REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U RIJECI

Rijeka, Zadarska 1 i 3

Poslovni broj: P-457/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Rijeci, u ime Republike Hrvatske, po sucu pojedincu Nataši Vukić, u pravnoj stvari tužitelja IN-NOVA d.o.o., Rijeka, Izviđačka 2/C, OIB: 91015357117, kojeg zastupa punomoćnik Marko Vučinić, odvjetnik u Rijeci, Frana Supila 13, protiv tuženika ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/a, OIB: 23057039320, kojeg zastupa punomoćnik Zvonimir Buterin, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Buterin & partneri d.o.o. u Zagrebu, Masarykova ulica 3, radi isplate 9.658,53 EUR s kamatama, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 27. listopada 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 1. prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati 9.658,53 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na:

- 5.116,93 EUR od 26. veljače 2010. do isplate;

- 989,13 EUR od 19. travnja 2010. do isplate;

- 454,61 EUR od 18. svibnja 2010. do isplate;

- 358,81 EUR od 4. lipnja 2010. do isplate;

- 1.101,59 EUR od 23. listopada 2010. do isplate;

- 243,62 EUR od 5. studenoga 2010. do isplate;

- 355,41 EUR od 28. siječnja 2011. do isplate;

- 402,12 EUR od 20. travnja 2011. do isplate;

- 220,70 EUR od 1. lipnja 2011. do isplate;

- 415,59 EUR od 21. veljače 2012. do isplate, koje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. teku po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, te od 1. kolovoza 2015. do 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate po stopi zatezne kamate koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.171,52 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 1. prosinca 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 (petnaest) dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28.7.2025. podnio tužbu radi isplate 9.658,53 EUR s kamatama. Dana 20.2.2008. tužitelj kao korisnik kredita (dalje: Korisnik) i tuženik kao kreditor (dalje: Kreditor) zaključili su Ugovor o okvirnom iznosu zaduženja i osiguranju br. ES 148/08-01 kojim se utvrđuje da će Kreditor odobravati kredite Korisniku do ukupnog iznosa od 942.000,00 CHF-a u kunskoj protuvrijednosti na dan plaćanja te je ugovoreno da će Korisnik i Kreditor za svaki pojedinačni pravni posao sklopiti posebni ugovor kojim će regulirati pojedinosti istoga do ukupnog iznosa gore navedenog. Dana 7.3.2008. tužitelj kao Korisnik kredita i tuženik kao Kreditor zaključili su Ugovor o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005- 5103870938 na iznos kredita od 32.000,00 CHF (dalje: Ugovor o kreditu). Navedenim Ugovorom tuženik je odobrio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 32.000,00 CHF, po srednjem tečaju za tuženika važećem na dan puštanja kredita u tečaj, a koji se tužitelj obvezao vratiti tuženiku u 1 rati najkasnije do 1.4.2011. u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika važećem na dan plaćanja/odobrenja žiro-računa zajedno sa kamatom koja je navedena u čl. 8. Ugovora kao LIBOR + 3,5 postotnih poena godišnje, a obračunava se i pripisuje mjesečno, a ista je ugovorena kao promjenjiva sukladno jednostranoj odluci tuženika. Potom su tuženik i tužitelj sklapali Anekse kojim se mijenjao iznos kredita, pa se tako Aneksom br. 1 iznos kredita ugovorio u iznosu od 73.334,28 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za tuženika važeće, na dan puštanja kredita u tečaj, Aneksom br. 2 iznos od 107.901,81 CHF, Aneksom br. 3 iznos od 176.235,31 CHF, Aneksom br. 4 iznos od 250.370,50 CHF, Aneksom br. 5. iznos od 293.675,35 CHF, Aneksom br. 6. iznos od 344.017,11 CHF, Aneksom br. 7. iznos od 394.072,06 CHF, Aneksom br. 8. iznos od 471.726,31 CHF, Aneksom br. 9. iznos od 567.226,31 CHF, Aneksom br. 10. iznos od 628.805,13 CHF, Aneksom br. 11. iznos od 659.985,36 CHF, Aneksom br. 12. iznos od 770.763,74 CHF, Aneksom br. 13. sklopljenim 24.3.2009. iznos od 892.117,94 CHF te zadnji Aneks br. 14. sklopljen 29.3.2011. kojim je izmijenjen rok vraćanja. Tužitelj je pravomoćnom presudom u postupku koji se vodio ovog suda pod posl.br. P-91/2021, utvrdio ništetnim odredbu čl. 8 predmetnog Ugovora te da kao takva ne proizvodi pravne učinke. Tuženik je dopisom tužitelja obavijestio kako se odmah po potpisu predzadnjeg Aneksa u ožujku 2009. izmijenila kamatna stopa po kreditnoj partiji 5103870938 te da nova kamatna stopa koja se primjenjuje od mjeseca travnja 2009. iznosi 3M LIBOR + 4,5 postotnih poena godišnje. Tužitelj je, budući je svoje obveze uredno ispunjavao po dospijeću, na temelju ništetne odredbe čl. 8. Ugovora o kreditu te promjeni kamatne stope jednostranom Odlukom tuženika od travnja 2009. preplatio kamate u dijelu u kojem je tuženik neosnovano stekao iznos koji čini razliku između izmijenjene/povećane kamate i redovne početne kamate ugovorene na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Tužitelj zahtjeva isplatu preplaćene kamate na osnovu ništetne odredbe iz čl. 8. Ugovora o kreditu te s osnova restitucije na temelju ništetnosti navedene odredbe u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno jednostranoj odluci tuženika, potražuje iznos od 9.658,53 EUR na ime preplaćene kamate sa zakonskim zateznim kamatama.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu. Osporio je osnovanost tužbenog zahtjeva. Nije sporno da je među strankama bio sklopljen Ugovor o dugoročnom kreditu broj 2402006-1031262160 / 51014005-5103870938, da je zatim sklopljeno 14 aneksa tom ugovoru, da je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa jednom povisio kamatnu stopu za jedan postotni poen te da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-3703/22-4 od 12.03.2025. utvrđena djelomična ništetnost odredbe o načinu promjene ugovorne kamatne stope. Ne osporava tužiteljev izračun preplaćenih iznosa. Ističe prigovor gubitka prava na povrat preplaćenog, prigovor zastare te prigovara tijeku zateznih kamata na preplaćene iznose kako su isti naznačeni u tužbi. Tužitelj potražuje plaćanje tvrdeći kako je preplaćeni iznos stečen bez osnove. Čl. 1112. st. 1. ZOO propisano je: tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat. U konkretnom slučaju iz tužbe proizlazi da je tužitelj svjesno vršio plaćanja u povećanom iznosu iako je smatrao da nije dužan platiti. Istovremeno se u tužbi nigdje ne navodi da bi tužitelj pridržao pravo na povrat preplaćenog. Prema tome, tužitelj, neovisno o presudi Visokog trgovačkog suda RH posl. br. Pž-3703/22-4 od 12.03.2025., nije ovlašten potraživati povrat preplaćenog. Tuženik smatra da se ovdje primjenjuje opći zastarni rok od 5 godina, s obzirom na to da tužitelj potražuje plaćanje temeljem stjecanja bez osnove. Iz tužbe je razvidno kako su plaćanja kamata čiji povrat tužitelj sada potražuje vršena u periodu od veljače 2010. do veljače 2012., dakle više od 13 godina prije podnošenja ove tužbe. Kako je, dakle, nesporno da je petogodišnji zastarni rok prošao, to tužbeni zahtjev treba odbiti. Razlozi pravne sigurnosti naime nalažu da se strogo poštuje zakonom definirani (opći) zastarni rok jer bi u protivnom mogle nastati iznimno štetne posljedice. Nesporno je da stranke ne mogu utjecati na zastarne rokove. Sukladno čl. 215. st. 1. ZOO zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze. U konkretnom slučaju tužitelj se poziva na ništetnost ugovorne odredbe, a za što nije morao prethodno postavljati deklaratorni tužbeni zahtjev. Drugim riječima, nije bilo zapreke da tužitelj postavi svoj zahtjev za povrat preplaćenog unutar zastarnog roka. Kako to nije učinio pravovremeno, ne može niti sada, izvan zastarnog roka. Da bilo kakvo drugo stajalište dovodi do nepravičnih ishoda jasno pokazuje sam tužbeni zahtjev prema kojem bi tuženik trebao platiti zateznu kamatu za period od čak 15 godina. Tuženik ponavlja da načelo pravne sigurnosti nalaže da se strankama onemogući manipuliranje zastarnim rokovima. Nije sporno da pravo na isticanje ništetnosti ne zastarjeva, međutim osobi koja se poziva na taj prigovor ne može biti dopušteno da isti zlorabi čekanjem s isticanjem takvog zahtjeva, sve kako bi uvećala svoju tražbinu. U protivnom bi proizašlo da je tužitelj svoj zahtjev za utvrđenje ništetnosti mogao istaknuti i za 10 ili 20 godina te onda opet tražiti zateznu kamatu za cjelokupno proteklo razdoblje, a tuženik bi bio obvezan snositi zatezne kamate koje su posve nerazmjerne s iznosom njegove obveze (na povrat preplaćenog). Bitno je za ukazati na sasvim očite posljedice suprotnog stava. U situaciji kada pravo na isticanje zahtjeva za utvrđenje ništetnosti ne zastarjeva, ugovorna strana koja se na ništetnost poziva može birati kada će takav zahtjev istaknuti, čekajući koliko god njoj odgovara i potencijalno uvećavati svoju tražbinu. S jedne strane time potencira pravnu nesigurnost odnosno neizvjesnost na strani svog suugovaratelja, dok s druge strane može dovesti do toga da zbog proteka vremena tom suugovaratelju bude znatno otežano ili čak posve onemogućeno dokazivanje u sporu, npr. zbog gubitka relevantne dokumentacije, smrti svjedoka i sl., koje okolnosti njega ne terete jer se može pravovremeno pripremiti za podnošenje tužbe i osigurati potrebne dokaze. Kako suugovaratelj nema načina da se obrani od ovakvih tužbenih zahtjeva, u pokrenutom parničnom postupku došao bi u znatno nepovoljniji položaj što bi bilo u izravnom protivljenju s načelima ravnopravnosti u postupku i jednakosti oružja. U konačnici, Zakon o obveznim odnosima propisuje (čl. 4.) da su sudionici u obveznim odnosima u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Osoba koja je svjesna da ima neko pravo ali ga odluči ne ostvarivati preuzima sve s time povezane rizike pa i to da joj njen zahtjev tj. tražbina padne u zastaru. Kako Zakon o obveznim odnosima ne propisuje nikakva posebna pravila vezano za zastaru tražbine po osnovi instituta stjecanja bez osnove, jasno je da se trebaju primijeniti opće odredbe o zastari, kako u pogledu početka zastare tako i u pogledu samog zastarnog roka. U tom smislu sudska praksa ne može odstupati od zakonskog uređenja niti mijenjati kogentne zakonske odredbe kojima je reguliran institut zastare. Navedeno je jedino i isključivo u domeni zakonodavca. Svako suprotno stajalište rezultiralo bi značajnom pravnom nesigurnošću te u konačnici povredom načela trodiobe vlasti. Povrh svega gore navedenog, tuženik osporava i tijek zateznih kamata, kako je naznačen u tužbi. Naime, prema čl. 1115. ZOO zatezne kamate teku od dana stjecanja samo ako je stjecatelj nepošten, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Prema tome, sve kada bi i tužitelj imao osnovano i nezastarjelo potraživanje prema tuženiku, zatezna kamata bi mogla teći samo od dana predaje tužbe sudu, s obzirom na to da ničim nije dokazano da bi tuženik bio nesavjestan a tužitelj ga s druge strane nije ranije pozvao na plaćanje preplaćenih kamata. Ugovorna odredba (tj. njen dio) koja je kasnije ipak utvrđena ništetnom je za tuženika imala isključivo zaštitnu funkciju te stoga nije unijeta u ugovor o kreditu protivno načelu savjesnosti i poštenja. Do promjene marže (kao sastavnog dijela kamatne stope) je naime došlo samo jednom, u travnju 2009., kako je gore već rečeno, i to isključivo zbog objektivnih vanjskih okolnosti i stanja na tržištu. Prema tome, postupanje tuženika i kod ugovaranja ove odredbe i kod samog povećanja marže nije bilo nesavjesno. U pogledu prvog stoga što se o cjelokupnom ugovoru pregovaralo, što jasno proizlazi iz presude Trgovačkog suda u Rijeci posl. br. P-91/21-19, a u pogledu drugog stoga što je to postupanje bilo uzrokovano općepoznatom financijskom krizom i posljedičnim poremećajem koji je nastao na tržištu. Naime, na visinu kamatne stope utječe više faktora i to kreditni rizik države u kojoj banka posluje, kreditni rizik same banke, cijena izvora financiranja i regulatorni trošak koji tereti banku. Jedan od glavnih tržišnih pokazatelja koji utječe na visinu kamatne stope je Credit Default Swap (CDS). To je financijska izvedenica za kreditni rizik te je njeno povećanje u direktnoj korelaciji s povećanjem rizika od bankrota države ili poslovnog subjekta. Prema tome, rastom CDS-a za neku državu raste i trošak financiranja banke koja u toj državi posluje. Uslijed globalne financijske krize koja je nastupila u rujnu 2008. CDS za Hrvatsku se povećao s 0,90% na 5,16% (veljača 2009.) a uz daljnje oscilacije na povećanim razinama je ostao tijekom cijelog vremena trajanja predmetnog kredita. Prema tome, za tuženika je došlo do značajnog povećanja troškova poslovanja, što je onda za posljedicu imalo povećanje kamatnih stopa u ugovorima u kreditu. Bitno je, međutim, za istaknuti da je većinu nastalog troška tuženik preuzeo na sebe dok je samo manji dio prevaljen na klijente u vidu povećanja kamatne stope. Dakle, tuženik nije proizvoljno promijenio kamatnu stopu, već je to bio isključivo rezultat nepovoljnih kretanja na tržištu uslijed globalne financijske krize. U konačnici, ako je nesavjestan tuženik, onda je morao biti nesavjestan i tužitelj. S obzirom na to da je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, tužitelj je bio svjestan da se tijekom trajanja ugovora ista može promijeniti. To stoga što je sama odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, dok je tužitelj trgovac koji je sukladno čl. 10. st. 2. ZOO prilikom sklapanja ugovora bio dužan postupati s povećanom pažnjom i koji je, osim ovog ugovora, s tuženikom imao sklopljen još jedan ugovor o kreditu (br. 5101990861), također za financiranje projekta stanogradnje.Rizik da neka ugovorna odredba bude naknadno utvrđena ništetnom uvijek postoji pa se o nesavjesnosti ugovorne strane može govoriti samo ako je ona svjesno unijela odredbu za koju je znala da je protivna prisilnim propisima. To bi tužitelj bio dužan dokazati. A ako se samo paušalno zaključi da je tuženik to morao znati jer se radi o protivljenju prisilnom propisu, onda jednako tako proizlazi da je to znao i tužitelj te da je izvršio plaćanje „neduga” tj. iznosa za koje je znao da ih nije dužan platiti. Slijedom navedenog, postupanje tuženika u konkretnom slučaju ni po čemu nije bilo nesavjesno te isti nije obvezan plaćati zateznu kamatu od dana stjecanja već eventualno tek od dana isticanja tužiteljevog tužbenog zahtjeva. Za zaključiti je, dakle, da je tužitelj, kao trgovac, prilikom sklapanja ugovora o kreditu pa i kasnije prilikom njegovog ispunjenja bio obvezan postupati s povećanim stupnjem pažnje, da je od početka bio svjestan da plaća nedug jer je smatrao da tuženik nema pravo na povećanje kamatne stope, da svoj zahtjev za povrat preplaćenog nije istaknuo odmah već tek nakon više od 10 godina te da je stoga njegova tražbina zastarjela. Predložio je da sud odbije tužbeni zahtjev.

3. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za povrat iznosa od 9.658,53 EUR s kamatama koji je prema njegovim navodima tuženik neosnovano stekao u razdoblju od veljače 2010. do veljače 2012. zbog neovlaštenog jednostranog povećanja fiksnog dijela ugovorne kamatne stope koja se odnosi na maržu banke.

4. Između stranaka se vodio parnični postupak kod ovog suda pod poslovnim brojem P-91/2021, u kojem je pravomoćno odlučeno: “Utvrđuje se ništetna odredba čl. 8. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005- 5103870938 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 7.3.2007., kojom je ugovorena kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, čime je činidba postala neodrediva, u dijelu koji glasi: „Ugovorne strane su suglasne da za vrijeme trajanja Ugovora o kreditu mogu vršiti promjene ugovorene kamatne stope, kao i način obračune i naplate u skladu sa važećim odlukama Banke.“ pa stoga kao takva ne proizvodi pravne učinke za ugovorne stranke.“

5. Među strankama nije sporan izračun preplate od 9.658,53 EUR u tužbenom zahtjevu.

6. Među strankama je sporno jesu li se ostvarile pretpostavke za povrat, da li je nastupila zastara i tijek zakonskih zateznih kamata.

7. Radi razjašnjenja spornih i odlučnih činjenica, sud je proveo dokaz uvidom u dokumentaciju koja se nalazi u spisu.

8. Provedene dokaze sud je cijenio svakog zasebno, jednako kao i sve dokaze zajedno u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP-a, Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22), te je na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog dokaznog postupka ocijenio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. Kako je pravomoćno presuđeno da je ništetna odredba čl. 8. Ugovora o dugoročnom kreditu broj: 2402006-1031262160/51014005-5103870938 sklopljenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora od 7.3.2007. kojom je tuženik mogao jednostrano vršiti promjene kamatne stope, to je ta odluka i za ovaj sud obvezujuća (čl. 12. ZPP-a). Ista je postala pravomoćna 12. ožujka 2025. (str. 26 spisa).

10. Stoga je u postupku preostalo za utvrditi jesu li se ostvarile pretpostavke za povrat, da li je nastupila zastara i tijek zakonskih zateznih kamata.

11. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji je sud ocijenio neosnovanim. Opće pravilo obveznog prava u slučaju ništetnosti ugovora (odnosno neke njegove odredbe) je da svaka strana vrati drugoj ono što je primila temeljem takvog ništavnog ugovora u smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a. Takvo shvaćanje svoje utemeljenje ima u jednom od osnovnih načela obveznog prava, načela ravnopravnosti stranaka. Upravo na tom tragu je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Su-IV-47/2020 održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje da: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“ (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-1478/2015-2 od 4. veljače 2020. i Rev-698/2019-2 od 5. svibnja 2020.). Kako je u konkretnom slučaju odluka o ništetnosti sporne odredbe postala pravomoćna 12. ožujka 2025. (str. 26 spisa) to je tužba podnesena 28.7.2025. unutar zastarnog roka od pet godina u smislu odredbe čl. 225. ZOO-a, te od tog dana počinje teći zastarni rok.

12. Slijedom navedenog, sud zaključuje da su se ovdje ispunile pretpostavke za povrat jer je tuženik stekao bez osnove iznose temeljem jednostranog povećanja marže (dio kamatne stope koji je fiksan), odnosno stekao je iznose s obzirom na osnovu koja je utvrđena ništetnom pravomoćnom presudom. Kako su se ostvarile pretpostavke povrata stečenog bez osnove, sud je pozivom na odredbu čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO-a, "Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23.) prihvatio tužbeni zahtjev za isplatu 9.658,53 EUR i obvezao tuženika na isplatu zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana stjecanja, odnosno donio je odluku sukladno točki I. izreke presude.

13. Odluka o zakonskoj zateznoj kamati se temelji na odredbi čl. 1115. ZOO-a od dana stjecanja jer je stjecatelj nepošten jer je mijenjao visinu marže koja je dio kamatne stope i trebao bi biti fiksan.

14. Odluku o parničnom trošku sud je donio pozivom na odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a.

15. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu u kojem je zastupan po punomoćniku koji je odvjetnik, pa je tužitelju priznat trošak prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (dalje: Tarifa) za slijedeće radnje u postupku:

-trošak sastava tužbe od 28.7.2025. od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. t. 1.;

-trošak sastava podnesaka od 13.10.2025., i 16.10.2025. u iznosima od 200,00 EUR za svako (Tbr. 8. t. 1.), ukupno 400,00 EUR;

-trošak zastupanja na ročištu 27.10.2025. od 200,00 EUR (Tbr. 9. t. 1.);

-trošak PDV-a (25%) od 200,00 EUR (Tbr. 42), odnosno ukupno 1.000,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu od 71,52 EUR i presudu od 100,00 EUR sukladno Zakonu o sudskim pristojbama.

16. Slijedom navedenog, sud je obvezao tuženika da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak od 1.171,52 EUR s kamatama, odnosno donio je odluku sukladno točki II. izreke presude.

17. Slijedom svega iznijetoga, sud je donio odluke kao u izreci presude.

Rijeka, 1. prosinca 2025.

Sudac

Nataša Vukić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 (petnaest) dana od dana objave, a u slučaju da nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi, osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka zbog kojih se žalba može izjaviti.