Poslovni broj P-910/2019-38
Republika Hrvatska
Općinski sud u Vinkovcima
Stalna služba u Županji
Veliki kraj 48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E NJ E
Općinski sud u Vinkovcima, Stalna služba u Županji, OIB: 77561654785, po sucu Anici Pastović, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NĆ, OIB [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Draženu Štiviću, odvjetniku u Županji, protiv tuženika Addiko banke d.d., OIB 14036333877, Zagreb, Slavonska avenija 6, zastupan po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u OD Ćurković i Šanjug d.o.o., radi utvrđenja ništetnosti, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te nakon ročišta na kojem je donesena i objavljena presuda 1. prosinca 2025.,
r i j e š i o j e
I. Dopušta se preinaka tužbe učinjena podneskom od 28. travnja 2021. na način da je tužitelj zatražio utvrđenje ništetnosti u cijelosti Ugovora o kreditu br. 69600013050/2005 dana 26. 10. 2005. solemniziran kod javnoga bilježnika Mladena Kaluđera u Županji pod brojem OU-197/05 dana 27. listopada 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da u Ugovoru o kreditu br. 69600013050/2005 dana 26. 10. 2005. solemniziran kod javnoga bilježnika Mladena Kaluđera u Županji pod brojem OU- 197/05 dana 27. listopada 2005. zaključenog između tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora odredbe koje glase u:
- članku 2. „...62.000,00 CHF (slovima: šezdesetdvijetisuće CHF) odnosno u protuvrijednosti od HRK po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita.”
- članku 3./2 „...kunskoj protuvrijednosti iznosa od 62.000,00 CHF (slovima: šezdesetdvijetisuće CHF)...”
- članku 3/4 „...obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek na dan dospijeća, odnosno dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća.”
- članku 3/5 „Kamate se obračunavaju u CHF, a naplaćuju u kunama po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.”
- članka 4. „Korisnik kredita izričito prihvaća sve naknadne izmjene visine kamatne stope (ugovorene i zatezne), sukladno izmjenama i dopunama Odluke o kamatnim stopama Banke, koje se smatraju sastavnim dijelom Ugovora, bez posebnog zaključivanja aneksa ovom Ugovoru, što potvrđuje svojim potpisom na ovom Ugovoru.”
- članka 8. stavak 2. „...koja je ovlaštena zaračunati i naknadu prema Tarifi Banke...” ne proizvode pravne učinke, odnosno ništetne su, što je tuženik dužan priznati.
II. Nalaže se tuženiku da isplati tužitelju iznos od ukupno 14.811,00 eura (četrnaesttisućaosmastojedanaesteura) s zateznim kamatama od dospijeća svakog pojedinačno dolje navedenoga iznosa do isplate, s tim da zakonske zatezne kamate teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa do 1. siječnja 2008. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. je određena po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke, koje je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koje kamatne stope utvrđuje Hrvatska narodna banka, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke i to na:
- iznos od 4,20 eura koje teku od 30. listopada 2007.
- iznos od 4,41 eura koje teku od 31. prosinca 2007.
- iznos od 4,34 eura koje teku od 31. siječnja 2008.
- iznos od 4,49 eura koje teku od 28. veljače 2008.
- iznos od 4,57 eura koje teku od 28. ožujka 2008.
- iznos od 4,12 eura koje teku od 29. svibnja 2008.
- iznos od 4,46 eura koje teku od 28. lipnja 2008.
- iznos od 4,23 eura koje teku od 28. kolovoza 2008.
- iznos od 4,38 eura koje teku od 22. rujna 2008.
- iznos od 4,29 eura koje teku od 02. listopada 2008.
- iznos od 8,13 eura koje teku od 01. siječnja 2008.
- iznos od 4,52 eura koje teku od 01. prosinca 2008.
- iznos od 27,48 eura koje teku od 01. siječnja 2009.
- iznos od 31,72 eura koje teku od 23. veljače 2009.
- iznos od 31,81 eura koje teku od 01. ožujka 2009.
- iznos od 47,86 eura koje teku od 01. travnja 2009.
- iznos od 47,16 eura koje teku od 04. svibnja 2009.
- iznos od 54,92 eura koje teku od 01. lipnja 2009.
- iznos od 45,42 eura koje teku od 01. srpnja 2009.
- iznos od 46,55 eura koje teku od 03. kolovoza 2009.
- iznos od 73,08 eura koje teku od 01. rujna 2009.
- iznos od 59,05 eura koje teku od 01. listopada 2009.
- iznos od 58,58 eura koje teku od 02. studeni 2009.
- iznos od 63,00 eura koje teku od 01. prosinca 2009.
- iznos od 66,21 eura koje teku od 04. siječnja 2010.
- iznos od 72,80 eura koje teku od 01. veljače 2010.
- iznos od 69,39 eura koje teku od 01. ožujka 2010.
- iznos od 78,98 eura koje teku od 02. travnja 2010.
- iznos od 75,95 eura koje teku od 03. svibnja 2010.
- iznos od 76,19 eura koje teku od 01. lipnja 2010.
- iznos od 101,64 eura koje teku od 01. srpnja 2010.
- iznos od 95,13 eura koje teku od 02. kolovoza 2010.
- iznos od 114,35 eura koje teku od 01. rujna 2010.
- iznos od 103,57 eura koje teku od 01. listopada 2010.
- iznos od 97,58 eura koje teku od 02. studeni 2010.
- iznos od 119,73 eura koje teku od 01. prosinca 2010.
- iznos od 126,19 eura koje teku od 03. siječnja 2011.
- iznos od 117,35 eura koje teku od 01. veljače 2011.
- iznos od 117,30 eura koje teku od 01. ožujka 2011.
- iznos od 104,77 eura koje teku od 01. travnja 2011.
- iznos od 106,25 eura koje teku od 02. svibnja 2011.
- iznos od 125,82 eura koje teku od 07. lipnja 2011.
- iznos od 132,24 eura koje teku od 01. srpnja 2011.
- iznos od 157,31 eura koje teku od 01. kolovoza 2011.
- iznos od 150,50 eura koje teku od 01. rujna 2011.
- iznos od 132,78 eura koje teku od 01. listopada 2011.
- iznos od 122,39 eura koje teku od 02. studeni 2011.
- iznos od 120,77 eura koje teku od 01. prosinca 2011.
- iznos od 85,91 eura koje teku od 02. siječnja 2012.
- iznos od 31,60 eura koje teku od 09. siječnja 2012
- iznos od 113,43 eura koje teku od 01. veljače 2012.
- iznos od 113,02 eura koje teku od 01. ožujka 2012.
- iznos od 65,18 eura koje teku od 02. travnja 2012.
- iznos od 35,64 eura koje teku od 03. travnja 2012.
- iznos od 111,40 eura koje teku od 02. svibnja 2012.
- iznos od 112,35 eura koje teku od 01. lipnja 2012.
- iznos od 111,61 eura koje teku od 02. srpnja 2012.
- iznos od 110,79 eura koje teku od 01. kolovoza 2012.
- iznos od 109,79 eura koje teku od 01. rujna 2012.
- iznos od 105,47 eura koje teku od 01. listopada 2012.
- iznos od 109,79 eura koje teku od 02. studeni 2012.
- iznos od 111,59 eura koje teku od 01. prosinca 2012.
- iznos od 110,37 eura koje teku od 02. siječnja 2013.
- iznos od 104,02 eura koje teku od 01. veljače 2013.
- iznos od 108,07 eura koje teku od 01. ožujka 2013.
- iznos od 110,21 eura koje teku od 02. travnja 2013.
- iznos od 107,70 eura koje teku od 02. svibnja 2013.
- iznos od 100,05 eura koje teku od 01. lipnja 2013.
- iznos od 98,14 eura koje teku od 01. srpnja 2013.
- iznos od 100,52 eura koje teku od 01. kolovoza 2013.
- iznos od 103,73 eura koje teku od 02. rujna 2013.
- iznos od 108,62 eura koje teku od 03. listopada 2013.
- iznos od 105,85 eura koje teku od 05. studeni 2013.
- iznos od 107,75 eura koje teku od 06. prosinca 2013.
- iznos od 107,78 eura koje teku od 10. siječnja 2014.
- iznos od 86,84 eura koje teku od 07. veljače 2014.
- iznos od 3,50 eura koje teku od 14. veljače 2014.
- iznos od 67,29 eura koje teku od 06. ožujka 2014.
- iznos od 66,87 eura koje teku od 01. travnja 2014.
- iznos od 49,45 eura koje teku od 02. svibnja 2014.
- iznos od 49,08 eura koje teku od 02. lipnja 2014.
- iznos od 6.178,36 eura koje teku od 23. lipnja 2014.
- iznos od 18,09 eura koje teku od 01. srpnja 2014.
- iznos od 20,51 eura koje teku od 01. kolovoza 2014.
- iznos od 2.342,67 eura koje teku od 22. kolovoza 2014.,
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 5.525,28 eura (pettisućapetstodvadesetpeteuraidvadesetosameura) sa zateznom kamatom koja teče od 1. prosinca 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referente stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja te godine, a za drugo polugodište referenta stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referenta stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.
IV. Odbija se tužitelj sa zatraženim troškom parničnog postupka preko dosuđenog iznosa do zatraženog iznosa od 6.247,56 eura.
V. Odbija se tuženikov prigovor prijeboja.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je sa pravnim prednikom tuženika Slavonskom bankom d.d. sklopio Ugovor o kreditu broj 69600013050/2005 od 26. listopada 2005. solemniziran kod javnog bilježnika Mladena Kaluđera pod brojem OU-197/05 u daljem tekstu (Ugovor o kreditu) temeljem čega mu je pravni prednik tuženika odobrio kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za devize davatelja kredita odnosno Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita, što se obvezao vratiti u roku od 20 godina počev od 1. prosinca 2005. u jednakim mjesečnim anuitetima s valutnom klauzulom CHF a podmiriti u kunama po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća s primjenom kamatne stope od 5,25% godišnje.
1.1. Tužitelj u tužbi nadalje navodi da su odredbe ugovora koje određuju isplatu u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju za devize tuženika ništetne temeljem odredbe članka 395. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje u tekstu: ZOO/91).
1.2. Pozivajući se na Zakon o deviznom poslovanju (NN 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 145/10 i 76/13, dalje u tekstu: ZDP) i to čl. 44. tužitelj navodi da je propisano da se tečaj strane valute u odnosu prema kuni slobodno formira na tržištu stranih sredstava plaćanja na temelju ponude i potražnje. Obzirom da je tuženik banka koja je ovlaštena temeljem čl. 5. st. 1. toč. 6. alineja 3. Zakona o kreditnim institucijama (NN 117/08) trgovati stranim sredstvima plaćanja, nesporno je da ta odredba dopušta tuženiku mogućnost da sam određuje odnos strane valute i valute RH i ne postoji propis koji bi ga u tome ograničio, jer je zakonom određena sloboda u formiranju tečaja.
1.3. Tužitelj tvrdi da su sporne odredbe samo u korist jedne od ugovornih strana (tuženika), koji ima pravo da jednostrano mijenja vrijednost ugovorne obveze, bez mogućnosti prava tužitelja da na to utječe, čime je povrijeđeno načelo ravnopravnosti iz čl. 11. ZOO/91. Osim toga, da je tvrdnja tužitelja točna dokazuje i sam zakonodavac koji je nedostatak uočio i donio ZID Zakona o kreditnim institucijama (NN 54/13), te je u čl. 112. izmijenjen čl. 305. Zakona o kreditnim institucijama i u st. 6. propisano da se primjenjuje srednji tečaj HNB.
1.4. Nadalje tužitelj navodi da su i odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne jer je ugovoreno da tuženik ima pravo jednostrano mijenjati visinu kamatne stope tako su ugovorene odredbe u suprotnosti s čl. 81., 82., 83., 85. i 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003 u daljem tekstu ZZP/03) ukazujući da je riječ o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru o kojem se nije pojedinačno pregovaralo a sastavio ga je tuženik, tako da su navedene odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi protivne i čl. 466 ZOO/91.
1.5. Nadalje tužitelj tvrdi da su odredbe iz Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne i temeljem odredbe čl. 466. ZOO/91 i čl. 396. ZOO/91 dok odredbe Ugovora o kreditu o plaćanju naknade za prijevremenu isplatu smatra ništetnim temeljem odredbe čl. 1068. st. 4. ZOO/91.
1.6. Tužitelj temelji zahtjev za isplatu na osnovu čl. 108. ZOO/91 kao zahtjev za naknadu štete jer je tuženik morao znati za ništetnost spornih odredbi ugovora, te je stoga dužan tužitelju temeljem čl. 154. a u svezi s čl. 155. ZOO/91 isplatiti onaj iznos za koji je tužiteljeva imovina umanjena, s tim da se na ocjenu zastare primjenjuje odredba čl. 209. ZOO/91 sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-1281/07-2 od 2. rujna 2009. godine.
1.7. Tužitelj navodi da je platio tuženiku novac temeljem ništetnih odredbi te da ima pravo tražiti nazad ono što je uplaćeno a ukazuje na odredbu čl. 105. ZOO/91 navodeći da ništetnost pojedinih odredbi Ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog Ugovora o kreditu ukazujući da kondemnatorni tužbeni zahtjev temelji na pravilima o stjecanju bez osnove iz čl. 21. ZOO/91 a u odnosu na valutnu klauzulu smatra da se visina rate za povrat kredita mora napraviti na način da se svaki iznos anuiteta koji je određen po ništetnoj odredbi preračunava u kune sukladno visini iznosa kredita isplaćenog tužitelju u kunama u trenutku isplate, a pri tom primijeniti početno ugovorenu kamatnu stopu za cijelo razdoblje.
1.8. Tužitelj se također poziva na odredbu čl. 108. ZOO/91 ukazujući da je tuženik visoko specijalizirana pravna osoba registrirana za bankarske poslove dok je tužitelj fizička osoba nestručna u bankarsku poslovanju, tako da je isključiva krivnja za sklapanje ugovora koji sadrži ništetne odredbe na strani tuženika te se poziva i na odredbe čl. 158., 172., 155., 185., 189. i 190. ZOO/91.
1.9. Tužitelj pozivajući se na odredbu čl. 186. b. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 26/1991, 34/1991, 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 78/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019 – u daljem tekstu ZPP) podnosi tzv. stupnjevitu tužbu navodeći da ne raspolaže s dokumentacijom na temelju koje bi utvrdio potraživani iznos, s tim da predlaže sudu da nakon provedenog postupka utvrdi ništetnim odredbe Ugovora o kreditu i to čl. 2. kojim je ugovorena valutna klauzula CHF na način da se odobrava kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, čl. 3. st. 4. kojim je ugovoreno da se kredit podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banka d.d. Osijek za devize na dan dospijeća odnosno dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, čl. 3. st. 5. kojim je ugovoreno da se kamate obračunavaju u CHF a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja, čl. 4. kojim je korisnik kredita prihvatio naknadne izmjene visine kamatne stope bez posebnog zaključivanja aneksa ugovoru i odredbe čl. 8. st. 2. kojima je ugovoreno da banka je ovlaštena zaračunati i naknadu prema tarifi banke u slučaju prijevremene otplate kredita.
1.10. Pored gore navedenog tužitelj je tužbi predložio sudu da donese rješenje kojim će naložiti tuženiku da dostavi dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu obvezujući se da će nakon financijskog vještačenja postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev, s tim da pored glavnog tužbenog zahtjeva izjavljuje prvi eventualni kondemnatorni zahtjev za slučaj da sud odbije manifestacijski zahtjev potražujući svaki pojedinačno navedeni iznos s kamatom od uplate a koji iznosi se kreću u rasponu od 105,98 kn do 3.693,50 kn kroz period od siječnja 2007. do kolovoza 2014., a uz to potražuje i naknadu troškova postupka s naknadom od donošenja presude.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu prije svega ističe prigovor zastare, te osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva, te predlaže sudu da odredi vrijednost predmeta spora, u odnosu na dokumentaciju koja se odnosi na ugovor o kreditu navodi da je kredit otplaćen u kolovozu 2014. godine, tako da temeljem čl. 305. stavku 8. Zakona o kreditnim institucijama ("Narodne novine" 159/13, 102/15, 15/18, 70/19, u daljem tekstu ZKI) ne postoji obveza tuženika da nakon otplate kredita dostavlja tužitelju dokumentaciju o kreditu, stoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev zbog neodređenosti.
2.1. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes da se utvrđuje ništetnost pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu te ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda posl. broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c ZPP-a, s obzirom da se na pravno utvrđenje iz presude Visokog trgovačkog suda poslovni broj: Pž-7129/13 dopušteno je pozivati samo u parnicama za naknadu štete, a ovdje tužitelj potražuje stečeno bez osnove, stoga ne postoji pravni osnov te pravni interes tužitelja za podnošenjem ove tužbe, a uz to navodi da je potrebno sagledati sve okolnosti svakog konkretnog, pojedinačnog slučaja, da bi se mogla donijeti obrazložena odluka da bi, iz razloga što bi u kolektivnom sporu odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli bile proglašene nepoštenima, sve odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi ili valutnoj klauzuli u svim ugovorima o kreditu bile nepoštene (a time i ništetne).
2.2. Tuženik se poziva na čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" 96/2003, 46/2007, 79/2007) pogrešno navodeći da je isti bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu (na snazi bio ZZP/03), navodeći da bi sporne odredbe ugovora smatrale se nepoštenima ako se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a u svezi sa tim predlagao je provođenje dokaza saslušanjem tužitelja, djelatnika tuženika i javnog bilježnika, s tim da je odustao od prijedloga da se sasluša djelatnik tuženika i javni bilježnik, podredno ukazujući da su sporne ugovorne odredbe jasne, lako uočljive i razumljive, zbog čega nije dopušteno ocjenjivati njihovu nepoštenost.
2.3. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama ugovora o kreditu s obzirom da je tužitelj mogao birati između kredita s fiksnom ili promjenjivom kamatnom stopom kao što se pregovaralo da li želi uzeti kunski kredit ili kredit s klauzulom u euro i klauzulom u CHF nakon čega je tužitelj donio odluku o sklapanju Ugovora o kreditu u kojem su bile jasne, lako uočljive i razumljive odredbe koje sada tužitelj smatra ništetnim, te navodi da je tuženik pri sklapanju Ugovora o kreditu postupao sukladno članku 172. stavku 2. važećeg Zakona o bankama, koji navodi daje banka obvezna učiniti dostupnim sve uvjete ugovora iz kojih su jasno vidljiva prava i obveze ugovornih strana, te se poziva na članak 173. u svezi s člankom 175. istog Zakona. Tuženik napominje kako je u potpunosti postupao i u skladu s člankom 301. stavkom 3. Zakona o kreditnim institucijama, na koju okolnost je predlagao saslušanje svjedoka radnika tuženika ŽĆ o čega je naknadno odustao kao i uvid u metodologiju promjene kamatnih stopa Hypo Alpe Adria bank d.d.
2.4. Nadalje tuženik navodi da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope a uz to navodi da temeljem čl. 3. Zakona o javnom bilježništvu te čl. 230. ZPP-a javnobilježnički akt ima dokaznu snagu javne isprave iz čega proizilazi kako je tužitelj potpisivanjem Ugovora o kreditu iskazao svoju pravu volju, te ukazuje kako je tužitelju prilikom sklapanja Ugovora o kreditu javni bilježnik kao osoba koja uživa javno povjerenje sukladno članku 33. Zakona o javnom bilježništvu dužan uskratiti službenu radnju ako je ona nespojiva s njegovom službenom dužnošću, te se tuženik poziva na sudsku praksu izraženu u presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 u presudi od 11. studenog 2013. kao i na odluku Ustavnog suda U-111-2521/2005 od 13. prosinca 2016. a u pogledu testa poštenosti kojem podliježe ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, tuženik ukazuje na rješenje Županijskog suda u Zagrebu, posl.br: Gž-4736/2019 u kojem nije dopušteno pozivati se na pravna utvrđenja iz sudskih odluka TS u Zagrebu, P- 1401/2012, presuda VT S, broj: Pž7129/2013 te presudu VSRH broj: Revt-249/2019 u slučaju kad tuženik dokazuje da se ugovor o kreditu koji je predmet spora ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se ta utvrđenja temelje, ili ako se o spornoj odredbi ugovora pregovaralo, te je predlagao i saslušanje javnog bilježnika Mladena Kaluđera iz [adresa] od čega je naknadno odustao.
2.5. Nadalje tuženik navodi da bi se utvrdilo radi li se o poštenoj ugovornoj odredbi potrebno je utvrditi odnosno procijeniti uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i uzrokuje li ugovorna odredba znatnu neravnotežu suprotno načelu savjesnosti i poštenja sukladno čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 EEZ pri čemu se poziva na presuda suda Europske unije C-186/16 od 20. rujna 2017., na koje okolnosti predlaže saslušanje svjedoka od čega je naknadno odustao, dodatno navodeći da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu tuženik nije mogao predvidjeti promjenu tečaja CHF te pored toga što osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva protivi se tijeku zateznih kamata, ne protivi se provođenju financijskog vještačenja, ali navodi da tužitelj nije predložio na koje okolnosti da se provede vještačenje s tim da se tuženik protivi provođenju vještačenja na način da vještak računa razliku temeljem fiksne kamatne stope i temeljem fiksnog tečaja na dan sklapanja Ugovora o kreditu, poziva se na odredbu čl. 324. ZOO/91, a osporavajući zatraženi tijek kamata ukazuje na izvod iz zapisnika prve sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike od 5. ožujka 2004. te s obzirom na sve navedeno predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troška tuženika.
3. Tužitelj u podnesku od 28. travnja 2021. s lista 197-201 sudskog spisa očitujući se na navode iz odgovora na tužbu navodi da je prigovor zastare neosnovan imajući u vidu pravno shvaćanje prve sjednice Građanskopravnog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj 1/20 od 30. siječnja 2020.
3.1. Vezano za stupnjevitu tužbu tužitelj u prilog opravdanosti podnošenja iste dostavlja zamolbu koju je dostavio tuženiku radi dostavljanja podataka, te odgovor tuženika kojim upućuje tužitelja na podnošenje građanske tužbe, navodeći da postavlja zahtjev za polaganje računa, navodeći da ne raspolaže pravno i činjenično relevantnim podacima za određenje visine svoga zahtjeva, a radi se o dugotrajnom kreditnom pravnom odnosu u kojem tužbeni zahtjev nije moguće postaviti prije nego tuženik položi račun koji će sadržavati cjelovit pregled dugovno / potražnog stanja kredita, nakon čega će biti moguće provesti financijsko-knjigovodstveno vještačenje.
3.2. Vezano za prigovor nedostatka pravnog interesa, tužitelj navodi da su sudovi utvrdili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te vezanosti za valutu CHF, ali samo sa stajališta odredbi Zakona o potrošačima, odnosno Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis, međutim, sudovi nisu ugovor o kreditu uopće razmatrali sa stajališta odredbi Zakona o obveznim odnosima
– kao lex generalis, a upravo na povredi tih odredbi tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev a tek podredno na odredbama Zakona o potrošačima, navodeći da je preduvjet za razmatranje ugovora o kreditu sa stajališta Zakona o potrošačima, odnosno Zakona o potrošačkom kreditiranju jeste da ugovor prvo mora biti sukladan odredbama Zakona o obveznim odnosima, navodeći da ako je ugovor ništetan prema odredbama Zakona o obveznim odnosima iluzorno bi bilo utvrđivati njegovu ništetnost odnosno ništetnost prema odredbama Zakona o potrošačima, odnosno Zakona o potrošačkom kreditiranju, zato što takav ugovor pravno ne postoji.
3.3. Vezano za prigovor činjeničnih nedostataka tužbe, osporavanje ništetnosti, tužitelj navodi da je na vrlo jasan objasnio osnovne elemente i tvrdnje o ništetnosti spornih odredbi, jer su te odredbe suprotne članku 395. ZOO/91 (čl. 22. ZOO/05), jer je jedan od osnovnih elemenata zakonskog uređenja "valutne klauzule" objektivnost u zaštiti vrijednosti ugovorne obveze i to na način da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na odnos strane valute i valute RH (tečaj).
3.4. Vezano za navode tuženika o pravnoj osnovi po kojoj tužitelj potražuje novac od tuženika, odnosno radi li se o restitucijskom zahtjevu ili nekom drugom je nebitno, jer je temeljno pravilo da nitko ne može zadržati ono što je primio na temelju odredbi ugovora koje su ništetne, ukazujući da je stvar ocjene suda koji nije vezan pravnom osnovom tužbe.
4. Tužitelj u podnesku od 28. travnja 2021. s lista 204-219 sudskog spisa navodi da tim podneskom uređuje tužbu i tužbeni zahtjev, navodeći da je to posljedica novog pravnog shvaćanja Građanskog odjela Vrhovnog suda, broj Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020. te odluke Vrhovnog suda broj Gos 1/2019 od 4. ožujka 2020. kojima je Vrhovni sud u bitnom promijenio dosadašnja pravna shvaćanja kako u pogledu zastare u slučajevima ništetnosti, tako i u pogledu ocjene pravne valjanosti ugovora o konverziji, ukazujući da se radi o tužbenom zahtjevu koji u biti proizlazi iz istog činjeničnog i pravnog stanja koje je tužitelj opisao u tužbi i dosadašnjem tijeku postupka, a promjena pravne osnove ne smatra se preinakom, dok se postavljanje deklaratornog zahtjeva (sada prvi glavni tužbeni zahtjev) u smislu članka 187. stavak 3. i 4. ZPP-a ne smatra preinakom.
4.1. Nadalje tužitelj navodi da vrši uređenje tužbenog zahtjeva na način da postavlja prvi glavni zahtjev - deklaratorni tužbeni zahtjev zbog tvrdnje o ništetnosti Ugovora u cijelosti, drugi glavni tužbeni zahtjev postavlja kao deklaratorni zahtjev za utvrđenje visine međusobnih obveza stranaka, te nakon toga zahtjev za procesni prijeboj tražbina, treći glavni zahtjev navodi da je zahtjev za naknadu štete kao posljedicu ništetnog ugovora, dok ostale tužbene zahtjeve postavlja kao eventualne tužbene zahtjeve za slučaj da sud nađe da su prethodno postavljeni glavni tužbeni zahtjevi neosnovani.
4.2. Gore navedenim podneskom tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom će utvrditi ništetnim u cijelosti Ugovor o kreditu te sukladno pravilima o istovremenom ispunjenju obveza na temelju ništetnog Ugovora o kreditu utvrditi na dan 22. kolovoza 2014. postojanje tražbine tužitelja prema tuženiku u iznosu od 503.798,82 kn, postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 296.441,72 kn, te izvršiti prijeboj međusobnih tražbina stranaka i nakon izvršenog prijeboja naložiti tuženiku da isplati tužitelju iznos od 207.357,10 kn sa zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate, te naložiti tuženiku da isplati tužitelju na ime naknade štete iznos od 32.427,20 kn sa zateznim kamatama od dana podnošenja tužbenog zahtjeva pa do isplate
4.3. Tužitelj obrazlažući gore navedenu preinaku tužbe navodi da je ugovor o kreditu ništetan u cijelosti i to zbog toga što su odredbe ugovora suprotne odredbama Zakona o obveznim odnosima, pri tom čini nespornim da su sudovi utvrdili ništetnim odredbe ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi, te vezanosti za valutu CHF, ali samo sa stajališta odredbi Zakona o potrošačima, odnosno Zakona o potrošačkom kreditiranju kao lex specialis, ukazujući da ukoliko je ugovor ništetna po odredbama ZOO-a onda uopće ne može doći do njegovog razmatranja na temelju Zakona o potrošačima, odnosno Zakona o potrošačkom kreditiranju.
4.4. Tužitelj stoga ostaje kod tvrdnje da je predmetni ugovor o kreditu u prvom redu suprotan odredbama ZOO/91, i to u pogledu promjenjivosti kamatne stope, slijedom čega se smatra (čl. 387. ZOO/91) kao da ovakvo pravo nije ni ugovoreno, te u pogledu ugovorene valutne klauzule uz primjenu tečaja tuženika – dakle tečaja čiju visinu sam, jednostrano određuje tuženik, jer takvoj ugovornoj odredbi nedostaje objektivnost – odnosno da visina tečaja ne ovisi o niti jednoj ugovornoj strani, te se poziva na odluku Suda EU u predmetu C-38/17, presuda od 5. lipnja 2019.
4.5. Primjenjujući tumačenje prava EU u gore navedenoj sudskoj odluci na okolnosti ovog slučaja tužitelj prigovara da u trenutku zaključenja ugovora mehanizam izračuna ukupnog pozajmljenog iznosa kao i mjerodavni tečaj jesu transparentno navedeni, međutim tužitelj kao prosječni potrošač, nije bio uobičajeno obaviješten kako bi mogao postupiti s dužnom pažnjom i opreznošću, jer mu prilikom zaključenja Ugovora o kreditu nisu bili predočeni točni i razumljivi kriteriji na temelju kojih bi mogao procijeniti ekonomske posljedice koje se na njega odnose i koje za njega proizlaze iz ugovora, a osobito element ukupne cijene njegova kredita. Koliko je ova ugovorna odredba ograničavajuća i osobito na teret korisnika kredita dokazuje i činjenica da tuženik prilikom sklapanja ugovora uopće nije tužitelju ponudio mogućnost koju mu dopušta odredba članka 17. Zakona o deviznom poslovanju na temelju koje je tuženik mogao odobriti kredit u stranim sredstvima i korisnik kredita isti i vraćati u stranoj valuti.
4.6. U odnosu na točku II. tužbenog zahtjeva kojom se traži utvrđenje visine tražbina i prijeboj tužitelj navodi da stranke imaju međusobna potraživanja koja su dospjela (čl. 195. ZOO/91), radi čega tužitelj traži utvrđenje postojanja i visine tražbine na dan 22. kolovoza 2014. kao dan kada je tuženiku izvršio isplatu kredita u cijelosti (prijevremena isplata), pri tom smatra neospornim da je od tuženika primio iznos od 296.441,72 kn, te smatra neospornim da je tuženiku uplatio iznos od 503.798,82 kn, koji iznos tuženik treba vratiti tužitelju. Slijedom navedenoga, nakon izvršenog prijeboja tuženik duguje tužitelju na dan 22. kolovoza 2014. iznos od 207.357,10 kn, na koji iznos traži kamatu od presuđenja.
4.7. U odnosu na naknadu štete tužitelj navodi da postoji krivnja tuženika jer je u okolnostima slučaja s obzirom na informacije koje je dobio u banci bilo nelogično i neekonomično odbiti ponuđeni CHF-kredit (kao npr. manja kamatna stopa), te ukazuje i na utvrđenja VSRH i Ustavnog suda da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i izračun visine obveze na temelju tečaja CHF nepoštene sa stajališta potrošača.
4.8. U odnosu na uzročno-posljedičnu vezu između štete i sklopljenog ništetnog ugovora, poziva se na sudsku praksu izraženu u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 1048/1992-2 od 30. rujna 1992. i Rev 1721/10-2 od 17. lipnja 2014.; Rev x 7/13-2 od 2. rujna 2015.; Rev x 262/13-2 od 21. svibnja 2013.; Rev x 930/11-2 od 4. travnja 2012., Rev 990/08-2 od 3. veljače 2010., te Revr 342/05-2 od 6. srpnja 2005.
4.9. U odnosu na štetu koju je pretrpio zbog ništetnih odredbi ugovora o kreditu tužitelj navodi da je u situaciji da je izvršavao novčane uplate tuženiku sukladno otplatnom planu od dana prve rate pa nadalje, što nije bio slučaj nego je plaćao veće iznose koje je tuženik uredno primao i njima dalje raspolagao i njima ostvarivao korist, tada tužitelj osnovano tvrdi da šteta za njega predstavlja sprječavanje povećanja imovine te da npr. više plaćene iznose tuženiku je mogao deponirati kod banke kao oročeni novčani depozit, gdje bi ostvarivao pravo na kamatu koja bi mu bila nesporno povećanje njegove imovine, te navodi visine kamata na depozite na koji način utvrđuje da bi mogao ostvariti depozitnu kamatu u ukupnom iznosu od 32.427,20 kn, računajući od dana svake uplate tuženiku do dana 28. travnja 2021., koji iznos po osnovi naknade štete potražuje.
4.10. U gore navedenom podnesku tužitelj se dodatno očitovao u odnosu na eventualni tužbeni zahtjev navodeći da predlaže da vještak financijske struke sačini matematički izračun i prikaz onoga što je tužitelj trebao platiti po početnom otplatnom planu, kakav je odnos konvertirane glavnice i one po početnom otplatnom planu, te što je tužitelj faktički dobio konverzijom i do koje razine ga je ista obeštetila. Osim toga vještak treba iskazati kako, kada, po kojem tečaju i kojom metodom je tuženik vršio „zatvaranje” kredita prema uplatama tužitelja, sa specifikacijama svake uplate, koji dio je knjižen na zatvaranje glavnice, a koji dio na zatvaranje kamate sa točnim datumima uplate i knjiženja.
5. Tuženik u podnesku od 12. svibnja 2022. očitujući se na navode tužitelja iz podneska od 28. travnja 2022. navodi kao i ranije, da je nastupila zastara predmetnog potraživanja, pozivajući se na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018., dalje navodeći da je neosnovano pozivanje na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž-6632/2017 u ovom postupku, iako je nesporno da tužitelj tužbu na prvom mjestu temelji na odredbama Zakona o obveznim odnosima a podredno na temelju Zakona o zaštiti potrošača.
5.1. U odnosu na navode tužitelja o ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da je ista dopuštena Zakonom o obveznim odnosima o čemu je stav je zauzeo i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi posl br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. kao i sud Europske unije C-186/16, te da je potrebno utvrditi da li ista izaziva znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sukladno članku 3. stavku 1. Direktive 93/13 EEZ, odnosno radi li se o uvjetu dobre vjere, a da predmetne odredbe Ugovora o kreditu nisu suprotne načelu savjesnosti i poštenja, ukazuje na presudu Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11. studenog 2013.
5.2. Također, glede navoda tužitelja o ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe da je prema pozitivnim zakonskim odredbama bilo dopušteno ugovaranje promjenjive kamatne stope, te se poziva na presudu Županijskog suda u Varaždinu, Gž-76/2021 od 24. kolovoza 2021., a u odnosu na presudu tzv. predmetu Potrošač, tuženik se poziva na pravni stav izražen u presudi Županijskog suda u Bjelovaru, posl. br. Gž-628/2021 od 8. srpnja 2021.
5.3. U navedenom podnesku od 12. svibnja 2022. tuženik osporava tužitelju status potrošača pozivajući se na odredbu čl. 2. st. 1. toč. (b) Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) kao i na odredbe čl. 3. st. 1. toč. 9. ZZP/07 te ukazuje da je bitna pretpostavka da bi se ugovor smatrao potrošačkim da je jedna ugovorna stranka potrošač, odnosno da jedna ugovorna stranka sklapa ugovor za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poslovne djelatnosti i profesije. Iz odredbi samog predmetnog ugovora i činjenica dostupnim u javnim registrima proizlazi da tužitelj nije sklopio predmetni ugovor kao potrošač, već kao u sklopu svog obrta u cilju obavljanja svoje poslovne djelatnosti. Tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora bio vlasnik obrta čija je primarna djelatnost bila obavljanje knjigovodstvene djelatnosti, a u čl. 2. st. 3. Ugovora o kreditu određeno je da se kredit odobrava za adaptaciju poslovnog prostora, te je u čl. 9. Ugovora o kreditu kao instrument osiguranja navedena zadužnica tužitelja kao vlasnika obrta „ [obrt], obrt za knjigovodstvo“, a glavna djelatnost tužitelja je knjigovodstvo, tako da je životno i logično da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kako bi adaptirao poslovni prostor koji će koristiti u okviru svoje poslovne djelatnosti – knjigovodstveni servis, na koju okolnost predlaže izvršiti uvid u izvadak iz obrtnog registra za obrt „
[obrt], obrt za knjigovodstvo, saslušanje tužitelja na okolnosti korištenja novčanih sredstvima ugovorenima spornim Ugovorom o kreditu, saslušanje TĆ iz [adresa] (Sudužnik) te ĐĆ iz [adresa] (Prikriveni vlasnik), a također predlaže saslušanje djelatnika tuženika ŽĆ iz [adresa] na okolnost sklapanja Ugovora o kreditu.
6. Tužitelj u podnesku od 4. travnja 2024. s lista 284-292 sudskog spisa očitujući se na navode tuženika iz podneska od 12. svibnja 2022. navodi da se tužitelj nigdje ne poziva na odluku VSRH Rev 2245/2017, tako da i samo očitovanje tuženika o zastari nema veze sa ovim predmetom, te tužitelj ponovno naglašava da ovaj tužbeni zahtjev ne temelji na pravnoj osnovi i činjenicama iz „kolektivne tužbe” (Rev 2221/2018), pa je slijedom toga neosnovano je tumačenje tuženika o primjeni instituta zastare.
6.1. Nadalje tužitelj navodi da njegovu tvrdnju o ništetnosti pobijanih ugovornih odredbi (valutna klauzula) dokazuje i sadržaj Indeksne klauzule (članak 396. ZOO/91) i Klizne skale (članak 397. ZOO/91) koje se isto tako temelje na objektivnosti – tj. nemogućnosti utjecaja ugovornih strana na porast ili pad cijena uz koje su ugovorene kao kriterij zaštite vrijednosti ugovorne obveze.
6.2. Kako je odredbom ugovora ugovoreno da tužitelj svoju obvezu ispunjava prema tečaju tuženika, a Zakonom o deviznom poslovanju ("Narodne novine" 96/03, 140/05, 132/06, 150/08, 92/09, 153/09, 145/10 i 76/13 – dalje u tekstu: ZDP) – i to člankom 44. je propisano: "Tečaj strane valute prema kuni slobodno se formira na tržištu stranih sredstava plaćanja na temelju ponude i potražnje.", te da je tuženik banka koja je ovlaštena temeljem članka 6. stavak 2. točka 5., podtočka b. Zakona o bankama ("Narodne novine" 84/2002 i 141/2006) trgovati stranim sredstvima plaćanja neosporno je da ova odredba ugovora dopušta tuženiku pravo da sam određuje odnos strane valute i valute RH i ne postoji propis koji bi ga u tome ograničio, jer je zakonom određena sloboda u formiranju tečaja.
6.3. Svoje zakonsko pravo tuženik je iskoristio na nedopušten način ugovarajući primjenu svoga tečaja, koji sam, jednostrano određuje, bez prava i mogućnosti tužitelja da na njega utječe, čime je zakonskom uređenju "valutne klauzule" otklonio objektivnost, tj. da niti jedna ugovorna strana nema utjecaja na odnos strane valute i valute RH (tečaj), pa ukoliko bi se bankama dozvolilo ugovaranje "valutne klauzule" uz primjenu vlastitog tečaja to bi značilo nedopušteno izuzeće banaka od općih odredbi koje reguliraju obveznopravne odnose, jer takvo pravilo ne mogu primijeniti ostali sudionici obveznopravnih odnosa, a u odnosu na razloge ništetnosti ukazuje i na odluku Suda EU u predmetu C-38/17, presuda od 5. lipnja 2019., te ukazuje da imajući u vidu da su sporne odredbe osobito bitne odredbe ugovora bez kojih ugovor o kreditu naprosto ne može opstati to je sporni ugovor ništetan odnosno ne proizvodi pravne učinke u cijelosti, a tome u prilog govori i pravno shvaćanje VSRH u odluci Gzz 105/2002 (Rev- 907/2002) od 27. veljače 2003. (izvor: www.vsrh.hr ).
6.4. U pogledu prigovora da se ne radi o potrošačkom ugovoru, tužitelj ponovno navodi da se prigovor ništetnosti temelji na odredbama ZOO/91, tako da je nebitno je li tužitelj potrošač ili ne, a čak da se i odlučuje na temelju propisima o zaštiti potrošača, tužitelj ukazuje na odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 4183/2016-2 od 13. veljače 2018.; Pž-2223/2019-2 od 21. listopada 2020.; Pž- 252/2023-2 od 9. kolovoza 2023., te Pž-4997/2022-3 od 9. siječnja 2024. u kojima su zauzeta jasna pravna shvaćanja u pogledu ništetnosti spornih odredbi ugovora o kreditu kao i u ovome predmetu, navodeći da je isto pravno shvaćanje zauzeo je i Županijski sud u Zagrebu u predmetu Gž-3164/2023 u odluci od 28. studenoga 2023., tako da prigovor tuženika da se ne radi o potrošačkom ugovoru nije osnovan, niti primjenjiv u konkretnim okolnostima.
7. Na pripremnom ročištu od 23. svibnja 2024. tužitelj je ostao kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i kod svih navoda, dok je tuženik naveo da ostaje kod danog odgovora na tužbu i svih dotadašnjih navoda, dokaznih prijedloga, naročito kod prijedloga da se sasluša tužitelj, javni bilježnik Mladen Kaluđer iz [adresa] od čega je naknadno odustao, te sudužnici MĆ i ĐĆ a na okolnost tko je otplaćivao predmetni kredit, te je istaknuo prigovor radi prebijanja svoje tražbine u iznosu od 265 EUR a s osnove tzv. negativnih razlika kada je tečaj CHF bio niži od početnog a koji se zahtjev obavezao specificirati po provedenom vještačenju, usprotivio se provođenju vještačenja na način kako je to predložio tužitelj te predlaže da se za izračun uzme kao da je ugovoren kredi u kunama s promjenjivom kamatnom stopom u predmetnom razdoblju te da se iskažu i eventualne negativne razlike.
8. Na pripremnom ročištu od 15. listopada 2024. tužitelj je ostao kod tužbenog zahtjeva koji je preinačen podneskom od 28. travnja 2021. dok je tuženik naveo da se protivi preinačenom tužbenom zahtjevu.
9. Tužitelj je u podnesku od 30. prosinca 2024. s lista 380-395 sudskog spisa nakon što je zaprimio nalaz i mišljenje sudskog vještaka naveo da nema primjedbi na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, te da mijenja redoslijed tužbenih zahtjeva (što nije preinaka jer na temelju članka 188. ZPP-a redoslijed tužbenih zahtjeva određuje tužitelj), tako da tim podneskom glavnim tužbenim zahtjevom traži da sud utvrdi u Ugovoru o kreditu ništetnim odredbe članka 2. kojima je ugovorena valutna klauzula CHF, odredbe čl. 3. st. 2., 4. i 5. kojima je također ugovorena valutna klauzula pri vraćanju kredita i odredbe članka 4. kojima je ugovorena kamatna stopa kao i odredbe članka 8. stavak 2. kojima je ugovorena naknada prema Tarifi Banke...” Nadalje tužitelj potražuje od tuženika isplatu iznosa od 14.811,00 eura s kamatama od dospijeća svakog pojedinačno iznosa do isplate, uz naknadu parničnog troška s kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke, te dotadašnji glavni tužbeni zahtjev postavlja kao eventualni.
10. Tuženik u podnesku od 9. siječnja 2025. s lista 415-417 sudskog spisa navodi da se protivi povišenju tužbenog zahtjeva s neodređenog iznosa u tužbi s naznačenom vrijednošću predmeta spora u iznosu od 1.340,50 eura na iznos od 14.811,00 eura.
10.1. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju valutne klauzule, tuženik ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je protekao zastarni rok od 5 godina, ukazujući da u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva parnica se smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi (povećani dio) tužbenog zahtjeva pri tom se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odlukama; Rev 1333/00, Revt 214/10, Revt 78/11, Revr 1797/10, Revr 1454/10, Rev-x 526/2018, kao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljenog 1. ožujka 2022., kao i na sudsku praksu Županijskog suda u Varaždinu u presudi od 3. ožujka 2022., posl. broj: Gž-252/2022-2, te Županijskog suda u Dubrovniku.
11. Nesporno je da je tuženik nakon donošenja rješenja posl. br. P-910/2019- 13 od 3. rujna 2024. dostavio dokumentaciju koja se odnosi na Ugovor o kreditu.
12. Provedeni su dokazi uvidom u Ugovor o kreditu s lista 15-24 sudskog spisa s priloženim zk. izvatkom, uvidom u otplatni plan s lista 25-35 sudskog spisa, uvidom u metodologiju promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s lista 62- 63 sudskog spisa, uvidom u izvadak iz glasila Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s lista 64-72 sudskog spisa, uvidom u godišnjak 21 Hrvatskog društva za građanskopravne znanosti i praksu s lista 83-86 sudskog spisa, uvidom u tablicu G1: kamatne stope banaka na kunske kredite bez valutne klauzule u periodu od prosinca 1992. do ožujka 2014. s lista 161-165 sudskog spisa, uvidom u časopis pravo i porezi s lista 182-188 sudskog spisa, saslušanjem svjedoka ĐĆ, saslušanjem tužitelja, uvidom u nalaz i mišljenje sudskog vještaka knjigovodstvene struke Marijane Ilišević od 11. studenoga 2024. s lista 359- 373 sudskog spisa, kao i saslušanjem ovog sudskog vještaka.
13. Cijeneći navode stranaka i na osnovu provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje sud tužbu smatra osnovanom radi čega je tužbenom zahtjevu udovoljeno.
14. Nesporno je da je tužitelj s pravnim prednikom Slavonskom bankom d.d. Osijek podružnica Županja sklopio Ugovor o kreditu u čijem čl. 2. stoji da se odobrava stambeni kredit za adaptaciju poslovnog prostora u iznosu od 62.000,00 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek dan korištenja kredita .
15. Nesporno je da je ugovoren rok vraćanja kredita od 20 godina uz promjenjivu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje, da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, da se kamate obračunavaju u CHF a naplaćuju u kunama po važećem srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan plaćanja.
16. Nesporno je nadalje, da se tijekom trajanja otplate kredita kamatna stopa u više navrata mijenjala, te da se visina tečaja CHF u odnosu na kunu mijenjala cijelo vrijeme otplate kredita, te da se u skladu s tim mijenjao i iznos anuiteta koji je korisnik kredita bio u obvezi otplaćivati.
17. Nesporno je da je tužitelj kredit prijevremeno otplatio u kolovozu 2014. te da za Ugovor o kreditu nije sklopljen aneks tzv. konverzija.
18. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio Ugovora o kreditu i to odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula CHF na način da se kredit podmiruje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d., na dan dospijeća odnosno plaćanja ukoliko je plaćanje prije dospijeća.
19. Sporno je je li nastupila zastara potraživanja tužitelja, te je sporno je li tužitelj pored zaštite po ZOO/91 uživa i zaštitu po Zakonu o zaštiti potrošača, budući da tuženik osporava tužitelju svojstvo potrošača po Ugovoru o kreditu.
20. Vezano za tuženikovo prigovaranje na vrijednost predmeta spora koja je označena u tužbi na iznos od 10.100,00 kn, sud je utvrdio da je tužitelj podnio tužbu u smislu čl. 186 b. ZPP-a te da je tužitelj u smislu odredbe čl. 186 b st. 5. ZPP-a označio vrijednost predmeta spora u iznosu od 10.100,00 kn, što je sud prihvatio temeljem odredbe čl. 186. b. st. 5. a u svezi s odredbom čl. 40. st. 2. ZPP-a, s tim da je tužitelj tijekom postupka temeljem odredbe čl. 186. b. st. 4. ZPP-a zatražio isplatu iznosa od 14.811,00 eura, tako da vrijednost predmeta spora iznosi 14.811,00 eura.
21. Sud je dopustio preinaku tužbe na način da tužitelj umjesto utvrđenja djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu zatraži utvrđenje ništetnosti Ugovora u cijelosti temeljem odredbe čl. 190. st. 3. ZPP-a, a postavljanje tužbenog zahtjeva podneskom od 30. prosinca 2024. ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a.
22. Tužitelj u svom iskazu očitujući se o okolnostima sklapanja Ugovora o kreditu navodi da mu je Ugovor o kreditu prvi kredit u životu kojeg je sklopio, a trebao ga je da bi poslovni prostor koji je imao u stambenoj zgradi prenamijenio u stambeni prostor jer mu je tako odgovaralo, jer je riječ o prostoru od cca 80 m2, gdje je imao namjeru useliti sa svojom obitelji. Interesirao se i u drugim bankama ali se odlučio na Slavonsku banku budući da je poznavao ljude koji su u to vrijeme radili u Slavonskoj banci u [adresa] te je u toj banci imao račun kao fizička osoba i kao obrtnik. Obratio se tadašnjoj voditeljici ŠĆ i rekao koji iznos kuna treba, i za koju svrhu, a u banci mu je jedino ponuđen ugovor s valutnom klauzulom chf te mu je rečeno da je to jedino što mu mogu ponuditi i da s tim kreditom neće imati problema jer je i pitao zašto se kredit veže uz tečaj chf a oni su mu rekli da on "neće vidjeti chf nego kune". S obzirom na navedeno znao je da je riječ o kreditu s valutnom klauzulom a znao je i da je riječ o promjenjivoj kamatnoj stopi, međutim rečeno mu je da neće imati problema kod povrata, ali dogodilo se suprotno tako da mu se rata kredita kroz 3-5 g. povećala duplo što nije mogao vraćati radi čega je morao stan u koji je uložio sredstva od kredita prodati da bi vratio kredit."
22.1. Na pitanje svog punomoćnika, tužitelj je naveo kako je prilikom sklapanja ugovora dobio otplatni plan i misli da su sve rate u tom otplatnom planu bile jednake visine. Dalje je naveo kako je kao obrtnik svoje klijente upućivao i prije ovog ugovora o kreditu da oni otvore račun u Slavonskoj banci, da je on kao obrtnik i kao fizička osoba koristio usluge Slavonske banke na koji način je stekao povjerenje u tadašnje radnike u toj banci koje je i osobno poznavao a iz komunikacije sa njima je zaključio da su u to vrijeme i neki od njih sa Slavonskom bankom sklopili ugovor o kreditu po istim uvjetima odnosno s valutnom klauzulom chf što mu je bio dodatni motiv da i on prihvati ponuđeni kredit jer je znao da mu radnici Slavonske banke u [adresa] ne bi ponudili nešto što za njega nije dobro. Dalje navodi da unatoč tome što je u vrijeme sklapanja ovog ugovora bio obrtnik, ovaj kredit je sklopio kao fizička osoba, te je novac uložio za osposobljavanje stambenog prostora koji nije bio nikada u popisu imovine njegovog obrta, pojašnjavajući da je svoj obrt imao u kući svojih roditelja gdje je imao poslovnu prostoriju. Dalje navodi da u istoj zgradi u kojoj je on ovim kreditom osposobio stambeni prostor i njegov otac je imao poslovni prostor, tako da je on svoj obrt odnosno knjigovodstveni servis jedno kratko vrijeme oko 2 mjeseca imao u tom očevom poslovnom prostoru zbog štete u poslovnom prostoru u kući njegovih roditelja kada su morali mijenjati pod u poslovnom prostoru, s tim da u službenoj evidenciji za njegov obrt u periodu od siječnja 2014. do 1. lipnja 2015. stoji službena adresa obrta [adresa], u kojoj zgradi je već do tada osposobio stambeni prostor kojeg je u jednom dijelu prodao u srpnju 2014., a u drugom dijelu u rujnu 2014. o čemu posjeduje ugovore. Pojašnjava da je u očevom poslovnom prostoru na adresi [adresa], fizički uistinu obavljao djelatnost knjigovodstvenog servisa kratko negdje početkom 2014., te navodi da se u stambenom poslovnoj zgradi u [adresa], nalazi 8 etažnih dijelova što u naravi predstavlja sedam stanova i jedan veliki poslovni prostor u vlasništvu više osoba. Dalje navodi da je on kod sklapanja ugovora rekao da mu novci trebaju za adaptaciju odnosno prenamjenu poslovnog prostora u stambeni prostor za svoju obitelj, tako da mu nije predstavljao problem to što piše u ugovoru da se daje za adaptaciju poslovnog prostora je u trenutku sklapanja ugovora bila je riječ o poslovnom prostoru koji je zahtijevao ulaganja radi prenamjene u stambeni prostor što je on sredstvima predmetnog kredita i učinio.
22.2. Na pitanje punomoćnika tuženika, tužitelj je naveo da mu nitko u vrijeme sklapanja ugovora u Slavonskoj banci nije detaljno obrazložio npr. na koji način i u kojem trenutku može doći do promjene kamatne stope ili tečajka CHF, iako je on postavljao pitanja a odgovori radnika banke su bili npr. da za njega taj kredit ne može biti nepovoljan i da nikada s tim proizvodim nije bilo problema pa ne vide problem zašto bi to bilo i ubuduće.
23. Svjedok ĐĆ u svom iskazu navodi da je tužitelj njezin suprug te da joj je poznato da je on sklopio predmetni ugovor o kreditu na koji su se odlučili jer su željeli poslovni prostor prenamijeniti u stambeni prostor za njihovo stanovanje jer su u to vrijeme živjeli kod njegovih roditelja, te da su predmetni kredit potrošili na prenamjenu poslovnog u stambeni prostor s tim da u taj stambeni prostor nisu uselili jer su u međuvremenu riješili vlasničke odnose na svekrovoj kući u kojoj su živjeli te su ostali živjeti u toj kući, a stambeni prostor u koji su uložili kredit su prodali. O informiranosti njezinog supruga o uvjetima ugovora, navela je da nema neposrednih saznanja jer nije s njim išla u banku, ali poznavajući svog supruga zna da on ne bi nikada se odlučio na "rizičniji" ugovor o kreditu.
23.1. Na pitanje tuženika ova svjedokinja je navela da njezina obitelj nije nikada stanovala u stambenom prostoru koji su osposobili predmetnim kreditom jer su u vrijeme prenamjene poslovnog u stambeni prostor postigli dogovor sa roditeljima njezinog supruga da ostanu živjeti gdje su živjeli i do tada a radi čega su podigli drugi kredit kojim su adaptirali obiteljsku kuću suprugovih roditelja.
24. S obzirom na iskaz tužitelja i svjedoka proizilazi da u konkretnom slučaju pravni prednik tuženika Slavonska banka d.d. nije u dovoljnoj mjeri informirao tužitelja budući da ga je upoznao sa pojmom kamatne stope i valutne klauzule a ne i rizicima te mehanizmima promjene kamatne stope i povećanja tečaja CHF što je u konkretnom slučaju izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja s obzirom da nije niti imao mogućnost pregovarati o npr. visini kamatne stope.
25. Analizirajući sporne odredbe Ugovora o kreditu, kojim je ugovoreno da se odobrava kredit u iznosu od 62.000,00 CHF u protuvrijednosti HRK prema srednjem tečaju Slavonske banke d.d. na dan korištenja kredita i kojima je ugovoreno da se kamata obračunava u CHF a naplaćuje u kunama obračunanim po srednjem tečaju Slavonske banke d.d. Osijek za devize na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća, proizlazi da se radi o ugovornoj odredbi iz tzv. tipskog ugovora koji nije dovoljno odrediv.
26. Prema članku 50. ZOO/91 predmet obveze je odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništav.
27. Predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope dok s druge strane tuženik nije dokazao da bi to bilo sadržano u Općim uvjetima tuženika.
28. Po ocjeni ovoga suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci tuženika nije razumljiva, ovo, uz već navedeno da predmetni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, slijedi i iz činjenice da predmetni ugovor ne sadrži precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, već je samo općenito, paušalno i neprecizno.
29. Naime, očito je, da je promjena kamatne stope isključivo vezana uz jednostranu odluku tuženika bez sudjelovanja druge strane, odnosno tužitelja, bez pregovora o toj promjeni kao i bez određivanja koliko će tih promjena do kraja otplate kredita odnosno trajanja ugovora biti, kada će te promjene prestati, iz kojeg razloga itd., i da jasno definirana odnosno određena odrediva kamatna stopa, odnosno promjena iste, nisu precizirane ni u aktima tuženika na koje se tuženik poziva, ali prilaže akte Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. s kojom bankom tužitelj nije sklopio Ugovor o kreditu. Iz takvog ponašanja tuženika kao i iz odgovora na tužbu, proizlazi da je tuženik prilikom mijenjanja kamatnih stopa i prilikom promjene tečaja, postupao zbog promjene tržišnih uvjeta, ali uvijek jednostrano, bez pregovora s drugom stranom, dok je tuženik tužitelja, tek obavještavao da je došlo do promjene anuiteta zbog promjene kamatna stope i tečaja CHF, ne nudeći tužitelju, bilo kakvu drugu mogućnost, što je utvrđeno i na temelju iskaza tužitelja.
30. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao s valutnim rizikom i rizikom promjene kamatne stope, budući da u ugovoru nije navedeno koji su to rizici i učinci koji mogu proizaći iz promjene kamatne stope i promjene tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovora a nije niti dokazao da je tužitelja u samom ugovoru, a i prilikom odobravanja kredita, upozorio na sve poznate specifičnosti kredita s promjenjivom kamatnom stopom i valutnom klauzulom CHF u ponudi, budući da niti iz ugovora, a niti iz iskaza tužitelja, kao i iskaza saslušanog svjedoka tako što ne proizlazi.
31. Navedena odredba predmetnog ugovora, koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopa za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.
32. Tužitelju je trebalo ponuditi - objasniti, razloge promjene kamatne stope, pojedinačno o tome razgovarati i na taj način omogućiti tužitelju kao klijentu, da pristane na takve odredbe ( koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristiti neke od navedenih solucija, odnosno prigovoriti povećanju stope redovne kamate ili zatražiti okončanje ugovorenog odnosa.
33. Naprotiv, tuženik je primjenom navedene ugovorne odredbe, izbjegao utjecaj druge ugovorne strane, tužitelja, na cijenu, što je suprotno članku 26. ZOO/91 koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora, a bitni sastojci su predmet i cijena (kamate također predstavljaju cijenu).
34. Isto tako tuženik je bio dužan tužitelja u cijelosti informirati o riziku koji sa sobom povlači valutna klauzula kojom se glavnica kredita veže za valutu CHF i o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a što tuženik očito učinio nije, a što uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, jer dolazi do situacije da tužitelj ne može predvidjeti visinu svoje obveze.
35. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga, pripadajućih kamata i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je nerazumljiva i nedorečena.
36. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz članka 12. ZOO/91 jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti banci i cijena.
37. Nadalje nesporno je da predmetni Ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor, da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta odnosno da ga tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi njihova izračuna koji utječu na promjenu kamatne stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora ugovorena je kamatna stopa, promjenjiva, u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tuženik tužitelja pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim parametrima i rizicima vezano uz navedenu valutnu klauzulu. Stoga odredba predmetnog ugovora koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana jer vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, niti provjeriti pravilnost takve promjene. Takve jednostrano određene ugovorene odredbe protivne su načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO/91 jer je neizvjestan i iznos glavnice kredita kojeg tužitelj ima obvezu vratiti i cijena.
38. S obzirom na gore navedeno proizilazi da je Slavonska banka d.d. Ugovor o kreditu prikazala tužitelju na način da mu je rizik tečajnih razlika klijentima prešućen odnosno da se taj rizik umanjio te mu se pritom nije dovoljno obrazložio, zbog čega je tužitelj došao do zaključka da je ponuda najpovoljnija.
39. Odredbom čl. 11. ZOO/91 propisano je kako su sudionici u obveznom odnosu ravnopravni, dok je odredbom čl. 12. ZOO/91 propisano kako su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja.
40. Odredbom čl. 15. ZOO/91 propisano je da sudionici pri sklapanju naplatnih pravnih poslova polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih obveza odnosno davanja, dok je odredbom čl. 16. ZOO/91 propisano da je svako dužan suzdržavati se od postupaka kojim se može drugom prouzročiti šteta.
41. Zbog svega gore navedenog stav je suda da je odredba ugovora o kreditu o načinu izmjene kamatne stope u suprotnosti s odredbom čl. 466. ZOO/91 te da je odredba o ugovaranju valute u suprotnosti s odredbom čl. 466. i čl. 395. st. 2. ZOO/91, a odredba čl. 8. st. 1. o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita u vidu naknade prema tarifi banke na preostali iznos kredita je također u suprotnosti sa odredbama čl. 11., 12., 15. i 16. ZOO/91, slijedom čega su navedene odredbe ništetne u smislu odredbe čl. 103. st. 1. ZOO/91, uslijed čega je tuženik dužan tužitelju temeljem odredbe čl. 108. i čl. 210. st. 1. ZOO/91 nadoknaditi štetu odnosno vratiti ono što je primio bez valjane pravne osnove, ukoliko prigovor zastare nije osnovan.
42. Prigovor zastare nije osnovan, budući da je usvojeno pravno stajalište Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2021. prema kojem zastara za restitucijski zahtjev za isplatu preplaćenog iznosa u svakoj pojedinačnoj građanskoj parnici počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, što znači da u ovom konkretnom slučaju u kojem je nepravomoćnom presudom utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o ugovorenoj valuti uz koju je vezana glavnica Švicarski franak i ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, nije nastupila zastara potraživanja tužitelja iz tužbe podnesene 12. lipnja 2019., po čl. 371. ZOO/91 kakav stav je izražen u presudi Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 5 Gž-1900/2021-2 od 6. srpnja 2021.
43. Radi utvrđenja iznosa koje je tuženik dužan tužitelju isplatiti proveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem.
43.1. Sudski vještak knjigovodstvene struke Marijana Ilišević u nalazu i mišljenju navodi da je kredit isplaćen 4. studenoga 2005., da uz primjenu kamatne stope od 5,25% te visinu 4,781318 kuna za jedan chf, iznos anuiteta je iznosio 2.005,33 kn odnosno 266,15 eura, te je mjesečni anuitet iznosio 419,41 CHF.
43.2. Ukupnu razliku u uplatama u odnosu na promjenu kamate sudski vještak utvrđuje u iznosu od 1.347,50 eura, uzimajući u obzir kako promjene na više tako promjene i na niže od početno ugovorene kamate, odnosno više plaćeno bez uzimanja u obzir "manje plaćeno" iznosi 1.646,87 eura dok je "manje plaćeno" zbog niže kamatne stope 299,37 eura, a razlika zbog promjene tečaja zbog povećanja tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF u vrijeme realizacije ugovora o kreditu sudski vještak utvrđuje u iznosu od 13.163,01 eura, s tim da navodi da je bilo perioda kada je tečaj CHF bio niži od tečaja u vrijeme realizacije ugovora o kreditu radi čega je manje vraćeno 447,35 eura, tako da proizilazi da je više plaćeno zbog povećanja tečaja uz uvažavanje manje plaćenog zbog smanjenja tečaja bi iznosilo 12.715,66 eura.
44. Tužitelj u podnesku od 30. prosinca 2024. s lista 380-395 sudskog spisa očitujući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka navodi da nema primjedbi na nalaz i mišljenje
45. Tuženik u podnesku od 9. siječnja 2025. s lista 415-417 sudskog spisa u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu stečenog bez osnove na temelju valutne klauzule, ukazuje na zastaru novopostavljenog zahtjeva jer je protekao zastarni rok od 5 godina, ukazujući da u pogledu preinačenog dijela tužbenog zahtjeva parnica se smatra pokrenutom tek kad je istaknut taj novi (povećani dio) tužbenog zahtjeva pri tom se poziva na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odlukama; Rev 1333/00, Revt 214/10, Revt 78/11, Revr 1797/10, Revr 1454/10, Rev- x 526/2018, kao i na pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske objavljenog 1. ožujka 2022., kao i na sudsku praksu Županijskog suda u Varaždinu u presudi od 3. ožujka 2022., posl. broj: Gž-252/2022-2, te Županijskog suda u Dubrovniku.
45.1. Kao što je navedeno u toč. 42. obrazloženja prigovor zastare nije osnovan, te postavljanje tužbenog zahtjeva nakon provedenog vještačenja nije preinaka tužbe u smislu odredbe čl. 191. st. 1. ZPP-a nego predstavlja postavljanje tužbenog zahtjeva u smislu odredbe čl. 186. b. st. 5. ZPP-a
46. Ocjenjujući prigovor zastare u odnosu na dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na povrat plaćenog s osnova povećanja stope zatezne kamate i valute nespornim proizilazi da je tužitelj u točki 7.2.1. tužbe pozivajući se na odredbu čl. 186. b. st. 3. ZPP-a naveo da će tužbeni zahtjev naknadno specificirati nakon provođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže provesti nakon što tuženik dostavi dokumentaciju koja se odnosi na ugovor o kreditu.
47. S obzirom na gore navedeno proizlazi da je tužitelj u smislu odredbe čl. 186. b. st. 3. ZPP-a mogao podnijeti tzv. stupnjevitu tužbu kojom je prekinuta zastara, a tužbeni zahtjev je odredio nakon provođenja dokaza financijsko knjigovodstvenim vještačenjem podneskom od 30. prosinca 2024. što ne predstavlja preinaku tužbe u smislu odredbe čl. 190. – 192. ZPP-a.
48. Tuženik u podnesku od 25. veljače 2025. s lista 418-421 sudskog spisa očitujući se na nalaz i mišljenje sudskog vještaka Marijane Ilišević od 11. studenog 2024. navodi kako su nalaz i mišljenje vještaka neodređeni i nejasni obzirom vještak ne obrazlaže način izračuna u istom, radi čega predlaže pozvati vještaka da se očituje o istaknutim prigovorima, a podredno predlaže provesti usmeno saslušanje vještaka sukladno čl. 260. ZPP-a.
48.1. Nadalje tuženik u gore navedenom podnesku navodi da je vještak u nalazu i mišljenju prikazao i razdoblja u kojima je tečaj CHF bio niži od početnog, odnosno razdoblja u kojima je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju od početnog, što je vještak pravilno utvrdio i tzv. negativnu razliku, tako da kada bi tužbeni zahtjev tužitelja bio osnovan, a što tuženik osporava, tada bi tužitelj eventualno imao pravo samo na onaj iznos navodne preplate koji je umanjen za tzv. negativne razlike, pri tom se poziva na sudsku praksu izraženu u odlukama Županijskog suda u Bjelovaru poslovni broj Gž-65/2022-2 od 10. veljače 2022. i Gž-242/2022-2 od 26. svibnja 2022., odluci Općinskog suda u Osijeku – Stala služba u Valpovu poslovni broj P-906/2019- 30 od 11. veljače 2022., u odlukama Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi br. Gž-1077/20 od 2. veljače 2021. i posl. broj: Gž-1077/2020 od 2. veljače 2021.
48.2. Tuženik ukazuje kako sud uopće nije uzeo u obzir prijedlog tuženika za izračun kamatne stope u odnosu na kunske kredite za referentno razdoblje, nego je zadatak vještaka isključivo temeljen na prijedlogu tužitelja, odnosno izračun izvršen po početnoj otplatnoj kamatnoj stopi i početnom tečaju, čime tuženik smatra da tužitelj ostvaruje dvostruku korist na štetu tuženika, te ističe kako je vještačenje trebalo provesti na način da se za izračun koristi promjenjiva kamatna stopa koju je tuženik koristio za kunske kredite, a ne po početnoj otplatnoj stopi predmetnog Ugovora o kreditu. Nadalje navodi da je vještačenjem utvrđeno koliko bi iznosio dug bez ugovaranja valutne klauzule a što nije bila volja stranaka te se poziva na presudu i rješenje VSRH, poslovni broj: Revt-294/14 od 9. travnja 2015. godine i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-5847/15 od 25. rujna 2018. godine.
48.3. Slijedom navedenog, način izračuna vještaka u ovom predmetu dovodi tužitelja u bitno povoljniji položaj od onih potrošača koji su inicijalno sklopili ugovor o kreditu u EUR ili HRK, te umjesto uspostave ravnoteže u ugovornom odnosu stvara neravnotežu na štetu tuženika.
48.4. Osim što navedeno nije bila volja ugovornih strana, isto niti nema za učinak uspostaviti sustav zaštite potrošača uspostavljen u sudskoj praksi, a kojemu je cilj zamijeniti formalnu ravnotežu koju ugovor uspostavlja između prava i obveza ugovornih stranaka stvarnom ravnotežom kojom se uspostavlja jednakost između tih ugovornih stranaka.
48.5. Tuženik smatra, da bi pravnu prazninu koja bi eventualno i nastala u slučaju utvrđenja ništetnosti odredbe o načinu promjene kamatne stope trebalo u načelu popunjavati dopunskim, dodatnim tumačenjem sukladno odredbi čl. 4. i čl. 319. st. 2. ZOO budući da se dogovor o podešavanju kamata ne može, s jedne strane, nadomjestiti odgovarajućim rješenjem dispozitivnog prava, a ne može se ni, s druge strane, trajno narušiti temeljna ugovorna struktura odustane li se od uređenja odredbe o promjenjivosti kamatne stope.
49. Sudski vještak Marijana Ilišević prilikom usmenog izlaganja nalaza i mišljenja na ročištu navodi da je upoznata s primjedbama tuženika na nalaz i mišljenje iz podneska od 25. ožujka 2025., a koje primjedbe se nalaze u točki 2. istog. Vezano za navedene primjedbe navodi da ostaje u cijelosti kod nalaza mišljenja, te smatra potrebnim da tuženik na konkretan i jasan način iznese svoje primjedbe, odnosno da navede što je po njemu u nalazu i mišljenju neodređeno i nejasno, te je naglasila da je nalaz i mišljenje sačinila po pravilima struke te detaljno objasnila način i metodologiju koju je koristila rukovodeći se nalogom suda iz rješenja kojim joj je povjereno vještačenje.
50. Nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka sud je prihvatio kao stručan i objektivan, te se vještak kod izrade nalaza i mišljenja rukovodio uputom sudu po kojoj je trebao primijeniti tečaj CHF na dan isplate kredita, što znači da vještak nije Ugovor o kreditu ocijenio kao "kunski kredit" nego je postupio po uputi suda. Način na koji bi se mogle nadomjestiti odredbe Ugovora o kreditu koja je utvrđena ništetnom je volja stranaka, zakon i odluka suda ili neke druge vlasti, a odluka suda u ovom slučaju je da se primjeni tečaj CHF na dan isplate kredita jer je to jedini konkretni podatak koji je bio poznat korisniku kredita u vrijeme sklapanja ugovora, iz istih razloga je sud odlučio da treba prihvatiti kamatnu stopu koja je vrijedila u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.
51. Unatoč tome što su predmetne odredbe Ugovora o kreditu utvrđene ništetnim temeljem gore citiranih odredbi ZOO/91 sud smatra da bi tužitelj imao pravo i na zaštitu po ZZP/03 odnosno sud smatra da je tužitelj u Ugovoru o kreditu potrošač u smislu odredbe čl. 3. ZZP/03 iako u Ugovor o kreditu stoji da je namjena kredita "stambeni kredit za adaptaciju poslovnog prostora". Naime nesporno je da je tužitelj u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio obrtnik, budući da iz izvatka obrtnog registra s lista 276 i 283 sudskog spisa proizilazi da je datum osnivanja njegovog obrta 4. travnja 1995. sa adresom [adresa].
52. Uvidom u priloženi zk. izvadak s lista 397-414 sudskog spisa utvrđeno je da su točni navodi tužitelja da je on bio suvlasnik na suvlasničkom dijelu 21/100 etažno vlasništvo E2 povezano s vlasništvom lokala broj 2 u stambeno poslovnoj zgradi u [adresa], sagrađenoj na kč. br. [katastarska čestica], s tim da je pod rednom broju 9. u navedenom zk. izvatku evidentirano suvlasništvo od 1739/10000 etažno vlasništvo E9 koje je preetažiranjem upisano kao stan broj 1 na prvom katu i koje se nalazi u vlasništvu treće osobe, s tim da je tužitelj naveo da je nakon prenamjene poslovnog prostora u stambeni, stan prodao.
53. S obzirom na gore navedeno predmetne odredbe Ugovora o kreditu bile bi ništetne i temeljem odredaba čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 kao nepoštene ugovorne odredbe.
54. S obzirom da su utvrđene ništetnim odredbe o načinu ugovaranja kamatne stope i valutne klauzule to temeljem odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91, a u svezi s čl. 210. ZOO/91, tužitelju pripada pravo da mu tuženik naknadi sve ono što je stekao temeljem tako ništetnih odredbi ugovora, budući da prigovor zastare nije osnovan.
55. Radi gore navedenog odlučeno je kao u točki II. izreke ove presude te je presuđeno da je tuženik dužan tužitelju isplatiti i zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos novca i to kako su zatražene od uskrate odnosno plaćanja, te je kamata određena sukladno Uredbi o visini stope zateznih kamata ("Narodne novine" 72/02 i 153/04) i prema odredbi članka 29. stavak 1. i 2. ZOO/05, dok je tijek zakonskih zateznih kamata koji je gore naveden određen sukladno odredbi čl. 214. st. 1. ZOO/91, budući se u konkretnom slučaju tuženik ima smatrati nepoštenim stjecateljem.
56. Odlučujući o prigovoru prijeboja za potraživanje tuženika za koje je naveo da se temelji na činjenici da je tečaj CHF u pojedinim periodima bio manji od tečaja CHF u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, utvrđeno je da tuženik nije naveo koliko iznosi potraživanje istaknuto prigovorom prijeboja, a navedeni prigovor se temeljem odredbe čl. 288. a. st. 6. ZPP-a mogao istaknuti na pripremnom ročištu do donošenja rješenja o zaključenju prethodnog postupka, s tim da se materijalnopravni prigovori mogu isticati i nakon toga, ali se radi njihova opravdanja ne mogu iznositi nove činjenice niti se mogu predlagati novi dokazi, osim u slučaju iz čl. 299. st. 2. ZPP-a (kada se tijekom glavne rasprave mogu iznositi nove činjenice i predlagati novi dokazi samo ako ih bez svoje krivnje stranke nisu mogle iznijeti, odnosno predložiti prije zaključenja prethodnog postupka).
57. Radi izloženog presuđeno je kao u izreci.
58. O troškovima postupka odlučeno je temeljem čl. 154. st. 1. uz primjenu čl. 155. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom.
58.1. Imajući u vidu vrijednost predmeta spora i Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 138/23 u daljem tekstu Tarifa), tužitelju zastupanom po punomoćniku odvjetniku kao osnovani priznati su troškovi sastava tužbe prema Tbr. 7. toč. 1. Tarife u iznosu od 250 bodova, trošak zastupanja na pripremnom ročištu od 12. travnja 2021. koje je odgođeno prije upuštanja u raspravljanje za što se tužitelju temeljem Tbr. 9. toč. 5. Tarife mogao priznati iznos od 50 bodova, trošak prisustvovanja njegovog punomoćnika na ročištima od 23. svibnja 2024. i 15. listopada 2024. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za što se tužitelju temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati zatraženi iznos od 125 bodova za svako ročište, trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ročištima od 1. travnja 2025., 4. lipnja 2025. i 18. rujna 2025. na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari za što se temeljem Tbr. 9. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 250 bodova za svako ročište.
58.2. Nadalje, tužitelj je priznat trošak sastava obrazloženog podneska od 28. travnja 2021. u kojem se očitovao na odgovor na tužbu, obrazloženog podneska od 4. travnja 2024. i trošak sastava obrazloženog podneska od 30. prosinca 2024. u kojem se očitovao na nalaz i mišljenje sudskog vještaka, za što se temeljem Tbr. 8. toč. 1. Tarife mogao priznati iznos od 250 bodova za svaki podnesak, što ukupno s osnova nagrade punomoćnika iznosi 5.125,00 eura u čemu je sadržan i PDV.
58.3. Nadalje, tužitelju je priznat trošak knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 250,00 eura, i trošak sudske pristojbe na tužbu koji je plaćen u trenutku podnošenja tužbe u iznosu od 53,00 eura, i trošak sudske pristojbe na presudu koji je priznat u iznosu od 194,56 eura od čega mu se temeljem čl. 4. toč. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" 118/18, 51/23) mogao dosuditi iznos od 97,28 eura, što ukupno daje parnični trošak u iznosu od 5.525,28 eura.
59. Temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a tužitelju je na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja odluke s obzirom da je postavio zahtjev za naknadom ovog troška.
U Županji, 1. prosinca 2025.
Sudac
Anica Pastović
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u roku od 15 dana, od dana primitka iste.
Žalba se predaje putem ovog suda pisana u tri primjerka.
Obavijest:
1. Dražen Štivić, odvjetnik u Županji,
2. Krešimir Ćurković, odvjetnik u odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug d.o.o. iz Zagreba.
