REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Kennedyev trg 11

P-36/2025

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu mr. sc. Maji Josipović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Zagreb, Lonjička ulica 2A, kojeg zastupa punomoćnik Domagoj Tomić, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Zagreba, Ulica Franje Župana 18, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnik DE, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetnik iz Odvjetničkog društva Žurić & Partneri d.o.o., Zagreb, Savska cesta 32, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 30. listopada 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 01. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e :

I/ Utvrđuje se da je ništetna ugovorna odredba sadržana u čl. 4.b Ugovora o kreditu broj:40190/07 sklopljenog dana 05.01.2007. godine između Željko Vukelić, Mlini, Put Vinka Nikolića 29, OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita s jedne strane i Societe Generale-Splitska banka d.d., Split, Domovinskog rata 61, OIB: 69326397242 kao kreditora s druge strane, i to u dijelu koji glasi: „Naknadu za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00% (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.“

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 86,27 € s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana 09. siječnja 2007. do 31. prosinca 2007. po stopi propisanoj člankom 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja je određena, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja 2024., a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi 01. srpnja te godine, a referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizlašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III/ Nalaže s tuženiku, u roku od 15 dana naknaditi tužitelju prouzročeni trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 139,82 € sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana 01. prosinca 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV/ Odbija se djelomično kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu trošak u iznosu od 886,73 € sa zateznom kamatom od presuđenja do isplate.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 09. siječnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika. U tužbi je naveo da su ME i Societe Generale-Splitska banka d.d., a čiji je pravni slijednik ovdje tuženik 05.01.2007. sklopili ugovor o kreditu. Navodi da je čl. 4.b. ugovora ugovoreno naplaćivanje administrativne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00 % odobrenog kredita, da se plaća jednokratno i to prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita. Korisniku kredita je 09.01.2007. naplaćena ranije navedena naknada u iznosu od 650,00 kn odnosno 86,27 €. Navodi da je ugovor o kreditu tipski ugovor kojeg je sastavio pravni prednik tuženik te da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo i da ta odredba nije jasna i razumljiva jer iz nje ne proizlazi što konkretno ulazi u naknadu obrade kreditnog zahtjeva. Navodi da je ta odredba prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu korisnika kredita koji je potrošač. Navodi da su korisnik kredita i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine kojim je tražbina prenesena tužitelju.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je učinio nespornim sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, no navodi da je potraživanja tužitelja u zastari. Navodi da je odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita jasna, razumljiva i lako uočljiva, o njoj se pojedinačno pregovaralo i nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja niti je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Učinio je nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tijekom dokaznog postupka sud je izvršio uvid u Obavijesti (list 7, 59 spisa), povijesni izvadak iz sudskog registra (list 8-57, 66-115, 116-169- 170-219, 221-275, 280- 335 spisa), dopis (list 58 spisa), Ugovor o ustupu/prijenosu tražbine (list 60-65 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 220, 276, 277-278 spisa), otplatni plan (list 336- 337 spisa), tablica (list 338-342 spisa), pregled prometa po kreditu (list 343-352 spisa),ugovor o kreditu (list 353-360 spisa), izvadak po transakcijskom računu (list 361- 374 spisa), sudska praksa (list 386-412 spisa) te je saslušao svjedoka ME (list 427-428 spisa).

4. Tužitelj je na ročištu dana 16. lipnja 2025. odustao od dokaznog prijedloga priklopa spisa, a na ročištu dana 30. listopada 2025. i od financijskog vještačenja.

5. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 dalje: ZPP) te je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

6. Predmet spora u ovom predmetu je tužiteljev zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa po osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita.

7. Nije sporno da su pravni prednik tuženika i ME sklopili ugovor o kreditu 05.01.2007. Iz ugovora o kreditu proizlazi da se radi o potrošačkom ugovoru jer je korisnik kredita sklopio ugovor kao fizička osoba pa se radi o potrošaču sukladno odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Čl. 2. ugovora o kreditu određeno je da je namjena kredita kupnja novog motornog vozila. Iz iskaza svjedoka ME proizlazi da je on zaključio ugovor o kreditu jer je u to vrijeme kupovao automobil koji je bio njegov osobni automobila, a kojeg ima i dan danas. Iz iskaza ne proizlazi da je raniji kredit bio dignut za poslovne svrhe. Prema tome, radi se o korištenju kredita za osobne potrebe, a ne za bilo kakve poslovne potrebe, stoga je ovaj ugovor o kreditu ME sklopio u svojstvu potrošača (tako i u odluci Suda EU D C- 630/17). Sud je prihvatio iskaz svjedoka ME jer je logičan i uvjerljiv te u skladu s ugovorom o kreditu koji je u spisu.

8. Čl. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da pravni prednik tuženika odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku kredita kreditu u kunskoj protuvrijednosti od 13.470,00 CHF. Čl. 4. b) ugovora o kreditu ugovoreno je da se korisnik kredita obvezuje platiti jednokratno prije korištenja kredita odnosno iz odobrenog kredita naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% iznosa kredita i to neovisno o korištenju odnosno iskorištenom iznosu kredita.

9. Iz ugovora o ustupu/prijenosu tražbine utvrđeno je da su ME i tužitelj sklopili ugovor o ustupu tražbine 10. lipnja 2023. Čl. 1. i 2.1. ugovora o ustupu tražbine ugovoreno je da ME ustupa tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredbi ranije navedenog ugovora o kreditu sklopljenog između ME i pravnog prednika tuženika, i to tražbina na povrat preplaćenih iznosa s naslova valute, kamata i svih plaćenih naknada.

10. Tražbina iz čl. 2.1 ugovora o ustupu potraživanja je odrediva, tj. činidba koja je predmet ustupa je odrediva, bez obzira na to što u čl. 2. ugovora o ustupu tražbine nije naveden konkretan novčani iznos. Ugovor o ustupu tražbine sadrži podatke o vjerovniku, dužniku i pravnom temelju tražbine koja se ustupa, te je vidljivo da se ustupa cjelokupna tražbina ustupitelja prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog ugovora o kreditu. Takvim naznačivanjem predmeta cesije činidba je odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina, vidljivo je koja tražbina je ustupljena, a visina te tražbine se može utvrditi s obzirom na to da se može utvrditi u kojem iznosu je korisnik kredita platio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva.

11. Odredbom čl. 80. st. 1. ZOO-a propisano je da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

12. Tražbina koje je predmet ugovora o ustupu potraživanja nije strogo osobne naravi bez obzira na to što je ustupitelj potrošač sukladno čl. 3. ZZP-a, a primatelj je pravna osoba (dakle, nije potrošač). Tražbina koje je predmet ustupa je novčana tražbina, a novčane tražbine nisu strogo osobne naravi neovisno o svojstvu ustupitelja kao potrošača, niti se njihova narav protivi ustupu.

13. Promjena u osobi vjerovnika ne utječe na identitet tražbine pa nije odlučno to što je ustupitelj potrošač, a primatelj nije. Identitet tražbine ustupom nije promijenjen što proizlazi iz odredbe čl. 84. st. 1. ZOO-a kojom je propisano da primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja. Dakle, novčana tražbina potrošača na temelju potrošačkog ugovora zadržava takvo svojstvo i nakon ustupa tražbine osobi koja nije potrošač. To znači da se i u odnosu tužitelja kao primatelja te tražbine i tuženika kao dužnika primjenjuju propisi koji se odnose na zaštitu potrošača.

14. Nadalje, i Europski sud zauzima takvo pravno stajalište u presudi C-383/18 od 23. svibnja 2019. (sudska praksa je javno dostupna na Internetskim stranicama Europskog suda). Europski sud je u točki 20. obrazloženja presude C-383/18 zauzeo sljedeće stajalište: "Uvodno valja pojasniti kako okolnost da se sporovi u glavnom postupku vode isključivo između prodavatelja robe ili pružatelja usluga ne predstavlja prepreku primjeni Direktive 2008/48 o ugovorima o potrošačkom kreditu. Naime, kao što je to naveo nezavisni odvjetnik u točki 24. svojeg mišljenja, područje primjene te direktive ne ovisi o identitetu stranaka u predmetnom sporu, nego o svojstvu stranaka ugovora o kreditu. Međutim, u ovom slučaju potraživanja koja su predmet sporova u glavnom postupku proizlaze iz triju ugovora o potrošačkom kreditu sklopljenih između triju potrošača i triju tuženika u glavnom postupku te su prenesena na tužitelja u glavnom postupku nakon prijevremenog ispunjenja obveza prema navedenim ugovorima."

15. Svjedok ME iskazao je da mu prilikom sklapanja ugovora o kreditu nitko u banci nije objasnio bilo što vezano uz naknadu za obradu kredita niti su mu pojasnili na što se ona odnosi. Iskazao je da nije mogao pregovarati o bilo kojim odredbama ugovora o kreditu, da je dobio tipski ugovor i da ga je mogao prihvatiti ili ne. Ugovor je pregledao, ali ne detaljno.

16. Iz iskaza svjedoka proizlazi da mu prednik tuženik nije dao nikakve informacije o tome na koje konkretne troškove se odnosi naknada za obradu kredita te da se o tim odredbama ugovora nije pojedinačno pregovaralo. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka jer je logičan i uvjerljiv, a također, iz niti jednog dokaza u spisu ne proizlazi da je tuženik dao bilo kakve informacije potrošaču.

17. Ništetna je odredba čl. 4. B). ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva na način da je ugovoreno kako korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu u iznosu od 1,00% iznosa kredita prije korištenja kredita.

18. U postupku je tužitelj naveo da je korisniku kredita naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 83,27 € odnosno 650,00 kn, što je tuženik učinio nespornim u odgovoru na tužbu. Iz dopisa tuženika od 13.12.2024. (list 58 spisa) razvidno je kako je naknada za obradu kredita plaćena dana 09.01.2007.

19. Prema odredbi čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 29/03 – dalje: ZZP) ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema odredbi st. 2. tog članka, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Prema odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena odredba je ništava.

20. Iz iskaza svjedoka ME proizlazi da se o odredbi o naknadi za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, kao niti o ostalim odredbama, već je cijeli ugovor bio unaprijed pripremljen od strane banke. Niti iz jednog dokaza u spisu ne proizlazi da su tuženik i korisnik kredita pojedinačno pregovarali o predmetnoj odredbi.

21. U konkretnom slučaju banka nije prezentirala korisniku kredita o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor kojeg je tuženik sastavio te se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo. Povrijeđeno je načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, iz čega proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita. Korisnik kredita je iz ugovorne odredbe mogao zaključiti koji je iznos naknade s obzirom na to da je određen postotkom od ukupnog iznosa kredita, ali nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih).

22. Iz okolnosti da se u konkretnom slučaju radi o tipskom ugovoru i da se o spornoj odredbi nije ni moglo pregovarati, može se zaključiti da banka o interesima potrošača nije vodila računa.

23. Uzrokuje li se predmetnom spornom ugovornom odredbom značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača, ocjenjuje se ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, već i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen u ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade).

24. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a treba imati u vidu sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora, ostale ugovorne odredbe te narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu.

25. Odredba o naknadi za obradu kredita je unaprijed formulirana od strane tuženika te korisnik kredita nije mogao imati utjecaj na njezin sadržaj. Korisnik kredita nije imao mogućnost sklopiti ugovor o kreditu bez navedene odredbe, niti pregovarati o toj odredbi jer u tom slučaju ne bi mogao sklopiti ugovor o kreditu, odnosno pravni prednik tuženika ne bi pristao na sklapanje ugovora o kreditu bez te odredbe ili s drugačijom odredbom o naknadu za obradu kredita. Korisnik kredita je imao mogućnost samo ili prihvatiti ili ne prihvatiti ugovor kojeg je unaprijed formulirao tuženik. Pravni prednik tuženik nije postupao u dobroj vjeri i korisnik kredita kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita niti oko njenog neprihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

26. Zbog toga je i odredba čl. 4. b) ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva kredita ništetna sukladno odredbi čl. 81., 83. i 87. st. 1. ZZP-a.

27. Ništetnost odredbi o naknadama ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora jer ugovor može opstati i bez tih odredbi sukladno odredbi čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21,156/22, 145/23 i 155/23; dalje u tekstu: ZOO).

28. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

29. Dakle, posljedica ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi je da svaka stranka vraća ono što je primila na temelju tih odredbi, tj. svaka stranka ima pravo na povrat onog što je dala.

30. U ovom konkretnom slučaju ne može doći do primjene odredbe čl. 326. st. 2. ZOO- a kojom je propisano da ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost se ne može isticati. Naime, korištenje nepoštenih i ništetnih odredbi u ugovorima o kreditu sklopljenim s potrošačima, ne predstavlja zabranu manjeg značaja.

31. Slijedom navedenog, obveza tuženika po osnovi ništetne odredbe o naknadama sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a je vratiti tužitelju iznos od 86,27 €.

32. Tuženikov prigovor zastare je neosnovan. Tražbina po osnovi povrata onoga što je stranka primila na temelju ništetne odredbe zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a jer za tu tražbinu nije propisan poseban zastarni rok.

33. Zastara restitucijskog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita počinje teći od pravomoćnosti presude kojom se utvrđuje ništetnost te odredbe što znači da zastara te tražbine još nije počela niti teći jer tužitelj u ovom postupku traži utvrđenje ništetnosti te odredbe (takvo stajalište zauzima Vrhovni sud Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.).

34. U odnosu na zatezne kamate prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Tuženik kao trgovac je morao znati i da je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ništetna jer nije dao nikakve obavijesti korisniku kredita o tome od kojih konkretnih troškova se ta naknada sastoji, niti je to vidljivo iz ugovora. Zbog toga, zatezne kamate teku od dana izvršenih plaćanja. Stopa zatezne kamate određena prema odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

35. Tužitelj je uspio u parnici pa mu je tuženik dužan nadoknaditi parnične troškove sukladno odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a. Tužitelju su priznati samo oni troškovi koji su bili potrebni radi vođenja parnice sukladno odredbi čl. 155. ZPP-a i odmjereni su prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/23, 107/2025 – dalje: Tarifa) kao i vrijednosti predmeta spora.

36. Sud je odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 86,27 € sukladno odredbi čl. 40. st. 3. ZPP-a po službenoj dužnosti, iako je i tuženik prigovorio vrijednosti predmeta spora na ročištu dana 30.10.2025. Tužitelj je u ovom postupku postavio tužbeni zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o naknadama i tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 86,27 €. Međutim, posljedica ništetnosti navedene odredbe ugovora je obveza tuženika vratiti tužitelju iznos od 86,27 €. Stoga, vrijednost predmeta spora koju je tužitelj naznačio u iznosu od 1.486,27 € je previsoko naznačena. Zahtjev za utvrđenjem ništetnosti ugovorne odredbe u ovom slučaju u cijelosti služi kondemnatornom tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 86,27 € budući da je posljedica ništetnosti uprava plaćanje tog iznosa pa je primjerena vrijednost predmeta spora upravo 86,27€ (tako i u odluci VTS RH Pž-748/2025).

37. S obzirom na vrijednost predmeta spora odvjetniku sukladno Tbr. 7/9 Tarife odvjetniku za zastupanje u parničnom postupku u kojem je vrijednost predmeta spora manja od 100,00 eura, neovisno o odredbi Tbr. 7. toč. 1., ukoliko točkama od 2. do 8. ovog Tbr. za pojedine postupke i sporove nije drugačije određeno, pripada jednokratna nagrada za cijeli prvostupanjski postupak u visini od 50 bodova, što je 100,00 € sukladno Tbr. 54. Tarife, pa je sud odbio tužitelja za previsoko zatraženi trošak zastupanja odvjetnika (obzirom da je isti neosnovano potraživao iznose za svaku radnju poduzetu u postupku na što nema pravo).Također sud je dodijelio tužitelju i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,55 €, obzirom da je uvidom u spis utvrđeno da je toliki iznos tužitelj platio, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 13,27 €, a sve sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23). Slijedom navedenog tužitelj je dosuđen trošak u iznosu od 139,82 €, a na koji trošak je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja presude. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka, sve po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a koja se primjenjuje u ostalim odnosima (tako i u odluci VSRH Rev- 1114/23 od 04.06.2024.). Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 86,73 €, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 13,27 €, a ne 100,00 € kako je to tužitelj zatražio. Slijedom svega navedenog sud je o troškovima postupka odlučio kao pod točkom III/ i IV/ izreke ove presude.

U Zagrebu 01. prosinca 2025. godine

S u d a c:

mr. sc. Maja Josipović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

DNA:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sudsku pristojbu na presudu

2. Tuženiku po punomoćniku