REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Puli – Pola

Kranjčevićeva 8, 52100 Pula-Pola

Poslovni broj: Gž-833/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Puli - Pola, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to:

Brune Frankovića, predsjednika vijeća, Biljane Pamić, člana vijeća i suca izvjestitelja te Roberta Fabrisa, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja TP, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po Zajedničkom odvjetničkom uredu Milice Nenadović Timarac i Bebek Marka iz Siska, protiv tuženika Erste & Steiermärkische Bank d.d. Rijeka, OIB: 23057039320, zastupanog po Odvjetničkom društvu Hanžeković i partneri d.o.o. Zagreb, radi isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-629/2019-64 od 23. travnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 1. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I Uvažavaju se žalbe tužitelja i tuženika te se ukida presuda Općinskog suda u Bjelovaru, Stalne službe u Daruvaru, poslovni broj: P-629/2019-64 od 23. travnja 2025. i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

II O troškovima žalbenog postupka odlučiti će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1.Pobijanom presudom suda prvog stupnja u točki I. izreke odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati (na ime preplaćenih kamata) iznos od 1.062,22 EUR i (s naslova tečajnih razlika) iznos od 5.518,05 EUR sve sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine dijelove tih iznosa, za razdoblje i po stopi kako je to navedeno u točki I. izreke presude. Točkom II. izreke odlučeno je da svaka strana snosi svoje troškove. Točkom III. izreke odbijen je tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 787,08 EUR i za iznos od 835,27 EUR, kao neosnovan.

2. Protiv ove presude u točkama I. i II. izreke žalbu podnosi tužitelj zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. – pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22.,114/22. i 155/23. - dalje: ZPP). Predlaže uvažiti žalbu i preinačiti pobijanu presudu na način da se usvoji tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao osnovan uz naknadu troška tužitelju uvećanog za trošak žalbe, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vrati na ponovni postupak.

3. Tuženik žalbom pobija presudu u točki II i III. izreke presude, zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st.1. ZPP predlažući uvažiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navodima tuženika, a podredno presudu ukinuti u pobijanom dijelu i predmet vratiti na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

4. Sa žalbama je postupljeno sukladno odredbi čl. 359. ZPP.

4.1. Na žalbe nije odgovoreno.

5. Žalbe su osnovane.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja da se tuženiku naloži isplatiti mu utužene iznose sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, sve po pravilima o stjecanju bez osnove, smatrajući da je ovaj iznos tuženik od njega neosnovano naplatio temeljem ništetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u Ugovoru o kreditu broj: 2401006-103126160/51400607-5101982854 sklopljenog 15. srpnja 2004. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora, a sve utemeljeno na pravnim shvaćanjima izraženim u pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnim brojem: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je djelomično potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., odnosno presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. i poslovni broj: Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019.

7. Među strankama nije sporno da je između tuženika kao kreditora i tužitelja, kao korisnika kredita sklopljen Ugovora o kreditu broj: 2401006-103126160/51400607- 5101982854 dana 15. srpnja 2004. temeljem kojeg je tuženik, kao kreditor stavio na raspolaganje tužitelju, iznos od 73.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, na rok otplate od 240 mjeseci s ugovorenom, kamatnom stopom koja je promjenjiva, a koja na dan sklapanja ugovora iznosi 4,99 % godišnje (čl.8.), da je člankom 7. ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke za CHF, na dan odobrenja žiro računa banke, odnosno da je posljedično tome visina anuiteta vezana za tečaj CHF. Također nije sporno da su stranke 29. veljače 2016. zaključile Aneks broj 1 ugovoru o kreditu.

8. Sporno je, s obzirom na navode iz žalbe tužitelja, ima li tužitelj osnovano pravo zahtijevati isplatu utuženog novčanog iznosa koji je tuženik od njega naplatio temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržanih u predmetnom ugovoru o kreditu, sve po pravilima o stjecanju bez osnove s obzirom na činjenicu da su stranke 29. veljače 2016. zaključile Aneks broj 1. Ugovora o kreditu.

9. Prvostupanjski sud je odlučujući o valjanosti predmetnih ugovornih odredbi o ugovorenoj promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, kao o prethodnom pitanju, nakon ocjene provedenih dokaza (čl. 8. ZPP) i uz primjenu odredbe čl. 502.c ZPP i odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj: 96/03.-dalje: ZZP/03) zaključio da je tuženik Ugovorom o kreditu, kojeg je zaključio s tužiteljem povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), zaključujući ugovor o potrošačkom kreditiranju, koristeći nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, te da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF (švicarski franak), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja Ugovora nije u cijelosti informirao potrošača (tužitelja) o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama odredbi čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03. - dalje ZZP/03), te protivno čl. 269. st.2.i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18. - dalje: ZOO), da su posljedično takve odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 87. st.1. ZZP/03 i čl. 322. st.1. ZOO te da je u konkretnom slučaju, tuženik temeljem tih ništetnih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, za koju nema pravne osnove te bi ju bio dužan vratiti tužitelju u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

9.1. Odlučujući o restitucijskom zahtjevu prvostupanjski sud je utvrđujući da je 30. rujna 2015. stupio na snagu Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj: 102/15.-dalje ZID ZPK) kojim je omogućeno potrošačima kao korisnicima kredita u CHF izjednačavanje s potrošačima kao korisnicima kredita u EUR, da je postupak konverzije kredita propisan čl. 19.c. istog Zakona, te da među strankama nije sporno da je konverzija kredita učinjena u skladu s navedenom odredbom a isto da proizlazi i iz nalaza sudskog vještaka financijske struke odnosno da su konverzijom u obračun uključena početna glavnica te sva plaćanja od početka trajanja kredita i preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, zaključio da je tužitelj konverzijom kredita riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog promjenjive kamatne stope i valutne klauzule u CHF te da tužitelj nema više pravo, tj. pravnu osnovu na povrat više plaćenog iznosa kredita zbog preplaćenih kamata i zbog promjene tečaja CHF pa je posljedično odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

9.2. Prvostupanjski sud je nadalje odbio kao neosnovan i tuženikov prigovor radi prijeboja zaključujući kako je tuženik u Ugovoru o kreditu svjesno koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe čime je postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 4. ZOO) te da posljedično tomu ne može tražiti ostvarenje svojih prava povodom takvih odredbi Ugovora jer bi to značilo zlouporabu prava.

10. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbama žalitelja, a pazeći pri tome – dodatno po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava i na bitne povrede odredbi parničnog postupka (čl. 365. ZPP), ocjena je ovog drugostupanjskog suda da pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati njena pravilnost i zakonitost, čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, na koju osnovano ukazuju žalitelji.

11. Naime, prema odredbi čl. 338. st. 4. ZPP propisano je da pismeno izrađena presuda, između ostalog, mora sadržavati i obrazloženje, u kojem će sud izložiti zahtjeve stranaka i njihove navode o činjenicama na kojima se ti zahtjevi temelje, dokaze, a i propise na kojima je sud utemeljio svoju presudu.

12. Pri tomu, pravo je prvostupanjskog suda da prema svomu vlastitom, slobodnom uvjerenju, a na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog pojedinog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučuje koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP), ali je isto tako obveza suda da o tim odlučnim činjenicama da valjane, logične i napose uvjerljive razloge.

13. Međutim, ovoj pobijanoj odluci takvi razlozi, kraj iznesenih žalbenih razloga žalitelja, nedostaju a razlozi koji su dani su međusobno proturječni pa se navedena presuda ni ne može ispitati, radi čega je i ostvarena navedena bitna povreda, već radi koje je valjalo, prihvatiti žalbe žalitelja i pobijanu presudu ukinuti te temeljem odredbe čl. 369. st. 1. ZPP riješiti kao pod točkom I izreke ovog rješenja.

14. Osnovano tužitelj navodi kako obrazloženje prvostupanjskog suda da je konverzija kredita, koja je provedena sukladno članku 19.c ZID ZPK, obuhvatila i pitanje preplaćenih kamata i tečajne razlike, pa da je time u cijelosti riješeno pitanje eventualnih preplaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi ugovora o kreditu od 15. srpnja 2004. nije jasno niti obrazloženo, jer se sastoji isključivo od konstatacije, odnosno iznošenja stajališta bez obrazlaganja razloga za takvo stajalište i analize odlučnih činjenica koje bi ukazivale na ispravnost takve odluke. Sud nije iznio nikakvo obrazloženje kojim bi objasnio svoje stajalište da konverzija koja je (nesporno) provedena u skladu s odredbama ZID ZPK pravno proizvodi učinak restitucije te da tužitelj nema više pravo na povrat preplaćenih iznosa po osnovu ništetnih odredbi Ugovora o kreditu zaključenog 15. srpnja 2004.

15. Naime, provedenim financijskom vještačenjem u prvostupanjskom postupku je utvrđeno da je tužitelj otplatom kredita u odnosu na početnu ugovorenu kamatnu stopu platio više 1.062,22 EUR te je na ime tečajnih razlika preplatio iznos od 5.518,05 EUR.

15.1. Tuženik je naime prema stanju spisa u postupku konverzije utvrdio tužitelju manjak a ne višak preplaćenih iznosa, pa je tako u članku 5.3. Aneksa broj 1 Ugovora o kreditu utvrđeno da je tužitelj manje uplatio 348,91 EUR u kunskoj protuvrijednosti na dan podmirenja (strana 19 spisa) dok je prema nalazu vještaka utvrđeno da je manjak kod konverzije iznosio 582,96 EUR (strana 349-350 spisa), a o tome sud ne daje nikakvo obrazloženje pa je tim više nejasan zaključak prvostupanjskog suda da je tužitelj konverzijom riješio pitanje preplaćenog iznosa kredita zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

16. Naime, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može i ne smije isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.

17. Prema pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz čl. 19.c st. 1. toč. 6. ZID ZPK/15 (Aneks), nakon sklapanja tog sporazuma ima pravo na povrat više plaćenih iznosa po osnovi nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u slučaju ako bi postojala razlika na štetu potrošača između ukupnog iznosa koji bi mu pripadao po osnovi ništetnosti navedenih odredbi do dana izvršene konverzije (jednako kao i onim potrošačima i korisnicima kredita u CHF ili kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF koji nisu mogli ili nisu izvršili konverziju) i uplaćenog iznosa koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK i to po pravilima o stjecanju bez osnove, a sve za slučaj da to izrekom nije između stranaka riješeno navedenim sporazumom. Ovo i iz razloga što odredbama ZID ZPK/15, nije reguliran način rješavanja posljedica ništetnih ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditima sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, tim više što je ratio donošenja navedenog Zakona sadržana u odredbi čl. 19.b ZID ZPK/15 kojom je propisano da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

17.1. Naime, sklapanje navedenog sporazuma (Aneks) utemeljenog na odredbama čl. 19. c ZID ZPK/15 mora za posljedicu imati stvaranje potpune zaštite potrošača, kao korisnika kredita i prilikom njegova sklapanja mora biti u potpunosti uklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, koja je prethodno narušena ugovaranjem navedenih ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.

17.2. Odredom čl. 19.c st. 1. točku 2. ZID ZPK/15 je propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se, između ostalog, na način da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF, pa bi posljedično tome prilikom zaključka o tome je li sklapanjem navedenog Dodatka otklonjena navedena neravnoteža u odnosima potrošača i banke trebalo voditi računa i o tome je li prilikom obračuna više preplaćenog banka uračunavala kamatnu stopu i tečaj valute za ugovore sklopljene u eurima koji su vrijedili na dan zaključenja osnovnog ugovora o kreditu ili uz promjene kamatne stope i tečaja eura kroz ugovoreno razdoblje do trenutka konverzije (kao što je to izgleda riječ i u konkretnom slučaju).

17.3. Ovo iz razloga što je to, po pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda, tako uređeno navedenom zakonskom odredbom i što je kamatna stopa koja se primjenjivala na ugovore o kreditu sa valutom Euro i tečaj ove valute mogao biti jedino poznat potrošačima u trenutku sklapanja osnovnog ugovora o kreditu, a ne i kasnije kada je dolazilo do njihove promjene.

17.4. Pri tome, valja još istaknuti da se navedenim Aneksom ugovora o kreditu sklopljenim prema odredbama ZID ZPK uređuju pitanja kamatnih stopa nakon sklapanja istih, ali ne i oni, nepoštenim postupanjem banaka, prethodno ugovorenih te da iz sadržaja navedenog Aneksa ne proizlazi da se prilikom njegovog sklapanja tužitelj odrekao ovih svojih prava, koja u ovom postupku zahtjeva, a niti je takvo odricanje propisano odredbama ZID ZPK/15, već je suprotno tome odredbom čl. 41. ZZP propisano je da se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti (slično i odredbom čl. 19.e ZID ZPK/15). Dakle, u konkretnom slučaju, sklapanjem navedenog Aneksa, tužitelj i tuženik su u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, ali za razdoblje nakon njegova sklapanja, ali ne i razdoblje koje je tome prethodilo.

17.5. Treba ukazati i na recentnu odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužitelj prihvatio konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.

17.6. Uostalom, odredbe ZID ZPK niti ne sadrži pojmove "nepoštene odredbe", "restitucija" i sl., a pogotovo ne sadrži odredbe iz kojih bi proizlazilo da su potrošači konverzijom kredita izgubili pravo na potpunu restituciju. Predmet reguliranja ZID ZPK je konverzija, a ne restitucija, slijedom čega ZID ZPK ne sadrži bilo kakvu odredbu iz koje bi se moglo zaključiti da je konverzijom kredita potrošač izgubio pravo na potpunu restituciju ili da je to njegovo pravo ograničeno. Iz odredbi ZID ZPK jasno proizlazi da svrha njegovog donošenja nije restitucija i saniranje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, već zaštita potrošača od oscilirajućeg i rastućeg tečaja švicarskog franka.

17.7. Kada bi se prihvatilo shvaćanje da potrošači koji su konvertirali kredite nemaju pravo na potpunu restituciju ovaj sud smatra da ne postoji razlozi koji bi opravdavali takvo različito postupanje prema njima. Naime, ovome je sudu potpuno neprihvatljivo da primjerice potrošač koji je podigao kredit 2004. godine kao i tužitelj, ali isti nije konvertirao ili čak potrošač koji je kredit podigao u eurima ili uz valutnu klauzulu u eurima, ima pravo na potpunu restituciju, a tužitelj koji je kredit konvertirao to pravo uopće nema ili mu je isto ograničeno. Još je manje jasno zašto bi pravna pozicija potrošača koji su konvertirali kredite (zbog nepostojanja potpune restitucije ili ograničenosti iste) trebala bi slabija od svih ostalih drugih kategorija potrošača.

17.8. Stoga, prema pravnom shvaćanju ovog suda, korisnicima kredita, pa tako i tužitelju, unatoč sklopljenom Aneksu ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, pripada pravo na obeštećenje i potpunu restituciju kroz povrat svih neosnovano isplaćenih (preplaćenih) iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu, odnosno pravo na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se potrošač nalazio da nepoštene odredbe nisu postojale. Drugim riječima, tužitelju pripada pravo na povrat iznosa kojeg je tuženik stekao na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog Ugovora o kreditu, ukoliko mu preplata po osnovu ništetnih odredbi nije priznata prilikom konverzije. Ovakvo pravno shvaćanje sukladno je pravnom shvaćanju ovog drugostupanjskog suda izraženo u presudi poslovni broj: Gž-942/2021-2 od 30. studenog 2021. i pravnim shvaćanjem zauzetim na sjednici Građanskog odjela od 4. listopada 2021.

18. Osim toga, takvo pravno shvaćanje u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda Europske unije izraženom u presudi od **.**.2019., NP protiv ERSTE Bank Hungary Zrt.,C-118/17, EU:C:2019:207, prema kojem potrošaču pripada pravo na potpuno obeštećenje tj. na uspostavu činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da nepoštena odredba nije postojala, a osobito pravo ostvariti povrat koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu na temelju nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Pri tome, nije od značaja okolnost da je u tom predmetu riječ o zakonskoj intervenciji na temelju sudskog utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe, dok je u ovom slučaju riječ je o izmjeni ugovora intervencijom stranaka, budući da je mjerodavnim odredbama ZID ZPK predviđena mogućnost potrošača da odbije sklapanje ponuđenog sporazuma o konverziji. Naime, s obzirom na okolnosti i razloge zbog kojih je donesen taj propis i u kojima je vršena konverzija (stalni rast i nepredvidivost tečaja CHF te posljedično tome značajno povećanje iznosa mjesečnih anuiteta u odnosu na vrijeme sklapanja osnovnog ugovora o kreditu) nameće se zaključak da je potrošač bio primoran prihvatiti konverziju kako se ne bi doveo u stanje nemogućnosti plaćanja ugovorenih anuiteta (ekonomska prinuda).

18.1. Također, prethodno izraženo pravno shvaćanje ovog suda u skladu je i sa pravnim shvaćanjem Suda EU izraženom u presudi od 9. srpnja 2020., XZ protiv Ibercaja Banco, SA, C-452/18, EU:C:2020:536, prema kojem nepoštene odredbe ugovora koji je trgovac sklopio s potrošačem nisu obvezujuće za potrošača i uzima se kao da nikada nisu postojale te nemaju učinak prema potrošaču. Posljedično tome iste se izuzimaju od primjene osim ako potrošač na temelju slobodnog i informiranog pristanka izjavi da se protivi isključenju njihove primjene i učinaka koji bi mogli za njega proizaći iz nepoštenih odredbi ugovora, što u konkretnom nije slučaj.

19. Nadalje, prvostupanjski sud je učinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč.11. ZPP i odlučujući o tuženikovom prigovoru radi prebijanja iako je prethodno odbio u cijelosti tužiteljev zahtjev radi isplate, radi čega je i izreka presude nerazumljiva, a na što s pravom ukazuje tuženik u svojoj žalbi.

19.1. Naime, kad odlučuje u povodu prigovora radi prebijanja, sud će, ako utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, u izreci uvijek odlučiti o protutražbini koja je istaknuta prigovorom radi prebijanja (čl. 338. st. 3. ZPP). Procesnopravni prigovor radi prebijanja tuženik je istaknuo u obrazloženom podnesku od 12. studenog 2020. Taj je prigovor tuženik istakao samo uvjetno i to samo za slučaj da sud prethodno utvrdi da je tužiteljev osnovni tužbeni zahtjev za isplatu osnovan. Svrha isticanja prigovora radi prebijanja ograničena je na to da spriječi tužiteljev uspjeh u parnici. Međutim, u konkretnom slučaju, kada je sud odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, nisu bile ispunjene pretpostavke da odlučuje o osnovanosti protupotraživanja tuženika koje je sadržano u prigovoru radi prijeboja, jer takav zahtjev i ne postoji.

20. Slijedom navedenoga, valjalo je uvaženjem žalbe tužitelja i tuženika na temelju čl. 369. st. 1. ZPP ukinuti prvostupanjsku presudu u cijelosti kako je odlučeno pod točkom I izreke ovog rješenja i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

21. U nastavku postupka sud prvog stupnja će ukloniti bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju mu je ukazano ovim rješenjem, te će pažljivom ocjenom svih provedenih dokaza (čl. 8. ZPP), kao i ostalih žalbenih razloga žalitelja te cijeneći pri tome i navedena shvaćanja ovog drugostupanjskog suda, donijeti novu u skladu sa odredbom čl. 338. st. 4. ZPP pravilno obrazloženu presudu te će za slučaj osnovanosti zahtjeva tužitelja, pravilno odlučiti i o tuženikovom prigovoru zastare i prigovoru radi prijeboja.

22. S obzirom na to da je pobijana presuda ukinuta, valjalo je ukinuti i odluku o troškovima postupka, o kojima će se, kao i o troškovima povodom pravnog lijeka, odlučiti u konačnoj odluci (čl. 166. st. 3. ZPP).

Pula - Pola, 1. prosinca 2025.

Predsjednik vijeća:

Bruno Franković