REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Trg pobjede 13

35000 SLAVONSKI BROD

Poslovni broj: P-115/2025-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

i

P R E S U D A

Općinski sud u Slavonskom Brodu po sutkinji toga suda Anđeli Bionda Martić, u pravnoj stvari tužitelja RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupan po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Slavonskom Brodu, Augusta Cesarca 15, protiv tuženika OTP banka d.d., OIB: 52508873833, sa sjedištem u [adresa], zastupan po punomoćniku Belizaru Tomaiću, OIB: [osobni identifikacijski broj], odvjetniku u Osijeku, Ulica Kralja Zvonimira 17/I, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 20. listopada 2025., zaključene istoga dana u nazočnosti tužitelja RS osobno, punomoćnice tužitelja Krešimira Bogdana, odvjetnika u Slavonskom Brodu i punomoćnika tuženika Belizara Tomaića, odvjetnika u Osijeku, 1. prosinca 2025.

r i j e š i o  j e

I Ročište za objavu odluke određeno za dan 1. prosinca 2025. u 13,00 sati neće se održati.

II Sud će presudu dostaviti strankama prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena, budući da se radi o sporu male vrijednosti, odnosno pisanom postupku.

i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je članak 7. Ugovora o kreditu br. 215825, zaključenog između tužitelja RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnika kredita i prednika tuženog Splitska banka d.d., sada OTP BANKA d.d. [adresa], OIB: 52508873833 kao Banke, kojima je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1% od iznosa odobrenog kredita, i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, ništetan.

II Nalaže se tuženiku OTP BANKA d.d. [adresa], OIB: 52508873833,da tužitelju RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] plati novčani iznos od 300,00 EUR (tri stotine eura), zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče od dana 1. svibnja 2014. do 31. srpnja 2015. u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015, po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena a od 1. siječnja 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023.god. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se OTP BANKA d.d. [adresa], OIB: 52508873833, platiti tužitelju RS, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] troškove parničnog postupka u iznosu od 207,41 EUR (dvije stotine i sedam eura i četrdeset i jedan cent) sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 1. prosinca 2025. pa do isplate po stopi zateznih kamata po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1.siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu više zatraženog, preko dosuđenog iznosa, iznos od 69,59 EUR (šezdeset i devet eura i pedeset i devet centa) na ime troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu 6. ožujka 2025. podnio tužbu protiv tuženika, a radi utvrđenja ništetnom odredbe članka 7. Ugovora o kreditu broj: 215825 od 7. studenog 2005., kojega je sklopio tužitelj s prednikom tuženika Splitskom bankom d.d., a koja je prestala s radom 30. studenog 2018.

1.1. Tužitelj je naveo kako se temeljem odredbe članka 2. predmetnog ugovora prednik tuženika obvezao tužitelju kao korisniku kredita staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 30.000,00 EUR, prema srednjem deviznom tečaju HNB-a vrijedećem za EUR na dan korištenja kredita. Nadalje, naveo je kako je prema predmetnim ugovorom ugovorena kamatna stopa od 8,68 % godišnja, nepromjenjiva, u skladu s člankom 10. predmetnog ugovora. Tužitelj je naveo kako je predmetnim ugovorom ugovoren rok od 120 mjeseci otplate. Također, naveo je kako je odredbom članka 7. predmetnog ugovora ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1% od iznosa odobrenog kredita, a koja se naplaćuje jednokratno odmah po potpisu Ugovora.

Tužitelj je naveo kako je prilikom potpisa predmetnog ugovora naknada od 1% visine odobrenog kredita 30. travnja 2014. naplaćena tužitelju od strane banke, a što je razvidno iz Izračuna EKS-a i otplatnog plana za ugovor broj 215825 u visini od 300,00 EUR.

1.2. Tužitelj je naveo kako je iz predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je ulazna naknada unaprijed formulirana u ugovoru, a tužitelj na nju i na njezinu visinu nije mogao imati, niti je imao ikakav utjecaj. S tim u svezi tužitelj je naveo kako on s tuženikom u odnosu na predmetni članak nije pregovarao, niti mu je prednik tuženika pružio mogućnost bilo kakvih pregovora. Tužitelj je naveo kako iz članka 7. predmetnog ugovora nije razvidno od čega se sastoji ulazna naknada i koje je to troškove tuženi imao. Stoga tužitelj navodi kako je evidentno da je takva ugovorna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja. Tužitelj se pozvao i na praksu suda Europske unije, te je naveo kako je navedeni sud u svojim presudama C-84/19 i C-224/19 nedvojbeno utvrdio da banke ne smiju ugovarati nikakve troškove obrade kredita, i da su takve ugovorne odredbe nepoštene. Nadalje, tužitelj se pozvao i na presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1368/21 od 20. srpnja 2021., kojom je potvrđena presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, a kojom je utvrdio za dva ugovora o kreditu ništetnost ulazne naknade za obradu kredita.

1.3. Nadalje, tužitelj je naveo kao činjenično, u stvarnosti tužitelj i tuženik nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu odnosno način na koji će način biti obračunata ulazna naknada i kolika će ona biti. Tužitelj smatra kako već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne odredbe, a o kojima se izvjesno nije pojedinačno pregovaralo, neravnoteža u pravima i obvezama je znatna i postoji jer se radi o odredbama u tipskim formuliranim ugovorima sastavljenim od strane tuženika, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja u kojem potrošač preuzima rizik i ne znajući za njega jer o tome nije informiran. Nadalje, naveo je kako tužitelj nije raspolagao informacijama koje bi mu omogućile shvaćanje pravnih posljedica koje za njega iz tih odredaba proizlaze, i nije se odrekao pravne zaštite koje mu jamči Direktiva 93/13.

1.4. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama članka 323. stavak 1. i 2., članka 1111. i članka 1115. Zakona o obveznim odnosima. Također, tužitelj se pozvao i na odredbe Zakona o zaštiti potrošača (čl.81.ZZP 2003 i čl.96 ZZP 2007.), koji kao lex specialis doslovno prevodi članak 3. Direktive br. 93/13 EEC od 5.travnja 1993. (presuda VTS Pž-7129/13-4- str.8), a kojim se propisuje pojam nepoštene ugovorne odredbe gdje se između ostalog navodi da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; smatra se da se o pojedinoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj.. dok je čl.102. istog Zakona propisano da je nepoštena odredba ništetna...

2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da su tužba i tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovani te je predložio njeno odbijanje kao i obvezivanje tužitelja da tuženiku nadoknadi prouzročeni parnični trošak. Tuženik nije osporavao činjenicu da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu. Međutim, tuženik smatra kako je sporno, je su li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne. Tuženik je naveo kako tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na navodima da je Ugovor u suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, kao i Zakonu o obveznim odnosima. S tim u svezi tuženik je naveo da se on takvim tvrdnjama izričito protivi.

2.1. Tuženik je naveo kako on primarno ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja.

U svezi s istaknutim prigovorom zastare tuženik je naveo da ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi naknade štete, smatda da bi se tada primjenjiva zastarni rok iz članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne Novine“ broj: 53/1991, 73/1991, 3/1994, 111/1993, 107/1995, 7/1996, 91/1996, 112/1999, 88/2001, 35/2005; u daljnjem tekstu: ZOO), koji propisuje da tražbina naknade štete zastarijeva za tri godine otkad je oštećenik doznao za štetu i za osobu koja je štetu učinila, a u svakom slučaju za pet godina otkad je šteta nastala. S tim u svezi naveo je kako je, a s obzirom da su u predmetnom Ugovoru o kreditu sadržane odredbe koja su tužitelju navodno prouzročile štetu, očito da je subjektivni (trogodišnji) i objektivni (petogodišnji) rok za veliku većinu pojedinačnih mjesečnih iznosa protekao. Nadalje, tuženik je naveo ukoliko bi se postupak pravno kvalificirao kao postupak radi povrata mjesečnih anuiteta, tada bi se primjenjivao zastarni rok iz članka 372. ZOO-a, koji propisuje da tražbine povremenih davanja zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakog pojedinog davanja. Nadalje, naveo je kako se kod Ugovora o kreditu radilo o iznosima koji su plaćeni tuženiku kao anuiteti, stoga smatra da sukladno članku 372. ZOO-a, tražbine povremenih davanja (a u što se izričito uključene i tražbine anuiteta) zastarijevaju za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja.

Tuženik je, također, naveo da ukoliko bi se zbog utvrđivanja ništetnosti utvrdilo da se radi o stjecanju bez osnove, tada je zastarni rok pet godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla (dakle od 28. travnja 2014. kada je i sklopljen predmetni Ugovor), a kakvo je stajalište izraženo i u sudskoj praksi Vrhovnog suda Republike Hrvatske u presudi VSRH Rev x 183/2011. U svezi s navedenim pravnim shvaćanjem tužiteljevo potraživanje je u zastari jer prema navedenom shvaćanju petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, dok je tužba podnesena 6. ožujka 2025.

2.2. Tuženik je, nadalje, naveo kako u odnosu na utuženi iznos koji se odnosi na isplatu temeljem (navodno ništetnih) odredbi o ulaznoj naknadi, tuženik je istaknuo kako je iznos ulazne naknade točno određen samim Ugovorom o kreditu u članku 7., stoga smatra da su navodi tužitelja koji se odnose na sporne odredbe ugovora o kreditu o ulaznoj naknadi potpuno paušalni i pogrešni, te da su uvjeti ugovora o kreditu, pa tako i uvjeti plaćanja naknade sasvim jasni i nedvosmisleni. Nadalje, tuženik je naveo kako je u odnosu na ulaznu naknadu, u ugovoru o kreditu potpuno je jasno navedeno kako naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% od iznosa odobrenog kredita, a koja je prihvaćena suglasnošću volja ugovornih strana.

2.3. Tuženik smatra kako on ima pravo na navedenu naknadu upravo iz razloga što je on kreditna institucija čija je djelatnost odobravanje kredita. Slijedom navedenog, tuženik je naveo kako su sporne odredbe dovoljno jasne i razumljive odnosno uobičajene za ugovor o kreditu, te su ih korisnici mogli očekivati prema samoj formulaciji teksta ugovora.

Tuženik se pozvao na odredbu članka 1112. stavak 1. ZOO, kojom je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti, nema pravo zahtijevati vraćanje, osim ako je zadržao pravo na povrat, ako je platio da bi izbjegao prisilu ili ako isplata duga zavisi od ispunjenja uvjeta. Stoga je tuženik naveo da i kada bi se i uzelo da su ugovorne odredbe koje su predmet ovog postupka iz bilo kojeg razloga ništetne, kako to potpuno neutemeljeno i bez pravnog i činjeničnog uporišta navodi tužitelj, potpuno je razvidno da tužitelj ne bi niti imao pravo na povrat navodno stečenog bez osnove. Tuženik je s tim u svezi naveo da predmetne ugovorne odredbe mogu jedino biti ništetne ex tunc, dakle od trenutka sklapanja predmetnog ugovora. Tuženik navod kako to znači da je tužitelj prilikom plaćanja ulazne naknade znao da istu eventualno ne bi bio dužan platiti, ali nije zadržao navodno pravo na povrat, slijedom čega je sasvim razvidno da tužbeni zahtjev tužitelja, kojim traži povrat navodno stečenog bez osnove, nikako nije i ne može biti osnovan.

2.4. Tuženik je u pogledu istaknutog prigovora zastare naveo kako je potpuno je jasno da sve kada bi i postojalo bilo kakvo potraživanje tužitelja prema tuženiku, a što ovdje nikako nije slučaj, potpuno je jasno da bi isto bilo zastarjelo. Nadalje, naveo je kako tužitelj smatra da je njegovo potraživanje navodno „dospjelo“ danom plaćanja navedene na zakonu osnovane naknade tuženiku. Obzirom da je tužba u ovom postupku podnesena dana 6. ožujka 2025. smatra da je potpuno jasno da je navodno potraživanje tužitelja prema tuženiku u svakom slučaju zastarjelo.

U prilog svojih navoda tuženik se pozvao i na presudu suda Europske unije broj:

C-621/17,kao i na mišljenje nezavisnog odvjetnika pri sudu Europske unije VS od 2. travnja 2020.

3. Podneskom od 15. travnja 2025. tužitelj se očitovao na navode iz tuženikova odgovora na tužbu. Predmetnim podneskom tužitelj je uredio vrijednost predmeta spora te isti naznačio u iznosu od 1.627,22 EUR, navodeći da deklaratorni dio tužbenog zahtjeva iznosi 1.327,22 EUR.

Tužitelj je osporavao tuženikove navode, te je u odnosu na istaknuti prigovor zastare naveo da sukladno shvaćanju revizijskog suda (izraženom u odluci broj Revd- 1294/2021-2 od 12. listopada 2021.) kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. S tim u svezi naveo je da početak tijeka zateznih kamata ovisi stoga o savjesnosti stjecatelja, što se procjenjuje pram okolnostima svakog konkretnog slučaja.

3.1. Tužitelj je naveo kako je tuženik u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu, kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja odredbe ke uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, stoga je upravo tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe nametnute tužitelju kao potrošaču bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega je sukladno odredbi čl. 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

Naime, tužitelj je naveo kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan budući je pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Tužitelj je naveo i kako je predmetna odredba nejasna jer se iz predmetne odredbe ne zna što to tužitelj točno plaća i radi toga je suprotna načelu savjesnosti i poštenja, načelu uzajamnih davana, načelu ravnopravnosti. Tužitelj je također naveo kako se ocjena narušenja ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača treba prosuđivati ne samo kvantitativnom ocjenom odnosa iznosa kredita i iznosa ugovorene naknade za obradu i odobravanje kredita, nego i ocjenom da li bi neprihvaćanjem te odredbe od strane potrošača, on bio ograničen i ostvarivanju svog prava (zahtjeva za kredit ili sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade). Tužitelj je s tim u svezi naveo kako okolnost da tužitelju banka nije prezentirala o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi, okolnost da se radi o tipskom ugovoru, te okolnost da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, sveukupno očito prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama strana na štetu potrošača, pa je takva ugovorna odredba ništetna u smislu odredbi članka 81. stavka 1. i članka 87. stavak 1. ZZP.

3.2. Tužitelj je, nadalje, naveo kako mu je predmetni kredit bio ponuđen po principu uzmi ili ostavi, dakle nije mogao niti razgovarati o uvjetima ponuđenog mu kredita, a napose ne o istima pregovarati. Slijedom navedenoga tužitelj je ustrajao sa svojim navodima kako je time povrijeđeno načelo savjesnosti i poštenja koje podrazumijeva da su svi sudionici u obveznom odnosu dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa.

Tužitelj je naveo i kako tuženik nije dokazao opravdanost sporne naknade u ugovorenom postotku od iznosa kredita, jer korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju i višu naknadu, stoga je tužitelj naveo kako iz navedenog proizlazi zaključak da predmetnom naknadom nisu pokriveni stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

U prilog svojih navoda tužitelj se pozvao na odluku Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank C- 620/17,ECLI: EU:C: 2019:820. Nadalje, tužitelj je naveo kako su stav i mišljenje neovisnog odvjetnika apsolutno irelevantni u konkretnom predmetu, osobito iz razloga što je navedeni stav suprotan mišljenju i zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj: Rev-673/23, Erv-1601/24, Rev- 1035/24.

4. Podneskom od 10. listopada 2025. tuženik se očitovao na navode tužitelja iz podneska od 15. travnja 2025. te je iste osporavao.

Tuženik je ustrajao kod istaknutog prigovora zastare. Nadalje, naveo je da bi se određena ugovorna odredba utvrdila ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo; da se je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva te naposljetku, da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja). S tim u svezi naveo je kako niti jedna od navedene tri pretpostavke u konkretnom slučaju nije ispunjena, slijedom toga osnova za stjecanje utuženih anuiteta nije otpala i ne može se primijeniti članak 210. st. 3. ZOO-a.

Tuženik je naveo kako sukladno odredbi članka 1021. ZOO ugovor o kreditu je definiran kao ugovor kojim se banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i dobiveni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno.

4.1. Tuženik je naveo i kako predmetna odredba o naknadi za obradu kredita nije protivna Ustavu Republike Hrvatske niti prisilnim zakonskim propisima niti je protivna moralu društva, a niti postoje drugi razlozi ništetnosti, a to je da je ista odredba u vrijeme potpisivanja Ugovora bila poznata tužitelju kao ugovorna naknada za obradu kreditnog zahtjeva, i to u iznosu od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a koja odredba se ni u kojem slučaju nije mijenjala i bila je izvršena, odnosno naknada je naplaćena prilikom isplate kredita za koju okolnost je tužitelj dobro znao jer mu taj iznos nije isplaćen prilikom isplate cijelog kredita, a u vrijeme isplate kredita tečaj CHF u odnosu na ovu naknadu ili tečaj EUR nije bio promijenjen u odnosu na tečaj kada se isplaćuje iznos kredita pa je tužitelju već u vrijeme isplate kredita bila poznata visina ove naknade, a tužitelj je znao onda i koliki je kredit dobio pa tužitelj nije bio u neravnopravnom položaju što se tiče ove ugovorne odredbe u odnosu na tuženika kao kreditora u smislu članka 3. Zakona o obveznim odnosnima, pa takva odredba onda nije niti ništetna jer je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) za razdoblje do 6. kolovoza 2007. kada je taj zakon bio na snazi i odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača koji je bio na snazi od 2007.g. pa nadalje je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o prometu ugovora i cijeni poštene ako su one jasne, lako razumljive i uočljive, a odredbe o naknadi za obradu kredita su u cijelosti jasne, razumljive i uočljive i tužitelju bile poznate u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora, a nije niti jedan faktor kasnije utjecao na njihovu promjenu na štetu tužitelja.

4.2. Nadalje, tuženik je naveo kako on ne osporava kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 300,00 EUR međutim osporava deklaratorni dio istog. Sukladno tome, tuženik je osporavao i tužiteljevo postavljanje vrijednosti predmetnog spora budući da je isto suprotno recentnoj sudskoj praksi, te je predložio sudu sukladno članku 40. stavak 3. Zakona o parničnom postupku utvrditi predmet vrijednosti spora u iznosu od 300,00 EUR.

5. Predmet spora je deklaratorni zahtjev tužitelja da sud utvrdi ništetnim dio odredbe članka 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj:215825, sklopljenog 28. travnja 2014. godine između pravnog prednika tuženika-Societe Generale, Splitska Banka d.d. i tuženika RS, kojom je ugovorena naknada za obradu kreditnog zahtjeva 1% od iznosa odobrenog kredita, i plaća se jednokratno prije korištenja kredita, te kondemnatorni zahtjev kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 300,00 EUR, a koji iznos je platio predniku tuženika na ime naknade za obradu kreditnog zahtjeva na temelju ništetne i nepoštene odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o nenamjenskom kreditu.

5.1. Među parničnim strankama nije sporna da su parnične stranke bile u obvezno-pravnom odnosu temeljem ugovora o kreditu, nije sporno da je tužitelj naplatio tuženiku naknadu za obradu kredita u iznosu od 1% ugovorenog iznosa kredita.

4.2. Sporna je među parničnim strankama osnova tužbenog zahtjeva, sporno je li narušena ravnoteža u pravima i obvezama parničnih strana, sporno je je li predmetna odredba članka 7. Ugovora o nenamjenskom kreditu broj:215825, sklopljenog 28. travnja 2014. godine između pravnog prednika tuženika-Societe Generale, Splitska Banka d.d. i tuženika RS, ništetan, te je sporno je li nastupila zastara tužiteljeva potraživanja.

5. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u cjelokupni spis predmeta te su pročitane isprave, i to: ugovor o nenamjenskom kreditu broj 215825 od 28. travnja 2014. sklopljen između Societe Generale — Splitska banka d.d. kao kreditora i RS kao korisnika kredita (stranica spisa 5-8), dopis OTP banke o naplaćenim naknadama od 3. svibnja 2024. (stranica spisa 9), izračun EX- a i otplatni plan za ugovor 215825 (stranica spisa 10-12), te je izvršen uvid i u sudsku praksu koju su stranke u tijeku postupka dostavile u sudski spis, nadalje, izveden je dokaz saslušanjem tužitelja kao stranke u svrhu dokazivanja.

5.1. Druge dokaze nije sud provodio iz razloga što bi isto bilo protivno načelu ekonomičnosti u smislu odredbe članka 10. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj: 148/11. pročišćeni tekst, 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23. dalje: ZPP), kao i ovlastima suda da u parničnom postupku izvede samo one dokaze koje su stranke predložile, a činjenično stanje u postupku je dovoljno utvrđeno za donošenje meritorne odluke.

6. Uvidom u ugovor o nenamjenskom kreditu broj 215825 od 28. travnja 2014. sklopljen između Societe Generale — Splitska banka d.d. kao kreditora i RS kao korisnika kredita razvidno je da je tužitelju predmetnim ugovorom odobren kredit u iznosu od 30.000,00 EUR u kunskoj protuvrijednosti, rok otplate kredita ugovoren je u trajanju 120 mjeseci. Ugovorena je nepromjenjiva kamatna stopa u iznosu 8,68% godišnje, te je ugovorena efektivna kamatna stopa u iznosu 9,42% godišnje. Nadalje, odredbom članka 7. Ugovora o kreditu ugovoreno je da naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1% odobrenog kredita i plaća se jednokratno prije korištenja kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.

7. Iz dopisa OTP banke o naplaćenim naknadama od 3. svibnja 2024. razvidno je da je naknada za obradu kredita 215825 naplaćena je 30. travnja 2014. sukladno članku 7. Ugovora o kreditu, u iznosu od 300,00 EUR (1%).

8. Uvidom u izračun EX-a i otplatni plan za ugovor 215825 razvidno je da je 30. travnja 2014. isplaćen kredit i plaćena naknada i to kredit u iznosu od 30.000,00 EUR i naknada („druge uplate u valuti“) koja iznosi 300,00 EUR.

9. Saslušan kao stranka u svrhu dokazivanja RS u svom je iskazu naveo kako je on u travnju 2014. godine u poslovnici prednika tuženika – Splitska banka d.d. ishodio kredit u iznosu 30.000,00 EUR. Nadalje, iskazao je kako je u to vrijeme zapao u financijske probleme te mu je žurno trebao kredit. Iskazao je kako se obratio predniku tuženika radi ishođenja predmetnog kredita, a tamo mu je rečeno što sve treba pribaviti od dokumentacije te je on to i pribavio i podnio zahtjev za odobrenje kredita. Nadalje, naveo je kako je sam ugovor o kreditu sastavio prednik tuženika, te je to bio tipski ugovor te mu nitko nije spominjao nikakvu naknadu, odnosno dodatne troškove u iznosu 1% odobrenog kredita. S tim u svezi iskazao je da tek nakon što mu je predmetni ugovor o kreditu fizički uručen i kada je pristupio potpisivanju istoga, pročitao ga je i uočio je da se u ugovoru spominju nekakvi materijalni troškovi, ali nije pisalo na što se oni odnose, te on niti danas ne zna i ne razumije što je tuženik od njega naplatio pod tzv. ulaznom naknadom, odnosno materijalnim troškom. S tim u svezi tužitelj je naveo da nije imao izbora nego prihvatiti takav ugovor jer mu je novac trebao, i to je bilo po principu ”uzmi ili ostavi” Tužitelj je iskazao kako mu je predmetni ugovoreni kredit isplaćen na bankovni račun, ali mu tom prilikom nije isplaćen ugovoreni iznos kredita, nego je isti umanjen za predmetnu naknadu i troškove javnog bilježnika. Tužitelj je naveo kako su mu zbog navedenog nastali troškovi koji su otežali njegovu obvezu podmirenja financijskih obveza zbog kojih je i ishodio kredit, ali ipak je te obveze nekako uspio podmiriti. Također, tužitelj je iskazao kako on nije imao mogućnosti pregovaranja o pojedinim odredbama predmetnog ugovora jer je isti bio unaprijed sastavljen od strane tuženika, nadalje, iskazao je kako se tada radi odobrenja kredita nije obraćao drugim kreditorima jer je bio klijent prednika tuženika i tada je kao postojeći klijent imao povoljnije uvjete za ugovaranje kredita. Tužitelj je iskazao i kako on u vrijeme ishođenja i otplate kredita nije bio vlasnik obrta niti trgovačkog društva.

9.1. Iskaz tužitelja sud je prihvatio u cijelosti i isti je ocijenio životnim i iskrenim jer je dan uvjerljivo i sigurno, te je isti u skladu s materijalnim dokazima koji prileže spisu, pa sud nema razloga posumnjati u iskrenost danog iskaza.

10. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom članka 8. ZPP, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan u cijelosti.

11. Prije svega, cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 28. travnja 2004. godine, na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13., 41/14- u daljnjem tekstu: ZZP). Sukladno odredbi članka 5. stavak 1. točka 1. ZZP, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti

12. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

13. Nadalje, odredbom članka 96. stavak 1, 2. i 4. ZZP-a, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

14. Nadalje, sukladno odredbi 99. ZZP, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

14.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu članka 99. ZZP, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba članka 7. Ugovora o kreditu nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

14.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom članka 99. ZZP, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

14.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 96. stavak 1. ZZP, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba članka 7. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tužena mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

14.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (1,00%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

15. Nadalje, odredbom članka 102. ZZP, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

15.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz članka 323. stavak 1. ZOO, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

15.2. Odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

15.3. Zaključno treba naglasiti da iz članka 324. stavak 1. ZOO, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz članka 102. stavak. 2. ZZP. Štoviše iz čanka 324. stavak 2. ZOO, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

16. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

17. Sukladno citiranoj odredbi članka 96. stavak 4. ZZP, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženiku je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu. Štoviše, tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika njenog pravnog prednika koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužitelju pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tuženika suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren nenamjenski, radi podmirenja financijskih obveza koje je tada imao, da u trenutku sklapanja i otplate predmetnog kredita nije imao u vlasništvu obrt niti trgovačko društvo, iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelj je u smislu članka 5. točka 1. ZZP, s prednikom tuženika – Splitska banka d.d., kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju, niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bio vlasnik obrta ili tvrtke. S druge strane, kako je pravni prednik tuženika banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavi, to je predmetni Ugovor potrošački i tužitelj u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe članka 5. točka 1. ZZP.

18 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li stranke pregovarale oko naknade za obradu kredita ugovorene člankom 7. predmetnog Ugovora o kreditu, odnosno je li tužitelj imao utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužitelja koji u odnosu na navedeno iskazuje da ga je nakon zatražene dokumentacije koju je dostavio u Banci čekao unaprijed sastavljen Ugovor o kreditu koji su mu predali na potpis, pa nije mogao pregovarati o ugovornim odredbama, niti mu je bilo rečeno da će morati platiti tzv. ulaznu naknadu, a niti su mu pojašnjene ugovorne odredbe, pa tako ni objašnjeno od čega se ta naknada sastoji. Iako je predmetni ugovor pročitao i vidio da je u istome sadržana odredba o njegovoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita, on nije razumio, a ni danas ne razumije što ta naknada podrazumijeva, sam tužitelj je pred sudom iskazao kako je predmetni ugovor sklopljen po principu „uzmi ili ostavi“, stoga nije imao izbora, budući da su mu novčana sredstva trebala, nego potpisati unaprijed sastavljeni ugovor. Također, tužitelj je iskazao kako je bio klijent prednika tuženika, te je imao povoljnije uvjete za odobrenje kredita, iz čega proizlazi da je tužitelj imao povjerenje u tuženikova pravnog prednika.

18.1. Pored navedenog treba napomenuti da iz sadržaja samog Ugovora i odredbe članka 7. nije vidljivo od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva i zašto je određena baš u visini od 1,00 % od iznosa kredita, te koje to troškove ona pokriva, budući tuženik kao banka nije dokazao kakve je imao stvarne troškove vezano uz sklapanje Ugovora o kreditu, kao niti visinu istih, a to ne proizlazi niti iz sadržaja Ugovora.

18.2. Međutim, u takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednik tuženika je tužitelju trebao pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. To je prednik tuženika mogao samo da je tužitelju omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio tužitelju, jer je prema iskazu tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor kod prednika tuženika, te koji Ugovor da je tužitelj odbio potpisati, tada moguće ne bi realizirao kredit. Na taj način, prednka tuženice je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužitelja kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.3. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od čak 1,00% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Naime, predmetna odredba je transparentna u smislu ZZP, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena.

19. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o odredbi članka 7. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednika tuženika i tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe članka 96. stavak 1. i 2. ZZP, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem članka 102. stavak 2. ZZP, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 7. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva.

21. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer bi ista bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

22. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).

Isti pravni stav zauzeo je i sud Europske unije u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članka 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

23. Isto tako, presudom Suda Europske unije u presudi od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C- 620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose.

24. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe članka 96. stavak 1. ZZP (ranije članak 81. stavak 1.), ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi članka 96. stavak 1. ZZP.

25. Prigovor zastare nije osnovan, budući sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (ranije članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe članka 7. predmetnog Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom članka 225. ZOO, od pet godina nije protekao.

26. Nadalje, tuženik je u podnesku od 10. listopada 2025. naveo da ne osporava postavljeni kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 300,00 EUR, to je nesporno utvrđena visina naknade za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe, a što također nesporno proizlazi i iz potvrde tuženika od 3. svibnja 2024. (stranica spisa 9) u kojoj je navedeno da je naknada za obradu kredita 215825 naplaćena dana 30. travnja 2014. u iznosu od 300,00 EUR. Stoga je tuženik iznos od 300,00 EUR dužan vratiti tužitelju temeljem odredbe članka 323. ZOO u vezi s odredbom članka 1111. stavak 1. ZOO, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženika. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom članka 1115. ZOO. Tuženik je nepošten od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

27. Slijedom navedenog, tužitelju zatezna kamata na iznos od 300,00 EUR pripada od slijedećeg dana nakon uplate i to dana 1. svibnja 2024., dok je visina stope zatezne kamate određena sukladno odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku dospjeća svakog pojedinog iznosa kamate. Odnosno kamata je tužitelju priznata po kamatnoj stopi od 1. svibnja 2014. do 31. srpnja 2015. sukladno članku 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. sukladno odredbi članka 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. sukladno odredbi članka 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

28 . Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude.

29. U odnosu na vrijednost predmeta spora u konkretnoj pravnoj stvari valja istaknuti kako je tužitelj u prvotno postavljenom tužbenom zahtjevu vrijednost predmeta spora naznačio u iznosu 300,00 EUR. Nadalje, podneskom od 15. travnja 2025. tužitelj je posebno naznačio deklaratorni tužbeni zahtjev u iznosu od 1.327,22 EUR i posebno kondemnatorni tužbeni zahtjev u iznosu od 300,00 EUR, pa je zbrojem navedenih iznosa tužitelj kao ukupnu vrijednost predmeta spora naznačio iznos od 1.627,22 EUR. Navedenom uređenju tužbenog zahtjeva protivio se tuženik podneskom od 10. listopada 2025. Konačno, na pripremnom ročištu održanom kod ovoga suda 20. listopada 2025. tužitelj je iskazao kako se u konkretnoj pravnoj stvari ne radi o zahtjevu za isplatu iznosa od 1.627,22 EUR kao naznačene vrijednosti predmeta spora, a koja se odnosi na utvrđenje ništetnosti te je tužitelj naveo kako smatra da je mjerodavna odredba članka 40. stavak 2. ZPP, odnosno vrijednost predmeta spora koju je tužitelj u tužbi naznačio. Nadalje, tužitelj je naveo kako se postupak ne bi odugovlačio da on konačno postavlja tužbeni zahtjev s naznačenom vrijednosti predmeta spora od 300,00 EUR.

29.1. Sud je na raspravni zapisnik rješenjem utvrdio vrijednost predmeta spora u iznosu 300,00 EUR. Navedeno jer je sam tužitelj konačno uredio vrijednost predmeta spora na navedeni iznos, a po ocijeni ovoga suda tužitelj je u konkretnom postupku istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredbe Ugovora o kreditu, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 300,00 EUR (isto odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6. prosinca 2017., Rev-x-155/2010-2 od 30. lipnja 2010., Rev- 214/2002-2 od 11. ožujka 2003., Revr 475/2008-2 od 27. listopada 2008., Revr- 31/2002-2 od 9. svibnja 2002, Rev 688/00-2 od 7. siječnja 2004.

29.2. Kako je, dakle, tužitelj naznačio vrijednost predmeta spora u iznosu 300,00 EUR, to je u konkretnoj pravnoj stvari sukladno odredbi članka 464. stavak 2. ZPP postupak valjalo provesti prema odredbama ZPP o postupku u sporovima male vrijednosti, a sve to u skladu s odredbom članka 458. ZPP.

Nadalje, sud je na raspravni zapisnik odredio ročište za objavu presude za dan 1. prosinca 2025. u 13,00 sati, međutim, u konkretnoj pravnoj stvari, a kako se radi o postupku u sporu male vrijednosti sukladno članku 461.a stavak 5. ZPP, kojim je propisano da se na presude donesene u pisanom postupku ne primjenjuju odredbe o ročištu za objavu presude iz članka 335. stavaka 6. do 12. ZPP. Sud će presudu u pisanim postupcima dostaviti strankama i umješačima prema odredbama ovoga Zakona o dostavi pismena. Slijedom navedenoga, a kako se radi o sporu male vrijednosti, a sud je rješenjem odredio ročište za objavu presude, uzimajući u obzir da prema članku 311. stavak 4. ZPP, da sud nije vezan takvim rješenjem te da sud sukladno odredbi članka 116. stavak 1. ZPP može odgoditi ročište ako za to postoje opravdani razlozi, valjalo je odlučiti kao u izreci rješenja, a otpravak presude dostaviti strankama prema pravilima ZPP o dostavi pismena.

30. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1., 155. ZPP. S obzirom da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, sud je tuženika obvezao da tužitelju naknadi prouzročene troškove konkretnog parničnog postupka.

30.1. S obzirom na visinu vrijednosti spora od 300,00 EUR, priloženi troškovnik te činjenicu da tužitelja zastupa punomoćnik iz redova odvjetnika, uz primjenu odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 69/93, 11/96, 91/04, 37/05, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 i 138/23 - dalje: Tarifa) tužitelju su kao osnovani utvrđeni slijedeći troškovi

- trošak sastava tužbe u iznosu 50,00 EUR sukladno Tbr. 1. stavak 1. Tarife kao i PDV od 25% na taj iznos u iznosu od 12,50 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife, trošak sastava podnesaka od 15. travnja 2025. u iznosu 50,00 EUR, sukladno Tbr. 8. stavak 1. Tarife i PDV od 25% u iznosu 12,50 EUR sukladno Tbr, 46. Tarife,

- trošak zastupanja na ročištu 20. listopada 2025. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife kao i PDV od 25% obračunat na navedeni iznos, a što iznosi 12,50 EUR sukladno Tbr. 46 Tarife, odnosno sveukupno 187,50 EUR. Pored navedenih troškova sud je kao osnovan trošak tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 6,64 EUR jer je u navedenom iznosu tužitelj platio sudsku pristojbu u trenutku podnošenja tužbe, a kako to proizlazi iz Ispisa naloga koji prileži stranici spisa 14. Nadalje, sud je kao osnovan tužitelju priznao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu 13,27 EUR, sukladno Tbr. 2. u svezi s Tbr. 1. točke 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23. - u daljnjem tekstu: Uredba)

Dakle, sveukupno je sud tužitelju kao osnovane troškove priznao i dosudio iznos od 207,41 EUR.

30.2. Na dosuđene troškove sud je tužitelju dosudio i zakonsku zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate temeljem članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22, 06/24 – dalje: OZ), te članka 151. stavak 3. ZPP i članka 29. ZOO, te je odlučeno kao pod točkom III. izreke presude.

31. Sud je kao neosnovan trošak odbio zatraženi trošak tužitelja za ročište za objavu presude u zatraženom iznosu od 50,00 EUR, kao i PDV od 12,50 EUR na navedeni iznos, jer se u konkretnoj pravnoj stvari radi o pisanom postupku, odnosno sporu male vrijednosti s obzirom na konačno utvrđenu vrijednost predmeta spora od 300,00 EUR pa se sukladno odredbi članka 461a stavak 5. ZPP presuda ne objavljuje. Stoga je sud odbio kao neosnovan više zatraženi iznos tužitelja za 62,50 EUR. Nadalje, sud nije tužitelju priznao niti više zatraženi iznos od 6,86 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu jer je tužitelj pristojbu na tužbu platio u iznosu od 6,64 EUR, koji iznos je sud priznao kao osnovan. Nadalje, sud tužitelju nije priznao ni više zatraženi trošak od 0,23 EUR na ime sudske pristojbe na presudu jer s obzirom na vrijednost predmeta spora sukladno Tbr. 2. točka 1. Uredbe u svezi s Tbr. 1. točka 1. Uredbe pristojba na prvostupanjsku odluku plaća se u iznosu od 13,27 EUR. Slijedom navedenoga za više zatraženi iznos od 7,09 EUR valjalo odbiti zahtjev tužitelja. Dakle, sveukupno je neosnovanim sud utvrdio iznos od 69,59 EUR te je za navedeni iznos sud odbio zahtjev tužitelja, te je odlučeno kao pod točkom IV. izreke presude.

32. Slijedom svega navedenoga odlučeno je kao u izreci presude i rješenja

Slavonski Brod, 1. prosinca 2025.

Sutkinja

Anđela Bionda Martić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv presude i rješenja dopuštena je žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka odnosno putem e-komunikacije, ovom sudu, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud (članak 348. Zakona o parničnom postupku).

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog pogrešne primjene materijalnog prava i zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354 stavka 2. Zakona o parničnom postupku, osim zbog povrede iz članka 354. stavka 2. točke 3. Zakona o parničnom postupku (članak 467. stavak 1. Zakona o parničnom postupku).

DNA:

1. Tužitelj RS po punomoćniku Krešimiru Bogdanu, odvjetniku u Slavonskom Brodu

2. Tuženik OTP Banka d.d., po punomoćniku Belizaru Tomaiću, odvjetniku u Osijeku