REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13, 35000 Slavonski Brod

Poslovni broj: P-249/2021-30

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu, po sutkinji Marini Smaić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja EĆ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku u Slavonskom Brodu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Domagojeva 18, Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 5. studenog 2025., u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja odvjetnice Alme Opačak i zamjenika punomoćnika tuženika FĆ, odvjetničkog vježbenika, nakon javne objave presude 1. prosinca 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuju se ništetnima odredbe članka članka 4, članka 6 i članka 11 Ugovora o kreditu broj: 9011773083 od 9. kolovoza 2006. zaključenog između tužitelja EĆ, Vrpolje, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] kao korisnika kredita i tuženika Privredne banke Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732kao davatelja kredita u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, isplatiti tužitelju EĆ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 2.407,67 eura (slovima: dvije tisuće četiri stotine sedam eura šezdeset sedam centi) po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate po stopi koja se do 31. srpnja 2015. obračunava u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, koje teku na iznose od

- 1,42 EUR počev od 31.09.2006. do konačne isplate

- 0,67 EUR počev od 30.10.2006. do konačne isplate

- 0,58 EUR počev od 31.11.2006. do konačne isplate

- 0,82 EUR počev od 31.03.2008. do konačne isplate

- 11,31 EUR počev od 31.10.2008. do konačne isplate

- 0,42 EUR počev od 30.11.2008. do konačne isplate

- 12,05 EUR počev od 31.12.2008. do konačne isplate

- 13,82 EUR počev od 31.01.2009. do konačne isplate

- 14,60 EUR počev od 28.02.2009. do konačne isplate

- 12,15 EUR počev od 31.03.2009. do konačne isplate

- 12,54 EUR počev od 30.04.2009. do konačne isplate

- 9,35 EUR počev od 31.05.2009. do konačne isplate

- 6,63 EUR počev od 30.06.2009. do konačne isplate

- 7,24 EUR počev od 31.07.2009. do konačne isplate

- 8,81 EUR počev od 31.08.2009. do konačne isplate

- 8,63 EUR počev od 30.09.2009. do konačne isplate

- 7,13 EUR počev od 31.10.2009. do konačne isplate

- 9,93 EUR počev od 30.11.2009. do konačne isplate

- 11,98 EUR počev od 31.12.2009. do konačne isplate

- 15,27 EUR počev od 31.01.2010. do konačne isplate

- 14,41 EUR počev od 28.02.2010. do konačne isplate

- 18,66 EUR počev od 31.03.2010. do konačne isplate

- 17,73 EUR počev od 30.04.2010. do konačne isplate

- 19,66 EUR počev od 31.05.2010. do konačne isplate

- 32,52 EUR počev od 30.06.2010. do konačne isplate

- 29,77 EUR počev od 31.07.2010. do konačne isplate

- 37,18 EUR počev od 31.08.2010. do konačne isplate

- 34,80 EUR počev od 30.09.2010. do konačne isplate

- 29,75 EUR počev od 31.10.2010. do konačne isplate

- 39,50 EUR počev od 30.11.2010. do konačne isplate

- 51,65 EUR počev od 31.12.2010. do konačne isplate

- 43,28 EUR počev od 31.01.2011. do konačne isplate

- 46,32 EUR počev od 28.02.2011. do konačne isplate

- 42,23 EUR počev od 31.03.2011. do konačne isplate

- 42,85 EUR počev od 30.04.2011. do konačne isplate

- 59,08 EUR počev od 31.05.2011. do konačne isplate

- 60,17 EUR počev od 30.06.2011. do konačne isplate

- 74,18 EUR počev od 31.07.2011. do konačne isplate

- 67,39 EUR počev od 31.08.2011. do konačne isplate

- 59,90 EUR počev od 30.09.2011. do konačne isplate

- 58,96 EUR počev od 31.10.2011. do konačne isplate

- 58,30 EUR počev od 30.11.2011. do konačne isplate

- 61,59 EUR počev od 31.12.2011. do konačne isplate

- 65,05 EUR počev od 31.01.2012. do konačne isplate

- 65,31 EUR počev od 28.02.2012. do konačne isplate

- 62,99 EUR počev od 31.03.2012. do konačne isplate

- 64,14 EUR počev od 30.04.2012. do konačne isplate

- 65,22 EUR počev od 31.05.2012. do konačne isplate

- 63,50 EUR počev od 30.06.2012. do konačne isplate

- 64,08 EUR počev od 31.07.2012. do konačne isplate

- 63,11 EUR počev od 31.08.2012. do konačne isplate

- 60,65 EUR počev od 30.09.2012. do konačne isplate

- 63,25 EUR počev od 31.10.2012. do konačne isplate

- 64,68 EUR počev od 30.11.2012. do konačne isplate

- 64,18 EUR počev od 31.12.2012. do konačne isplate

- 58,61 EUR počev od 31.01.2013. do konačne isplate

- 63,36 EUR počev od 28.02.2013. do konačne isplate

- 63,59 EUR počev od 31.03.2013. do konačne isplate

- 61,59 EUR počev od 30.04.2013. do konačne isplate

- 56,28 EUR počev od 31.05.2013. do konačne isplate

- 56,13 EUR počev od 30.06.2013. do konačne isplate

- 57,28 EUR počev od 31.07.2013. do konačne isplate

- 59,44 EUR počev od 31.08.2013. do konačne isplate

sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja EĆ za isplatu iznosa od 10,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 31. srpnja 2010. po osnovi razlike valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak.

IV. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja EĆ u dijelu koji glasi:

„ 2./ Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d. , Radnička cesta 50 PODRUŽNICA SLAVONSKI BROD, Trg Pobjede 27 , OIB:02535697732 isplatiti tužitelju SĆ, [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 6.126,81 kn po osnovi razlike preplaćenih kamata sve sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od dana dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa do isplate zakonskom zateznom kamatom koja na svaki preplaćeni mjesečni iznos teče od dana dospijeća do isplate prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena do 31.srpnja 2015., a od 01.kolovoza 2015. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, na iznose od:

- 70,64 kn od 31.08.2007.do isplate

- 70,00 kn od 30.09.2007. do isplate

- 69,30 kn od 31.10.2007. do isplate

- 68,61 kn od 30.11.2007. do isplate

- 67,96 kn od 31.12.2007. do isplate

- 67,27 kn od 31.01.2008. do isplate

- 150,77 kn od 29.02.2008. do isplate

- 149,25 kn od 31.03.2008. do isplate

- 147,67 kn od 30.04.2008. do isplate

- 146,10 kn od 31.05.2008. do isplate

- 144,48 kn od 30.06.2008. do isplate

- 142,91 kn od 31.07.2008. do isplate

- 141,29 kn od 31.08.2008. do isplate

- 139,62 kn od 01.09.2008. do isplate

- 137,96 kn od 31.10.2008. do isplate

- 136,25 kn od 30.11.2008. do isplate

- 134,58 kn od 31.12.2008. do isplate

- 132,82 kn od 31.01.2009. do isplate

- 131,06 kn od 28.02.2009. do isplate

- 129,31 kn od 31.03.2009. do isplate

- 127,55 kn od 30.04.2009. do isplate

- 125,70 kn od 31.05.2009. do isplate

- 123,89 kn od 30.06.2009. do isplate

- 122,04 kn od 31.07.2009. do isplate

- 120,19 kn od 31.08.2009. do isplate

- 118,31 kn od 31.09.2009. do isplate

- 116,40 kn od 30.10.2009. do isplate

- 114,46 kn od 31.11.2009. do isplate

- 112,51 kn od 31.12.2009. do isplate

- 110,52 kn od 31.01.2010. do isplate

- 108,53 kn od 28.02.2010. do isplate

- 106,50 kn od 31.03.2010. do isplate

- 104,51 kn od 30.04.2010. do isplate

- 102,43 kn od 31.05.2010. do isplate

- 100,35 kn od 30.06.2010. do isplate

- 98,26 kn od 31.07.2010. do isplate

- 96,14 kn od 31.08.2010. do isplate

- 94,01 kn od 30.09.2010. do isplate

- 91,79 kn od 31.10.2010. do isplate

- 89,61 kn od 31.11.2010. do isplate

- 87,39 kn od 31.12.2010. do isplate

- 85,17 kn od 31.01.2011. do isplate

- 82,90 kn od 28.02.2011. do isplate

- 80,59 kn od 31.03.2011. do isplate

- 78,28 kn od 30.04.2011. do isplate

- 75,96 kn od 31.05.2011. do isplate

- 73,60 kn od 30.06.2011. do isplate

- 71,20 kn od 31.07.2011. do isplate

- 68,79 kn od 31.08.2011. do isplate

- 66,39 kn od 30.09.2011. do isplate

- 63,94 kn od 31.10.2011. do isplate

- 61,44 kn od 31.11.2011. do isplate

- 58,94 kn od 31.12.2011. do isplate

- 56,40 kn od 31.01.2012. do isplate

- 53,80 kn od 28.02.2012. do isplate

- 51,26 kn od 31.03.2012. do isplate

- 48,67 kn od 30.04.2012. do isplate

- 45,99 kn od 31.05.2012. do isplate

- 43,35 kn od 30.06.2012. do isplate

- 40,62 kn od 31.07.2012. do isplate

- 37,89 kn od 31.08.2012. do isplate

- 35,21 kn od 30.09.2012. do isplate

- 32,43 kn od 31.10.2012. do isplate

- 29,61 kn od 31.11.2012. do isplate

- 26,74 kn od 31.12.2012. do isplate

- 23,92 kn od 31.01.2013. do isplate

- 21,05 kn od 28.02.2013. do isplate

- 18,09 kn od 31.03.2013. do isplate

- 15,13 kn od 30.04.2013. do isplate

- 12,17 kn od 31.05.2013. do isplate

- 9,16 kn od 30.06.2013. do isplate

- 6,15 kn od 31.07.2013. do isplate

- 3,05 kn od 31.08.2013. do isplate,

sve u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.“

V. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, naknaditi tužitelju EĆ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], troškove parničnog postupka u iznosu od 1.340,32 eura (slovima: tisuću tri stotine četrdeset eura trideset dva centi) sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 1. prosinca 2025. do isplate, po stopi zateznih kamata koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, u roku od 15 (petnaest) dana, dok se u preostalom dijelu za iznos od eura zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka odbija kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi podnesenoj 27. travnja 2021. tužitelj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom kao davateljem kredita, dana 9. kolovoza 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj: 9011773083 za kupnju motornog vozila (dalje: Ugovor) kojim je tužitelju odobren kreditu u visini od 20.627,67 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita s promjenjivim kamatnim stopama s rokom otplate kredita od 84 mjeseca. Kamatna stopa je na dan zaključenja ugovora iznosila 5,17 %. Tužitelj je predmetni kredit u cijelosti otplatio

1.1. Člankom 4. Ugovora ugovorena je promjenjiva kamatna stopa, a člankom 6. da su otplatne rate vezane uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj te da tužitelj pristaje u slučaju promjene kamatne stope iz čl. 4. povišenje ili sniženje anuiteta.

1.2. Navodi da ga tuženik prilikom zaključenja ugovora nije upoznao sa općim rizikom vezanim uz valutnu klauzulu i promjenjivi tečaj čime je postupio suprotno načelu savjesnosti i poštenja u ugovornim odnosima, a odredba članka 11. Ugovora da nije u skladu sa postupanjem tuženika niti je tuženik upoznao tužitelja sa mogućim promjenama anuiteta niti rizicima koji nosi ugovaranje kredita u CHF.

1.3. Tužitelj navodi da je kao potrošač od strane djelatnika tuženika aktivno savjetovan na zaključenje kredita u CHF kao povoljnijeg za njega te da je tuženik u vrijeme zaključenja ugovora propustio upoznati tužitelja sa općim rizikom vezanim za svaku valutnu klauzulu, sa rizikom vezanim za činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF onako kako to čini prema EUR, o tome da je rast tečaja CHF u kontekstu ulaska Hrvatske u EURO zonu potpuno izvjestan i na povećani rizik koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, zbog čega je tužitelj došao u situaciju povećavanja anuiteta kredita koji je plaćao na mjesečnoj razini zbog jednostrane odluke banke o promjeni kamatnih stopa i zbog valutne klauzule i rasta tečaja CHF.

1.4. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično preinačena presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014., kojom je donesena odluka u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji su podizali kredite u švicarskim francima. Odredbom članka 131. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača određeno je da odluka donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupcima koji potrošač samostalno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana.

1.5. Dalje navodi da je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske (dalje: VSRH), poslovni broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. odbijena je žalba tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7219/13-4 od 13.lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

1.6. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) poslovni broj Pž-6632/17 od 14.06.2018. pravomoćno je utvrđeno da je tužena povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženica postupila suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su sve navedene presude javno objavljene na stranicama VTSRH i VSRH, da sadrže više od 100 stranica, stoga tužitelj predlaže sudu izvršiti uvid u označene presude na stranicama ovih sudova.

1.7. Citira odredbu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 96/03, dalje: ZZP/03), sada članka 49. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15, 14/19, dalje: ZZP), koji determinira nepoštenu ugovornu odredbu te ističe da tuženik prilikom ugovaranja predmetnog kredita nije tužitelja kao potrošača informirao i nije ga upozorio na rizičnost ugovaranja CHF valutne klauzule, već mu je, naprotiv, nudio takav kredit kao najpovoljniji i najisplativiji. Posebno treba imati u vidu činjenicu da se tečaj CHF u vrijeme ugovaranja kredita nalazio blizu svojih povijesnih minimuma te je u predstojećem razdoblju bio očekivan i izvjestan njegov rast, a što je tuženiku, s obzirom na njegov predmet poslovanja, odnosno znanje i stručnost, bilo i moralo biti poznato. Ističe da je tuženik prilikom ugovaranja kredita postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, ravnopravnosti ugovornih strana i jednakosti činidbi, a sve navedeno je za posljedicu imalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na teret tužitelja.

1.8. Tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim odredbe članka 4, 6 i 11 Ugovora i to u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te da se obveže tuženik po osnovi razlike isplaćene zbog jednostrane promjene kamatne stope i razlike preplate zbog primjene valutne klauzule, tužitelju isplatiti razlike preplaćenih novčanih iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na svaki dospjeli iznos od dana dospijeća do isplate. Pridržava si pravo nakon izvršenog vještačenja, urediti tužbu i tužbeni zahtjev prema nalazu i mišljenju vještaka knjigovodstveno–financijske struke jer nema dovoljnih stručnih znanja za pojedinačni mjesečni izračun preplaćenih iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor mjesne nenadležnosti ovoga suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari te navodi da je u konkretnom slučaju opće mjesno nadležan sud prema sjedištu tuženika, odnosno Općinski građanski sud u Zagrebu (članak 46. ZPP-a), obzirom da se radi o ugovoru o kreditu koji je prestao postojati.

2.1. Dalje navodi da je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao, ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, da tužitelj niti jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, da je bila posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF.

2.2. S obzirom da je iz tužbe i načina na koji je postavljen tužbeni zahtjev razvidno da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i sjecanja bez osnove, da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno irelevantna u smislu odredbi članka 138.a. i 502.c. ZPP, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima.

2.3. Ističe kako tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi te da cilj zaštite prava potrošača ne može biti retroaktivno urediti poslovni odnos na način da je potrošač u povoljnijem položaju od onog u kojem bi bio da nije nastupio sporni slučaj. Smatra da to nije „naknada štete“ niti „stjecanje bez osnove“ niti „restitucija“, već se radi o potpuno pogrešnom tumačenju kako presude Visokog trgovačkog suda tako i presude Vrhovnog suda, na isključivu štetu tuženika.

2.4. Budući da niti jedna banka nije nudila kredite u CHF s fiksnom kamatnom stopom, smatra da je neosnovano sada tužitelju omogućiti položaj kao da su stranke sklopile kredit s fiksnom kamatnom stopom jer takav ugovor nije postojao. Tuženik smatra da mu se na taj način nameće nemoguća činidba, a tužitelja da se stavlja u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog ugovora o kreditu, što je potpuno protivno zakonu. Naime, da sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, da je spornom presudom utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju.

2.5. Citira presudu VSRH broj: Revt 249/14-2 u dijelu u kojemu se navodi da VSRH ne dovodi u pitanje legitimno pravo banaka da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost te dodaje da su u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka i sami sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača.

2.6. Navodi da sukladno odredbama ZOO-a jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, da se ista može smatrati „nezakonitom“, a slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, da je nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome da je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu ističe da nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata da svakako nije viša od zakonom dozvoljene.

2.7. Ističe da Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene da su sadržani u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 11.8. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom.

2.8. U odnosu na pitanje valjanosti ugovorene valutne klauzule ističe da sukladno odredbi članka 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu, a po naravi stvari da je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita.

2.9. S tim u vezi dodaje da nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe članka 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, da je iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni ispravan zaključak da valutna klauzula u Republici Hrvatskoj u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe članka 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita.

2.10. Dodaje da je sam zakonodavac definirajući rješenje vezano za konverziju, valutnu klauzulu prihvatio i odobrio, te da je istu ugradio u zakonske odredbe koje reguliraju način provođenja konverzije. Ugovaranjem valutne klauzule da ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima te da je smisao zakonske odredbe članka 22. ZOO-a da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom članka 21. ZOO. Ako je temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je prema mišljenju tuženika, takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati.

2.11. Ističe da je volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu, da je nesporno da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopate da tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika te da ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta.

2.12. Dodaje da je tužitelj poslovno sposobna osoba te da prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, da se tužitelj svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara pa da se iz takvog ponašanja tužitelja može razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora.

2.13. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti.

2.14. U odnosu na zahtjev za isplatom utuženog iznosa, ističe da iz navoda tužitelja proizlazi da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi da je kamata morala ostati fiksna kroz cijelo promatrano razdoblje. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž- 7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kratkoročni kredit koji više nije na snazi ista primjenjuje te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu.

2.15. Zaključno, ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Nadalje, da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva te da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate.

2.16. U konkretnom slučaju da je ugovorna volja stranaka bila ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom te da tužitelj traži zaštitu kojom se tuženiku nameće nemoguća činidba budući da se tužitelja stavlja u poziciju koja nije bila postojeća na financijskom tržištu odnosno u povoljniji položaj od onog u kojem je bio u trenutku sklapanja samog spornog ugovora o kreditu. Tuženik ističe da je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka te da nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope.

2.17. Ističe prigovor zastare te predlaže sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. Tijekom postupka došlo je do djelomičnog povlačenja tužbe (tužitelj je podneskom od 13. siječnja 2025. povukao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva kojim zahtijeva od tuženika isplatu preplaćenih iznosa zbog primjene ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi). U istom podnesku tužitelj navodi da prihvaća istaknuti prigovor zastare od strane tuženika u odnosu na povučeni dio tužbenog zahtjeva.

3.1. U odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva tužitelja doista je nastupila zastara potraživanja protekom roka od 5 godina od presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 13. lipnja 2014. pod poslovnim brojem Pž-7129/13. Od toga dana ponovno teče rok zastare za podnošenje zahtjeva radi isplate svih onih potraživanja dospjelih od 4. travnja 2007. odnosno primjenjuje se zastarni rok od pet godina koji teče od 14. lipnja 2014. (u odnosu na ništetnost ugovornih odredba temeljem promjenjive kamatne stope), a tuženik je prigovor zastare istaknuo u odgovoru na tužbu.

3.2. Podneskom od 20. siječnja 2025. tuženik je uskratio pristanak na (djelomično) povlačenje tužbe pa do takvog povlačenja nije niti došlo, radi čega je primjenom odredbe članka 193. stavka 2. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“, broj 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., dalje: ZPP) sud meritorno odlučio o tužbenom zahtjevu koji je bio aktualan do izvršenog djelomičnog povlačenja tužbe (jednako i Županijski sud u Velikoj Gorici, Gž-432/2025-2 od 17. lipnja 2025.).

3.3. Tužitelj je konačni tužbeni zahtjev postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 9. travnja 2025. (str.121-126).

3.4. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj traži od suda da utvrdi ništetnim odredbe članka 1., članka 2. i članka 7. Ugovora u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ali zahtijeva samo isplatu razlike preplate nastale zbog primjene valutne klauzule, jer je podneskom od 13. siječnja 2025. povukao tužbeni zahtjev u točki 2. izreke prvotno postavljenog tužbenog zahtjeva, odnosno u dijelu u kojem potražuje od tuženika isplatu novčanih iznosa s osnova preplate zbog primjene promjenjive kamatne stope.

3.5. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom tužitelj potražuje isplatu iznosa od 2.407,67 eura s osnove preplate zbog primjene valutne klauzule (glavnica potraživanja iz Ugovora vezana uz valutu CHF).

4. Činjenicu postojanja predmetnog ugovora, ispunjenje ništetnih obveza i njihovu visinu tužitelj je predložio utvrditi uvidom u predmetni Ugovor, otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i pregled uplata po kreditu. Visinu kondikcijskog zahtjeva tužitelj je predložio utvrditi provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja.

4.1. U provedenom dokaznom postupku, a radi ocjene osnovanosti tužbenog zahtjeva, u skladu sa odredbom članka 220. ZPP sud je izvršio uvid u sve materijalne dokaze koji prileže spisu te su isti pročitani: dokumentacija priložena uz tužbu, osobito ugovor o kreditu od 9. kolovoza 2006., otplatni plan, knjigovodstvenu karticu i pregled uplata po kreditu (str. 9-28 spisa), pročitani su privitci tuženika uz odgovor na tužbu te je pročitan nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za područje ekonomsko- financijske struke LĆ Nužda od 1. travnja 2025. (str.106-116), a vještakinja je svoj nalaz iznijela i usmeno na glavnoj raspravi održanoj 5. studenog 2025. (str.138- 140 spisa). U dokaznom postupku saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu, odnosno postupanja tuženika prilikom zaključenja Ugovora (str.138-140). U postupku nije izveden dokaz saslušanjem svjedoka, djelatnika tuženika i javnog bilježnika jer tuženik niti u tužbi niti na pripremnom ročištu do zaključenja prethodnog postupka nije dostavio osobne podatke za svjedoke koje je predložio saslušati u postupku niti je naveo na koje okolnosti bi isti trebali biti saslušani u postupku pa je sud raspravnim rješenjem od 30. siječnja 2025. odbio dokazni prijedlog tuženika za izvođenjem personalnih dokaza (str. 87).

4.2. Jednako tako, druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. ZPP, kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

4.3. Ocjenom svakog provedenog dokaza zasebno te svih zajedno u smislu odredbe članka 8. ZPP sud je utvrdio da je (konačno postavljeni) tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

5. Imajući na umu navode tužbe i odgovora na tužbu, kako su gore navedeni, sud je utvrdio kako među parničnim strankama nije sporno:

- da su dana 9. kolovoza 2006., tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu, namjena kojega je kupnja motornog vozila (čl. 2 Ugovora),

- da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 20.627,67 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB)

- da je prema članku 4. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17% godišnje, a koja je koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva,

- da je člankom 6. ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca i otplatni anuiteti koji su vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj i promjenjivu kamatnu stopu te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te da se tužitelj obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete,

- da je člankom 11. između ostaloga utvrđeno da je tužitelj upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama uslijed promjene tečaja CHF te da je tuženik tužitelja informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

6. Između parničnih stranaka sporna je osnovanost deklaratornog zahtjeva, osnovanost, pravodobnost i visina kondikcijskog zahtjeva tužitelja te je li nastupila zastara potraživanja. Sporna je mjesna nadležnost Općinskog suda u Slavonskom Brodu.

6.1. O prigovoru mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu koji je istaknuo tuženik u odgovoru na tužbu sud je odlučio rješenjem od 10. veljače 2025. poslovni broj: P-249/2021-14 (str.91-97spisa). Prigovor tuženika odbijen je kao neosnovan pa je postupak nastavljen pred ovim sudom.

7. Spor proizlazi iz prethodno navedenog ugovora o kreditu koji su zaključili tuženik kao davatelj kredita i tužitelj kao korisnik kredita za kupnju motornog vozila pa je tužitelj u tom pravnom poslu potrošač te se u rješavanju istoga trebaju primijeniti i mjerodavne odredbe Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora.

7.1. Prema članku 81. stavku 1. ZZP-a ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a prema stavku 2. toga članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

7.2. Odredbom članka 83. ZZP-a propisano je da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, a odredba članka 87. ZZP-a propisuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

7.3. Uvidom u ugovor o namjenskom kreditu od 9. kolovoza 2006., utvrđeno je da je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, za kupnju novog motornog vozila, da su člankom 1. Ugovora tužitelj i tuženik ugovorili kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa 20.627,67 CHF obračunato prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke (dalje: HNB), da je prema članku 4. Ugovora korisnik kredita, ovdje tužitelj dužan Kreditoru, ovdje tuženiku platiti kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,17% godišnje, a koja je koja je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva, da je člankom 6. ugovoren rok otplate kredita 84 mjeseca i otplatni anuiteti koji su vezani uz valutu CHF odnosno uz promjenjivi tečaj i promjenjivu kamatnu stopu te da u slučaju promjene kamatne stope korisnik kredita pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos anuiteta te da se tužitelj obvezuje platiti tako izmijenjene anuitete, da je člankom 11. između ostaloga utvrđeno da je tužitelj upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama uslijed promjene tečaja CHF te da je tuženik tužitelja informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF.

8. Odredbom čanka 3. stavka 1. točke 1. ZZP, potrošač je definiran kao svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8.1. Da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru sud je utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu te saslušanjem tužitelja na okolnost sklapanja ugovora.

8.2. Iz iskaza tužitelja utvrđeno je da je podigao kredit 2006. godine za kupovinu osobnog automobila u PBZ d.d. Automobil je kupio isključivo za osobne potrebe. Kredit je podigao u valuti CHF jer mu banka nije nudila druge opcije kreditiranja. Nije mu omogućeno pregovaranje o odredbama ugovora o kreditu, a banka je u cijelosti priredila ugovor i takvog ga je tužitelj dobio na potpis.

8.3. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti jer je tužitelj iskazivao uvjerljivo, sigurno, životno i logično.

9. Kako bi utvrdio visinu tužbenog zahtjeva, sud je proveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Mirni Tot Nužda, dipl. oecc. iz Slavonskog Broda budući da sud kao niti tužitelj ne raspolaže stručnim znanjem potrebnim za utvrđenjem ovih činjenica.

9.1. Vještakinja Mirna Tot Nužda u nalazu i mišljenju navodi da je vještačenje provedeno za ukupno razdoblje otplate kredita, odnosno od kolovoza 2006. godine do zaključno kolovoza 2013. godine. U stupcima od 3 do 6 prikazan je inicijalni (početni) otplatni plan sukladno Ugovoru o kreditu. U stupcima od 7 do 11 prikazan je realizirani otplatni plan, odnosno otplatni plan po kojem se je stvarno otplaćivao kredit. U stupcu 13 prikazan je srednji tečaj Kreditora za CHF koji je vrijedio na dan isplate kredita, a u stupcu 12 srednji tečaj Kreditora za CHF koji je vrijedio na dan plaćanja anuiteta. Razlika između stvarno plaćenih anuiteta po primijenjenim redovnim kamatnim stopama i srednjem tečaju kreditora na dan plaćanja (stupac 16) i anuiteta prema početno ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi i srednjem tečaju kreditora na dan isplate kredita (stupac 15) iznosi 24.571,81 kn (138.107,24 kn – 113.535,43 kn). Navedeno je izračunato u stupcu 17 Tablice 1. U navedenom iznosu od 24.571,81 kn sadržana je razlika po osnovi promjene kamatne stope i razlika po osnovi valutne klauzule (promjene tečaja CHF). Iznosi u tablici sa negativnim predznakom (-) predstavljaju iznose manje plaćenog od ugovorenog, a iznosi sa pozitivnim predznakom predstavljaju iznose preplate (više plaćenog). U stupcu 3 Tablice 2 prikazana je ukupna razlika nastala zbog promjene tečaja CHF (u valuti HRK). U stupcu 4 ovi iznosi iskazani su u EUR. U stupcu 5 prikazani su sami iznosi više plaćenog (preplate) nastali zbog promjene tečaja CHF (u valuti HRK). U stupcu 6 ovi iznosi iskazani su u EUR. Zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita više je plaćeno 18.140,62 kn (2.407,67 EUR).

9.2. Vještakinja zaključno navodi da je provedenim vještačenjem utvrdila da je između kreditora (tuženik) i korisnika kredita (tužitelj) sklopljen Ugovor o kreditu dana 9. kolovoza 2006. godine u iznosu od 20.627,67 CHF te da ugovorena kamatna stopa iznosi 5,17% godišnje. U odnosu na utjecaj promjene tečaja navodi da razlika plaćenog zbog primjene „valutne klauzule“, odnosno zbog promjene tečaja iznosi 2.298,60 EUR, od čega više plaćeno zbog promjene tečaja iznosi 2.407,67 EUR, a manje plaćeno zbog promjene tečaja da iznosi 109,07 EUR.

9.3. Tužitelj nije imao primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka. S druge strane, tuženik je u cijelosti osporio vještačenje, ali ne postavlja niti jedno konkretno pitanje za vještaka niti traži dopunu nalaza i mišljenja ili saslušanje vještaka radi očitovanja na eventualne primjedbe, već ističe da je nalaz vještaka zasnovana na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovora fiksiran tečaj CHF te da kao takav nalaz nije primjenjiv u ovoj pravnoj stvari.

9.4. Iako je vještak u svom nalazu i mišljenju izračunao tzv. negativnu razliku (manje plaćeno zbog promjene tečaja) kada su anuiteti otplate kredita bili niži od početno ugovorenog zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita, sud prilikom izračuna razlike preplate anuiteta otplate kredita istu nije uzeo u obzir jer tuženik u odnosu na istu do zaključenja prethodnog postupka nije postavio protutužbeni zahtjev niti je istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja.

9.5. Naime, prošireno vijeće od trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske je odlukom od 18. prosinca 2023. poslovni broj Rev-549/2023-4, zauzelo pravno shvaćanje prema kojemu:

"Temeljem odredbe članka 323. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće postaviti materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi članka 195. i članka 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu. Nadalje, da se protutužba i procesnopravni prigovor radi prebijanja mogu staviti do zaključenja prethodnog postupka, a materijalnopravni prigovor prijeboja da se može istaknuti do zaključenja glavne rasprave, s time da sukladno odredbi članka 288.a stavka 6. ZPP se radi opravdanja takvog prigovora ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi osim u slučaju iz članka 299. stavka 2. ZPP. Prigovor radi prebijanja (sudski prijeboj do kojeg dolazi u parnici odlukom suda) u postupovnopravnom smilsu ne postoji ako ga tuženik na nesumnjiv način ne istakne te ako određeno ne navede koju tražbinu stavlja u prijeboj, s tim da tražbina koju je tuženik istaknuo takvim prigovorom mora biti kvantitativno određena. Jednako je tako i u odnosu na građanskopravni prijeboj, ali uz razlike koje proizlaze iz pravne prirode ovih instituta i odredbi članka 333. stavka 3. ZPP-a., kao i onih prekluzivne naravi iz članka 288.a stavka 6. ZPP-a. U tom smislu, ako u postupku u odnosu na potraživanje tužene stranke, nije na određen način istaknut procesnopravni prigovor radi prebijanja iz čl. 333. ZPP ili materijalnopravni prigovor prijeboja (kompenzacija) iz čl. 195. i čl. 196. ZOO, odnosno ako nije podnesena protutužba, tada nema ni postupovnih pretpostavki za bilo kakvo odlučivanje o osnovanosti ili neosnovanosti potraživanja tuženice na ime restitucije u vezi s negativnim tečajnim razlikama temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu u CHF. Obzirom na navedeno, kada tuženica samo općenito, kao u ovom slučaju (a istovjetno i u predmetu Rev 1277/2022), stavlja materijalnopravni prigovor kojim zapravo (samo) osporava visinu potraživanja tužitelja temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na CHF valutnu klauzulu, sud nije ovlašten niti dužan umanjivati potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama nastalim u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate. Slijedom navedenog, ne ulazeći u pitanje osnovanosti ili neosnovanosti tražbine tužene stranke, odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija glasi: "U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK

– CHF bio manji od tečaja HRK – CHF na dan isplate kredita."

9.6. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka budući je isti sačinjen na jasan i određeni način, izrađen je objektivno i u skladu sa pravilima struke te je valjano i logično obrazložen.

9.7. Nakon provedenog dokaznog postupka, na temelju materijalnih dokaza priloženih uz tužbu, provedenog vještačenja i iskaza tužitelja, sud je utvrdio da su tužena banka kao kreditor i tužitelj EĆ, kao korisnik kredita, dana 9. kolovoza 2006., sklopili ugovor o kreditu broj: 9011773083, za kupnju motornog vozila, a isplaćeni (korišteni) iznos kredita na dan 11. kolovoza 2006. iznosio je 20.627,67 CHF (iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.627,67 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita). Kredit se otplaćivao u 84 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu 293,20 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju kreditora važećem za CHF na dan plaćanja. Srednji tečaj Kreditora za CHF na dan korištenja iznosio je 4,609873. Redovna kamatna stopa iznosila je 5,17% koja je promjenjiva, a ugovoreno je da se utvrđuje Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Banka je u tijeku otplate kredita mijenjala visinu ugovorene kamatne stope. Izračunom vještaka je prikazano u stupcu 20, u kojem su izračunati iznosi više plaćenog po osnovi valutne klauzule ukupno 17.318,81 kn, na način da je utvrđena razlika između anuiteta po početnom otplatnom planu i tečaju na dan plaćanja kredita (stupac 19) i anuiteta po početnom otplatnom planu i tečaju na dan isplate kredita (stupac 15).

9.8. Iz nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je zbog promjene tečaja CHF za vrijeme otplate kredita tužitelj više platio iznos od 2.407,67 EUR eura ne uzimajući u obzir tzv. negativne razlike koje iznose 109,07 eura.

10. Tužitelj je tužbeni zahtjev postavio sukladno nalazu i mišljenju vještaka po provedenom vještačenju na način da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u odnosu na točku 3. izreke (kondemnatorni zahtjev za isplatu preplaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF, 2.407,67 eura/18.140,62) snizila u odnosu na inicijalno postavljeni tužbeni zahtjev (19.624,24 kn, odnosno 2.604,58 eura s osnova preplaćenih iznosa s osnova promjene tečaja CHF) što znači da je tužitelj nakon provedenog vještačenja djelomično povukao tužbeni zahtjev i to za iznos od 196,91 eura čemu se tuženik nije protivio.

10.1. O ranije povučenom dijelu tužbenog zahtjeva s osnova preplaćenih kamata sud je meritorno odlučio pod točkom IV. izreke presude kako je već obrazloženo pod točkom 3. Obrazloženja presude.

10.2. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 26. travnja 2021. zauzeo pravno shvaćanje broj: Su-IV-16/2021-8 koje glasi: ''Smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP za koje je, ako je do toga došlo nakon što se tuženik upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, (uvijek) potreban pristanak tuženika'' te se navedeno shvaćanje reflektira i na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem dijela tužbe.“

10.3. Kako tuženik nije odmah zatražio trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe to nema pravo na trošak postupka uzrokovan povlačenjem tužbe. U toj situaciji omjer uspjeha tužitelja u parnici treba ocijeniti prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u iznosu od 2.407,67 eura, a visinu nagrade odrediti prema vrijednosti konačno postavljenog zahtjeva odnosno u visini 100 bodova za svaku poduzetu radnju (jednako i Županijski sud u Varaždinu, u odluci Gž 355/2021-2 od 20. kolovoza 2021.) pa je odlučeno kao u izreci presude.

11. Konačno postavljenim tužbenim zahtjevom (str.121-126) tužitelj potražuje razliku više plaćenog po kreditu uslijed valutne klauzule odnosno promjene tečaja za utuženo razdoblje u iznosu 2.407,67 eura.

11.1. Iz isprava koje prileže spisu proizlazi da je potraživanje tužitelja na ime povrata ispunjenja ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 2.407,67 eura dospijevalo u razdoblju od 31. rujna 2006. kada je dospio iznos od 1,42 eura pa sve do 31. kolovoza 2013. kada je dospio iznos od 59,44 eura.

11.2. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 4. travnja 2012. To znači da je, kada je riječ o povratu ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli zahtjev tužitelja pravodoban te da nije nastupila zastara potraživanja. Deklaratorni zahtjev nije u zastari jer pravo na isticanje ništetnosti ne zastarijeva.

12. Zakon o zaštiti potrošača propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu te je posebno propisano člankom 1 a) da taj Zakon sadrži odredbe koje su u skladu i sa aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. godine o ugovorima koji se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama).

12.1. Upravo ova Direktiva je implementirana u hrvatski pravni sustav i dijelom je ZZP. Odredbom članka 49. stavka 1. ZZP propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (članak 49. stavak 2. ZZP). Pravna posljedica takvih odredbi propisana je i samim zakonom na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništetna.

12.2. Također, vezano za praksu Suda Europske unije valja upozoriti na presudu Oceano Grupo Editorial SA i Salvat Editores SA v Rocio Murciano Quintero i drugi (spojeni predmeti C-240/98 do C-244/98), kojom je utvrđena obveza nacionalnih sudova da po službenoj dužnosti ispituju nepoštenost spornih odredbi bez obzira radi li se o materijalnim ili postupovnim odredbama. Tom odlukom sud je zaključio da se prorogacijska klauzula u potrošačkom ugovoru kojom je ugovorena isključiva nadležnost suda u mjestu glavnog poslovnog mjesta prodavatelja ili pružatelja usluge, treba smatrati nepoštenom u smislu članka 3. Direktive ako su ispunjene temeljne pretpostavke: da nije bilo posebnog pregovaranja te da suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

12.3. Prema odredbi članka 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 09/15., 78/15., 102/15., 52/16., dalje: ZPK) potrošač je fizička osoba koja u transakcijama obuhvaćenima ovim Zakonom djeluje izvan poslovne djelatnosti ili slobodnog zanimanja, dok je ugovor o kreditu, u smislu toga Zakona, ugovor u kojem vjerovnik odobrava ili obećava odobriti potrošaču kredit u obliku odgode plaćanja, zajma ili slične financijske nagodbe, osim ugovora o trajnom pružanju usluge ili isporuke proizvoda iste vrste kada potrošač plaća za takve usluge ili proizvode tijekom cjelokupne njihove isporuke u obliku obroka.

12.4. Prema članku 322. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., dalje: ZOO) ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan je, a prema članku 324. stavku 1. tog zakona, ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.

12.5. Prema članku 323. stavku 1. ZOO u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

13. Odlukom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. ističe se da „iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti i valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, da činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna ni koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika.“

13.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. pri ocjeni razumljivosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, bankama stavio na teret nedostatak pružanja informacija potrošačima o ekonomskim posljedicama koje takve ugovorne odredbe imaju na potrošače, pri čemu je uzeo u obzir da su takvi ugovori pisani stručnom terminologijom, nerazumljivoj i nepoznatoj prosječnom građaninu, kao i propust službenika banaka da potrošačima (korisnicima kredita) prilikom pregovaranja, odnosno sklapanja ugovora o kreditu objasne koji sve čimbenici utječu na formiranje kamatne stope tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja.

13.2. Tuženik nije dokazao da je u predugovornoj fazi/oglašavanje, prvi kontakti i pružanje informacija putem osobnih bankara/ te u samim ugovorima, ugovaranjem valutne klauzule vezanu uz CHF i uz promjenjivu kamatnu stopu, /osim izričitim porukama, da je kredit povoljan zbog niže kamatne stope, zbog toga što se ne traže jamci, zbog toga što je CHF stabilna valuta itd.,/, dakle, nije dokazao da se u stvarnosti radilo o klauzulama koje su izrazito nepovoljne te je to i takvo upozorenje trebalo naći mjesta u ugovoru.

13.3. Ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva, već potrošaču moraju biti na transparentan način objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos sa drugim odredbama ugovora, odnosno općih uvjeta poslovanja, koja se na to odnose tako da potrošač na temelju točnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz dotične odredbe ili odredaba za njega proizlaze. Iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren o svim ekonomskim posljedicama odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te da nije bio upozoren na valutnu klauzulu i njezinu rizičnost.

13.4. Stajalište Vrhovnog suda Republike Hrvatske je izraženo u odluci broj Rev 3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Naime, u toj odluci je izraženo pravno shvaćanje da sudovi nisu dužni radi utvrđenja poštenosti odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli provoditi dokazni postupak neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s obzirom da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi isplate, kao što je i u konkretnom slučaju.

14. U pogledu valutne klauzule, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., točkom I njezine izreke, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da su banke u razdoblju od 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, te Zakona o obveznim odnosima.

14.1. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/2018- 11 od 3. rujna 2019. godine, odbijena je revizija tuženih banaka podnesena protiv navedene drugostupanjske presude - presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. godine (točke 1., 2., 3., 4, 5., 6., i 7. izreke) u ranije citiranom dijelu te je Vrhovni sudu Republike Hrvatske potvrdio stav niže stupanjskih sudova da su banke, među kojima i ovdje tuženik, povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U postupku koji je prethodio donošenju navedenih sudskih odluka sudovi su utvrdili da su ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljive, nepoštene pa prema tome ništetne, jer su banke prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustile informirati potrošače o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a.

14.2. Valutna klauzula je zaštitna klauzula kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije. Ista osigurava kreditoru da broj novčanih jedinica koje će potrošač plaćati kako će anuiteti dospijevati, bude po svojoj stvarnoj vrijednosti jednak vrijednosti novčanih jedinica u trenutku isplate kredita potrošaču, sve kako bi se ispoštovalo jedno od temeljnih načela ugovornih odnosa - načelo jednake vrijednosti činidaba. Valutna klauzula nije određeni iznos novčanih sredstava koji je banka isplatila potrošaču, ali kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen, neodvojivo je povezana i direktno utječe na visinu mjesečnog anuiteta u kojima se kredit vraća. Kao takva valutna klauzula sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovorenog tečaja CHF nasuprot kune na dan plaćanja svakog pojedinog mjesečnog anuiteta. Visina novčanog iznosa koji je kreditor isplatio potrošaču, izravno ovisi o promjeni tečaja.

14.3. Obveza tuženika kao profesionalca bila je da prilikom pregovaranja upozori tužitelja na posljedice i rizike vezanja kredita uz tečaj CHF, objasniti mu sve parametre o kojima ovisi njegova odluka - stabilnost valute, razlika između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF, o tome kakva je tečajna monetarna politika Republike Hrvatske u odnosu na CHF naspram drugih valuta, ulogu valutne klauzule u inflatornim okolnostima domaće valute.

14.4. Dužnost tuženika prilikom pregovaranja je pružiti potrebne informacije potrošaču, a ne prepustiti tužitelju da se sam informira, pogotovo ako se ima u vidu činjenica da je pitanje tečajne politike i razlike između općeg valutnog rizika i valutnog rizika u odnosu na CHF stručno pitanje ekonomske i financijske struke i naravi kojim ipak ne raspolaže prosječni potrošač. Tuženik je trebao uložiti dodatan napor prilikom objašnjenja potrebnih parametara o kojima ovisi odluka potrošača pri odabiru valute prilikom ugovaranja valutne klauzule.

14.5. Specifičnost i priroda valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a u situaciji kada ga banka kao profesionalac o tom ni na koji način ne informira, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

14.6. Sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže uz švicarski franak ozbiljan je uzrok značaja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a što je protivno načelu savjesnosti i poštenja, jer za razliku od potrošača banka s obzirom na stručnu kvalifikaciju svojih zaposlenika kao i iskustva u poslovanju, zna za taj rizik ali ga prešućuje.

14.7. Ovaj sud smatra nepotrebnim posebno analizirati tvrdnje tuženika o tome da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak te o rizicima sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom CHF.

15. Presudom Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C- 26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva. To znači da su u Ugovoru tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog ugovora za njega proizlaze. Pitanje obaviještenosti klijenata o uvjetima ugovaranja kredita u valuti CHF razjašnjeno je u kolektivnom sporu.

15.1. Odredbom članka 502.c ZPP propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

15.2. Člankom 138.a Zakona o zaštiti potrošača „(Narodne novine“ br. 79/07, 125/07 i 79/09), odnosno člankom 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14 i 110/15), propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da su pravomoćnim presudama utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu s jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 1. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. godine, to je tuženik sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima, u vezi i s člankom 1111., člankom 1115. te člankom 1046. istog Zakona, dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora.

15.3. S obzirom na sadržaj odredbe članka 502.c ZPP-a i gore izloženo pravno shvaćanje, neupitni su pravni učinci pravomoćnih presuda donesenih u vođenom kolektivnom sporu na pojedinačne parnične postupke u kojima potrošači nastoje ostvariti svoja prava, pa tako i na postupak u predmetnoj pravnoj stvari. U protivnom, vođenje kolektivnih sporova u bitnom bi izgubilo svoj smisao.

16. Pravna priroda spora jest stjecanje bez osnove s obzirom na to da su banke stekle određenu korist na temelju ništetnih odredbi.

16.1. Što se tiče opsega vraćanja u obzir dolazi primjena članka 1115. Zakona o obveznim odnosima u kojem je propisano da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

17. U odnosu na istaknuti prigovor zastare od strane tuženika, sud je utvrdio da je prigovor djelomično osnovan i to u odnosu na potraživanje tužitelja s osnova razlike plaćenog zbog primjene ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope, u cijelosti, odnosno za iznos od 6.126,81 kn (točka IV. izreke presude, povučeni dio tužbe).

17.1. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudi poslovni broj: Rev 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., a koje shvaćanje je primjenjivo i na ovaj predmet, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020- 2) zauzeto je pravno shvaćanje prema kojem zastarni rok za restitucijske zahtjeve počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke ili od dana kad je na drugi način utvrđena ništetnost ugovora.

17.2. U ovoj pravnoj stvari tužitelju pripada isplata na temelju nepoštenih ugovornih odredbi koje su u smislu odredbe članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Nepoštenost navedenih odredbi utvrđena je presudom donesenom u sporu radi kolektivne zaštite prava i interesa potrošača koji se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod poslovnim brojem P1401/12 i koja je u dijelu koji se odnosi na izmjenu kamatne stope postala pravomoćna 13. lipnja 2014, a u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu 14. lipnja 2018.

17.3. Tužitelj se u ovom postupku sukladno zakonu poziva na utvrđenja iz presude kojom je usvojena tužba radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a u kojoj su sporne odredbe o jednostranoj izmjeni promjenjive kamatne stope i valutnoj klauzuli u CHF utvrđene nepoštenim (i ništetnim). Zbog toga je, u odnosu na ovu parnicu, riječ o utvrđenju ništetnosti „na drugi način“, sukladno navedenom pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske.

17.4. Računajući početak tijeka zastare od pravomoćnosti odluke u kolektivnom sporu, pod pretpostavkom da pojedini iznosi nisu zastarjeli prije podnošenja tužbe u kolektivnom sporu kojom se zastara prekida, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije ugrožena djelotvorna zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi predviđena glavom 10. II. dijela ZZP/03, ovo iz razloga jer je potrošač, koji se sam u skladu sa zakonom poziva na utvrđenja iz kolektivnog spora, očito već u trenutku pravomoćnosti te odluke saznao za nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene zaštitom u kolektivnom sporu ili mu nije mu mogla ostati nepoznatom nepoštenost ugovornih odredbi koje su obuhvaćene zaštitom u kolektivnom sporu i na koje se u ovom pojedinačnom sporu poziva. Prema mišljenju ovog suda, upravo zbog navedenoga nema bojazni da bi zastarni rok mogao isteći prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenost odredbe sadržane u ugovoru koji je sklopio.

17.5. Osim toga, valja ukazati na presudu Suda Europske unije broj C-485/19 u kojoj je navedeno "…kako se ugovori o kreditu općenito izvršavaju tijekom dugih razdoblja i stoga, ako je događaj koji pokreće rok zastare plaćanje koje izvrši zajmoprimac, ne može se isključiti da je, barem za dio izvršenih uplata, zastara nastupila čak i prije nego što se predmetni ugovor završio, tako da takav sustav zastare potrošačima može uskraćivati mogućnost da traže povrat plaćanja izvršenih na temelju ugovornih odredaba protivnih navedenim direktivama. Stoga valja smatrati da postupovna pravila time što od potrošača zahtijevaju da podnese tužbu u roku propisanom nacionalnim pravom od dana stjecanja bez osnove čak i ako potrošač ne može sam ocijeniti je li ugovorna odredba nepoštena ili nije znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe i s obzirom na to da do takvog stjecanja može doći tijekom izvršenja dugotrajnog ugovora, mogu pretjerano otežati ostvarivanje prava koja mu dodjeljuje Direktiva 93/13 ili Direktiva 2008/48 i zbog toga takva pravila povređuju načelo djelotvornosti. Zbog navedenog, načelo djelotvornosti treba tumačiti na način da mu se protivi nacionalni propis kojim se propisuje da se na tužbu koju podnosi potrošač radi povrata neopravdano plaćenih iznosa na temelju nepoštenih odredaba u smislu Direktive 93/13 ili odredaba protivnih zahtjevima iz Direktive 2008/48 primjenjuje rok zastare koji počinje teći od dana kada je došlo do stjecanja bez osnove. Obzirom na protumačeno načelo djelotvornosti kroz presudu Suda Europske unije broj C-485/19, uključujući i Objedinjeno pravno shvaćanje od 31. siječnja 2022. proizlazi zaključak da za utužena potraživanja nije nastupila zastara.

17.6. Tumačenjem zastare na način da ona počinje (ponovno) teći od dana donošenja pravomoćne presude u kolektivnom sporu, a ne od dana donošenja odluke u pojedinačnom sporu u kojem je sud vezan za pravna shvaćanja iz kolektivnog spora, nije ugrožena djelotvorna zašita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi jer takvim tumačenjem zastarni rok ni na koji način nije mogao isteći prije nego što je potrošač imao mogućnost saznati za nepoštenu ugovornu odredbu u odnosu na koju i traži isplatu. Takvo je i objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF Sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 31. siječnja 2022. (Su IV-33/2022-2).

17.7. Tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koja je podnesena 4. travnja 2012., odnosno prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, prekinula zastarijevanje, dok je presuda donesena u kolektivnom sporu postala pravomoćna 14. lipnja 2018. (valutna klauzula), odnosno 14. lipnja 2014. (kamatne stope). Nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru (čl. 245. st. 1. ZOO/05). Tužitelj je podnio individualnu tužbu u ovom predmetu 27. travnja 2021., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka za individualne zahtjeve za isplatom s osnova razlike plaćenog zbog primjene valutne klauzule, jer taj rok počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača (14. lipnja 2018.).

17.8. Kondikcijski zahtjev zastarijeva u općem zastarnom roku od pet godina, a tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena je 4. travnja 2012. pa je podnošenjem tužbe zastara prekinuta prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka i to za sve iznose koji su dospjeli 4. travnja 2007. ili nakon toga dana.

17.9. Kako je ranije navedeno pod točkom 11. Obrazloženja odluke, iz isprava koje su priložene spisu proizlazi da je potraživanje tužitelja na ime povrata onoga što je ispunjeno temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu eura dospijevalo u razdoblju od 31. rujna 2006. kada je dospio iznos od 1,42 eura pa sve do 31. kolovoza 2013. kada je dospio iznos od 59,44 eura.

17.10. To znači da kada je riječ o povratu ispunjenja nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli nije nastupila zastara potraživanja međutim, u odnosu na zahtjev tužitelja za povrat plaćenih iznosa na ime nepoštene ugovorne odredbe o jednostranoj izmjeni kamatne stope zastara je nedvojbeno nastupila jer zastarni rok teče od 14. lipnja 2014., a tužba je podnesena 27. travnja 2021. Ovu činjenicu priznao je i sam tužitelj slijedom čega je u tom dijelu i povukao tužbeni zahtjev međutim kako tuženik na povlačenje nije pristao to je o ovom dijelu zahtjeva meritorno odlučeno pod točkom IV. izreke.

18. Slijedom navedenoga, na temelju odredbe članka 1111. stavka 1. ZOO-a tužitelju pripada pravo na povrat iznosa od ukupno 2.407,67 eura plaćenih na ime ispunjenja ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

18.1. S obzirom da je zbrajanjem pojedinačnih iznosa preplate koji potražuje tužitelj uređenim tužbenim zahtjevom, sud utvrdio da zbroj pojedinačnih iznosa od 2.417,67 eura premašuje ukupan iznos preplate koji tužitelj u izreci u zbroju potražuje s osnova promjene tečaja od 2.407,67 eura i to jer za iznos preplate koji je dospio dana 31. srpnja 2010. potražuje iznos od 39,77 eura dok mu prema nalazu i mišljenju vještaka pripada iznos od 29,77 eura, sud je u tom dijelu tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan pa je odlučio kao pod točkom III. Izreke presude.

18.2. Imajući na umu da je razlog ništetnosti predmetnih ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo njihova nepoštenost, tužitelju je uz primjenu odredbe članka 1115. ZOO-a dosuđena i zakonska zatezna kamata na pojedine iznose koje su plaćeni na ima ispunjenja nepoštenih ugovornih odredbi tekućim od dana plaćanja (neosnovanog stjecanja) do isplate.

18.3. Tuženik je nesavjestan stjecatelj, a s obzirom da su odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne, to je kamata dosuđena od dana izvršene uplate svakog mjesečnog obroka kao dana stjecanja (jednako i Županijski sud u Osijeku, Gž- 1517/2023-2 od 14. prosinca 2023.).

18.4. Odluka o visini stope zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. stavka 2. ZOO-a.

19. Prema odredbi članka 323. stavka 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi stavka 2. istoga članka ZOO navodi da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

19.1. Prema odredbi članka 1111. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Pod prijelazom imovine razumijeva se i stjecanje koristi izvršenom radnjom. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.

19.2. U smislu odredbe članka 1115. ZOO kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

19.3. S obzirom na to da je zbog primjene spornih ugovornih odredaba o kojima se nije pojedinačno pregovaralo došlo do znatnog porasta anuiteta i glavnice kredita, osobito nakon što je tečaj CHF, koji Hrvatska narodna banka za razliku od tečaj EUR- a ne drži pod kontrolom, što potrošači, korisnici kredita bez da su na to bili upozoreni, a iz provedenih dokaza proizlazi da nisu, znatno porastao i skoro se izjednačio s tečajem EUR-a, time je, protivno stavu tuženika iznesenom u odgovoru na tužbu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

19.4. Stoga ovaj sud kao i prethodno navedeni sudovi koji su sudili u kolektivnom sporu po tužbi potrošača, čijim odlukama je vezan, zaključuje da su ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli ništetne te da tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takve ništetne odredbe naplatio i primio od tužitelja, ocjenjujući da je ništetnim odredbama tuženik tako naplaćeni novčani iznos stekao bez osnove u smislu odredbe članka 1111. ZOO-a.

20. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavka 2. i 5. ZPP u vezi s odredbom članka 155. ZPP i odredbom članka 2. stavka 1. ZPP, a trošak postupka je odmjeren u skladu sa vrijednosti predmeta spora i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 138/2023.) u skladu sa odredbom Tbr. 52. toč. 3. Tarife vodeći računa o odredbi članka 155. ZPP. Vrijednost boda utvrđena je primjenom odredbe Tbr. 54. Tarife (1bod=2eura).

20.1. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu u ukupnom iznosu 2.417,67 eura (zbroj pojedinačnih iznosa) vodeći računa o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva i uspjehu u odnosu na visinu zahtjeva.

20.2. Prema članku 154. stavak 2. ZPP-a ako su stranke djelomično uspjele u parnici sud će najprije utvrditi postotak u kojem je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

20.3. Kod odlučivanja o troškovima postupka prema uspjehu stranaka u sporu u kojem je tužitelj tijekom postupka smanjivao tužbeni zahtjev o troškovima se odlučuje prema uspjehu u sporu u odnosu na vrijednost predmeta spora smanjenog tužbenog zahtjeva s tim da treba uzeti u obzir djelomično povlačenje tužbe, odnosno smanjenje tužbenog zahtjeva.

20.4. Smanjenje tužbenog zahtjeva nije utjecalo na visinu troškova zastupanja stranke po odvjetniku jer je prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika visina naknade za zastupanje u odnosu na smanjeni tužbeni zahtjev ista kao u odnosu na raniji zahtjev istaknut u tužbi (jednako i VSRH u odluci Rev x 254/2014-2 od 10. prosinca 2014.)

20.5. Tužitelj je s osnovom tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti sa 100% (utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu), dok je sa visinom zahtjeva uspio 99,57 % (konačno postavljeni tužbeni zahtjev prema zbroju pojedinačnih iznosa 2.417,67, dosuđeno 2.407,67 eura) što ukupno iznosi 199,57%, podijeljeno sa dva (pravni osnov i visina zahtjeva) iznosi 99,79%. Slijedom navedenoga, proizlazi da je tuženik uspio u postupku 0,21% (0% osnova, 0,21% visina). Kad se nakon toga oduzme veći postotak tj. 99,79% u kojem je uspio tužitelj, od manjeg postotka 0,21% u kojem je uspio tuženik, dobije se 99,58%, što predstavlja uspjeh tužitelja u ovoj parnici.

20.6. Prema odredbi članka 154. stavka 5. ZPP sud može odlučiti da jedna stranka nadoknadi sve troškove koje su protivna stranka i njezin umješač imali ako protivna stranka nije uspjela samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva, a zbog tog dijela nisu nastali posebni troškovi.

21. Tužitelj zastupan po opunomoćeniku iz reda odvjetnika popisao je trošak u ukupnom iznosu od 1.340,32 eura, a sud je utvrdio da je zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.

21.1. Tužitelju je uz primjenu odredbi članaka 151., 155. i članka 2. stavka 1. ZPP-a dosuđena naknada za sastav tužbe u iznosu 200,00 eura (Tbr. 7. toč. 1 Tarife, 100 bodova), za sastav obrazloženih podnesaka od 11. siječnja 2025. i 9. travnja 2025. za svaki u iznosu 200,00 eura, ukupno 400,00 eura (Tbr. 8 toč. 1 Tarife, 100 bodova), zastupanja po punomoćniku iz reda odvjetnika na pripremnom ročištu 30. siječnja 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife), zastupanja na ročištu za glavnu raspravu 5. studenog 2025. u iznosu 200,00 eura (Tbr. 9 toč. 1 Tarife, 100 bodova), pristup ročištu za objavu presude 1. prosinca 2025. u iznosu 100,00 eura (Tbr. 9 toč. 3. Tarife, 50% nagrade), što ukupno iznosi 1.100,00 eura.

21.2. Navedenom iznosu od 1.100,00 eura treba pribrojiti trošak plaćenog predujma za financijsko-knjigovodstveno vještačenje u iznosu 200,00 eura (str.101/102 spisa) i trošak plaćene sudske pristojbe za tužbu u iznosu 40,32 eura (303,76 kn) vidljivo iz uplatnice na str. 7 spisa predmeta te je ukupno priznat trošak postupka u iznosu 1.340,32 eura.

21.3. Slijedom navedenoga, s obzirom na uspjeh tužitelja u ovoj parnici utvrđen pod točkom 20.5 Obrazloženja odluke, a primjenom odredbe članka 154. stavka 2. i 5. ZPP o troškovima postupka odlučeno je kao u točki V. izreke presude.

21.4. Tuženik nema pravo na naknadu troška obzirom bi tužitelju i prema prvotno postavljenom (ukupnom) zahtjevu od 25.751,05 kuna/3.417,75 eura (i kamata i valuta) i prema konačno postavljenom zahtjevu (2.407,67 eura/18.140,62 kuna) za svaku radnju pripadao isti trošak jer su oba zahtjeva u istom razredu (od 1.327,01 eura do 13.272,00 eura), radi čega okolnost da je prvotni zahtjev bio viši od konačnog tuženiku nije prouzročio veći trošak.

21.5. Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. travnja 2021. je da smanjenje tužbenog zahtjeva (iako nije preinaka tužbe) djelomično je povlačenje tužbe iz članka 193. ZPP-a i reflektira se na odluku o troškovima uzrokovanim povlačenjem tužbe te u takvoj situaciji smanjenja tužbenog zahtjeva treba na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP-a o naknadi troškova postupka u slučaju povlačenja tužbe, time da je o troškovima uzrokovanim povlačenjem dijela tužbe svrsishodno odlučiti zajedno s odlukom o glavnoj stvari i to u odnosu na sniženi dio tužbenog zahtjeva prema odredbama ZPP-a o povlačenju tužbe, vodeći pri tome računa o tome, jesu li, prema tarifnom razredu s obzirom na vrijednost predmeta spora, isticanjem zahtjeva iznad konačno postavljenog nastali posebni troškovi zastupanja.

21.6. Slijedom navedenoga, ovaj sud smatra da tuženiku zbog smanjenja tužbenog zahtjeva koje se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe ne pripadaju troškovi prema pravilima iz članka 158. stavak 1. ZPP-a jer mu zbog tog smanjenja unutar istog tarifnog razreda sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika nisu nastali posebni troškovi.

21.7. Navedeno je sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odluci Rev-941/2022-2 od 18. srpnja 2023. i odluci Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gž- 770/2024-4 od 16. travnja 2025.

21.8. Slijedom navedenoga, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka kao stranke koja nije uspjela u ovom sporu, sud je ocijenio neosnovanim i donio je odluku kao pod točkom VI. izreke presude.

22. Prema odredbi članka 151. stavka 3. ZPP na dosuđeni iznos troškova parničnog postupka kamate teku od dana donošenja presude 1. prosinca 2025. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO.

23. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao u izreci presude

Slavonski Brod, 1. prosinca 2025.

Sutkinja

Marina Smaić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka, putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onog dana kada je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti neposredno u sudu istoga dana (članak 335. Zakona o parničnom postupku).

O tome obavijest:

1. Tužitelj po punomoćniku Ivanu Opačku, odvjetniku u Slavonskom Brodu, 2. Tuženik po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Leko i partneri d.o.o., Domagojeva 18, Zagreb.