Republika Hrvatska

Općinski sud u Čakovcu

[adresa], ŽB

Poslovni broj: P-377/2024-34

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Čakovcu, po sutkinji toga suda Jasni Vehtersbah-Stojan, u pravnoj stvari tužitelja DB, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Jasni Preložnjak-Bedić, odvjetnici u Čakovcu, protiv tuženika Nova hrvatska banka d.d. Zagreb, Varšavska 9, OIB: 78427478595, zastupanog po punomoćniku Ivi Šućuru,odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane i dovršene glavne rasprave dana 21.listopada 2025. u nazočnosti tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, dana 1.prosinca 2025.,

p r e s u d i o  j e:

I.Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. Zagreb,Jurišićeva ulica 4, OIB : 87939104217 da isplati tužitelju TB , [adresa] , OIB: [osobni identifikacijski broj] preplaćeni iznos s osnove kamate i tečaja u iznosu 16.675,59 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos :

2,35 EUR od 31.05.2006. do isplate

3,15 EUR od 01.07.2006.

2,50 EUR od 01.08.2006.

4,65 EUR od 01.09.2006.

4,41 EUR od 02.10.2006.

3,78 EUR od 02.11.2006.

2,74 EUR od 01.12.2006.

17,23 EUR od 01.12.2007.

17,53 EUR od 02.01.2008.

22,32 EUR od 01.02.2008.

26,77 EUR od 01.03.2008.

30,76 EUR od 01.04.2008.

40,89 EUR od 02.05.2008.

37,79 EUR od 02.06.2008.

41,97 EUR od 01.07.2008.

35,31 EUR od 01.08.2008.

36,29 EUR od 01.09.2008.

41,71 EUR od 01.10.2008.

67,37 EUR od 03.11.2008.

48,17 EUR od 01.12.2008.

87,94 EUR od 02.01.2009.

91,03 EUR od 02.02.2009.

93,30 EUR od 02.03.2009.

89,24 EUR od 01.04.2009.

88,35 EUR od 02.05.2009.

83,57 EUR od 01.06.2009.

77,42 EUR od 01.07.2009.

79,54 EUR od 01.08.2009.

82,65 EUR od 01.09.2009.

79,12 EUR od 01.10.2009.

78,38 EUR od 02.11.2009.

83,91 EUR od 01.12.2009.

88,85 EUR od 02.01.2010.

92,63 EUR od 01.02.2010.

91,71 EUR od 01.03.2010.

100,93 EUR od 01.04.2010.

98,11 EUR od 03.05.2010.

102,93 EUR od 01.06.2010.

126,02 EUR od 01.07.2010.

120,38 EUR od 02.08.2010.

140,08 EUR od 01.09.2010.

130,08 EUR od 01.10.2010.

121,12 EUR od 02.11.2010.

146,86 EUR od 01.12.2010.

37,49 EUR od 03.01.2011.

32,75 EUR od 01.02.2011.

33,33 EUR od 01.03.2011.

31,24 EUR od 01.04.2011.

33,64 EUR od 02.05.2011.

41,19 EUR od 01.06.2011.

180,46 EUR od 01.07.2011.

214,63 EUR od 01.08.2011.

203,84 EUR od 01.09.2011.

182,56 EUR od 01.10.2011.

172,06 EUR od 02.11.2011.

170,28 EUR od 01.12.2011.

179,71 EUR od 02.01.2012.

181,81 EUR od 01.02.2012.

182,00 EUR od 01.03.2012.

182,34 EUR od 02.04.2012.

184,01 EUR od 02.05.2012.

186,47 EUR od 01.06.2012.

183,82 EUR od 02.07.2012.

184,05 EUR od 01.08.2012.

181,60 EUR od 01.09.2012.

177,07 EUR od 01.10.2012.

182,59 EUR od 2.101.2012.

184,59 EUR od 01.12.2012.

183,79 EUR od 02.01.2013.

175,74 EUR od 01.02.2013.

181,32 EUR od 01.03.2013.

182,60 EUR od 02.04.2013.

180,09 EUR od 02.05.2013.

172,67 EUR od 01.06.2013.

168,06 EUR od 01.07.2013.

172,14 EUR od 01.08.2013.

174,96 EUR od 02.09.2013.

182,15 EUR od 01.10.2013.

178,19 EUR od 02.11.2013.

179,96 EUR od 02.12.2013.

115,80 EUR od 02.01.2014.

118,92 EUR od 01.02.2014.

121,41 EUR od 01.03.2014.

120,13 EUR od 01.04.2014.

117,65 EUR od 02.05.2014.

116,80 EUR od 02.06.2014.

117,22 EUR od 01.07.2014.

120,33 EUR od 01.08.2014.

123,52 EUR od 01.09.2014.

123,24 EUR od 01.10.2014.

124,84 EUR od 03.11.2014.

127,18 EUR od 01.12.2014.

126,25 EUR od 02.01.2015.

114,90 EUR od 02.02.2015.

114,90 EUR od 02.03.2015.

114,90 EUR od 01.04.2015.

114,90 EUR od 02.05.2015.

114,90 EUR od 01.06.2015.

114,90 EUR od 01.07.2015.

114,90 EUR od 01.08.2015.

114,90 EUR od 01.09.2015.

114,90 EUR od 01.10.2015.

114,90 EUR od 02.11.2015.

114,90 EUR od 01.12.2015.

114,90 EUR od 02.01.2016.

114,90 EUR od 01.02.2016.

84,57 EUR od 02.05.2017.

86,54 EUR od 01.06.2017.

86,31 EUR od 01.07.2017.

4.617,06 EUR od 28.07.2017.

217,08 EUR od 04.08.2017.

do isplate svih navedenih iznosa,i to od dospijeća do 31.srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena,a od 1.kolovoza 2015.pa do isplate prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

II. Odbija se prigovor prijeboja tuženika.

III. Nalaže se tuženiku da nadoknadi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 4.550,57 eura,sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos od dana presuđenja pa do isplate,prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena,sve to u roku 15 dana.

Obrazloženje

1.Tužitelj TB (dalje: tužitelj) je dana 11.kolovoza 2021. podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate.

2.U tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu, broj: 311190. Navodi da je notorna činjenica da je presudama Visokog trgovačkog suda odnosno Vrhovnog suda RH po kolektivnoj tužbi za zaštitu potrošača već pravomoćno utvrđeno da su odredbe u ugovorima o kreditu osam banaka u odnosu na koje je podignuta kolektivna tužba, a među kojim bankama je i tuženik, kojim odlikama je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja se mijenja odlukom banke – tuženika kao i odredbe o valutnoj klauzuli nepoštene, a time i ništetne. Tužitelj se poziva na odredbu čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača ( NN 96/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora u kojem se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ugovorna odredba kojom se promjena kamate čini ovisnom o odluci banke je jasna i uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da njena visina ovisi o odluci banke bez navođenja bilo kakvih kriterija. Slijedom navedenog potrošač ima pravni interes i pravo od tuženika potraživati preplaćene anuitete odnosno preplaćene kamate i tečaj što ovom tužbom potražuje od tuženika u iznosu od 93.264,40 kuna sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj je sredio tužbeni zahtjev podneskom od 24.9.2025.

3. U odgovoru na tužbu tuženik tvrdi da su tužba i tužbeni zahtjev neosnovani s obzirom da je potraživanje tužitelja u zastari; da je provedena konverzija ugovora o kreditu temeljem Zakona o potrošačkom kreditiranju ; da utvrđenja iz parnice potrošač nisu primjenjiva na ugovorni odnos koji je predmet tužbe, a kada bi i presuda iz parnice potrošač bila primjenjiva nema mjesta izravnoj primjeni presude VTS i automatskoj vezanosti ovog suda utvrđenjima iz presude VTS; ugovorne odredbe ugovora o kreditu obuhvaćene ovom tužbom za ništetnost nisu utvrđene ništetnima u parnici potrošač; tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radi o odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje suprotno načelu savjesnosti i poštenja dovode do neravnoteže među strankama; da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje protivno načelu savjesnosti i poštenja značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; te postavlja prigovor radi prijeboja glede preplate koju je tuženik isplatio tužitelju u postupku konverzije kredita po osnovi Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u Ugovor o kreditu broj 311190 i solemnizaciju istog (list 8-19 spisa), Aneks broj 1 predmetnog ugovora o kreditu ( kojom se ugovara poček otplate predmetnog kredita ( list 19 i 20 spisa), Aneks broj 2 ugovora o kreditu i solemnizaciju istog ( list 21-27 spisa), nalaz vještaka Natalije Jambrečić, mag.oec. (list 28-33 spisa), odgovor na tužbu s prilozima (list 39-83 spisa), ovosudno rješenje od 2.lipnja 2022. (list 84-87 spisa), podnesak tužitelja od 19.9.2022.godine ( list 89-92 spisa), ovosudno rješenje od 5.listopada 2022. (list 95- 97 spisa), ovosudno rješenje od 26.travnja 2024. ( list 101-102 spisa), ovosudno rješenje od 28.listopada 2024. ( list 107-108 spisa), podnesak tuženika od 4.11.2024. ( list 110-111 spisa), podnesak tuženika od 18.1.2025. ( list 113 spisa), podnesak tužitelja od 21.1.2025. ( list 118 spisa), prometnu karticu po kreditu (list 121 -135 spisa), otplatnu tablicu po kreditu (list 136-146 spisa), izračun konverzije kredita (list 147 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka Mikac Matije (list 163-174 spisa), podnesak tuženika od 4.6.2025. (list 181-185 spisa), podnesak tužitelja od 18.6.2025. (list 188-189 spisa), podnesak tužitelja od 4.7.2025. (list 190 spisa), podnesak tužitelja od 6.8.2025. (list 195-196 spisa), očitovanje vještaka (list 200-203 spisa), podnesak tuženika od 8.9.2025. (list 206-225 spisa), podnesak tužitelja od 24.9.2025. ( list 226-229 spisa), podnesak tuženika od 13.10.2025. (list 232-234 spisa), te je saslušan tužitelj u svrhu dokazivanja.

5. Tužitelj je izjavio da su supruga i on odlučili riješiti stambeno pitanje, pronašli su odgovarajući stan na tržištu, te su iz tog razloga trebali i kredit. U predmetnom stanu nikad od kad ga je kupio nije bio poslovni prostor, niti se isti iznajmljivao. Stan je služio za stanovanje njegove obitelji. Za kredit su se obratili samo predmetnom tuženiku jer su vjerovali da će tamo ostvariti taj kredit. Cijena stana bila je 48.000,00 eura, time da je isti trebalo i adaptirati, radi čega su tražili kredit od 55.000,00 eura. Za predmetni stan dali su kaparu, sklopili predugovor, te su imali mjesec dana vremena za realizaciju kredita kako bi otplatili stan. U banci je došlo do odugovlačenja, te je dan prije isteka roka od mjesec dana došao odgovor iz banke da im je odobren kredit. Kada su došli u banku, navodi da su ih zvali, predočili su im kredit u vrijednosti u kojoj su tražili ali u valuti u CHF navodeći da je to povoljniji kredit i da su niže kamatne stope. S obzirom na rokove imali su mogućnost samo uzeti predmetni kredit ili ne uzeti. Djelatnik banke nije navodio nikakve rizike vezane uz kredite u CHF, dapače čak su ih nagovarali na isti, osim toga naveli su da visina primanja njega i njegove supruge ne omogućuju dobivanje kredita u traženom iznosu u eurima, ali da mogu dobiti kredit u CHF, da je to povoljniji kredit, da je niža kamatna stopa, time da ukoliko prenesu svoja primanja tuženiku da će im se kamata smanjiti još dodatnih 0,05 %. Djelatnik banke nije spominjao termin valute utočišta, ni sada ne zna što to znači, niti je dao informaciju koju valutu i na koji način štiti HNB u RH. Pročitao je ugovor, nije baš financijski pismen, pročitao je samo one osnovne stvari iz ugovora. Nije tražio pojašnjenje od djelatnika banke, bilo mu je važno da banka daje kredit, da mogu ispuniti svoj cilj. U trenutku uzimanja kredita apsolutno je vjerovao djelatniku banke s kojim je razgovarao o kreditu. Zna da su bili na solemnizaciji ugovora kod javnog bilježnika, da je on pročitao ugovor, kao što je naveo nije u toj mjeri financijski pismen, zna da nije ništa posebno iznio vezano uz valutnu klauzulu, kao niti promjenjivu kamatnu stopu. Djelatnik banke, koliko se sjeća, nije naveo o čemu ovisi promjena kamatne stope, ne sjeća se da bi mu bila predočena ili uručena odluka banke u kojoj su navedeni parametri o kojima ovisi promjena kamatne stope. Ponavlja oni su dobili informaciju da je kredit odobren, išli su po kredit u eurima, da bi po dolasku u banku saznali da im je odobren kredit u CHF. Uz ugovor je dobio i otplatni plan u kojem su svi iznosi – rate bili isti. Prva rata kredita iznosila je oko 1.800,00 kuna, dok je najviša rata kredita bila oko 3.500,00 do 3.600,00 kuna mjesečno. Kada je došlo do povećanja rate kredita nije išao u banku pitati za razloge, u javnosti je bilo poznato da CHF raste. Kada je došao zakon vezan uz konverziju nisu dobili poziv od banke, s prijedlogom, već su sami išli u banku pitati. Koliko se sjeća banka je bila dužna izraditi ponudu vezano uz konverziju koju ponudu su oni prihvatili smatrajući da će si tako olakšati financijsku situaciju. Nije imao mogućnosti utjecati na bilo koju odredbu aneksa ugovora kao niti osnovnog ugovora o kreditu. Vezano uz osnovni ugovor naveo je da je isti već bio sastavljen kada su oni došli po pozivu u banku, time da su već bili unijeti njihovi podatci. Vezano uz aneks već se ne sjeća da li su dobili aneks ugovora i ponudu putem mail-a ili su ih zvali u banku, no isti je već bio unaprijed sastavljen. Prilikom konverzije banka je u izračunu utvrdila da je došlo do preplate s njegove strane, a koja preplata je uključena u plaćanje budućih rata kredita kroz nekih cca 6 mjeseci, te su kroz to vrijeme plaćali oko polovinu rate kredita. Zna da je rata kredita po aneksu o konverziji bila niža od najviše rate koju su plaćali po osnovnom ugovoru. Ne zna što bi bilo da nije potpisao aneks, vjerojatno bi plaćao ratu kredita kao i do tada. U banci ga nitko nije upozorio da se bilo čega odriče ako potpiše aneks ugovora. U vrijeme uzimanja predmetnog kredita bio je novinar. Cijelo vrijeme radio je kod raznih poslodavaca. Nije imao svoju firmu niti obrt. Aneks ugovora vezano uz konverziju je vjerojatno pročitao, te nije imao nikakvih pitanja za tuženika.

6. Između stranaka činjenično nije sporna činjenica sklapanja Ugovora o kreditu od 27.4.2006., broj 311190 sa osiguranjem novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama koje su upisane u zemljišnim knjigama, te nije sporno da je prednik tuženika plasirao tužitelju kredit od 87.550,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po kupovnom tečaju banke za devize prednika tužene na dan korištenja kredita i pri čemu je ugovorena redovna kamatna stopa sukladno Odluci o kamatama i naknadi kreditora koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99 %, time da je kamatna stopa promjenjiva, vezana uz tromjesečni LIBOR za CHF uvećan za troškove pribavljanja sredstava i kamatnu maržu kreditora. Namjena kredita je adaptacija i kupnja stana u [adresa], time da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

7. Prema odredbi članka 81. Zakona o zaštiti potrošača /03 koji je vrijedio u utuženom periodu ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

8. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

9. Odredbom članka 84. ZZP je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive.

10. Odredbom članka 11. Zakona o obveznim odnosima koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora ("Narodne novine''/91, dalje: ZOO) je propisano kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom članka 12. ZOO propisano kao su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja, dok se tužitelj greškom poziva na čl. 4. ZOO/05 koji nije vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora.

11. Prema odredbi članka 15. ZOO/91 sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja, dok je odredbom članka 16. ZOO/91 propisano da se je svatko dužan suzdržavati od postupaka kojim se može drugome prouzročiti šteta.

12. Sporno je da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja. Sporno je da li se radi o tzv. kolektivnoj tužbi. Među strankama je sporno i da li su ništetne odredbe predmetnog ugovora kojima je ugovorena valuta švicarski franak uz koju je vezana glavnica ( valutna klauzula).

13. Sporno je da li je tužitelj izvršenom konverzijom u potpunosti namiren sa pretplatom spornog kredita uzimajući u obzir valutnu klauzulu vezanu uz valutu CHF i promjenjivu kamatnu stopu koja je ugovorena osnovnim ugovorom o kreditu.

14. Tužitelj u svojoj tužbi od tuženika traži utvrđenje ništetnosti i isplatu, smatrajući da je tužitelj postupanjem tuženika (banke ) oštećen, a pozivajući se na presude Visokog trgovačkog suda i na odluke Vrhovnog suda RH, te na čl.81.st.1. ZZP.

15. Kolektivna presuda u slučaju Potrošač odnosi se na sve potrošačke kredite bilo da su stambeni krediti, nenamjenski krediti, auto krediti ili krediti za zatvaranje drugih kredita i bez obzira da li su krediti još uvijek u otplati ili su već otplaćeni.

16. Člankom 1045. Zakona o obveznim odnosima ( Narodne novine RH 35/05,41/08, 125/11, 78/15 sada i 29/18 126/21, 114/22, 156/22) - pretpostavke odgovornosti je u st. 1. određeno da tko drugome prouzroči štetu, dužan je naknaditi je ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje, u st.2. da se predmnijeva obična nepažnja, u st.3. da za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu odgovara se bez obzira na krivnju i u st. 4. da za štetu bez obzira na krivnju odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

17. Člankom 1046. Zakona o obveznim odnosima je propisano da je šteta umanjenje nečije imovine (obična šteta ) i sprječavanje njezina povećanja ( izmakla korist ), a i nanošenje drugom fizičkog ili psihičkog bola ili straha ( neimovinska šteta ).

18. Prema općim pravilima Zakona o obveznim odnosima koja reguliraju odgovornost za štetu, da bi postojala odgovornost za štetu potrebno je ispunjenje nekoliko pretpostavaka i to da postoji osoba odgovorna za štetu (štetnik) i osoba koja potražuje odštetu (oštećenik), da je štetnik počinio štetnu radnju, da je na strani oštećenika nastala šteta, da postoji uzročna veza između izvršene štetne radnje kao uzroka i određene štete kao posljedice i da postoji protupravnost štetne radnje (protivna je nekom pravnom pravilu i štetna radnja je počinjenja krivnjom štetnika).

19. Prema čl. 146. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 je određeno da će se postupci pokrenuti do dana stupanja na snagu ovog Zakona dovršiti prema odredbama ranijih Zakona o zaštiti potrošača, dakle postupci pokrenuti nakon stupanja na snagu toga Zakona o zaštiti potrošača ( u konkretnom slučaju i ova tužba ) voditi i dovršiti po odredbama aktualnog Zakona o zaštiti potrošača.

20. Stoga je primjenjuje i odredba čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača objavljenog u Narodnim novinama RH broj 41/14 i 110/15 koja propisuje obvezujuću snagu sudske odluke za ostale sudove ako je odluka suda donesena u postupku kolektivnih interesa potrošača u postupku koji potrošak osobno pokrene radi naknade štete koja joj je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U presudi Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 kao pravni osnov navodi naknadu štete, a tu mogućnost predviđa i čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (odredbe koje se odnose na tzv. kolektivnu tužbu ).

22. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. Zakona o parničnom postupku, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je u konkretnom slučaju.

23. Ovaj sud je u ovom parničnom postupku, s obzirom na navode iznesene u tužbi i s obzirom da se tužitelj poziva na pravna utvrđenje iz gore naznačenih presuda, sukladno čl. 502.c Zakona o parničnom postupku vezan pravnim stajalištima i utvrđenjima naznačenim u presudama Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koje odluke se dalje obrazlažu.

24. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012, od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, u dijelu vezanom za ugovaranje kamatne stope, utvrđeno je između ostalog da je tuženik konkretno u razdoblju od 10.9. 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i dalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u Ugovorima o potrošačkom kreditiranju-Ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u Ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima, a da prije i u vrijeme zaključenja Ugovora tužena kao trgovac i korisnik i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i Ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, koji utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa je time tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine RH broj 96/03) u razdoblju od 01.studenog 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine i to čl. 81., čl. 82. i čl. 90. a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008.god. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine RH 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Ujedno navedenom presudom utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak , a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora tužena kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti , a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tužena postupila suprotno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno Zakonu o obveznim odnosima.

25. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci Rev-249/14-2 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik a nakon što je odredbom čl. 11. a. Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine RH broj 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa.

26. Presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača.

27. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u tijeku ovog parničnog postupka, donio Odluku broj Rev-2221/18 od 03. rujna 2019.god. kojom je u cijelosti potvrdio drugostupanjsku presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17, a kojom je utvrđena i ništetnost ugovornih odredaba o promjenjivosti kamatne stope odlukom tuženika i ugovornih odredaba kojima glavnica vezana uz valutu CHF (švicarski franak).

28. Zatim je Ustavni sud RH svojom odlukom broj U-III-4150/2019 od 03. veljače 2021.god odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu i kamate koja se mijenja odlukom banke i valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i ništetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

29. Nadalje, i Presudom Europskog suda pravde broj C-26/13 od 30. travnja 2014.god. je određeno da se čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da "ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva ", već da se istome trebalo na precizan, razumljiv i transparentan način pojasniti uvjete i okolnosti sklapanja ugovora, metodiku promjene kamatne stope, te odnos te odredbe s drugim odredbama ugovora, tako da korisnik kredita može jasno predvidjeti ekonomske posljedice ugovora.

30. Prigovor zastare je neosnovan. Naime, u pogledu stjecanja bez osnove, zastarni rok iznosi, 5 godina. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojim presudama broj: Rev2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl.241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Međutim građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, korigirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi: "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda od 31.siječnja 2022. dano je objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi CHF ( Su-IV-33/2022) prema kojem ako je ništetnost ustanovljena kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača tada zastarni rok sukladno tekstu oba prednja navedena pravna shvaćanja počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju , a povodom individualnih parnica potrošača u kojima se pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Odredbom čl.241. Zakona o obveznim odnosima ( NN 35/05, 45/08, 125/11, 78/2015, 29/18, dalje ZOO) propisano je da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđivanja osiguranja ili ostvarenja tražbine. Odredbom čl. 225. ZOO propisano je da tražbine zastarijevaju za pet godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare. Dakle, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO. zbog čega zastare individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Dakle, u odnosu na valutnu klauzulu i promjene kamatne stope do prekida zastare došlo je podnošenja kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača Trgovačkom sudu u Zagrebu u predmetu P-1401/12, dok je nastupanjem pravomoćnosti te presude ( 14.lipnja 2018.), zastara počela teći iznova.

31. Točno je da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima dopušteno ugovarati valutnu klauzulu tj. isplatu vezanu uz tečaj strane valute, međutim u konkretnom ugovoru u kreditu je banka na prethodnom svom obrascu ugovora, na koji prvotni tužitelj kao korisnik kredita nije mogao staviti nikakve primjedbe, potpuno samovoljno odredila način isplata mjesečnih rata, te u osporenim člancima ugovora zaista nije jasno navedeno i naznačeno kolika je obveza korisnice kredita (prvotnog tužitelja ). Međutim, treba primijeniti i citirane odredbe Zakona o zaštiti potrošača.

32. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja tako što proizlazi.

33. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 247. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavlja cijenu).

34. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja kao potrošača u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.

35. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.

36. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.

37. Slijedom navedenoga utvrđena je nepoštenost, a time i ništetnost navedenih odredbi ugovora koji ugovor je sastavljen od strane tuženika bez pojedinačnog pregovaranja sa tužiteljem.

38. Nadalje, tijekom ovog parničnog postupka je Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje Općinskog suda u Pazinu u predmetu poslovni broj P- 1413/2019-9 od 20. rujna 2019.god., glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…".

39. Dakle, Vrhovni sud Republike Hrvatske se izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima.

40. Odredbe nacionalnog zakonodavstva o zaštiti potrošača su u cijelosti preuzele zakonodavno rješenje propisano Direktivom o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a sam sustav zaštite koji provodi ta Direktiva počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacija. Stoga provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, poput onoga koji je predmetom ovog postupka, u skladu sa Europskim pravom predstavlja obvezu nacionalnog suda po službenoj dužnosti.

41. Osim toga, tuženik predstavlja bankarsku instituciju kojoj sklapanje konkretnog ugovora predstavlja sastavni dio poslovanja, dok je položaj tužitelja u tom smislu "slabiji" uzimajući u obzir stupanj informiranosti te činjenicu prema kojoj je tuženik sklapao pravni posao unutar svoje djelatnosti. Stoga je tuženik raspolagao stručnim znanjem koje nije usporedivo sa znanjem i shvaćanjem tužitelja kao potrošača, i to poglavito u odnosu na same rizike ugovaranja spornih odredbi.

42. Također je Vrhovni sud RH u odluci broj Rev 809/21 naveo da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi istog tog ugovora.

43. Osim toga Ustavni sud RH je u odluci broj U-III-5853/20 od 05.04.2023.god. potvrdio pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

44. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u valuti EUR na način da se položaj potrošača u valuti CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u valuti EUR.

45. Kamatna stopa određena Aneksom br. 2 od 21.1.2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti EUR, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

46. Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom br. 2 od 21.1.2016.god. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

47. Sklapanjem Aneksa ugovoru o kreditu nije došlo do konvalidacije sukladno čl. 326. Zakona o obveznim odnosima jer je za konvalidaciju trebala postojati suglasna volja obiju stranaka, što ovdje nije slučaj, te je tužitelj i nakon sklapanja Dodatka ugovora o kreditu konverzijom u valutu EUR također oštećen, samo ne toliko koliko je bilo prvotno oštećenje u valuti CHF.

48. Konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod ( kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF ) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR ) a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF.

49. To zato jer je intencija u čl. 19. b i čl. 19. c Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju/07 („Narodne novine“ broj 105/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveza proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba

50. Nadalje prema mjerodavnoj praksi Europskog suda u predmetu C-186/16 navodi se da kod obveza banaka prema korisnicima kredita nije dovoljno da je odredba jasna i razumljivo sastavljena već je nužno potrošaču ponuditi dovoljno informacija kako bi mogli donijeti razborite odluke,a koje informacije tuženik nije pružio tužitelju niti je tuženik dokazao da bi tužitelju pružio dovoljno informacija kako bi mogao shvatiti ekonomske posljedice svoje odluke.

51. Nadalje je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. god. zauzeto stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverzije bio na snazi osnovni Ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji pravni učinci se upravo odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

52. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Sud EU presudom C-118/17 utvrdio je da se nakon zakonske intervencije mora utvrditi na nacionalnom sudu je li potrošač doveden u stanje kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe.

53. U međuvremenu je donesena odluka od 09.07.2020. suda Europske unije broj C-452/18 koja potvrđuje da bi se potrošač mogao sklapanjem sporazuma kojim se zamjenjuje nevaljana ugovorna odredba drugom odredbom odreći zaštite koju mu pruža Direktiva 93/13 odnosno prava temeljem iste samo i isključivo kada bi dao slobodan i informiran pristanak na takvo odricanje i znao čime se takvim pristankom odriče.

54. Ovaj sud smatra da se tužitelj sklapanjem aneksa nije odrekao tih prava, niti je dao, niti je mogao dati slobodan i informirani pristanak na to, te se aneksom o konverziji nije odrekao svojih prava na obeštećenje niti je takvo odricanje u istome sadržano, niti je pristao na isto, a čak da je i dao takav pristanak ne bi se radilo o slobodnom i informiranom pristanku obzirom da u vrijeme sklapanja aneksa o konverzije valutna klauzula u CHF nije bila utvrđena ništetnom (čak protivno u to je vrijeme bila utvrđena valjanom), te tužitelj nije bio informiran niti je mogao znati čime bi se takvim odricanjem odrekao.

55. Nadalje, tim Aneksom nije obuhvaćena niti se ne spominje ništetnost odredbi o promjeni kamatnih stopa (već su i kod same konverzije primijenjene ništetne kamatne stope za kredite u valuti EUR temeljene na jednostranim odlukama banke, a tužitelju tada nije bilo poznato da su promijene tih kamatnih stopa za EUR kredite ništetne), a niti se navodi koliko bi bio iznos pretplate kojeg bi se tužitelj sklapanjem aneksa odrekao, niti je on to mogao znati.

56. Što se tiče izvršene konverzije kredita sa valutnom klauzulom u CHF (švicarski franak ) u kredit sa valutnom klauzulom u EUR ( euro ) sklapanjem Sporazuma temeljem Zakon o izmjeni i dopuni zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje ZIDZOPK) , valja reći da se radi se o aktu kojim se temeljem zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora, te eventualno do danas sklopljenih dodataka i to valuta kredita kamatna stopa i iznose ostale ne otplaćene glavnice kredita, te postiže sporazum iz čl. 19.c.t.6. ZIDZOPK na način kako to nalaže zakon.

57. Po stajalištu ovog suda konverzija odnosno potpisivanje tog Sporazuma između stranka ne utječe na osnovanost tužbenog zahtjeva jer se niti odredbama ZIDZOPK-a, a niti navedenim Sporazumom izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa, kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebala riješiti eventualna ništetnost tih odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da je banka bez prethodnog pregovaranja s korisnikom kredita sama tj. nepošteno mijenjala kamatnu stopu u ugovoru o kreditu s valutnom klauzulom u CHF.

58. Razlog donošenja navedenog zakona bio je da se položaj korisnika kredita u CHF, kao potrošača, izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodatkom ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti CHF kroz ovdje utuženi period, a do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka, koje je utvrđeno ništetnim.

59. Dakle, činjenica da su stranke sklopile Sporazum kojim je izvršena konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR i utvrđen iznos preplate kojom je podmiren kredit u EUR u cijelosti, sama za sebe ne upućuje na zaključak da je tužitelju vraćen novčani iznos koji predstavlja razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

60. Sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (NN broj 96/03 i 46/07) jasno proizlazi da tužitelj ima svojstvo potrošača. Osim toga, kada je tuženik tužitelju ponudio sklapanje Aneksa i izvršio konverziju ugovora o kreditu temeljem odredbi ZIDZOPK- a, istome je priznao svojstvo potrošača.

61. Izračun konverzije sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) sadrži podatak o zaduženjima u CHF uz promjene kamatnih stopa po odlukama banke, te da su uplate koje su izvršene u kunama preračunavane u CHF po tečaju za CHF na dan uplate o zaduženjima preračunatim iz CHF u EUR uz promjene kamatnih stopa za kredite u EUR po odlukama banke.

62. Naime, konverzija je proizvela pozitivan učinak za potrošača, ali prije svega na način da je izjednačila njegov položaj kao da je ugovorio kredit vezan uz valutu EUR, a što je uostalom i bila intencija zakonodavca.

63. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je isti tražio kredit u EUR-ima, u iznosu od 55.000,00 eura, te da je za predmetni stan koji je kupovao dao kaparu i sklopio predugovor, te je imao mjesec dana za realizaciju kredita. Dan prije isteka roka stigla mu je obavijest banke da mu je kredit odobren i tek po dolasku u banku utvrdio je da mu je odobren kredit u CHF, a ne u EUR-ima uz obrazloženje tuženika da primanja njega i supruge ne omogućuju dobivanje traženog iznosa kredita u EUR-ima, a da je kredit u CHF povoljniji, da je niža kamatna stopa. Dakle, nesporno je da tuženik nije s tužiteljem pregovarao niti o jednoj stavci kredita, s obzirom da je ugovor o kreditu već bio ispunjen kada je banka uputila poziv tužitelju da mu je kredit odobren i da može pristupiti sklapanju ugovora, dakle, da ga djelatnik banke nije upozorio na nikakve rizike vezane uz kredite s valutnom klauzulom u CHF, te da je tužitelj bio u poziciji ili da pristane sklopiti predmetni ugovor o kreditu ili da izgubi kaparu koju je dao za stan koji je namjeravao kupiti. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je u potpunosti vjerovao djelatniku banke. Glede sklapanja Aneksa 2 ugovora o kreditu iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu dobili poziv iz banke za sklapanje istog već da su on i supruga sami otišli u banku raspitati se za konverziju i da su nakon toga dobili poziv od banke vezano uz konverziju kredita, te kad su pristupili u banku da je Aneks 2 već bio sastavljen i ispunjen. Dakle, niti u tom slučaju tužitelj nije imao nikakve mogućnosti za pregovore sa tuženikom, niti mu je objašnjeno na koji način je izvršen izračun konverzije već mu je samo prezentirano da je došlo do preplate i da će kroz narednih cca 6 mjeseci ista biti uključena u plaćanje budući rata kredita, te su kroz to vrijeme plaćali oko polovine rate kredita. Logičan je iskaz tužitelja da je potpisao Aneks broj 2 kako bi se smanjila rata kredita koju je mjesečno plaćao po osnovnom ugovoru, a koja je s iznosa od 1.800,00 kuna porasla na iznos od 3.500,00 do 3.600,00 kuna mjesečno.

64. Međutim, konverzija nije polazila od izračuna pod pretpostavkom nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope odnosno pitanja o kojem se raspravlja u ovom postupku, te nije uračunala iznose koje je tužitelj kao potrošač platio preko početno ugovorenih uvjeta u odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjive kamatne stope.

65. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti ne osporava njezine učinke, već je riječ o tome da potrošač tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije platio temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.

66. Prema odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-18/2018 ako tuženik ističe da tužitelj nije potrošač, tada i tuženik to treba dokazati.

67. S obzirom na provedeni postupak dokazivanja, uvida u cjelokupnu dokumentaciju i iskaz tužitelja sud utvrđuje da je isti potrošač, i u ugovoru o kreditu je naveden kao fizička osoba koja uzima kredit za adaptaciju kuće, time da kreditor zadržava pravo kontrole namjenskog korištenja kredita za cijelo vrijeme trajanja predmetnog ugovora, a i u Aneksu ugovoru o kreditu koji je sklopljen radi konverzije ugovora o kreditu sam tuženik je tužitelju priznao svojstvo potrošača, stoga njegova prigovor nije osnovan.

68. Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu, s obzirom da je tužitelj tražio kredit u EUR-ima, a Ugovorom o kreditu određena je valuta CHF na koju je tužitelj pristao s obzirom da nisu bili navedeni nikakvi rizici, već mu je bilo predočeno da se radi o povoljnijem kreditu.

69. Sud smatra da se prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, tužitelja moralo u cijelosti informirati o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, glede ugovaranja valute CHF uz koju je vezana glavnica.

70. Prema članku 84. Zakona o zaštiti potrošača nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, iz čega proizlazi da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.

71. Tužba je u ovom predmetu podnijeta dana 11.8.2021., pa do podnošenja tužbe nije istekao petogodišnji zastarni rok.

72. Radi utvrđivanja osnovanosti visine potraživanja sud je proveo knjigovodstveno financijsko vještačenje po vještaku Mikac Matiji, mag.oec. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da

- je od dana korištenja kredita do datuma konverzije tužitelj uslijed promjena kamatne stope platio 3.779,18 eura više nego što bi platio da promjena nije bilo,

- da je uslijed promjene tečaja CHF platio 7.741,29 eura više nego što bi platio prema tečaju po kojem je kredit isplaćen,

- da ukupno do dana konverzije preplata iznosi 11.520,47 eura,

- da je banka tužitelju odobrila ukupan iznos tzv. preplate iz konverzije u iznosu od 19.348,23 HRK, odnosno 2.567,95 eura.

73. Tuženik nije prigovarao matematičkom izračunu vještaka i nije tražio saslušanje vještaka ali je i nadalje osporavao osnovu potraživanja tuženika, te je specificirao prigovor radi prebijanja u iznosu od 1.257,80 eura vezano uz razdoblje u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, dakle za razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog.

74. Tužitelj je prigovarao nalazu i mišljenju vještaka navodeći da traži pojašnjenje istog jer se u predmetnom nalazu vršio izračun i tzv. negativnih razlika, te je tražio da se izvrši izračun bez uzimanja u obzir tzv. negativnih razlika. Slijedom navedenog stalni sudski vještak dostavio je svoje očitovanje navodeći da ukoliko se isključe svi negativni iznosi preplate da ukupan iznos preplate za čitavo trajanje kredita iznosi 16.675,59 eura.

75. Tužitelj je sukladno nalazu i mišljenju vještaka podneskom od 24.9.2025. uskladio tužbeni zahtjev na način da je tražio isplatu od 16.675,59 eura sa zakonskim zateznim kamatama kao i da mu tuženik nadoknadi troškove postupka.

76. Nedvojbeno je da je zahtjev tužitelja za isplatu restitucijski zahtjev kao posljedica činjenice da su dijelovi Ugovora o kreditu koji se odnose na ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope ništetni. Nadalje, odredbe čl.502.c st.1. ZPP-a i čl.118. ZZP-a govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 155. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ /91;dalje u tekstu: ZOO) i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema prodajnom tečaju CHF tuženika na dan dospijeća tijekom ugovorenog vremena vraćanja nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

77. Zbog iznijetog su neosnovani navodi tuženika da se u slučaju restitucijske štete kao što je u ovom slučaju odluka iz kolektivnog spora ne bi primjenjivala.

78. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Stoga su neosnovani navodi tuženika da je za vrijeme trajanja kredita bilo neizvjesno kretanje kune te CHF a što tuženik nije mogao predvidjeti budući da je ništetnost valutne klauzule vezana za CHF i promjenjive kamatne stope CHF već utvrđeno u kolektivnom sporu a za koje odluke je ovaj sud vezan a kao to je već i pojašnjeno. Tuženik je tvrdio da je svoje klijente, pa tako i tužitelja upozoravao na rizike uzimanja kredita u CHF na način da je pažljivo educirao svoje zaposlenike, od načina ugovaranja kredita u valuti CHF.

79. Kada se navedena pravila primijene na predmetni spor mora se zaključiti da Ugovor o kreditu egzistira bez dijelova ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po prodajnom tečaju za CHF tuženika. U konkretnom slučaju nije cijeli ugovor ništav već samo gore označeni dijelovi odredbi ugovora, a bez kojih ugovor može i nadalje egzistirati. Neosnovano je pozivanje tuženika na činjenicu da su valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa dopuštene zakonom što nije sporno, ali je u konkretnom slučaju su takove odredbe bile nedopuštene budući da su ugovorene na štetu potrošača a kao što je u gornjem dijelu i pojašnjeno. (tako i ŽS Vž. Gž. 503/20 od 19.5.2020.g., Gž. 53/21 od 3.2.2021.g., Gž. 1469/20 od 10.3.2021.g., Žs Osijek Gž 4456/20 od 15.3.2021.g.)

80. Odredbom članka 103./91 ZOO koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništav, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

81. Kako je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (P-1401/12) pravomoćno utvrđeno da su odredbe Ugovora o kreditu u kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima i promjenjivoj kamatnoj stopi nepoštene, a imajući u vidu nedvojbenu činjenicu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, zaključuje se da su dijelovi predmetnih odredbi ugovora o kreditu protivne citiranim prisilnim propisima i moralu društva te se zaključuje da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu čl. 214. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine/91 - dalje u tekstu: ZOO) mora platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužitelju nastala šteta sukladno čl. 186. ZOO-a/91. Stoga je neosnovan prigovor tuženika prema kojem bi tužitelj imao pravo na kamatu tek od postavljanja zahtjeva budući da je tuženik već pri sklapanju ugovora bio nepošten pa je dužan platiti zatezne kamata od dana stjecanja.

82. Odredbom čl. 55. st.1. ZZP-a/14 određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna, a isto je bilo određeno i čl. 87. st.1. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03 – dalje u tekstu: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Naime, svrha proglašenja ugovorene odredbe nepoštenom, pa stoga i ništetnom u postupku zaštite potrošača od nepoštenih odredaba te da tuženik kao potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora i to neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

83. Tužitelj je podnio tužbu radi isplate. U tužbi je potraživao od tuženika isplatu iznosa od 93.264,40 HRK odnosno 12.378,31 EUR, i to u točci I. tužbenog zahtjeva, a koji tužbeni zahtjev je po izvršenom vještačenju povećao na iznos od 16.675,59 EUR-a. Ovaj sud je sukladno odredbi čl.190. ZPP-a dopustio preinaku tužbe kojim je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja uskladio svoj tužbeni zahtjev s nalazom vještaka i povećao isti, jer ga bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka, a što je u skladu sa zaključkom predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i građanskog odjela VS RH, broj:

Su-IV-162/2021 od 26.studenog 2021. prema kojemu je u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

84. Što se tiče istaknutog prigovora prijeboja po tuženiku sukladno čl. 323. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je drugoj ugovornoj strani vratiti ono što je primala na temelju takvog ugovora. Sud je mišljenja da ova tražbina tuženika ne ispunjava zakonske pretpostavke iz čl. 323. ZOO jer plaćanjem navedenih otplatnih obroka tužitelj nije ništa primio, odnosno stekao bez osnove, jer je cijelu uplatu primio tuženik, pa ne postoji obveza tužitelja vraćanja nečeg što nije niti primio. Osim toga tužitelj kao stranka ugovora nije odgovoran za ništetnost navedenih odredbi, već je upravo suprotno tuženik kao kreditor povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi.

85. Kako je u postupku utvrđeno da su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, to tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati što je na temelju takvog ugovora, odnosno dijela takvog ugovora u konkretnom slučaju primio sukladno odredbi čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima. Temeljem navedene zakonske odredbe u vezi s čl.323. st.1. ZOO tuženik je dužan vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29.st.1. i 2. ZOO.

86. Valja istači da se tuženik ne može smatrati poštenim stjecateljem jer je upravo njegovo nepoštenje razlog ništetnosti radi koje se vodi ovaj postupak, pa stoga zakonske zatezne kamate na utvrđene iznose teku od dospijeća pojedinog iznosa, pa do isplate, a ne od presuđenja.

87. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

88. Zbog iznijetog je riješeno kao u izreci.

89. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ( NN 138/2023, dalje Tarifa). Tužitelju je priznat trošak punomoćnika i to za sastav tužbe ( Tbr.7.t.1 Tarife) u iznosu od 500,00 eura, za sastav podneska od 19.9.2022., 6.8.2025., 24.9.2025. ( Tbr.1.t.3. Tarife) i to za svaki podnesak u iznosu od 500,00 eura, sastav podneska od 4.7.2025. i od 18.6.2025. ( Tbr.8.t.4. Tarife) u iznosu od 50,00 eura, zastupanje na ročištu dana 5.10.2022., 21.1.2025., 6.3.2025., 21.10.2025. ( Tbr. 9.t.1. Tarife) za svako ročište u iznosu od 500,00 eura, zastupanje na ročištu za objavu presude ( Tbr.9.t.3. Tarife) u iznosu od 100,00 eura. Ujedno tužitelju su priznati troškovi predujma za vještačenje u iznosu od 265,45 eura, trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 85,12 eura. Slijedom navedenog tuženik je dužan tužitelju nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 4.550,57 eura. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podneska od 20.6.2025. jer isti ne prileži spisu, te troškovi podneska od 20.1.2025., s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Isto tako tužitelju nisu priznati troškovi predujma za van sudsko vještačenje, te troškovi uvida pun. tužitelja u spis s obzirom da je isto bilo bespredmetno.

Čakovec, 1.prosinca 2025.

S u t k i n j a:

Jasna Vehtersbah-Stojan

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana po primitku prijepisa iste, putem ovog suda na nadležni županijski sud sukladno čl. 4. st. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine br. 128/14), pismeno u tri istovjetna primjerka.

O tome obavijest:

1. tužitelj po pun. Jasni Preložnjak-Bedić,odvj.

2. tuženik po pun. Ivi Šućuru,odvj.