1

                            Poslovni broj: 98 Pr-1835/2021-35

             

              Poslovni broj: 98 Pr-1835/2021-35

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

              Općinski sud u Osijeku po sutkinji Ljiljani Jakša, u pravnoj stvari tužiteljice B. Š., OIB: ..., iz D. M., zastupane po punomoćniku K. R., odvjetniku u O., protiv tuženika K.-V. d.d. za vodno gospodarstvo i graditeljstvo, OIB: ..., D. M., zastupanog po punomoćniku K. Č., odvjetniku u Z., radi nedopuštenosti otkaza, nakon glavne i javne rasprave zaključene 27. rujna 2023. u prisutnosti tužiteljice, punomoćnika tužiteljice u zamjeni A. F., odvjetnika u O., i punomoćnika tuženika, po objavi 13. listopada 2023.

 

p r e s u d i o   j e

             

I.               Utvrđuje se nezakonitom i nedopuštenom tuženikova Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 23. prosinca 2020., broj: ..., kojom odlukom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: ..., od 13. svibnja 2020.

 

II.               Uspostavlja se kontinuitet radnog odnosa između tužiteljice i tuženika u periodu od 6. veljače 2021. do 20. studenoga 2022., uz priznanje tužiteljici svih prava iz radnog odnosa.

 

III.               Raskida se Ugovor o radu broj: ..., od 13. svibnja 2020. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika, sa danom 20. studenog 2022.

 

IV.               Nalaže se tuženiku K.-V. d.d. za vodno gospodarstvo i graditeljstvo, OIB: ..., D. M., isplatiti tužiteljici B. Š., OIB: ..., iz D. M., na ime naknadu štete iznosu od 5.806,62 EUR (slovima: pet tisuća osamsto šest eura šezdeset dva centa) / 43.750,00 kn [1] (slovima: četrdeset tri tisuće sedamsto pedeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2023. pa do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

V.               Nalaže se tuženiku K.-V. d.d. za vodno gospodarstvo i graditeljstvo, OIB: ..., D. M., naknaditi tužiteljici B. Š., OIB: ..., iz D. M., troškove parničnog postupka u iznosu 1.003,20 EUR (slovima: tisuću tri eura dvadeset centi) / 7.558,59 kn (slovima: sedam tisuća petsto pedeset kuna pedeset devet lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2023. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

 

VI.               Odbija se tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete iznad dosuđenog iznosa pa do zatraženog iznosa u visini od 3.483,97 EUR/26.250,00 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2023. pa do isplate, kao neosnovan.

 

VII.               Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa pa do zatraženog iznosa u visini od 614,05 EUR/4.626,58 kn zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2023. pa do isplate, kao neosnovan.

 

 

Obrazloženje

             

1.              Tužiteljica u tužbi od 29. siječnja 2021. navodi da je 23. prosinca 2020., tuženik donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, temeljem koje odluke joj je otkazan Ugovor o radu od 13. svibnja 2020., a iz razloga predviđenim člankom 115. stavkom 1. točka 3. Zakona o radu (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Protiv Odluke o otkazu ugovora o radu, tužiteljica je u danom roku od 15 dana, uputila tuženiku Zahtjev za zaštitu prava, predlažući da tuženik kao poslodavac povuče Odluku o otkazu i tužiteljicu vrati na posao. Dana 15. siječnja 2021., tuženik je odbio tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava, te je i dalje ostao kod svoje Odluke o otkazu ugovora o radu. Tužiteljica je 21. siječnja 2021., zaprimila tuženikov Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava, pa u zakonom propisanom roku podnosi ovu tužbu.

1.1.              Prije svega, tužiteljica ističe dva osnovna razloga nedopuštenosti/ nezakonitosti Odluke o otkazu Ugovora o radu: 

1.)               Tuženik nikada nije u skladu sa člankom 117. Zakona o radu, upozorio tužiteljicu na obvezu iz radnog odnosa, te joj nije ukazao na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze.

2.)                Tuženik nije obavijestio Radničko vijeće, niti se prije otkazivanja Ugovora o radu savjetovao sa Radničkim vijećem.

1.2.              Tvrdnje tuženika iz Odluke o otkazu ugovora o radu ne predstavljaju valjane i stvarne razloge zbog kojih bi otkaz Ugovora o radu bio dopušten i zakonit.

1.a)               „Neprovođenje izmjena u kadrovskoj evidenciji“, tužiteljica ističe kako je riječ o promjenama koje su se dogodile prije nekoliko godina, pa su stoga sada zakašnjele i neutemeljene bilo kakve tvrdnje tuženika o tome da je tužiteljica zbog toga kršila obveze iz radnog odnosa, tim više što tuženik za navedeno nikada nije prethodno upozorio tužiteljicu, niti joj u pogledu toga dao bilo kakvo upozorenje, a za tuženika nije nastupila nikakva šteta, niti prekršajna odgovornost. Osim toga, u vrijeme kada su se trebale evidentirati pojedine promjene u kadrovskoj evidenciji, tužiteljica je bila ili na godišnjem odmoru ili na bolovanju, pa su te promjene odrađene ili od strane drugih djelatnika ili od tužiteljice nakon njenog povratka sa godišnjeg odmora ili bolovanja, slijedom čega su sve promjene evidentirane u kadrovskim evidencijama.

1.b)              „Laganje direktorici firme“, tvrdnja iz ovog dijela Odluke o otkazu Ugovora o radu je u potpunosti netočna i neistinita, te ni u kojem slučaju ne predstavlja kršenje obveze iz radnog odnosa. 

1.c)                 „Iznošenje podataka izvan firme“, u ovom dijelu Odluke o otkazu ugovora o radu je vidljiva stvarna namjera tuženika, a ta je da se i tužiteljici kao i njenom suprugu M. Š. otkaže Ugovor o radu i onemogući bilo kakav rad u firmi, a sve iz razloga osobnih interesa direktorice tuženika i pojedinih njenih suradnika. Tužiteljica navodi kako je njen suprug M. Š. jedan od malih dioničara društva i član je Udruge malih dioničara K.-V. d.d., pa je logično da ima i sva saznanja o radu Udruge, mjestu i vremenu održavanja Skupštine malih dioničara, kao i razloge odgađanja sazvane Skupštine. Nova sistematizacija radnih mjesta kao i koeficijenti određenih radnika bili su tema tzv. štrajka radnika koji je održan 8. svibnja 2020., pa o tome saznanja imaju svi radnici, a ne samo tužiteljica. Nadalje, tužiteljičin suprug M. Š. kao bivši direktor društva znao je za činjenicu da osim njega i radnika J. K. ne postoje druge osobe u firmi koje ostvaruju uvjete za dobivanje potrebnih licenci i suglasnosti za rad društva, pa nakon što je i J. K. otišao iz firme jasno je bilo da u firmi nema drugih osoba koje prema postojećim Pravilnicima ispunjavaju potrebne uvjete. Stoga, ovu tvrdnju M. Š. nije iznijela tužiteljica, već je on za istu znao već sam. Prema tome, tvrdnje tuženika u ovom dijelu Odluke o otkazu Ugovora o radu su neistinite i ne ukazuju na bilo kakvo kršenje obveza iz radnog odnosa, jer tužiteljičin suprug kao dugogodišnji direktor društva i član Udruge malih dioničara upoznat je sa svim događanjima u firmi, pa nije bilo nikakve potrebe da mu tužiteljica bilo što iznosi ili odaje za potrebe njegovih sudskih postupaka. 

1.d)               „Zatajivanje podataka u vezi davanja jamstva I. L.“, tužiteljica navodi kako nikakvo jamstvo nije dano I. L., već tvrtki L. d.o.o. O. Cjelokupna dokumentacija u vezi ovog poslovnog odnosa se nalazi u firmi i ništa nije zatajeno, pa je ova dokumentacija predočena i Nadzornom odboru u listopadu 2019. godine, a o njima se raspravljalo i na sjednici Nadzornog odbora održanoj 13. veljače 2020. na kojoj je M. Š. smijenjen sa mjesta direktora K.-V. d.d. I. L. je dala 10. listopada 2019. pisanu Izjavu s kojom se obvezala da će u roku godine dana izvršiti upis prava zaloga na nekretnini u njenom vlasništvu, a kao osiguranje plaćanja do kojeg bi eventualno došlo ukoliko bi se aktiviralo jamstvo koje je K.-V. d.d. dala tvrtki L. d.o.o. O. Navedenom Izjavom I. L. se obvezala da će, u slučaju da se u roku godine dana ne izvrši upis prava zaloga na nekretnini, ona izdati solemniziranu osobnu zadužnicu i zadužnicu tvrtke L. d.o.o., svaku na iznos kunske protuvrijednosti od 57.000,00 EUR kao i na iznos od 200.000,00 kn sve zajedno s ugovorenim kamatama, zateznim kamatama, naknadama i troškovima. Po dolasku na posao s bolovanja, iza 16. listopada 2020., direktorica tuženika je obavijestila tužiteljicu kako je navodno propušten nekakav rok vezano za jamstvo za tvrtku Lapis d.o.o. Tužiteljica je dala do znanja da nikakav rok nije propušten, već da je I. L. 10. listopada 2020. izašao rok od godine dana za uknjižbu prava zaloga na njenoj nekretnini. S obzirom da u navedenom roku nije izvršen upis prava zaloga bilo je potrebno I. L. pisanim putem pozvati da dostavi solemnizirane zadužnice kako je to navedeno u njenoj izjavi. Pisani poziv I. L. za dostavu dokumentacije sastavila je tužiteljica 30. listopada 2020. i koliko je tužiteljici poznato I. L. je nakon toga dostavila sve tražene dokumente, a u skladu sa svojom Izjavom. Tuženik do današnjeg dana nije niti jednu jedinu kunu platio na ime izdanog jamstva za tvrtku L. d.o.o.

1.e)               „Oglušivanje na zahtjeve radnice A. S.„ A. S. je stručnjak zaštite na radu u K.-V. d.d., te je 5. studenoga 2020., mailom tužiteljici poslala navedene Pravilnike i odluke na pregled. Tužiteljica je u to vrijeme bila na godišnjem odmoru, a zatim odmah i na bolovanju, pa je odmah poslije dolaska na posao nakon bolovanja, tj. poslije 16. studenoga 2020., tužiteljica pregledala i uskladila dokumentaciju, te je poslala na pregled direktorici i A. S-. Odgovor direktorice, da je predmetna dokumentacija u redu i da se može dostaviti Radničkom vijeću na pregled, tužiteljica je dobila e-mailom. Tužiteljica je u tom dijelu ispunila svoju obvezu i nije jasno u čemu tuženik vidi bilo kakvu povredu obveze iz radnog odnosa. 

1.f)               „Pogrešno napisani ugovori stanarima“ Ugovori sa stanarima za iznajmljivanje prostora garaže napisani su na predlošku prethodno napisanih ugovora. Ovdje je tužiteljica omaškom propustila uočiti da je u tim ugovorima PDV po stopi od 23% jer u cijeni nije bila iskazana stopa PDV u postotku već samo u novčanom iznosu (npr. najamnina u iznosu od 80,00 kn + PDV u iznosu od 18,40 kn, tako da ukupna ugovorena cijena prema starim ugovorima je iznosila 98,40 kn). Kada se na cijenu najamnine u iznosu od 80,00 kn obračuna PDV po stopi od 25% koji iznosi 20,00 kn, dobije se ukupna cijena najamnine u iznosu 100,00 kn. Dakle, razlika u cijeni iznosi 1,60 kn. Međutim, tuženik je ispostavljao račune na 100,00 kn (uzevši u obzir stopu PDV-a od 25%) i te iznosi su dužnici i plaćali. Nitko od stanara nije došao kod tužiteljice kao predstavniku stanara u stambenoj zgradi na Trgu i nije tužiteljici uložio prigovor na ispostavljen račun uvećan za cijelih 1,60 kn. Ova nenamjerna greška u pisanju ugovora nije prouzročila nikakvu štetu za tuženika i ne predstavlja povredu obveza iz radnog odnosa, tim više što tuženik za navedeno nikada nije upozorio tužiteljicu. 

1.g)               „Radnica nije na vrijeme obavijestila Poslodavca da je radniku M. A. istekao Ugovor o radu na određeno vrijeme“.         

1.h)               „Radnica nije na vrijeme obavijestila Poslodavca da je radniku M. Z. istekao Ugovor na određeno vrijeme“. Tužiteljica ističe kako je radniku M. A. ugovor istekao 11. studenoga 2020., a radniku M. Z. 13. studenoga 2020. U to vrijeme tužiteljica je bila na neplaniranom godišnjem odmoru zbog izolacija djeteta, a potom i na bolovanju, tako da nije jasno na koji način je tužiteljica trebala i mogla obavijestiti poslodavca o isteku ugovora za navedene radnike. Osim toga, u to vrijeme bili su nazočni i drugi djelatnici koji su mogli o tome izvijestiti poslodavca. 

1.i)               „Radnica nije upisala u kadrovsku evidenciju novog radnika I. K.“ Radnik I. K. zaposlen je od 28. listopada 2020. (četvrtak) no, odmah iza toga tužiteljica je bila na godišnjem odmoru zbog izolacije djeteta, a nakon toga je i sama završila na bolovanju, pa iz tog razloga navedeni radnik nije odmah upisan u evidenciju. Osim toga, uvijek je postojala mogućnost da u slučaju odsutnosti tužiteljice radnika u kadrovsku evidenciju upiše kolegica S. S., koja je inače zamjenjivala tužiteljicu u kadrovskim poslovima.

1.j)               „Dugotrajno neizvršavanje prijenosa poslovnih udjela E.-K. d.o.o.“ Sve prijenose poslovnih udjela tužiteljica je izvršila, no tuženik prešućuje činjenicu kako je tužiteljica bila na godišnjem odmoru u periodu 2. srpnja 2018. – 13. srpnja 2018., a nakon toga u periodu od 2. kolovoza 2018. – 7. travnja 2020. na bolovanju zbog komplikacija u trudnoći, dakle sve skupa 1 godinu 8 mjeseci  6 dana.

1.k)               „U pozivu dioničarima Poslodavca za Glavnu skupštinu trebao je stajati prijedlog da se NE DAJE RAZRJEŠNICA ...“ Poziv za redovitu Glavnu Skupštinu K.-V. d.d. sa dnevnim redom i prijedlogom odluka utvrđuje i donosi Uprava i Nadzorni odbor društva. Tužiteljica navodi kako u Nadzornom odboru sjede: S. Ž., koji je s prekidima nešto više od 10 godina član Nadzornog odbora; G. B. koji je član Nadzornog odbora više od 5 godina; V. T., koja je članica u Nadzornom odboru 5 godina; te M. P. i I. Š. koji su članovi Nadzornog odbora 3 godine. Materijale, tj. poziv za redovitu Glavnu Skupštinu K.-V. d.d. je sastavila tužiteljica. Nadzorni odbor je na svojoj sjednici u naprijed navedenom sastavu razmotrio pripremljene materijale, tj. dnevni red i prijedlog odluka (između ostalih naveden je i prijedlog odluke da se upravi društva daje razrješnica za rad u 2019. godini). Nakon razmatranja, članovi Nadzornog odbora nisu imali primjedbe na pripremljen dnevni red i prijedlog odluka te je tako pripremljeni materijal objavljen u Narodnim novinama. Pripremajući Skupštinu Udruge malih dioničara K.-V. d.d. D. M., prethodno je održan sastanak Upravnog odbora u čijem sastavu su, također, V. T. i G. B. te M. G., A. A. i tužiteljica. Na navedenom sastanku utvrđivao se stav Upravnog odbora o tome kako predstavnik Udruge malih dioničara treba glasovati na redovitoj Glavnoj Skupštini prema utvrđenom prijedlogu odluka, te je zaključeno da predstavnik Udruge treba glasati za usvajanje svih predloženih odluka (pa tako i odluke o davanju razrješnice upravi društva za rad u 2019. godini). Tek nakon toga, a nakon konzultiranja sa odvjetnikom tvrtke, na Skupštini Udruge malih dioničara prilikom donošenja odluke o glasovanju predstavnika Udruge na redovitoj Glavnoj Skupštini, direktorica S. J. iznijela je stav da se upravi društva ne treba dati razrješnica za rad u 2019. godini jer je direktor M. Š. već smijenjen u veljači ove godine i sa njim su u tijeku sudski postupci. Postojala je mogućnost da se i prije skupštine predloži drugačija točka dnevnog reda.

1.l)              „Pogrešno pripremljena i provedena Skupština društva E.-K. d.o.o.“ Problem u ponavljanju Skupštine društva E.-K. d.o.o. od 27. studenoga 2020., ne leži u činjenici omaške u pisanju datuma održavanja sjednice Skupštine, već u činjenici što je na toj Skupštini opozvana ranija uprava toga društva, između ostalih i S. J. koja je ujedno direktorica tuženika i koja je potpisala Odluku o otkazu tužiteljici, te je umjesto njih tužiteljica izabrana kao jedan od novih članova uprave društva E.-K. d.o.o. Dakle, nakon što je na toj Skupštini neočekivano izabrana nova uprava društva E.-K. d.o.o., odnosno nakon što je tužiteljica imenovana jednim od člana uprave toga društva, predsjedateljica Skupštine T. F. (nakon usmenog savjetovanja sa odvjetnikom tvrtke) odbila je potpisati zapisnik sa Skupštine s obrazloženjem da je održana Skupština nezakonita i da su odluke usvojene na toj Skupštini ništetne. Predsjedateljica Skupštine T. F. i direktori E.-a koji su trebali biti na toj Skupštini opozvani, sami su proglasili Skupštinu održanu 27. studenoga 2020. „nezakonitom i ništetnom“, a sve iz razloga što je tužiteljica bila izabrana kao novi član uprave, pa je to ustvari razlog sazivanja nove Skupštine. Tuženik, odnosno direktorica tuženika S. J. i njoj bliski suradnici pokušali su na bilo koji način pronaći bilo kakav razlog da se tužiteljici, kao i njenom suprugu da otkaz u firmi, te da se na bilo koji način tužiteljica makne iz društva, sve iz razloga što se direktorica društva i pojedine osobe u društvu (članovi Nadzornog odbora) vode isključivo osobnim razlozima i interesima, te animozitetom koji javno iznose prema tužiteljičinom suprugu M. Š., a samim tim i samoj tužiteljici. Slijedom iznesenog tužiteljica podnosi ovu tužbu i predlaže donošenje presude:

"I.                Utvrđuje se nezakonitom i nedopuštenom tuženikova Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 23. prosinca 2020., broj ..., kojom Odlukom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj ..., od 13. svibnja 2020., te stoga radni odnos između tužiteljice i tuženika temeljem tog Ugovora o radu je kontinuiran i nije prestao. 

II.                Nalaže se tuženiku da tužiteljicu vrati na posao, te joj ujedno prizna sva prava iz radnog odnosa, u roku od osam dana pod prijetnjom ovrhe. 

III.                Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak, sve u roku od osam dana, pod prijetnjom ovrhe.“

1.3.              Na ročištu 18. svibnja 2023. tužiteljica je postavila zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, time da je u podnesku od 1. lipnja 2023. navela da je 21. studenoga 2022. zaključila radni odnos na neodređeno vrijeme kod novog poslodavca M. M. d.o.o., da kod novog poslodavca prima mjesečnu plaću od cca 7.500,00 kn odnosno 1.000,00 eura, neto, da je u periodu od svibnja 2020. godine do prosinca 2020. godine, mjesečno ostvarivala plaću u rasponu od 8.454,76 kn do 9.759,63 kn, pri čemu je izuzetak travanj mjesec te godine kada je tužiteljica zbog bolovanja, roditeljskog dopusta i dr., za taj mjesec ostvarila primanje od 4.601,49 kn. Njen radni odnos je, nakon odluke o otkazu Ugovora o radu, trajao do 6. veljače 2021., s kojim danom joj je prestao otkazni rok određen spornom odlukom o otkazu, slijedom čega tužiteljica zahtijeva uspostavljanje kontinuiteta radnog odnosa od 6. veljače 2021. do 20. studenoga 2022. Kod tuženika je bila zaposlena od 24. rujna 1996., pa imajući u vidu trajanje radnog odnosa od 24 godine, zatim tužiteljičina mjesečna primanja koje je ostvarivala u zadnjoj godini prije prestanka radnog odnosa, te s o obzirom na činjenicu da sada ostvaruje manja primanja kod novog poslodavca, to tužiteljica smatra kako bi sud trebao udovoljiti njenom zahtjevu za isplatom naknade štete u vidu osam mjesečnih plaća, koje su mjesečno prosječno iznosile 8.750,00 kn. Stoga konačno ostavlja tužbeni zahtjev kao glasi:

"I.               Utvrđuje se nezakonitom i nedopuštenom tuženikova Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 23. prosinca 2020., broj: ..., kojom odlukom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: ..., od 13. svibnja 2020.

II.               Uspostavlja se kontinuitet radnog odnosa između tužiteljice i tuženika u periodu od 6. veljače 2021. do 20. studenoga 2022., uz priznanje tužiteljici svih prava iz radnog odnosa.

III.               Raskida se Ugovor o radu broj: ..., od 13. svibnja 2020. koji je zaključen između tužiteljice i tuženika, sa danom 20. studenog 2022.

IV.               Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi štetu u visini od 8 (osam) propisanih odnosno ugovorenih mjesečnih plaća, u ukupnom iznosu 9.290,59 EUR/ 70.000,00kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2023., kao dana podnošenja zahtjeva, pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe.

V.               Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja ove presude pa do isplate, u roku od 15 dana, pod prijetnjom ovrhe."

2.               Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti. Međutim, ne spori da je 23. prosinca 2020. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu, temeljem koje odluke je tužiteljici otkazan Ugovor o radu od 13. svibnja 2020., a iz razloga predviđenim člankom 115. stavkom 1. točka 3. Zakona o radu (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Ne spori da je tužiteljica protiv Odluke o otkazu ugovora o radu u danom roku od 15 dana, uputila tuženiku Zahtjev za zaštitu prava, predlažući da tuženik kao poslodavac povuče Odluku o otkazu i tužiteljicu vrati na posao. Ne spori da je 15. siječnja 2021. odbio tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava, te je i dalje ostao kod svoje Odluke o otkazu ugovora o radu, kao i da je tužiteljica 21. siječnja 2021. zaprimila tuženikov Odgovor na Zahtjev za zaštitu prava.

2.1.              Nadalje, tuženik tvrdi da je u samoj Odluci o otkazu ugovora o radu utvrdio da smatra da nema potrebe za davanjem tužiteljici posebnog pisanog upozorenja na obveze iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze jer postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od tuženika da to učini odnosno dokazi koji nedvojbeno potvrđuju odgovornost tužiteljice za počinjenje povreda, ali je isto tako konstatirao da je tužiteljica dobila Opomenu od 17. studenoga 2020. za dio povreda radne obveze pod točkom 1. pod g), h) i i), te da je nakon toga učinila velike propuste u organizaciji i provedbi Skupštine društva E.-K. d.o.o. koja je održana 27. studenoga 2020. (a za organizaciju koje je prema sistematizaciji tuženika zadužena i odgovorna upravo tužiteljica), te da se radi o učestalim i višestrukim vrlo ozbiljnim povredama. Nadalje, tuženik je proveo postupak savjetovanja s radničkim vijećem prije otkaza te se radničko vijeće 22. prosinca 2020. očitovalo da većinom glasova ne podržava otkazivanje ugovora o radu, no suglasnost nije zakonski preduvjet za valjanost otkaza već samo provedeno savjetovanje tako da je u tom pogledu pobijana Odluka o otkazu u cijelosti valjana i zakonita.

2.2.              Tuženik je u pobijanoj Odluci o otkazu ugovora o radu iznio situacije odnosno radnje i propuste koje predstavljaju povredu radne obveze i ugovora o radu od strane tužiteljice te razloge za otkazivanje ugovora o radu te u cijelosti ustraje na navedenim razlozima. Prema Pravilniku o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u društvu K.-V. d.d. za Voditelja pravnog i općeg odjela na kojem je radnom mjestu bila zaposlena tužiteljica utvrđena nadležnost i obveza: odgovoran je za organizaciju i koordinaciju, te vrši nadzor nad izvršavanjem pravnih, kadrovskih i općih poslova, prati zakonske i dr. pravne propise s davanjem informacija, mišljenja i uputa u vezi provođenja istih nadležnim osobama (direktor, Nadzorni odbor, Skupština, Radničko vijeće, Udruga malih dioničara, E.). Tuženik u cijelosti osporava navode tužiteljice da je pokušao pronaći bilo kakav razlog za davanje otkaza tužiteljici, a upravo iz navedenog više je nego razvidno da se radilo o višestrukim povredama i propustima od strane tužiteljice u jednom duljem razdoblju koje su zajednički dovele do trajnog i znatnog nepovjerenja tuženika kao poslodavca i direktorice tuženika prema tužiteljici, da je riječ o trajnom nepovjerenju i bitno poljuljanom odnosu tužiteljice prema tuženiku i upravi i Nadzornom odboru, da su tuženik odnosno njegova uprava i Nadzorni odbor pokušavali dati tužiteljici opetovano nove šanse što se očitovalo u konstantnom „opraštanju“ velikog broja propusta, ali da je tužiteljica uporno i konstantno rušila to povjerenje uprave u nju i njezin rad. Nastavno, tužiteljica je opetovano radila ozbiljne greške koje su što uprava što ostali kolege morali stalno popravljati uslijed čega je tuženiku kao poslodavcu i povezanom društvu E.-K. d.o.o. nastajala šteta dok je tužiteljica (a kako i navodi u tužbi) očekivala da to drugi radnici riješe umjesto nje, kao i da je povjerenje uprave i Nadzornog odbora prema tužiteljici bilo iznimno bitno jer se radilo o radnom mjestu i radniku koji blisko surađuje s upravom i za koje je nemjerljivo važno upravo povjerenje i sređeni odnosi. U konačnici je tuženik došao u situaciju da tužiteljica više, prema mišljenju uprave i Nadzornog odbora, ne može odrađivati svoj posao s potrebnom kvalitetom i da uz uvažavanje svih okolnosti i interesa obiju strana ponajviše zbog trajnog gubitka povjerenja nastavak radnog odnosa s tužiteljicom više nije bio moguć. Što se tiče navoda tužiteljice o osobnim interesima direktorice i njenih bližih suradnika kojima bi bio motiviran otkaz tužiteljici, tuženik ističe da su ti navodi potpuno neutemeljeni i netočni budući se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom osobnom animozitetu prema suprugu tužiteljice i tužiteljici samoj i osobnim interesima već isključivo o činjenicama navedenima u odluci o otkazu odnosno ovom odgovoru na tužbu preko kojih kao cjeline tuženik nije mogao prijeći i da je riječ o ozbiljnim, učestalim i dugotrajnim povredama koje su dovele to trajnog nepovjerenja tuženika kao razlozima otkazivanja ugovora o radu. Sukladno svemu navedenom tuženik predlaže da sud odbije tužiteljicu s tužbenim zahtjevom kao neosnovanim te naloži tužiteljici da tuženiku naknadi parnične troškove.

2.3.              U podnesku od 20. srpnja 2023. tuženik ističe da se ne protivi preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska od 1. lipnja 2023. U odnosu na zahtjev za sudski raskid, ako bi sud točku I. tužbenog zahtjeva našao osnovanom, predlaže da se kao dan prestanka radnog odnosa odredi 6. veljače 2021., tj. dan kad je tužiteljica odjavljena s mirovinskog i zdravstvenog osiguranja temeljem radnog odnosa kod tuženika, budući ne postoje opravdani razlozi za određivanje nekog kasnijeg datuma. U odnosu na postavljeni zahtjev za naknadu štete, ističe se da je isti određen paušalno, a ne u skladu s odredbama Zakona o radu („Narodne novine“ broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 64/23. – dalje: ZR). Osim toga, naznačena visina, koja predstavlja najviši zakonom određeni broj mjesečnih plaća (čanak 125. stavak 1. ZR-a) nije ničime opravdana. Naime, tužiteljica je – osobito s obzirom na svoju stručnu spremu – u dobi u kojoj može obavljati svoje poslove još dulje vrijeme, tereti je obveza uzdržavanja samo jednog maloljetnog djeteta, te je u radnom odnosu kod drugog poslodavca. Prema tome, nikakve okolnosti ne opravdavaju naznačenu visinu tužbenog zahtjeva, te bi čak i u slučaju prihvaćanja tužbenog zahtjeva, a vodeći računa o osobnim okolnostima tužiteljice bilo opravdano dosuditi naknadu štete u visini zakonskog minimuma od tri ugovorene mjesečne plaće (članak 125. stavak 1. ZR-a). Predlaže tužbeni zahtjev kao neosnovan u cijelosti odbiti.

 

3.              U dokaznom postupku, a radi utvrđenja činjeničnog stanja, ovaj sud je pročitao Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 23. prosinca 2020. (stranica 9-13 spisa), Zahtjev za zaštitu prava s povratnicom (stranica 14-16, 18 spisa), Odgovor tuženika na Zahtjev za zaštitu prava od 15. siječnja 2021. (stranica 19 spisa), Ugovor o radu od 13. svibnja 2020. (stranica 20-22 spisa), Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u društvu K. – V. d.d., Zapisnik sa Skupštine društva E. – K. d.o.o. od 27. studenog 2020. (stranica 24-31 spisa), radno pravnu dokumentaciju (stranica 61-130 spisa), Pravilnik o radu od 2. rujna 2020. (stranica 131-143 spisa), e-mail komunikaciju (stranica 147-154 spisa), obračun plaće (stranica 169-203 spisa), rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 16. rujna 2019. (stranica 204 spisa), izvješće Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 12. prosinca 2022. (stranica 227 spisa), iskaz svjedoka M. G. (stranica 230-231 spisa), I. K. (stranica 231-232 spisa), M. Š. (stranica 232-233 spisa), S. S. P. (stranica 233-236 spisa), S. J. (stranica 236-239 spisa), T. F. (stranica 251-253 spisa), A. S. (stranica 254-255 spisa), V. T. (stranica 255-256 spisa), izvješće Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje od 22. svibnja 2023. (stranica 264 spisa), iskaz tužiteljice (stranica 286-292 spisa), i drugu spisu priležeću dokumentaciju.

 

3.1.              Nije izveden dokaz saslušanjem I. L., budući je tužiteljica na ročištu 15. veljače 2023. odustala od izvođenja tog dokaznog prijedloga. Nije provedeno financijsko-knjigovodstveno vještačenje, budući je tužiteljica na ročištu 27. rujna 2023. odustala od tog dokaznog prijedloga, time da su na tom ročištu punomoćnici stranaka izrijekom naveli kako nemaju daljnjih dokaznih prijedloga te su predložili da sud zaključi glavnu raspravu i donese odluku temeljem provedenih i izvedenih dokaza.

 

4.              Predmet spora u ovom postupku jest:

- zahtjev tužiteljice za utvrđenje nezakonitosti i nedopuštenosti tuženikove Odluke o redovitom otkazu ugovora o radu broj: 01-1198/1-2020 od 23. prosinca 2020., kojom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: ... od 13. svibnja 2020.,

- zahtjev tužiteljice za uspostavom kontinuiteta radnog odnosa između tužiteljice i tuženika u periodu od 6. veljače 2021. do 20. studenog 2022. uz priznanje tužiteljici svih prava iz radnog odnosa.,

- zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom Ugovora o radu broj: ... od 13. svibnja 2020., s 20. studenim 2022.,

- zahtjev tužiteljice za naknadom štete zbog nezakonitog otkaza u visini od 9.290,59 eura/70.000,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 18. svibnja 2023. pa do isplate.

 

5.              U postupku je utvrđeno i nije sporno: 

- da je tužiteljica bila zaposlena kod tuženika temeljem Ugovora o radu broj: ... od 13. svibnja 2020. na radnom mjestu voditelj pravnog i općeg odjela,

- da je opis poslova i radnih zadataka za radno mjesto tužiteljice utvrđen Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta,

- da je tuženik 23. prosinca 2020. donio Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu broj: ... kojom je tužiteljici otkazao Ugovor o radu od 13. svibnja 2020.,

- da je tužiteljica 5. siječnja 2021. protiv Odluke o otkazu ugovora o radu u roku od 15 dana, uputila tuženiku Zahtjev za zaštitu prava,

- da je tuženik 15. siječnja 2021. odbio tužiteljičin Zahtjev za zaštitu prava.

 

6.               Sporno je među strankama je li tuženik imao opravdan razlog za donošenje odluke o redovitom otkazu ugovora o radu zbog skrivljenog ponašanja tužiteljice, kao i je li tuženik poštovao propisanu proceduru otkazivanja.

 

7.               Redovni otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika reguliran je odredbama članka 115. i 119. Zakona o radu ("Narodne novine" broj: 93/14., 127/17. i 98/19. – dalje u tekstu: ZR). Tako je odredbom članka 115. stavka 1. točka 3. ZR-a propisano da poslodavac može otkazati ugovor o radu uz propisani ili ugovoreni otkazni rok (redoviti otkaz), ako za to ima opravdani razlog, u slučaju ako radnik krši obveze iz radnog odnosa (otkaz uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika). Prema navedenoj zakonskoj odredbi za postojanje povrede iz radnog odnosa zbog koje poslodavac ima opravdani razlog radniku dati redoviti otkaz ugovora o radu uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika potrebno je dokazati da je radnik kršio neku konkretnu obvezu iz radnog odnosa, a kako bi se radilo o otkazu uvjetovanom skrivljenim ponašanjem radnika, time da je odredbom članka 135. stavka 3. ZR-a propisano da je u slučaju spora zbog otkaza ugovora o radu, teret dokazivanja postojanja opravdanog razloga za otkaz ugovora o radu na poslodavcu ako je ugovor o radu otkazao poslodavac.

 

8.               Uvidom u Odluku o redovitom otkazu ugovora o radu od 23. prosinca 2020. utvrđeno je da je tuženik tužiteljici otkazao Ugovor o radu od 13. svibnja 2020. zbog kršenja niza obveza iz radnog odnosa koje iznosi u obrazloženju Otkaza u točkama od 1.a. do 1.l) i točci 2. Pri tome u točci 2. tuženik navodi da je tužiteljica svojim ponašanjima i svim navedenim povredama i oštetila društvo. U nastavku će ovaj sud iznijeti otkazne razloge kako su ovi označeni u Odluci o otkazu te temeljem izvedenih dokaza utvrditi osnovanost/neosnovanost istih. Pri tome ovaj sud napominje da samo obrazloženje navedeno u odluci o otkazu predstavlja predmet ispitivanja tijekom sudskog postupka.

 

9.               Otkazni razlog iz točke 1.a) obrazloženja „Neprovođenje izmjena u kadrovskoj evidenciji (promjena određeno/neodređeno, neudano/udano, stručna sprema, npr. T. M., T. J., A. B., F. M., G. J.…); neprovođenje promjene koeficijenata nakon izmjene u Ugovorima o radu (B. J.), pa su naknadno rađene korekcije nakon što su radnici sami reagirali da im koeficijent nije promijenjen.“

 

9.1.               Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da se radilo o višestrukim propustima na koje je tužiteljica od strane direktorice tuženika i drugih radnika tuženika opetovano upozoravana i koji propusti možda nisu doveli do nastanka štete tuženiku ili navedenim radnicima niti je došlo do prekršajnog kažnjavanja tuženika, no to niti nije preduvjet da bi nešto predstavljalo povredu radne obveze, a s druge strane radilo se o evidencijama kod kojih je potrebna znatna preciznost i pažnja upravo zbog mogućnosti postojanja i prekršajne odgovornosti pa se od tužiteljice očekivala povećana pažnja i odgovornost jer je ona jedina obavljala te poslove kod tuženika. Tužiteljica ne osporava da je učinila navedene propuste odnosno povrede i da je riječ o propustima koji su, zajedno s ostalima, doveli do izrazitog nepovjerenja tuženika u tužiteljicu i do krajnje nesigurnosti tuženika da će tužiteljica te i druge poslove za koje je bila zadužena obavljati odgovorno i uredno.

 

9.2.               Svjedokinja S. J. je iskazala da je od 13. veljače 2020. do 25. kolovoza 2021. radila kod tuženika na radnom mjestu direktorice, na to radno mjesto došla je nakon M. Š., supruga tužiteljice. Za svog mandata provela je sistematizaciju radnih mjesta, pa je s tužiteljicom 13. svibnja 2020., sklopljen ugovor o radu za radno mjesto voditelja pravnog i općeg odjela. Prije tog ugovora tužiteljica je obavljala poslove voditeljice pravnog i općeg odjela, voditeljice operative, i zamjenika direktora. Tužiteljica je bila njezina desna ruka i znala je sve što svjedokinja radi, i sve to je prenosila svom suprugu M. Š. Iz tog razloga je i došlo do svjedokinjinog nepovjerenja prema istoj. Nadalje je iskazala da tužiteljica nije dobro vodila kadrovsku evidenciju, nije pratila istek ugovora o radu, nije mijenjala koeficijente.

 

9.3.              Svjedokinja S. S. P. je iskazala da od 1. lipnja 2016. radi kod tuženika, time da je zaposlena na radnom mjestu administrativnog radnika, tajnice direktora. Od siječnja 2022. radi na radnom mjestu voditeljice pravnih i općih poslova, to je radno mjesto koje je obnašala tužiteljica. U međuvremenu od otkazivanja tužiteljici pa do njezinog početka rada na radnom mjestu voditeljice pravnih i općih poslova, poslove radnog mjesta voditeljice je prema aneksu ugovora o radu obavljala uz odvjetnika. Spomenuti aneks ugovora o radu dobila je nakon što je tužiteljica dobila otkaz, i trebala je raditi sve dok se na to radno mjesto ne zaposli nova osoba, na kraju je ona zaposlena na to radno mjesto. Sjeća se da je tužiteljica s 2. kolovoza 2018. otišla na bolovanje zbog komplikacija u trudnoći, da je po tom koristila rodiljski i roditeljski dopust, te da se definitivno vratila na posao u svibnju 2020. Za vrijeme u kojem je tužiteljica koristila bolovanje, rodiljski i roditeljski dopust ona je dolazila u tvrtku, time da je u nekoliko navrata dolazila u tvrtku u redovno radno vrijeme, kao i nakon isteka radnog vremena, u popodnevnim satima kada su radile spremačice jer je pregledavala knjige koje vode spremačice, pogotovo u dijelu dolazaka u firmu nakon isteka radnog vremena. Na taj način dolazila je u tvrtku sve do 13. veljače 2020. kada je njezin suprug smijenjen s direktorske funkcije, a nakon toga više uopće nije dolazila, odnosno u svibnju 2020. godine je počela normalno raditi. Sjeća se da je tužiteljica jednom zgodom iznijela kako su spremačice u knjigu upisale da je došla sa kćerkom L. Za vrijeme dok je tužiteljica bila odsutna, od 2. kolovoza 2018. do svibnja 2020., svjedokinja je dobila dodatak ugovoru o radu prema kojem je za vrijeme odsustva tužiteljice obavljala dio poslova tužiteljice, kao što su npr. sastavljanje ugovora što se tiču poslova između naručitelja i neke kadrovske poslove. Taj dodatak ugovoru potpisao je tadašnji direktor M. Š., time da joj je tužiteljica usmeno rekla da ustvari neće morati obavljati te poslove jer da će tužiteljica dolaziti u tvrtku i dalje obavljati svoje poslove i tako je i bilo. Jedino što je svjedokinja tada prema tom dopunjenom ugovoru odradila bio je ugovor s Mađarima i brisovnog očitovanja sa stanarima. Nije bila ovlaštena kontrolirati kadrovsku evidenciju. Uostalom nije ni bila osposobljena za obavljanje poslova koji su joj dodijeljeni dodatkom ugovora. Npr. kad je zapošljavan S. M., koji je zaposlen dan nakon što je tužiteljica rodila, svjedokinja je trebala izvršiti prijavu na mirovinsko, a nije to znala, pa je po dosjeima radnika istraživala kako da to napravi. Sjeća se da je negdje 2019. promijenjen koeficijent radniku J. B. i da je tužiteljica sačinila ugovor o radu s izmijenjenim koeficijentom, ali promjenu koeficijenta nije unijela u kadrovsku evidenciju, tako da je tom radniku narednih 6 mj. isplaćivana plaća po manjem koeficijentu, pa kad je po prigovoru samog radnika to utvrđeno, onda je svjedokinja po nalogu direktora u kadrovsku evidenciju unijela izmijenjeni koeficijent za tog radnika. Sjeća se da je djelatnik M. T. podnio banci zahtjev za kredit pa je od tuženika traženo da se dostave podaci o plaći i tada je utvrđeno da za istoga nije u evidenciji točno navedeno da isti radi na neodređeno već je i nadalje vođeno da isti radi na određeno. To se zbilo za vrijeme dok je tužiteljica bila na rodiljnom ili roditeljskom dopustu. Taj podatak je izmijenjen tek po nalogu odvjetnika zbog bojazni na eventualni inspekcijski nadzor. Nema nikakvih saznanja u vezi neprovođenja izmjena u kadrovskoj evidenciji za J. T., B. A., M. F.. Što se tiče J. G., tek je prošle godine (2022. godine), prilikom utvrđivanja osnovne djelatnosti tvrtke za ishodovanje licence, utvrdila da istome već 10 godina stoji u evidenciji da radi na određeno vrijeme iako je radio na neodređeno. Naime za ishodovanje licence bilo je potrebno da radnik radi na puno neodređeno radno vrijeme. Napravila je promjenu u kadrovskoj evidenciji iz statusa sa određeno na neodređeno što je proslijeđeno HZMO kako bi isto moglo izdati potvrdu o radnom statusu J. G. Sigurno postoji još 10-ak radnika kod kojih nije uredno vođena kadrovska evidencija i kod kojih je morala vršiti izmjene, time da se ne sjeća niti jednog od njih. Sjeća se da je bio radnik M. O. koji je počeo raditi kod tuženika 2017. godine na određeno vrijeme 6 mjeseci, da je potom dobio ugovor o radu na neodređeno, da je dao otkaz ali da mu je u HZMO evidentirano da je odjavljen zbog isteka ugovora o radu na određeno.

 

9.4.               Svjedok I. K. je iskazao da kod tuženika radi od 2017. godine na radnom mjestu informatičara - administrator sustava, da poznaje tužiteljicu ali ne zna što je točno radila. Nije mu osobno poznato koje izmjene u kadrovskoj evidenciji tužiteljica nije provela, tek je naknadno saznao, ne zna tko mu je to rekao, misli netko od kolega, kolegica, da će tužiteljica dobiti otkaz, jer nešto nije prijavila, odjavila. Postoji računalni program koji sadrži među ostalima i kadrovsku evidenciju, koja sadrži se podatke o radnicima, time da on osobno nije unosio podatke o promjenama koje se tiču radnika. Podatke o promjenama u kadrovsku evidenciju unosile su osobe koje su imale pristup istoj, a to je bila B. i još neke druge osobe, ne zna koje. Za ulazak u program kadrovske evidencije postojala je zaporka, svatko od djelatnika zadužen za promjene u kadrovskoj evidenciji je imao zaporku za ulazak u istu, time da su i ostali djelatnici mogli pristupiti kadrovskoj evidenciji ukoliko su od gore navedenih dobili zaporku. Nije mu poznato da su drugi djelatnici koji su imali pristup kadrovskoj evidenciji imali zaporku B. Š. On je jedini imao pristup zaporkama svih djelatnika, kako i onih koji su imali pristup kadrovskoj evidenciji tako i onih koji su imali pristup i ostalim evidencijama.

 

9.5.               Uvidom u Ugovor o radu od 23. prosinca 2016. utvrđeno je da su ga zaključili tuženik kao poslodavac i S. S. kao radnica, za obavljanje poslova na radnom mjestu administrativni radnik.

 

9.6.               Uvidom u I Dodatak Ugovoru o radu od 23. prosinca 2016., utvrđeno je da su ga 2. kolovoza 2018. zaključili tuženik kao poslodavac i S. S. kao radnica, te je navedeno da će radnica povremeno obavljati i dio poslova na radnom mjestu voditelj pravnog i općeg odjela, kako slijedi: sastavljati ugovore, sporazume i druge opće akte društva s uputama i organizacijom provođenja istih; obavljati poslove vezane za ostvarivanje prava i obveza iz radnih odnosa; vršiti poslove vezane uz prijam radnik; odgovarati za ažuriranje osobne dokumentacije radnika; izdavati rješenja, odluke i dr. pojedinačne akte u svezi s pravima i obvezama iz radnog odnosa (članak 3.). Dodatak je sklopljen na određeno vrijeme i trajati će do povratka B. Š. sa bolovanja, a primjenjuje se od 1. kolovoza 2018. (članak 4.).

 

9.7.               Tužiteljica je u vezi predmetnog otkaznog razloga iznijela da iz same odluke o otkazu nije vidljivo kada te izmjene nisu izvršene pa je nakon što je dobila odluku o otkazu išla provjeriti o čemu se tu radi. Tako je utvrdila da nisu unijete sve promjene u kadrovskim evidencijama, i to za M. T. 2017., J. T. 2018., B. A. 2012., M. F. 2002., J. G. 2012., J. V. u siječnju 2019., uz napomenu da tijekom 2018. i 2019. nije bila prisutna na radnom mjestu. U vrijeme kad je bila odsutna s radnog mjesta, počevši od 2. kolovoza 2018., sklopljen je dodatak ugovora o radu sa S. S. koja je bila obvezna odraditi i dio poslova koje je tužiteljica odrađivala u kadrovskoj evidenciji. U vezi neprovođenja izmjena u kadrovskoj evidenciji a na koje se ranije referirala, nije nikada dobila nikakvu opomenu od stane tuženika. Šifru za program u kadrovskoj imale su još dvije osobe koje su radile kod tuženika, S. S. i T. F., pa su iste, ukoliko su utvrdile propuste u evidenciji, to mogle ranije iznijeti. Za vrijeme odsutnosti sa radnog mjesta zbog bolovanja radi rodiljnog dopusta dolazila je kod tuženika i pripremala je materijale za nadzorne odbore i te je pregledavala veće ugovore, obzirom se radilo o poslovima koji dodatkom ugovora o radu nisu prenijeti na S. S.

 

9.8.              Uvidom u rješenje Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 16. rujna 2019. utvrđeno je da je tužiteljici priznato pravo na roditeljski dopust u trajanju od 6 mjeseci koji će koristiti u razdoblju od 20. rujna 2019. do 17. ožujka 2020.

 

9.9.              Uvidom u izvješće Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 12. prosinca 2022. utvrđeno je da je tužiteljica bila u korištenju prava kako slijedi: od 2. kolovoza 2018 do 8. veljače 2019. komplikacije u vezi trudnoće i poroda, od 9. veljače 2019. do 19. rujna 2019. rodiljni dopust, te od 20. rujna 2019. do 17. ožujka 2020. roditeljski dopust.

 

9.10.              Prije svega valja napomenuti da tuženik taj otkazni razlog iz točke 1.a) niti u odluci o otkazu niti tijekom postupka nije valjano obrazložio, odnosno nije konkretizirao koje točno promjene u kadrovskoj evidenciji je tužiteljica propustila obaviti, kada je to trebala obaviti, u odnosu na koju osobu, u čemu se sastojala povreda radne obveze te je li time nastupila kakva šteta tuženiku ili nekom drugom. Naime, svjedokinja S. J. samo uopćeno navodi da tužiteljica nije dobro vodila kadrovsku evidenciju, nije pratila istek ugovora o radu, nije mijenjala koeficijente, dok svjedokinja S. S. P., doduše navodi primjere neurednog vođenja kadrovske evidencije iz 2017. godine, 2019. godine, unazad 10 godina, ali, prije svega, tu bi se eventualno radilo o propustima nastalim prije sklapanja predmetnog ugovora o radu od 13. svibnja 2020. Nadalje, tužiteljica je u razdoblju od 2. kolovoza 2018. do 17. ožujka 2020. bila na rodiljnom i roditeljskom dopustu i evidentno je da nije mogla obavljati poslove koje je do tada obavljala, pa čak i uz povremeno navraćanje u tvrtku (u uredovno radno vrijeme, u popodnevnim satima). S druge strane, tuženik je vodio računa o izostanku tužiteljice pa je sa svjedokinjom S. S. P. potpisao Dodatak ugovoru o radu prema kojem je za vrijeme odsustva tužiteljice u razdoblju od 2. kolovoza 2018. pa do povratka s bolovanja obavljala dio poslova tužiteljice, među kojima i neke kadrovske poslove, što je imenovana izrijekom potvrdila na primjeru zapošljavanja S. M., kada je svjedokinja trebala izvršiti prijavu na mirovinsko.

 

9.11.               Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud ne nalazi utvrđenim da su navodne povrede radne obveze koju tuženik navodi u točci 1.a) u svezi s točkom 2. obrazloženja Odluke o otkazu nastale nakon zaključenja Ugovora o radu 13. svibnja 2020. Naime, tuženik je mogao tužiteljici dati otkaz samo zbog kršenja radnih obveza proizašlih iz Ugovora o radu od 13. svibnja 2020., a ne zbog eventualnog kršenja radnih obveze nastalih prema nekim ranijim ugovorima o radu. S druge pak strane, da je tužiteljica prije sklapanja ugovora o radu od 13. svibnja 2020. uistinu kršila radne obveze, tuženik tada sasvim sigurno s njom ne bi sklopio novi Ugovor o radu 13. svibnja 2020.

 

9.12.               Tuženik je u podnesku od 7. studenoga 2022. naveo da je tek naknadno –prilikom pribavljanja potrebne dokumentacije za produženje rješenja za obavljanje poslova s Hrvatskim vodama utvrdio da tužiteljica nije izvršila ni potrebne prijave nadležnoj službi Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, čime je ukazao na njezine propuste u izvršenju radnih obveza vezanih uz evidentiranje promjena u radno pravnom statusu pojedinih radnika. Na utvrđenje tih okolnosti tuženik je dostavio Ugovore o radu, za J. G. od 21. veljače 2012., I. Š. od 21. prosinca 2007., M. H. od 21. prosinca 2007., I. J. od 30. siječnja 2017., D. Š. od 21. prosinca 2007., I. G. od 29. siječnja 2016,. Z. M. od 30. siječnja 2017., J. P. od 30. siječnja 2017., B. A. od 29. lipnja 2012. za koje je tek u travnju i svibnju 2022. godine izvršena promjena radno pravnog statusa kod Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje. Međutim, obzirom na činjenicu da se radi o propustima koji su nastali prije zaključenja ugovora o radu od 13. svibnja 2020., odnosno koji tuženiku nisu niti bili poznati u trenutku otkazivanja tužiteljici, već je do tih saznanja došao naknadno, tijekom 2022. godine, isti nikako ne mogu biti predmet ispitivanja u ovom postupku.

 

10.               Otkazni razlog iz točke 1.b) obrazloženja „Laganje direktorici tuženika u vezi izlaska iz firme za G. M. kad je govorila da isti skuplja potpise za E.-K. d.o.o. koje je dan prije skupio, te je tužiteljica naknadno priznala direktorici da je lagala“.

 

10.1.               Svjedok M. G. je iskazao da je kod tuženika radio 35 godina na radnom mjestu građevinskog tehničara, priprema rada, dok je tužiteljica radila na radnom mjestu pravnice 25 godina. Nikada od strane tužiteljice nije dobivao nikakve upute u svezi obavljanja svojih radnih zadataka već od šefa operative i od direktora, obzirom na opis njegovog radnog mjesta. Kad je izlazio iz zgrade upisivao se je u knjigu u koju su se upisivali svi djelatnici koji su izlazili iz zgrade. Sjeća se da mu je unazad 3 godine od strane šefa operative, dan zadatak da prikupi na terenu potpise, pretpostavlja dioničara društva, što je i učinio, time da mu je tužiteljica samo dala papire na kojima su bila naznačena imena i prezimena djelatnika od kojih je trebao prikupiti potpise. Dan nakon što je prikupio zadane mu potpise, je ponovno, samoinicijativno, bez ičijeg znanja, pogotovo bez znanja B. Š., izišao na teren radi obavljanja svojih uobičajenih zadataka, tijekom kojeg ga je nazvala direktorica društva S. J. na mobitel, uz upit što radi i tko ga za to ovlastio. Tom prilikom direktorica nije niti jednom riječju spomenula B. Š., već mu je samo prijetila otkazom. Nikada nije u vezi svojih izlazaka iz zgrade obavještavao tužiteljicu niti je to bila njegova obaveza niti je između ostalog bilo potrebe za tim. Nalog za prikupljanje potpisa mu je dao K., ili J., nije siguran. Svaki put kod izlaska iz zgrade, tako i kod izlaska radi prikupljanja potpisa, kod prikupljanja ponuda i svih drugih izlazaka, je to evidentirao u knjizi uz navođenje razloga izlaska. Ta knjiga je bila dostupna svima. Svrha tog upisivanja jest da se u svakom trenutku zna tko je gdje, tko je izašao iz firme. Kada govori o svom samoinicijativnom izlasku iz zgrade tuženika, ustvari misli da mu za taj izlazak nije dan nalog šefa, ali je taj izlazak evidentirao u knjizi izlazaka, kao i razlog izlaska.

 

10.2.              Svjedokinja S. J. je iskazala da joj je tužiteljica lagala da je G. išao skupljati potpise za skupštinu, i da ga je ona to zamolila. Tužiteljica joj je priznala da joj je lagala. G. je tada bio kod B. gdje je išao provjeravati što su kod njega napravili. G. se nije bio dužan javiti B. Š. kada izlazi iz firme. B. ga je pokrivala. Postojala je knjiga evidencije izlazaka iz firme, ne sjeća se da bi kad je primijetila da G. nema na radnom mjestu, provjerila evidenciju izlazaka iz firme.

 

10.3.              Tužiteljica je iskazala da ju je negdje u rujnu 2020. direktorica pitala gdje je M. G., na što je odgovorila da ne zna, budući s istim kao zaposlenikom operative nije poslovno bila u kontaktu. Zna samo da se dogovorila sa voditeljem operative da M. G. obavi posao potpisivanja izjava koje su bili sastavni dio ugovora za prijenos poslovnih udjela. Nije imala nikakvog uvida u to kada će M. G. izići iz prostorija tuženika u svezi obavljanja posla ili obavljanja privatnih stvari. M. G. je nakon njezinog povratka na posao 8. travnja 2020. jedini od zaposlenika dolazio kod nje u ured i razgovarao s njom, što je očito smetalo direktorici i ostalim zaposlenima, pa je vjerojatno iz tog razloga iskonstruirano i njezino laganje u otkazu. M. G. joj se obraćao sa "šefice", jer je to bio njegov nastup, naime svim voditeljicama odjela se obraćao sa "šefice". Ne sjeća se koliko je točno vremena M. G. trebalo da prikupi izjave koje je spomenula, zna samo da je u jednom danu odradio puno toga. Te izjave je predao njoj, ali se ne sjeća da li je to predao sve odjednom ili sukcesivno.

 

10.4.              Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud ne nalazi da bi se ostvario otkazni razlog iz točke 1.b) obrazloženja, naime iz gotovo suglasnih iskaza aktera događaja proizlazi da je M. G. po nalogu svog šefa, direktora operative trebao izići van prostorija tuženika da bi prikupio izjave u svezi prijenosa poslovnih udjela, za koje mu je tužiteljica dala potrebne izjave. Nakon toga M. G. je izišao van prostorija tuženika, da je tada direktorica tuženika pitala tužiteljicu gdje je G., na što je ova rekla da ne zna, nakon čega je direktorica tuženika telefonski nazvala G. da provjeri gdje se ona nalazi. Postoji evidencija izlazaka iz prostorija tuženika i na taj način se može provjeriti je li netko u zgradi ili nije, ali direktorica tuženika nije provjerila u toj evidenciji je li M. G. u zgradi ili ne, već je o tome pitala tužiteljicu, koja nije bila nadređena imenovanom i nije za očekivati da bi ista morala i mogla znati njegovo kretanje van ili unutar zgrade tuženika, osim u opisanom slučaju prikupljanja izjava. Također, iskaz svjedokinje S. J. ovaj sud cijeni proturječnim sami sebi, jer u jednom trenu navodi da je tužiteljica štitila M. G., da bi onda rekla da mu tužiteljica nije nadređena, a da bi potom rekla da nije provjerila u evidenciji izlazaka je li M. G. izišao iz zgrade i gdje se nalazi. Ako je baš htjela, direktorica tuženika je mogla provjeriti u evidenciji je li se M. G. upisao, a onda eventualno provjeriti gdje je on, pa čak i kod tužiteljice. Ona to ne čini već okrivljuje tužiteljicu da štiti svjedoka, i da joj laže. Obzirom na iznijeto ovaj sud niti predmetni otkazni razlog nije cijenio osnovanim.

 

11.               Otkazni razlog iz točke 1.c) obrazloženja „Iznošenje podataka izvan firme (u podnescima njenog supruga M. Š. u sporovima s Društvom pojavljuju se točni podaci o dioničarima poslodavca, kvorumu, o inženjerima i licenci za Hrvatske vode, a sve navedeno su bili podaci poznati, osim upravi tuženika, samo tužiteljici kao voditeljici pravnih i općih poslova).

 

11.1.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da suprug tužiteljice nije bio na navedenoj skupštini Udruge malih dioničara niti je mogao osobno znati da su M. B. i M. P. raspoređeni na nova radna mjesta sa puno većom plaćom jer u to vrijeme nije bio više zaposlen kod tuženika. Tuženik smatra da je evidentno da je sve navedene podatke kao voditeljica pravnog odjela koja je radila zapisnike sa Skupštine, pisala ugovore o radu, upravo tužiteljica predala M. Š. za potrebe navedenih sudskih postupaka.

 

11.2.              Svjedokinja S. J. je iznijela da poslovnu tajnu društva predstavljaju podaci o financijskom stanju društva, ugovori sa investitorima. Tužiteljica je povrijedila poslovnu tajnu kada je iznosila podatke svom suprugu, radi se o podacima kvorum skupštine. Naime, skupština se odgađa ukoliko ne postoji kvorum i da to se priopćava nazočnim članovima. Podatak o odgodi skupštine zbog nedostatka kvoruma nije poslovna tajna. Smatra da bi trebala biti poslovna tajna podatak da su M. B. i M. P. raspoređeni na nova radna mjesta s većom plaćom nego što su do tada imali. Podatak o odlasku K. iz tvrtke, kao i nepostojanje uvjeta za ishođenje potrebnih licenci njegovim odlaskom, ne predstavlja poslovnu tajnu jer se znalo da je on nosilac. Sve ovo što je naprijed iznijela M. Š. mogao je saznati i iz drugih izvora, ne isključivo od tužiteljice. Naglasak je kod otkaza bio na nepovjerenju jer sve što je rečeno tužiteljici, i što se radilo u firmi, ona je prenosila svom suprugu.

 

11.3.              Svjedok M. Š. je iskazao da je od 5. prosinca 2015. do 13. veljače 2020. bio direktor tuženika, da nije točno da mu je tužiteljica odavala poslovne tajne. Podatak o odgodi skupštine udruge malih dioničara je dobio od drugih dioničara društva s kojima je nakon otkaza ostao u kontaktu, tim više što je i sam dioničar tuženika. Taj podatak nije dobio od tužiteljice. Što se tiče podatka da su M. B. i M. P. raspoređeni na nova radna mjesta s puno većom plaćom, taj podatak mu nije dala tužiteljica, već mu je to rekao M. G., a taj podatak bio je poznat polovini stanovnika D. M. jer je taj raspored na nova radna mjesta i povećanje koeficijenata uslijedio nakon štrajka djelatnika koji je organiziran u svrhu smjene tadašnje direktorice S. J. Što se tiče odlaska J. K. iz tuženika, taj podatak mu je rekao sam J. K., te naveo da ne može više raditi u toj firmi, da je tamo sve neorganizirano i isti je otišao za vrijeme mandata S. J.. K. je uz D. I. imao uvjete da se zadovolji uvjet iz licence za rad s Hrvatskim vodama, naime za zadovoljenje tih uvjeta bile su potrebne dvije osobe, pa kad je K. otišao iz firme, u firmi je ostao samo D. I. koji je udovoljavao uvjetima, tako da više firma nije udovoljavala uvjetima za licencu. Ne zna da li je za firmu postojala kakva sankcija zbog toga što ista više nije ispunjavala uvjete za licencu uslijed nedostatka dvije osobe za istu. Podaci koje je iznio u podnesku u predmetu Pr-124/2020 ne predstavljaju nikakvu poslovnu tajnu, naime podatak o odgodi udruge malih dioničara, bio je poznat svim dioničarima, a tuženik ih ima oko 200-tinjak. Također nikakvu poslovnu tajnu ne predstavlja niti činjenica da je J. K. otišao iz tvrtke. On kao član udruge malih dioničara je bio pozivan na sve skupštine malih dioničara i odazivao se tim pozivima, tako da je znao sve što se događa na skupštinama malih dioničara. Kad je naveo da je odlaskom J. K. društvo onemogućeno u svom poslovanju, pojašnjava da u slučaju npr. natječaja s Hrvatskim vodama, isti ne bi mogao biti proveden jer nisu postojali uvjeti iz licence, tj. nisu postojala dva radnika. Uvjeti za licencu javni, ne samo za K., nego i za sve firme na području Republike Hrvatske, i uvjete je moguće vidjeti na stranicama ministarstva. Nije bio prisutan na skupštini udruge koja je odgođena zbog nedostatka kvoruma, time da se ne sjeća točno kada je bila ta skupština. O odgodi je saznao od tamo prisutnih dioničara, a među njima bio je i M. G., M. F. i drugi bivši djelatnici tuženika. Nikada u smislu odredaba Zakona o trgovačkih društvima kao dioničar nije tražio bilo kakve podatke od tuženika. Odlaskom K. znao je da kod tuženika više nema osoba koji zadovoljavaju uvjete za licencu, jer je bio niz godina direktor društva i znao je tko radi u društvu, a samog K. je upravo on doveo u firmu baš zbog ispunjavanja uvjeta za licencu. Dva tri mjeseca nakon K. odlaska, saznao je da je zaposlena nova osoba A. J., na radno mjesto šefa operative ali ne zna da li je on zaposlen radi udovoljavanjem uvjetima za rad s licencom. Nakon što je razriješen s funkcije direktora tuženika nije sa svojom suprugom nikada razgovarao o stanju u društvu niti o poslovanju istog, a tako se ponaša i dana danas.

 

11.4.               Tužiteljica je iskazala da je M. Š. više od četiri godine bio direktor tuženika, znao je poslovanje tuženika, problematiku poslovanja. Nakon što mu je tuženik u ožujku 2020. otkazao ugovor o poslovanju, M. Š. je i dalje ostao dioničar, odnosno član udruge malih dioničara. I dalje je išao na skupštine dioničara, na neke je, na neke nije, ne zna na kojima je bio na kojima nije. Također je bio u kontaktu sa ostalim članovima udruge malih dioničara. Što se tiče povećanja koeficijenata taj podatak je znao cijeli M., naime prilikom održavanja štrajka u svibnju 2020. pred radnicima su čitani koeficijenti. Osobno nije nikada sa suprugom komentirala problematiku poslovanja tuženika. Sjeća se da je jednom prilikom samo njezin suprug komentirao "Eto sad im je otišao i K. i izgubili su uvjete za licencu.", na što je ona samo odvratila "Pa da.".

 

11.5.               Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud ne nalazi dokazanim otkazni razlog iz točke 1.c) obrazloženja, jer tuženik, prije svega, ničim nije dokazao koje je to podatke tužiteljica iznosila izvan firme, dok je svjedokinja S. J. iznijela da podaci o postojanju/nepostojanju kvoruma, o odgodi skupštine zbog nepostojanja kvoruma, o povećanju plaće M. B. i M. P., zatim podatak o ostvarenju prava na licencu ne predstavljaju poslovnu tajnu kao i da ih je M. Š. mogao saznati i na drugi način ne samo od tužiteljice. Nadalje, M. Š. koji je bio dugogodišnji direktor tuženika, a ne netko „s ulice“ je i nakon smjene s mjesta direktora i dalje ostao dioničar tuženika i imao je pristup informacijama i tome što se događa kod tuženika, bilo da je sam odlazio na sastanke dioničara, bilo da je u kontaktu s radnicima tuženika dolazio do tih podataka, a povrh svega je znao kako sustav funkcionira i mogao je povezati podatke. U konkretnom slučaju tuženik nije naveo kada je održana skupština dioničara koja je odgođena zbog nedostatka kvoruma i je li M. Š. istoj prisustvovao, a to obzirom je isti naveo da na neke ide da neke ne. Prema tome ovaj sud ne nalazi dokazanim da bi tužiteljica samim time što je supruga M. Š. iznijela istome navedene podatke, odnosno da se radi o podacima koji predstavljaju poslovnu tajnu. Dakle, ni ovaj otkazni razlog sud ne nalazi osnovanim.

 

12. Otkazni razlog iz točke 1.d) obrazloženja „Zatajivanje podataka u vezi davanja jamstva I. L. (neprovođenje upisa založnog prava na nekretninama), nepoznavanje direktorice o isteku Izjave i o provedbi navedenog“.

 

12.1.              Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je bivši direktor tuženika, M. Š., ujedno i suprug tužiteljice u vrijeme dok je bio direktor tuženika neovlašteno i bez odobrenja i znanja Nadzornog odbora tuženika potpisao društvu L. d.o.o. (koje je u vlasništvu kuma M. Š.) jamstva za kreditne obveze društva L. d.o.o. prema banci. Kao osiguranje povrata eventualno naplaćenog od strane banke, I. L. je dopustila zasnivanje založnih prava na svojim nekretninama, ali su predmetne nekretnine u trenutku potpisivanje sporazuma s I. L. već bile izuzetno opterećene založnim pravima u iznosu koji premašuje 3.700.000,00 kuna pa se ista obvezala u roku od godine dana od zaključenja sporazuma ishoditi brisanje založnih prava u korist trećih založnih vjerovnika kako bi nekretnina koja je dana kao jamstvo tuženiku bile neopterećena. Tu svoju obvezu I. L. nije ispunila u cijelosti jer su ostala upisana dva založna prava, dok je ono u korist B. K. brisano tek u svibnju 2021. godine temeljem brisovnog očitovanja iz travnja 2021. godine. Dakle, evidentno je da su u vrijeme donošenja odluke o otkazu tužiteljici sva založna prava i dalje postojala, da tužiteljica nije obavijestila direktoricu tuženika o tome da nije upisano založno pravo u korist tuženika te da nisu brisana založna prava u korist trećih osoba kao i da je predmetna nekretnina znatno opterećena i da je upitno hoće li uopće moći poslužiti kao osiguranje prava tuženika. Tužiteljica je kao voditelj pravnih poslova morala o tome upoznati direktoricu tuženika te poduzeti potrebne radnje i radi upisa založnog prava u korist tuženika, ali i brisanja drugih založnih prava, međutim ista je sve prešućivala te je reagirala tek nakon što je direktorica samostalno saznala za sve navedeno i nakon što je tražila očitovanje tužiteljice. Vezano i uz ovu situaciju jasno je vidljivo neizvršavanje obveza tužiteljice i postojanje osnove za nepovjerenje tuženika prema tužiteljici budući da ista nije vodila računa o interesima tuženika i zaštiti njegovih prava.

 

12.2.              Svjedokinja S. J. je iskazala da je tuženik dao jamstvo tvrtci L. na iznos od 50.000 eura i 200.000,00 kn i sve u vezi tog jamstva rješavali su M. Š. i B. Š., a nadzorni odbor su obavijestili kad je sve već bilo gotovo. Kad je postala direktorica tražila papire u vezi davanja tog jamstva, tada je tužiteljica još bila odsutna zbog rodiljnog dopusta, pa kad se vratila pokazala je da se dokumentaciju u vezi tog jamstva nalazi u vrećici u ormaru. U vezi davanja tog jamstva sporna je samovolja tužiteljice. To jamstvo dano je dok je Š. bio direktor. Misli da su od strane tvrtke L., dostavljena sva sredstva osiguranja. Povreda tužiteljice radne obveze sastoji se u tome jer nisu znali gdje se nalazi dokumentacija u vezi davanja jamstva. Dokumentacija se trebala nalaziti u arhivi.

 

12.3.              Uvidom u Izjavu koju je 10. listopada 2019. dala I. L. utvrđeno je da je ista kao vlasnica tvrtke L. d.o.o. O., a vezano za Ugovor o kreditu od 28. kolovoza 2019. sklopljen između banke i L. d.o.o. O. te za Sporazum sklopljen 10. listopada 2019. između tuženika i I. L., izjavila da će u roku od godinu dana od sklapanja navedenih Ugovora od poslovnih banka i leasing društava ishoditi brisovna očitovanja na nekretnini koje su njezino vlasništvo upisanoj u zk. ul. 2929 k.o. O. i to kč.br. ... kuća i dvor., površine 400 m2 te na istoj nekretnini provesti uknjižbu založnog prava u korist tuženika. Ukoliko eventualno u roku od godinu dana ne provede osiguranje na navedenoj nekretnini obvezala se dostaviti solemnizirane osobne zadužnice i zadužnicu tvrtke L. d.o.o. svaku na iznos od 57.000,00 EUR s kamatama i troškovima.

 

12.4.              Tužiteljica je iskazala da nije bilo nikakvog zatajivanja, naime sva dokumentacija u vezi predmetnog jamstva bila je u firmi. Jamstvo nije dano I. L., već tvrtki L. i to 2019. godine. U vezi davanja tog jamstva ništa nije bilo tajno, jer se o istome razgovaralo na sjednici nadzornog odbora u listopadu 2019., a potom ponovno na sjednici nadzornog odbora na sjednici u veljači 2020. kada se odlučivalo o smjeni M. Š.. I. L. je 10. listopada 2019. dala izjavu da ukoliko ne uspije upisati pravo zaloga na nekretnini da će dostaviti druga osiguranja plaćanja. 10. listopada 2020. tužiteljica nije bila na poslu, bila je na bolovanju, a po povratku s istog obratila joj se direktorica koja joj je rekla da je napravljena šteta, da su propustili nekakav rok, da je tužiteljica kriva. Iz njezinog obraćanja je zaključila da ni ona sama ne zna o čemu priča, onda je shvatila da misli na jamstvo I. L., te joj je rekla da će se obratiti I. L., što je i učinila i I. je dala novo jamstvo putem zadužnice tvrtke L. i osobnoj zadužnici I. L.. Kredit je otplaćen 2021. i nikakva šteta tuženiku nije nastala. I. L. je kćer tužiteljičine vjenčane kume Lj. L. Ne zna da li je podnijet prijedlog za upis založnog prava u vezi danog jamstva, nije to provjeravala.

 

12.5.              Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud nalazi utvrđenim da se I. L. obvezala izjavom od 10. listopada 2019. da će radi osiguranja potraživanja prema Ugovoru u kreditu sa bankom i Sporazuma s tuženikom u korist tuženika izvršiti uknjižbu zaloga na nekretnini u svom vlasništvu u roku od godinu dana od dana davanja Izjave odnosno da će dati jamstvo kroz osobnu zadužnicu. Dakle, nije postojala nikakva obveza tužiteljice da izvrši upis založnog prava na nekretninama. Direktorica tuženika je znala za dano jamstvo i tražila od tužiteljice dokumentaciju u svezi danog jamstva, a koju joj je tužiteljica i dala, dakle tužiteljica upravi društva nije zatajila podatke u svezi davanja jamstva I. L. Tužiteljica je po upitu direktorice pozvala I. L. da postupi po danoj Izjavi, što je ova i učinila, jer to ne spori niti svjedokinja J. kad navodi misli da su od strane tvrtke L., dostavljena sva sredstva osiguranja. Nikada nisu aktivirana jamstva iz dva Sporazuma koje su 10. listopada 2019. sklopili tuženik i I. L., niti je u svezi istih tuženiku nastala šteta. Tvrdnja svjedokinje S. J. da se povreda nalazi u tome što dokumentacija nije bila u arhivi već „u vrečicama“ kod tužiteljice je posve paušalna i neutemeljena. Prema tome sud i ovaj otkazni razlog nalazi neosnovanim i paušalno postavljenim.  

 

13.               Otkazni razlog iz točke 1.e) obrazloženja „Oglušivanje na zahtjeve radnice A. S. o pregledu i donošenju odobrenja za donošenje: Odluke o pružanju prve pomoći radnicima na radu, Odluke o zabrani konzumacije alkohola i drugih sredstava ovisnosti, Odluke o osnivanju odbora ZNR, Pravilnika o zaštiti na radu 12. lipnja 2019., Odluke o ovlaštenju osobe za utvrđivanje alkoholiziranosti radnika, Pravilnika o načinu utvrđivanja alkoholiziranosti, Odluke o zabrani konzumacije duhanskih proizvoda.

 

13.1.              Svjedokinja S. J. je iskazala da je A. S., stručnjak zaštite na radu, da je pisala, a potom slala B. tekstove pravilnika, zabrana i drugih odluka na odobrenje, što B. nije učinila. Pod odobrenjem se podrazumijeva provjera da li su ti tekstovi u skladu sa zakonima. Ne zna da li je B. morala u određenom roku odobriti te akte. Zna samo da ju je A. pozivala da to odradi. Uslijed ne postupanja B., nije nastala nikakva šteta društvu. Sve te pravilnike, zabrane i druge odluke, potpisuje direktor. Tužiteljica te poslove nije obavljala za vrijeme dok je svjedokinja bila direktor. A. S. joj je rekla da tekstove pravilnika, zabrana, šalje B. na pregled na što ova nije reagirala, time da ne zna gdje je uređena takova obveza tužiteljice. Smatrala je da to predstavlja povredu radne obveze jer joj je to A. S. rekla. Ne zna kada je A. S. dostavila tužiteljici na odobrenje gore navedene tekstove.

13.2.              Svjedokinja A. S. je iskazala da je od 3. srpnja 2012. sve do danas zaposlena kod tuženika na radnom mjestu stručnjak zaštite na radu i zaštite od  požara. Od samog početka njezinog rada kod tuženika tužiteljica Š. joj je bila nadređena, sve do njezinog otkaza ugovora o radu. Sve odluke iz područja zaštite na radu i zaštite od požara dostavljala je tužiteljici na pregled. Tako joj je u periodu  od  kraja 2017. do početka 2021., negdje 2. mjesec 2021., dostavljala na pregled pravilnik o zaštiti na radu, odluku o provođenju alkotestiranja, pravilnik o  alkotestiranju, odluku o izboru osobe koja treba vršiti alkotestiranju, odluku o osnivanju odbora zaštite na radu, odluku o zabrani konzumaciji duhanskih proizvoda, odluku o pružanju prve pomoći radnicima. Tužiteljica je trebala izvršiti uvid u iste i eventualno joj ih vratiti s napomenom da je sve u redu ili da nešto treba nadopuniti, izmijeniti ili izbaciti. Nema rokova u kojima je tužiteljica morala obaviti pregled odluka i pravilnika koje joj je dostavila. Svjedokinja je od kraja 2017. do 2021. usmeno i pismeno i e-mailom u više navrata požurivala da pregleda dostavljene odluke i pravilnike. Ona nije rekla da to neće napraviti, već je odgovarala da je u gužvi i da će odraditi. Početkom veljače 2021. joj je dostavila sve navedene odluke i pravilnike, rekla da ih je pregledala i da su u redu i da mogu ići u proceduru. Tuženik nije pretrpio nikakvu štetu, obzirom na činjenicu da tužiteljica nije izvršila provjeru danih joj pravilnika i odluka. Međutim, do štete je moglo doći u slučaju dolaska inspekcije koja uvijek traži procjenu rizika i navedene odluke odnosno pravilnike. U navedenom periodu od 2017. do 2021. bilo je inspekcije kod tuženika, ali nisu tražili gore navedene odluke odnosno pravilnike. Uvidom u e-mail prepisku s tužiteljicom na stranici 147 do 154 spisa, odgovorila je da se radi o mailovima u kojima je podsjećala tužiteljicu da prekontrolira dostavljene odluke bojeći se inspekcije. Ne postoji nikakav rok u kojem je tužiteljica morala izvršiti kontrolu dostavljenih joj pravilnika i odluka, ali tuženik kao firma mora imati te odluke. Tek od 2021. kada je tužiteljica rekla da je sve u redu s odlukama i pravilnicima oni su stupili na snagu. U razdoblju od 2017. do 2021. nisu se primjenjivale odluke odnosno pravilnici koje je dostavila tužiteljici na kontrolu. U tom razdoblju primjenjivao se stari pravilnik o zaštiti na radu. Isto tako direktor tuženika joj je naložio da mora provoditi alkotestiranje radnika unatoč tome što nije imala propis po kojem to može odrađivati. U periodu od 2017. do 2021. tužiteljica je bila na trudničkom dopustu, otprilike godinu dana, s time da ne zna točno period. Isto tako ne zna da bi netko zamjenjivao  tužiteljicu u obavljanju njenih poslova, konkretno kontrole odluka i pravilnika u razdoblju njenog odsustva. Zadaća tužiteljice je bila, nakon što joj je svjedokinja dostavila odluke i pravilnike, da ih pregleda i da vidi je li sve u redu s pravne strane i da li je smisleno. Odluke i pravilnike potpisuje direktor, a prije toga sa istima je upoznato i radničko vijeće. Tužiteljica je svoje odobrenje na pravilnike i odluke mogla dati pismeno ili usmeno. Obzirom da su bile blizu, mogla joj je samo i usmeno reći da je sve u redu, jer nije bila propisana posebna procedura. Tužiteljica je mogla intervenirati u njezine odluke i pravilnike na način da ju je mogla uputiti u eventualne izmjene zakona iz područja koja joj je dostavila, budući je ona bila pravnica, a svjedokinja nije. Svjedokinja je samo stručnjak zaštite na radu. Obveza tužiteljice da vrši kontrolu odluka i pravilnika bila je propisana pravilnikom o radu, u opisu poslova za tužiteljicu. Misli da nije nikada kakvu odluku ili pravilnik dostavila direktoru na potpis, a mimo prethodne dostave tužiteljici na odobrenje.

 

13.3.              Uvidom u e-mail korespondenciju između A. S. i B. Š. vidljivo je da je A. S. 24. svibnja 2018. proslijedila tužiteljici poslovnik kvalitete KV-radnu verziju, da joj je 23. srpnja 2018. dostavila poslovnik kvalitete KV radnu verziju-novi memorandum. Nadalje je utvrđeno da je A. S. 19. svibnja 2020. dostavila tužiteljici poslovnik i knjige procesa uz zamolbu da iste pregleda i dade sugestiju na preloženo, da joj je tužiteljica 20. svibnja 2020. odgovorila da je pregledala, ispravila i dostavlja joj u prilogu. Nadalje je utvrđeno da je A. S. 7. rujna 2017. u 13,59 h poslala tužiteljici odluku o zabrani pušenja, da joj je tužiteljica istoga dana u 14,17 h odgovorila da ispravi datum na odluci, da umjesto riječi poduzeće koristi riječ tvrtka, kao i da nije navela mjesto gdje je dozvoljeno pušenje u upravnoj zgradi.

 

13.4.              Tužiteljica je iskazala da je A. S. bila stručnjak zaštite na radu i zaštite od požara i da je bila potpuno samostalna pripremati pravilnike iz tih područja i podnositi ih direktoru tuženika na potpis. Od strane tuženika za poslove zaštite na radu uz A. S. angažirana je tvrtka i Zavod za unapređenje sigurnosti na radu iz O. Tužiteljica nije bila u nikakvoj liniji donošenja, pripremanja, odobravanja odluka iz područja zaštite na radu i požara, niti je donošenje istih ovisilo o meni. Sjeća se da joj je negdje 2016., 2017. tadašnji direktor tuženika M. Š. proslijedio pravilnik koji mu je dostavila A. S. da ga pregleda i to isključivo u smislu pravopisa, obzirom je u tom pravilniku A. S. imala puno pravopisnih grešaka i brkala je pravne termine. Što se tiče samog sadržaja tužiteljica tu nije imala nikakvih ovlasti tim više što nije bila nikakav stručnjak iz tog područja. Sjeća se da joj je A. S. 2020.g. nakon povratka na radno mjesto poslala dva e-maila u vrijeme kada nije bila na radnom mjestu, jednom je bila na bolovanju a drugi puta na godišnjem, tražila je od nje da pregleda i odobri pravilnik, ne sjeća se više o kakvom pravilniku se radi. S. je jako dobro znala da od tužiteljice ne treba nikakvo odobrenje, već da pravilnik može odnijeti direktno direktorici. Pravilnici ulaze u kategoriju općih akata društva te da je odjel zaštite na radu radio u okviru odjela pravnih poslova, što znači da je tužiteljica bila nadređena g. S.

 

13.5.               Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tužiteljice bila nadređena A. S., da je bila zadužena vršiti preglede Pravilnika, poslovnika i drugih akata iz područja zaštite na radu koje je sačinjavala A. S., kao i da je A. S. po obavljenom pregledu od strane tužiteljice te pravilnike odnosila na potpis direktoru tuženika. A. S. je dostavljala tužiteljici Pravilnike na pregled u razdoblju od kraja 2017. godine do početka 2021. godine. Što se tiče eventualnih propusta, odnosno ne postupanja tužiteljice po zahtjevu A. S., valja napomenuti da eventualni propusti koji, i ako su se dogodili prije 13. svibnja 2020. ne mogu biti predmet otkaza ugovora o radu od 13. svibnja 2020. koji je sklopljen nakon toga. Što se tiče postupanja tužiteljice tijekom 2020. iz e-mail korespondencije od 19. i 20. svibnja 2020. je vidljivo da je tužiteljica u roku od jednog dana postupila po traženju A. S. da izvrši pregled dostavljenog poslovnika, dakle, nije se radilo o nikakvom odugovlačenju tužiteljice. Pri tome niti nije poznato što tuženik misli pod odugovlačenjem jer iz iskaza A. S. i S. J. proizlazi da nije postojao nikakav rok u kojem je tužiteljica bila dužna pregledati odluke koje joj dostavljala A. S., kao i da tuženiku nije nastala nikakva šteta. I još ovaj sud skreće pažnju na dio iskaza svjedokinje A. S. u kojem iznosi da su tek od 2021. godine, kada je tužiteljica rekla da je sve u redu s odlukama i pravilnicima, oni stupili na snagu. Ako je tužiteljica tek 2021. godine dala odobrenje, dakle nakon donošenja Odluke o otkazu ugovora o radu s 23. prosinca 2020., nije vidljivo kako bi to predstavljalo povredu radne obveze tužiteljice uslijed čega je dobila otkaz ugovora o radu. Stoga ovaj otkazni razlog nije cijeni nedokazanim ni osnovanim.

 

14.               Otkazni razlog iz točke 1.f) „Pogrešno napisani ugovori stanarima“ (navedeni pogrešni iznosi, bez savjetovanja sa financijama, uračunat PDV po stopi 23% iz 2009. godine), tako da su se spomenuti stanari žalili kada su dobili račun na veći (pravi iznos).

 

14.1.              Tuženik u odgovoru na tužbu pojašnjava da se radilo o višestrukim propustima koji možda nisu doveli do nastanka štete tuženiku ili navedenim radnicima, no to niti nije preduvjet da bi nešto predstavljalo povredu radne obveze, a s druge strane radilo se o još jednom dijelu poslova tužiteljice kod kojih se od tužiteljice očekivala povećana pažnja i odgovornost jer je ona jedina obavljala te poslove kod tuženika. Tužiteljica ne osporava da je učinila navedene propuste odnosno povrede i da je riječ o propustima koji su, zajedno s ostalima, doveli do izrazitog nepovjerenja tuženika u tužiteljicu i do krajnje nesigurnosti tuženika da će tužiteljica te i druge poslove za koje je bila zadužena obavljati odgovorno i uredno.

 

14.2.              Svjedokinja S. J. je iskazala da je tužiteljica pogrešno napisala ugovore stanarima za korištenje garaža, i to na način da je umjesto PDV-a od 25% naznačila PDV od 23%, nije bila neka velika razlika, 1,86 kn, to nije bila neka velika povreda. Međutim, problem je nastao kada je stanar V. rekao da neće platiti tih 1,86 kn ukoliko nisu sposobni napraviti ugovor kakav valja. Bila su 3 ili 4 takva ugovora i neovisno o pogrešci svi su plaćali točan iznos, tako da tuženiku nije nastala nikakva šteta. Bila je u pitanju samo aljkavost tužiteljice. Nitko osim B. Š. nije radio pravne poslove, kadrovske poslove. U to vrijeme tuženik je imao 110-120 radnika.

 

14.3.              Svjedokinja S. S. P. je iskazala da se sjeća da je došlo do problema oko plaćanja naknada po ugovoru za najam garaža. Naime, S. V. je uplatio najam po ugovoru, a u kojem je pogrešno izračunat iznos PDV-a tako da je razlika iznosila 1,00 kn. Kad je V. T. reagirala, rekavši da nije uplaćen iznos koji bi trebao biti prema ugovoru o najmu i važećem PDV-u, V. se razljutio ukazujući na nesposobnost zaposlenika. Svjedokinja je rekla B. da ispravi ugovore, ali ona je odgovorila da to ostavi na miru. Koliko se sjeća nije bilo više takvih slučajeva.

 

14.4.              Tužiteljica je iskazala da je pisala ugovore stanarima za korištenje garaža, odnosno da je imala šprancu tih ugovora i da je samo unosila podatke o stanarima. Špranca tih ugovora je bila vrlo stara jer se radilo o ugovorima koji su se sklapali unazad 20 godina. Prilikom sklapanja novih ugovora u špranci je jednostavno zaboravila izmijeniti stopu PDV-a, pa je umjesto stope PDV-a od 25% u ugovorima ostala stopa PDV-a od 23%. Kako su sami ugovori za korištenje garaža glasili na niske iznose to je razlika u stopi PDV-a bila svega 1,60 kn. Koliko zna korisnici garaža su platili točne iznose po stopi od 25% i time nije nastala nikakva šteta tuženiku. U samom ugovoru je iskazala točan iznos najma u kojem je bio sadržan PDV od 23%, dakle osnovica za izračun najma je bila 80,00 kn stopa PDV-a od 23% iznosila 18,40 kn, ukupno 98,40 kn, umjesto iznosa 100,00 kn koliko bi trebalo stajati da je PDV izračunala po stopi od 25%. Tužiteljica je samo sačinila ugovor i dalje je te ugovore slala na fakturiranje u računovodstvo, pa su oni u računovodstvu ako su uvidjeli pogrešku istu mogli ispraviti. Misli da je računovodstvo fakturiralo račune po stopi od 25% i da je iznos najma unatoč grešci iz ugovora naplaćen u točnom iznosu. Nema saznanja da bi itko dolazio od korisnika garaža prigovarati u vezi razlike iznosa najma koja je naznačena u ugovoru i ona koja je fakturirana. U slučaju bilo kakvih nejasnoća korisnici garaža kao i svi ostali su se uvijek obraćali tužiteljici kao predstavnici suvlasnika.

 

14.5.               Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je tužiteljica prilikom sastavljanja ugovora o najmu garaža uistinu pogrešno obračunala visinu PDV-a, naime umjesto PDV-a od 25% na iznos najamnine obračunala je PDV u iznosu 23%, da je bilo svega 3-4 takva ugovora, da su svi platili ispravni iznos najamnine i da tuženiku nije nastupila nikakva šteta. Međutim, tuženik koji je naveo da se tu radilo o višestrukim propustima tužiteljice, nije posljedično dokazao kada konkretno je do tih propusta došlo, a ovo obzirom na okolnost što je tužiteljica i prije 13. svibnja 2020. radnika kod tuženika, a što je odlučujuće kod ocjenjivanja je li došlo do povrede kršenja radne obveze prema otkazanom ugovoru o radu. Stoga je ovaj sud navedeni otkazni razlog uzeo nedokazanim, slijedom toga i neosnovanim.

 

15.              Otkazni razlog iz točke 1.g) „Radnica nije na vrijeme obavijestila Poslodavca da je radniku M. A. istekao Ugovor o radu na određeno vrijeme“ 11. studenoga 2020. Otkazni razlog iz točke 1.h) „Radnica nije na vrijeme obavijestila da je radniku M. Z. istekao Ugovor na određeno vrijeme 13. studenoga 2020.“ Otkazni razlog iz točke 1.i) Radnica nije upisala u kadrovsku evidenciju novog radnika I. K. koji je počeo raditi 29. listopada 2020. te bi radnik ostao bez plaće za te dane da se slučajno nije doznalo da je on zaposlen.

 

15.1.              Tuženik je u odgovoru na tužbu iznio da je dužnost, odgovornost i radna obveza tužiteljice kao jedine osobe zadužene za kadrovsku evidenciju tuženika te prijave i odjave radnika upravo bila da vodi računa o tome kojim radnicima ističu ugovori o radu te je bila dužna upozoravati upravu tuženika o navedenom kako bi se na vrijeme utvrdilo koje će se radnike i kada odjavljivati, kojima će se produljivati radni odnos itd. Tužiteljica ne osporava da je učinila navedene propuste odnosno povrede i da je riječ o propustima koji su, zajedno s ostalima, doveli do izrazitog nepovjerenja tuženika u tužiteljicu i do krajnje nesigurnosti tuženika da će tužiteljica te i druge poslove za koje je bila zadužena obavljati odgovorno i uredno. To što je tužiteljica eventualno u dane isteka tih ugovora bila na godišnjem odmoru i bolovanju na znači da nije prije bolovanja trebala obavijestiti upravu da ugovori istječu kroz određeno vrijeme čime bi pokazala da brine o svojim zaduženjima.

 

15.2.               Svjedokinja S. J. je iskazala da tužiteljica nije nikoga obavijestila da radnicima Z. i A. ističu ugovori o radu sklopljeni na određeno vrijeme, time da su svjedokinju o tome obavijestili djelatnici, pretpostavlja da su imenovani njih nazvali. Tužiteljica je rekla da to nije odradila jer je na bolovanju. Također, tu je i primjer I. K., kojega tužiteljica nije unijela u kadrovsku evidenciju, a zbog čega se moglo dogoditi da isti ne bude plaćen za tri dana rada. Pretpostavlja da je S. kontaktirala tužiteljicu i ova je to naknadno to odradila. Tužiteljica to nije pravovremeno odradila jer je bila na bolovanju. Kada je tužiteljica bila odsutna zbog bolovanja, S. je odrađivala tužiteljičine poslove, bila je u kontaktu s tužiteljicom i ova joj je rekla što treba odraditi. Nigdje nije bilo propisano da će S. ili bilo tko drugi u odsutnosti s tužiteljicom obavljati njezine poslove. S. i B. su kontaktirale mobitelom. Tužiteljica je morala voditi računa o isteku ugovora o radu Z. i A. time da to nigdje nije propisano, ali je mogla poslove prenijeti na S. S. S. S. nije bila zadužena za poslove koje je obavljala B. Š., ali B. Š. je mogla prenijeti poslove na S. S. uz pomoć odvjetnika.

 

15.3.              Svjedokinja S. S. P. je iskazala da se sjeća da su M. Z. i M. A. kojima su istekli ugovori o radu na određeno vrijeme, 11. studenoga 2020. odnosno 13. studenoga 2020., nazvali direktoricu i pitali da li oni i dalje rade, budući ih nitko nije obavijestio o sudbini nakon isteka ugovora o radu. Naime, u situaciji prije isteka ugovora o radu na određeno, treba prije isteka radnike obavijestiti da li im se radni odnos nastavlja ili prestaje. To u konkretnom slučaju nije pravovremeno napravljeno, odnosno tužiteljica nije obavijestila direktoricu o isticanju tih ugovora, odnosno o njihovom daljnjem statusu. Kad se za taj propust saznalo tužiteljica se pravdala da je u to vrijeme 5 dana bila na godišnjem odmoru te je tražila da se u slučaju njezine odsutnosti odredi osoba koja će raditi njezine poslove. U vrijeme kada su isticali ugovori o radu na određeno vrijeme spomenutim djelatnicima Z. i A. svjedokinjino radno mjesto je bilo administrativni referent, tajnica direktorice, i poziv tih radnika je zaprimljen u centrali i svjedokinja ga je proslijedila na direktoricu. Za kadrovske poslove bila je zadužena samo gospođa Š. Nakon što se tužiteljica vratila s porodiljnog u svibnju 2020. nije bilo predviđeno da će itko drugi u slučaju njezine spriječenosti obavljati njezin dio posla. Što se tiče konkretnih radnika, tužiteljica je taj dio posla, odnosno obavijest o isteku ugovora o radu na određeno, trebala proslijediti direktorici i ranije. Sjeća se da je s 28. listopada 2020. kod tuženika počeo raditi I. K., slučajno je u razgovoru sa kolegicom iz zaštite na radu, saznala da postoji još jedan radnik I. K., na što su krenule istraživati tko je on i saznale da se radi o I. K. koji je zaposlen 28. listopada 2020., time da isti nije evidentiran u kadrovskoj evidenciji. Nakon toga je tužiteljica po nalogu direktorice unijela istoga u kadrovsku evidenciju, jer da to nije učinila, istome za 3 dana mjeseca listopada 2020. ne bi bila isplaćena plaća. Tužiteljica se pravdala da je u vrijeme kada je I. K. počeo raditi bila dva dana na bolovanju pa na godišnjem, pa iz tog razloga nije provela promjenu.

 

15.4.              Tužiteljica je iskazala da je u periodu od 2. studenoga do 16. studenoga 2020. bila na godišnjem odmoru odnosno na bolovanju, dok su ugovori o radu radnicima M. A. i M. Z. istekli 11., odnosno 13. studenoga 2020. Obzirom da je na bolovanje otišla 9. studenoga 2020. na istom bila do 16. studenoga 2020., nije se unaprijed mogla pripremiti u vezi isteka ugovora tim dvoma radnicima. Nije kod kuće imala pristup dokumentacije u vezi istih. Umjesto nje posao u vezi isteka ugovora o radu tim radnicima mogla je obaviti S. S. odnosno njezina zadaća je bila da o isticanju ugovora o radu obavijesti direktoricu da li će im ugovore o radu produžiti ili ne. Neposredno nadređeni tim radnicima je bio V. C. koji je znao da tim radnicima ističu ugovori i mogao je isti o tome prokomentirati sa direktoricom koja je trebala odlučiti o eventualnom nastavku ugovora o radu ili ne. Za vrijeme tužiteljičinog odsustva za vrijeme bolovanja godišnjeg, a nakon njezinog povratka na posao 8. travnja 2020., nitko nije bio zadužen za obavljanje njezinih poslova. Međutim direktorica je mogla dati nalog nekome za obavljanje tih poslova dok tužiteljice nije bilo. Tužiteljica nije bila u poziciji da određuje tko će odrađivati njezine poslove za vrijeme dok nje nije bilo. Uostalom na kraju svakog mjeseca se izlistavao popis zaposlenika na neodređeno i određeno vrijeme, i taj popis pored tužiteljice su imale S. S. i T. Fr. U tom popisu je u odnosu na osobe koje su bile na određeno točno pisalo kada im ističe ugovor o radu. Taj popis sačinjavao se prilikom priprema obračuna plaća i npr. u tom popisu za listopad 2020. nije se moglo vidjeti da nekome istječe ugovor o radu u studenome 2020., već se tek u popisu za studeni 2020. moglo vidjeti kome je istekao ugovor  o radu u studenome 2020. Unatoč tome S. S. je mogla vidjeti kome će isteći ugovor o radu u studenome 2020. jer je donosila rješenja o godišnjim odmorima koji su spadali pod dio poslova kadrovske evidencije. Nadalje, I. K. je počeo raditi sa 28. listopada 2020., informaciju o njegovo zaposlenju dobila je 29. listopada 2020. ali tada ga nije upisala u kadrovsku evidenciju, ne zna zašto. Zna da je taj 29. listopada 2020. bio petak i da je već idućeg ponedjeljka neplanirano završila na godišnjem, a potom i na bolovanju kako to proizlazi iz ranijeg dijela iskaza. Nakon njezinog povratka na posao 16. studenoga 2020. I. K. je upisan u kadrovsku evidenciju ali više ne zna da li je to napravila ona ili S. S. I. K. je mogao biti upisan u kadrovsku evidenciju sve do trenutka obračuna plaće za listopad 2020., odnosno do 15. ili 16. studenoga 2020. kada su se plaće isplaćivale.

 

15.5. Uvidom u obračun plaće za listopad 2020. godine utvrđeno da je tužiteljica u listopadu 2020. bila na bolovanju na teret firme 2 dana (16 sati) i na bolovanju preko HZZO-a 6 dana (48 sati).

 

15.6.              Uvidom u obračun plaće za studeni 2020. godine utvrđeno je da je tužiteljica  u studenom 2020. bila na godišnjem odmoru 5 dana (40 sati) i na bolovanju preko HZZO 6 dana (48 sati).

 

15.7.              Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je radnicima tuženika i to M. A. istekao ugovor o radu s 11. studenim 2020., dok je M. Z. istekao ugovor o radu s 13. studenim 2020. Također, je utvrđeno da je obveza tužiteljice u takvim slučajevima bila obavijestiti tuženika da radnicima istječu ugovoru kako bi tuženik pravovremeno odlučio bilo o daljnjem produženju tih ugovora ili prestanku radnog odnosa tih radnika, kao i da tužiteljica to nije učinila.

 

15.7.1.              Međutim tužiteljica tvrdi da to nije mogla učiniti, jer je u vrijeme isteka ugovora o radu navedenim radnicima bila na bolovanju odnosno godišnjem odmoru. Ovaj sud, a uzevši u obzir iskaz tužiteljice i podatke o bolovanju odnosno godišnjem odmoru tužiteljice u studenome 2020. (ukupno 11 radnih dana), nalazi dokazanim da tužiteljice uistinu, u vrijeme isteka ugovora o radu spomenutim radnicima tuženika, odnosno nakon zapošljavanja I. K., od 2. do 16. studenoga 2020., bila na bolovanju odnosno godišnjem odmoru i da je evidentno da tada nije mogla odraditi obvezu obavješćivanja tuženika kako je trebala odnosno izvršiti evidentiranje I. K. S druge pak strane tuženik nije dokazao koliko vremenski prije je tužiteljica bila dužna o isteku tih ugovora o radu obavijestiti tuženika, odnosno u kojem roku je trebala upisati u kadrovsku evidenciju novog radnika I. K. koji je počeo raditi 29. listopada 2020., a da bi se radilo o njezinoj povredi radne obveze. S druge pak strane, tuženik nije odredio osobu koja bi trebala odrađivati tužiteljičine poslove za vrijeme dok je ona bila odsutna s posla zbog bolovanja ili godišnjeg odmora. Naime, svjedokinja S. J. tu biva kontradiktorna, čas govori da je to trebala odraditi S. S. P., pa da je tužiteljica sama trebala odrediti tko će to odraditi, da nije bilo jasno tko bi to trebao raditi i sl., čime ovaj dio njezinog iskaza sud nije cijenio relevantnim. Obzirom na naprijed iznijeto ovaj sud ne nalazi dokazanim odnosno osnovanim otkazne razloge pod točkom 1.g, 1.h) i 1.i) obrazloženja. 

16.              Otkazni razlog iz točke 1.j) Dugotrajno neizvršavanje prijenosa poslovnih udjela E.-K d.o.o. na nove radnike po Odluci Skupštine donesenoj u 2017. godini, koje prijenose je Radnica izvršila tek nakon višestrukih upozoravanja direktorice E.-K. d.o.o.-a, V. T.

 

16.1.               Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da činjenica je li tužiteljica bila na bolovanju ili rodiljnom dopustu ne umanjuje nepobitnu činjenicu da je tužiteljica bila ovlaštena i dužna izvršiti potrebne radnje radi prijenosa poslovnih udjela društva E.-K. d.o.o., inače vezanog društva tuženika preko kojeg se stječu dionice društva tuženika, te da ti prijenosi nisu od strane tužiteljice niti izvršeni niti pripremljeni kroz razdoblje od nekoliko godina. Posljedice tog propusta nisu bile katastrofalne, ali su se očitovale u tome da je konkretno skupština društva E.-K. d.o.o. koja je održana 27. studenoga 2020. i koju je pripremala, u okviru svojih radnih obveza, tužiteljica provedena nezakonito i protivno odredbama Društvenog ugovora tog društva jer su na skupštinu pozivane i na njoj glasovale osobe koje nisu formalnopravno članovi tog društva jer nisu upisane u knjigu poslovnih udjela niti u sudski registar jer tužiteljica nije odradila prijenose poslovnih udjela na te osobe. Na istu tu skupštinu, opet uslijed neizvršenja obveza tužiteljice, nisu bile pozvane i nisu na njoj mogle glasovati osobe koje su još uvijek formalnopravno bile članovi tog društva. Stoga je morala biti sazvana nova skupština tog društva za 28. prosinca 2020. na kojoj su odluke donesene na prethodnoj stavljene izvan snage te je provedena nova, zakonita skupština i donesene nove, zakonite odluke od strane formalnih članova tog društva, a ujedno su zakonito odrađene i radnje potrebna za prijenos poslovnih udjela na nove članove društva. Tužiteljica nije kroz čitavo to razdoblje niti prenijela uputu nekome drugom da pripremi potrebne radnje niti je obavijestila direktoricu tuženika ili direktoricu E.-K. d.o.o. o potrebi izvršenja tih prijenosa niti ih upozorila na činjenicu da će zbog neprovođenja tih prijenosa skupština društva biti nezakonita odnosno neprovediva, a što je bila njena obveza kao voditelja pravnih poslova. Sve navedeno pokazuje da i uslijed ovoga tuženik više nije imao povjerenja u tužiteljicu jer ista očito nije odrađivala svoje radne zadatke, a radilo se o zadacima iznimno važnima za poslovanje tuženika odnosno statusno-pravna pitanja istoga vezano uz udjele u E. –K. d.o.o. 

 

16.2.               Svjedokinja S. J. je iskazala da je 2017. godine tuženik donio odluku o prijenosu poslovnih udjela radnika koji su umirovljeni, odnosno koji ne rade u E.-u na nekog novog radnika. To je trebala odraditi B., pa kad je njezin suprug 2018. upitao zašto to nije odrađeno, rekla je da tu treba puno telefonirati, na što je on rekao da to odradi. To je odrađeno kad je svjedokinja postala direktorica društva 2020. Prijenose poslovnih udjela odradila je S. i odvjetnik, time da misli da tužiteljica tada više nije bila zaposlena kod tuženika. Kad je postala direktorica znala je da tužiteljica nije odradila prijenos poslovnih udjela, ali ne zna da li je na to opomenula tužiteljicu. Inače, prijenos poslovnih udjela se vršio malo po malo, time da je tužiteljica započela s prijenosom ali veliki dio poslovnih udjela nije prenijela. Tužiteljica je trebala započeti s prijenosom poslovnih udjela 2017. kada je odluka o prijenosu donijeta, ali ne zna kada je stvarno započela s prijenosom. Prijenos poslovnih udjela bio je bitan iz razloga što svatko tko ima poslovni udjel ima pravo glasa, a o tome onda ovisi i kvorum na skupštini društva.

 

16.3.               Svjedokinja S. S. P. je iskazala da nema nikakvih neposrednih saznanja o prijenosu poslovnih udjela E.-K. d.o.o. jer nije bila dioničarka, ali su joj rekli, konkretno direktorica E.-K. V. T., da je 2017. donijeta odluka o prijenosu poslovnih udjela na stalno zaposlene radnike kao i da po toj odluci nije postupljeno. Taj prijenos poslovnih udjela trebala je riješiti tužiteljica.

 

16.4.              Svjedokinja V. T. je iskazala da je tužiteljica bila direktorica E.- K. u vremenu od 2006. do  2015. te su uz nju direktori bili još i L. M. i Š. J. Nakon toga direktoricom E.-K. postala je svjedokinja te J. S. i G. G. Poslovni udjeli u E.-K. stjecali su se preko skupštine. Naime, svake godine E.-K. održavala je skupštinu i na skupštini  je održano glasanje o tome tko će dobiti poslovne udjele društva. Po odluci skupštine o novim nosiocima poslovnih udjela bio je zadatak B. Š. da pravno prenese te poslovne udjele na nove nosioce. Taj zadatak B. Š. proizlazi iz opisa poslova njezinog radnog mjesta. Na skupštini E.-K. 2017. godine donijeta je odluka o prijenosu poslovnih udjela na 43 udjeličara koje je tužiteljica trebala pravno provesti. Nije postojao nikakav rok u kojem je tužiteljica to morala odraditi, s tim da je u ranijim godinama to uredno odrađivala. Posljedica ne prijenosa udjela na nove udjeličare jest nepostojanje kvoruma kod održavanja skupštine E. K. Postoje situacije kada i dan danas nije moguće prenijeti udio, na primjer u slučaju smrti udjeličara. Skupština E.-K. održana je 2018. s tim da ne zna je li tada postojao kvorum. Tek se na skupštini E.-K. u trenutku kada su bili izbori za nove direktore društva, utvrdilo da ne postoji kvorum iz razloga što nisu prenijeti udjeli. Nakon toga, uz pomoć odvjetnika, dio udjela je prenijet, a za dio još uvijek imaju problem. Tek kada je tužiteljica dobila otkaz išli su rješavali tu 2017. godinu, odnosno prijenos udjela. U periodu od 2017. do 2018. odnosno do odlaska tužiteljice na porodiljni, nitko nije bio zadužen za prijenos udjela E.-K. Tužiteljica je bila  zadužena i za uplate i isplate pojedinih E. udjeličara. Na primjer, svakom udjeličaru je mjesečno skidano s plaće na primjer 200,00 kn i tužiteljica je to knjižila i zbrajala, i na kraju kada je taj udjeličar odlazio iz firme, tužiteljica je svjedokinji dostavila zbroj tih iznosa i svjedokinja ih je isplaćivala udjeličaru. Tužiteljica je evidentirala uplate udjeličara, dobila je od odjela plaća spisak svih udjeličara i iznosa koji su mjesečno ustegnuti s njihovih plaća i temeljem toga je provodila uplate. Svjedokinja je član nadzornog odbora društva K. V. od 2015. pa do danas i kao član nadzornog odbora K.-V., donijela je odluku o opozivu direktora M. Š. koji je pokrenuo postupke za povratak na radno mjesto, za mobing, za sve što je mogao, misli da još ništa nije riješeno u tim postupcima. Nije joj poznato da bi u sudskom postupku bila poništena odluka o izvanrednom otkazu M. Š. 

 

16.5.              Tužiteljica je iskazala da je odluka Skupštine o prijenosu poslovnih udjela donijeta 20. prosinca 2017. i da je prema toj odluci trebalo prenijeti 74 poslovna udjela. Prijenos poslovnih udjela vršio se na način da je trebala zajedno sa stjecateljem i prenositeljem otići kod javnog bilježnika, uz prethodno usuglašavanje termina sa svima, što joj je oduzimalo jako puno vremena. U siječnju 2018. napravila je 10 takvih prijenosa, do godišnjeg odmora 2018. zbog drugih poslova nije više odradila niti jedan prijenos, a nakon toga je otišla na porodiljini i rodiljni dopust. Kad se 8. travnja 2020. vratila, u lipnju 2020. napravila je novih 17 prijenosa, u kolovozu 18 prijenosa, i u rujnu 2020. preostalih 1 prijenos. U tom vremenu prikupila je i 5 rješenja o nasljeđivanju što je isto iziskivalo dosta vremena jer ljudi nisu htjeli raditi dopunu ostavinske imovine s tim poslovnim udjelima. Jedan dio prijenosa nije mogla napraviti jer neki od stjecatelja nisu više bili zaposlenici tvrtke. Nikada nije bila opominjana od strane direktorice, a pogotovo ne višestruko, da provede prijenos. U samoj odluci skupštine od 20. prosinca 2017. nije nigdje naveden rok u kojem prijenos treba biti obavljen. Prijenos poslovnih udjela ulazio je u njezin redoviti opis radnog mjesta. Prijenos poslovnih udjela je bio bitan zbog toga što ljudi koji su odlazili iz tvrtke više nisu mogli biti dioničari tvrtke i nisu mogli odlučivati unutar tvrtke E.-K. d.o.o. Odluka o prijenosu poslovnih udjela E.-K. d.o.o. donošena je prema potrebi kada se skupi dovoljno prijedloga za prijenos, time da je u razdoblju od 2005. do 2017. bilo nekoliko takvih odluka koje su se odrađivale. Iako je nema u firmi već dvije godine, a njezinog supruga tri godine, da se oni i dalje vode kao članovi E.-K., dakle netko opet nije obavio prijenos.

 

16.6.               Društvenim ugovorom društva s ograničenom odgovornošću E.-K. d.o.o. 22. kolovoza 2016. propisano je da član društva može raspolagati svojim poslovnim udjelom samo na način i pod uvjetnima utvrđenim Društvenim ugovorom (članak 11. stavak 1.), da dinamiku prijenosa poslovnih udjela utvrđuje Uprava društva (članak 12. stavak 2.), da se plan prijenosa poslovnih udjela donosi krajem poslovne godine za slijedeću godinu, odnosno da se prijenos udjela vrši redom kojim su prijavljeni Upravi društva, s time da svi prijavljeni prijenosi ne mogu biti realizirani u slijedećoj godini (članak 12. stavak 3.). Odobrenje za prijenos poslovnog udjela članovima društva daje skupština društva. (članak 13. stavak 1.) Nadalje je propisano da skupština društva odlučuje o financijskim izvješćima društva, upotrebi ostvarene dobiti i pokrivanu gubitaka, izboru i opozivu članova uprave Društva; izmjeni Društvenog ugovora: preoblikovanju Društva; pripajanju ili spajanju s drugim društvom; prestanku Društva, istupanju ili spajanju s drugim društvom; naknadi za rad članova Društva, naknadi za rad članovima Uprave; drugim poslovima koji su povjereni Skupštini zakonom ili ovom Društvenim ugovorom (članak 25. stavak 1.). Redovna Skupština društva održava se najkasnije šest mjeseci po završetku poslovne godine (članak 25. stavak 2.) Pravo sudjelovanja na Skupštini društva imaju svi članovi koji su upisani u knjigu poslovnih udjela Društva najkasnije jedan dan prije održavanja Skupštine (članak 27. stavak 1.)

 

16.7.               Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da se poslovni udjeli društva E.-K. d.o.o. mogu prenositi, da odluku o tome krajem poslovne godine donosi Skupština društva, ali da isti ne mogu biti realizirani tijekom iduće godine, da član Društva tek po prijenosu poslovnog udjela u knjigu poslovnih udjela ima pravo sudjelovati na Skupštini društva. Nadalje je utvrđeno da se redovna Skupština Društva održava jednom godišnje i to šest mjeseci nakon zaključenja poslovne godine. Jednako tako utvrđeno je da je Skupština E.-K. d.o.o. 2017. godine donijela odluku o prijenosu poslovnih udjela na nove udjeličare, kao i da je tužiteljica bila zadužena izvršiti prijenos tih poslovnih udjela, time da nije postojao rok u kojem ona to mora odraditi. Tuženik tereti tužiteljicu da nije prenijela poslovne udjela prema odluci Skupštine iz 2017. godine, prije održavanja skupštine 27. studenoga 2020., ali pri tome ničim ne dokazuje o prijenosu kojih poslovnih udjela se radilo, a ovo kako bi se utvrdilo radi li se o poslovnim udjelima koji nisu prenijeti do održavanja skupštine 27. studenoga 2020., a koja navodno nije bila zakonita isključivo jer su na njoj sudjelovali članovi tuženika koji tužiteljica nije upisala u knjigu poslovnih udjela. Ovaj sud pri tome ne može utvrditi za prijenos kojih poslovnih udjela tuženik tereti tužiteljicu, da li samo za one iz 2017. godine ili one koji su eventualno donošeni kasnije na skupštinama tuženika održanim 2018, godine, 2019. godine. Tu sud poklanja vjeru tužiteljici i utvrđuje da je ista prije 27. studenoga 2020. izvršila prijenos udjela koji su donijeti 207. godine, obzirom je vrlo smisleno, logični i detaljno iskazivala u dijelu koji se odnosi na dinamiku prijenosa. Uostalom, svjedokinja T. je iznijela da je tužiteljica do 2017. godine uredno obavila prijenos svih poslovnih udjela. Prema tome ovaj su ne nalazi dokazanim niti osnovanim niti otkazni razlog iz točke 1.j). 

 

17.               Otkazni razlog iz točke 1.k) - u pozivu dioničarima tuženika za Glavnu skupštinu tuženika trebao je stajati prijedlog da se NE DAJE RAZRJEŠNICA ranijem direktoru M. Š., inače suprugu tužiteljice, za rad u 2019. godini, jer je bivši direktor smijenjen u veljači 2020. zbog nepovjerenja, ali tužiteljica nije na to nikoga upozorila znajući koje posljedice i korist se može dobiti ukoliko dioničari daju razrješnicu njenom suprugu, bivšem direktoru koji vodi nekoliko sporova protiv tuženika te je na taj način dovela direktoricu tuženika i potencijalno dioničare tuženika u zabludu i mogla nanijeti štetu tuženiku.

 

17.1.              Tuženik u odgovoru na tužbu iznosi da dnevni red skupštine u pozivu za skupštinu utvrđuju uprava i nadzorni odbor, no uvijek je sve pozive i sve točke dnevnog reda pripremala upravo tužiteljica kao voditeljica pravnih poslova i koje je od strane uprave i nadzornog odbora imala povjerenja da će dokumentaciju sastaviti u interesu društva tuženika, a pogotovo zato što direktorica i članovi nadzornog odbora nisu pravnici i nisu osobe koje u cijelosti razumiju pojmove kao što je razrješnica. Stoga se od tužiteljice kod pripreme dokumentacije za skupštinu očekivalo da sukladno najboljem interesu tuženika pripremi tu dokumentaciju i obrazloži upravi i nadzornom odboru što podrazumijeva razrješnica bivšem direktoru i koja bi odluka odnosno prijedlog odluke bio u najboljem interesu tuženika. Međutim, budući da se radilo o njenom suprugu, tužiteljica je sastavila prijedlog odluke na način da se daje razrješnica bivšem direktoru i njenom suprugu čime bi se dala pozitivna odluka na način vođenja društva tuženika od strane ranijeg direktora koji je ranije te godine upravo opozvan s mjesta direktora zbog lošeg vođenja tuženika. Dakle, radi se o evidentnom izigravanju povjerenja od strane tužiteljice i o pokušaju dovođenja u zabludu i uprave i nadzornog odbora, a posljedično tome i dioničara da se glasuje za odluku koja nije u interesu tuženika. I u konkretnoj situaciji se radi o izostanku povjerenja tuženika u tužiteljicu koja je očito postupala protivno interesima tuženika tijekom odrađivanja svojih radnih zadataka i koja je takvim postupanjem mogla tuženiku nanijeti štetu koje je izostala samo i isključivo što su se i direktorica tuženika i članovi nadzornog odbora prije skupštine dodatno informirali o posljedicama donošenja odluke o davanju razrješnice bivšem direktoru.

 

17.2.              Svjedokinja S. J. je iskazala da je tužiteljica sastavila zapisnik za glavnu skupštinu koja se trebala održati u 6. mjesecu 2020., zapisnik je prezentirala nadzornom odboru. U nadzornom odboru bila je gospođa T. kojoj je u zapisniku zapela za oko riječ "razrješnica". Nisu znali što ta riječ znači, pa su se savjetovali sa odvjetnikom. U zapisniku je pisalo da se direktoru M. Š. daje razrješnica za 2019. godinu, a odvjetnik im je rekao da treba stajati da se istome ne daje razrješnica, naime u slučaju kad bi se dala razrješnica to bi značilo da se potvrđuje rad direktora, da je dobro radio, a što u ovom slučaju nije bilo točno. Sigurna je da tužiteljica nije slučajno u zapisnik unijela da se direktoru daje razrješnica, već da je to unijela kako bi pogodovala suprugu, te naime u to vrijeme su se sudili s M. Š., podnijeta je kaznena prijava, koja je i potvrđena, pa je sasvim sigurno u interesu društva da mu ne dade razrješnicu. Ovakvim činom tužiteljice nije nastala nikakva šteta društvu, a mogla je da nisu na vrijeme reagirali.

 

17.3.              Svjedokinja S. S. P. je iskazala da je tužiteljica sačinila poziv za održavanje skupštine dioničara za kraj lipnja 2020. i da je u tom pozivu navela da se daje razrješnica upravi društva. Taj poziv proslijeđen je odvjetniku koji se obratio direktorici navevši da ukoliko se dade razrješnica upravi društva, odnosno direktoru koji je već razriješen to bi značilo da se potvrđuje njegov rad, da je on sve dobro radio, iako je odlukom Nadzornog odbora razriješen zbog nepravilnosti u radu. Ispravno je trebalo stajati da se ne daje razrješnica upravi društva, odnosno direktoru, što je ispravljeno, ispravila je tužiteljica i proslijeđeno dioničarima. Dioničarima je proslijeđen ispravljeni poziv, ovaj prvi nisu niti dobili obzirom na reakciju odvjetnika. Na skupštini su samo M. G. i B. Š. glasali za davanje razrješnice upravi društva, ostali su bili protiv. Nakon te situacije s pozivom direktorica društva je počela sumnjati u tužiteljičin rad, što je i otvoreno rekla, tim više što i prije pripremanja skupštine dioničara i izrade poziva tužiteljica nije savjetovala u vezi sa istim. Nije od strane tuženika pretrpljena nikakva šteta u vezi greške u sastavljanju poziva za sastavljanje za glavnu skupštinu, budući je ista otklonjena, dioničari su dobili ispravljeni poziv. Odvjetnik je rekao da je do štete moglo doći da nije na vrijeme ispravljeno.

 

17.4.              Svjedokinja T. F. je iskazala da je suprug tužiteljice dobio otkaz i nakon toga trebalo je održati skupštinu K.-V. Jedna od točaka dnevnog reda na toj skupštini je bilo davanje razrješnice direktoru i nadzornom odboru. B. je napravila dnevni red za skupštinu i navela da treba dati razrješnicu direktoru koji je dobio otkaz. Nisu znali što znači riječi "razrješnica", ali se sjeća da je B. jednom rekla da se ona daje ako je netko dobro obavljao svoje poslove i daje se svake godine. Stoga im je bilo čudno kako direktor koji je dobio otkaz može dobiti razrješnicu. Zvali su odvjetnika da im to pojasni i on im je rekao da treba stajati da se ne daje razrješnica. Stoga su na skupštini glasali o nedavanju razrješnice bivšem direktoru koji je dobio otkaz zbog grubih povreda dužnosti, dok su jedino tužiteljica i M. G. glasali za davanje razrješnice. Vjerojatno se radilo o interesu tužiteljice jer je bivši direktor njen suprug.

 

17.5. Tužiteljica je iskazala da svake godine prema Zakonu o trgovačkim društvima Nadzorni odbor i Upravni odbor odlučuju o izboru revizora, usvajanju izvješća o poslovanju za prethodnu godinu, te o davanju razrješnice upravi društva, odnosno o davanju razrješnice nadzornom odboru. Materijale za odlučivanje o tim pitanjima sam, kao i svake godine, pripremala je tužiteljica, i u isti je stavila da će se staviti na glasanje izvješće o poslovanju društva za prethodnu godinu, te usvajanje odluke o davanju razrješnice upravi društava za rad u prethodnoj godini. Kako je poslovanje društva u prethodnoj godini bilo pozitivno tako je po logici slijedilo da treba dati razrješnicu upravi društva. Razrješnica se daje ukoliko je poslovanje uprave društva bilo pozitivno, a ne daje ukoliko nije bilo pozitivno. Međutim, neovisno o njezinom prijedlogu dnevnog reda na glasanju je odluka mogla biti i nedavanje razrješnice u konkretnom slučaju. Njezin prijedlog dnevnog reda pregledan je od strane nadzornog odbora i nitko nije imao primjedbi i prihvaćen je prijedlog dnevnog reda na način da je prihvaćeno izvješće o poslovanju društva i dana razrješnica upravi društva. Nakon toga direktorica društva je se konzultirala s odvjetnikom S. koji je rekao da nije trebalo dati razrješnicu upravi društva jer je direktor uprave M. Š. dobio otkaz. Tada se direktorica društva obrušila na tužiteljicu tvrdeći da je ona to namjerno napravila. Nakon toga uslijedio je ispravak gdje je nadzorni odbor usvojio izvješće o poslovanju društva i nije dao razrješnicu upravi, ali je dao razrješnicu nadzornom odboru. Netočno je da članovi nadzornog odbora nisu znali što znači davanje odnosno ne davanje razrješnice, jer  su svake godine odlučivali o davanju odnosno ne davanju razrješnice jer je to bila njihova obveza prema Zakonu o trgovačkim društvima i svatko tko je bio jednom član nadzornog odbora je znao što znači davanje odnosno ne davanje razrješnice. Pri tome napominje da je npr. S. Ž. bio 10 godina član nadzornog odbora, V. T. 5 godina.

 

17.6.               Odredbom članka 276. stavkom 1. Zakona o trgovački društvima ("Narodne novine" broj  111/93., 34/99., 121/99., 52/00., 118/03., 107/07., 146/08., 137/09., 111/12., 125/11., 68/13., 110/15., 40/19. – dalje u tekstu: ZTD) je propisano da glavna skupština odlučuje o davanju razrješnice članovima uprave i nadzornog, odnosno upravnog odbora jednom godišnje kada su joj predočena godišnja financijska izvješća. O davanju razrješnice pojedinome članu glasuje se odvojeno, ako tako odluči glavna skupština ili ako to zatraže dioničari čiji udjeli zajedno čine najmanje deseti dio temeljnoga kapitala društva. Stavkom 2. istoga članka odlučeno je da davanjem razrješnice glavna skupština odobrava kako su članovi uprave i nadzornog, odnosno upravnog odbora vodili društvo. To nema značaj odricanja od zahtjeva za naknadom štete s naslova odgovornosti koji se može postaviti prema osobama kojima je dana razrješnica.

 

17.7. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da navođenje tužiteljice u pozivu za dnevni red Skupštine društva da će s na istom odlučivati o "Davanju razrješnice" ne predstavlja povredu radne obveze tužiteljice. Naime, slijedeći terminologiju iz ZTD jasno je navedeno da skupština društva "odlučuje o davanje razrješnice članovima uprave" u konkretnom slučaju bivšem direktoru društva. Dakle, ispravno je tužiteljica kao točku dnevnog reda stavila "odlučivanje o davanju razrješnice" jer prema zakonu ista tako i treba glasiti, a što nikako ne znači da će ista i biti dana prilikom odlučivanja na skupštini društva. Naime, to izrijekom ukazuje članak 267. stavak 2. ZTD kad govori da davanjem razrješnice glavna skupština odobrava kako su članovi uprave i nadzornog, odnosno upravnog odbora vodili društvo. Dakle, kod odlučivanja o toj točci dnevnog reda, skupština će odlučiti hoće li ovisno o okolnostima poslovanja uprave društva dati razrješnicu ili ne. Članovi nadzornog odbora i skupštine su reagirajući na tu točku dnevnog reda ispravno zaključili da upravi društva, obzirom na situaciju i poslovanje, ne treba dati razrješnicu, ali to je trebalo uslijediti tek nakon raspravljanja na skupštini društva, nikako ne unoseći formulaciju "Ne daje se razrješnica" u poziv jer je u takvoj  formulaciji već unaprijed sadržana odluka o tome da se ne daje razrješnica, a o kojoj bi tek trebalo odlučivati na skupštini. Prema tome terećenje tužiteljice za ovaj propust sud prije svega pripisuje ne poznavanju prave terminologije od strane aktera tuženika. Uostalom iz iskaza svjedokinja S. J. i T. F. proizlazi da one znaju što znači razrješnica, ali evidentno nisu znale na koji način ista treba biti unijet u poziv za održavanje skupštine tuženik. Stoga niti ovaj otkazni razlog sud ne smatra osnovanim.

 

18.              Otkazni razlog iz točke 1.l) „Pogrešno pripremljena i provedena Skupština društva E.-K. d.o.o.“ i izbori za direktore istog društva uslijed čega su donesene odluke protivno Zakonu o trgovačkim društvima i Društvenom ugovoru te se skupština i imenovanje direktora moraju ponovit.

- u Zapisniku sa skupštine održane 27. studenoga 2020. kojeg je sastavljala tužiteljica pod točkom Ad.3. navodi se da je sjednica održana 30. siječnja 2015. te da je Skupština društva jednoglasno usvojila odluku o izboru novih članova uprave što je netočno jer se izvršilo tajno glasovanje putem glasačkih listića protivno odredbama Društvenog ugovora društva

- u Zapisniku sa skupštine održane 27. studenoga 2020. kojeg je sastavljala tužiteljica pod točkom Ad.4. navodi se da je sjednica održana 30. siječnja 2015.

- pogrešan popis birača na izborima za direktore društva E.-K. d.o.o. jer se na njemu nalaze radnici odnosno osobe koji nisu upisane u Knjigu poslovnih udjela kao udjeličari i po tome nemaju pravo glasa niti su formalno članovi društva, a iste te ljude tužiteljica nije navela u Zapisniku sa Skupštine kojeg je sastavljala iako su bili tamo nazočni.

 

18.1. Svjedokinja S. J. je iskazala da je u studenome 2020. istekao mandat trojici direktora E. i trebalo je izabrati nove. Izbor direktora vršen je na skupštini E., radnici su na toj skupštini predložili kandidate za mjesta novih direktora pa su predloženi tužiteljica i još dvojica radnika. Predloženi kandidati su i izabrani. Uprava društva nije htjela da tužiteljica postane direktorica, ali tu nisu mogli ništa. Međutim, T. F. koja je bila predsjedavateljica skupštine E. je utvrdila nepravilnosti kod glasanja i kod kvoruma, utvrdila je da nije postignut kvorum jer su glasali ljudi koji nisu u E. i koji nemaju udjela, a takav način postupanja je prolazio svih ovih godina, počevši od 2015. godine. Tada je skupština poništena i nanovo se išlo na izbor direktora. Tada je uprava predložila nove direktore i na skupu se išlo na novo glasanje. Izabrani su novi direktori. Tužiteljica je počinila povredu radne obveze jer nije savjetovala svjedokinju i upravu glede predlaganja novih direktora. Obzirom je savjetovala svog supruga kao direktora društva, trebala je i tužiteljicu. Ta njezina obveza proizlazi iz samog ugovora o radu.

 

18.2.              Svjedokinja T. F. je iskazala da je 27. studenog 2020. održana skupština E.-K. d.o.o. i da je ona bila predsjedavajući skupštine. Zapisnik sa skupštine vodila je B. Š., s tim da nigdje na zapisniku nije navedeno da je ona izabrana za zapisničara. Nakon što je skupština odrađena, gospođa Š. joj je donijela zapisnik sa skupštine na pregled i potpis navodeći da je isti pregledan od strane javnog bilježnika iz V. i da je sa zapisnikom sve uredu. Zapisnik joj je ostavila i svjedokinja ga je nakon dan, dva počela čitati, te je utvrdila niz nepravilnosti. Popis birača se nije slagao sa brojem birača koji su stvarno bili nazočni skupštini, na popisu birača su bili oni koji nisu bili članovi društva-dioničari. U zapisniku je navedeno da su skupštini nazočila 59  člana, a što nije bilo istina, jer su tada zbog pridržavanja Covid mjerama, održane četiri grupe sa po 25 članova i peta u koju su ulazili ostali. U zapisniku je stajalo da postoji 109 birača, ali da je sačinjeno 108 listića. Na glasovanje je izišlo 94 birača, a na kraju je navedeno da je njih 59 bilo nazočno. Na zapisniku je u više dijelova naznačeno da je skupština održana 30. siječnja 2015., navedeno je da su izbrani novi članovi uprave i da su izabrani jednoglasno, što nije točno jer je glasovanje bilo tajno. Prema odredbama Društvenog ugovora društva glasovanje za članove uprave društva moralo je biti provedeno javno, a u ovom slučaju provedeno je tajno. Obzirom na utvrđene nepravilnosti nije htjela potpisati takav zapisnik i odnijela ga je direktorici društva koja je taj zapisnik dala na uvid odvjetniku S. koji je savjetovao svjedokinji da ga ne potpiše i tada je odvjetnik S. složio obavijest o nezakonitosti provođenja skupštine koju ja svjedokinja potpisala i stavila na oglasne ploče uprave društva te mehaničke radione, te je rekla onima koji su na provedenoj skupštini izabrani za članove uprave, da neće potpisati zapisnik i da nisu izabrani za članove uprave. Nakon toga održana je nova skupština. Svjedokinja je u svrhu pojašnjenja navoda iskaza u spis dala obavijest o nezakonitosti glasovanja na skupštini, a koju je sačinio odvjetnik S. i istu je potpisala, te zapisnik o rezultatima izbora iz kojih je vidljivo koliki je broj članova upisan, koliki je broj glasačkih listića pripremljen, odnosno broj članova koji je glasovao. Svjedokinja je potvrdila da na stranicama 24 do 31 spisa, prileži zapisnik od 27. studenog 2020. koji joj je tužiteljica dala na potpis i u kojem je utvrdila nepravilnosti kako je to naprijed navela. Ujedno, pokazuje na stranici 4 tog zapisnika, ad. točka 3., odlomak 3., red 3., gdje stoji "jednoglasno", a što nije točno jer odluka nije donijeta jednoglasno. Rad skupštine i uprave E.-K. kontrolira voditelj pravnog i općeg odjela K. d.d., za kojega je u pravilniku o radu u opisu poslova navedeno da obavlja sva pravna pitanja i savjete za K. d.d. i E.-K.. Voditelj pravnog i općeg odjela K. d.d. bila je B. Š. Nakon što je dobila zapisnik o radu skupštine na potpis, vidjela je da tu nešto nije uredu i nije htjela potpisati jer je na zapisniku stajalo samo svjedokinjino ime. Bojala se za svoje radno mjesto i nije znala da li joj je sadržaj takvog zapisnika namjerno podmetnut ili ju se samo testira. Bila je nazočna skupštini koja je održana u četiri grupe. Skupština je održana u četiri grupe i svim grupama uvijek su nazočile iste osobe, i to svjedokinja kao predsjedateljica, B. kao zapisničar, bivši direktori i birački odbor. B. je zapisnik sačinila sveobuhvatno za sve četiri grupe i navela da su sve odluke donijete jednoglasno. B. Š. je pripremila dnevni red, dala svjedokinji koja je taj dnevni red pročitala. Po zanimanju je viši ekonomist. Prije održavanja skupštine društveni ugovor nije pročitala, već ga je pročitala daleko nakon održavanja skupštine i tada je pročitala samo dijelove društvenog ugovora koji su je se ticali. O nepravilnosti je obavijestila odvjetnika S. koji ju je zatražio društveni ugovor i svu dokumentaciju s provedene skupštine, nakon čega je isti rekao da se odluke na skupštini donose tajno, a ne jednoglasno kao što je to provedeno. Obzirom skupština nije bila provedena zakonito, održana je nova skupština, što je značilo da su morali organizirati prijevoz za članove skupštine, a isto tako članovi skupštine koji su bili prisutni nezakonito provedenoj skupštini i novo zakazanoj skupštini nisu efektivno odrađivali svoj posao dva dana. Druge štete tuženiku nije bilo ni E. K. Činjenično odnosno sadržajno zapisnik sa skupštine održane 27. studenog 2020. nije odgovarao onome što se dogodilo na skupštini tog dana. Glavni razlog svjedokinjinog odbijanja potpisivanja tog zapisnika je u netočnim podacima koji se tiču broja nazočnih članova, u zapisniku stoji 59, a bilo ih je puno više. Zapisnik nije odgovarao stvarnom stanju sa skupštine. Članica je društva E. K. Javni bilježnik na kojeg se poziva tužiteljica da je pročitao zapisnik, nije bio nazočan skupštini. Bilo joj je čudno, jer da je javni bilježnik pročitao zapisnik, vidio bi pogrešno unijet datum održavanja skupštine.

 

18.3.              Tužiteljica je iskazala da su na skupštini društva E.-K. trebali biti izabrani direktori tog društva. Izbor direktora društva se vrši na skupštini i za istoga glasuju samo članovi E.-K. koji su upisani u sudski registar. Njezin prijedlog je bio da se postupak izbora direktora provede u zasebnom postupku u kojem bi pored upisanih članova sudjelovali i članovi koji nisu bili upisani, dakle čekali su na upis ali plaćali su svoju "članarinu". Po tom bi takav rezultat izbora potvrdili članovi skupštine i to samo oni koji su upisani u sudski registar. S tim njezinim prijedlogom su se usuglasili S. J. kao direktorica K.-V., a istovremeno kao i jedna od direktora E.-K., te G. B. kao drugi direktor E.-K. Nakon toga su izabrani direktori E.-K. u zasebnom postupku i potom je sačinjen zapisnik i utvrđen rezultat glasovanja gdje je tužiteljica izabrana za jednu od direktorica E. K. Njezin izbor je smetao tadašnjom direktorici S. J. i upravi K.-V. i E.-K., pa su nastojali poništiti rezultate glasanja i cijelu skupštinu koje je tužiteljica navodno nezakonito održala a sve u svrhu kako bi ju eliminirali kao direktoricu E.-K. Tada je T. F. navodeći da se konzultirala sa odvjetnikom rekla da je skupština održana nezakonito, pri tom je ukazivala na očitu omašku kod navođenja datuma skupštine kao i činjenicu da taj zapisnik nije pregledao javni bilježnik jer da jest vidio bi krivi datum na zapisniku. Način izbora direktora društva kako je naprijed opisala nije bio predviđen ZTD-om niti društvenim ugovorom društva. Ona ga je predložila direktorima, a na njima je bilo hoće li ga prihvatiti ili neće. Pretpostavlja da su ga prihvatili jer su htjeli udovoljiti dioničarima, tj. radnicima koji nisu još bili upisani u registar društva E.-K. Sam zaseban postupak izbora direktora je trebao omogućiti radnicima koji nisu upisani u sudski registar E.-K. glasovanje, i tužiteljica je S. J. i ostalim direktorima objasnila da će se rezultati izbora u tom zasebnom postupku, zapravo onda službeno potvrditi i onda donijeti na skupštini u skladu sa društvenim ugovorom E.-K. U trenutku održavanja skupštine 27. studenoga 2020. su prenijeti svi poslovni udjeli, a prema odluci skupštine od 2017. U međuvremenu od 2017. pa do održavanja skupštine 27. studenoga 2020. skupština nije donijela novu odluku o prijenosu poslovnih udjela. Ta odluka je donijeta 27. studenoga 2020., ali ta odluka je poništena kao i cijela skupština. U zasebnom postupku izbora direktora sudjelovali su članovi na koje još nije prenijet poslovni udio, odnosno oni članovi za koje je tek na toj skupštini 27. studenoga 2020. odlučeno da će se istima dati suglasnost za prijenos poslovnih udjela. Prijenos poslovnog udjela ne može se odrađivati prije nego što skupština ne donese odluku o davanju suglasnosti za prijenos. Direktorica društva E.-K. V. T. tijekom ljeta 2020. je došla i tražila da izvrši prijenos poslovnog udjela sa bivšeg radnika B. K., na što joj je tužiteljica odvratila da to ne može učiniti jer joj je za prijenos potrebna prethodna suglasnost skupštine društva E.-K. Pretpostavlja da je V. T. bila u zabludi glede načina na koji se prijenos vršio.

 

18.4.               Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da je do poništenja skupštine održane 27. studenoga 2020. došlo prvenstveno iz razloga što je tužiteljica izabrana za jednu od direktorica E.-K., što proizlazi iz iskaza tužiteljice da je njezin izbor smetao tadašnjoj direktorici S. J. i upravi K.-V. i E.-K., pa su nastojali poništiti rezultate glasanja, koji potvrđuje svjedokinja S. J. kad navodi da uprava društva nije htjela da tužiteljica postane direktorica. Svjedokinja T. F. doduše iznosi da je skupština poništena prvenstveno jer nije bilo kvoruma, a ovo obzirom su na skupštini glasali članovi koji nisu bili upisani kao članovi društva, međutim svjedokinja S. J. potvrđuje da nije postignut kvorum jer su glasali ljudi koji nisu u E. i koji nemaju udjela, a takav način postupanja je prolazio svih ovih godina, počevši od 2015. godine. Dakle, od 2015. godine se skupština uredno održavala bez kvoruma, svi su to znali i nitko nije postavljao pitanja. Tako je bilo i 27. studenoga 2020., nitko nije reagirao na nepostojanje kvoruma, iako su u smislu odredbe članka 29. i članka 30. Društvenog ugovora uprava i ovlašteni sazivatelji bili dužni odgoditi održavanje skupštine ako nema kvoruma. Unatoč nepostojanju kvoruma, Skupština je održana, nastalo je nezadovoljstvo imenovanjem B. Š. za članicu uprave, kreće se s "ispravljanjem" zapisnika i traženja grešaka u datumu, imenu, kako bi se skupština poništila. Dakle, ovaj sud ne nalazi osnovanim otkazni razlog tužiteljici da je njezinim propustom provedena skupština bez kvoruma za koji su svi znali i koja je poslije proglašena nezakonitom. U odnosu na grešku u datumima održavanja skupštine u Zapisniku sa skupštine 27. studenoga 2020. evidentno je da se radi o čistoj grešci u pisanju.

 

19.              Obzirom na iznijeto, odlučujući o zahtjevu na utvrđenje nedopuštenosti otkaza ovaj sud je otkaz ocijenio nedopuštenim jer tuženik nije dokazao u čemu bi se sastojalo skrivljeno ponašanje tužiteljice, odnosno kojih se to radnih obveza i zadataka tužiteljica nije pridržavala, a osim toga tužiteljici je stavljeno na teret niz otkaznih razloga nastalih za vrijeme dok je radila na radnom mjestu prije sklopljenog ugovora o radu 13. svibnja 2002. u koje vrijeme je imao sklopljen drugi ugovor o radu. Naime, sklapanjem novog ugovora o radu 13. svibnja 2020. za obavljanje poslova voditelja pravnih i općih poslova došlo je do prestanka ranijeg ugovora na temelju kojeg je tužiteljica radila kod tuženika, pa je novi ugovor mogao biti otkazan samo zbog kršenja obveza iz radnog odnosa preuzetih tim ugovorom. U slučaju postojanja opravdanog razloga za otkazivanje ugovora sklopljenog prethodno sklapanju ugovora o radu 13. svibnja 2020. tuženik je imao mogućnost taj ugovor otkazati umjesto sklapanja novog ugovora, pa budući da to nije učinio taj propust se ne može otkloniti otkazivanjem novog ugovora iz razloga koji je postojao prije njegovog sklapanja.

 

20.              Ovaj sud utvrđuje da tuženik nije dokazao niti jedan od razloga otkazivanja tužiteljici, a kako je to navedeno u Odluci o otkazu. Uostalom tuženik u odluci u otkazu navodi da je zbog ponašanja tužiteljice iz otkaznih razloga 1.a) do 1.l) tuženiku nastala i šteta, time da nije ni za jedan od iznijetih otkaznih razloga dokazao da bi nastala šteta tuženiku, štoviše iz izvedenih dokaza sud zaključuje da tuženiku nije nastala nikakva šteta.

 

21.              Nadalje spornom se ukazuje procedura otkazivanja koja se odnosi na upozorenje tužiteljice na obvezu iz radnog odnosa, uz mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, kao i na savjetovanje s radničkim vijećem tuženika prije donošenja odluke o otkazu.

 

21.1.              Člankom 119. stavkom 1. ZR-a je propisano da je prije redovitog otkazivanja uvjetovanog ponašanjem radnika, poslodavac dužan radnika pisano upozoriti na obvezu iz radnog odnosa i ukazati mu na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, osim ako postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini.

 

21.2.                            Uvidom u Opomenu radniku – obrazloženje obračuna destimulacije na plaći, utvrđeno je da ju je tuženik izdao 17. studenoga 2020. na temelju članka 36. i 52. Pravilnika o radu od 2. rujna 2010., uz izmjene i dopune istog od 10. ožujka 2016. i od 5. svibnja 2020., da je tužiteljici zaposlenoj na radnom mjestu voditeljice pravnog i općeg odjela na plaći za mjesec studeni 2020. obračunao destimulaciju u visini od 5%, da se ista obračunava u smislu odredbe članka 52. Pravilnika o radu uz obrazloženje da je tužiteljica propustila obavijestiti tuženika da je radniku M. A. istekao ugovor o radu na određeno vrijeme 11. studenog 2020., propustila obavijestiti tuženika da je radniku M. Z. istekao ugovor o radu na određeno vrijeme 13. studenog 2020., upisati u kadrovsku evidenciju radnika I. K. koji je počeo raditi 29. listopada 2020.

 

21.3.                             Odredbom članka 36. Pravilnika o radu kojega je tuženik donio 2. rujna 2010., uz izmjene i dopune od 10. ožujka 2016. i od 5. svibnja 2020. je propisano da određivanje stimulativnog i destimulativnog dijela plaće se provodi na temelju praćenja i ocjenjivanja rada radnika od strane voditelja odjela, odnosno direktora društva (stavak 6.). Destimulativni dio plaće mora se pisano obrazložiti. Radniku se destimulativni dio plaće, uz obavezno pisano obrazloženje, može obračunati najviše tri puta, tj. nakon što se radniku destimulativni do plaće obračuna drugi puta, radnik će dobiti opomenu pred otkaz ugovora o radu. U slučaju da se radniku, i nakon uručene opomene, po treći puta obračuna destimulativni dio plaće, smatrat će se da je radnik počinio osobito tešku povredu radnog odnosa na temelju čega, a sukladno odredbama Zakona o radu, poslodavac može radniku izvanredno otkazati (stavak 7.) Člankom 52. navedenog Pravilnika o radu je propisano da će poslodavac od radnika, u paušalnom iznosu od 5% plaće radnika obračunate i isplaćene za tekući mjesec, naplatiti naknadu štete u propisanim slučajevima (stavak 1.). U slučaju da pojedini radnik 2 (dva) puta ili više puta počini koju od povreda radnog odnosa iz ovoga članka smatrat će se da poslodavac ima opravdani razlog za otkaz ugovora o radu tom radniku bez obveze poštivanja propisanog li ugovorenog otkaznog roka (izvanredni otkaz) (stavak 2.). Poslodavac može u cijelosti ili djelomično osloboditi radnika od obveze naknade štete kada šteta nije učinjena namjerno; kada je radnik poduzeo sve da se šteta smanji; te ako bi naknada štete ugrozila egzistenciju radnika ili njegove obitelji (stavak 3.).

 

21.4. Svjedokinja S. J. je iskazala da je tužiteljica je opomenuta zbog povrede radnih obveza što se tiče kadrovske evidencije, konkretno isticanje ugovora Z. i A. Sadržajno opomena je sadržavala i odredbu o destimulaciji od 5% koji dio opomene je kasnije opozvan.

 

21.5.              Tužiteljica je iskazala da je 13. studenoga 2020. dobila e-mail od direktorice koja je zatražila od nje da si napiše opomenu jer ju nije obavijestila o isteku ugovora o radu M. A. i M. Z., time da više nije sigurna je li se opomena odnosila i na I. K. Prije otkazivanja ugovora o radu nije dobila niti jednu opomenu u vezi postupanja osim navedene. Također tuženik joj nije dao mogućnost da iznese svoju obranu.

 

21.6. Cijeneći izvedene dokaze ovaj sud utvrđuje da Opomena tuženika od 17. studenoga 2020., suprotno stavu tuženika, ne predstavlja pisano upozorenje na kršenje obveza iz radnog odnosa u smislu odredbe članka 119. stavka 1. ZR-a, već isključivo podnesak kojim tuženik obrazlaže zašto je tužiteljici odredio destimulaciju plaće, dakle već se radi jednom vidu sankcioniranja ponašanja radnika - tužiteljice i to u Pravilnikom točno određenim slučajevima, pri čemu se radi o ponašanjima i propustima radnika koji ne pokrivaju samo izrijekom propisane povrede radnih obveza. Nadalje Pravilnikom je detaljno propisano kada tuženik može dati radniku opomenu pred otkaz, a to se u konkretnom slučaju nije ostvarilo. Prema tome ovaj sud utvrđuje da tuženik nije poštivao zakonom propisanu proceduru otkazivanja, jer nije tužiteljicu upozorio na povrede obveze iz radnog odnosa, niti postoje okolnosti zbog kojih nije opravdano očekivati od poslodavca da to učini, a pogotovo nije takva okolnost to što je tužiteljica pravnica pa bi trebala znati posljedice svog postupanja.

 

22.              Odredbom članka 150. stavka 1. ZR-a propisano je da se poslodavac prije donošenja odluke važne za položaj radnika, mora savjetovati s radničkim vijećem o namjeravanoj odluci te mora radničkom vijeću dostaviti podatke važne za donošenje odluke i sagledavanje njezinog utjecaja na položaj radnika. Stavkom 3. točkom 2. istoga članka je propisano da se važnim odlukama iz stavka 1. ovoga članka smatraju osobito odluke, među ostalim, i o otkazu.

 

22.1.              Iz Namjere otkaza ugovora o radu od 15. prosinca 2020. utvrđeno je da ju je tuženik istoga dana dostavio radničkom vijeću tuženika uz nacrt odluke o otkazu ugovora o radu uslijed skrivljenog ponašanja tužiteljice te je pozvao radničko vijeće da se u roku od 8 dana očituje o istom.

 

22.2. Uvidom u očitovanje radničkog vijeća na namjeru otkaza ugovora o radu radnici B. Š. utvrđeno je da su se članovi radničkog vijeća M. G., M. F. i M. P. izjasnili protiv davanja otkaza tužiteljici. Očitovanje je dostavljeno tuženiku 22. prosinca 2020.

 

22.3. Cijeneći izvedene dokaze, ovaj sud utvrđuje da se tuženik, prije donošenja Odluke o otkazu tužiteljici, posavjetovao s radničkim vijećem, da se radničko vijeće nije usuglasilo s predloženim otkazom, i da je na taj način tuženik postupio u skladu s citiranim odredbama članka 150. ZR-a.

 

23.              Slijedom svega naprijed ovaj sud nalazi utvrđenim da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljica kršila obveze iz radnog odnosa koje joj se stavljaju na teret Odlukom o otkazu, odnosno da nije dokazao da je prethodno otkazivanju tužiteljicu pismeno opomenuo na kršenje obveza iz radnog odnosa i na mogućnost otkaza u slučaju nastavka povrede te obveze, slijedom čega ovaj sud utvrđuje da Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 23. prosinca 2020., broj: 01-1198/1-20, kojom odlukom je tužiteljici otkazan Ugovor o radu broj: 06-503/1-2020, od 13. svibnja 2020. nije dopuštena i radni odnos tužiteljice nije prestao. Pri tome ovaj sud napominje da je tužiteljica nakon zaprimanja Odluke o otkazu odradila otkazni rok pa joj je radni odnos prestao s 6. veljače 2021.

 

24.               Nadalje tužiteljica traži sudski raskid Ugovora o radu od 20. studenoga 2022., obzirom se zaposlila 21. studenoga 2022. kod novog poslodavca.

 

24.1.               Odredbom članka 125. stavka 1. ZR je propisano ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten, a radniku nije prihvatljivo nastaviti radni odnos, sud će na zahtjev radnika odrediti dan prestanka radnog odnosa i dosuditi mu naknadu štete u iznosu od najmanje tri, a najviše osam propisanih ili ugovorenih mjesečnih plaća toga radnika, ovisno o trajanju radnoga odnosa, starosti te obvezama uzdržavanja koje terete radnika. Stavkom 3. stoga članak je propisano da poslodavac i radnik mogu zahtjev za prestanak ugovora o radu, na način iz stavaka 1. i 2. ovoga članka, podnijeti do zaključenja glavne rasprave pred sudom prvog stupnja.

 

24.2.               Pošto Odluka o redovitom otkazu Ugovora o radu od 23. prosinca 2020. nije dopuštena, a tužiteljici nije prihvatljivo nastaviti radni odnos kod tuženika, zbog narušenih međuljudskih odnosa kod tuženika, a pogotovo iz razloga što su se tijekom osam mjeseci koliko je radila kod tuženika nakon povratka s rodiljnog dopusta pa do otkazivanja ugovora o radu, prema tužiteljici neljudski ponašali odnosno u međuvremenu se zaposlila, ovaj sud nalazi osnovanim i zahtjev tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu. Ovaj sud je kao dan prestanka radnog odnosa između stranaka odredio 20. studenoga 2022., obzirom se tužiteljica zaposlila 21. studenoga 2022. kod novog poslodavca (prema Ugovoru o radu koji je tužiteljica 21. studenoga 2022. sklopila s poslodavcem M. M. d.o.o. K.).

 

24.3.              S osnova naknade štete zbog nezakonitog otkaza tužiteljica potražuje iznos od  9.290,00 EUR / 70.000,00 kn, koji odgovara iznosu u visini osam mjesečnih neto plaća ostvarenih u tri mjeseca koja su prethodila prestanku radnog odnosa tj. 6. veljače 2021. Tužiteljica je pri tome iskazala da je nakon što joj je uručen otkaz s danom 23. prosinca 2020. odradila cijeli otkazni rok zaključno s 6. veljače 2021., dakle nije oslobođena rada za vrijeme trajanja otkaznog roka.

 

24.4.              Tužiteljica je naknadu štete potraživala na bazi isplaćene neto plaće, koja joj je isplaćena tri mjeseca prije prestanak radnog odnosa, naznačujući taj prosjek u iznosu od 8.750,00 kn. Prema podacima Porezne uprave za studeni 2020. godine neto plaća tužiteljice je iznosila 9.579,63 kn, za prosinac 2020. iznosila 9.374,66 kn te za siječanj 2021. godine iznosila 8.639,82 kn, dakle u tri mjeseca prije prestanka radnog prosječna neto plaća tužiteljice je iznosila 9.189,04 kn. Međutim, kako je tužiteljica prosječnu plaću potraživala u manjem iznosu od utvrđene, odnosno u iznosu od 8.750,00 kn, to je ovaj sud kao osnovicu za obračun naknade štete u okviru dispozicije tužiteljice utvrdio u iznosu od 8.750,00 kn, pa je tužiteljici, uzimajući u obzir da je kod tuženika u trenutku prestanka radnog odnosa odradila 24 godine i 4 mjeseca, da ima 51 godinu, da je u obvezi uzdržavati jedno maloljetno dijete, ali i činjenicu da se zaposlila kod novog poslodavca dosuđena naknada štete u visini od pet prosječnih neto plaća u iznosu od 43.750,00 kn (5 x 8.750,00 kn). S preostalom dijelom zahtjeva iznad dosuđenog iznosa pa do utuženog iznosa od 26.250,00 kn tužiteljica je odbijena.

 

24.5.              Na dosuđeni iznos naknade štete, a koja predstavlja poseban oblik naknade nematerijalne štete za duševne bolove izazvane nedopuštenim otkazom ugovora o radu, tužiteljici je dosuđena i pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od podnošenja zahtjeva za sudski raskid ugovora o radu, 18. svibnja 2023. pa do isplate. Naime, u konkretnom slučaju se radi o naknadi nematerijalne štete, a čija obveza naknade prema članku 1103. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05.), dospijeva danom podnošenja pisanog zahtjeva ili tužbe, osim ako je šteta nastala nakon toga. Kako je tužiteljica 18. svibnja 2023. zahtijevala od tuženika isplatu naknade štete to na zakonsku zateznu kamatu ima pravo od toga dana.

 

24.6. Visina stope zatezne kamate za razdoblje od 18. svibnja 2023. pa do isplate sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.).

 

25.               Kod odlučivanja o trošku ovaj sud je uzeo u obzir da je u konkretnoj pravnoj predmet spora bio jedan zahtjev neprocjenjive vrijednosti, dok je drugi bio postavljen na isplatu iznosa od 70.000,00 kn. Dakle, sve do preinake tužbe od 18. svibnja 2023. tužiteljici pripadaju troškovi sukladno Tbr. 7. točka 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15. i 37/22. – dalje u tekstu: Tarifa). Za sve radnje nakon preinake 18. svibnja 2023. tužiteljici pripadaju troškovi koje je zatražio prema Tbr. 7.1. Tarife. Dakle, pored iznosa jednokratne nagrade od 3.000,00 kn na temelju Tbr. 7.2. Tarife, tužiteljici  pripadaju i troškovi sukladno vrijednosti predmeta spora od 70.000,00 kn i uspjeha u sporu u tom dijelu zahtjeva. Naime, po preinačeno zahtjevu od 18. svibnja 2023. tužiteljica je s osnovnom uspjela u cijelosti, 100%, a glede visine sa 62,50%, ukupno 81,25% (162,50:2). Stoga je tužiteljici priznat:

- sastav podneska 1. lipnja 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu 27. rujna 2023. u iznosu 1.500,00 kn (Tbr. 9. točka 1. Tarife),

- zastupanje na ročištu za objavu 13. listopada 2023. u iznosu 750,00 kn (Tbr. 9. točka 3. Tarife), ukupno 3.750,00 kn što uvećano za pripadajući iznos PDV-a daje iznos od 4.687,50 kn od čega 81,25% koliko je uspio u tom dijelu zahtjeva iznosi 3.808.59 kn. Dakle, tužiteljici je priznat trošak u ukupnom iznosu 7.558,59 kn na koji iznos joj je dosuđena pripadajuća zakonska zatezna kamata počevši od 13. listopada 2023. pa do isplate. Odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadu troška parničnog postupka iznad dosuđenog iznosa pa do zatraženog iznosa zajedno sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 13. listopada 2023. pa do isplate, kao neosnovan.

 

26.               Obzirom na sve naprijed iznijeto valjalo je odlučiti kao u izreci.

 

U O. 13. listopada 2023.

 

Sutkinja: Ljiljana Jakša, v. r.

 

 

 

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa presude koji se stranci koja je pristupila na ročište za objavu presude uručuje i time se dostava smatra izvršenom (članak 335. stavak 8. ZPP).

Za stranku koja nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište za objavu presude (članak 335 stavak 9. ZPP). Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi.

U slučaju iz članka 335. stavka 9. ZPP sud će istaknuti presudu na internetskoj stranici e-oglasna ploča sudova gdje presuda mora biti istaknuta 8 dana, računajući od dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje sud će presudu dostaviti prema odredbama ZPP o dostavi pismena te joj rok za izjavljivanje žalbe teče od dana dostave presude (članak 335. stavak 11. ZPP).

O žalbi odlučuje županijski sud.

 

Dostavljeno:

1.     K. R., odvjetnik u O.

2.     K. Č., odvjetnik u Z.