1              Poslovni broj: I Kž-323/2022-8

Poslovni broj: I Kž-323/2022-8

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Ljiljane Stipišić, predsjednice vijeća te dr.sc. Lane Petö Kujundžić i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje sudske savjetnice Martine Janković, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog R. T., zbog kaznenih djela, iz članka 152. stavak 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18., dalje: KZ/11.) i drugih odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog R. T. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Bjelovaru, broj K-2/2021. od 24. ožujka 2022. u sjednici održanoj 12. listopada 2023. u prisutnosti u javnom dijelu sjednice vijeća optuženog R. T. osobno uz branitelja B. D., odvjetnika u G.,

 

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

 

I Prihvaća se žalba državnog odvjetnika, preinačuje se pobijana presuda u odluci o kazni na način da se prihvaćaju po prvostupanjskom sudu utvrđene kazne zatvora za kaznena djela za koja je optuženik proglašen krivim i to za kazneno djelo iz članka 152. stavak 1. KZ/11. pod točkom I. izreke prvostupanjske presude u trajanju od 8 (osam) mjeseci, za tri kaznena djela iz članka 152. stavak 1. KZ/11. iz točke II. izreke prvostupanjske presude u trajanju od po 8 (osam) mjeseci za svako djelo, na temelju članka 152. stavak 1. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom III. izreke prvostupanjske presude u trajanju od 8 (osam) mjeseci, na temelju članka 139. stavak 2. KZ/11. za kazneno djelo pod točkom IV. izreke prvostupanjske presude u trajanju od 6 (šest) mjeseci pa se optuženi R. T. na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine.

 

II Odbija se žalba optuženog R. T. kao neosnovana te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom R. T. proglašen je krivim zbog počinjenja pet kaznenih djela protiv spolne slobode, spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11. i jednog kaznenog djela protiv osobne slobode-prijetnjom iz članka 139. stavak 2. KZ/11. činjenično i pravno pobliže opisanih u prvostupanjskoj presudi pa su mu utvrđene kazne zatvora u trajanju od 8 (osam) mjeseci za svako kazneno djelo iz članka 152. stavak 1. KZ/11., a za kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11. utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od 6 (šest) mjeseci te je na temelju članka 51. stavak 1. i 2. KZ/11. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

 

1.1. Na temelju članka 452. točka 3. ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12., – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje: ZKP/08.), protiv optuženog R. T. odbijena je optužba da bi počinio kazneno djelo protiv imovine, prijevarom iz članka 236. stavak 2. u vezi stavka 1. KZ/11.

 

1.2. Na temelju članka 148. stavak 2. ZKP/08. naloženo je optuženom R. T. da podmiri materijalne troškove kaznenog postupka iz članka 145. stavak 2. točka 1. do 5. ZKP/08. i paušalnu svotu iz članka 145. stavak 2. točka 6. i stavka 3. ZKP/08. u sveukupnom iznosu od 1.000,00 kuna, u roku od petnaest dana.

 

1.3. Na temelju članka 148. stavak 2. ZKP/08. optuženi R. T. dužan je naknaditi oštećenoj L. B. troškove kaznenog postupka na ime nagrade opunomoćenika oštećene, a na temelju članka 158. stavak 3. ZKP/08. oštećena L. B. upućuje se s imovinskopravnim zahtjevom za naknadu štete u iznosu od 168.415,97 kuna u posebnu parnicu.

 

2. Protiv te presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik i optuženi R. T. po branitelju B. D. iz zajedničkog odvjetničkog ureda J. D., P. M., N. P., B. D., A. M. i K. B. u G..

 

3. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni  i predlaže "da  se pobijana presuda preinači u smislu žalbenih navoda", a u stvari smatra da je izrečena jedinstvena kazna zatvora preblaga i da se njome ne može postići svrha kažnjavanja.

 

4. Optuženik se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odluke o kaznenim sankcijama i troškovima postupka s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili da se pobijana presuda preinači "u smislu žalbenih navoda".

 

4.1. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

5. Spis je na temelju članka 474. stavak 1. ZKP/08. prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

 

6. Na javnu sjednicu vijeća, određenu sukladno zahtjevu iz žalbe optuženika, pristupili su optuženi R. T. i branitelj B. D., odvjetnik u G., dok nije pristupio uredno pozvani državni odvjetnik pa je sjednica vijeća održana na temelju članka 475. stavak 3. ZKP/08.

 

7. Žalba državnog odvjetnika je osnovana dok žalba optuženog R. T. nije osnovana.

 

8. Ističući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavak 1. točka 11. ZKP/08. optuženik citira zakonsku odredbu, no kasnije isto ne obrazlaže pa je u odnosu na tu osnovu na temelju članka 476. stavak 1. točka 1. ZKP/08. Visoki kazneni sud RH ocjenjivao postoji li koja od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje se pazi po službenoj dužnosti pa isto nije utvrdio.

 

8.1. Žalitelj optuženik navodi da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon na štetu okrivljenika, jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona od 13. prosinca 2019. brisan članak 152. tada važećeg Kaznenog zakona za koje je okrivljenik pobijanom presudom pod točkama 1., 2. i 3. proglašen krivim te da iako prvostupanjski sud govori da postoji pravni kontinuitet između kaznenog djela iz članka 152.KZ/11. i kaznenog djela 153. stavak 1. KZ/11. ne iznosi razloge u čemu se taj pravni kontinuitet i sastoji. Upravo time što je proglašen krivim za kaznena djela koja više nisu kaznena djela i prvostupanjski sud nije isto obrazložio povrijeđen je kazneni zakon na štetu optuženika.

 

8.2. Međutim, suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je ispravno utvrdio pravni kontinuitet kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11. koje je kazneno djelo brisano Zakonom o izmjenama i dopunama Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 126/19.) u kaznenom djelu silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11.-19. utvrđujući ujedno da je za optuženika po zapriječenoj kazni blaži Kazneni zakon prije navedene izmjene.

 

8.3. Prvostupanjski sud je također naveo da je podvodeći činjenični opis kaznenog djela pod biće odgovarajućeg kaznenog djela iz novog Kaznenog zakona utvrdio da u konkretnom slučaju postoji pravni kontinuitet između ranijeg kaznenog djela spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11.-19. i novog kaznenog djela silovanja iz članka 153. stavak 1. KZ/11. i da je time vodio računa o načelu primjene blažeg zakona i vremenskog važenja kaznenog zakonodavstva, a sve prema odredbi članka 3. KZ/11.

 

8.4. Naime, suprotno žalbenim navodima optuženika, prvostupanjski sud je ispravno naveo da kazneno djelo da je s drugom osobom bez njezinog pristanka izvršio spolni odnošaj je kaznenog djelo spolnog odnošaja bez pristanka iz članka 152. stavak 1. KZ/11. koje ima u novom kaznenom zakonu pravni kontinuitet u kaznenom djelu protiv spolne slobode, silovanja u članku 153. stavak 1. KZ/11.-19.

 

9. Ujedno je Visoki kazneni sud RH ispitao prvostupanjsku presudu na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. i nije utvrdio da bi na štetu optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

 

10. Nije osnovana žalba optuženika podnesena zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je činjenično stanje ispravno utvrđeno po prvostupanjskom sudu.

 

10.1. Naime, ispravno je prvostupanjski sud prihvatio iskaz oštećene L. B. kao vjerodostojan, a dovodeći istu u vezu s iskazima posrednih svjedoka, a to su B. K., A. M. i H. M.

 

10.2. Prvostupanjski sud je pod točkom 27. točka 1. ocijenio iskaze ispitanih svjedoka pa je tako utvrdio da je o spolnim odnošajima bez pristanka bilo poznato posrednim svjedocima i to sinu D. B., A. M. i H. M., dok je A. R. o tim spolnim odnošajima doznao od A. i H. M. Svjedoci kojima se oštećenica povjerila i koji su kontaktirali sa oštećenicom imali su i neposrednih saznanja o osjećajima i ponašanju oštećene u to vrijeme. Upravo sin D. B. navodi da se u vrijeme kada su se izvodili radovi ista ponašala kao da je drogirana, puna straha, djelovala je snuždeno, kao u nekoj paranoji. Ujedno, sin oštećenice, D. B., koji ne živi u kućanstvu s majkom, je naveo da je u vrijeme listopada i studenog 2019. bila čudna pa kada je čuo što joj se dogodilo tad je povezao i zaključio da je to bilo iz tog razloga.

 

10.3. Svjedokinja A. M., prijateljica oštećene, je navela da se oštećenica rasplakala kada je govorila da ju je optuženi silovao, da je bila "komirana", lošeg psihičkog stanja te da to nije bila njezina kolegica koju poznaje trideset godina, jer nije djelovala prisebno, bila je kao drogirana, a u telefonskoj komunikaciji djelovala je uvijek žalosno i uvijek bi se rasplakala. Također je i svjedokinja H. M. navela da je prilikom posjeta oštećena većinu vremena šutjela, izgledala čudno i zbunjeno, a svjedokinja B. K. je navela da je oštećena bila u lošem psihičkom stanju, vrlo uznemirena, nije prestajala plakati i govorila je o hipnotiziranju i osjećaju kao da je odlebdjela, da bi svjedok A. R. na početku govorio kako je oštećena bila nasmijana osoba, a nakon nekog vremena se povukla u sebe, ništa nije govorila, niti ih je pozdravljala i čudno se ponašala.

 

10.4. Također je ispravno sud ocjenjivao i iskaze svjedoka I. L. da je isti svjedočio očigledno u korist optuženog kojeg poznaje i s kojim kontaktira pa je pod njegovim utjecajem govorio o ljubavnoj vezi između njega i oštećene. Svjedokinja J. A. je navela da je vidjela optuženog i oštećenog zajedno te da se oštećena požalila da optuženi neće raditi da ona mora sve raditi i da ga ona uzdržava iz čega je zaključila da se radi o vezi između optuženika i oštećene. Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da svjedokinja J. A. nije dosljedna i uvjerljiva pa taj iskaz ne prihvaća kao vjerodostojan, jer svjedok nagađa, iznosi svoje mišljenje i zaključke. Time je zaključak prvostupanjskog suda osnovan, a suprotno žalbenim navodima optuženika, koji smatra da je prvostupanjski sud trebao drugačije ocijeniti vjerodostojnost navedenih iskaza.

 

11. Neosnovano se u žalbi optuženika osporava vjerodostojnost iskaza oštećene, a na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za psihijatriju prim.dr.sc. M. K. uz sudjelovanje D. N., profesora psihologije, jer iz istog proizlazi da je oštećena L. B. stradala u Domovinskom ratu zadobivši eksplozivne ozljede temporalnog djela oglavka desne te lijeve natkoljenice te da je ista liječena neurološki zbog epilepsije, glavobolje, kroničnog bolnog sindroma kralježnice sa neuropatskom boli, međutim aktualnom psihijatrijskom psihologijskom obradom uzimajući u obzir sve navedene dostupne podatke se ne nalaze simptomi duševne bolesti u vidu psihoze, psihotičnih poremećaja. Oštećenica iskazuje anksiozne i depresivne smetnje neurotskog tipa, vezano uz forenzični događaj bez kriterija za postavljanje dijagnoze nekih od afektivnih poremećaja. Naime, vještaci su zaključili da je oštećena L. B. sposobna dati vjerodostojan iskaz na sudu, da je sposobna donijeti i izraziti odluku o pristanku ili nepristanku na spolni odnošaj te da je njezina inteligencija na razini prosjeka. Stoga, žalbeni navodi da nalaz i mišljenje liječnika vještaka i psihologa dovode u pitanje vjerodostojnost iskaza oštećenice je ustvari suprotan zaključku vještaka, koji su naveli da je ista sposobna dati (vjerodostojan) iskaz na sudu te da joj je inteligencija na razini prosjeka. Upravo zbog svoje pasivno ovisno osobine ličnosti oštećena L. B. se i ponašala na način kako je sama opisala, a što su potvrdili i svjedoci kojima se povjeravala i to zbog osjećaja bespomoćnosti sa potrebom da drugome ugađa uz izraženi strah.

 

12. Prvostupanjski sud je ispravno utvrdio počinjenje kaznenog djela prijetnje kako iz vjerodostojnog iskaza oštećenice L. B. koji se osnovano dovodi u vezu sa iskazom svjedoka D. B., A. M., H. M. i A. R., a što je bilo važno za postupanje optuženog, jer se D. B., sin oštećenice, koji je živio na adresi majke, nekada znao usprotiviti odobravanju izvođenja građevinskih radova. Dakle, oštećena je iskazivala o strahu za sebe i za sina u smislu da će optuženi ostvariti prijetnje, dok D. B. nije imao osobnih saznanja o toj prijetnji, već je o tome saznao od svoje majke, a što je sve ispravno navedeno u točki 27.3. prvostupanjske presude.

 

13. Stoga je ispravno prvostupanjski sud utvrdio da je počinjeno kazneno djelo iz članka 139. stavak 2. KZ/11 te da postoje svi bitni elementi tog navedenog kaznenog djela.

 

14. Državni odvjetnik se žali zbog odluke o kazni smatrajući da je izrečena jedinstvena kazna zatvora preblaga i da ne može postići svrhu kažnjavanja te da navedene olakotne okolnosti nisu činjenice koje bi bile od značaja za odmjeravanje dužine trajanja kazne i to da se radi o osobi srednje životne dobi, da je otac petero punoljetne djece i da je radno sposoban te da nakon počinjenja djela i podnošenja prijave od strane oštećene L. B. istu nije kontaktirao. Državni odvjetnik smatra da je sud potpuno opravdano za svako kazneno djelo utvrdio pojedinačne kazne zatvora, međutim da je prilikom izricanja jedinstvene kazne zatvora pogrešno ocijenio utvrđene olakotne okolnosti i otegotne okolnosti. Naime, zbroj pojedinačnih utvrđenih kazni zatvora je tri godine i deset mjeseci pa je jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci neprimjerena jedinstvenoj kazni.

 

14.1. U odnosu na odluku o kazni žalitelj optuženik je naveo da je ona pogrešna, obzirom da je prvostupanjski sud povrijedio kazneni zakon i donio pogrešnu odluku zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja dok se žalba na odluku o troškovima postupka ne obrazlaže.

 

15. U pravu je državni odvjetnik kada navodi da je prvostupanjski sud cijenio kao olakotno činjenice koje ustvari nisu olakotne okolnosti već su opisivanje osobe optuženika, a to je da se radi o osobi srednje životne dobi, koja je radno sposobna, neoženjen, otac petero punoljetne djece te da nije s oštećenom kontaktirao nakon podnesene kaznene prijave. Kako se ne radi o olakotnim okolnostima, one ne pridonose ocjenjivanju da se netko treba blaže kazniti, međutim ni navedene otegotne okolnosti kao što su izostanak žaljenja ili iskrenog kajanja se ne mogu ubrajati u otegotne okolnosti jer se radi o optuženiku koji je naveo da se ne osjeća krivim za počinjenje kaznenih djela što je njegovo pravo u kaznenom postupku, pa se opisuje njegovo postupanje da je vršio određene građevinske radove kod oštećenice te da je istu iskoristio pa se nije ispričao, kao i da je prijetio smrću u odnosu na sina D. B.,što je opis kaznenog djela za koje je osuđen. Jedina otegotna okolnost ispravno ocijenjena po prvostupanjskom sudu je da je optuženik osuđivan prema presudi Općinskog suda u Bjelovaru broj K-497/2018. zbog kaznenog djela neisplaćene plaće te da je u više navrata prekršajno evidentiran, što sve ukazuje na njegovu neusklađenost ponašanja sa zakonom.

 

15.1. Kako se državni odvjetnik ne žali na utvrđene pojedinačne kazne zatvora već na visinu izrečene jedinstvene kazne zatvora, isti je u pravu kada u zbroju utvrđenih kazni zatvora navodi da ona prelazi zbroj od tri i pol godine pa da osuda na jednu godinu ne može ostvariti svrhu kažnjavanja. Stoga je drugostupanjski sud, Visoki kazneni sud Republike Hrvatske ocijenio da se svrha kažnjavanja može postići osudom optuženika, na temelju članka 51. stavak 1 KZ/11, na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 3 (tri) godine, što je ovom preinačenom odlukom, na temelju ocjene počiniteljeve ličnosti i počinjenih kaznenih djela u njihovoj ukupnosti, utvrđeno.

 

16. Takvom kaznom će se izraziti društvena osuda zbog počinjenih kaznenih djela, jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava, utjecat kako na počinitelje, a tako i na sve druge da ne čine kaznena djela i jačati svijest o pogibeljnosti činjenja kaznenih djela i o pravednosti kažnjavanja.

 

17. Stoga je prihvaćena žalba državnog odvjetnika zbog odluke o kazni.

 

18. Iako je optuženik naveo da se žali i zbog troškova postupka, isto se ne obrazlaže, u tom dijelu drugostupanjski sud ne preispituje prvostupanjsku presudu po službenoj dužnosti, nego samo po navodima žalbe.

 

19. Iz svih navedenih razloga, trebalo je na temelju članka 486. stavka 1. i 482. ZKP/08. odlučiti kao u izreci.

 

Zagreb, 12. listopada 2023.