaganje predmetnim nekretninama ili da je tužitelj eventualno ustao vlasničkom tužbom protiv tih (određenih) trećih osoba, pa da sa svojim zahtjevom nije uspio, sve kako bi se utvrdilo da li tužitelj ima pravo ostvarenja svojih prava po osnovi čl. 432. ZOO-a. Navedeno iz razloga što iz provedenih dokaza (saslušanjem svjedoka) kada bi se i uzelo da su tužiteljevi činjenični navodi bili točni, a koji se odnose na "uzurpaciju" dijela predmetnih nekretnina tužitelja od strane trećih osoba, time te osobe nisu stekle pravo vlasništva predmetne nekretnine, a tužitelju, kao zemljišnoknjižnom vlasniku, ostaje mogućnost ustati vlasničkom tužbom protiv tih trećih osoba, što do današnjeg dana, prema stanju spisa, nije učinio.
11.1. Pritom tužitelj se ne može dovesti u povoljniju pravnu niti procesnu poziciju isticanjem žalbenog navoda da sud prvog stupnja nije cijenio navode iz njegovog podneska od 2. rujna 2024., uz koji prilaže očitovanje DČ u postupku izvlaštenja iz kojeg da proizlazi kako isti smatra da polaže vlasničko pravo u odnosu na dio predmetnih nekretnina, obzirom da je na tužitelju bio teret dokaza da na točno određenim dijelovima predmetnih nekretnina postoji očito osnovano pravo trećih osoba, pa tako i DČ.
12. Odluka o troškovima postupka iz pobijane presude nije određeno osporena u okviru tužiteljeve žalbe, pa ju ovaj sud nije ni mogao ispitati (čl. 365. st. 2. ZPP-a).
13. Slijedom iznijetog, proizlazi da je sud prvog stupnja na pravilno utvrđeno relevantno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo, a pri tom nije počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje je tužitelj ukazivao u žalbi, kao ni one na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa kako nije utvrđena osnovanost žalbenih navoda tužitelja, valjalo je njegovu žalbu odbiti i odlučiti kao u izreci (po čl. 368. st. 1. ZPP-a).
14. Na temelju odredbe čl. 166. st. 1. i st. 2. ZPP-a u vezi s čl. 154. st. 1. ZPP-a valjalo je odbiti tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog dijela postupka iz razloga što nije uspio sa svojom žalbom, a zahtjev tuženika za naknadu troška odgovora na žalbu iz razloga što isti nije bio potreban (po čl. 155. st. 1. ZPP-a).
U Puli - Pola 1. prosinca 2025.
Predsjednica vijeća:
Marija Sošić
